Article Index

Na ovaj 21.dan 21.godine 21.stoljeća u 21 sat nakon 21 godine istraživanja otvaram ovaj 21. svezak: 

TAJNE STVARANJA 'neba i zemlje'


1.dioDa li nam knjiga Postanka otkriva pravu istinu o stvaranju i povijesti ljudske civilizacije? Ako je Biblija nadahnuta, zašto su njeni pisci napisali da je Zemlja statična i ravna i da su sva nebeska tijela stvorena u vodi? Zašto su mudri ljudi poput Salamuna i Isusa prihvatili takvo gledište? Kako nam njihova djelomična spoznaja pomaže u traženju pune istine o povijesti i prirodi univerzuma? Koji je smisao stvaranja beskrajnog svemira? Kako i na koji način je svemir mogao biti stvoren? Što je bilo prije stvaranja? Da li postoji nešto što Bog nije stvorio? Da li je Bog stvorio materijalnu supstancu ili je ona postojala oduvijek? Da li je Bog imao početak jer je rekao da 'prije njega nije bilo Boga'? Zašto je rekao da je 'načinjen'? Od čega je mogao biti načinjen? Da li je On materijalno ili nematerijalno biće?

2.dio - Da li postoje druge vanzemaljske civilizacije? Ako postoje, da li bi nam to bilo otkriveno u Bibliji? Da li su nebeska bića materijalne prirode? Koja je bića Bog postavio za jutarnje zvijezde i koja je njihova uloga? Tko su bića od krvi i mesa koja su dolazila na Zemlju i kontaktirala sa ljudima? Tko su sinovi Božji koji su živjeli na zemlji prije potopa? Da li su oni vanzemaljska ili zemaljska bića? Tko su bili nefili i da li su neki od njih preživjeli potop? Što o tome možemo čitati u Bibliji i apokrifnim knjigama? Kako su apokrifne knjige utjecale na prihvaćanje ideja o palim anđelima i nefilima? Kako su te ideje dospjele u novozavjetne spise?


"Vjera je dokazivanje onoga što ne vidimo."

(Heb 11:1)

Mnogi vjernici vjeruju da je Zemlja okrugla i da se zajedno s drugim planetima okreće oko sunca, dok ima i onih koji vjeruju da je ona ravna te da sunce i druge planete kruže iznad nje. Što je istina i da li istinu možemo pronaći u Bibliji?

 

Biblija je nadahnuta od Boga, pa bi bilo logično da u njoj piše samo ono što se može dokazati. Dok jedni vjeruju samo u   naučna otkrića koja dokazuju Bibliju, drugi vjeruju samo ono što piše u Bibliji, čak i onda kad se ona ne slaže s naučnim   dokazima. Treći odbacuju nadahnutost Biblije kad vide da nauka pobija neka njena gledišta. No, postoje i oni koji ne žele   umanjiti vrijednost Biblije ukoliko se dokaže da se njene izjave o prirodi neba i zemlje ne slažu sa stvarnim činjenicama?

Većina znanstvenika vjeruje da je svemir nastao slučajno s velikim praskom (Bing beng). Jedan fizičar je rekao da je ta teorija samo jedan model stvaranja svemira koji ne mora nužno biti istina. Oni koji vjeruju da iza velikog praska stoji Bog su tu teoriju prihvatili jer se ona slaže sa biblijskim izvještajem koji navodi da je svemir imao svoj početak. No, da li taj početak znači da prije toga nije postojalo ništa osim Boga?

Naime, mnogi teoretičari tvrde da prije toga nije postojao ni prostor ni vrijeme, niti je postojala materija i energija nego ono nešto, a ne znaju što. Ako nije ništa postojalo onda bi za vjernike to značilo da Bog do početka stvaranja kroz cijelu vječnost nije imao interakciju sa ničim nego samo sa sobom. Zatim je nakon beskrajne vječnosti odlučio stvarati iz ničega. To povlači niz pitanja koja zahtijevaju da se pozabavimo problematikom takvog gledišta. Pitanje je da li je Bog imao početak i da li bi postojanje Boga imalo smisla ako prije nastanka svemira nije ništa postojalo. Razum nam govori da je nešto moralo postojati kako bi se objasnilo postojanje Boga i univerzuma. To je ono 'nešto' što nije stvoreno, a trebalo je postojati kako bi i Bog postojao. Što bi to moglo biti? Pokušat ćemo to saznati iako ne postoji mogućnost dokazivanja nekih hipoteza.

Biblija je mnogima izvor važnih informacija pa tvrde da je Zemlja jedina planeta na kojoj postoji život iako to Biblija ne tvrdi niti poriče. Ona se samo bavi stvarima koje se tiču nas i naše planete. Među onima koji tvrde da je život stvar slučajnosti ima jednih koji misle da je vjerojatnost nastanka života toliko mala da je skoro pa nemoguće da se on ponovi na nekoj drugoj planeti, dok drugi smatraju da ta vjerojatnost ipak postoji.  No, onaj tko vjeruje u kreatora zna da to ne ovisi o pukoj vjerojatnosti nego Božjoj volji da stvori život bilo gdje u svemiru kao što je stvorio na našoj planeti.

Sve su to različita uvjerenja u potrazi za čvrstim dokazima, jer istina se ne krije samo u onome što vidimo nego i u onome što ne vidimo. Istina nije samo ono što piše u Bibliji, nego i ono što nije zapisano ni otkriveno. Čak ni Bog nije svojim slugama otkrio stvarnu prirodu svemira i zemlje, a ono što je zapisano je samo u okviru djelomične spoznaje onoga što je čovjek u ono vrijeme mogao dokučiti bez da je poznavao stvarne činjenice. Zbog djelomičnog znanja su nastale djelomične zablude o nebu i zemlji u koje su vjerovali Hebreji čiji su pisci Biblije to i zapisali. Vjerojatno to nije utjecalo na suštinu i bit vjere koja zahtjeva ispitivanje i dokazivanje, a ne serviranje gotove istine. No, danas postoje nove opipljive spoznaje koje otkrivaju više detalja s kojima se biblijski izvještaj može korigirati ili objasniti na neki logičniji način. Prvo treba objasniti knjigu Postanka i cijelu Bibliju u kojoj su iznesene neke izjave koje se ne slažu sa znanstvenim činjenicama.


Knjiga Postanka


Za Bibliju se kaže da je ona Božja riječ. Čelnici Watchtowera idu toliko daleko da su više puta napisali:

"Biblijski pisci su zapisali Božje misli a ne svoje." (vidi w 1/2011. str 17)

Da li je ovo točno, odnosno da li je svaka zapisana misao bila Božja ili se njegova riječ samo nalazila zapisana u knjigama u kojima se nalazila i ljudska misao?

U Bibliji imamo saznanje da je Bog nekim svojim slugama zapovjedio da pišu i što da zapišu (2.Moj 34:27; 5.Moj 31:19). To su bile Božje riječi. Isus je rekao da čovjek treba živjeti "od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta", čime je ukazao na vrijeme kad je Bog vodio Izraelce kroz pustinju dajući im svoje zakone i zapovjedi (Mat 4:4; 5.Mojs 8:3). To su zaista bile Božje riječi koje trebamo razlikovati od riječi koje su ljudskog porijekla. Njima možemo pridodati proročke i druge svete spise u kojima se također nalazi 'riječ' koja je izašla iz Božjih usta. Petar ih je imao u mislima kad je rekao da "proroštvo nikad nije bilo od čovječje volje", nego od svetog duha" (2.Pet 1:21). Takve objave su bile izravno nadahnute jer iznose sve ono što je Bog rekao preko zemaljskih i nebeskih glasnika (2.Moj 17:14; Iza 30:8; Hab 2:2; Jer 36:2; Ez 24:2; Otk 1:1).

Kralj David je napisao mnogo psalama pa je pred kraj svog života rekao:

“Duh Jehovin govorio je preko mene, riječ Božja bila je na mojemu jeziku.” (2. Sam 23:2)

Da li ovom izjavom David tvrdi da je sve ono što je on zapisao bila Božja riječ? Ne. On i drugi pisci su zapisali, ne samo Božju riječ, nego i puno toga što je bila njihova misao, kao stanje njihovog uma i srca iz kojeg je izvirala njihova riječ posvećena Bogu i ljudima (usporedi Psalam 45:1). Npr. u Bibliji nailazimo na mnogo izjava kojima pisci iznose svoje molitve, molbe i zahvale Bogu te ga svojim izjavama uzvisuju, hvale i časte. Da li su to bile Božje misli ili ljudske? Ako su bile Božje onda bi mogli tvrditi kako je Bog hvalio i častio samog sebe preko čovjeka. S druge strane psalmista piše: "Neka te hvali drugi, a ne tvoja usta, tuđinac, a ne tvoje usne" (Izreke 27:2; vidi Psalam 63:3; 109:30; 145:21). Očito neke riječi zapisane u Bibliji nisu izašle iz Božjih usta nego iz ljudskih.

Za puno toga što su napisali nije bilo potrebno izravno nadahnuće, nego iskrenost i duhovnost tako da su nastojali da njihove riječi budu potpuno usklađene sa svim Božjim objavama i nadahnutim dijelovima Pisma. Znajući što Bog želi, bili su potaknuti dati svjedočanstvo svoje vjere i zapisati sve ono što su čuli, vidjeli ili doživjeli. Sve su to bile riječi koje nisu izašle iz Božjih usta, ali su napisane od ljudi koji su dozvolili Božjem duhu da ih vodi i izgrađuje u njihovom životu i službi.

Zato ne možemo očekivati da je svaka riječ odraz Božjeg uma i napisana Božjom voljom, ali je zapisana od ljudi koji su poznavali Božju volju. Oni su živjeli od 'Božje riječi' tako da su bili potaknuti Božjim duhom da pišu u okviru onoga što je bilo "korisno za učenje, uvjeravanje, popravljanje i odgajanje" (2.Tim 3:16). Zato se svi ti spisi smatraju svetima jer uzdižu Božju svetost i svetost njegove riječi koja je izašla iz njegovih usta i kao takve su uvrštene u biblijski kanon. Biblija je stoga skup knjiga u kojima se nalazi Božja riječ koju su pisali ljudi. U biti, ona je ujedno i ljudska riječ prožeta Božjim duhom.

Božji duh je zaista govorio preko biblijskih pisaca, ali te Božje riječi treba odvojiti od ljudskih misli koje su napisane pod utjecajem Božjeg duha. Onaj tko je u sebi imao taj duh, imao je prednost pisati Božje riječi, ali je ujedno imao slobodu da iznosi i misli svoga srca kao i misli svoga uma. Samim tim je za očekivati da te njihove misli nisu morale biti uvijek usklađene s Božjim mislima zbog ograničenog znanja kojeg su imali. Njima nije bilo u interesu iznositi laži i zablude i kontradikcije, iako su u svom nepotpunom znanju zapisali neke od njih koje ipak ne dovode u pitanju Boga i njegovu riječ. Među njima su i neke tvrdnje zapisane u knjizi Postanka.

Knjiga Postanka ne iznosi stvarne činjenice o nastanku svemira osim što ukazuje na Stvoritelja koji je jednim redoslijedom kroz nekoliko vremenskih epoha stvorio i kreirao nebo i Zemlju te omogućio sve uvjete za život. Možda to nismo uočili, ali opis i redoslijed stvaranja je usklađen sa tadašnjim gledištem da je Zemlja okrugla i ravna ploča u središtu svemira. Upravo zbog takvog pogrešnog gledišta neke stvari nemaju logike jer piše da je svjetlo za određivanje dana i noći nastalo prije stvaranja sunca iako se zna da takvo vidljivo svjetlo može dolaziti samo od sunca (1:3). Piše da je čak i biljni svijet nastao prije stvaranja sunca koje daje toplinu i svjetlo potrebno za fotosintezu (1:12-14). Iako to nije bilo moguće, mnogi su prihvatili to samo zato što tako piše u Bibliji jer su i svi ostali pisci vjerovali da je Zemlja ravna. To očito nije bila Božja misao nego ljudska.

Postoje i druge zablude koje ćemo ovdje otkriti i razmotriti u novom svjetlu. Iako nisu bile točne one su postale sastavni dio svetih spisa. Bog ih nije ispravio i korigirao jer je bilo puno važnije korigirati životni put čovjeka kako bi ljudi hodili po njegovim zakonima koje im je upisao u srca (Rim 2:14,15). Sve to nam govori da nije svaka riječ u Bibliji napisana pod Božjim direktnim utjecajem (nadahnućem) jer Bog nije čovjek da iznosi netočne tvrdnje kako bi ljude držao u zabludi (4.Moj 23:19).

Iz svetih spisa znamo da osim Boga postoje i druga razumna bića koja žive izvan naše planete u nekom drugom području univerzuma, ali ni o njima i njihovoj prirodi postojanja nemamo dovoljno informacija koji bi zadovoljili našu znatiželju. Bog nam ni to nije otkrio preko svojih službenika, tako da je sasvim moguće da su pisci Biblije i po tom pitanju iznosili samo djelomičnu istinu. Da bi došli do nekih logičkih zaključaka, trebamo malo bolje istražiti biblijski tekst i povezati ga sa nekim znanstvenim otkrićima jer ćemo iz jedne nove perspektive, koja je bliža Božjoj nego ljudskoj, vidjet stvari koje bi nas mogle iznenaditi dok se u njih potpuno ne uvjerimo.

Biblija nam ne otkriva izravno ono što bi željeli znati o našem univerzumu, te o Bogu i vanzemaljskim bićima, ali nam ipak može otkriti temeljne stvari samo ako joj obratimo pažnju. Mi imamo razum i sposobnosti da sami otkrivamo tajne svega što postoji. Iako Bog otkriva neke svoje tajne, ima razloga da pred ljudima puno toga s razlogom skriva. Zato je kralj Salamun rekao:

"Slava je Božja skrivati stvar; slava je kraljeva istraživati stvar." (Mudre izreke 25:2)

Bog je pustio da ljudi sami traže dokaze i činjenice za svoju vjeru i svoje tvrdnje. Znao je da će u tom traženju u početku imati svoja pogrešna gledišta koja neće umanjiti njegovu slavu i moć, ali je također znao da će istraživački duh omogućiti da s vremenom vide Boga i Božja djela stvaranja u pravom svjetlu. Dovoljno je da promijene kut promatranja kako bi vidjeli i ono što do sada nisu vidjeli. Kao što je omogućio ljudima da u njegovim djelima "traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli" tako je omogućio da traže opipljive dokaze o pravoj prirodi neba i zemlje bez da im On to servira (Djela apostolska 17:27). Mnoga saznanja o tim i drugim djelima stvaranja su se do danas umnožila iako su neka od njih došla od ljudi koji nisu bili nadahnuti niti su pripadali Božjem narodu. Za takva saznanja nije bilo potrebno da ih Bog nekome objavi nego je dovoljna ljudska mudrost koja je odraz Božjeg obličja po kojem smo stvoreni (usporedi Danijel 12:4).

Mnoge će iznenaditi kad budu vidjeli da Biblija sadrži neke naznake o tim vanzemaljskim bićima koji naseljavaju naš univerzum. Ako to piše, zašto to do sada nismo vidjeli? Vjerojatno zato što ni pisci Biblije u ono vrijeme nisu imali točna saznanja o prirodi i veličini svemira. Oni nisu mogli ta bića smjestit u svemirsko prostranstvo jer nisu ni znali da u svemiru postoje mnogi slični, ako ne i isti sunčevi sustavi i planete. Za njih je postojala samo jedna stacionarna Zemlja koju sa svih strana okružuje vodeni bezdan i nebeski svod iznad kojeg plove nebeska tijela. Zato nisu ni mogli neka bića koja dolaze na Zemlju povezati sa drugim planetima nego samo sa onim najvišim nebom iznad zvijezda u kojem prebivaju u Božjoj prisutnosti. Upravo to njihovo neznanje nam može pomoći da popunimo fragmente koji nedostaju u traženju odgovora na pitanja o našem Bogu i univerzumu kojeg je oblikovao za život raznih vrsta bića.

Zato pođimo na to istraživačko putovanje kroz svemir sve do centra Božjeg prebivališta kako bi vidjeli da li je naš univerzum nastanjen drugim civilizacijama ili smo sami u svemiru. Na tom putu ćemo putovati kroz vrijeme u daleku prošlost kako bi saznati i neke druge zanimljivosti o Bogu i vidjet tko su ta vanzemaljska bića koja posjećuju našu planetu. Razmotrit ćemo da li su Bog i anđeli materijalna bića i da li može postojati biće od nematerije. Nakon, ovog putovanja više ništa neće biti onako kako smo do sada vjerovali iako će i dalje svatko moći biti uvjeren u svoju misao (Rim 14:5). Prije nego saznamo što sve Biblija krije o Bogu i vanzemaljskim bićima moramo razmotriti smisao i način stvaranja tako ogromnog svemira.


Stvaranje - od nečega ili od ničega


Biblija ništa ne otkriva o vremenu prije početka svemira tako da je ne možemo koristiti za dokazivanje ili pobijanje nekih znanstvenih i teoloških pretpostavki o Božjem početku i početku svemira. Zato ćemo koristiti neka saznanja i indicije. Naime, u Bibliji ne piše da je Bog najprije stvorio materiju pa onda svemir tako da postoje indicije da je jedan izvorni dio materije već postojao prije preobrazbe u svemir. Odakle potječe ta materija i da li je ona vječna? Pogledajmo što možemo saznati iz prve rečenice zapisane u Bibliji:

"U početku stvori (bara') Bog nebo i zemlju." (Post 1:1)

Hebrejska riječ 'bara' (bā·rā) se prevodi sa 'stvoriti'. U biblijskom tekstu ta riječ nema značenje stvaranja nečega iz ničega već se odnosi na 'intervenciju promjene' nečega iz jedne u drugu namjenu ili 'oblikovanje' (kreaciju) već postojeće nefunkcionalne materije u funkcionalnu. Pisac knjige Postanka je podrazumijevao da je sve stvoreno od nekog građevnog materijala. Mi danas znamo da su to atomi. No i u dalekoj prošlosti su postojale indicije da postoje atomi od kojih je Bog načinio nebo (svemir) i zemlju. Tako je grčki filozof Leukip (5.st. pr.n.e.) govorio o atomima 2300 godina prije nego je to znanstveno dokazano. Biblija ne spominje nevidljive atome nego samo vidljivu materijalnu tvar od koje je sve stvoreno. U Postanku 1:1,27 stoji zapisano:

"Stvori ('bara') Bog nebo i zemlju" - od materije (kreacija)

"Stvori ('bara') Bog čovjeka" - od materije (kreacija)

Budući da se riječ 'bara' (stvoriti) koristi za stvaranje čovjeka od nečega tj. od zemlje (materije), a ne od ničega, onda bi mogli zaključiti da je to isto mišljeno i za svemir, odnosno da su nebo i zemlja oblikovani (heb. 'bara') od postojeće materije. Da li to znači da je Bog najprije stvorio atome kao građevnu materiju i nakon toga počeo od materije oblikovati svemir? Ili je materija u obliku elementarnih čestica već postojala kao sastavni dio vječne energije?

Za energiju se može tvrditi da je postojala oduvijek, jer je Bog izvor života, a samim tim i izvor energije (duha) bez koje život ne može postojati, pa čak ni Bog. Takva energija je morala ispunjavati Boga ali i prostor univerzuma u kojem je Bog oduvijek prebivao. No, kad je u pitanju materija onda mnogi teolozi tvrde da ona nije postojala nego da je stvorena prilikom nastanka svemira i da je samim tim svemir nastao iz ničega. Oni se oslanjaju na izjavu apostola Pavla koji je zapisao:

"... da je ono što je vidljivo nastalo iz onog što je nevidljivo." (Heb 11:3)

Međutim, ova izjava ne govori da je sve što vidimo nastalo iz 'ničega' nego da je nastalo iz 'nečega' što je oduvijek postojalo ali je za naše oči nevidljivo. Jedna od supstanci koja može biti nevidljiva je energija. Međutim, ukoliko je postojala nevidljiva energija, onda je sasvim moguće da je postojala i nevidljiva materija. Znanstvenici su svojim mjerenjima utvrdili da u svemiru zaista postoji nevidljiva materija koja je sazdana od nama nepoznatih subatomskih čestica. Za naše su oči nevidljivi čak i atomi od vidljive materije zbog njihove minijaturne dimenzije pa je i u tom smislu može reći da je vidljivo nastalo od nevidljivog, jer je Pavle ovo rekao u vrijeme kad se već pretpostavljalo da postoje nevidljivi atomi.

Materija je nerazdvojno vezana za energiju kao što je i prostor vezan uz vrijeme. U prilog tome ide tvrdnja nekih astronoma koji smatraju da su nebeska tijela koje nazivaju crnim rupama dokaz nastanka svemira iz ranijeg svemira. Postoje razlozi zbog kojih bi se mogli donekle prikloniti ovoj tvrdnji. Taj raniji svemir bi po mom mišljenju bio vječni univerzum u kojem je Bog prebivao i koji je već imao neki oblik materije i energije. Bog je intervenirao u taj prostor i preobrazio ga u svemir koji je trebao biti mjesto za nove oblike života. Naravno, za pokretanje te preobrazbe je bila potrebna mudrost i “obilje dinamične sile (energije)” koju posjeduje Bog (Izaija 40:26). Kako je to učinio?

Da bi svojom energijom mogao stvarati, Bog je utjecao na prostor u kojem je bila prisutna puno veća količina energije koja se sama od sebe mogla materijalizirati u subatomske čestice. Te iste čestice su se mogle dematerijalizirati jer je tim univerzumom vladao kružni tok materijalizacije i dematerijalizacije po principu vode koja se pretvara u paru, a zatim opet u vodu. Kao što voda sa svojim temeljnim česticama vodika i kisika ne može nestati, tako je i taj univerzum bio ispunjen smjesom energije i materije koja nije mogla nestati jer se u svojim ciklusima mogla transformirati iz jednog stanja u drugo čak i bez Božje intervencije. To pretpostavlja da su morali postojati i univerzalni samopostojeći zakoni koji su određivali samoodržavanje tog iskonskog univerzuma. Naravno, mi uglavnom mislimo da zakoni ne mogu postojati bez svjesnog zakonodavca, što očito ne mora biti pravilo. To može vrijediti samo za naš svemir, ali ne i za vječni samopostojeći prostor u kojem je Bog prebivao i u kojem su morali postojati neki univerzalni zakoni samoodržavanja koje Bog nije stvorio i postavio kao što nije stvorio ni samog sebe niti zakone koji definiraju njegovo postojanje, o čemu ćemo kasnije nešto više reći.


Model stvaranje svemira


Svemir je za nas još uvijek beskrajan jer mu se ni sa najjačim teleskopima ne može vidjeti kraj. Po nekim izračunima u njemu postoji samo 4,9% vidljive materije sadržane u raznim nebeskim tijelima, dok najveću površinu svemira zauzima praznina koju čini 95,1% prostora. Međutim, svemir ipak nije prazan. Astronomi su izračunali i ustvrdili da taj ogromni prazan prostor sadrži 26,8% tamne (nevidljive) materije i 68,3% tamne (nevidljive) energije. Zato je svemir ne samo ono što vidimo nego i ono što ne vidimo.

Veliki prasak je model nastanka svemira bez Božje inteligentne intervencije i kao takav ne može odgovoriti na mnoga pitanja. Naučnici još uvijek ne mogu odgonetnuti što je ono 'nešto' iz čega je nastala sva ta ogromna količina različite materije i energije i što je bilo prije toga. No, kad uključimo Boga kao uzročnika, onda je nastanak svemira mogao biti sličan modelu nastajanja ljudskog mozga iz moždanog debla u kojem međusobno povezani neuroni odgovaraju međusobno povezanim galaksijama. Naime, svemir sa svojom mrežom galaksija, kad ga se smanji, upravo sliči mreži od stotinu milijardi neurona u mozgu. Svaka galaksija je kao jedan neuron.

Takav model bi mogli slikovito opisati i kao formiranje jednog velikog razgranatog kozmičkog stabla od postojeće nevidljive (tamne) materije. S obzirom da postoji i nevidljiva energija, mogli bi zaključiti da je u tom kozmičkom stablu cirkulirao neki izvorni oblik životne energije tj. duha kao što je cirkulirao "drvetom života" u Edenu. Ono je moglo imati središnje 'moždano deblo' čiji su korijeni vezani uz centar Božjeg prebivališta iz kojeg je formirana ta ogromna razgranata struktura budućeg svemira. Time je izgled svemira bio unaprijed definiran i povezan s božanskim izvorom dinamičke energije i života.

Na bezbrojnim granama i ograncima tog kozmičkog stabla je na točno određenim mjestima nastala veća koncentracija energije koja je gravitacionim i elektromagnetnim silama razvila crne rupe koje su sakupile čestice tamne materije iz okolnog prostora i formirala osnovne elemente budućeg svemira. Na tim ograncima su se tako razvile masivne nakupine materije koje možemo nazvati zvjezdanim 'pupoljcima' ili 'kozmičkim jajima'. U njima su već bili formirani zakoni gibanja i strukturiranja pa je Bog znao kako će se materija ponašati kad se bude oslobodila iz tih pupoljaka koji su crpili svoju energiju iz tog kozmičkog stabla.

Napomena: S obzirom da je svemir mnogostruko veći od gornje slike, ova bi slika puno bolje opisivala jedan njegov ogranak ili grozd sa stotinama galaksija. Uzmimo u obzir da se kozmičko stablo ne vidi jer ne reflektira svjetlost dok su galaksije vidljive.

U jednom trenutku je Božjom intervencijom iz korijena središnjeg debla potekla energija svjetlosti i počela se velikom brzinom širiti tom razgranatom strukturnom mrežom tamne materije. Prvi na udaru tog svjetlosnog vala su bili najbliži 'pupoljci', u kojima je tom prilikom došlo do velike razlike u tlaku što je izazvalo imploziju pri čemu je došlo do zgušnjavanja subatomskih čestica i formiranja zgusnutih zvijezda. Ta faza bi bila poput razvoja cvjetova iz pupoljaka. U njima su se stvorila nevjerojatno visoka energija zbog vrlo visokog tlaka, temperature i brzine okretanja tih nakupina materije oko osi crne rupe. Nakon prekoračenja kritične mase i unutrašnjeg pritiska na polovima je došlo do snažne ekspanzije tj. kontroliranog izbacivanja i širenja smjese kozmičke prašine i plinova stvarajući produžene krakove galaksije iz kojih su se termodinamičkom reakcijom pod zakonima četiriju osnovnih fizikalnih sila mikrokozmosa stvarale zvijezde i planeti makrokozmosa. Na taj način su mogle nastati spiralne, okrugle i eliptične vrste galaksija, a svaku galaksiju bi mogli poistovjetiti s 'plodovima' tog kozmičkog stabla.

Ove termodinamičke reakcije su se mogle dešavati jedna za drugom na više početnih lokacija u toj razgranatoj mreži 'pupoljaka'. Tako su nastale prve galaksije i galaktičke skupine. Zatim se u nastavku tog procesa jednim redom energetski val širio dalje kroz te mrežaste ogranke aktivirajući nova kozmička jaja iz kojih su nastale nove galaksije. Svaka nova galaksija bi se formirala od galaktičke prašine na temelju zakona gravitacije. Po tom zakonu su galaksije kao najveća tijela iz okolnog prostora usisale postojeće subatomske čestice čime se stvarao međuzvjezdani vakumski prostor bez čestica. Unutar galaksija su veće čestice privlačile manje stvarajući nebeska tijela različite veličine od kojih su se formirali zvijezde i planete, na način da su zvijezde kao najveća tijela zadržale najbliže planete u svojoj orbiti.

Čim je u našoj galaksiji stvoren život, on je bio povezan s kozmičkim 'stablom' iz kojeg je nastao. Životna energija od Boga je tako mogla teći tim 'stablom' u sve galaksije koje su namijenjene za život. Čak je i 'stablo života' u Edenu na jedan poseban način moglo biti povezano s Bogom i kozmičkim stablom iz kojeg je Adam crpio suptilnu energiju vječnog života.

Širenje mreže galaksija prilikom nastanka kozmosa bi izgledalo i kao stvaranje novih neuronskih ćelija kod nastajanja mozga. Zato je svemir uređen prostor sastavljen od bilijarde galaksija povezane u jata ili skupine između kojih je međugalaktički prostor ispunjen nevidljivim vezama koju naučnici zovu tamnom (nevidljivom) energijom i materijom, a mi bi ih mogli zvati 'sinapsama' ili 'granama' koje povezuju galaksije preko crnih rupa u jedno tijelo univerzuma (moždano deblo i stablo) u kojem informacije mogu tom nevidljivom mrežom putovati iz centra Božjeg prebivališta u svaki dio svemira i obrnuto, a također s jednog kraja galaksije na drugi, pa čak i s jednog kraja svemira na drugi u djeliću sekunde. Neki naučnici smatraju da postoje tahioni, odnosno elektromagnetne čestice koje tim velikim (moždanim) brzinama prenose informacije. Biblija pruža dokaze da je to sasvim moguće jer naše misli i riječi putem takvih čestica mogu u kodiranom i memoriranom obliku stići do Boga koji svojim duhom preko njih može djelovati na čovjeka i na sve što je stvorio.

Ovaj opisani model nastanka svemira se razlikuje od teorije velikog praska ('Big Bang') za koju su neki znanstvenici utvrdili dosta nedostataka. Naime veliki prasak je termodinamička reakcija koja je mogla prouzročiti kaos, a ne beskonačno uređeni kozmos. Umjesto da je svemir praskom nastao iz jedne točke, on je u ovom opisanom slučaju nastao iz bezbroj točaka iz kojih su galaksije nastale u nekom kozmičkom redu širom univerzuma koji je bio unaprijed definiran po nekom nacrtu. S obzirom da se neke galaksije udaljavaju jedna od druge, naučnici smatraju da se svemir širi što bi po ovom modelu moglo samo ukazivati da se ogranci kozmičkog stabla međusobno šire dok rastu do neke određene granice.

Ne zaboravimo da je ovo samo hipoteza koja se ne može ničim dokazati. Međutim, po ovom modelu koji se ne može tek tako ignorirati, jer uključuje inteligentnu kreaciju, Bog je na temeljima već postojeće materije u postojećem nebu mogao na tim razgranatim ograncima kozmičkog stabla jednom lančanom termodinamičkom reakcijom iz jednog centra utjecati na stvaranje galaktičkih i zvjezdanih sustava svemira za prebivalište svojih stvorenja. Tako je mogao prenamijeniti svoje izvorno nebo u sasvim novi i drugačiji prostor.

Astronomi su otkrili kozmičko pozadinsko zračenje za koje smatraju da je nastalo nakon velikog praska i da se ostaci tog zračenja poklapaju s ekvatorom i položajem zemlje. Neki kreacionisti smatraju da je to dokaz zemljinog jedinstvenog i središnjeg položaja u svemiru. Međutim, to bi se vjerojatno moglo utvrditi i za mnoge druge planete u našoj i drugim galaksijama ukoliko je Bog i njihov položaj uskladio sa centralnim položajem univerzuma. Pitanje je kako je nastalo to kozmičko pozadinsko zračenje ukoliko svemir nije nastao velikim praskom iz jedne točke? Budući da je po ovom drugom modelu svaka galaksija nastala u svom redu onda je pozadinsko mikrovalno zračenje moglo nastati prilikom aktiviranja energetske mreže po kojoj se širilo svjetlosno zračenje i aktiviralo prvobitne nakupine materije iz koje su se formirale galaksije pri čemu bi implozija a zatim i rađanje galaksija uz njihovo naglo ekspanziono (kontrolirano) širenje ostavilo svoj jedinstveni svjetlosni i termički trag po cijelom prostoru.

Promatranjem je utvrđeno da se galaksije nalaze razmještene u koncentrične sfere koje se vide iz našeg kuta gledanja pa neki i po tome smatraju da je Zemlja u središtu univerzuma. Međutim, naša Zemlja nije u središtu sunčevog sistema, niti je u središtu galaksije, iako naša galaksija može biti u središtu manje galaktičke skupine od nekoliko desetaka galaksija za koje se može pretpostaviti da se nalazi u središtu veće skupine koja se u koncentričnim sferama širi u svim pravcima po postojećoj razgranatoj mreži tamne materije.

Osim toga, ako zamislimo da samo naša galaksija osim našeg sunca ima od 200 do 400 milijardi zvijezda oko kojih ima bar 60 milijardi naseljivih planeta, onda je teško zamisliti koliko mogućih civilizacija ima samo u toj jednoj sferičnoj skupini od sto tisuća galaksija. Takvih sferičnih nakupina ima svuda po svemiru. Zato mi ne moramo biti najznačajnija planeta u svemiru nego samo jedna od mnogih koji se nalaze u tom užem centralnom pojasu jedne od mnogih skupina.

S obzirom da je naš svemir imao početak, onda možemo govoriti o prostoru i vremenu koji su nastali s njim. No i prije toga su prostor i vrijeme uz prisutnost materije i energije mogli definirali univerzum u kojem je prebivao Bog u nekoj drugoj prostorno-vremenskoj dimenziji. Bog je u tom iskonskom prostoru mogao stvoriti svoje centralno prebivalište i onda u povezanosti s tim centrom formirati funkcionalno 'deblo' iz kojeg se svemir širio na sve strane.

U centralnom ishodištu svemira je postavio prebivalište za najviše oblike života kako bi preko njih mogao komunicirati i upravljati životom na svim galaksijama u kojima su se formirale zvijezde i planetarni sustavi za prebivalište čovjeka i drugih oblika života. To bi se zvalo stvaranje univerzalnog nebeskog kraljevstva koje podrazumijeva da cijelo nebo (svemir) odiše životom. Da bi se moglo govoriti o univerzalnom kraljevstvu onda po cijelom svemiru moraju postojati planete poput Zemlje jer samo one mogu dati smisao njegovom postojanju i postojanju Stvoritelja takvog uređenog kozmosa. To bi trebala biti najveća tajna Božjeg univerzalnog kraljevstva koja će nam jednog dana biti otkrivena u pravom svjetlu. Bog je nije otkrio ni svojim prorocima ni drugim vjernim ljudima koji o tim stvarima nisu ni mogli zamisliti više od onoga što su mogli dokučiti svojim zapažanjima neba i zemlje. Zato su mislili da je Bog stvorio samo jedno nebo i jednu zemlju. No istina je sasvim drugačija.


Naše nebo nije jedino u svemiru


Kad čitamo da je Bog "stvorio nebo i zemlju", onda bi se to odnosilo na samo jedan lokalan događaj u jednom malom dijelu univerzuma u kojem svaka planeta poput Zemlje ima svoje ogromno galaktičko 'nebo' s kojim je stvoreno. Izraz 'nebo' se u knjizi Postanka odnosi na jedan uređen prostor u kojem se kreću nebeska tijela. Takvih nebesa ima na milijarde, ali to ljudi u ono vrijeme nisu mogli znati niti im je Bog to otkrio. Znali su samo za svoje zvjezdano nebo. U kom smislu? Naime, kad je Bog stvorio svod oko Zemlje mi čitamo:

"Bog nazva svod 'nebo'." (Post 1:8)

Kao što je zemaljski svod nazvan 'nebom', tako je mogao 'nebom' nazvati i točno određeni granični prostor u kojem je stvorio našu galaktiku sa milijardama zvijezda i planeta. Zato kad čitamo:

"U početku stvori Bog nebo i zemlju." (Post 1:1)

… onda bi se u ovom slučaju taj početak odnosio samo na stvaranje našeg prostranog galaktičkog neba na tom lokalnom nivou unutar univerzuma. Nebo bi bila ta naša ogromna galaksija koja je imala svoj početak, što znači da je Bog na isti način prije i poslije stvorio bezbroj takvih (galaktičkih) nebesa. Svaka galaksija, zvijezda i planeta imaju svoje nebo koje definira njihovo samoodržavanje.

  • Zemlja ima svoje 'nebo' ili atmosferu koja joj omogućava funkcioniranje zakona za njeno održavanje unutar nebeskog svoda.
  • Zvijezde kao što je naše sunce sa svojim planetima imaju svoje zvjezdano 'nebo' ili heliosferu kao mjehur zvjezdanog plina i čestica unutar kojeg također vladaju zakoni koji omogućavaju samoodržavanje i kretanje njenih planeta.
  • A da bi galaksija mogla imati svoj sistem kretanja i samoodržavanja zvijezda i planeta mora se nalaziti unutar svog galaktičkog 'neba'.

Znanstvenici su zaključili da tamna materija i energija omogućavaju održavanje reda i sprečava rasipanje materije unutar galaksija pa bi se od takve nevidljive supstance moglo formirati galaktičko 'nebo' pod kojim su mogli nastati svi preduvjeti za nastanak života na našoj planeti, a vjerojatno i na još nekim planetima u toj našoj galaksiji. Zemlja je stvorena samo u sklopu tog 'neba' o kojem ovisi njeno postojanje. Samo unutar tog 'neba' je ona mogla postati živa planeta pa je upravo to ono 'nebo' koje je stvoreno zajedno s našom planetom. Sve druge galaksije su za nas i našu planetu nebitne, jer je za stvaranje Zemlje i čovjeka bila dovoljna samo ova naša galaksija koja ima potencijal za stvaranje životnih uvjeta na nekoliko milijardi planeta. Da je Bog mislio stvoriti samo jedno nebo tada bi to bila naša galaksija u kojoj ima prostora za nastanak milijardi civilizacija. Taj prostor je toliko velik da bi brzinom svjetlosti od 300000 km/s trebalo putovati 100000 godina s jednog na drugi kraj našeg galaktičkog neba.

Izvan tog našeg 'neba' se nalazi prazan međugalaktički prostor kojega ljudi sve do prošlog stoljeća nisu znali, pa se prostor izvan naše galaksije u Bibliji spominje kao 'nebo nad nebesima' u kojima prebiva Bog. Zato se u Bibliji ne spominje ništa izvan naše galaksije nego samo zvijezde kao nebeska tijela koja pripadaju našem galaktičkom 'nebu' u kojem je stvorena Zemlja. U biti, mi sa naše planete ne možemo vidjeti niti jednu jedinu zvijezdu izvan naše galaksije. Da postoji neka druga civilizacija u nama najbližoj galaksiji Andromedi i oni bi vidjeli samo zvijezde svog galaktičkog neba ali ne i zvijezde koje pripadaju našem nebu. Da je Bog mislio stvoriti samo život na našoj planeti, tada uopće nije trebao stvoriti niti jednu drugu galaksiju, a stvorio ih je bezbroj. To nam govori da je riječ o 'nebesima' koja su potpuno neovisna jedna o drugima. Njih ima na milijarde, a iznad svih njih je samo jedno jedinstveno 'nebo nad nebesima' koje oduvijek postoji.

  • Nebo nad nebesima (Božje prebivalište)
  • Viša nebesa (kozmos)
    • Nebo (galaksija)
    • Zemlja (planeta)

Ove zadnje dvije stavke su opisane u 1. i 2. poglavlju knjige Postanka. Da je Bog tada otkrio kako izgleda cijeli svemir sa milijardama galaksija, onda bi ljudi znali da postoje i druga slična 'nebesa' sa svojim zvijezdama i planetima i da svi zajedno pripadaju jednom ogromnom univerzumu Božjeg kraljevstva. No, oni su znali samo za jedno jedino zvjezdano 'nebo' u kojem je svjetlo dopiralo do Zemlje danju i noću.


Svjetlo


Svjetlo je temeljni princip postojanja svemira. Iako vidljivo svjetlo izvire iz nebeskih zvijezda, ono je prije toga zračilo iz ne/vidljive materije i energije koja je bila razgranata unutar praiskonskog univerzuma. To prvobitno svjetlo nije bilo funkcionalno u smislu određivanja dana i noći jer ta funkcija ovisi samo o zvijezdi i planetima koji kruže oko nje, a njih nije bilo prije stvaranja svemira.

Naučnici su ustvrdili da se svjetlo ponaša kao čestica i kao val što znači da fotoni u sebi imaju osobine materije i energije. Mi vidimo samo svjetlo koje zrači na vidljivim frekvencijama u spektru različitih boja. Isto tako postoje i frekvencije koje su nevidljive našem oku zbog čega ne vidimo ultraljubičaste  i infracrvene zrake niti rendgensko i gama svjetlosno zračenje.

Svjetlo je imalo svoju transformaciju kada je Bog takoreći prouzročio iskru koja je potekla univerzumom. Po modelu stvaranja kojeg sam opisao, bljesak nevidljivog svjetlosnog elektromagnetnog zračenja je putovao velikim brzinama razgranatom mrežom kozmičkog 'stabla' i pokrenuo proces nastanka galaksija, ostavljajući za sobom pozadinsko mikrovalno svjetlosno zračenje koje se još uvijek vidi. To znači da je svjetlost u nekom obliku postojala prije stvaranja svemira nakon čega je sa stvaranjem zvijezda dobila novo funkcionalno obilježje. Po modelu stvaranja iz knjige Postanka čitamo da je 'svjetlo' već u prvoj fazi oblikovanja Zemlje trebala određivati izmjenu dana i noći, odnosno prije nego su u četvrtoj fazi stvoreni Sunce i zvijezde, što nije logično.

Po nekoj logici je prije sunčevog svjetla zasjalo galaktičko svjetlo. Ono je nakon ekspanzije plina iz kozmičkog jaja izviralo iz ogromnog centralnog plinovitog sunca koje se nalazi u središtu galaksije i putovalo u svim smjerovima. To središte je promjera 30000 svjetlosnih godina. Možemo ga usporedit sa staničnom jezgrom koja regulira rad jednostaničnih organizama kojih u našem tijelu zajedno s našim tjelesnim stanicama ima na milijarde kao i galaksija u našem univerzumu. Kao što su naše stanice građene od milijardi atoma, tako su i galaksije građene od tako ogromnog broja zvijezda pa vrijedi usporedba:

  • Svemir = živi organizam
  • Galaksije = Jednostanični organizmi
  • Zvijezde = atomske jezgre
  • Planete = elektroni koji kruže oko jezgre

Za galaktičku jezgru se zna da je to crna rupa iz koje je galaksija nastala raspadom zgusnute materije (kozmičkog jaja), ali se ne zna koje sve funkcije ima taj središnji prostor galaksije osim što bi po mojoj teoriji to bila veza sa nevidljivom strukturom kozmičkog stabla (moždanog debla) iz kojeg je nastala i koje je drži na svom mjestu kao što peteljka drži plod na grani. Početni bljesak svjetlosti je označio rađanje galaktičkog neba sa njegovim zvijezdama i planetima. Ono je pokrenulo stvaranje svjetla na drugoj tj. zvjezdanoj razini čime je aktiviranjem svjetla prvih zvijezda u galaksiji označena prva faza pripremanja Zemlje za život.

"Tada reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I postade svjetlost." (Postanak 1:3)

Ova svjetlost se počela širiti galaksijom iz samog njenog središta oko kojeg su zasjale prve zvijezde u vrijeme kada je Zemlja još uvijek bila bez svog prirodnog svjetla jer njeno Sunce još nije počelo isijavati vidljivo svjetlo. Zanimljivo je da se u našoj galaktici još uvijek stvaraju nova sunca. Neka sunca su vjerojatno nastala prije našeg tako da je izmjena dana i noći funkcionirala u drugim zvjezdanim sustavima pod zajedničkim nebom dok je na Zemlji još uvijek vladala svojevrsna tama. Što se dešavalo s našim Suncem?

U ranoj fazi nastanka bilo kojeg sunčevog planetarnog sistema se može desiti da neke zvijezde poput našeg Sunca u samom početku ne isijavaju svjetlo zbog tvrde površinske kore i nedovoljno snažne nuklearne fuzije u svom središtu. Kako je temperatura i snaga fuzije rasla tako se užarena lava i svjetlo s vremenom postepeno počelo probijati kroz pukotine površinske kore i kroz oblake plina koji su okruživali Sunce. Ono je u toj drugoj fazi bilo poput prigušenog svjetla koje je omogućilo proces fotosinteze na Zemlji i razvoj biljnog svijeta trećeg stvaralačkog dana (1:11-13).

Kad piše da je Bog četvrtog dana stvorio Sunce i Mjesec to bi moglo značiti da je tek tada fuzija zagrijala i potpuno rastopila površinsku koru Sunca da je ono u punoj mjeri počelo isijavati svjetlo i toplinu. To bi bila završna faza nastanka Sunca, a ne njegovo početno stvaranje. Stvaranje ima početak i kraj. Naime, kao što se na kraju završne faze cjelokupnog stvaranja moglo reći: "Tako se dovrši nebo i zemlja… to je postanak neba i zemlje" (2:1,4), tako se moglo za Sunce reći da je postalo (stvoreno, načinjeno, formirano) tog četvrtog dana jer je tek tada dovršeno njegovo stvaranje. Ono je stvoreno puno prije, ali je tog dana nakon probijanja površinske barijere počelo isijavati svjetlo u punoj mjeri što je i svrha njegovog postojanja.

Čim je svjetlo u punoj mjeri doprlo do površine Zemlje nastala je izmjena dana i noći čime je i Mjesec tek tada postao funkcionalno tijelo. Ono nije tada stvoreno, ali je tek tada reflektiralo svjetlo na površinu Zemlje, što je i svrha njegovog postojanja. U Bibliji piše da mjesec ima "svoje svjetlo" kao i sunce što nije točno, niti su zvijezde tako male da su mogle pasti na zemlju (Ez 32:7; Matej 24:9). To nije bilo figurativno izražavanje nego pozadina njihovog nepoznavanja prave prirode i veličine nebeskih tijela.

S obzirom da su u to vrijeme početnog razvoja naše galaksije i druge zvijezde izvan galaktičkog središta jedna za drugom počele isijavati svoje svjetlo, onda bi to odgovaralo stvaranju ili rađanju zvijezda tog 'četvrtog dana' iako su i one već postojale u sastavu naše galaktike. Njihovo svjetlo nije odmah moglo doprijeti do Zemlje koja je od njih bila udaljena desetke, stotine i tisuće svjetlosnih godina, tako da ih se na našem nebu moglo u punoj mjeri vidjeti tek od četvrte faze razvoja Zemlje. Rađanjem svjetla iz tih zvijezda oživjelo je naše (galaktičko) 'nebo'. U biti, rađanje svjetla je istovjetno stvaranju Sunca i drugih zvijezda jer riječ 'bara' (stvoriti) ukazuje na 'intervenciju promjene' nečega iz jedne u drugu namjenu ili 'oblikovanje' (kreaciju) već postojeće nefunkcionalne materije u funkcionalnu. Iako u Bibliji čitamo da su zvijezde stvorene kako bi svijetlile noću, to ipak nije njihova primarna funkcija jer one poput našeg sunca daju toplinu i svjetlo prvenstveno planetima koje svojom gravitacionom silom drže u svom okruženju.

Jedino ovakvim modelom stvaranja možemo korigirati i objasniti nelogičnosti opisa stvaranja iz knjige Postanka, jer se taj opis temelji na geocentričnom položaju ravne Zemlje. No, ovakva korekcija ne bi bila potrebna da se u ono vrijeme znala prava priroda neba i zemlje, tako da je puno vjerojatnije da je Sunce bilo u funkciji puno prije nego je na Zemlji niknuo biljni svijet. Međutim, postoje neki bibličari koji također nastoje uskladiti opis stvaranja sa znanstvenim spoznajama, ali idu tako daleko da piscima Biblije stavljaju svoje misli u njihove riječi kako bi im dali božansko nadahnuće. Kao da žele dokazati kako su pisci napisali jedno ali se iza toga krije sasvim nešto drugo. No, činjenica je da oni stvarno nisu o tim stvarima iznosili Božje riječi nego svoje.

Pisac knjige Postanka nije mogao znati da su nebeska tijela stvorena u sklopu našeg (galaktičkog) neba u samom početku nego je smatrao da su ona doslovno stvorena tog četvrtog stvaralačkog dana kao što je zapisao. Tada se podrazumijevalo da je Zemlja stvorena prije sunca, mjeseca i zvijezda jer je njihovo postojanje navodno ovisilo o postojanju Zemlje i njenog nebeskog svoda. Zato se mislilo da nebeska tijela nisu mogla postojati prije tog svoda koji je Zemlju odvojio od neba. Zato su mnogi koji su do današnjih dana čitali i prepričavali taj izvještaj tumačili stvaranje onako kako piše. Neki današnji kreacionisti također tvrde da je Zemlja prva stvorena pa onda svemir jer smatraju da mora biti onako kako piše. Zanemaruju činjenicu da je Bog sve stvorio u svom redoslijedu, a ne bez sustavnog reda. To bi bilo kao kad bi rekli da je ljudsko oko u maternici nastalo prije formiranja fetusa i mozga.

Kad bi prihvatili taj biblijski opis kao činjenicu, onda bi morali vjerovati da je Zemlja ravna a ne okrugla i da se ona nalazi u centru svemira, u što vjeruju mnogi ljudi upravo zato što tako piše u Bibliji. No, Biblija nas i sama uči da se ne treba doslovno uzimati svaku riječ zdravo za gotovo zbog djelomičnog znanja njenih pisaca koji su bili svjesni da ljudi u ono vrijeme puno toga još nisu potpuno istražili i dokučili. Zato nisu znali ni pravu prirodu božanske materije od koje je sve stvoreno.


Božanska materija


Ključna uloga u stvaranju svemira je bila božanska materija. Materija je opipljiva dimenzija energije koja je zarobljena u najsitnijim elementarnim česticama.

  • materija = oblikovana energija ili opipljiva dimenzija energije

Ljudi su puno toga saznali i naučili o vidljivoj materiji ali ne i o nevidljivoj. Tamna materija je nevidljiva za ljudske oči i instrumente. Ne može se detektirati jer ne emitira niti reflektira elektromagnetsko zračenje, zbog čaga je ne možemo vidjeti, tako da je potpuno prozirna kao i voda, a samim tim je i tamna kao prostor koji prožima svemir. No, može se izmjeriti jer ima svoju masu i gustoću koja omogućava da se galaksije u svom (o)kretanju ne rasipaju. Ona je nevidljiva ali se može prihvatiti da postoji zbog učinaka koji su vidljivi.

Tako se ni Boga ne može doslovno vidjeti ali ga se može raspoznati i vidjeti u njegovim stvaralačkim djelima zbog učinaka razumne inteligencije u mikro i makrokozmosu (Rimljanima 1:20). Kao što postoje indicije da postoji Bog kojeg ne vidimo, tako postoje indicije da osim vidljive materije i energije u svemiru postoje i dvije razine koju ne vidimo.

  1. Nevidljiva suptilna energija i materija
  2. Nevidljiva tamna energija i materija
  3. Vidljiva energija i materija / antimaterija

Svaka od ovih komponenti na svojoj razini stvara supstancu koja ima svoje zakonitosti. Prve dvije su ljudima još uvijek nedokučive misterije, s tim da je suptilna supstanca, koju su znanstvenici uspjeli detektirati i izmjeriti, najvjerojatnije temelj funkcioniranja svega što postoji tako što svojim pulsirajućom vibracijom omogućava funkcioniranje nevidljive i nevidljive materije.

Čestica 'bozom' koju nazivaju 'božanskog česticom' je za sada najmanja vidljiva čestica za koju znamo da postoji i da se od nje stvaraju elektroni, neutroni, protoni koji su osnov za atome i sve vidljive tvari u svemiru. No i taj bozom se vjerojatno sastoji od suptilne supstance koja bi mogla biti odgovorna i za postojanje života i svih čuda kojima se može objasniti sve ono što je nadnaravno i izvan fizikalnih zakona.

Možda je to razlog da je Bog nadnaravnim zakonitostima stvarao ili oblikovao materiju uz pomoć suptilnih vibracija svoga uma. Vanjski čimbenici, temperatura, tlak i brzina, pa čak i sudar dviju istih ili različitih čestica, mogu utjecati na stvaranje novih i drugačijih atoma i molekula u djeliću sekunde. Međutim, Bog je sve to mogao najprije stvoriti bez vanjskih čimbenika time da je svojim umom djelovao na čestice iznutra, mijenjajući njihovu vibraciju pomoću suptilne energije, čime je novim česticama mogao dati odgovarajuće zakone i fizikalna svojstva. On ih je mogao strukturno posložiti u kodirana slova kako bi formirao građevne principe za nastanka različitih struktura materije. Mogao je svojim umom djelovati na suptilnu energiju u tamnoj (nevidljivoj) materiji iz koje je stvorio svemir. Tako je od te nevidljive materije, iz koje je formirano kozmičko stablo, moglo nastati onih 4,9% vidljive materije od kojih su nastale sve galaksije u svemiru, što je u skladu sa značenjem hebrejske riječi 'bara' (bā·rā) koja ukazuje na intervenciju promjene prilikom stvaranja.


Čuda stvaranja


Proučavanje mikrokozmosa na razini atoma možemo objasniti i makrokozmos i način na koji je mogao nastati. Kako bi mogli razumjeti što je bilo prije početka našeg svemira razmotrimo neka čuda koja je Isus napravio, a koje aludiraju na stvaranje prilikom intervencije promjene jedne tvari u drugu i oblikovanju materije iz postojeće tvari.

Isus je jednom prilikom od dva komada kruha načinio toliko kruha da je nahranio tisuće ljudi (Matej 14:17-21; Marko 8:19,20). On je time umnožio kruh koji se sastoji od atoma. Svaki novi komad kruha je tom prilikom imao svoj početak, a ne atomi koji su ga formirali. Kruh nije nastao iz ničega nego iz atoma koji su se tom prilikom umnožili i formirali nove molekularne strukture u sastavu kruha. Atomi su mogli nastati iz suptilne materije koju ne vidimo. To bi bila kreacija u službi stvaranja nečega iz već postojećih građevnih elemenata. Kruh nije nastao iz ničega. Tako je i sa svemirom. On je imao početak, a ne materija iz koje je nastao.

Bog je mogao natprirodnim putem kroz jedno kraće vremensko razdoblje stvoriti jednu početnu skupinu različitih galaksija koje su bile obrazac stvaranja i onda po tom obrascu prirodnim putem u dužem vremenu stvoriti nove skupine koje bi se jedna za drugom množile i umrežavale u kozmički sustav do nekog maksimuma. Ono što je Isus učinio je bio obrnuti proces jer je prirodne zakonitosti vidljive materije zamijenio natprirodnim zakonima suptilne materije i zato je to čudo.

Kad je Isus pretvorio vodu u vino, došlo je samo do rekonstrukcije najsitnijih čestica u one atome koji su kreirali nove molekule. Voda kao memorijski eter je sadržavala te čestice od koje su po riječi (informaciji, vibraciji) nastale molekule vina po točno određenoj matematičkoj i geometrijskoj formuli koja je već postojala u suptilnoj materiji. Stvaranje vina od vode je intervencija promjene jedne tvari u drugu. Isto tako je i svemir mogao nastati po riječi koja svojom vibracijom utječe na oblikovanje i kreiranje novih molekula od novih atoma po unaprijed postavljenom građevnom nacrtu. Postojeći prostor univerzuma je mogao biti prenamijenjen iz jednog stanja u drugo. Mogao je biti kreiran iz već postojeće energetske smjese božanskih elementarnih čestica praiskonskog univerzuma tako da je jedan manji dio tamne materije i energije pretvoren u svemir dok veći dio trebao služiti za njegovo vječno održavanje.

Isusova čuda iza kojih je stajao Božji duh su se dešavala u djeliću sekunde pod djelovanjem natprirodnih zakona, pa bi mogli zaključiti da je i svemir mogao Božjim duhom nastati puno brže nego bi se to odvijalo prirodnim putem. S druge strane, svemir i Zemlja nisu nastali u djeliću sekunde jer su imali vremenske faze koje pisci u prenesenom smislu nazivaju "večer, jutro i dan", a koji su mogli trajati jedno duže vremensko razdoblje. Međutim neke temeljne strukture od kojih su formirana nebeska tijela su mogli nastati u djeliću vremena.

Geolozi su zapazili da su granitne stijene nastale puno brže nego su se to zahtijevale kemijske reakcije. Prirodnim putem bi to trajalo milionima godina, dok je zarobljeni plutonij u stijeni dokaz da je je to trajalo puno kraće. Kao da se užarena kora naglo ohladila i stvrdnula, u svega nekoliko sekundi. Možda je stvrdnjavanje trajalo puno duže ali je početni efekt bio kraći. Pitanje je kakvi su uvjeti i fizikalni zakoni postojali u prostoru koji je okruživao Zemlju dok još nije bilo njenog zaštitnog elektromagnetnog omotača. Moguće je da se u fazi nastanka galaksije najprije formirao granit kao osnovna materijalna struktura iz koje su nastajala sva nebeska tijela. Čestice su formirale strukture granita pod velikom temperaturom i tlakom i onda se vanjski sloj ubrzano stvrdnuo zbog jako niske temperature univerzuma dok je unutarnji sloj zadržao velike temperature. Poznato je da se pri apsolutnoj nuli (0K = -273,15⁰C) atomi jako usporeno gibaju pa je to mogući razlog što je plutonijum ostao zarobljen u granitu čak i ako se stvrdnjavanje odvijalo sporije.

U primjeru kojeg smo naveli Isus je, kao i neki drugi proroci, od Boga dobio moć nad materijom na razini atoma. Božanski duh ili suptilna sila s kojom je raspolagao je preko određenih frekvencija u djeliću sekunde djelovala na unutrašnjost čestica i njenih vibracija, dok se u prirodi to dešava pod utjecajem vanjskih čimbenika u koje su uključeni razni fizikalni zakoni i kemijski procesi u kojem je vrijeme ključni faktor. Naime, čovjek u svojim laboratorijima također ima moć na razini atoma ali samo Bog ima moć na onoj nižoj razini suptilne energije i materije koje su temelj stvaranja i oblikovanja, a ujedno temelj života i svijesti. Izgleda da je Bog jedan dio te moći omogućio nekim svojim stvorenjima, koje Biblija naziva 'bogovima' (moćnicima) preko kojih upravlja svemirom. Zato postoji mogućnost da neki ljudi dožive i vide čuda koja pripisuju Bogu iako neka od njih mogu biti učinjena i protiv Božjih namjera.

Budući da se sva čuda dešavaju u prostoru koji ima neka svoja suptilna i nama nepoznata obilježja, onda je stvaranje materije moguće jer energija (uz Božju intervenciju ili uz vanjske čimbenike) pretvara jedan djelić tog prostora u česticu sa drugačijim prostornim obilježjima ovisno o frekvenciji energetskog polja koji je ujedno i suptilni duh materije.


Božanska energija / duh


Jedan dio energije je zarobljen u materiji i može se osloboditi. Na temelju nekih indicija bi mogli reći da Bog nije izmislio i stvorio energiju jer je ona dio Njega i njegovog postojanja u vječnom prostoru, a taj prostor je sam po sebi neki oblik smjese energije i materije poput vode, ali ipak nešto kompleksniji. U kom smislu? Energija bez elementarnih čestica nema svoju funkciju jer se ona nekontrolirano rasipa i širi. Da se to ne bi dešavalo onda je morala istovremeno postojati druga dimenzija energije koja bi bila zarobljena u u materijalnim česticama. Tada je ona pod kontrolom materije koja joj određuje prostorne granice potrebne za formiranje svega što je moguće zamisliti. Energija je na taj način svojim pulsiranjem u okvirima iskonske materije određivala različita obilježja i prostorna svojstva praiskonskog univerzuma u kojem je Bog funkcionirao prije stvaranja svemira.

Takva oblikovana energija je mogla poprimati različite strukturne forme i dimenzije svega što bi se moglo u takvom prostoru samo od sebe ili uz Božju intervenciju formirati iz tih energetskih čestica i prije nego je kreiran (stvoren) svemir. To je ono što možemo razumski prihvatiti jer postoje dva tipa energije:

  • Nematerijalna energija - energija izvan materije
  • Materijalna energija - energija u sastavu materije

Sasvim je moguće da je jedna količina energije sama po sebi oduvijek bila sadržana unutar elementarnih čestica u prostoru iskonskog univerzuma. Naime, najmanje energetske čestice (vidljive i nevidljive) u sebi nose različite sile, pa prilikom formiranja materijalnih čestica stvaraju uzajamnu elektromagnetsku, gravitacionu, te slabu i jaku nuklearnu silu, s tim što je elektromagnetna energija temelj za ostale sile u atomima. Sve te sile postoje zahvaljujući supstanci suptilne materije i energije koja potiče interakciju (međudjelovanje) čestica sa drugim česticama izvan atoma što je temelj za stvaranje i oblikovanje atomskih i molekularnih struktura koja su poput Boga ispunjene dinamičnim silama. One su pokretački 'duh' materije na sve tri razine. Bog putem pulsnih vibracija samo ubacuje svoju riječ ili informacije i zakone u taj duh čestica kako bi ih mogao koristiti za oblikovanje i stvaranje. Da bi to mogao, jedan dio energije je morao postojati u sastavu suptilne i nevidljive materije prije nego je oblikovao vidljivi svemir. Zato u svemiru sve pulsira, od najmanjih subatomskih čestica do samog svemira. Bez tog pulsiranja ne bi bilo života. Zahvaljujući pulsirajućoj materiji možemo reći da je:

  • Svemir sa galaksijama - živi organizam

Sve je u tom prostoru univerzuma prožeto i povezano suptilnom životnom energijom i materijom koja mu daje osobine živog entiteta, a život je sam po sebi čudo jer se po njemu odvijaju sve funkcije u svemu što postoji. Ta suptilna energija života, ne oživljava samo živa bića nego i mrtvu materiju, koja pulsira u atomima i drži ih u vječnom postojanju pod određenim zakonitostima dematerijalizacije (raspadljivosti). Kad bi Bog izmijenio svjetlosnu frekvenciju atoma u našem tijelu, prouzročio bi onu energiju ili duh koji bi omogućio i neprekidnu regeneraciju našeg tijela za održavanja vječnog života pa bi imali neraspadljiva tijela. Suptilna materija i energija su temelj postojanja života i vječnog univerzuma zahvaljujući trećoj nerazdvojnoj komponenti postojanja svega pa i samog Boga.


Tri temelja postojanja


Materija i energija su morale istovremeno postojati jedno s drugim unutar zakona materijalizacije i dematerijalizacije, a taj zakon je ujedno temeljna informacija (riječ) po kojoj se sve odvija u vječnom prostoru. Ako je postojala vječna energija (sila, duh) onda je ona funkcionirala po nekom principu koji je uvjetovan zakonom ili informacijom. Budući da taj zakon omogućava materijalizaciju energije, tj. stvaranje materije, onda je samim tim materija vječna jer je definirana s energijom. To je slično kao što je voda unaprijed definirana strukturom atoma vodika i kisika, a sve zajedno je definirano energijom koja omogućuje njihovo postojanje. Jedno postoji u drugome kroz kodiranu informaciju. Zato se materija očituje kroz energiju, a energija kroz materiju. Ono što ih veže je informacija (zakon). To su tri međusobno povezane komponente:

  • Energija (duh)
    • Informacija (vibracija, riječ)
      • Materija (tvar)

Energija je elektromagnetna sila (duh) koja svojom vibracijom različitih frekvencija svjetlosti stvara elementarne čestice materije pri čemu ta energija poprima oblik čestice. Čestica u sebi pohranjuje tu energiju koja vibrira na određenoj frekvenciji pri čemu vibracija služi kao informacija (kodirana riječ). Zato su te tri komponente vječno vezane jedna uz drugu na sve tri razine postojanja pa su sastavni dio univerzuma i njegove supstance.

S obzirom da je prostor univerzuma i prije svoje preobrazbe u materijalni svemir sadržavao suptilnu energiju i materiju koju su neki znanstvenici uspjeli detektirati svojim uređajima, onda nam to otvara indicije da su te komponente (energija, materija i informacija) vječno vezane uz univerzum i Boga. Bog nije sam sebi stvorio te komponente jer su one vezane i uz njegovo postojanje. Tako opet dolazimo do zaključka da Bog nije morao stvoriti ni raniji univerzum u kojem je prebivao, nego da je On taj iskonski prostor samo oblikovao u svemir od postojeće tvari u kojoj je također morala postojati informacija (riječ) koja je bila i u Njemu kao živom biću.

'Riječ' je dokaz očitovanja energije u materiji jer se takva kodirana informacija može putem vibracija trajno sačuvati u materijalnoj energiji koja je samim tim vječna i neuništiva. Ona je princip svega što postoji pa i samog Boga. Samo s tom informacijom (vibracijom) i materijalnom energijom može postojati živo biće i tvar s kojim se gradi i održava sve što je živo i neživo, kruto, tekuće i plinovito, vidljivo i nevidljivo.

Ono što bi željeli saznati je mogućnost da je i Bog načinjen od te suptilne supstance što se može kriti u njegovoj izjavi da "prije njega nije načinjen niti jedan drugi Bog" (Iz 43:10). U ovako formiranoj izjavi se može iščitati i to da je On načinjen u nekom trenutku što nije u skladu sa našim uvjerenjem da je On bez početka. Tko nas je u to uvjerio, Bog ili čovjek? Da li nam je Bog otkrio sve o sebi prije nastanka svemira? Ako ne, da li se u onome što nam nije otkrio krije i njegov početak i stvarna priroda njegovog postojanja. Ako bi on imao svoj početak i materijalnu prirodu, da li bi to umanjilo njegovu slavu i moć? Sve su to pitanja koja nam se oduvijek nameću znajući da odgovor mora postojati, ako ne u Božjoj pisanoj riječi koja skriva i ne otkriva neke tajne, onda bi se moglo naći skriveno u onoj 'riječi' koja je zapisana u univerzumu. Da bi mogli dešifrirati tu 'riječ' trebamo detaljnije sagledati i vidjeti što je prostor u kojem je nastala Zemlja i svemir.


Prostor univerzuma


Čovjek i druga živa bića se nalaze unutar prostora zemljine atmosfere kojeg ispunjava životovažni zrak sastavljen od plinovite materije. Zrak je kombinacija nematerijalnog prostora i materijalnih čestica u plinovitom stanju. Na Zemlji postoje i površine ispunjene vodom tj. tekućom materijom koja također služi kao okruženje u kojem se odvija život. Svaki od tih prostora ima svoju materijalnu strukturu i osobine zahvaljujući elementarnim česticama od kojih se sastoje. Ljudi su gledajući u nebo zamišljali da se zvijezde i planeti gibaju u nekom međuzvjezdanom prostoru svemira koji je ispunjen prozirnim vodenim  'eterom' ili jednim novim i nepoznatim elementom sastavljene od fine, nevidljive supstancije između vidljivih nebeskih tijela. Što kaže Biblija? Ona o tim stvarima iznosi samo ljudska gledišta na temelju onoga što se moglo vidjeti i zaključiti iz ljudske perspektive. Za njih je voda igrala ključnu ulogu u definiranju neba i zemlje.

Možete li zamisliti kako je prilikom stvaranja neba cijeli nebeski prostor bio ispunjen vodom. Upravo tako su to zamišljali pisci Biblije. Čak su prije njih i Sumerani u svom epu o Gilgamešu tvrdili da su zemlja i svemir nastali iz prapovijesnog mora. Očito je takva tvrdnja potjecala od samog početka civilizacije koja je preživjela vodenu kataklizmu. Oni su imali neke svoje indicije po kojima je nastao model stvaranja neba i zemlje u šest dana ili vremenskih epoha. Taj model se nije moglo dokazati ni osporavati.

Voda je po njihovom gledištu bila taj nevidljivi prostrani nebeski eter u kojem se najprije nalazila Zemlja a kasnije i nebeska tijela. Prije nego je na nebu nastalo svjetlo, piše:

"Zemlja je bila pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama." (1:2)

Da li možemo stvoriti u mislima ovu sliku? Ukoliko u mislima imamo okruglu Zemlju kakvu danas poznajemo, onda bi stvorili sebi sliku planete koja je tada u cijelosti bila pod vodom oceana, dok se iznad vode nalazio zračni prostor kojim su plovili gusti oblaci zbog kojih svjetlo nije moglo doprijeti do Zemlje. Tako to opisuje i Watchtower u knjizi "Život - kako je nastao…" (str. 27-37), jer takvim tumačenjem žele dokazati da je biblijski izvještaj u skladu sa znanstvenim činjenicama. Međutim, moramo se suočiti s činjenicom da je pisac imao u mislima ravnu Zemlju koja se u početku nalazila u dubinama vodenog mračnog bezdana. To je lako dokazati kad izdvojimo sve takve zapise iz Biblije.

Po tom biblijskom modelu stvaranja, u početku nije bilo mjesta zračnom prostoru i oblacima jer je cijeli prostor neba, koji se prostirao iznad površine zemlje, bio ispunjen vodom. Površina Zemlje je bila na dnu tog vodenog bezdana, tako da je njenu površinu pokrivala tama sve do pojave svjetla. Ne piše odakle je to svjetlo dolazilo, jer sunce navodno još nije bilo stvoreno, pa se vjerojatno mislilo na svjetlo u općenitom smislu. Ono je dolazilo od Boga koji se "ogrnuo svjetlošću kao plaštem" (Psalam 104:2). Obasjavalo je cijeli bezdan tako da je jedan dio tog svjetla dopirao do zemljine površine kroz tu vodu, a ne kroz oblake koji nisu ni mogli postojati sve do formiranja zračnog prostora.

U izvještaju ne piše da su iznad same vodene površine nisu lebdjeli oblaci nego 'Božji duh'. Time dobivamo sliku biblijskog modela neba i zemlje u kojem je iznad neba ispunjenog vodom lebdio Božji duh koji se samim tim nalazio u 'nebu nad nebesima'  u kojima je prebivao Bog. Na samom dnu te vode je bila Zemlja. Prije nego otkrijemo čemu je služila tolika voda u stvorenom, pogledajmo što se s njom dešavalo na Zemlji. Kako bi se u toj vidi bezdana formirao zračni prostor Bog je svojim duhom stvorio 'svod' pa čitamo:

"Neka bude svod (hebr. 'raqia') posred voda i neka nastane podjela između vode i vode (tj. neka rastavi [razdijeli] vode od voda)." Tako stvori Bog proširenje (svod) i rastavi vode pod svodom od onih nad svodom. I tako se dogodi. Svod nazva Bog nebo..." (Post 1:6-8)

Hebrejska imenica 'raqia' znači protezanje, širenje ili rasprostiranje. Može se prevesti kao 'proširenje' dok većina prevodi sa 'nebeski svod' čime se samo opisuje izgled tog proširenja koje se protezalo ili rasprostiralo posvuda iznad ravne Zemlje sve do granice koja je imala oblik svoda. Cijelo to proširenje je nazvano 'nebo' u kojem su letjele 'ptice nebeske' i lebdjeli 'nebeski oblaci' (1:20; 2:19; Dan 7:13).

Sjetimo se kako je Bog svojim duhom utjecao na vjetar koji je razdvojio ili rastavio Crveno more na dva dijela tako da je između voda nastala praznina ili zračni prostor po kojoj se moglo hodati.

"... i vode se razdijeliše. Sinovi Izraelovi koračali su posred mora po suhu, a vode su im stajale kao zid s desne i s lijeve strane." (2.Mojs 4:22)

Ovdje je proširenje bilo u obliku ravnog zida s kojim je omeđen lijevo i desno. Isto tako je Bog razdvojio vode bezdana na dva dijela i načinio 'prazninu' između voda dolje na zemlji i voda iznad proširenja koje je imalo oblik svoda s kojim je omeđen.

Nakon što je 'svod' izdvojio Zemlju iz vodenog bezdana, u nebeskim visinama iznad svoda je i dalje ostala postojati ona ista voda iznad koje je lebdio Božji duh. Hebreji su ovaj svod smatrali toliko čvrstim da je podupirao vode iznad njega. On je bio u obliku vidljivog luka neba koji se oslanjao na podlogu i sa svih strana zatvarao granice unutrašnjeg prostora zemljine atmosfere.

Mi bi danas mogli to opisati kao da se Zemlja nalazila u nekom skafanderu. Postoje skafanderi s kojima se ljudi mogu kretati u vodenim dubinama i svemirskim prostorom. Oni u sebi sadrže mikroklimu koja odgovara čovjekovom organizmu kao što je odgovarajući tlak, sastav plina, vlažnost, temperatura. Tako je stvorena odgovarajuća klima unutar svoda, dok se izvan svoda nalazila vodena supstanca. Biblijski model ravne Zemlje je imao sličnostima sa sumerskim mitovima stvaranja u kojima se nebeski svod prikazuje kao kupola, što se razlikuje od nebeskog sferičnog svoda u obliku zamišljene kugle kakav danas poznajemo.


Biblijski model ravne Zemlje


Model ravne Zemlje bio temelj za sve pogrešne izjave zapisane u Bibliji na tu temu, u kojoj se često spominje i voda bezdana. Po tim modelima je nastala verzija stvaranja za koju možemo sa sigurnošću reći da nije izašla iz Božjih usta. O tome govore i pisci Biblije, čije izjave moramo spojiti u jednu zajedničku sliku kako bi to jasno vidjeli. Sve te izjave se temelje na opisu stvaranja Zemlje u vodi bezdana. Nakon što je veliki dio vode izdvojen svodom, na Zemlji je i ostala samo ona manja količina koja je trebala imati svoju svrhu. Piše da je ta voda prekrivala cijelu Zemlju.

Da bi se na Zemlji formiralo kopno i uvjeti za sve oblike života, ona je jednim dijelom morala izaći "iz vode". Pretpostavljam da je Zemlja (loptastog oblika) u početku zbog hladnoće smanjivala svoj opseg, što je dovelo do nabijanja i uzdizanja njene površinske kore koja je na nekim mjestima formirala brda i planinske lance. Zatim se prilikom zagrijavanja njene jezgre ona širila i povećavala poput balona. Niži sloj zemljine kore je zbog vrućine bio rastezljiv poput gume i on se mogao lako širiti, dok je gornji sloj kore, koji se ohladio i stvrdnuo, prilikom širenja pucao, što je dovelo do razdvajanja tektonskih ploča koje su skliznule po donjem sloju i formirale rasjede i kontinente okružene vodama oceana.

Po biblijskom modelu se njena kopnena površina od drugog stvaralačkog dana samo uzdigla iznad razine vode. Stoljećima kasnije apostol Petar piše:

"... da su nebesa bila otprije i zemlja iz vode i usred vode… (2.Pet 3:5)

Biti 'usred vode' je značilo da je kopneni dio Zemlje bio okružen vodama sa svih strana kao jedan veliki zajednički kontinent (Azija, Afrika i Evropa), a zračni prostor okružen nebeskim nepropusnim svodom koji je 'bio otprije' jer je stvoren prije nastanka kopna. Ljudima je to izgledalo kao da je Bog preko Zemlje "razapeo šator".

"Zagrnuo si se svjetlošću kao plaštem, držiš nebo razapeto kao šator" (Ps 104:2)

"Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo?" (Job 37:18)

Svi znamo kako izgleda šator koji natkriva ravnu podlogu. Ljudi su tada mislili da se nalazimo pod svodom kao pod nekom prozirnom i nepropusnom salivenom kupolom koja se poput šatora spuštala prema krajevima Zemlje na koju je pričvršćena. Tako dobivamo slijedeću sliku Zemlje:

"On stoluje vrh kruga zemaljskog (nad krugom zemaljskim)... Nebo razastire kao pokrivalo, razapinje ga kao šator za stan." (Iz 40:22)

Zemaljski 'krug' bi po tadašnjoj slici bila ravna zemaljska površina kružnog oblika. Da bi obranili Bibliju, neki tvrde da se hebrejska riječ 'ḥūḡ'  (ח֝֗וּג) prevedena sa 'krug' može odnositi i na loptasti oblik Zemlje. Međutim, kontekst cijele Biblije to opovrgava jer sve izjave o Zemlji ukazuju da se tu misli na zemaljski krug ili kružnicu koju je 'svod' oblikovao na zemaljskim krajevima. Da se mislilo na 'kuglu' onda bi Izaija koristio hebrejsku riječ 'dur' koju je ranije već koristio u svojoj knjizi kad je rekao dvorjaninu Šibni da će ga Bog "smotati kao klupko i baciti kao loptu (kuglu - hebr. 'dur') u daleku zemlju" (Iz 22:18).

Grčki znanstvenici su bili prvi koji su u 6.st. pr.n.e. tvrdili da je Zemlja loptastog oblika kao i mjesec. Čak su pomoću sjene izračunali njen približan opseg. "Tko traži, taj nalazi", kaže mudra izreka (Mt 7:8). No, ni mudri Salamun u svoje vrijeme nije uspio to spoznati, jer nije tražio više od onog što je smatrao samo po sebi razumljivim, pa je za Božju 'mudrost' napisao gdje ona za sebe kaže:

"... kad je [Bog] stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana." (Izr 8:27)

Salamun je ovo zapisao jer je vjerovao da je Bog:

"... svojim umom (mudrošću) razapeo nebesa" (Jer 10:12)

… tako da ova 'mudrost' nije druga osoba stvaranja ili nebeski jedinstveni Sin, kako neki tumače, nego karakteristika Božjeg uma. Međutim, ovo što je Salamun napisao očito nije rekla Božja 'mudrost' jer Bog nije "povlačio krug ili kružnicu na licu (površini) bezdana" gdje bi bile granice nebeskog svoda, nego je cijelu Zemlju okružio atmosferom u obliku sfere, a ne kupole (šatora). Zato Bog nije potaknuo Salamuna da zapiše nešto što nije istina. No, za Salamuna je to bila istina jer je i on zaključio da je Zemlja omeđena krugom ili kružnicom koju je Bog povukao na bezdanu unutar kojeg se nalazilo zemaljsko kopno.

Zemlja je po tadašnjem shvaćanju imala kružni rub pa su koristili izraze "krajevi zemlje" i "krajevi neba" jer je na tim 'krajevima' ili 'rubovima' kruga svod povezivao nebo sa Zemljom (Job 38:13; Izr 30:4; Mk 13:27; Lk 11:31). Kao što se govorilo o 'krugu zemaljskom' tako se govorilo i o 'krugu nebeskom' jer piše da Bog:

"... hoda po krugu nebeskom." (Job 22:14)

Stoga u Bibliji imamo izraze "od jednog do drugog kraja nebesa" i "od jednog do drugog kraja zemlje" koji izražavaju jednu te istu misao (usporedi 5.Moj 4:32; 13:7; Mat 24:31; Jer 25:33). Čak je i Isus koristio te izraze kojima se opisuje završni ili rubni dio nebeskog svoda i Zemlje koji su na zemaljskoj površini vodenog bezdana bili spojeni u obliku kružnice ili kruga. Tome možemo dodati slijedeću sliku:

"On povrh praznine sjever razapinje, on drži Zemlju o ništa obješenu… On je na vodi označio kružnicu (kružni horizont, obzor) gdje prestaje svjetlost i tmine počinju." (Job 26:7,10)

Zašto se spominje samo 'sjever', a ne i ostale strane svijeta? Vjerojatno zato što se smatralo da je sjever nalazi u središtu zemljinog kruga dok se jug nalazio na krajevima zemljine kružnice. Okomito iznad središnjeg 'sjevera' se uzdizao najviši dio nebeskog svoda ili 'šatora' iznad kojeg je Bog "stolovao nad krugom zemaljskim" držeći Zemlju o ništa obješenu.

Ako Zemlja po tadašnjem gledištu nije bila obješena na nešto što bi je držalo u prostoru, to u ono vrijeme nije značilo da nije imala neki drugi sistem održavanja. Ljudi su mogli vidjeti da između Zemlje i nebeskih tijela postoji razlika u kretanju. Psalmista kaže da sunce izlazi na jednom kraju a zalazi na drugom (Ps 19:6,7). Dok se vidjelo kako se nebeska tijela kreću po nebu svojim putanjama, smatralo se da se jedino Zemlja ne kreće jer ju je Bog usred vode ...

"... postavio na njene temelje da se ne pomakne sa svog mjesta u svu vječnost." (Ps 104:5; vidi Job 38:6)

Zemlja je za njihovo poimanje bila statična i uglavljena na jedno mjesto, pa nije ni trebala biti obješena o nešto jer ju je Bog 'držao' na tim čvrstim temeljima ugrađene u neku podlogu da se ne poljulja (vidi Ps 96:10; 93:1). Ona se po njihovom poimanju prostora nalazila dolje u odnosu na nebeska tijela koja su bila gore  (2.Moj 20:4; Jer 31:37). Po zakonu logike se mislilo da bi nebeska tijela mogla pasti dole na Zemlju jer su bila gore, a sve što je gore može pasti ukoliko nije nečim podržano (Matej 24:29). Vidjelo se da ta nebeska tijela nisu obješena ni na što niti su bila uglavljeni poput Zemlje koja je po njihovom shvaćanju bila puno većih dimenzija od njih.

S obzirom da se u Bibliji spominje 'praznina' u sklopu nebeskog proširenja iznad zemlje, onda se iznad tog kupolastog proširenja (svoda) više nije nalazila praznina nego drugi dio neba koji je bio ispunjen vodom ili

  • nevidljivom vodenom supstancom - vodenim eterom.

Zapazili smo da je iznad te vode lebdio Božji duh. Gdje su se onda nalazila nebeska tijela? Da li su se ona kretala praznim prostorom neba unutar proširenja ili u tom vodenom eteru koji ih je održavao da ne padnu na Zemlju?

Ono što se može zapaziti u nastavku opisa stvaranja je jako zanimljivo. Ako malo bolje zavirimo u tekst vidimo da je u tom višem nebu koje je bilo ispunjeno vodom, Bog tek 'četvrtog dana' stvorio nebeska tijela, jer čitamo:

"Neka budu svjetlila nebeska na svodu… Bog stvori dva velika svjetlila nebeska (sunce i mjesec) i zvijezde…" (1:14-16)

Sada imamo dva izraza koja se dovode u vezu jedno s drugim:

  • vode nad svodom / iznad svoda (st. 7)
  • svjetlila nebeska na svodu / iznad svoda (st. 14)

Prema spomenutom zapisu su nebeska tijela stvorena na svodu ili nad svodom, odnosno upravo u tim nebeskim visinama u kojima se nalazila voda prvobitnog bezdana. Ne piše da su nebeska tijela stvorena 'nad vodama' nad kojima je lebdio Božji duh, pa čitalac dobiva sliku da su stvorena u samoj vodi iznad zračnog proširenja, što je isti opis kakav su imali Sumerani. Naime, kao što je Zemlja stvorena u vodenom bezdanu iz kojeg je kasnije izdvojena nebeskim svodom kao zračnom barijerom, tako su po ovom opisu stvorena i druga nebeska tijela u tom istom vodenom bezdanu iznad Zemlje i nebeskog svoda. To je razlog zašto piše da je svod formiran prije stvaranja nebeskih tijela kako bi se najprije razgraničio zemaljski i nebeski prostor.

Voda kao tekuća tvar ne lebdi poput oblaka nego ima svoje prostorne granice tako da je stvaranje neba i zemlje moglo biti u nekom ogromnom nebeskom prostoru ispunjenom vodom. Na dnu tog prostora se prostirala Zemlja prekrivena vodom nakon čega je nebeskim svodom izdvojena iz vode koja ju je okruživala sa svih strana i zatim se uzdigla iznad vode oceana koja je ostala ispod svoda. U vodenoj supstanci iznad nje su stvorena nebeska tijela.

Ovo je napisano iz ljudske perspektive po kojoj je čovjek u ono vrijeme očito smatrao da nebeska tijela plove tim nebeskim prostranstvom kao što ribe plove u vodi. To se u ono vrijeme nije moglo dokazati niti osporavati. Tada se nije znalo za gravitaciju pa su mogli zamišljati da se sve na nebu kreće u nekom eteru koji daje potporu nebeskim tijelima da održavaju svoje putanje u tom nebeskom prostoru.

Npr. kad gledamo ribu u velikom akvariju onda ne vidimo vodu koja je prozirna ali vidimo da se one kreću u tom vodenom prostor bez da ih drži nešto vidljivo. Nebeska tijela se kreću kroz svemirski prostor bez da ih drži neka vidljiva spona, ali to ne znači da su pisci Biblije mislili kako je taj prostor prazan poput zraka (iako ni zrak nije prazan). Tajna je u kretanju. Ako se riba ne kreće ona pada na dno. Tako su ljudi u ono vrijeme mogli zaključiti da nebeska tijela ne mogu padati jer se kreću po svojim putanjama unutar nevidljive vodene supstance. To gledište su imali svi pisci Biblije koji su upravo na taj način zamišljali nevidljivi eter i povezivali ga sa vodom.

Ponekad se tokom dana na nebu vidi Mjesec, a budući da su nebo i more plave boje onda je zaista čovjek mogao zamisliti da je nebeski svod ispunjen prozirnom vodom u kojem plovi Mjesec (i ostala nebeska tijela). To se isto dešava noću kad je površina mora i neba iste tamne boje. Budući da je voda bezbojna i prozirna onda je bilo lako zaključiti da su se u njoj mogla vidjeti svjetleća nebeska tijela.

Za njihovo shvaćanje je vodena supstanca bila idealna za razumjeti kako se ogromna nebeska tijela održavaju i kreću u takvom nebeskom eteru. Čak je i Sunce grijalo Zemlju kroz tu vodu i kroz svod. Prema tome, u Bibliji ne piše da se ispod ili iznad te nebeske vode nalaze Sunce, Mjesec i zvijezde nego da su stvoreni na svodu ili iznad svoda u vodi prvobitnog bezdana u kojoj se prethodno nalazila i Zemlja. Zbog takvog gledišta je bilo za očekivati da je i ta nebeska voda mogla uzrokovati opći potop. Koliko u tome ima istine?


Što je istina o općem potopu


Danas postoji gledište da je nebeska voda bila samo gornji sloj atmosfere koji se u cijelosti izlio na Zemlju, što ne odgovara ondašnjem shvaćanju po kojem je ta voda ispunjavala cijeli prostor neba. U ono vrijeme se nije moglo zamisliti da je sva voda pala na Zemlju jer se nebeska tijela ne bi mogla kretati bez vodene potpore. Što kaže Biblija? Kad se desio opći potop u njoj piše:

"... taj dan prodriješe svi izvori velikog bezdana i otvoriše se ustave nebeske." (Post 7:11)

Iz ovog proizlazi da ta voda iznad nebeskog svoda nije mogla pasti na Zemlju jer je sam svod bio neka vrsta čvrste barijere koja je sprječavala da se nebeske vode izliju sve do potopa. Piše da je opći potop navodno preplavio brda "pod cijelim nebom" (Postanak 7:19-21). Da li ta informacija spada u potpunu ili djelomičnu istinu? Da li spada u Božju misao ili ljudsku procjenu? Ako uzmemo u obzir da su pisci svetih spisa na temelju svojih zapažanja tumačili prirodu neba i zemlje koja se pokazala nepotpunom i pogrešnom, tako su mogli pogrešno zaključiti da je potop zahvatio i prekrio svu Zemlju.

Jedan od razloga takvog gledišta je to što Bog izabrane ljude nije uputio da odsele iz tog područja. Međutim, ako je arka trebala biti svjedočanstvo Božje intervencije, onda su izabrani morali ostati na opasnom mjestu sve do kraja kako bi bili spašeni od Boga. Takvo spasenje je trebalo još više učvrstiti temelje vjere i nade. Čak i da se na nekim udaljenim mjestima moglo preživjeti, ona nisu bila potpuno sigurna jer je postojala velika opasnost po život zbog naglih klimatskih, tektonskih i drugih promjena koje su drastično smanjile mogućnost preživljavanja.

Svjedoci tog događaja su mogli znati samo to da je potop velikih razmjera izbrisao njihovu civilizaciju sa tog šireg područja koje je za njih bio cijeli jedan svijet pod jednim nebom. Voda je prekrivala sve, od jednog do drugog kraja zemlje i nebesa. Nisu mogli vidjeti ni znati što je bilo iza tog kraja. Njima je kraj bio svod na dalekoj morskoj pučini jer nisu znali da na drugoj strani postoje kontinenti, a moguće i neke manje ljudske zajednice.

Napomena: Pojam 'zemlja' i 'svijet' se u Bibliji često koristi za određeno područje na kojem žive točno određeni ljudi a ne za cijelu nastanjenu planetu (vidi 1.Moj 13:9; 1.Kr 1:40; Jer 4:20). Tako je Bog preko proroka Sefanije, u vrijeme judejskog kralja Jošije, rekao da će "sve izbrisat s lica zemlje" ljude, stoku, ptice i ribe i da će "istrijebiti čovjeka (ljude) s lica zemlje" (Sef 1:2,3). Zatim je rekao: "i svu će zemlju proždrijeti oganj revnosti njegove; jer će brzo učiniti kraj svim stanovnicima zemaljskim" (Sef 1:18). Kako vam ovo zvuči? Činjenica je da to nije bio kraj svim ljudima i životinjama na planeti jer je Bog osudio samo jedno određeno područje 'zemlje' na kojoj je živio njegov narod (Sefa 1:4). Isto tako je Bog imao razloga potopom uništiti ljude samo s jednog određenog područja koje je bilo zahvaćeno zlom u mjeri koja je zaprijetila ostvarenju njegovog plana da upravo na tom području stvori narod za svoje ime.

U svakom slučaju, bilo je preživjelih koji su svoju verziju vodene kataklizme prenosili svojim pokoljenjima. Jednu verziju od Noinih potomaka imamo zapisanu u Bibliji, dok su druge verzije mogle nastati od preživjelih koje je na udaljenom području zahvatila poplava manjih razmjera. No, i te poplave su mogle biti traumatične i pogubne. Na temelju tih priča su već nakon potopa nastali sumerski mitovi o potopu koji su bili stariji od biblijske priče. Obje priče spominju da je uništen 'cijeli jedan svijet', što može biti samo djelomično točno.

Kataklizma većih razmjera se mogla desiti bez da je Bog morao uništiti sav život na planeti. Naime, Mezopotamija i njeno šire područje se nalazilo u vodenom okruženju između Perzijskog zaljeva na jugu, Sredozemnog mora na zapadu, te Crnog mora (koje je prije bilo jezero) i Kaspijskog jezera na sjeveru. To je ujedno bila plodna dolina koju je natapalo nekoliko rijeka.

Ukoliko je zaista voda izvirala iz zemlje u velikim količinama onda je to mogao prouzročiti veći asteroid koji je pao u ocean na nekom udaljenom području. Takav udar je mogao prouzročiti potrese i nagle tektonske promjene i rascjepe između kojih je izlazila voda iz zemlje. Kad asteroid prolazi kroz atmosferu on se jako zagrije pa se prilikom udara velika količina oceanske vode mogla pretvoriti u paru stvarajući teške oblake iz kojih je na nekim područjima danima padala kiša. S druge strane je istovremeno vodeni plimni val mogao zahvatiti i preplaviti obalna područje svih kontinenata dok je voda iz zemlje i rijeka stvorila poplave na lokalnim područjima u unutrašnjosti, bez da je preplavila svu kopnenu površinu. Međutim, područje Mezopotamije zbog njenog položaja je doživjelo opći potop zbog velikih kiša, izlijevanja rijeka i plimnog vala tako da je voda nadirala sa svih strana i preplavila čak i brda na cijelom tom području, ali ne i visoke planine koje su se nalazile daleko na sjeveroistoku.

Za ljude je moglo biti opasno živjeti na površini zemlje koja je doživljavala kataklizmu pa je najsigurnije mjesto bilo na vodi. Ukoliko se položaj zemljine rotacije pomakao, moglo je doći do naglog topljenja leda na jednom dijelu i naglog smrzavanja na drugom dijelu Zemlje. Unatoč tome što su na nekim mjestima životinje masovno izginule, na drugim mjestima su mogle preživjeti i opstati. Zašto bi Bog uništio sav život na tako ogromnoj površini, kad je bilo načina da se potopi samo područje Mezopotamije i bliskog istoka gdje je živjela civilizacija protiv koje je Bog podigao osudu? Čak ni arka nije bila dovoljna za sve vrste životinja. Vode koje su nadirale sa jedne ili više strana su mogle na vrijeme natjerati životinje na sigurnije područje tako da je Noa u sedam zadnjih dana prije kiše mogao izdvojiti od svih životinja po dvoje (Post 6:19,20; 7:2,3).

Noa je u arki mogao sačuvati samo životinjske vrste s tog lokalnog područja koje su trebale ponovo naseliti pustoš odmah nakon potopa. On nije mogao znati da postoje deseci tisuća ostalih vrsta i preko milijun vrsta kukaca koje nikako nisu mogle dospjeti i stati u arku, ali su očito opstale u drugim područjima koja nisu bila zahvaćena općim potopom. Npr. da su se koale nalazile u arci, one bi nakon potopa najprije stvorile svoju životinjsku zajednicu u Mezopotamiji i onda se postepeno širile na druga područja, ali je pitanje kako bi došle do Australije koja se nalazila nasred oceana. Očito su one oduvijek prebivale daleko od područja koje je zahvatio opći potop. Tako je i sa klokanima i drugim endemskim vrstama.            

Čak ako je i bilo nekih malih ljudskih zajednica daleko izvan područja Mezopotamije, oni nisu morali biti uništeni jer su se nalazili izvan zone koja je imala poseban značaj za Božji plan. U tom području su živjeli potomci Setove i Kainove loze, od kojih su bili počeci 'potomstva žene' i 'potomstva zmije' (1.Moj 3:15). Bilo koja ljudska zajednica koja je živjela daleko od Mezopotamije nije mogla biti uključena u ta dva potomstva jer su ona morala živjeti na jednom zajedničkom području kako bi se mogli međusobno suprotstavljati. Oni izvan zone su isto mogli biti zli, ali nisu mogli bilo kako utjecati na potomstvo žene. Npr. da je Bog u narednim vremenima uništavao ljude zbog zla i nemorala, onda bi imali izvještaj o tome kako je uništio mnoge ljude izvan te zone, a ne samo Kanaance i ljude iz Sodome i Gomore koji su se nalazili unutar te zone. No, Bog to nije činio. Zato je sasvim moguće da je 'sav svijet' i 'sva zemlja' bila upravo to centralno područje ljudske civilizacije koje je doživjelo opći potop tolikih razmjera da nitko nije mogao preživjeti, osim Noine obitelji.

Ljudi su tada imali u mislima sliku statične Zemlje kao ravne ploče koju je okruživao svod u obliku kupole, pa je bilo prilično lako zamisliti da se voda izlila na Zemlju od jednog do drugog kraja nebeskog svoda i da je pokrila područje "pod svim nebom". Kad se čovjek nalazi nasred velikog mora on u daljini ne nazire kopno jer je sa svih strana okružen samo vodom. Ima osjećaj da se nalazi pod nebeskim svodom čiji se krajevi u daljini spajaju s morem. Tako su to mogli doživjeti Noa i njegova obitelj. Za njih je u tom smislu 'sva zemlja' bila pod vodom iako je za Boga 'sva zemlja' bila samo područje koje nazivamo kolijevka civilizacije. Osim toga, prvobitna civilizacija nije bila svjesna da je Zemlja okrugla i samim tim površinski stotinu puta veća nego su mogli zamisliti. Nisu ni mogli znati da velika mora nisu bila kraj zemlje nego da su se na drugoj strani mora i oceana nalazili drugi kontinenti, na kojima je postojao život.

Biblija spominje 'nefile' kao rod divova koji su živjeli i prije i poslije potopa, što govori da su neki ljudi koji su nosili taj gen rasta vjerojatno preživjeli jer su se nalazili izvan te zone u kojoj su sa lica zemlje izbrisani 'svi stanovnici zemaljski' (1.Moj 6:4). Kako su mogli preživjeti potop? S obzirom da je sotonski (protivnički) anđeo dobio dopuštenje od Boga da od ljudi stvori svoje potomstvo, onda je mogao dobiti i dopuštenje da sačuva na životu neke od svojih 'potomaka', kako bi oba potomstva ponovno započela od nule. To je sasvim razumljivo jer Bog tada nije ni namjeravao stvoriti fizički i duhovni Raj u kojem neće više biti neprijateljstva.

U Bibliji možemo pratiti svaki korak koji je Bog poduzimao kako bi vodio i sačuvao lozu iz koje je trebao blagosloviti sve narode, ali ne možemo saznati skoro ništa o planovima i koracima koja je poduzimala suparnička strana. Zato je moguće da je i ona imala svoje poteze koje Biblija ne otkriva, a koje ni Bog nije smio spriječiti ukoliko je želio biti dosljedan svojoj riječi o postojanju dva suprotstavljena potomstva. Bog nije pokušao potpuno zaustaviti neprijateljstvo prema njegovim slugama, niti mu je to bila namjera jer bi inače trebao uništiti i neprijateljske anđele čime bi poništio svoju riječ. On je samo osudio zlo ljudsko društvo u kojem se potomstvo žene fizički i duhovno pomiješalo sa potomstvom zmije do te mjere da je prijetila opasnost da ono potpuno nestane. Zato je želio sačuvati pravednog Noa koji je potekao iz Setove obiteljske loze.

Bilo bi razumljivo da je mogao na životu ostaviti i neke od Kainove loze, što je ovisilo o neprijateljskoj strani koja je mogla poduzeti korake da sačuva fizičko sjeme svog potomstva kao što je Bog to učinio. Bog je mogao jednostavno svim zlotvorima oduzeti dah u jednom trenutku i stvar bi bila riješena. No, On je oba potomstva stavio pred jednu zajedničku sveopću prirodnu kataklizmu u kojoj se On pobrinuo samo za 'potomstvo žene' kojima je ponudio i način spasenja. To ne znači da je drugoj strani onemogućio bilo kakvo preživljavanje jer bi time pokazao strah i priznao poraz. Način preživljavanja je postojao, pa se druga strana trebala sama pobrinuti za sebe.

Anđeli izvan Božje službe su se pod vodstvom svog novog poglavara mogli putem vizija objaviti nekim ljudima kao bogovi koji žele svoje izabrane na vrijeme spasiti od nadolazeće kataklizme. Možda je to jedan od razloga što širom svijeta imamo priče o potopu koje ne spominju pravog Boga nego razne druge bogove. To bi značilo da je druga strana mogla također koristiti sistem preživljavanja na vodi ili se prije potopa naseliti jako daleko na područje Afrike, Evrope i dalekog istoka. Protiv njih Bog ne bi imao ništa protiv, kao što nije imao ništa protiv svih onih koji su u kasnijim vremenima živjeli daleko od njegovog izabranog naroda. Mogao je dozvoliti da prežive i da svoje neprijateljstvo nastave pod novim uvjetima.

Ovo se moglo odigrati samo ako opći potop nije zahvatio cijelu planetu iako je veći dio planete mogao doživjeti razne vrste prirodnih katastrofa. S druge strane, opći potop je uništio 'sve ljude' samo u području Mezopotamije i šire, dok su izvan tog područja postojale bar neke šanse za preživljavanje ljudi i životinja. Da bi održao svoju riječ Bog nije morao uništiti do zadnjeg čovjeka jer je uvijek dozvoljavao preživljavanje i onih koje je označio za uništenje kao što je to bilo sa nekim plemenima i narodima u području Kanaana. Dozvolio je i da jedan grad bude pošteđen od vatre iako je trebao biti uništen sa Sodomom i Gomorom. Tako je moglo biti i u vrijeme potopa, čime je potomstvu zmije omogućio postojanje bez da imaju brojnost i mogućnost kojom bi izabrane zatrli sa lica zemlje.

Kako bi se nakon potopa nebeski 'bogovi' (sotone, protivnici) mogli nastaviti suprotstavljati Božjem potomstvu, onda su mogli neke od preživjelih potomaka zmije naseliti u strateško važnom području Kanaana gdje se spajaju tri kontinenta. Izraelci su prilikom naseljavanja tog područja naišli na narode čije se porijeklo ne navodi u Bibliji, a među njima i ljude divovskog rasta (1.Moj 15:18-21; 4.Moj 13:34; 5.Moj 2:10,11,20,21; 2.Sam 21:22). Ti narodi svoje postojanje nisu zahvaljivali pravom Bogu nego svojim navodnim 'bogovima'. Nova civilizacija je ponovo bila usmjerena na dvije suprotstavljene strane koje su potekle iz vode zbog koje je i Zemlja doživjela geološku promjenu. No, što je bilo s nebom iz kojeg se navodno izlila velika količina vode?


 Nebeske vode


Kad novovremeni bibličari razmatraju taj izvještaj neki od njih smatraju da je na Zemlju s neba pala sva voda koja se nalazila iznad svoda jer pretpostavljaju da je riječ o sloju sferične atmosfere koji je ravnomjerno raspoređivao toplinu po cijeloj zemlji. Međutim, treba uzeti u obzir da su stoljećima nakon potopa pisci Biblije smatrali da je to nebo i dalje ispunjeno vodom pa u Psalmu 148:2-4, čitamo

  • a) "Hvalite ga svi anđeli njegovi…
    • b) Hvalite ga sunce i mjeseče, hvalite ga sve zvijezde sjajne!
  • a1) Hvalite ga, najviša nebesa i
    • b1) vode nad svodom nebeskim!"

Kao što vidimo, stil pisanja je paralelizam, tako da psalmista spominje najviša nebesa u povezanosti sa anđelima (a-a1), a također spominje nebeske vode u povezanosti sa nebeskim tijelima (b-b1). Prema mišljenju tadašnjih ljudi ove "vode nad svodom nebeskim" su i dalje postojale nakon potopa.

Prema svemu sudeći, u to se vrijeme ipak smatralo da voda oduvijek i zauvijek postoji kao eter koji ispunjava prostor neba iznad ili iza nebeskog svoda sve do Božjeg prebivališta gdje je Božji duh lebdio nad vodama. To je za njih bio nebeski vodeni (prozirni i nevidljivi) eter u kojem se kreću nebeska tijela, s tim da Zemlju okružuje 'praznina' pod kupolastom barijerom koja zadržava nebeske vode. Iako je ovakvo biblijsko gledište bilo pogrešno, u njemu ima djelomične istine. U kom smislu?

Danas znamo da ne postoji vodeni eter u kojem plove nebeska tijela, ali to ne znači da eter ne postoji u nekoj drugoj nevidljivoj supstanci. Već smo rekli kako su naučnici uvidjeli da u galaktičkom prostoru postoji neka tvar određene gustoće koja je nevidljiva i prozirna poput vode i da se galaksije kreću unutar nje. Svemirski prostor ima osobine vakuuma, ali nije prazan kao što nije prazan ni prostor kojim se kreću elektroni oko jezgre atoma. Sada je međuzvjezdani vakuumski prostor ispunjen česticama vodika (H) čija je gustoća oko 1 atom po kubičnom metru (1/m³) i taj atom je toliko rasprostranjen da sačinjava 90% svih atoma i tvori 75% ukupne mase svemira. Čestica vodika je osnova za građu molekula vode (H2O), samo što u tom vakumskom prostoru nema vode. No i te prorijeđene čestice plina vodika bi trebale imati neku funkciju u prostoru, ali ne znamo koju. Te čestice nisu povezane međusobnim elektronskim vezama zbog velike međusobne udaljenosti, ali postoji razlog da mislimo kako su one u tom vakumskom prostoru povezane nekim drugim energetskim silama po kojima imaju međusobnu interakciju pri čemu tvore neku razrijeđenu supstancu.

Vodik se danas koristi kao energetsko fuzijsko gorivo što dovoljno govori o njegovoj važnosti u građi vode i same galaksije koja očito sa svojim zvijezdama ne plovi u vodi nego u vakumskom prostoru u kojem glavnu riječ ima razrijeđena smjesa vodika koja unutar tamne materije formira galaktičko nebo. Mi se nalazimo u najnižem nebu koji je ispunjen različitim elementarnim česticama zraka i vode, ali ne znamo ništa o praznini unutar i izvan tih čestica jer je ta praznina ključ svega što se dešava u prostoru. Što bi onda mogli reći o svojstvima međugalaktičkog prostora, a pogotovo onog prostora u kojem se oduvijek nalazi Bog, a koje se očito razlikuje od zraka, vode i vakuuma. Svaki od tih prostora sadrži osnovnu supstancu suptilne materije i energije.

Saznanje da postoji takva čudesna supstanca koja ispunjavaju atome i cijeli svemir je dovoljan razlog za tvrdnju u postojanje nevidljivog etera koji održava harmoniju cijelog svemira i omogućava život. No, odakle potječe ta supstanca? Je li ona vječna ili je stvorena sa svemirom? To nitko ne može znati. No, ukoliko je postojao iskonski prostor ispunjen nekim suptilnim eterom bez kojeg ni Bog ne bi postojao, onda bi taj prostor definirao Boga i način na koji je stvoren svemir. Ta bi teorija za razliku od drugih odgovorila na mnoga pitanja vezana za Boga i nastanak svega što postoji.


Božanski eter


Da bi donekle imali predodžbu o praiskonskom prostoru u kojem se Bog oduvijek nalazio, pokušajmo ga usporediti s živom vodom. Voda kao eter ima svoje sastavne elemente, strukturu, svojstva i osobine potrebne za razvoj i funkcioniranje materije, biljnog svijeta i svih živih bića. Neka bića žive u vodi koja je za njih prirodno okruženje. Voda se sastoji od molekula vodika i kisika koji se povezuju preko vodikovih mostova u lance. Postoji beskonačan broj kombinacija povezivanja, a zahvaljujući suptilnoj supstanci svaka geometrijska struktura skriva u sebi određenu informaciju koju može prenositi kroz vodu. Izučavatelji vode tvrde da je voda živi entitet koji ima svoju strukturu i osobine te da prolazi kroz procese umiranja i obnavljanja. Može biti zdrava ili nezdrava, živa ili mrtva. “Živa” voda je prirodna voda koja zbog svog prirodnog gibanja ima pravilnu kristalnu strukturu. U takvoj vodi se razvijaju neka živa bića, dok u mrtvoj vodi, kojoj je poremećena struktura gibanja, ne mogu nastati niti se razvijati. To je zato što pravilne strukture stvaraju pulsnu energiju potrebnu za život, dok nepravilne strukture to sprečavaju.

Voda sadrži kisik kao osnovni element života. Iako ne živimo u vodenom okruženju kao ribe, mi smo građeni od 70% vode pa možemo reči da živimo u vodenom obličju. Zbog zadivljujućih spoznaja o vodi poznati izučavatelj vode Maseru Emoto je rekao:

“Razumijevanje vode donosi nam razumijevanje svemira, prirodnih čudesa i samoga života.”

Pokušajmo sad na temelju 'žive vode' razumjeti postojanje živog etera i postojanje samog Boga u tom eteričnom prostoru u kojem je stvorio svemir. Pitanje je da li je i na koji način njegovo postojanje ovisno o postojanju tog životnog prostora? Odnosno da li je taj prostor morao biti ispunjen nekim živim eterom koje je poput žive vode funkcionirao kao živi entitet kako bi Bog mogao postojati i funkcionirati kao živo biće? Ukoliko je odgovor pozitivan, onda je nebeski eter poput žive vode trebao imati sve sastavne elemente života kako bi Bog mogao postojati.

Od čega bi se mogao sastojati taj eter života? To bi trebala biti upravo ona suptilna supstanca energije i materije koju smo u tom svjetlu već predstavili, a koja prožima sve što postoji u univerzumu, tako da su voda i zrak proizašli iz takvog etera. Suptilna energija kao osnovna komponenta tog etera održava postojanje i funkcioniranje svega u bilo kojem makro i mikro prostoru. Ona bi ujedno mogla biti temelj 'Božjeg duha' kroz kojega Bog manifestira svoju volju i daje život. Zato piše da je 'Božji duh' lebdio nad vodama u kojima je stvorio život. S druge strane, suptilna materija kao druga komponenta tog etera je mogla biti temelj Božjeg obličja.

I jedna i druga komponenta su usklađene jedna s drugom što nebeskom eteru daje osobine živog entiteta kao što je 'živa voda'. Bez njega vjerojatno Bog ne bi mogao postojati niti biti funkcionalno biće. Npr. jedna od funkcija je vid koji zahtijeva postojanje oka. Da bi oko moglo funkcionirati mora u nekom obličju sadržavati sve međusobno povezane elemente (poput zjenice, očnog živca povezanog s mozgom itd.). Naše oči su same po sebi zadivljujuću čudo. Kakve li su tek Božje oči koje za razliku od naših mogu registrirati svaku svjetlosnu frekvenciju i vidjeti nevidljivu svjetlost i materiju, te svojim pogledom prodrijeti u mikro svijet, kao i vidjeti toliko daleko da može promatrati sve što se nalazi u svemiru. On čak i ne mora sve vidjeti i promatrati jer je stvorio bića koje je organizirao i postavio da nadgledavaju cijeli univerzum.

S druge strane, oči bi bile nepotrebne ako ne bi postojao prijenos informacija iz vanjskog svijeta preko oka do mozga gdje se slika dešifrira. Oči ne bi postojale ako ne bi postojao izvanjski izvor svjetlosti u prostoru. Da bi Bog mogao imati interakciju sa nevidljivim i vidljivim svjetlom onda je materija ispunjena svjetlosnom energijom morala postojati u bar jednoj varijanti, onoj suptilnoj, iako su postojanjem jedne mogle istovremeno postajati i ostale dvije razine materije. U svakom slučaju, materija, svjetlo i vid idu jedno s drugim pa je osim Boga morala postojati i energija svjetla izvan i unutar čestica materije koje su bile sastavni elementi praiskonskog univerzuma.

Ako u tom iskonskom prostoru nije postojalo ništa što bi zračilo svjetlošću raznih frekvencija, onda Bog prije stvaranja nije imao sposobnost vida ni potrebu da gleda u taj prostor. Živio je u svojevrsnoj tami. Nije mogao vidjeti, a samim tim ni spoznati samog sebe ni prostor u punoj mjeri. To bi onda značilo da je Bog nakon beskonačno dugog vremena evoluirao jer nije mogao stvarati sve dok nije mogao vidjeti i gledati. Da bi se razvile i stvorile oči moralo je prije toga postojati izvanjsko svjetlosno zračenje u prostoru što bi značilo da je prije toga i prostor evoluirao sam od sebe. Ovakvu sliku Boga mnogi ne bi mogli prihvatiti.

U suprotnom, ako je Bog oduvijek imao osjetilo vida, onda je u prostoru koji ga je okruživalo morala postojati materijalna energija kao izvor svjetlosti, a samim tim i materijalne tvari koje su upijale, zračile ili reflektirale svjetlo. Isto tako je i sa osjetilom sluha koje bi Bogu bilo nepotrebno bez elementarnih čestica jer one u prostoru prenose zvučne vibracije. Ako nema čestica, nema ni zvuka. Prema tome, iskonski eter nije mogao biti samo nematerijalan prostor jer su sile unutar njega bile aktivne same od sebe zahvaljujući živoj materiji koja u sebi posjeduje duh (energiju). One su mogle biti uzročnici materijalizacije i dematerijalizacije uz demonstraciju svjetla, boja i oblika s kojima je Bog kao živo biće svojim osjetilima imao stalnu interakciju i prije nego je stvoren svemir.

U tom slučaju možemo zaključiti da Bog nije stvorio materijalnu supstancu kao sastavni dio tog iskonskog etera u kojem je sveprisutan duh (energija). Materija u nekom svom izvornom obliku je oduvijek postojala u vidu gibanja i pulsiranja materijalnih čestica u kojima su prisutne sile ili duh samoodržavanja. Taj duh je za materiju isto što duh života za živa bića, tako da on omogućava materiji beskrajno postojanje unutar etera kao živog entiteta.

Materijalna energija je neuništiva jer u sebi ima obrazac samoobrane od uništenja. Čak i kad se materijalne čestice pretvore u energiju (dematerijaliziraju), ta energija sadrži svjetlosne čestice (Božjeg duha) koje u sebi i dalje posjeduju vibrirajuće sile pomoću kojih se udružuju u atome, a atomi u molekule i mrežaste strukture koje mogu u prostoru sami od sebe stvarati materiju, ovisno o fizikalnim svojstvima etera u prostoru (temperatura, tlak i ostalo). To je zatvoreni krug materije i energije u vlastitom eteru koji pridonosi stvaranju materijalnih oblika bez Božjeg svjesnog djelovanja tako da je Bog oduvijek bio okružen materijom i energijom u izvornom obliku koji nam je nepoznat. No, Bog je i sam mogao pomoću svojeg duha svjesno utjecati na oblikovanje materije na nivou univerzuma. Mogao je postojeće čestice iz etera prenamijeniti, umnožiti i koristiti za stvaranje i oblikovanje svega što je mogao zamisliti, pa je nakon stvaranja svemira stvorio i čovjeka da oblikuje materiju na svom planetarnom nivou.

To znači da je prostor u kojem se Bog nalazi vječno postojao bez da ga je On stvorio. Nije ga stvorio, ali ga je mogao oblikovati na temeljima iskonske materijalne čestice i njenih sila. Koliko god je Bog za nas nedokučiv tako bi mogli reći i za vječni eterični prostor u kojem su mogući svi energetski i kemijski procesi o kojima ovisi sve što postoji pa i sam Bog. On te procese kroz sebe samo kanalizira i manifestira u prostoru jer je ispunjen dinamičnom suptilnom energijom (duhom) koja je temelj i njegovog postojanja. Prije nego dokučimo da li Bog postoji zahvaljujući toj vječnoj iskonskoj supstanci u izvornom eteru koji je temelj života, vidjet ćemo što možemo saznati o Božjem prebivalištu.


Božje prebivalište


Bog kao vječno biće ne prebiva samo u svom slavnom neraspadljivom tijelu nego se nalazi i u svom prebivalištu na nebu. To su dva prebivališta. U jednom prebiva njegova svijest, a u drugom njegovo tijelo.

Univerzum kao njegovo prebivalište oduvijek postoji, dok svemir.? kao uređeni i oblikovani prostor za prebivanja drugih razumnih bića ima svoj početak. Prije nego je nastao svemir u svojoj 4D dimenziji (3D+vrijeme), postojalo je Božje prebivalište u nekoj drugoj prostorno vremenskoj dimenziji jer vrijeme i prostor ne mogu postojati bez energije i materije. Svojim razumom smo mogli zaključiti da su po nekoj logici prvobitna nebesa u sebi sadržavala materijalnu i nematerijalnu energiju prije nego je stvoren i uređen svemir.

Biblija ne sadrži informacije o pravoj prirodi prvobitnog univerzuma iako njeni pisci često spominju nebo kao prebivalište Boga i njegovih uzvišenih stvorenja. Međutim, nigdje ne nalazimo da se nebesa koja uključuju i onaj nevidljivi dio opisuju na dva načina - kao materijalna i nematerijalna. To je sasvim razumljivo jer se materijalne čestice od kojih je građeno Božje prebivalište i nebeska tijela nalaze unutar nematerijalnog energetskog prostora koje je prirodnim barijerama podijeljeno na nekoliko prostornih razina ispunjenih različitom vrstom etera. Jedno i drugo (materijalne čestice i nematerijalni prostor) je međusobno povezano. Zbog toga se 'nebesa' spominju samo u tom smislu, odnosno kao prostor ispunjen materijom i energijom (duhom).

Nebo je iz naše zemaljske perspektive sve što se proteže u visinu, s tim da postoje niža nebesa i viša nebesa. Da bi mogli znati kako su pisci Biblije doživljavali nebesa obratimo pažnju na slijedeće stihove iz 148. psalma:

"Hvalite Jahvu s nebesa, hvalite ga (vi koji se nalazite) u visinama!" (st.1)

Zatim nabraja što sve spada u one koji se nalaze u visinama:

"Hvalite ga, svi anđeli njegovi, hvalite ga, sve vojske njegove! Hvalite ga, sunce i mjeseče, hvalite ga, sve zvijezde svjetlosne!" (st.2)

Vidimo da on iz svoje zemaljske perspektive misli na nebeske visine koje su ispunjene nebeskim objektima i anđelima, tj. neživim i živim stvarstvom. Ono što je u dalekim visinama je sazdano od materije, pa bi i anđeli koji dolaze s tih nebesa trebali biti sazdani od materije u božanskom obličju. O tom nebeskom prostoru u visinama kojeg možemo vidjeti on kaže:

“Hvalite ga, najviša nebesa (nebo nad nebesima), i vode nad svodom nebeskim! Neka hvale ime Jahvino jer on zapovjedi i postadoše. Postavi ih zauvijek i dovijeka po zakonu koji neće proći.“ (st.5,6)

Ovdje se spominju tri razine neba. Prema knjizi Postanka najniže nebo je svod koji se nalazi ispod nebeskih voda koje ga prekrivaju. Ono se proteže iz gornjih slojeva atmosfere prema zemaljskoj površini. Iznad tog neba su 'vode nad svodom nebeskim' tako da te vode ulaze u sastav drugog tj. višeg neba u kojem prema biblijskom izvještaju plove razna nebeska tijela našeg galaktičkog neba.

Kad bi mi znali da na nekim udaljenim zvjezdanim sustavima postoje planeti sa ljudskim bićima onda bi za te civilizacije mogli govoriti da se oni nalaze na nebesima, točnije u 'višim nebesima'. Isto tako bi se iz njihove perspektive i mi za njih nalazili na nebesima. Božje prebivalište je iz naše pozicije gledanja negdje na najvišim nebesima. Psalmista spominje ta 'najviša nebesa' koja se nalaze iznad zvijezda tako da po tadašnjem shvaćanju imamo tri neba:

  • Niža nebesa ili nebeski svod (atmosfera)
  • Viša nebesa ili vode nad svodom (zvjezdano područje svemira)
  • Najviša nebesa ili nebo nad nebesima (izvanzvjezdano područje)

Sve ove razine spadaju pod zajednička nebesa pa su pisci Biblije koristili jednu te istu riječ i za svemir i za 'nebesa' gdje se nalazi Božje prebivalište. Tako čitamo:

"Pogledaj s nebesa, iz svoga svetog prebivališta…" (5.Moj 26:15)

Nebesa su pojam za cjelokupni univerzum u kojem se nalazi Božje prebivalište i cijeli svemir. Ona nisu isključivo nematerijalna jer im vidljiva i nevidljiva materija daje materijalna obilježja. Isus je također govorio da Bog prebiva na 'nebesima' bez da je ikad spomenuo neka druga ili drugačija nebesa koja ne bi imala materijalna obilježja (Mat 5:45). Zato je bilo dovoljno reći da se i Bog nalazi na 'nebesima' što podrazumijeva da je njegovo prebivalište sastavni dio neba u kojem se mi nalazimo, ali na različitim mjestima univerzuma (2.Ljet 20:6; Ps 103:19).

Astronomi tvrde da se svemir u koncentričnim krugovima ili sferama mnogostruko više prostire u širinu nego u visinu, dok najnovija saznanja upućuju da je svemir sferičnog oblika. U tom slučaju je Božje prebivalište iznad svemira s koje se vidi cijela njegova struktura, tako da u najvišim nebesima nema nebeskih tijela niti materije kakvu mi poznajemo. S obzirom da je Zemlja svojim ekvatorom poravnata sa prostiranjem svemira u širinu onda bi Božje prebivalište bilo okomito na središnji položaj svemira i zemljine rotacije te bi se nalazilo u pravcu zemljine osi iznad sjeverne točke što bi se donekle poklapalo sa izjavom da...

"On stoluje nad krugom (hebr. 'ḥūḡ' - ח֝֗וּג) zemaljskim." (Iz 40:22)

"S mjesta s kojeg stoluje gleda sve stanovnike zemaljske." (Ps 33:14)

Iz ove dvije izjave bi se također moglo zaključiti da je Zemlja po tadašnjem shvaćanju bila ravna ploča kružnog oblika pod nebeskim svodom tako da Bog, koji je visoko iznad, može odjednom vidjeti cijelu površinu zemlje.

Zemlja je iz ljudske perspektive bila dolje, a Bog je stolovao iznad Zemlje. Mi danas možemo reći da On stoluje iznad cijelog svemira s kojim je njegovo prebivalište povezano od samog stvaranja jer se ono nalazi u centralnom ishodištu kozmičkog stabla povezanog sa svim razgranatim galaksijama. Svemir bi po svom rasprostiranju za Boga izgledao kao materijalna tvorevina kružnog ili eliptičnog oblika sastavljena od bezbroj galaksija koje se u koncentričnim krugovima rasprostiru od središta. Tada bi Zemlja u toj unutarnjoj mreži jedne od galaksija izgledala kao elektron koji kruži oko jezgre jednog od stotine bilijardi atoma. Bila bi sasvim beznačajna u odnosu na ogromni svemir, ali nije.

Unatoč svojoj malenkosti naša Zemlja je za Boga značajna jer je, po mom mišljenju, sastavni dio umreženog planetarnog života koji ispunjava cijeli svemir. Naravno, mi to ne možemo percipirati jer iz naše perspektive možemo upoznati samo život koji je umrežen na našoj planeti. To nije ništa čudno, jer još uvijek u nekim prašumama postoje divlja i primitivna plemena koja ne znaju da osim njih na istoj planeti postoji moderna i tehnološki napredna civilizacija. Tako i mi za sada iz opravdanih primitivnih razloga ne možemo znati za druge civilizacije u istoj galaksiji, a kamo li za one iz drugih galaksija jer ih ne možemo vidjeti. Ne možemo vidjeti ni Boga, ali vjerujemo da On postoji na nekoj lokaciji izvan ili iznad svemira. Da bi taj dio univerzuma bio na neki način odvojen od materijalnog svemira onda bi taj prostor (po nekoj mojoj pretpostavci) mogao biti građen od

  • anti-materije ili
  • od tamne materije.

Ako govorimo o antimateriji, onda je to isto materija ali se temelji na različitoj i potpuno suprotnoj atomskoj strukturi koja je po svojim elektromagnetnim osobinama suprotna česticama od kojih je građen naš materijalni svijet. To je samo teoretska mogućnost.

Napomena: Atom materije u svojoj jezgri uz neutrone sadrži protone (+) te elektrone (-) koji kruže oko jezgre. S druge strane atom antimaterije sadrži čestice suprotnog naboja tj. antiprotone (-) u jezgri te antielektrone (+) koji kruže oko jezgre.

Znanstvenici su uspjeli nakratko stvoriti najjednostavniji antimaterijalnu česticu vodika, ali još uvijek imaju dosta nepoznanica o samoj antimateriji koja se zna pojaviti kao produkt nuklearnih termičkih reakcija. Ako već postoji antimaterija ona mora imati svoju svrhu. U našem materijalnom svijetu ona ne može opstati pa njeno postojanje može biti vezano za jedan drugačiji dio svemira koji je odvojen od materijalnog područja. Kad bi postojao dio svemira i svijet građen od antimaterijalnih čestica, onda bi morala postojati barijera ili granica razdvajanja ta dva svijeta jer se čestice materije i antimaterije pri dodiru poništavaju i nestaju uz oslobađanje velike količine energije. To bi značilo da materijalna bića ne bi mogla ući u taj antimaterijalni prostor (i obrnuto) ukoliko ne bi bila zaštićena nekim fizikalnim zakonom koji bi spriječio i onemogućio dodir suprotnih čestica. Zato svemir kao više nebo mora imati svoju barijeru ili membranu koja ga dijeli od "nebesa nad nebesima".

Bog je fizički odvojen od materijalnog neba na još jedan način. Pavle kaže da On "prebiva u svjetlosti kojoj se ne može pristupiti" (1.Tim 6:16). Ta izjava se najbolje može razumjeti kad Božje prebivalište usporedimo sa nepristupačnim svjetlom našeg Sunca, pa bi taj prostor univerzuma vjerojatno bilo nalik jednom takvom intenzivnom izvoru svjetla unutar kojeg prebiva Bog. U takvo svjetlo se ne može pogledati ljudskim očima niti mu se može pristupiti zbog jakog zračenja. Moguće je da se ono nalazi u našem vidokrugu ali ga ljudi još uvijek nisu registrirali svojom optičkim ili radio teleskopima. Ako Bog ne želi da se ono vidi onda je na neki način spriječio da njegovo svjetlo prodire kroz kozmičku membranu u područje našeg svemira.

Druga mogućnost je tamna materija od koje je također mogao biti izgrađen prostor Božjeg prebivališta samim tim što je ta tvar nevidljiva za ljudske oči i instrumente. Ona je vjerojatno različita od fizikalnih svojstava vidljive materije i zrači nevidljivom svjetlosnom energijom. U našem svemiru ona održava njegovo funkcioniranje i kretanje, ali je u najvišim nebesima izvan svemira ona mogla biti osnovna supstanca za izgradnju Božjeg prebivališta jer smo rekli da je ona sastavni dio kozmičkog stabla. To podrazumijeva da taj dio neba sa Božjim prebivalištem ima svoj oblik i formu. Vjerojatno nije oduvijek imao svoje trajno unutarnje i vanjsko obilježje kojeg su u vizijama vidjeli neki proroci, pa je prorok Amos napisao da je Bog ...

"... sagradio u nebu svoje odaje" (Am 9:6)

Da bi Bog sagradio svoje odaje u nebu, onda je nebo u nekom izvornom smislu oduvijek moralo postojati. Gradnja podrazumijeva građevni materijal kao supstancu iz kojeg je stvoreno Božje prebivalište. Taj centralni prostor je sam po sebi nematerijalne prirode, odnosno jedan oblik energije, ali je ipak morao biti ispunjen ili zasićen materijalnim česticama od kojih je Bog sagradio i oblikovao svoje prebivalište. Po svemu sudeći Amos nije ni mogao zamišljati Boga i Božje prebivalište u nekom apstraktnom nematerijalnom obliku pa je samo ustvrdio da je negdje u tom nebu od materije sagradio svoje odaje kao što je nakon toga sagradio i oblikovao zvijezde, sunce, mjesec i zemlju. Božje prebivalište je (po ovakvom gledištu) moglo biti sagrađeno kao posebno sveto mjesto koje je samim tim trebalo biti odvojeno od ostatka materijalnog svemira, a ipak povezano s njim nevidljivom materijom I energijom.

Znamo što se može sve stvoriti od materijalnih čestica, ali ono što je Bog mogao stvoriti od čestica antimaterije i nevidljive materije je jedan drugačiji oblik materijalne prirode i života pod drugačijim fizikalnim zakonitostima u jednom drugačijem prostornom okruženju u kojem je On oduvijek prebivao. Zbog očite strukturne razlike Bog je mogao tu drugačiju materiju koristiti za stvaranje svojih najuzvišenijih nebeskih bića - poglavara, keruba i serafa - kao i za izgradnju prebivališta za njih zbog čega nisu vezana za materijalni dio svemira kao ni Bog. Zato ih nitko od ljudi ne može osobno vidjeti, dok su anđele najnižeg reda mogli osobno vidjeti jer su stvoreni od čestica od kojih je stvoren materijalni svemir, o čemu će biti riječi u 2. dijelu.

Teoretski gledano, promjenom naboja je moguća transformacija antimaterije u materiju i obrnuto. Moguće je da takav zakon transformacije postoji u česticama, pa bi anđeli građeni od antimaterije mogli transformacijom u djeliću vremena dobiti materijalno obličje, a čovjek bi iz materijalnog obličja dobio antimaterijalno bez da promjeni vanjski izgled tako da je Isus mogao privremeno uči u taj antimaterijalni prostor nebeskog grada u kojem bi samo svjetlo bilo dovoljno da svojom energijom održava njegovo tijelo na životu. U slučaju da je u pitanju za naše oči nevidljiva materija koja je kompatibilna sa vidljivom onda je dovoljno da se čovjeku otvore oči na toj drugoj svjetlosnoj frekvenciji kako bi bile sposobne vidjeti tu nevidljivu materiju od koje je građen jedan drugačiji svijet.

Kad su proroci dobili priliku da vide taj najsvetiji dio neba, onda su u svom izvještaju opisivali stvari i pojave koje imaju vezu sa krutim, tekućim i plinovitim tvarima. Npr. munje oko Božjeg prijestolja su moguće zbog prisustva plinova koji provode elektricitet što znači da je i taj prostor ispunjen elektro-magnetnim česticama kao i cijeli svemir. Boje koje se vide također ukazuju na razne plemenite tvari od kojih je ispunjen prostor. Također se vidi i voda u svom tekućem i plinovitom obliku. Sam zvuk koji se čuje na tom nebu se ne može prenositi u nematerijalnom vakumskom prostoru nego samo uz prisutnost elementarnih čestica koje titraju i prenose vibracije zvuka. To su osnovni pokazatelji da je materija koju još ne poznajemo usko vezana za prostor neba u kojem vječno prebiva Bog. Taj Bog je na neki način imao svoj funkcionalni početak.


Da li Bog ima početak


Da li nam je lakše zamisliti da je Bog prije stvaranja u beskonačnu prošlost bio sam ili da je u toj vječnosti imao svoj početak? Mnogi zamišljaju Boga kao biće koje je prije stvaranja univerzuma bilo vječno samo u nekom bezličnom prostoru u kojem nije bilo ničega, te da je nakon dugo i dugo vremena u jednom trenutku stvorio materiju od koje je oblikovao svemir. Da li je moguće da Bog prije stvaranja nije imao nikakvu interakciju sa stvarima i pojavama u svom prostoru? Kako je moguće zamisliti Boga koji je svemoguć i sveznajuć, a da milijardama godina nije koristio svoju moć i znanje? Ukoliko je On prostor u kojem je prebivao mogao spoznati svojim razumom i doživjeti sa svim svojim osjetilima onda je univerzum u svom izvornom stanju trebao bar teoretski postojati prije Boga koji je nastao iz njegove supstance. Takav zaključak bi zadovoljilo mnoge koji se pitaju kako je Bog nastao. No, takav zaključak ne možemo ni potvrditi ni pobiti. Možemo samo vjerovati i s nekim argumentima dokazivati ono što ne možemo potpuno spoznati.

Ono što ne možemo dokučiti je Božje postojanje u vremenu prije stvaranja zbog čega ne možemo dobiti odgovor na pitanje što je Bog kroz beskonačnu vječnost radio i što se to promijenilo u Njemu da je odlučio stvarati svemir i živa bića. No, ukoliko je imao početak onda je sasvim razumljivo da je počeo stvarati sve što bi dalo smisao njegovom postojanju. Stvorio je druga živa bića nakon što je osjetio potrebu za interakciju sa onim što ga je moglo ispuniti jer je bio biće koje je trebalo davati i primati ljubav i poštovanje. To je sasvim suprotno tvrdnji da je On bio beskonačno sam jer ga je navodno ispunjavalo to što je bio dovoljan sam sebi. Tada bi stvaranje drugih oblika života bilo drugorazredno i manje bitno od njega samog pa bi njegova ljubav prema nama bila dovedena u pitanje.

On je očito uvijek isti po svom karakteru, ali se ipak nešto mijenjalo do točke kad je postao Elohim (Bog - moćan, silan). Da li je tek tada razvio sposobnost kreiranja i stvaranja do te mjere da je mogao biti Stvoritelj i Otac živih bića? U ovim stvarima ne valja biti dogmatičan pa bi mogli uzeti u obzir što je to značilo kad za Boga piše da se on nikad ne mijenja i da je on uvijek isti (Malah 3:6; Iz 43:10; Jak 1:17). Iz konteksta je vidljivo da se to odnosi na njegov karakter, a ne na njegovo postojanje i cjelokupno biće koje je moglo imati početak i razvojne faze. To ćemo razumjeti na primjeru Isusa za koga je bilo rečeno da je "isti, jučer, danas i zauvijek" (Hebr 13:8).

Što to znači "biti isti i prije i zauvijek"? Ako će Isus zauvijek postojati kao vječno biće da li to znači da je bio bez početka? Da li je uvijek bio isti u psihofizičkom pogledu? Ne. Znamo da je imao početak i da je prošao psihofizičke razvojne faze u kojima se naučio poslušnosti tako da je s vremenom postao savršen u punoj mjeri (Heb 13:8). No, on je čovjek i to je sasvim razumljivo. On je čak doživio promjenu tj. preobrazbu iz raspadljivog u neraspadljivo obličje. Kroz nova iskustva se mijenjao iako se nije promijenila njegova izvorna slika čovjeka koja u sebi nosi božansko obličje po kojem je stvoren. U tom pogledu je uvijek isti iako je doživio neke razvojne psihofizičke promjene. On ima svoj početak u vremenu i vrijeme kad je pomazanjem od Boga započeo svoju misiju koja mu je unaprijed dodijeljena. On nema kraj ali zato ima dva početka:

  • početak kao biće nastalo rođenjem
  • početak kao Mesija prilikom pomazanja od Boga

S druge strane, njegov i naš Stvoritelj nema neki definirani početak. Zato je On jedinstven. U kom smislu jedinstven? Činjenica je da se u Bibliji ne spominje njegov početak pa bi mogli samo konstatirati da je On bez početka. No da li je to ispravan zaključak? Zanimljivo je da je Pavle izdvojio Melkizedeka za kojega je napisao da je on:

"...bez oca, bez majke, bez rodoslovlja, nemajući ni početka danima ni svršetku života…" (Heb 7:3)

Kad ne bi znali o kome se ovdje radi mislili bi da je u pitanju opis Boga. Ovdje je ipak opis vezan uz čovjeka. Naravno, Pavle nije mislio reći da je Melkisedek bio bez početka, nego da se u spisima ne navodi ta ključna informacija. Ako se u svetim spisima ne navodi njegov početak, to ne znači da nije rođen. On nema početak jednostavno zato jer mi ne znamo kad je bio taj početak. Isto tako, mi možemo konstatirati da se u Bibliji ne navodi početak Božjih dana, ali se isto tako ne navodi da je Bog bez početka. Za naše poimanje Bog nema početka samo zato što ga ne možemo definirati.

Pavle je u nedostatku informacija o Melkisedeku samo želio istaknuti činjenicu da postoji neprolazno svećenstvo koje će biti vječno vezano uz Isusa. Iako je riječ o vječnoj službi, ona je imala svoj početak. Isto tako se može govoriti o Bogu kao neprolaznom vječnom biću koje je moglo imati svoj početak. Zanimljivo je zapaziti da ni Bog nikad za sebe nije rekao da je on bez početka. Sve izjave o Bogu i njegovoj vječnosti su dali pisci Biblije koji nisu mogli dokučiti njegovu vječnost.

Osim toga, Biblija ne spominje vječnost koja nema početak. Riječ 'olam' (‘ō-w-lām) se često koristi za vrijeme koje se sa stajališta sadašnjosti rasteže u daleku nedoglednu prošlost i budućnost. To nedogledno vrijeme vječnosti može imati svoj početak, a ne mora imati kraj. Samim tim se misli na vječnost. Čak i pojmovi 'vječni život' i 'besmrtnost' u Bibliji imaju svoj početak iako ne moraju imati kraj. Ako je Bog vječan i besmrtan to ne isključuje mogućnost da je imao svoj početak. Anđeli su besmrtni, a imaju početak. Razlika je samo u načinu i vremenu nastanka.

Za Boga se kaže da je on "kralj vječnosti" ali ne zato što je bez početka i bez kraja (1.Tim 1:17). To je izraz kojim se Boga povezuje sa svim što je po njemu trebalo trajati vječno, ali je imalo svoj početak kao što mudri kaže:

"Sve, što tvori Bog, traje vječno." (Prop 3:14)

Bog je uzročnik te vječnosti i zato je kralj svega što je stvorio da traje vječno. Međutim, što je bilo uzročnik njegove vječnost? To ne možemo dokučiti pa niti pokušavamo zamišljati Božji početak (Rim 1:23; 1.Tim 1:17). Kad čitamo da je on vječan ili da živi vječno (hebr. 'olam'), ta riječ također može ukazivati da nema kraj, ali ne i da je bez početka (1.Moj 21:33; Dan 12:7). S obzirom da ne možemo potpuno shvatiti Božje postojanje u vremenu, mi ga doživljavamo kao vječno biće čije postojanje seže u nedoglednu prošlost. Mi jednostavno želimo misliti da je On bez početka jer mislimo da samo tako možemo prihvatiti njegovu jedinstvenost. Ipak mnogi postaju zbunjeni kad pročitaju gdje Bog kaže:

"Prije mene nijedan Bog nije bio načinjen (nō·w·ṣar) i poslije mene neće biti nijednoga." (Iz 43:10)

Hebrejski glagol (nō·w·ṣar) značiti načiniti, formirati ili oblikovati od nečega, što je istog značenja kao i kad piše da je Bog "načinio (yaw-tsar) čovjeka" od zemlje (1.Moj 2:8). Zanimljivo je da ljudi nikad neće reći da je postojalo vrijeme 'prije Boga' i da je On na neki način 'načinjen' od nečega, a Bog to za sebe neizravno ipak kaže. Zato ova njegova izjava na prvi pogled ljudima zvuči čudno jer su stvorili svoj vlastiti pojam o vječnom Bogu smatrajući da On nije načinjen od nikakve materijalne supstance niti da ima svoj početak. Međutim, mi iz ove izjave možemo samo zaključiti da je vječnost postojala prije Boga i da je Bog nastao u toj vječnosti.

Da bi prihvatio Boga kao vrhunsko biće, čovjeku je bilo dovoljno da zna za činjenicu da je On stvoritelj svega i da je postojao prije nego je po Njemu stvoreno nebo i zemlja (Rimljanima 11:36). Iz te perspektive psalmista kaže:

"Prije nego se bregovi rodiše, prije nego postade kopno i krug zemaljski, od vijeka do vijeka (od vječnosti do vječnosti) Bože ti jesi." (Ps 90:2)

Ovdje se Boga dovodi u vezu s vremenom prije nastanka Zemlje, kao što se u prethodnom citatu spominje vrijeme prije nastanka Boga. Izraz "od vijeka do vijeka" (‘ō-w-lām wā-‘eḏ) je slična izrazima 'od koljena do koljena ili 'od naraštaja do naraštaja'. Svi ti izrazi ukazuju na vrijeme koje je počelo teći. Kao što su naraštaji počeli računati s prvim čovjekom, tako se i vječnost počela računati s Bogom. Kad je to bilo? To nitko ne može znati niti dokučiti čak ni iz Božjih izjava. On je za sebe samo rekao:

"Ja sam od prije nego dan posta." (Iz 43:13)

Bog ovdje ne kaže da je bez početka nego samo da je on postojao prije nastanka funkcionalnog svjetla za određivanje dana. Dan je ujedno mjerilo vremena, pa bi mogli reći da je on postojao prije vremena koji je počeo teći stvaranjem svemira. Biti ili postojati prije tog vremena ne isključuje mogućnost da je On nastao daleko prije toga. U svakom slučaju, govoriti o vječnom Bogu, može uključivat misao ili ideju da je On imao početak kojeg ne možemo riječima definirati. Zato psalmista kaže Bogu:

"... Od uvijek (mê·‘ō·w·lām) ti jesi." (Ps 93:2)

Izraz  mê·‘ō·w·lām (מֵֽעוֹלָ֣ם) - od vječnosti, oduvijek, od davnih dana - je izvedenica riječi 'olam' kojom se izražava dugačko razdoblje koje se u ovom kontekstu proteže u nedoglednu prošlost. Bog postoji od davnih dana. Za nas je to 'oduvijek' ili vječno iako može imati svoj početak. Ta ista riječ mê·‘ō·w·lām se koristi i za druga dugačka razdoblja koja iz ljudske perspektive sežu u daleku prošlost. Kad su ušli u obećanu zemlju Izraelcima je rečeno:

"Vaši oci su od davnina (mê·‘ō·w·lām) živjeli s druge strane rijeke." (Jš 24:2)

Od kada? Od davnih dana ili oduvijek (mê·‘ō·w·lām). Točnije rečeno, od samog početka kad je Abraham doselio u tu zemlju. To vrijeme je imalo svoj početak u dalekoj prošlosti i trebalo je trajati vječno, beskrajno. Isto je tako i sa svemirom koji je stvoren da traje zauvijek ili vječno. I on je imao početak. Sa njegovim stvaranjem su počeli teći njegovi vjekovi ili vječnost koja je imala svoj početak a neće imati kraj. Nebeski anđeli također. Oni su vječna i besmrtna bića iako imaju svoj početak. I čovjek je trebao živjeti vječno. Da li onda možemo reći da postoji vječnost koja je za Boga počela teći s njegovim početkom? Sasvim moguće. Zato se može reći za Boga:

"Broj njegovih godina se ne može dokučiti." (Job 36:26)

Čim netko spominje njegove godine, on svjesno ili nesvjesno ukazuje na njegov početak kad je za njega počelo teći vrijeme, što znači da broj godina postoji ali ih ne možemo dokučiti. Bog svoje vrijeme ne broji po ljudskim godinama koje se računaju po zemljinoj rotaciji nego na neki drugi način. Zato se kaže da je za Boga jedan dan kao naših tisuću godina (2.Petr 3:8). Nitko od pisaca nije definirao Božju vječnost na način da je napisao da njegovim godinama nema početka, ali zato tu vječnost definiraju izjavom:

"Bože moj, ti kojemu godine teku iz naraštaja u naraštaj… Ti si isti i tvojim godinama nema kraja." (Ps 102:24,27)

Vidimo da je puno jednostavnije reći da njegovim godinama nema kraja, nego reći da njegovim godinama nema početka, jer sama riječ 'godina' se veže uz početak. Lakše je Boga doživjeti kao vječno biće čije godine kontinuirano teku i nema im kraja, nego njegove godine brojati unazad jer ne znamo ništa o tom vremenu prije stvaranja. Mi možemo govoriti da Bog postoji od davnina ili od davnih dana, ali ne možemo znati kada je za njega počelo teći vrijeme. Prije njega je postojala vječnost iz koje nije potekao niti jedan drugi Bog. On će uvijek biti jedan i jedini pa je rekao:

"Ja sam prvi i ja sam posljednji, osim mene nema Boga." (Iz 44:6)

Bog je prvi jer nijedan Bog nije bio prije njega i on je posljednji jer nijedan Bog ne može doći poslije njega budući da je vječan i besmrtan. Nije nikoga naslijedio niti će trebati nasljednika. Kad je rekao da 'poslije njega neće biti nijednog Boga', to ne znači da bi On mogao imati svoj kraj s kojim će sve prestati postojati. Kraj bi na neki način mogla imati samo jedna od njegovih funkcija Boga. Naime, 'Bog' je prijevod hebrejskog izraz 'El-ohim' koja se primjenjuje na Stvoritelja, anđele, suce i vladare, a označava moćnu osobu koja svoju moć i vlast provodi nad drugim bićima. Tako je Bog rekao Mojsiju: “Evo, postavljam te za boga (el-ohim) faraonu…" (2.Moj 7:1). To nije značilo da je Mojsije dobio sve funkcije boga, nego samo neke. Prije toga Mojsije nije imao nijednu funkciju boga niti je prije njega bilo tko učinjen bogom faraonu. On je jedini koji je učinjen bogom. S tom funkcijom je Mojsije mogao provoditi određenu vrstu moći nad faraonom, ali samo kroz jedno određeno vrijeme, ni prije, ni poslije. Da bi Mojsije bio učinjen 'bogom' morao je postojati kao biće. Kad je prestao biti bogom faraonu, on je i dalje postojao kao biće sa svojom prvobitnom funkcijom proroka.

Kad u tom smislu tumačimo Božje riječi iz Izaija 43:10, onda možemo govoriti da je prije početka našeg neba i zemlje postojalo besmrtno božansko biće, ali da nije oduvijek postojala njegova funkcija Boga sve dok nije postao Stvoritelj svemira i svih živih bića. To ga je učinilo Bogom jer je tek tada postao Bog, što znači da prije njega nije bilo Boga koji bi iskazao svoju moć i vlast nad drugim bićima. Vjerojatno prije stvaranja svemira nije iskazivao toliku moć, pa nije bio Bog u apsolutnom smislu. Kad je rekao da poslije njega neće biti Boga, to ne znači da će on prestati postojati ili nestati kao biće.

On će kao vrhovno biće uvijek postojati, ali će vjerojatno prestati njegova funkcija Boga kakvu poznajemo, jer će sa obnovom Zemlje i ljudi sva razumna stvorenja s njim biti jedno, jedan duh - jedna savršena univerzalna Obitelj. Dok se to ne dogodi ova funkcija Boga će biti potrebna, a nakon toga će i dalje u svu vječnost ostati njegova funkcija Oca svih živih bića stvorenih na njegovu sliku. Neke funkcija Boga će prestati jer će On potpuno izvršiti svoj naum s čovjekom. Kad ga izvrši, neće biti drugog Boga u apsolutnom smislu koji bi bio načinjen poslije njega jer će slava i čast njega kao Boga ostati zauvijek s njim.

To bi bilo isto kad bi Isus Krist, rekao da poslije njega neće biti drugog Krista (Mesije) jer je on "prvi i posljednji" (Ot 1:17; 2:8). On će na kraju svoje vladavine predati vlast Bogu koji će tada biti "sve u svemu" ili "sve u svima" (1.Korinćanima 15:24-28). Tada prestaje funkcija Krista (kralja i svećenika) koju je dobio prilikom pomazanja. Da li će taj kraj ili završetak te funkcije Krista biti i Isusov kraj? Ne. A da li će poslije Isusa Krista, tj. poslije njegove vladavine biti novog Krista-kralja i otkupitelja? Ne, jer neće biti potreban, ali Isus će i dalje živjeti s prvobitnom funkcijom koju je trebao imati Adam po kojoj će i dalje biti Božji pomazanik (Krist). Bit će i drugih pomazanika, ali ne sa podređenom funkcijom. Osim toga, ako se vratimo u prošlost, poslije njegovog pomazanja, kada je službeno postao Krist u apsolutnom smislu, nitko drugi poslije njega nije mogao biti postavljen na njegovo mjesto, jer je on trebao biti jedan i jedini. Isto tako se može reći i za Boga. Nakon Njega koji je u dalekoj prošlosti postao Bogom je bilo drugih 'bogova' (elohima, moćnika) i bit će ih među nebeskim i zemaljskim bićima, ali nikad nije niti će ikad biti drugog svemogućeg Boga jer je on jedan i jedini 'Bog nad bogovima' (Ps 82:6; 136:2; Iv 10:34,35).

Netko bi sad rekao da se tu govori o funkciji Boga koja je imala početak, dok je on kao biće bez početka. No, treba uzeti u obzir da se u Bibliji nečija funkcija s kojom je osoba imala svoj funkcionalni početak povezuje s početkom njegovog života. Tako čitamo da je rođenjem Isusa rođen Mesija (kralj i spasitelj) iako je učinjen Mesijom tek godinama kasnije kad je pomazan (Mt 2:2,4; Lk 2:11). Osim toga, jedno je biti 'učinjen' Mesijom ili Bogom, a drugo je biti 'načinjen' kao biće. Za Boga piše da je 'načinjen' ali ne znamo kako, dok za Isusa vrijede riječi:

"Prije nego što te oblikovah (eṣ·ṣā·rə·ḵā) u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te." (Jer 1:5)

Isus je postavljen za Mesiju prije nego je zvanično postao Mesija. Stoga bi mogli zaključiti da je vrhovno biće postalo Bogom u trenutku svog nastanka iako je u pravom smislu riječi postao Bogom kasnije kada je počeo iskazivati svoju moćnu stvaralačku 'mudrost' za koju piše:

"Gospod (Jahve) me je imao u početku puta svojega, prije djela svojih, prije svakoga vremena. Prije vjekova postavljena sam, prije početka, prije postanja zemlje." (Izr 8:22,23)

Ovdje se spominje 'početak' koji je nastao prije početka stvaranja. Bog je oduvijek posjedovao mudrost u sebi, ali onog trenutka kad je svoju 'mudrost' odlučio koristiti za djela stvaranja, tada je postavljanjem te mudrosti u funkciju stvaranja, On postavljen za Boga u funkcionalnom i apsolutnom smislu. Prije toga je postojao kao jedino biće za koje možemo samo pretpostaviti da je imao svoj početak postojanja jer je jedino On nastao na neki jedinstven način. Na koji način? Kao što postoje modeli stvaranja koji zahtijevaju vjerovanje i dokazivanje nečega što nismo vidjeli, tako bi mogli iznijeti neki model po kojem je mogao nastati Bog.


Od čega je Bog načinjen


Bog nije mogao biti načinjen od nekog drugog bića, ali je mogao biti oblikovan iz vječnog etera - iz prvobitnog živog entiteta. Unatoč tome što je mogao imati početak u vječnosti On je za nas vječan jer je postojao prije našeg neba i Zemlje i prije svakog vremena koje je počelo teći s Njim.

Prije nego je počeo manifestirati svoju moć, Bog je postojao kao samopostojeće biće sa svim svojim unutarnjim i vanjskim karakteristikama i obilježjima po kojima je postao Stvoritelj svemira i živih bića. Kao što je On samopostojeće biće tako je i taj suptilni eter života mogao biti samopostojeća tvar koja je omogućila postojanje Boga jer On ne bi mogao postojati bez tog i takvog etera i njegove supstance. Razlika bi bila samo u tome što bi taj eter imao osobine živog entiteta bez svijesti za razliku od Boga kao živog svjesnog bića. Naime, ta izvorna vječna tvar univerzuma, kojeg prožima materijalna i nematerijalna energija (duh), nema obličje ni svijest vlastitog postojanja. Međutim, ona može funkcionirati kao živa tvar zahvaljujući sposobnosti da poput vode memorira informacije i reagira na vibracije. Voda je zadivljujuća i čudesna supstanca koja krije mnoge tajne na nesvjesnoj razini. Kakve li onda zadivljujuće tajne može imati taj eter iz kojega je nastala voda, a vjerojatno i Bog.

Od te žive tvari se moglo formirati (nō·w·ṣar) Božje tijelo, u kojem funkcionira život na nivou svijesti. Isto tako bi Bog mogao iz tog etera života crpiti energiju. Znamo da ni mi ne bi mogli postojati da ne postoji sličan prostor iz kojega crpimo sve elemente i sile za svoj život i tijelo. Naš životni prostor je samo kopija neba. Zato nije čudno što svako živo biće putem svog uma i tijela crpi energiju iz svog okruženja tako da u sebi akumulira sile s kojima djeluje u sebi i izvan sebe. Bog je očito sebe i prostor u kojem je mogao biti funkcionalno biće preslikao na stvaranje drugih bića u jednoj drugoj i drugačijoj prostornoj dimenziji u kojem bi i oni bili funkcionalna bića. Ako Bog svoju vječno postojanje zahvaljuje neraspadljivoj supstanci iz koje je potekao, onda je omogućio i svojim razumnim stvorenjima da imaju pristup tom vrelu života. Ono je na doslovan ili simboličan način bilo povezano s stablima života preko kojih će se moći obnavljati vječnost (Otk 21).

To nas vodi do zaključka da je Bog sastavni dio vječnog sveprisutnog etera (neba) ali ipak njegov odvojeni živi dio, kao što je čovjek odvojeni živi dio zemlje i vode iz koje je nastao i uz koju održava svoj raspadljivi život sve dok ne dobije pristup suptilnom izvoru života. Čovjek je sastavni dio zemljine tvari, a Bog je sastavni dio izvorne nebeske suptilne tvari u kojoj je omogućeno njegovo vječno postojanje s tim što je čovjek stvoren od Boga, a Boga nije nitko stvorio iako je po nekim indicijama mogao nastati iz tog praiskonskog vječnog etera - živog entiteta. Da bi nastao iz te supstance morale su se neke stvari posložiti same od sebe. Da li je to moguće pretpostaviti?

Npr. stvaranje mogu prouzročiti i sile u prostoru koje djeluju po nekom obrascu. Bog ne mora stvoriti dijamant ili zlato jer oni po nekim zakonitostima sami nastaju od atoma pod djelovanjem određenih sila u prostoru. Prostor i čestice u njemu moraju posjedovati neke zakonitosti da bi nešto nastalo samo od sebe. Tu dolazi do izražaja tajna materijalne energije koju je teško dokučiti jer funkcionira po nekim univerzalnim matematičkim i geometrijskim principima i zakonitostima. Taj zakon suptilne energije i materije je oduvijek bio u Bogu ali i izvan Boga u prostoru. Mi možemo tvrditi da je Bog stvorio zakone koji funkcioniraju u djelima stvaranja, ali ne možemo govoriti da je stvorio one zakonitosti koji su temelj njegovog postojanja, niti one zakone u prostoru koje su mu omogućavale postojanje. Ne možemo reći da je Bog sam sebi stvorio tjelesno obličje, silu života, svijest, razum i zakone po kojima je sve to trebalo vječno i savršeno funkcionirati. Sve to je moralo postojati istovremeno ili je imalo razvojnu fazu, jer je međusobno povezano i ovisno jedno o drugome kao što je ovisno o prostoru u kojem djeluju te sile i sam Bog.

Sam 'život' kao oblik dinamične energije funkcionira po nekim zakonitostima koje Bog nije postavio jer su u njemu. Kao što nije stvorio samog sebe, ni svoju svijest, tako nije stvorio ni taj zakon (informaciju) koja je temelj svega pa i njegovog postojanja. On je samo mogao svojom mudrošću taj samopostojeći zakon svjesno nadograditi i manifestirati kroz stvaranje. Mi smo svjesni samo tih prirodnih zakona, a ne i onih natprirodnih.

Bog nas je naučio da živo biće ne može nastati samo od sebe, osim ako postoji neka tajna iskonskog etera života koju samo On poznaje. Po onome što mi znamo, život ne može nastati iz neživog, tako da se neki od nas moraju zadovoljiti tvrdnjom da Bog nije nastao iz nečega što nema obilježja živog bića. Međutim, ako zamislimo da taj praiskonski eter nije živo biće, ali je u sebi sadržavao suptilnu životnu energiju kao i osnovne zakonitosti samopostojanja koje su ga činile funkcionalnom supstancom, onda je iz njega mogao proizaći život. Zakonitosti života mogu funkcionirati na nesvjesnom nivou, ali je pitanje da li je moguće da božanske čestice u međusobnoj komunikaciji unutar takvog etera stvore vlastitu svijest ili materijalnu funkcionalnu supstancu u kojem bi nastala svijest. Svijest je za nas još uvijek velika nepoznanica, ali je na neki način ipak nastala s Bogom. On je kao svjesno biće proizašao iz žive supstance koja sama od sebe funkcionira na nesvjesnoj razini.

Kad govorimo o njegovoj vječnosti onda je On oduvijek bio nesvjesni dio takvog živog entiteta dok nije iz njega probuđen čime je označen njegov početak. To bi značilo da se njegova svijest iz stanja nesvjesnog, progresivno razvijala do trenutka buđenja kada je postao svjestan samog sebe. Naravno, ovo je samo naše ljudsko promišljanje jer nam Bog te stvari nije otkrio, ali takvo saznanje ne bi niti malo umanjilo Božju veličinu kao Stvoritelja i jedinog Boga.

Postoji mogućnost da su pod utjecajem Božje svijesti neke funkcije njegovog tijela i uma imali razvojnu fazu postojanja s kojom je rasla njegova moć i znanje. To može biti razlog da je On počeo sa stvaranjem svemira tek kad je mogao potpuno vladati postojećim zakonitostima vremena, prostora i materije do te mjere da je mogao svoju Riječ (informaciju) ugrađivati u prostorni eter i po svojoj Riječi ugrađivati vlastite zakone po kojima je mogao iz tog i takvog prostora oblikovati sve što je naumio. Najviši stupanj stvaranja je ugrađivanje života i svijesti u razna bića, a to je temeljni razlog zbog kojeg je stvorio i oblikovao univerzum kako bi ga ispunio životom.

To bi ukazivalo na Njegovu razvojnu preobrazbu iz početnog u završni stupanj postojanja s kojim je tek tada manifestacijom svoje moći postao Bogom. Mi ga poznajemo samo po toj slici koja ga veže uz stvaranje. Sve prije toga je za nas velika nepoznanica zbog kojih tražimo odgovor na pitanja koja nam se često nameću. Bog neće imati ništa protiv ako u tom traženju stvorimo približnu ili pogrešnu sliku jer će njemu biti zadovoljstvo da nam tu sliku jednog dana prikaže u pravom svjetlu.

On nam je puno toga sakrio o sebi samim tim što nam se nije objavio u cijelosti. Ukoliko ga upoznajemo kroz njegova djela stvaranja onda u njima možemo vidjeti neki obrazac iz kojeg donosimo zaključke. Naime, da bi postojalo funkcionalno biće moralo je postojati neka supstanca koja je temelj tijela i uma. U tom svjetlu je On mogao biti sazdan od nečega što je trebalo definirati njega i prostor praiskonskog univerzuma. Kao što je u prostoru energija zarobljena u česticama, tako je mogla biti zarobljena u česticama njegovog tijela kako bi mogao biti funkcionalno biće što bi ujedno definiralo prirodu njegovog postojanja.


Bog je ne/materijalno biće


Bibliju su napisali Hebreji koji su Boga gledali kao biće i osobu koja sa čovjekom dijeli neka zajednička obilježja ali u drugačijoj prirodi. Oni su uvijek zamišljali da Boga ima tijelo i um kao što je naš. Tertulijan (oko 200. godine) također piše: "Jer ko poriče da Bog ima tijelo, iako se kaže da je Bog duh? Jer je duh njegova sopstvena tjelesna supstanca, u jednom vlastitom obliku." Pod pojmom 'duh' se očito mislilo na nešto što nije materijalno. Watchtover također kaže da Bog ima razum a samim tim i mozak u nematerijalnom tijelu. U njihovoj publikaciji piše:

"Bog je stvorio svu materiju. Stoga je logično zaključiti da on ne može biti načinjen od materije koju je sam stvorio. Bog je nematerijalno, odnosno duhovno biće." (Probudite se, 3.2014. str. 4-7)

Ovakav zaključak - da materija nije postojala prije stvaranja svemira - povlači za sobom i zaključak da je Bog nematerijalno biće jer je postojao prije nastanka materije. Da li je to logičan zaključak i da li može postojati nematerijalno tijelo?

Kad netko tvrdi da je Bog nematerijalno ili duhovno biće, onda ne zna objasniti o kakvoj nemateriji je riječ. Oni samo kažu da je ta nematerija suprotna materiji, a to može biti samo energija jer je jedino ona nematerijalna. U tom su slučaju Bog i njegovo prostorno okruženje sazdani od iste nematerijalne supstance. Međutim, ta bi opcija mogla biti prihvaćena samo ako je nematerija kao oblik energije supstanca od koje se mogu kreirali funkcionalne tvari i bića. Međutim, takva nematerija ne postoji ni u teoriji.

Teolozi nas bez ikakvih činjenica uvjeravaju da je Bog nematerijalno biće i da je prije stvaranja svemira bio jedino što je u vječnosti postojalo u nekom nematerijalnom prostoru. No, razum nam govori da su energija i materija u međusobnoj interakciji bili sastavni dio Božjeg obličja i prostora koje je okruživalo Boga i njegovo prebivalište.

Za nemateriju u obliku energije možemo ustvrditi samo to da je prostorno sveprisutna i da nema formu ni obličje, ali za Boga kao biće to ne možemo reći. Bog svojim tijelom ne ispunjava cijeli prostor univerzuma nego se nalazi u tom prostoru kao tijelo u kojem postoji ta ista nematerijalna energija. Zbog nematerijalne energije On je nematerijalno biće ali to ne znači da njegovo tjelesno obličje nije vezano materijalnim česticama. Upravo suprotno, njegovo obličje mora biti definirano nekom vrstom materijalnih čestica jer samo takve čestice imaju masu i pohranjenu energiju potrebnu za njihovo udruživanje u različite strukturne forme od kojih može biti formirano tijelo. Ako nije sazdan od vidljive materije ili antimaterije, onda je sazdan od nevidljive materije.

Da, dobro ste pročitali. I Božje neraspadljivo obličje može biti načinjeno od elementarnih čestica materije koje su proizašle iz iskonskog etera. Tu se ne radi o materiji koju mi poznajemo jer postoje čestice materije i antimaterije koju ne poznajemo. Samim tim su nam nepoznata i svojstva tih čestica kao i svojstva tvari koji su izgrađeni od njih. Dovoljno je da se čudimo svojstvima svih tvari koji se nalaze na našoj planeti, pa čak i onih umjetnih koji su stvoreni od postojećih atoma. Neke tvari ne postoje na Zemlji niti ih čovjek može stvoriti čak ni od poznatih postojećih atoma jer se mogu naći samo u međuzvjezdanom prostoru. Kako onda možemo znati sve mogućnosti koje se kriju u nepoznatim materijalnim česticama, pogotovo u onima na kojima Bog temelji svoje postojanje.

Ne znamo kakav oblik tijela ima Bog, ali da bi postojalo bilo koje tijelo koje u sebi sadrži energiju života, njegova se energija mora prostorno ograničiti na neki oblik, a to može samo uz pomoć čestica složenih u savršene geometrijske strukture koje su međusobno povezane čvrstim strukturnim vezama. Takve čestice mogu imati samo materijalnu prirodu. Život kao funkcionalno obilježje bića je definirano tjelesnim obličjem. Ono što nema tijelo može biti samo prostorni živi entitet ali bez svijesti kao što je voda.

U univerzumu postoji energija i materija koje definiraju svaku tvar i pojavu. Jedno bez drugog ne može postojati. Bez materijalnih čestica ništa ne može postojati u strukturalnom i funkcionalnom obliku, a bez energije ništa se ne može događati i stvarati niti opstati. Energija je nematerijalne prirode ali ona ne može oblikovati tvari i živa bića. Oblikovanje se dešava tek kad njene čestice dobiju masu i udruže se u različite vrste atoma koji stvaraju mrežaste strukture molekula. Za razliku od neživih tvari, živa bića imaju multifunkcionalna obilježja kojima upravlja život na razini svijesti.

Kao što postoji beskonačan broj kombinacija povezivanja molekula vode, tako postoje i ogroman broj različitih atoma s beskonačnim brojem povezivanja molekula čije geometrijske strukture mogu skrivati tajnu neba i tajnu Božjeg postojanja i njegovog obličja. Upravo zbog toga postoji dovoljno razloga tvrditi da Bog postoji u obličju nematerijalne i materijalne energije kao i sam nebeski eter u kojem egzistira. Zato je sasvim moguće da On vjerojatno dijeli istu supstancu ili tvar od koje je sazdan praiskonski univerzum i da samim tim ima materijalna obilježja.

Ne bi bilo ništa neobično da su iskonske čestice u kojima je duh formirale Božje tijelo, tako da je njegovo tijelo proizašlo iz tog beskonačno vječnog prostora iz kojeg crpi energiju. Isto tako ni mi ne bi mogli postojati da ne postoji takav prostor iz kojega crpimo sve elemente i sile za svoj život i tijelo. Zato nije čudno što svako živo biće putem svog uma i tijela crpi energiju iz svog okruženja tako da u sebi akumulira sile s kojima djeluje u sebi i izvan sebe. Bog je očito sebe i prostor u kojem je mogao biti funkcionalno biće preslikao na stvaranje drugih bića u jednoj drugoj i drugačijoj prostornoj dimenziji i u jednom drugačijem eteru života u kojem bi i oni bili funkcionalna i vječna bića. Ukoliko je Bog po prirodi postojanja potpuno drugačije biće od svojih stvorenja, onda bi On mogao biti građen od suptilne materije, dok bi svoja stvorenja najvišeg reda mogao oblikovati od nevidljive materije i vidljive antimaterije a ljudska bića samo od vidljive materije.

To bi bio dodatni razlog vjerovati u božansku prirodu materije i materijalnu prirodu Boga i svih bića. Prema tome, ako univerzum oduvijek u sebi sadrži materiju kao sastavni dio energije onda ona definira i samog Boga koji po ovakvom shvaćanju ne može biti 100%-tno nematerijalno biće. To je zato što ne može postojati biće samo od nematerije.

Osnovna priroda materije je njena masa. Zato ne može postojati nematerijalna tvar jer svaka tvar koja ima masu je materijalna koja svojim strukturnim i prostornim obilježjima može formirati bilo kakvo funkcionalno obličje. Mi nismo ni svjesni da je na našoj planeti svaka materijalna tvar većim dijelom nematerijalna. U tom smislu smo i mi ljudi prije svega nematerijalna bića kao i Bog i anđeli, ali na različitim temeljima postojanja. Pokušat ćemo to objasniti.


Ne/materijalna supstanca


Mi za sebe kažemo da smo materijalna bića iako to nije potpuno točno. Mi smo materijalni samo zato što sebe tako doživljavamo zbog velike gustoće atoma koji na maloj površini grade naše stanice, tkiva, organe i cijelo tijelo. S obzirom da smo građeni od atoma onda smo mi samo odraz tih atoma. Što bi to značilo?

Kad se kroz mikroskop promatra građu atoma od kojih je sazdana sva materija dolazimo do neobičnog saznanja da je svako tijelo većim dijelom prazan prostor zbog toga što je 99,99% atoma nematerijalan prostor. Budući da atomi u sebi sadrže samo 0,01% materije, onda i naše tijelo sadrži samo toliko materije. Upravo taj minimalni postotak materije služi kako bi se obuzdala, kontrolirala i oblikovala nematerijalna energija. Ona daje nemateriji (energiji, duhu) vanjsko obličje i oblikuje sva tijela - nebeska i zemaljska, živa i neživa.

Najveći dio površine atoma a time i našeg tijela zauzima suptilna nematerijalna energija (duh). Kad ne bi bilo tog praznog prostora, nego bi se jezgre atoma međusobno  spojile i zgusnule jedna uz drugu, onda bi tek tada mogli govoriti o materijalnom tijelu od 99% materije kao što su neutronske zvijezde. Međutim, problem je u tome što samo 1cm³ tako zgusnutih jezgri ima masu do 100000 (sto tisuća) tona, pa je sasvim na mjestu da materija našeg tijela nije toliko zgusnuta nego je maksimalno prorijeđena. Zato se jezgre susjednih i međusobno povezanih atoma koji grade naše tijelo i druge tvari (dijamant, željezo, kamen, drvo, vodu itd.) fizički ne dodiruju nego su vezani međusobnim nevidljivim energetskim vezama koje stvaraju elektroni svojim pulsiranjem i kruženjem oko tih atomskih jezgri. Ovisno o strukturi tih energetskih polja u atomu mi imamo krutu, elastičnu, tekuću i plinovitu materiju.

Mi smo stoga sastavljeni od takvih atomskih struktura u kojima dominira praznina, pa ispada da je i površina našeg tijela (koža, kosti, organi) najvećim dijelom praznina. S obzirom da su atomi toliko mali da ih se čak milijun može nalaziti na poprečnom presjeku vlasi kose, onda je razumljivo da ne vidimo ni čestice ni prazninu koja ih okružuje. U biti mi vidimo skup tih čestica kao jednu zajedničku nedjeljivu površinu.

Da bi dobili sliku te praznine pokušajmo u mislima jezgru atoma povećati na veličinu ove točkice na kraju rečenice. (•) Ta je jezgra atoma pod ovim povećanjem dovoljno velika da je vidimo kao minijaturnu kuglicu. Koje veličine bi onda bio atom s takvom jezgrom? Oko jezgre te veličine bi kružio vanjski elektron na udaljenosti od oko 5 m što znači da bi promjer tog atoma bio 10 m (opseg 2rπ). Budući da je elektron preko 1000 puta manji od jezgre, mi ga ni pri ovom povećanju ne bi vidjeli u tom prostoru. Možda bi vidjeli trag koji ostavlja dok velikom brzinom titra i kruži oko jezgre. Iako bi atom pri ovom povećanju bio poput kugle unutrašnjeg promjera 10 m, sve što bi od materije vidjeli bila bi njegova jezgra kao kuglica veličine ove točkice (•)

Kad bi to bio atom jabuke, onda bi jabuka građena od atoma po tom povećanju bila velika kao sunce. Mi bi mogli proći kroz tako uvećanu jabuku s jednog kraja na drugi a da ne dodirnemo niti jednu točkastu jezgru koje su jedna od druge udaljene 10 m. Budući da bi iz blizine vidjeli samo točkaste jezgre imali bi dojam da je jabuka prozirna i ispunjena prazninom. No, u toj praznini bi osjetili prisutnost energetskog polja kojeg stvaraju elektroni. Za naš pojam bi ta jabuka bila nematerijalna jer je 99,99% njenog prostora energetsko polje.

Međutim, ako jabuku gledamo u prirodnoj veličini onda više ne bi mogli vidjeti razmak među jezgrama pa bi ogroman broj jezgri (točkica) jedna do druge i jedna ispod druge stvorili dojam glatke i pune površine. Tada je sasvim normalno da kažemo kako je ta jabuka 100% od materije iako u njoj ima samo 0,01% materije. Taj dojam nam daje i boja površine koja se stvara kad čestice fotona svjetlosti udaraju u jezgre i reflektiraju se prema našem oku. Ovisno o dobivenoj valnoj dužini (frekvenciji) mi bi u povratnom svjetlu vidjeli boje i dobili dojam da je cijela površina materijalna što ne bi bilo točno jer boja nije materija nego nematerijalno svjetlosno zračenje. Ono što vidimo je privid ili iluzija koja se preko našeg oka stvara u našem mozgu tako da imamo dojam da je sve što vidimo materija, a nije.

Kad bi veze među atomima bile poredane u prorijeđenu trodimenzionalnu rešetku do te mjere da bi fotoni veoma lako prolazili između atoma i odbijali (reflektirali) se samo od jako malog broja atoma, kao što je to slučaj kod vode i stakla, onda bi površina tijela građenog od takvih atoma bilo prozirno, bezbojno ili čak nevidljivo. Ako je nešto nevidljivo našem oku, to ne znači da je samim tim nematerijalno. To spominjem jer mnogi misle da su anđeli nematerijalna bića samim tim što mogu biti nevidljivi našem oku i što se za njih koristi pojam 'duh'. Takav dojam nevidljivosti ili prozirnosti mogu stvarati prorijeđene atomske strukture u molekulama ili svojstva nekih atoma da ne reflektiraju svjetlo. U svakom slučaju prazan prostor među atomima kao i prostor oko jezgre atoma je bitan za razumijevanje različitih svojstva i čudesnih mogućnosti materije jer u tom prostoru djeluju različite (nematerijalne) energetske sile (duh).

Kad naše tijelo promatramo kroz atome od kojih je sastavljeno, onda bi mogli govoriti da smo mi nematerijalna ili duhovna bića, jer u prostornoj površini ljudskog tijela veću površinu zauzima nematerija tj. duh, a ne materijalne čestice. No, budući da mi našim očima ne možemo vidjeti mikro svijet mi sebe doživljavamo kao materijalna bića jer smo mi ono što vidimo i doživljavamo našim vidom i osjetilima koji nam stvaraju prividnu materijalnu sliku.

Kad bi imali priliku bar izdaleka vidjeti Boga pitanje kako bi ga doživjeli našim očima. Ako bi vidjeli samo svjetlo koje je nematerijalne prirode ono bi samo skrivalo tijelo određenog oblika koje zrači tom svjetlošću. Ono što bi doživjeli kao nemateriju bi moglo skrivati materijalni oblik. Ukoliko su i najviši anđeli po prirodi tijela od iste supstance, mi ne bi mogli tvrditi da su to potpuno nematerijalna bića ukoliko bi vidjeli njihov oblik, jer oblik dokazuje da je tijelo građeno od nekih čvrstih struktura. Vidjeli smo da je dovoljan minimalni udio materijalnih čestica atoma koje vibriraju na određenoj frekvenciji da se izgradi struktura nekog tijela koje će u tim česticama imati pohranjen neraspadljivi duh života (nematerijalnu energiju).

Frekvencija života se nalazi u prostoru oko jezgre po kojem elektroni kruže i svojom vibracijom stvaraju energetski eter. Ista takva frekvencija se vjerojatno nalazi u sastavu univerzuma kojeg sačinjava mnogo kompleksniji živi eter kao elektromagnetsko polje iz kojeg mogu nastati svi atomi. Zato atomi u sebi sadrže te izvorne sile (duh) jer su proizašli iz takvog etera. Cijeli atom je duhovna ili energetska tvorevina kojoj broj elektrona i druge komponente određuje funkciju. Energija bi bez tih materijalnih čestica elektrona bila neupotrebljiva i nefunkcionalna.

Biblijski pisci nisu nikad spomenuli riječ 'nematerija' nego samo riječ 'duh' (hebr. 'ruah'; grč. pneúma) koja ima više značenja. To je sila ili dinamična energija koja sve pokreće i tijelu daje život. Iza te sile stoje materijalne čestice koje su proizašle iz energije i koje u sebi sadrže energiju (duh). Energiju ne možemo osjetiti ukoliko je ne provode materijalne čestice, a one zrače energijom samo zato jer u sebi imaju duh ili energetsko polje koje potenciraju elektroni, a vjerojatno i neke druge subatomske čestice.

Uzmimo u obzir kisik kojeg dobivamo iz zraka. Kisik je materijalna čestica koja omogućava život. Kad je Bog udahnuo 'duh' u čovjeka udahnuo je zrak koji je ispunjen sa dva atoma kisika (O²), što znači da je taj 'duh' sastavni dio materijalnih čestica koje ga drže u sebi. Duh je sila (pneúma), a ta sila se manifestira kroz vibraciju u atomima koji tu vibraciju prenose u krvotok sve do tjelesnih stanica gdje se spaja sa drugim molekulama pri čemu se stvara energija potrebna za održavanje života stanica i cijelog tijela.

Međutim, mi zrak doživljavamo kao nematerijalni prostor samo zato što je nevidljiv i ne možemo ga opipati. Zrak je sastavljen od materijalnih čestica ali u plinovitom stanju i u puno rjeđoj količini pa je bezbojan i proziran. Zrak koji udišemo ima masu koja dokazuje prisutnost materije i iznosi 1kg/m³. Bez materijalnih čestica zrak ne bi postojao. On je poput energije sveprisutan i ispunjava prostor. Budući da je zrak sastavljen od materijalnih čestica u razrijeđenom plinovitom stanju onda je taj duh u obliku zraka ipak vezan za materijalne čestice atoma koji mu daju pulsnu vibraciju i frekvenciju. Tom frekvencijom djeluje na životnu funkciju tjelesnih stanica koje su građene od milijarde atoma.

Zato, izraz 'duh' ne mora značiti da je to nematerijalna supstanca. Kao što izraz 'tijelo' ne znači da u njemu nema duha (energije, nematerije) tako i izraz 'duh' ne znači da je to nešto bez ikakvog udjela materije. Jedno je vezano uz drugo. Duh ne može djelovati bez suptilne materije koja preuzima i prenosi vibracije života.

Kad je Bog udahnuo dah u čovjeka tada mu je prenio čestice kisika u pluća preko kojih je taj duh sa svojom životnom vibracijom dospio u krvotok. Time je stvorio biće koje je putem krvotoka povezao sa energijom (vibracijom) zraka u životnom prostoru iz kojeg crpi kisik u kojemu je duh života. Ono što čovjeka održava na životu su atomi kisika koje ulaze u krvotok čime se pokreću sve druge kemijske funkcije tijela. Bog je u čovjeka udahnuo taj zrak (duh) i spojio ga sa tijelom koje pomoću energije atoma (atomske energije) taj duh održava u stalnom kretanju.

Zrak koji udišemo je sazdan od materije tj. od atoma kisika u kojima je energija (duh). Tjelesne stanice su sazdane od drugih atoma (ugljik, vodik) u kojima je energija (duh). Da bi tjelesne stanice bile u funkciji tkiva i organa moraju putem krvi dobivati vibraciju ili puls (duh) koji prenosi kisik. S tom vibracijom se pokreću i održavaju sve kemijske funkcije koje stvaraju i pohranjuju energiju iz molekula vode, glukoze, masti. Atomi kisika pomoću svoje vibracije komuniciraju sa ostalim atomima u stanici. Ta komunikacija je 'srebreno uže' koje održava stanicu na životu. Ono s vremenom slabi. Kad nestane te vibracije tada prestane komunikacija na nivou stanica pa možemo reći da je "prekinuto srebrno uže" života. Duh se tada vraća Bogu (Prop 12:6).

S obzirom da je 'duh' osnovni i funkcionalni princip materije, onda su sva bića duhovne i materijalne prirode. Bog je po svojoj funkciji 'Duh', ali to ne znači da je On nematerijalne prirode kao sveprisutna energija i da nema tijelo. Boga ne možemo predočiti sa sveprisutnim zrakom koji ispunjava određeni prostor nego sa određenim nebeskom tijelom u kojem je duh života. To tijelo bi trebalo biti građeno od nekog oblika materije koja mu daje obličje i masu.

Tako možemo reći: "Bog posjeduje duh života u sebi" ili skraćeno "Bog je Duh", ali mislimo na duh koji je u Bogu, odnosno u njegovom tijelu. Taj isti duh je i izvan njegovog tijela u prostoru ispunjenog eterom života koji ga okružuje u tom dijelu neba, kao što zrak okružuje naš životni prostor i sadrži duh koji održava funkciju našeg tijela. U svakom slučaju ne možemo pogriješiti ako Boga gledamo kao nematerijalno biće čije obličje ima neraspadljivi materijalno obilježje. To bi po meni bila točnija definicija Božje prirode postojanja.


Božansko neraspadljivo tijelo


Do sada smo koristeći razum, spoznaju i uvid u čudesni svijet materije i energije ustvrdili da bi Bog trebao biti biće sazdano od materijalne energije, pa makar to bile čestice vidljive (anti)materije ili one nevidljive materije. Sada ćemo vidjeti da li Biblija podupire takvu hipotezu ili je pobija.

Mi za ljudsko tijelo kažemo da je prah, odnosno sastavni dio materije koja ga okružuje. Tako i Božje tijelo može biti sastavni dio prostora u kojem vječno prebiva. Ukoliko smo iz dostupnih činjenica mogli zaključiti da bi taj prostor imao materijalna obilježja onda bi i Božje tijelo moglo imati takva obilježja bez da time umanjujemo Boga kao vječno i svemoguće biće, jer je uz vječnog Boga i materija mogla biti vječna. 

Materija je kompleksna tvar koju Bog očito nije izmislio ni stvorio jer je i ona u izvornom smislu postojala u obliku suptilnih elementarnih čestica koje su bile sastavni dio izvornog prostora i Božjeg tjelesnog obličja. On je tu postojeću materiju iz svog prostora mogao samo umnožiti, oblikovati, preoblikovati i prenamijeniti jer se zna da se atomi mijenjaju dodavanjem ili oduzimanjem subatomskih čestica (protona, neutrona i elektrona), čime se mijenjaju i njegova svojstva. To ne znači da su prije stvaranja svemira postojale sve poznate čestice. Ne, dovoljno je da su postojale temeljne čestice od kojih je Bog kroz termodinamičke i kemijske procese stvarao razne atome i različite tvari od kojih je oblikovao svemir kao jedan živi entitet u kojemu je moguć život. U tom slučaju je on mogao stvoriti sasvim nove i do tada nepostojeće atome te izmisliti i stvoriti razne tvari temeljene na kombinaciji svih tih čestica. Čak su i znanstvenici stvorili umjetne tvari koje ni Bog nije stvorio.

Zato ne možemo govoriti o točnoj strukturi tkiva kojom je građeno Božje tijelo i njegovo okruženje jer nitko od nas ne može znati ni predočiti kakve sve molekule sa svojim čudesnim svojstvima mogu nastati i postojati u nama nepoznatom i ekstremnom okruženju Božjeg prebivališta. Riječ je o neuništivim i samoodrživim česticama koje su neraskidivo vezane za energiju i za Boga koji je fizički neuništiv i samoodrživ. To ujedno može značiti da je i Bog mogao svu svoju esencijalnu (bitnu, suštinsku, životno važnu) energiju imati u tim česticama koje sačinjavaju njegovo neraspadljivo tijelo. Međutim Boga nitko od ljudi nije vidio, pa o njegovom vanjskom obličju možemo govoriti samo kad Ga promatramo kroz ono što je stvorio od materije (oblikovane energije). Činjenica je da se ogromna potencionalna energija nalazi u velikim skupinama mikro čestica izvan Boga, pa je sasvim razumljivo da i vječna energija može biti sastavni dio Boga unutar elementarnih čestica njegovog tijela. Npr. energija sadržana u česticama našeg tijela isijava energiju i može se obnavljati i održavati vječno. Postoji i energija našeg uma. Kakvu tek energiju isijava Božje tijelo i um.

Kad ovako postavimo i posložimo neke ključne stvari dolazimo do zaključka da je Bog vječni duh u materijalnom neraspadljivom tijelu u kojem se nalazi njegova svijest i razum (duša) i krije ogromna snaga i moć, što bi značilo da on nije sveprisutan duh i nematerijalno biće. Pitanje je kako mi doživljavamo Boga i kojim ga riječima pokušavamo sebi objasniti. Npr. kralj Salamun je rekao da Boga ne može obuhvatiti ni nebesa ni nebo nad nebesima. Na što je mislio kad je to rekao? On ga nije vidio niti je mogao znati veličinu nebesa, a kamo li veličinu Boga. Očito je govorio slikovitim riječima jer je drugom prilikom rekao da "je samo njegovo ime nedostižno visoko (jer) čast njegova nadvisuje zemlju i nebo." Ta čast je toliko velika da ne može stati u zemaljski hram kojim se časti Boga (1.Kraj 8:27; Ps 148:13). No, Bog ima svoje vanjsko materijalno obličje koje može stati u hram na nebu kojeg je za sebe izgradio od materijalne supstance. U Bibliji se nigdje Boga ne prikazuje u nematerijalnom obličju osim što čitamo gdje piše:

"Bog je Duh i zato oni koji ga obožavaju trebaju ga obožavati u duhu i u istini." (Ivan 4:24)

"A [Jahve] je Duh, a gdje je duh [Jahvin], ondje je sloboda." (2.Kor 3:17)

Čitajući ove riječi ljudi uglavnom bez analiziranja tvrde da ovdje piše kako je Bog duhovno, a samim tim i nematerijalno biće. Međutim, to ovdje ne piše. Duh se u ovom kontekstu ne odnosi na nematerijalnu prirodu tijela nego na Božji duh kao pokretačku snagu života jer je Isus rekao:

"Duh je onaj koji oživljava" (6:63)

Taj Duh života je vezan uz Boga jer je On izvor života tj. izvor duha koji daje život. Samim tim je on "Duh koji oživljuje" (skraćeno 'Duh'). Osim toga njegov um je duh (karakter, osobnost) po kojemu ga možemo upoznati jer je po tom svom duhu ili duhovnom obličju stvorio čovjeka kao samosvjesno razumno biće sa slobodnom voljom. Tamo gdje je među ljudima taj Božji duh kao način razmišljanja tamo je i sloboda duha. Zato i mi moramo takvog Boga obožavati u tom duhu ljubavi i pravednosti.

Kad bi se ovdje izraz 'Duh' odnosio na nematerijalno biće onda bi to zvučalo ovako:

"Bog je nematerijalno biće i zato oni koji ga obožavaju trebaju ga obožavati u nematerijalnom biću i u istini."

"A [Jahve] je nematerijalno biće, a gdje je [Jahvino] nematerijalno biće, ondje je sloboda."

Da li vam ovo zvuči razumno i razumljivo. Ne. Očito je da ove misli nisu izrečene na ovakav način jer Bog ne može biti među nama svojim tijelom nego duhom. I Pavle je za sebe rekao da je tjelesno odsutan a duhom prisutan sa udaljenom skupštinom (1.Kor 5:3). Zato Isus i Pavle u navedenim stavcima ne opisuju Božje tijelo nego njegovo duhovno obilježje ljubavi, pravednosti i izvora života po čemu ga možemo 'vidjeti' (upoznati) kao živog Boga. Budući da je ljubav najistaknutije svojstvo Božjeg duha koje nas pokreće, onda je izjava da je Bog ljubav istoznačnica izjavi da je Bog duh (izvor ljubavi i života). Prema tome, kad kažemo da je Bog duhovno biće, to nikako ne može značiti da je njegovo vanjsko obličja isključivo nematerijalne prirode. Mi ne znamo kako Bog fizički izgleda i od čega je sazdano njegovo tijelo, ali mislim da nećemo pogriješiti ako nakon svega ovoga kažemo da ono ima veze s jednim oblikom materijalne energije. Pitanje je samo kako gledamo na materiju.

Materija je za stare grčke filozofe u religioznom pogledu povezana sa nečim što je samo po sebi zlo, raspadljivo i uništivo, pa je takav pogled utjecao na odbacivanje materijalnog oblika života i nastavak života u nekom nematerijalnom obliku nakon smrti. Zbog takvog gledišta, koje se uvuklo i među kršćane je bilo nezamislivo Boga i anđele gledati kao materijalna bića. No, biblijski pisci nisu imali problema nebeski svijet promatrati u materijalnom obliku jer su ga razlikovali od zemaljskog samo po pitanju besmrtnosti koju čovjek nije uspio dostići. Mi očito na materijalno tijelo gledamo kroz svoje ograničeno tijelo koje je podložno raspadljivosti. No, materijalno okruženje nam svjedoči o sasvim drugoj prirodi materije koja ne može nestati iako se tvari sastavljene od materije mogu raspasti.

Budući da materijalno tijelo čovjeka može biti neraspadljivo poput Božjeg tijela ukoliko je u njemu vječni život, onda nikako ne možemo na materiju isključivo gledati iz naše ponižene perspektive. Ona je puno više nego što to mi možemo zamisliti. To ćemo tek razumjeti kad budemo u svu vječnost živjeli u slavnom neraspadljivom (materijalnom) tijelu. Čak ni tada nećemo imati čudesne sposobnosti koja je Bog dao nekim životinjskim vrstama.

Božje tijelo je očito čudesno na mnoge načine, pa je On i tijela svih vrsta živih bića stvorio na različitim molekularnim strukturama kako bi istaknuo njihove čudesne mogućnosti. Diveći se njima koje vidimo, mi se divimo Bogu kojeg ne vidimo jer on tako pred nama manifestira sebe i sve mogućnosti života u materijalnom tijelu. Isto je tako sve svoje umne sposobnosti na neki način razdijelio među razumna bića tako da se ljudi usmjeravaju u različite prirodoslovne grane matematike, astronomije, fizike, kemije, biologije, medicine, psihologije itd. Bog je kao biće u psihofizičkim mogućnostima sve ono što možemo zamisliti u našem univerzumu, a živa bića su samo mali odraz svog Stvoritelja.

------------

Sve ovo rečeno može biti podloga tvrdnji da sva živa bića u svemiru, pa sam i Bog, imaju materijalna obilježja, dok vrsta materije, gustoća i kombinacija atomskih struktura određuju njihova fizikalnu tjelesna obilježja. Ljudi očito ne znaju što to znači kad za Boga i anđele kažu da su nematerijalna bića jer su i ljudi nematerijalna bića koja su građena od elementarnih čestica na nekom drugom i drugačijem strukturnom nivou.

Ako je morala postojati neka osnovna razlika između Boga i njegovih stvorenja, onda bi mogli pretpostaviti da su Bog i neka njegova nebeska stvorenja građena od druge vrste materijalnih čestica. To bi bila osnovna razlika jer bi čovjek građen od materije trebao imati istu neraspadljivu slavu vječnog i besmrtnog života u svom tijelu kao i druga razumna bića u cijelom univerzumu. Taj univerzum je toliko ogroman da bi bilo razumno vjerovati kako u njemu već postoje mnoge (vanzemaljske) civilizacije razumnih bića koja su postigla savršenstvo uma i tijela kojemu mi težimo. Razmotrimo to u drugom dijelu.


Kraj 1. dijela