Article Index

Biblijski model ravne Zemlje


Model ravne Zemlje bio temelj za sve pogrešne izjave zapisane u Bibliji na tu temu, u kojoj se često spominje i voda bezdana. Po tim modelima je nastala verzija stvaranja za koju možemo sa sigurnošću reći da nije izašla iz Božjih usta. O tome govore i pisci Biblije, čije izjave moramo spojiti u jednu zajedničku sliku kako bi to jasno vidjeli. Sve te izjave se temelje na opisu stvaranja Zemlje u vodi bezdana. Nakon što je veliki dio vode izdvojen svodom, na Zemlji je i ostala samo ona manja količina koja je trebala imati svoju svrhu. Piše da je ta voda prekrivala cijelu Zemlju.

Da bi se na Zemlji formiralo kopno i uvjeti za sve oblike života, ona je jednim dijelom morala izaći "iz vode". Pretpostavljam da je Zemlja (loptastog oblika) u početku zbog hladnoće smanjivala svoj opseg, što je dovelo do nabijanja i uzdizanja njene površinske kore koja je na nekim mjestima formirala brda i planinske lance. Zatim se prilikom zagrijavanja njene jezgre ona širila i povećavala poput balona. Niži sloj zemljine kore je zbog vrućine bio rastezljiv poput gume i on se mogao lako širiti, dok je gornji sloj kore, koji se ohladio i stvrdnuo, prilikom širenja pucao, što je dovelo do razdvajanja tektonskih ploča koje su skliznule po donjem sloju i formirale rasjede i kontinente okružene vodama oceana.

Po biblijskom modelu se njena kopnena površina od drugog stvaralačkog dana samo uzdigla iznad razine vode. Stoljećima kasnije apostol Petar piše:

"... da su nebesa bila otprije i zemlja iz vode i usred vode… (2.Pet 3:5)

Biti 'usred vode' je značilo da je kopneni dio Zemlje bio okružen vodama sa svih strana kao jedan veliki zajednički kontinent (Azija, Afrika i Evropa), a zračni prostor okružen nebeskim nepropusnim svodom koji je 'bio otprije' jer je stvoren prije nastanka kopna. Ljudima je to izgledalo kao da je Bog preko Zemlje "razapeo šator".

"Zagrnuo si se svjetlošću kao plaštem, držiš nebo razapeto kao šator" (Ps 104:2)

"Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo?" (Job 37:18)

Svi znamo kako izgleda šator koji natkriva ravnu podlogu. Ljudi su tada mislili da se nalazimo pod svodom kao pod nekom prozirnom i nepropusnom salivenom kupolom koja se poput šatora spuštala prema krajevima Zemlje na koju je pričvršćena. Tako dobivamo slijedeću sliku Zemlje:

"On stoluje vrh kruga zemaljskog (nad krugom zemaljskim)... Nebo razastire kao pokrivalo, razapinje ga kao šator za stan." (Iz 40:22)

Zemaljski 'krug' bi po tadašnjoj slici bila ravna zemaljska površina kružnog oblika. Da bi obranili Bibliju, neki tvrde da se hebrejska riječ 'ḥūḡ'  (ח֝֗וּג) prevedena sa 'krug' može odnositi i na loptasti oblik Zemlje. Međutim, kontekst cijele Biblije to opovrgava jer sve izjave o Zemlji ukazuju da se tu misli na zemaljski krug ili kružnicu koju je 'svod' oblikovao na zemaljskim krajevima. Da se mislilo na 'kuglu' onda bi Izaija koristio hebrejsku riječ 'dur' koju je ranije već koristio u svojoj knjizi kad je rekao dvorjaninu Šibni da će ga Bog "smotati kao klupko i baciti kao loptu (kuglu - hebr. 'dur') u daleku zemlju" (Iz 22:18).

Grčki znanstvenici su bili prvi koji su u 6.st. pr.n.e. tvrdili da je Zemlja loptastog oblika kao i mjesec. Čak su pomoću sjene izračunali njen približan opseg. "Tko traži, taj nalazi", kaže mudra izreka (Mt 7:8). No, ni mudri Salamun u svoje vrijeme nije uspio to spoznati, jer nije tražio više od onog što je smatrao samo po sebi razumljivim, pa je za Božju 'mudrost' napisao gdje ona za sebe kaže:

"... kad je [Bog] stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana." (Izr 8:27)

Salamun je ovo zapisao jer je vjerovao da je Bog:

"... svojim umom (mudrošću) razapeo nebesa" (Jer 10:12)

… tako da ova 'mudrost' nije druga osoba stvaranja ili nebeski jedinstveni Sin, kako neki tumače, nego karakteristika Božjeg uma. Međutim, ovo što je Salamun napisao očito nije rekla Božja 'mudrost' jer Bog nije "povlačio krug ili kružnicu na licu (površini) bezdana" gdje bi bile granice nebeskog svoda, nego je cijelu Zemlju okružio atmosferom u obliku sfere, a ne kupole (šatora). Zato Bog nije potaknuo Salamuna da zapiše nešto što nije istina. No, za Salamuna je to bila istina jer je i on zaključio da je Zemlja omeđena krugom ili kružnicom koju je Bog povukao na bezdanu unutar kojeg se nalazilo zemaljsko kopno.

Zemlja je po tadašnjem shvaćanju imala kružni rub pa su koristili izraze "krajevi zemlje" i "krajevi neba" jer je na tim 'krajevima' ili 'rubovima' kruga svod povezivao nebo sa Zemljom (Job 38:13; Izr 30:4; Mk 13:27; Lk 11:31). Kao što se govorilo o 'krugu zemaljskom' tako se govorilo i o 'krugu nebeskom' jer piše da Bog:

"... hoda po krugu nebeskom." (Job 22:14)

Stoga u Bibliji imamo izraze "od jednog do drugog kraja nebesa" i "od jednog do drugog kraja zemlje" koji izražavaju jednu te istu misao (usporedi 5.Moj 4:32; 13:7; Mat 24:31; Jer 25:33). Čak je i Isus koristio te izraze kojima se opisuje završni ili rubni dio nebeskog svoda i Zemlje koji su na zemaljskoj površini vodenog bezdana bili spojeni u obliku kružnice ili kruga. Tome možemo dodati slijedeću sliku:

"On povrh praznine sjever razapinje, on drži Zemlju o ništa obješenu… On je na vodi označio kružnicu (kružni horizont, obzor) gdje prestaje svjetlost i tmine počinju." (Job 26:7,10)

Zašto se spominje samo 'sjever', a ne i ostale strane svijeta? Vjerojatno zato što se smatralo da je sjever nalazi u središtu zemljinog kruga dok se jug nalazio na krajevima zemljine kružnice. Okomito iznad središnjeg 'sjevera' se uzdizao najviši dio nebeskog svoda ili 'šatora' iznad kojeg je Bog "stolovao nad krugom zemaljskim" držeći Zemlju o ništa obješenu.

Ako Zemlja po tadašnjem gledištu nije bila obješena na nešto što bi je držalo u prostoru, to u ono vrijeme nije značilo da nije imala neki drugi sistem održavanja. Ljudi su mogli vidjeti da između Zemlje i nebeskih tijela postoji razlika u kretanju. Psalmista kaže da sunce izlazi na jednom kraju a zalazi na drugom (Ps 19:6,7). Dok se vidjelo kako se nebeska tijela kreću po nebu svojim putanjama, smatralo se da se jedino Zemlja ne kreće jer ju je Bog usred vode ...

"... postavio na njene temelje da se ne pomakne sa svog mjesta u svu vječnost." (Ps 104:5; vidi Job 38:6)

Zemlja je za njihovo poimanje bila statična i uglavljena na jedno mjesto, pa nije ni trebala biti obješena o nešto jer ju je Bog 'držao' na tim čvrstim temeljima ugrađene u neku podlogu da se ne poljulja (vidi Ps 96:10; 93:1). Ona se po njihovom poimanju prostora nalazila dolje u odnosu na nebeska tijela koja su bila gore  (2.Moj 20:4; Jer 31:37). Po zakonu logike se mislilo da bi nebeska tijela mogla pasti dole na Zemlju jer su bila gore, a sve što je gore može pasti ukoliko nije nečim podržano (Matej 24:29). Vidjelo se da ta nebeska tijela nisu obješena ni na što niti su bila uglavljeni poput Zemlje koja je po njihovom shvaćanju bila puno većih dimenzija od njih.

S obzirom da se u Bibliji spominje 'praznina' u sklopu nebeskog proširenja iznad zemlje, onda se iznad tog kupolastog proširenja (svoda) više nije nalazila praznina nego drugi dio neba koji je bio ispunjen vodom ili

  • nevidljivom vodenom supstancom - vodenim eterom.

Zapazili smo da je iznad te vode lebdio Božji duh. Gdje su se onda nalazila nebeska tijela? Da li su se ona kretala praznim prostorom neba unutar proširenja ili u tom vodenom eteru koji ih je održavao da ne padnu na Zemlju?

Ono što se može zapaziti u nastavku opisa stvaranja je jako zanimljivo. Ako malo bolje zavirimo u tekst vidimo da je u tom višem nebu koje je bilo ispunjeno vodom, Bog tek 'četvrtog dana' stvorio nebeska tijela, jer čitamo:

"Neka budu svjetlila nebeska na svodu… Bog stvori dva velika svjetlila nebeska (sunce i mjesec) i zvijezde…" (1:14-16)

Sada imamo dva izraza koja se dovode u vezu jedno s drugim:

  • vode nad svodom / iznad svoda (st. 7)
  • svjetlila nebeska na svodu / iznad svoda (st. 14)

Prema spomenutom zapisu su nebeska tijela stvorena na svodu ili nad svodom, odnosno upravo u tim nebeskim visinama u kojima se nalazila voda prvobitnog bezdana. Ne piše da su nebeska tijela stvorena 'nad vodama' nad kojima je lebdio Božji duh, pa čitalac dobiva sliku da su stvorena u samoj vodi iznad zračnog proširenja, što je isti opis kakav su imali Sumerani. Naime, kao što je Zemlja stvorena u vodenom bezdanu iz kojeg je kasnije izdvojena nebeskim svodom kao zračnom barijerom, tako su po ovom opisu stvorena i druga nebeska tijela u tom istom vodenom bezdanu iznad Zemlje i nebeskog svoda. To je razlog zašto piše da je svod formiran prije stvaranja nebeskih tijela kako bi se najprije razgraničio zemaljski i nebeski prostor.

Voda kao tekuća tvar ne lebdi poput oblaka nego ima svoje prostorne granice tako da je stvaranje neba i zemlje moglo biti u nekom ogromnom nebeskom prostoru ispunjenom vodom. Na dnu tog prostora se prostirala Zemlja prekrivena vodom nakon čega je nebeskim svodom izdvojena iz vode koja ju je okruživala sa svih strana i zatim se uzdigla iznad vode oceana koja je ostala ispod svoda. U vodenoj supstanci iznad nje su stvorena nebeska tijela.

Ovo je napisano iz ljudske perspektive po kojoj je čovjek u ono vrijeme očito smatrao da nebeska tijela plove tim nebeskim prostranstvom kao što ribe plove u vodi. To se u ono vrijeme nije moglo dokazati niti osporavati. Tada se nije znalo za gravitaciju pa su mogli zamišljati da se sve na nebu kreće u nekom eteru koji daje potporu nebeskim tijelima da održavaju svoje putanje u tom nebeskom prostoru.

Npr. kad gledamo ribu u velikom akvariju onda ne vidimo vodu koja je prozirna ali vidimo da se one kreću u tom vodenom prostor bez da ih drži nešto vidljivo. Nebeska tijela se kreću kroz svemirski prostor bez da ih drži neka vidljiva spona, ali to ne znači da su pisci Biblije mislili kako je taj prostor prazan poput zraka (iako ni zrak nije prazan). Tajna je u kretanju. Ako se riba ne kreće ona pada na dno. Tako su ljudi u ono vrijeme mogli zaključiti da nebeska tijela ne mogu padati jer se kreću po svojim putanjama unutar nevidljive vodene supstance. To gledište su imali svi pisci Biblije koji su upravo na taj način zamišljali nevidljivi eter i povezivali ga sa vodom.

Ponekad se tokom dana na nebu vidi Mjesec, a budući da su nebo i more plave boje onda je zaista čovjek mogao zamisliti da je nebeski svod ispunjen prozirnom vodom u kojem plovi Mjesec (i ostala nebeska tijela). To se isto dešava noću kad je površina mora i neba iste tamne boje. Budući da je voda bezbojna i prozirna onda je bilo lako zaključiti da su se u njoj mogla vidjeti svjetleća nebeska tijela.

Za njihovo shvaćanje je vodena supstanca bila idealna za razumjeti kako se ogromna nebeska tijela održavaju i kreću u takvom nebeskom eteru. Čak je i Sunce grijalo Zemlju kroz tu vodu i kroz svod. Prema tome, u Bibliji ne piše da se ispod ili iznad te nebeske vode nalaze Sunce, Mjesec i zvijezde nego da su stvoreni na svodu ili iznad svoda u vodi prvobitnog bezdana u kojoj se prethodno nalazila i Zemlja. Zbog takvog gledišta je bilo za očekivati da je i ta nebeska voda mogla uzrokovati opći potop. Koliko u tome ima istine?