Article Index

Čuda stvaranja


Proučavanje mikrokozmosa na razini atoma možemo objasniti i makrokozmos i način na koji je mogao nastati. Kako bi mogli razumjeti što je bilo prije početka našeg svemira razmotrimo neka čuda koja je Isus napravio, a koje aludiraju na stvaranje prilikom intervencije promjene jedne tvari u drugu i oblikovanju materije iz postojeće tvari.

Isus je jednom prilikom od dva komada kruha načinio toliko kruha da je nahranio tisuće ljudi (Matej 14:17-21; Marko 8:19,20). On je time umnožio kruh koji se sastoji od atoma. Svaki novi komad kruha je tom prilikom imao svoj početak, a ne atomi koji su ga formirali. Kruh nije nastao iz ničega nego iz atoma koji su se tom prilikom umnožili i formirali nove molekularne strukture u sastavu kruha. Atomi su mogli nastati iz suptilne materije koju ne vidimo. To bi bila kreacija u službi stvaranja nečega iz već postojećih građevnih elemenata. Kruh nije nastao iz ničega. Tako je i sa svemirom. On je imao početak, a ne materija iz koje je nastao.

Bog je mogao natprirodnim putem kroz jedno kraće vremensko razdoblje stvoriti jednu početnu skupinu različitih galaksija koje su bile obrazac stvaranja i onda po tom obrascu prirodnim putem u dužem vremenu stvoriti nove skupine koje bi se jedna za drugom množile i umrežavale u kozmički sustav do nekog maksimuma. Ono što je Isus učinio je bio obrnuti proces jer je prirodne zakonitosti vidljive materije zamijenio natprirodnim zakonima suptilne materije i zato je to čudo.

Kad je Isus pretvorio vodu u vino, došlo je samo do rekonstrukcije najsitnijih čestica u one atome koji su kreirali nove molekule. Voda kao memorijski eter je sadržavala te čestice od koje su po riječi (informaciji, vibraciji) nastale molekule vina po točno određenoj matematičkoj i geometrijskoj formuli koja je već postojala u suptilnoj materiji. Stvaranje vina od vode je intervencija promjene jedne tvari u drugu. Isto tako je i svemir mogao nastati po riječi koja svojom vibracijom utječe na oblikovanje i kreiranje novih molekula od novih atoma po unaprijed postavljenom građevnom nacrtu. Postojeći prostor univerzuma je mogao biti prenamijenjen iz jednog stanja u drugo. Mogao je biti kreiran iz već postojeće energetske smjese božanskih elementarnih čestica praiskonskog univerzuma tako da je jedan manji dio tamne materije i energije pretvoren u svemir dok veći dio trebao služiti za njegovo vječno održavanje.

Isusova čuda iza kojih je stajao Božji duh su se dešavala u djeliću sekunde pod djelovanjem natprirodnih zakona, pa bi mogli zaključiti da je i svemir mogao Božjim duhom nastati puno brže nego bi se to odvijalo prirodnim putem. S druge strane, svemir i Zemlja nisu nastali u djeliću sekunde jer su imali vremenske faze koje pisci u prenesenom smislu nazivaju "večer, jutro i dan", a koji su mogli trajati jedno duže vremensko razdoblje. Međutim neke temeljne strukture od kojih su formirana nebeska tijela su mogli nastati u djeliću vremena.

Geolozi su zapazili da su granitne stijene nastale puno brže nego su se to zahtijevale kemijske reakcije. Prirodnim putem bi to trajalo milionima godina, dok je zarobljeni plutonij u stijeni dokaz da je je to trajalo puno kraće. Kao da se užarena kora naglo ohladila i stvrdnula, u svega nekoliko sekundi. Možda je stvrdnjavanje trajalo puno duže ali je početni efekt bio kraći. Pitanje je kakvi su uvjeti i fizikalni zakoni postojali u prostoru koji je okruživao Zemlju dok još nije bilo njenog zaštitnog elektromagnetnog omotača. Moguće je da se u fazi nastanka galaksije najprije formirao granit kao osnovna materijalna struktura iz koje su nastajala sva nebeska tijela. Čestice su formirale strukture granita pod velikom temperaturom i tlakom i onda se vanjski sloj ubrzano stvrdnuo zbog jako niske temperature univerzuma dok je unutarnji sloj zadržao velike temperature. Poznato je da se pri apsolutnoj nuli (0K = -273,15⁰C) atomi jako usporeno gibaju pa je to mogući razlog što je plutonijum ostao zarobljen u granitu čak i ako se stvrdnjavanje odvijalo sporije.

U primjeru kojeg smo naveli Isus je, kao i neki drugi proroci, od Boga dobio moć nad materijom na razini atoma. Božanski duh ili suptilna sila s kojom je raspolagao je preko određenih frekvencija u djeliću sekunde djelovala na unutrašnjost čestica i njenih vibracija, dok se u prirodi to dešava pod utjecajem vanjskih čimbenika u koje su uključeni razni fizikalni zakoni i kemijski procesi u kojem je vrijeme ključni faktor. Naime, čovjek u svojim laboratorijima također ima moć na razini atoma ali samo Bog ima moć na onoj nižoj razini suptilne energije i materije koje su temelj stvaranja i oblikovanja, a ujedno temelj života i svijesti. Izgleda da je Bog jedan dio te moći omogućio nekim svojim stvorenjima, koje Biblija naziva 'bogovima' (moćnicima) preko kojih upravlja svemirom. Zato postoji mogućnost da neki ljudi dožive i vide čuda koja pripisuju Bogu iako neka od njih mogu biti učinjena i protiv Božjih namjera.

Budući da se sva čuda dešavaju u prostoru koji ima neka svoja suptilna i nama nepoznata obilježja, onda je stvaranje materije moguće jer energija (uz Božju intervenciju ili uz vanjske čimbenike) pretvara jedan djelić tog prostora u česticu sa drugačijim prostornim obilježjima ovisno o frekvenciji energetskog polja koji je ujedno i suptilni duh materije.