Article Index

Prostor univerzuma


Čovjek i druga živa bića se nalaze unutar prostora zemljine atmosfere kojeg ispunjava životovažni zrak sastavljen od plinovite materije. Zrak je kombinacija nematerijalnog prostora i materijalnih čestica u plinovitom stanju. Na Zemlji postoje i površine ispunjene vodom tj. tekućom materijom koja također služi kao okruženje u kojem se odvija život. Svaki od tih prostora ima svoju materijalnu strukturu i osobine zahvaljujući elementarnim česticama od kojih se sastoje. Ljudi su gledajući u nebo zamišljali da se zvijezde i planeti gibaju u nekom međuzvjezdanom prostoru svemira koji je ispunjen prozirnim vodenim  'eterom' ili jednim novim i nepoznatim elementom sastavljene od fine, nevidljive supstancije između vidljivih nebeskih tijela. Što kaže Biblija? Ona o tim stvarima iznosi samo ljudska gledišta na temelju onoga što se moglo vidjeti i zaključiti iz ljudske perspektive. Za njih je voda igrala ključnu ulogu u definiranju neba i zemlje.

Možete li zamisliti kako je prilikom stvaranja neba cijeli nebeski prostor bio ispunjen vodom. Upravo tako su to zamišljali pisci Biblije. Čak su prije njih i Sumerani u svom epu o Gilgamešu tvrdili da su zemlja i svemir nastali iz prapovijesnog mora. Očito je takva tvrdnja potjecala od samog početka civilizacije koja je preživjela vodenu kataklizmu. Oni su imali neke svoje indicije po kojima je nastao model stvaranja neba i zemlje u šest dana ili vremenskih epoha. Taj model se nije moglo dokazati ni osporavati.

Voda je po njihovom gledištu bila taj nevidljivi prostrani nebeski eter u kojem se najprije nalazila Zemlja a kasnije i nebeska tijela. Prije nego je na nebu nastalo svjetlo, piše:

"Zemlja je bila pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama." (1:2)

Da li možemo stvoriti u mislima ovu sliku? Ukoliko u mislima imamo okruglu Zemlju kakvu danas poznajemo, onda bi stvorili sebi sliku planete koja je tada u cijelosti bila pod vodom oceana, dok se iznad vode nalazio zračni prostor kojim su plovili gusti oblaci zbog kojih svjetlo nije moglo doprijeti do Zemlje. Tako to opisuje i Watchtower u knjizi "Život - kako je nastao…" (str. 27-37), jer takvim tumačenjem žele dokazati da je biblijski izvještaj u skladu sa znanstvenim činjenicama. Međutim, moramo se suočiti s činjenicom da je pisac imao u mislima ravnu Zemlju koja se u početku nalazila u dubinama vodenog mračnog bezdana. To je lako dokazati kad izdvojimo sve takve zapise iz Biblije.

Po tom biblijskom modelu stvaranja, u početku nije bilo mjesta zračnom prostoru i oblacima jer je cijeli prostor neba, koji se prostirao iznad površine zemlje, bio ispunjen vodom. Površina Zemlje je bila na dnu tog vodenog bezdana, tako da je njenu površinu pokrivala tama sve do pojave svjetla. Ne piše odakle je to svjetlo dolazilo, jer sunce navodno još nije bilo stvoreno, pa se vjerojatno mislilo na svjetlo u općenitom smislu. Ono je dolazilo od Boga koji se "ogrnuo svjetlošću kao plaštem" (Psalam 104:2). Obasjavalo je cijeli bezdan tako da je jedan dio tog svjetla dopirao do zemljine površine kroz tu vodu, a ne kroz oblake koji nisu ni mogli postojati sve do formiranja zračnog prostora.

U izvještaju ne piše da su iznad same vodene površine nisu lebdjeli oblaci nego 'Božji duh'. Time dobivamo sliku biblijskog modela neba i zemlje u kojem je iznad neba ispunjenog vodom lebdio Božji duh koji se samim tim nalazio u 'nebu nad nebesima'  u kojima je prebivao Bog. Na samom dnu te vode je bila Zemlja. Prije nego otkrijemo čemu je služila tolika voda u stvorenom, pogledajmo što se s njom dešavalo na Zemlji. Kako bi se u toj vidi bezdana formirao zračni prostor Bog je svojim duhom stvorio 'svod' pa čitamo:

"Neka bude svod (hebr. 'raqia') posred voda i neka nastane podjela između vode i vode (tj. neka rastavi [razdijeli] vode od voda)." Tako stvori Bog proširenje (svod) i rastavi vode pod svodom od onih nad svodom. I tako se dogodi. Svod nazva Bog nebo..." (Post 1:6-8)

Hebrejska imenica 'raqia' znači protezanje, širenje ili rasprostiranje. Može se prevesti kao 'proširenje' dok većina prevodi sa 'nebeski svod' čime se samo opisuje izgled tog proširenja koje se protezalo ili rasprostiralo posvuda iznad ravne Zemlje sve do granice koja je imala oblik svoda. Cijelo to proširenje je nazvano 'nebo' u kojem su letjele 'ptice nebeske' i lebdjeli 'nebeski oblaci' (1:20; 2:19; Dan 7:13).

Sjetimo se kako je Bog svojim duhom utjecao na vjetar koji je razdvojio ili rastavio Crveno more na dva dijela tako da je između voda nastala praznina ili zračni prostor po kojoj se moglo hodati.

"... i vode se razdijeliše. Sinovi Izraelovi koračali su posred mora po suhu, a vode su im stajale kao zid s desne i s lijeve strane." (2.Mojs 4:22)

Ovdje je proširenje bilo u obliku ravnog zida s kojim je omeđen lijevo i desno. Isto tako je Bog razdvojio vode bezdana na dva dijela i načinio 'prazninu' između voda dolje na zemlji i voda iznad proširenja koje je imalo oblik svoda s kojim je omeđen.

Nakon što je 'svod' izdvojio Zemlju iz vodenog bezdana, u nebeskim visinama iznad svoda je i dalje ostala postojati ona ista voda iznad koje je lebdio Božji duh. Hebreji su ovaj svod smatrali toliko čvrstim da je podupirao vode iznad njega. On je bio u obliku vidljivog luka neba koji se oslanjao na podlogu i sa svih strana zatvarao granice unutrašnjeg prostora zemljine atmosfere.

Mi bi danas mogli to opisati kao da se Zemlja nalazila u nekom skafanderu. Postoje skafanderi s kojima se ljudi mogu kretati u vodenim dubinama i svemirskim prostorom. Oni u sebi sadrže mikroklimu koja odgovara čovjekovom organizmu kao što je odgovarajući tlak, sastav plina, vlažnost, temperatura. Tako je stvorena odgovarajuća klima unutar svoda, dok se izvan svoda nalazila vodena supstanca. Biblijski model ravne Zemlje je imao sličnostima sa sumerskim mitovima stvaranja u kojima se nebeski svod prikazuje kao kupola, što se razlikuje od nebeskog sferičnog svoda u obliku zamišljene kugle kakav danas poznajemo.