Article Index

Da li Bog ima početak


Da li nam je lakše zamisliti da je Bog prije stvaranja u beskonačnu prošlost bio sam ili da je u toj vječnosti imao svoj početak? Mnogi zamišljaju Boga kao biće koje je prije stvaranja univerzuma bilo vječno samo u nekom bezličnom prostoru u kojem nije bilo ničega, te da je nakon dugo i dugo vremena u jednom trenutku stvorio materiju od koje je oblikovao svemir. Da li je moguće da Bog prije stvaranja nije imao nikakvu interakciju sa stvarima i pojavama u svom prostoru? Kako je moguće zamisliti Boga koji je svemoguć i sveznajuć, a da milijardama godina nije koristio svoju moć i znanje? Ukoliko je On prostor u kojem je prebivao mogao spoznati svojim razumom i doživjeti sa svim svojim osjetilima onda je univerzum u svom izvornom stanju trebao bar teoretski postojati prije Boga koji je nastao iz njegove supstance. Takav zaključak bi zadovoljilo mnoge koji se pitaju kako je Bog nastao. No, takav zaključak ne možemo ni potvrditi ni pobiti. Možemo samo vjerovati i s nekim argumentima dokazivati ono što ne možemo potpuno spoznati.

Ono što ne možemo dokučiti je Božje postojanje u vremenu prije stvaranja zbog čega ne možemo dobiti odgovor na pitanje što je Bog kroz beskonačnu vječnost radio i što se to promijenilo u Njemu da je odlučio stvarati svemir i živa bića. No, ukoliko je imao početak onda je sasvim razumljivo da je počeo stvarati sve što bi dalo smisao njegovom postojanju. Stvorio je druga živa bića nakon što je osjetio potrebu za interakciju sa onim što ga je moglo ispuniti jer je bio biće koje je trebalo davati i primati ljubav i poštovanje. To je sasvim suprotno tvrdnji da je On bio beskonačno sam jer ga je navodno ispunjavalo to što je bio dovoljan sam sebi. Tada bi stvaranje drugih oblika života bilo drugorazredno i manje bitno od njega samog pa bi njegova ljubav prema nama bila dovedena u pitanje.

On je očito uvijek isti po svom karakteru, ali se ipak nešto mijenjalo do točke kad je postao Elohim (Bog - moćan, silan). Da li je tek tada razvio sposobnost kreiranja i stvaranja do te mjere da je mogao biti Stvoritelj i Otac živih bića? U ovim stvarima ne valja biti dogmatičan pa bi mogli uzeti u obzir što je to značilo kad za Boga piše da se on nikad ne mijenja i da je on uvijek isti (Malah 3:6; Iz 43:10; Jak 1:17). Iz konteksta je vidljivo da se to odnosi na njegov karakter, a ne na njegovo postojanje i cjelokupno biće koje je moglo imati početak i razvojne faze. To ćemo razumjeti na primjeru Isusa za koga je bilo rečeno da je "isti, jučer, danas i zauvijek" (Hebr 13:8).

Što to znači "biti isti i prije i zauvijek"? Ako će Isus zauvijek postojati kao vječno biće da li to znači da je bio bez početka? Da li je uvijek bio isti u psihofizičkom pogledu? Ne. Znamo da je imao početak i da je prošao psihofizičke razvojne faze u kojima se naučio poslušnosti tako da je s vremenom postao savršen u punoj mjeri (Heb 13:8). No, on je čovjek i to je sasvim razumljivo. On je čak doživio promjenu tj. preobrazbu iz raspadljivog u neraspadljivo obličje. Kroz nova iskustva se mijenjao iako se nije promijenila njegova izvorna slika čovjeka koja u sebi nosi božansko obličje po kojem je stvoren. U tom pogledu je uvijek isti iako je doživio neke razvojne psihofizičke promjene. On ima svoj početak u vremenu i vrijeme kad je pomazanjem od Boga započeo svoju misiju koja mu je unaprijed dodijeljena. On nema kraj ali zato ima dva početka:

  • početak kao biće nastalo rođenjem
  • početak kao Mesija prilikom pomazanja od Boga

S druge strane, njegov i naš Stvoritelj nema neki definirani početak. Zato je On jedinstven. U kom smislu jedinstven? Činjenica je da se u Bibliji ne spominje njegov početak pa bi mogli samo konstatirati da je On bez početka. No da li je to ispravan zaključak? Zanimljivo je da je Pavle izdvojio Melkizedeka za kojega je napisao da je on:

"...bez oca, bez majke, bez rodoslovlja, nemajući ni početka danima ni svršetku života…" (Heb 7:3)

Kad ne bi znali o kome se ovdje radi mislili bi da je u pitanju opis Boga. Ovdje je ipak opis vezan uz čovjeka. Naravno, Pavle nije mislio reći da je Melkisedek bio bez početka, nego da se u spisima ne navodi ta ključna informacija. Ako se u svetim spisima ne navodi njegov početak, to ne znači da nije rođen. On nema početak jednostavno zato jer mi ne znamo kad je bio taj početak. Isto tako, mi možemo konstatirati da se u Bibliji ne navodi početak Božjih dana, ali se isto tako ne navodi da je Bog bez početka. Za naše poimanje Bog nema početka samo zato što ga ne možemo definirati.

Pavle je u nedostatku informacija o Melkisedeku samo želio istaknuti činjenicu da postoji neprolazno svećenstvo koje će biti vječno vezano uz Isusa. Iako je riječ o vječnoj službi, ona je imala svoj početak. Isto tako se može govoriti o Bogu kao neprolaznom vječnom biću koje je moglo imati svoj početak. Zanimljivo je zapaziti da ni Bog nikad za sebe nije rekao da je on bez početka. Sve izjave o Bogu i njegovoj vječnosti su dali pisci Biblije koji nisu mogli dokučiti njegovu vječnost.

Osim toga, Biblija ne spominje vječnost koja nema početak. Riječ 'olam' (‘ō-w-lām) se često koristi za vrijeme koje se sa stajališta sadašnjosti rasteže u daleku nedoglednu prošlost i budućnost. To nedogledno vrijeme vječnosti može imati svoj početak, a ne mora imati kraj. Samim tim se misli na vječnost. Čak i pojmovi 'vječni život' i 'besmrtnost' u Bibliji imaju svoj početak iako ne moraju imati kraj. Ako je Bog vječan i besmrtan to ne isključuje mogućnost da je imao svoj početak. Anđeli su besmrtni, a imaju početak. Razlika je samo u načinu i vremenu nastanka.

Za Boga se kaže da je on "kralj vječnosti" ali ne zato što je bez početka i bez kraja (1.Tim 1:17). To je izraz kojim se Boga povezuje sa svim što je po njemu trebalo trajati vječno, ali je imalo svoj početak kao što mudri kaže:

"Sve, što tvori Bog, traje vječno." (Prop 3:14)

Bog je uzročnik te vječnosti i zato je kralj svega što je stvorio da traje vječno. Međutim, što je bilo uzročnik njegove vječnost? To ne možemo dokučiti pa niti pokušavamo zamišljati Božji početak (Rim 1:23; 1.Tim 1:17). Kad čitamo da je on vječan ili da živi vječno (hebr. 'olam'), ta riječ također može ukazivati da nema kraj, ali ne i da je bez početka (1.Moj 21:33; Dan 12:7). S obzirom da ne možemo potpuno shvatiti Božje postojanje u vremenu, mi ga doživljavamo kao vječno biće čije postojanje seže u nedoglednu prošlost. Mi jednostavno želimo misliti da je On bez početka jer mislimo da samo tako možemo prihvatiti njegovu jedinstvenost. Ipak mnogi postaju zbunjeni kad pročitaju gdje Bog kaže:

"Prije mene nijedan Bog nije bio načinjen (nō·w·ṣar) i poslije mene neće biti nijednoga." (Iz 43:10)

Hebrejski glagol (nō·w·ṣar) značiti načiniti, formirati ili oblikovati od nečega, što je istog značenja kao i kad piše da je Bog "načinio (yaw-tsar) čovjeka" od zemlje (1.Moj 2:8). Zanimljivo je da ljudi nikad neće reći da je postojalo vrijeme 'prije Boga' i da je On na neki način 'načinjen' od nečega, a Bog to za sebe neizravno ipak kaže. Zato ova njegova izjava na prvi pogled ljudima zvuči čudno jer su stvorili svoj vlastiti pojam o vječnom Bogu smatrajući da On nije načinjen od nikakve materijalne supstance niti da ima svoj početak. Međutim, mi iz ove izjave možemo samo zaključiti da je vječnost postojala prije Boga i da je Bog nastao u toj vječnosti.

Da bi prihvatio Boga kao vrhunsko biće, čovjeku je bilo dovoljno da zna za činjenicu da je On stvoritelj svega i da je postojao prije nego je po Njemu stvoreno nebo i zemlja (Rimljanima 11:36). Iz te perspektive psalmista kaže:

"Prije nego se bregovi rodiše, prije nego postade kopno i krug zemaljski, od vijeka do vijeka (od vječnosti do vječnosti) Bože ti jesi." (Ps 90:2)

Ovdje se Boga dovodi u vezu s vremenom prije nastanka Zemlje, kao što se u prethodnom citatu spominje vrijeme prije nastanka Boga. Izraz "od vijeka do vijeka" (‘ō-w-lām wā-‘eḏ) je slična izrazima 'od koljena do koljena ili 'od naraštaja do naraštaja'. Svi ti izrazi ukazuju na vrijeme koje je počelo teći. Kao što su naraštaji počeli računati s prvim čovjekom, tako se i vječnost počela računati s Bogom. Kad je to bilo? To nitko ne može znati niti dokučiti čak ni iz Božjih izjava. On je za sebe samo rekao:

"Ja sam od prije nego dan posta." (Iz 43:13)

Bog ovdje ne kaže da je bez početka nego samo da je on postojao prije nastanka funkcionalnog svjetla za određivanje dana. Dan je ujedno mjerilo vremena, pa bi mogli reći da je on postojao prije vremena koji je počeo teći stvaranjem svemira. Biti ili postojati prije tog vremena ne isključuje mogućnost da je On nastao daleko prije toga. U svakom slučaju, govoriti o vječnom Bogu, može uključivat misao ili ideju da je On imao početak kojeg ne možemo riječima definirati. Zato psalmista kaže Bogu:

"... Od uvijek (mê·‘ō·w·lām) ti jesi." (Ps 93:2)

Izraz  mê·‘ō·w·lām (מֵֽעוֹלָ֣ם) - od vječnosti, oduvijek, od davnih dana - je izvedenica riječi 'olam' kojom se izražava dugačko razdoblje koje se u ovom kontekstu proteže u nedoglednu prošlost. Bog postoji od davnih dana. Za nas je to 'oduvijek' ili vječno iako može imati svoj početak. Ta ista riječ mê·‘ō·w·lām se koristi i za druga dugačka razdoblja koja iz ljudske perspektive sežu u daleku prošlost. Kad su ušli u obećanu zemlju Izraelcima je rečeno:

"Vaši oci su od davnina (mê·‘ō·w·lām) živjeli s druge strane rijeke." (Jš 24:2)

Od kada? Od davnih dana ili oduvijek (mê·‘ō·w·lām). Točnije rečeno, od samog početka kad je Abraham doselio u tu zemlju. To vrijeme je imalo svoj početak u dalekoj prošlosti i trebalo je trajati vječno, beskrajno. Isto je tako i sa svemirom koji je stvoren da traje zauvijek ili vječno. I on je imao početak. Sa njegovim stvaranjem su počeli teći njegovi vjekovi ili vječnost koja je imala svoj početak a neće imati kraj. Nebeski anđeli također. Oni su vječna i besmrtna bića iako imaju svoj početak. I čovjek je trebao živjeti vječno. Da li onda možemo reći da postoji vječnost koja je za Boga počela teći s njegovim početkom? Sasvim moguće. Zato se može reći za Boga:

"Broj njegovih godina se ne može dokučiti." (Job 36:26)

Čim netko spominje njegove godine, on svjesno ili nesvjesno ukazuje na njegov početak kad je za njega počelo teći vrijeme, što znači da broj godina postoji ali ih ne možemo dokučiti. Bog svoje vrijeme ne broji po ljudskim godinama koje se računaju po zemljinoj rotaciji nego na neki drugi način. Zato se kaže da je za Boga jedan dan kao naših tisuću godina (2.Petr 3:8). Nitko od pisaca nije definirao Božju vječnost na način da je napisao da njegovim godinama nema početka, ali zato tu vječnost definiraju izjavom:

"Bože moj, ti kojemu godine teku iz naraštaja u naraštaj… Ti si isti i tvojim godinama nema kraja." (Ps 102:24,27)

Vidimo da je puno jednostavnije reći da njegovim godinama nema kraja, nego reći da njegovim godinama nema početka, jer sama riječ 'godina' se veže uz početak. Lakše je Boga doživjeti kao vječno biće čije godine kontinuirano teku i nema im kraja, nego njegove godine brojati unazad jer ne znamo ništa o tom vremenu prije stvaranja. Mi možemo govoriti da Bog postoji od davnina ili od davnih dana, ali ne možemo znati kada je za njega počelo teći vrijeme. Prije njega je postojala vječnost iz koje nije potekao niti jedan drugi Bog. On će uvijek biti jedan i jedini pa je rekao:

"Ja sam prvi i ja sam posljednji, osim mene nema Boga." (Iz 44:6)

Bog je prvi jer nijedan Bog nije bio prije njega i on je posljednji jer nijedan Bog ne može doći poslije njega budući da je vječan i besmrtan. Nije nikoga naslijedio niti će trebati nasljednika. Kad je rekao da 'poslije njega neće biti nijednog Boga', to ne znači da bi On mogao imati svoj kraj s kojim će sve prestati postojati. Kraj bi na neki način mogla imati samo jedna od njegovih funkcija Boga. Naime, 'Bog' je prijevod hebrejskog izraz 'El-ohim' koja se primjenjuje na Stvoritelja, anđele, suce i vladare, a označava moćnu osobu koja svoju moć i vlast provodi nad drugim bićima. Tako je Bog rekao Mojsiju: “Evo, postavljam te za boga (el-ohim) faraonu…" (2.Moj 7:1). To nije značilo da je Mojsije dobio sve funkcije boga, nego samo neke. Prije toga Mojsije nije imao nijednu funkciju boga niti je prije njega bilo tko učinjen bogom faraonu. On je jedini koji je učinjen bogom. S tom funkcijom je Mojsije mogao provoditi određenu vrstu moći nad faraonom, ali samo kroz jedno određeno vrijeme, ni prije, ni poslije. Da bi Mojsije bio učinjen 'bogom' morao je postojati kao biće. Kad je prestao biti bogom faraonu, on je i dalje postojao kao biće sa svojom prvobitnom funkcijom proroka.

Kad u tom smislu tumačimo Božje riječi iz Izaija 43:10, onda možemo govoriti da je prije početka našeg neba i zemlje postojalo besmrtno božansko biće, ali da nije oduvijek postojala njegova funkcija Boga sve dok nije postao Stvoritelj svemira i svih živih bića. To ga je učinilo Bogom jer je tek tada postao Bog, što znači da prije njega nije bilo Boga koji bi iskazao svoju moć i vlast nad drugim bićima. Vjerojatno prije stvaranja svemira nije iskazivao toliku moć, pa nije bio Bog u apsolutnom smislu. Kad je rekao da poslije njega neće biti Boga, to ne znači da će on prestati postojati ili nestati kao biće.

On će kao vrhovno biće uvijek postojati, ali će vjerojatno prestati njegova funkcija Boga kakvu poznajemo, jer će sa obnovom Zemlje i ljudi sva razumna stvorenja s njim biti jedno, jedan duh - jedna savršena univerzalna Obitelj. Dok se to ne dogodi ova funkcija Boga će biti potrebna, a nakon toga će i dalje u svu vječnost ostati njegova funkcija Oca svih živih bića stvorenih na njegovu sliku. Neke funkcija Boga će prestati jer će On potpuno izvršiti svoj naum s čovjekom. Kad ga izvrši, neće biti drugog Boga u apsolutnom smislu koji bi bio načinjen poslije njega jer će slava i čast njega kao Boga ostati zauvijek s njim.

To bi bilo isto kad bi Isus Krist, rekao da poslije njega neće biti drugog Krista (Mesije) jer je on "prvi i posljednji" (Ot 1:17; 2:8). On će na kraju svoje vladavine predati vlast Bogu koji će tada biti "sve u svemu" ili "sve u svima" (1.Korinćanima 15:24-28). Tada prestaje funkcija Krista (kralja i svećenika) koju je dobio prilikom pomazanja. Da li će taj kraj ili završetak te funkcije Krista biti i Isusov kraj? Ne. A da li će poslije Isusa Krista, tj. poslije njegove vladavine biti novog Krista-kralja i otkupitelja? Ne, jer neće biti potreban, ali Isus će i dalje živjeti s prvobitnom funkcijom koju je trebao imati Adam po kojoj će i dalje biti Božji pomazanik (Krist). Bit će i drugih pomazanika, ali ne sa podređenom funkcijom. Osim toga, ako se vratimo u prošlost, poslije njegovog pomazanja, kada je službeno postao Krist u apsolutnom smislu, nitko drugi poslije njega nije mogao biti postavljen na njegovo mjesto, jer je on trebao biti jedan i jedini. Isto tako se može reći i za Boga. Nakon Njega koji je u dalekoj prošlosti postao Bogom je bilo drugih 'bogova' (elohima, moćnika) i bit će ih među nebeskim i zemaljskim bićima, ali nikad nije niti će ikad biti drugog svemogućeg Boga jer je on jedan i jedini 'Bog nad bogovima' (Ps 82:6; 136:2; Iv 10:34,35).

Netko bi sad rekao da se tu govori o funkciji Boga koja je imala početak, dok je on kao biće bez početka. No, treba uzeti u obzir da se u Bibliji nečija funkcija s kojom je osoba imala svoj funkcionalni početak povezuje s početkom njegovog života. Tako čitamo da je rođenjem Isusa rođen Mesija (kralj i spasitelj) iako je učinjen Mesijom tek godinama kasnije kad je pomazan (Mt 2:2,4; Lk 2:11). Osim toga, jedno je biti 'učinjen' Mesijom ili Bogom, a drugo je biti 'načinjen' kao biće. Za Boga piše da je 'načinjen' ali ne znamo kako, dok za Isusa vrijede riječi:

"Prije nego što te oblikovah (eṣ·ṣā·rə·ḵā) u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te." (Jer 1:5)

Isus je postavljen za Mesiju prije nego je zvanično postao Mesija. Stoga bi mogli zaključiti da je vrhovno biće postalo Bogom u trenutku svog nastanka iako je u pravom smislu riječi postao Bogom kasnije kada je počeo iskazivati svoju moćnu stvaralačku 'mudrost' za koju piše:

"Gospod (Jahve) me je imao u početku puta svojega, prije djela svojih, prije svakoga vremena. Prije vjekova postavljena sam, prije početka, prije postanja zemlje." (Izr 8:22,23)

Ovdje se spominje 'početak' koji je nastao prije početka stvaranja. Bog je oduvijek posjedovao mudrost u sebi, ali onog trenutka kad je svoju 'mudrost' odlučio koristiti za djela stvaranja, tada je postavljanjem te mudrosti u funkciju stvaranja, On postavljen za Boga u funkcionalnom i apsolutnom smislu. Prije toga je postojao kao jedino biće za koje možemo samo pretpostaviti da je imao svoj početak postojanja jer je jedino On nastao na neki jedinstven način. Na koji način? Kao što postoje modeli stvaranja koji zahtijevaju vjerovanje i dokazivanje nečega što nismo vidjeli, tako bi mogli iznijeti neki model po kojem je mogao nastati Bog.