Article Index

Model stvaranje svemira


Svemir je za nas još uvijek beskrajan jer mu se ni sa najjačim teleskopima ne može vidjeti kraj. Po nekim izračunima u njemu postoji samo 4,9% vidljive materije sadržane u raznim nebeskim tijelima, dok najveću površinu svemira zauzima praznina koju čini 95,1% prostora. Međutim, svemir ipak nije prazan. Astronomi su izračunali i ustvrdili da taj ogromni prazan prostor sadrži 26,8% tamne (nevidljive) materije i 68,3% tamne (nevidljive) energije. Zato je svemir ne samo ono što vidimo nego i ono što ne vidimo.

Veliki prasak je model nastanka svemira bez Božje inteligentne intervencije i kao takav ne može odgovoriti na mnoga pitanja. Naučnici još uvijek ne mogu odgonetnuti što je ono 'nešto' iz čega je nastala sva ta ogromna količina različite materije i energije i što je bilo prije toga. No, kad uključimo Boga kao uzročnika, onda je nastanak svemira mogao biti sličan modelu nastajanja ljudskog mozga iz moždanog debla u kojem međusobno povezani neuroni odgovaraju međusobno povezanim galaksijama. Naime, svemir sa svojom mrežom galaksija, kad ga se smanji, upravo sliči mreži od stotinu milijardi neurona u mozgu. Svaka galaksija je kao jedan neuron.

Takav model bi mogli slikovito opisati i kao formiranje jednog velikog razgranatog kozmičkog stabla od postojeće nevidljive (tamne) materije. S obzirom da postoji i nevidljiva energija, mogli bi zaključiti da je u tom kozmičkom stablu cirkulirao neki izvorni oblik životne energije tj. duha kao što je cirkulirao "drvetom života" u Edenu. Ono je moglo imati središnje 'moždano deblo' čiji su korijeni vezani uz centar Božjeg prebivališta iz kojeg je formirana ta ogromna razgranata struktura budućeg svemira. Time je izgled svemira bio unaprijed definiran i povezan s božanskim izvorom dinamičke energije i života.

Na bezbrojnim granama i ograncima tog kozmičkog stabla je na točno određenim mjestima nastala veća koncentracija energije koja je gravitacionim i elektromagnetnim silama razvila crne rupe koje su sakupile čestice tamne materije iz okolnog prostora i formirala osnovne elemente budućeg svemira. Na tim ograncima su se tako razvile masivne nakupine materije koje možemo nazvati zvjezdanim 'pupoljcima' ili 'kozmičkim jajima'. U njima su već bili formirani zakoni gibanja i strukturiranja pa je Bog znao kako će se materija ponašati kad se bude oslobodila iz tih pupoljaka koji su crpili svoju energiju iz tog kozmičkog stabla.

Napomena: S obzirom da je svemir mnogostruko veći od gornje slike, ova bi slika puno bolje opisivala jedan njegov ogranak ili grozd sa stotinama galaksija. Uzmimo u obzir da se kozmičko stablo ne vidi jer ne reflektira svjetlost dok su galaksije vidljive.

U jednom trenutku je Božjom intervencijom iz korijena središnjeg debla potekla energija svjetlosti i počela se velikom brzinom širiti tom razgranatom strukturnom mrežom tamne materije. Prvi na udaru tog svjetlosnog vala su bili najbliži 'pupoljci', u kojima je tom prilikom došlo do velike razlike u tlaku što je izazvalo imploziju pri čemu je došlo do zgušnjavanja subatomskih čestica i formiranja zgusnutih zvijezda. Ta faza bi bila poput razvoja cvjetova iz pupoljaka. U njima su se stvorila nevjerojatno visoka energija zbog vrlo visokog tlaka, temperature i brzine okretanja tih nakupina materije oko osi crne rupe. Nakon prekoračenja kritične mase i unutrašnjeg pritiska na polovima je došlo do snažne ekspanzije tj. kontroliranog izbacivanja i širenja smjese kozmičke prašine i plinova stvarajući produžene krakove galaksije iz kojih su se termodinamičkom reakcijom pod zakonima četiriju osnovnih fizikalnih sila mikrokozmosa stvarale zvijezde i planeti makrokozmosa. Na taj način su mogle nastati spiralne, okrugle i eliptične vrste galaksija, a svaku galaksiju bi mogli poistovjetiti s 'plodovima' tog kozmičkog stabla.

Ove termodinamičke reakcije su se mogle dešavati jedna za drugom na više početnih lokacija u toj razgranatoj mreži 'pupoljaka'. Tako su nastale prve galaksije i galaktičke skupine. Zatim se u nastavku tog procesa jednim redom energetski val širio dalje kroz te mrežaste ogranke aktivirajući nova kozmička jaja iz kojih su nastale nove galaksije. Svaka nova galaksija bi se formirala od galaktičke prašine na temelju zakona gravitacije. Po tom zakonu su galaksije kao najveća tijela iz okolnog prostora usisale postojeće subatomske čestice čime se stvarao međuzvjezdani vakumski prostor bez čestica. Unutar galaksija su veće čestice privlačile manje stvarajući nebeska tijela različite veličine od kojih su se formirali zvijezde i planete, na način da su zvijezde kao najveća tijela zadržale najbliže planete u svojoj orbiti.

Čim je u našoj galaksiji stvoren život, on je bio povezan s kozmičkim 'stablom' iz kojeg je nastao. Životna energija od Boga je tako mogla teći tim 'stablom' u sve galaksije koje su namijenjene za život. Čak je i 'stablo života' u Edenu na jedan poseban način moglo biti povezano s Bogom i kozmičkim stablom iz kojeg je Adam crpio suptilnu energiju vječnog života.

Širenje mreže galaksija prilikom nastanka kozmosa bi izgledalo i kao stvaranje novih neuronskih ćelija kod nastajanja mozga. Zato je svemir uređen prostor sastavljen od bilijarde galaksija povezane u jata ili skupine između kojih je međugalaktički prostor ispunjen nevidljivim vezama koju naučnici zovu tamnom (nevidljivom) energijom i materijom, a mi bi ih mogli zvati 'sinapsama' ili 'granama' koje povezuju galaksije preko crnih rupa u jedno tijelo univerzuma (moždano deblo i stablo) u kojem informacije mogu tom nevidljivom mrežom putovati iz centra Božjeg prebivališta u svaki dio svemira i obrnuto, a također s jednog kraja galaksije na drugi, pa čak i s jednog kraja svemira na drugi u djeliću sekunde. Neki naučnici smatraju da postoje tahioni, odnosno elektromagnetne čestice koje tim velikim (moždanim) brzinama prenose informacije. Biblija pruža dokaze da je to sasvim moguće jer naše misli i riječi putem takvih čestica mogu u kodiranom i memoriranom obliku stići do Boga koji svojim duhom preko njih može djelovati na čovjeka i na sve što je stvorio.

Ovaj opisani model nastanka svemira se razlikuje od teorije velikog praska ('Big Bang') za koju su neki znanstvenici utvrdili dosta nedostataka. Naime veliki prasak je termodinamička reakcija koja je mogla prouzročiti kaos, a ne beskonačno uređeni kozmos. Umjesto da je svemir praskom nastao iz jedne točke, on je u ovom opisanom slučaju nastao iz bezbroj točaka iz kojih su galaksije nastale u nekom kozmičkom redu širom univerzuma koji je bio unaprijed definiran po nekom nacrtu. S obzirom da se neke galaksije udaljavaju jedna od druge, naučnici smatraju da se svemir širi što bi po ovom modelu moglo samo ukazivati da se ogranci kozmičkog stabla međusobno šire dok rastu do neke određene granice.

Ne zaboravimo da je ovo samo hipoteza koja se ne može ničim dokazati. Međutim, po ovom modelu koji se ne može tek tako ignorirati, jer uključuje inteligentnu kreaciju, Bog je na temeljima već postojeće materije u postojećem nebu mogao na tim razgranatim ograncima kozmičkog stabla jednom lančanom termodinamičkom reakcijom iz jednog centra utjecati na stvaranje galaktičkih i zvjezdanih sustava svemira za prebivalište svojih stvorenja. Tako je mogao prenamijeniti svoje izvorno nebo u sasvim novi i drugačiji prostor.

Astronomi su otkrili kozmičko pozadinsko zračenje za koje smatraju da je nastalo nakon velikog praska i da se ostaci tog zračenja poklapaju s ekvatorom i položajem zemlje. Neki kreacionisti smatraju da je to dokaz zemljinog jedinstvenog i središnjeg položaja u svemiru. Međutim, to bi se vjerojatno moglo utvrditi i za mnoge druge planete u našoj i drugim galaksijama ukoliko je Bog i njihov položaj uskladio sa centralnim položajem univerzuma. Pitanje je kako je nastalo to kozmičko pozadinsko zračenje ukoliko svemir nije nastao velikim praskom iz jedne točke? Budući da je po ovom drugom modelu svaka galaksija nastala u svom redu onda je pozadinsko mikrovalno zračenje moglo nastati prilikom aktiviranja energetske mreže po kojoj se širilo svjetlosno zračenje i aktiviralo prvobitne nakupine materije iz koje su se formirale galaksije pri čemu bi implozija a zatim i rađanje galaksija uz njihovo naglo ekspanziono (kontrolirano) širenje ostavilo svoj jedinstveni svjetlosni i termički trag po cijelom prostoru.

Promatranjem je utvrđeno da se galaksije nalaze razmještene u koncentrične sfere koje se vide iz našeg kuta gledanja pa neki i po tome smatraju da je Zemlja u središtu univerzuma. Međutim, naša Zemlja nije u središtu sunčevog sistema, niti je u središtu galaksije, iako naša galaksija može biti u središtu manje galaktičke skupine od nekoliko desetaka galaksija za koje se može pretpostaviti da se nalazi u središtu veće skupine koja se u koncentričnim sferama širi u svim pravcima po postojećoj razgranatoj mreži tamne materije.

Osim toga, ako zamislimo da samo naša galaksija osim našeg sunca ima od 200 do 400 milijardi zvijezda oko kojih ima bar 60 milijardi naseljivih planeta, onda je teško zamisliti koliko mogućih civilizacija ima samo u toj jednoj sferičnoj skupini od sto tisuća galaksija. Takvih sferičnih nakupina ima svuda po svemiru. Zato mi ne moramo biti najznačajnija planeta u svemiru nego samo jedna od mnogih koji se nalaze u tom užem centralnom pojasu jedne od mnogih skupina.

S obzirom da je naš svemir imao početak, onda možemo govoriti o prostoru i vremenu koji su nastali s njim. No i prije toga su prostor i vrijeme uz prisutnost materije i energije mogli definirali univerzum u kojem je prebivao Bog u nekoj drugoj prostorno-vremenskoj dimenziji. Bog je u tom iskonskom prostoru mogao stvoriti svoje centralno prebivalište i onda u povezanosti s tim centrom formirati funkcionalno 'deblo' iz kojeg se svemir širio na sve strane.

U centralnom ishodištu svemira je postavio prebivalište za najviše oblike života kako bi preko njih mogao komunicirati i upravljati životom na svim galaksijama u kojima su se formirale zvijezde i planetarni sustavi za prebivalište čovjeka i drugih oblika života. To bi se zvalo stvaranje univerzalnog nebeskog kraljevstva koje podrazumijeva da cijelo nebo (svemir) odiše životom. Da bi se moglo govoriti o univerzalnom kraljevstvu onda po cijelom svemiru moraju postojati planete poput Zemlje jer samo one mogu dati smisao njegovom postojanju i postojanju Stvoritelja takvog uređenog kozmosa. To bi trebala biti najveća tajna Božjeg univerzalnog kraljevstva koja će nam jednog dana biti otkrivena u pravom svjetlu. Bog je nije otkrio ni svojim prorocima ni drugim vjernim ljudima koji o tim stvarima nisu ni mogli zamisliti više od onoga što su mogli dokučiti svojim zapažanjima neba i zemlje. Zato su mislili da je Bog stvorio samo jedno nebo i jednu zemlju. No istina je sasvim drugačija.