Article Index

Od čega je Bog načinjen


Bog nije mogao biti načinjen od nekog drugog bića, ali je mogao biti oblikovan iz vječnog etera - iz prvobitnog živog entiteta. Unatoč tome što je mogao imati početak u vječnosti On je za nas vječan jer je postojao prije našeg neba i Zemlje i prije svakog vremena koje je počelo teći s Njim.

Prije nego je počeo manifestirati svoju moć, Bog je postojao kao samopostojeće biće sa svim svojim unutarnjim i vanjskim karakteristikama i obilježjima po kojima je postao Stvoritelj svemira i živih bića. Kao što je On samopostojeće biće tako je i taj suptilni eter života mogao biti samopostojeća tvar koja je omogućila postojanje Boga jer On ne bi mogao postojati bez tog i takvog etera i njegove supstance. Razlika bi bila samo u tome što bi taj eter imao osobine živog entiteta bez svijesti za razliku od Boga kao živog svjesnog bića. Naime, ta izvorna vječna tvar univerzuma, kojeg prožima materijalna i nematerijalna energija (duh), nema obličje ni svijest vlastitog postojanja. Međutim, ona može funkcionirati kao živa tvar zahvaljujući sposobnosti da poput vode memorira informacije i reagira na vibracije. Voda je zadivljujuća i čudesna supstanca koja krije mnoge tajne na nesvjesnoj razini. Kakve li onda zadivljujuće tajne može imati taj eter iz kojega je nastala voda, a vjerojatno i Bog.

Od te žive tvari se moglo formirati (nō·w·ṣar) Božje tijelo, u kojem funkcionira život na nivou svijesti. Isto tako bi Bog mogao iz tog etera života crpiti energiju. Znamo da ni mi ne bi mogli postojati da ne postoji sličan prostor iz kojega crpimo sve elemente i sile za svoj život i tijelo. Naš životni prostor je samo kopija neba. Zato nije čudno što svako živo biće putem svog uma i tijela crpi energiju iz svog okruženja tako da u sebi akumulira sile s kojima djeluje u sebi i izvan sebe. Bog je očito sebe i prostor u kojem je mogao biti funkcionalno biće preslikao na stvaranje drugih bića u jednoj drugoj i drugačijoj prostornoj dimenziji u kojem bi i oni bili funkcionalna bića. Ako Bog svoju vječno postojanje zahvaljuje neraspadljivoj supstanci iz koje je potekao, onda je omogućio i svojim razumnim stvorenjima da imaju pristup tom vrelu života. Ono je na doslovan ili simboličan način bilo povezano s stablima života preko kojih će se moći obnavljati vječnost (Otk 21).

To nas vodi do zaključka da je Bog sastavni dio vječnog sveprisutnog etera (neba) ali ipak njegov odvojeni živi dio, kao što je čovjek odvojeni živi dio zemlje i vode iz koje je nastao i uz koju održava svoj raspadljivi život sve dok ne dobije pristup suptilnom izvoru života. Čovjek je sastavni dio zemljine tvari, a Bog je sastavni dio izvorne nebeske suptilne tvari u kojoj je omogućeno njegovo vječno postojanje s tim što je čovjek stvoren od Boga, a Boga nije nitko stvorio iako je po nekim indicijama mogao nastati iz tog praiskonskog vječnog etera - živog entiteta. Da bi nastao iz te supstance morale su se neke stvari posložiti same od sebe. Da li je to moguće pretpostaviti?

Npr. stvaranje mogu prouzročiti i sile u prostoru koje djeluju po nekom obrascu. Bog ne mora stvoriti dijamant ili zlato jer oni po nekim zakonitostima sami nastaju od atoma pod djelovanjem određenih sila u prostoru. Prostor i čestice u njemu moraju posjedovati neke zakonitosti da bi nešto nastalo samo od sebe. Tu dolazi do izražaja tajna materijalne energije koju je teško dokučiti jer funkcionira po nekim univerzalnim matematičkim i geometrijskim principima i zakonitostima. Taj zakon suptilne energije i materije je oduvijek bio u Bogu ali i izvan Boga u prostoru. Mi možemo tvrditi da je Bog stvorio zakone koji funkcioniraju u djelima stvaranja, ali ne možemo govoriti da je stvorio one zakonitosti koji su temelj njegovog postojanja, niti one zakone u prostoru koje su mu omogućavale postojanje. Ne možemo reći da je Bog sam sebi stvorio tjelesno obličje, silu života, svijest, razum i zakone po kojima je sve to trebalo vječno i savršeno funkcionirati. Sve to je moralo postojati istovremeno ili je imalo razvojnu fazu, jer je međusobno povezano i ovisno jedno o drugome kao što je ovisno o prostoru u kojem djeluju te sile i sam Bog.

Sam 'život' kao oblik dinamične energije funkcionira po nekim zakonitostima koje Bog nije postavio jer su u njemu. Kao što nije stvorio samog sebe, ni svoju svijest, tako nije stvorio ni taj zakon (informaciju) koja je temelj svega pa i njegovog postojanja. On je samo mogao svojom mudrošću taj samopostojeći zakon svjesno nadograditi i manifestirati kroz stvaranje. Mi smo svjesni samo tih prirodnih zakona, a ne i onih natprirodnih.

Bog nas je naučio da živo biće ne može nastati samo od sebe, osim ako postoji neka tajna iskonskog etera života koju samo On poznaje. Po onome što mi znamo, život ne može nastati iz neživog, tako da se neki od nas moraju zadovoljiti tvrdnjom da Bog nije nastao iz nečega što nema obilježja živog bića. Međutim, ako zamislimo da taj praiskonski eter nije živo biće, ali je u sebi sadržavao suptilnu životnu energiju kao i osnovne zakonitosti samopostojanja koje su ga činile funkcionalnom supstancom, onda je iz njega mogao proizaći život. Zakonitosti života mogu funkcionirati na nesvjesnom nivou, ali je pitanje da li je moguće da božanske čestice u međusobnoj komunikaciji unutar takvog etera stvore vlastitu svijest ili materijalnu funkcionalnu supstancu u kojem bi nastala svijest. Svijest je za nas još uvijek velika nepoznanica, ali je na neki način ipak nastala s Bogom. On je kao svjesno biće proizašao iz žive supstance koja sama od sebe funkcionira na nesvjesnoj razini.

Kad govorimo o njegovoj vječnosti onda je On oduvijek bio nesvjesni dio takvog živog entiteta dok nije iz njega probuđen čime je označen njegov početak. To bi značilo da se njegova svijest iz stanja nesvjesnog, progresivno razvijala do trenutka buđenja kada je postao svjestan samog sebe. Naravno, ovo je samo naše ljudsko promišljanje jer nam Bog te stvari nije otkrio, ali takvo saznanje ne bi niti malo umanjilo Božju veličinu kao Stvoritelja i jedinog Boga.

Postoji mogućnost da su pod utjecajem Božje svijesti neke funkcije njegovog tijela i uma imali razvojnu fazu postojanja s kojom je rasla njegova moć i znanje. To može biti razlog da je On počeo sa stvaranjem svemira tek kad je mogao potpuno vladati postojećim zakonitostima vremena, prostora i materije do te mjere da je mogao svoju Riječ (informaciju) ugrađivati u prostorni eter i po svojoj Riječi ugrađivati vlastite zakone po kojima je mogao iz tog i takvog prostora oblikovati sve što je naumio. Najviši stupanj stvaranja je ugrađivanje života i svijesti u razna bića, a to je temeljni razlog zbog kojeg je stvorio i oblikovao univerzum kako bi ga ispunio životom.

To bi ukazivalo na Njegovu razvojnu preobrazbu iz početnog u završni stupanj postojanja s kojim je tek tada manifestacijom svoje moći postao Bogom. Mi ga poznajemo samo po toj slici koja ga veže uz stvaranje. Sve prije toga je za nas velika nepoznanica zbog kojih tražimo odgovor na pitanja koja nam se često nameću. Bog neće imati ništa protiv ako u tom traženju stvorimo približnu ili pogrešnu sliku jer će njemu biti zadovoljstvo da nam tu sliku jednog dana prikaže u pravom svjetlu.

On nam je puno toga sakrio o sebi samim tim što nam se nije objavio u cijelosti. Ukoliko ga upoznajemo kroz njegova djela stvaranja onda u njima možemo vidjeti neki obrazac iz kojeg donosimo zaključke. Naime, da bi postojalo funkcionalno biće moralo je postojati neka supstanca koja je temelj tijela i uma. U tom svjetlu je On mogao biti sazdan od nečega što je trebalo definirati njega i prostor praiskonskog univerzuma. Kao što je u prostoru energija zarobljena u česticama, tako je mogla biti zarobljena u česticama njegovog tijela kako bi mogao biti funkcionalno biće što bi ujedno definiralo prirodu njegovog postojanja.