Article Index

TAJNE STVARANJA 'neba i zemlje' (2.dio)


2.dio - Da li postoje druge vanzemaljske civilizacije? Ako postoje, da li bi nam to bilo otkriveno u Bibliji? Da li su nebeska bića materijalne prirode? Koja je bića Bog postavio za jutarnje zvijezde i koja je njihova uloga? Tko su bića od krvi i mesa koja su dolazila na Zemlju i kontaktirala sa ljudima? Tko su sinovi Božji koji su živjeli na zemlji prije potopa? Da li su oni vanzemaljska ili zemaljska bića? Tko su bili nefili i da li su neki od njih preživjeli potop? Što o tome možemo čitati u Bibliji i apokrifnim knjigama? Kako su apokrifne knjige utjecale na prihvaćanje ideja o palim anđelima i nefilima? Kako su te ideje dospjele u novozavjetne spise? Kako Biblija otkriva njihovu tajnu?


Svemir - prebivalište mnogih civilizacija


Da li svemir u sebi skriva tajnu postojanja života na drugim planetima? To je pitanje kojim se ne bave samo naučnici nego i svi koji se pitaju koji je smisao života i svemira. Svemir bi trebao imati slavu koju mu može dati samo život u materijalnom obliku. Da je život nastao slučajno, onda je vjerojatnost da u svemiru nastane život toliko mala da neki naučnici smatraju kako je naša planeta jedina na kojoj ima života. Međutim, život nije stvar vjerojatnosti nego smislenog i planiranog stvaranja. Budući da je život svrha svega što postoji onda je sasvim moguće da je naš univerzum ispunjen životom i različitim životnim oblicima na mnogim planetima poput naše. Biblija o tome ne piše, ali ostavlja prostora za neke indicije koje možemo uklopiti u njen tekst. Vjera nije samo dokazivanje onog što ne vidimo nego razumjeli smisao svega što dokazujemo.

“Zbog vjere shvaćamo da su vjekovi* (svjetovi, poretci) uređeni Božjom riječju...“ (Heb 11:3)

Grčka riječ aión prevodi se izrazima “poredak”, “svijet” ili “vijek”. S obzirom da se ta riječ ovdje koristi u množini onda se misli na uređene društvene 'svjetove'. Iako bi netko pomislio da Pavle misli na vanzemaljske 'svjetove' koje je Bog stvorio i uredio kao i naš svijet, puno je vjerojatnije da je mislio na različite svjetove koji pripadaju samo našoj civilizaciji, a koji su se izmjenjivali kroz povijest.

Ideja da postoje drugi svjetovi koji imaju svoje slično nebo i zemlju je vjerojatno postojala u najranijim civilizacijama koji su vjerovali da su neki bogovi i polubogovi dolazili na zemlju. Budući da su i svoje vladare na zemlji uzdizali u božanstva, onda je sasvim razumljivo da su smatrali kako i ti vanzemaljska božanska bića dolaze iz drugih svjetova koje su slične ljudskoj. Zbog vjerovanja u geocentričnu ravnu Zemlju koja ima svoje nebo, oni su mogli zamisliti samo da postoje slična prebivališta, ali ne gore na našem nebu nego na drugom kraju vodenog bezdana iza horizonta nebeskog svoda koji je okruživao našu Zemlju.

Za razliku od njih mi možemo govoriti da se ti svjetovi nalaze na našem nebu jer znamo da je Zemlja sa svojim Suncem samo jedna od mnogih sličnih planetarnih prebivališta. U Bibliji ne postoje izravne izjave kojima se iskazuje uvjerenje u druge svjetove iako neki tekstovi mogu indirektno ukazivati na tu mogućnost. Zato ću ovdje iznijeti hipotetski model našeg galaktičkog neba u kojem postoje druge civilizacije i predložiti jednu razumnu pretpostavku kako bi se taj model poklapao sa biblijskim izvještajem o Božjem univerzalnom kraljevstvu.


Božje kraljevstvo u svemiru


Božje kraljevstvo predstavlja njegovu vlast i upravu nad cijelim svemirom kojeg je stvorio. Na 'najvišim nebesima' ili 'nebu nad nebesima' je organizirana uprava sastavljena od Boga i njegovih najviših anđela. Čime oni upravljaju? Svemirom upravljaju fizikalni zakoni, dok bi nebeska uprava trebala upravljati razumnim bićima u svemiru. No, kakvo bi to bilo Kraljevstvo kad bi 99,999999999...9% svemira bila samo mrtva beskorisna materija, a samo 0,000000000...1% područja na kojem se živo biće podvrgava Božjoj upravi? To nema smisla.

Osim toga na Zemlji još nije uspostavljeno Božje kraljevstvo tako da ispada da Božje kraljevstvo uopće ne funkcionira niti postoji u materijalnom kozmosu nego samo izvan njega u nebeskom prebivalištu koje je namijenjeno za službenike kraljevstva, a ne za podanike. Da li to ima smisla? Ne, jer kakvo je to kraljevstvo koje ima službenike vlasti na nebu, a ne i podanike u svemiru, osim pojedinaca na Zemlji.  S obzirom da kraljevstvo podrazumijeva podanike, onda izgleda da ne postoji nebesko kraljevstvo o kojem Biblija govori, jer izvan Zemlje nema podanika. I kakvo je to kraljevstvo koje ima mnogostruko više službenika izvan Zemlje nego svojih podanika na Zemlji.

Biblija spominje naš materijalni svemir u kojem se Bogu klanja sva vojska nebeska. Tu se misli na sve nebeske anđele kojih je stotine milijuna, ali ako su oni u sastavu uprave, onda oni nisu podanici kraljevstva nego upravitelji i izvršitelji vlasti. Da li su te vojske stvorene prije čovjeka ili su u službu neba (kraljevstva) postavljeni tek nakon što su nastali od čovjeka i izdvojeni iz svoje civilizacije? Ovo drugo je razumnije. Upravo ta 'vojska nebeska' je u sastavu materijalnog svemira što dokazuje da se Bogu klanjaju živa bića sa mnogih planeta, kako anđeli kao planetarna bića koja ulaze u sastav uprave tako i njihova braća kao podanici tog kraljevstva. Pisci Biblije to nisu znali jer su imali krivu predodžbu zvjezdanog neba. Zbog toga su imali djelomičnu spoznaju. Zato mi danas imamo jasniju sliku svemira i možemo s razlogom govoriti da se u cijelom svemiru u mnogim susjednim i dalekim galaksijama zaista vrši volja Božja pod vladavinom univerzalnog Kraljevstva. To bi mogli imati u mislima kad molimo Boga:

“Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja, kako na nebu (kozmosu), tako i na zemlji!“ (Mat 6:10)

Da bi se na nebu vršila Božja volja koja uključuje zajedništvo Boga i njegovih stvorenja, onda su anđeli očito bića koja žive u tom nebu i po Božjoj volji upravljaju svojim civilizacijama, a ne doslovnim zvijezdama. Kraljevstvo ne može funkcionirati bez podanika pa je razumljivo da ih je bilo na nebu (svemiru) gdje se već vršila Božja volja. Samim tim oni na tim nebesima pod svojim nebom vjerojatno već žive u rajskim uvjetima koja i mi očekujemo kad dođe to kraljevstvo i uspostavi svoj savršeni sistem upravljanja. Samo tako možemo iz jednog drugog ugla vidjeti ono što nismo vidjeli i govoriti o nebeskoj vojsci anđela koje je Bog postavio nad svojim živim stvarstvom da budu njegovi "sluge" koji služe za javno dobro, kako na nebu (svemiru s mnoštvom planeta) tako i na zemlji (Heb 1:7). Budući da je i čovjek na ovoj našoj planeti dio tog neba, on još uvijek očekuje da na Zemlji pod njegovim nebom bude uspostavljeno Božje kraljevstvo sa svojim službenicima - anđelima.

Ovakvo gledište je u suprotnosti sa dosadašnjim uvjerenjem po kojem su najprije u jednom trenutku stvoreni milioni nebeskih bića (anđela), a onda na kraju čovjek i to samo na jednoj planeti. Takvo uvjerenje nema smisla ukoliko su anđeli trebali biti u javnoj službi ljudske civilizacije. Da li bi ijedan razuman biznismen u jedan dan prikupio nekoliko tisuća hotelskih radnika, kuhara, vratara, sobarica, recepcionara i direktora za rad u stotinu hotela, a nakon toga počeo tražiti zemljište za gradnju hotela. I onda napravi prvi hotel u kojem zaposli tek 0,0001% svojih radnika dok drugi moraju još čekati.

Božji princip upravljanja je jasan. Po tom principu je najprije stvoren biljni i životinjski svijet a tek onda čovjek kojega je Bog postavio da upravlja nad živim i neživim stvarstvom. To nam govori da je čovjek kao upravitelj stvoren tek nakon što je stvoren svijet nad kojim će upravljati. Kako bi čovječanstvo raslo tako bi se organizirala ta uprava koju bi predvodili izabrani ljudi. Na društvenom nivou bi se također organizirala uprava nebeskog kraljevstva koja bi bila u službi Boga i čovjeka. U toj službi bi bili izabrani ljudi koji bi u svojstvu anđela na više razina povezivali Zemlju sa nebom. Dok su najviši anđeli (poglavari, kerubi i serafi) mogli biti stvoreni prije čovjeka kako bi s Bogom imali udjela u oblikovanju planeta za život i svim pripremama, tako su drugi anđeli kao Božji zemaljski službenici mogli biti uzeti iz čovječanstva kako bi Bog preko njih imao vidljivu upravu na svim planetima.

Zašto bi Bog stvarao milione anđela, ako su oni trebali služiti čovjeku i čovječanstvu, a ne beživotnoj materiji ogromnog svemira? Zašto su morali besposleno stajati i čekati tisuće godina da se oblikuje prva planeta za prebivalište, a onda nakon stvaranja čovjeka čekati još stotine i tisuće godina dok se formira čovječanstvo i organizira u skupine koje bi tek tada stekle uvjete dovoljne da bar neki nebeski službenici počnu sa svojom službom? Cijelo to vrijeme bi velika veličina anđela bili samo figure izvan službe i pitanje je da li bi onda drugi i dalje morali čekati svoj red ukoliko je Bog namjeravao stvoriti ljude na slijedećoj planeti i tako sve dok svi ne dođu na red da služe čovjeku na jednoj od bezbroj planeta. To nema smisla jer anđeli nisu stvoreni da budu oko Boga i da mu se samo klanjaju. Kakav bi to bio Bog kad bi cijelo to vrijeme samo uživao u tome da mu se drugi neprestano klanjaju i da ga pjesmom samo hvale i uzvisuju? Bog nije narcisoidno i samodopadno biće. On je Bog reda pri čemu dolazi do izražaja organiziranost i svrha koju je tražio i od čovjeka.

Zato u Bibliji možemo spoznati jedan drugi princip Božjeg stvaranja i organiziranja koji ima smisao. Naime, Bog je nakon stvaranja čovjeka čekao da se Abrahamovo potomstvo namnoži na zemlji pa je onda iz tog izabranog naroda izdvojio pojedince za društvene i hramske službe. Oni su bili zemaljski anđeli (glasnici). Kako je narod rastao i organizirao u dvanaest plemena tako se umnožio broj službenika. Bog nije najprije stvorio zemaljske službenike (anđele) i onda čekao da se po Adamu stvori narod kojem su trebali služiti. On je od čovjeka stvorio narod, a onda iz naroda odvojio svoje službenike i postavio ih za svoje anđele ili glasnike svog kraljevstva (usporedi Hagej 1:13; Mal 2:7).

Prema tome, razumnije je stvari promatrati iz biblijske perspektive. To bi značilo da je Bog najprije stvorio anđele koji su trebali s Njim formirati planetarna prebivališta za ljude. Nakon stvaranja ljudi, oni bi u početku upravljali razvojem ljudskog društva na svakoj pojedinoj planeti i postepeno uvodili pojedine ljude u sastav zajedničke uprave da im služe kao anđeli (glasnici) i izvršitelji Božje volje dok upravljaju stvarima zemlje. Zemaljski anđeli bi bili poveznica Zemlje i neba i suradnici ili produžene ruke viših bića u univerzumu.

Stoga je samo manji broj anđela stvoreno i smješteno u području Božjeg prebivališta kao najviši upravitelji (serafi, kerubi i poglavari) dok veći broj anđela potječe s područja drugog neba (svemira) u kojem je stvoreno mnogo planetarnih prebivališta. Kao savršena i besmrtna bića su mogli vladati materijom i prostorom što im je omogućilo dodatne sposobnosti i mogućnosti međuplanetarnog i međuzvjezdanog putovanja kako bi uspješno izvršavali i dodatne zadatke izvan svoje matične planete. Čak i Isus trenutno ima zadatke izvan svoje planete. Tako je trebala biti uređena i naša civilizacija koja bi bila povezana i umrežena s njima i s Božjim nebeskim uređenjem kojeg Bog sa svojim najvišim sinovima održava u svetosti preko keruba i serafa. Zbog svih tih stvorenja raspoređenih po raznim galaksijama i zvjezdanim sustavima, svemir je samo na ovaj način mogao biti pretvoren u živi organizam u kojem se vrši Božja volja. Samo tako Božje kraljevstvo može postojati i funkcionirati na nebu jer ima podanike izvan Zemlje koja je još uvijek odvojena od te univerzalne Božje obitelji.

Zemlja je za nas ljude prostor u kojem prebivamo i za koji smo vezani 24 sata na dan, a za neke vanzemaljske anđele višeg reda je ona samo službeno okruženje tako da oni po zadatku dolaze ovdje da bi izvršili pojedine aspekte Božjeg plana, nakon čega se vraćaju u svoja prebivališta među svoju civilizaciju kojoj služe anđeli nižeg reda. Takvo nebesko uređenje je očito postojalo prije nastanka života na našoj planeti. U tom slučaju je život na našoj planeti nastao u drugoj ili kasnijoj fazi stvaranja ljudskih bića tako da je ona po Božjoj riječi oblikovana za život po uzoru na druge planete na kojima je već postojao život. Iako ovakva slika univerzuma ima mjesta u stvarnosti, mi takvu stvarnost ne možemo saznati iz Biblije jer je to knjiga koja nam o tim stvarima daje samo fragmente ili dijelove koje bi trebalo uklopiti u jednu pravu sliku Božjeg kraljevstva. Povijest naše planete i civilizacije je samo jedno poglavlje u sastavu te knjige. Ako dobro poznajemo to poglavlje, mogli bi naslućivati sadržaj cijele knjige i vidjeti da je naša planeta kao zrno prašine jako važna u Božjim očima.

Isus je jednom rekao da Bog ne može zaboraviti niti jednog vrapca koji je pao kao žrtva zbog ljudskih grijeha, iako oni imaju malu vrijednost u ljudskim očima. No, oni su dio planetarnog eko sustava u kojem vrabac dobiva na vrijednosti. Isto tako je za nas jedna vlas kose beznačajna dok Bogu nije jer on zna čak i broj vlasi kose na našoj glavi (Lk 12:6,7). Jedna vlas ne i imala nikakvu vrijednost na glavi, ali dobiva na vrijednosti samo ako je dio tjemena glave koje sa drugim vlasima stvara kosu. Tako je i svaka planeta značajna jer je dio njegovog univerzuma u kojem je svaka pojedina planeta dio umreženog galaktičkog i svemirskog sustava. Jedan živi planet može imati samo umreženi društveni sistem, ali ne bi imao nikakav značaj za toliki svemir.


Nebesa i nebeska bića


Biblijski pisci su bili uvjereni da postoji svijet nebeskih bića ali nisu znali ništa o tom svijetu, osim da je riječ o Božjim službenicima koji prebivaju na nebesima. Da je to tako možemo na neizravan način saznati iz Biblije u kojoj čitamo:

  • “Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska.“ (1.Moj 2:1)
    • nebo i sva vojska njegova (živa bića u svemiru)
    • zemlja i sva vojska njena (živa bića na zemlji)
  • “Ja sam onaj, koji je načinio
    • zemlju i na njoj ljude stvorio,
    • ruke su moje razapele nebo i svoj vojski njegovoj dao sam zapovijed.“ (Iza 45:12)
  • “Ti si Jahve jedini! Ti si, koji si stvorio
  1. nebo,
  2. nebo nad nebesima sa svom vojskom njegovom,
  3. zemlju i sve, što je na njoj, 3a) mora sa svim, što živi u njima.

Svemu tomu daješ ti život. Tebi se klanja vojska nebeska.“ (Neh 9:6)

Što ovdje zapažamo? Svi pisci spominju više različitih obitavališta u kojima postoji život.

  • Nebo nad nebesima sa vojskom njegovom
  • Nebo (kozmos) sa vojskom nebeskom
  • Zemlja (planeta) sa svojom vojskom

Vojska nebeska u ovom kontekstu su stvorenja koja žive u izvanzemaljskom prebivalištu. Tada su pisci Biblije ta bića mogla gledati samo iz jednog kuta dok mi iz drugog kuta možemo govoriti da neki od tih bića žive na drugim sličnim planetarnim prebivalištima u svemiru. Neke od njih se u Bibliji dovodi u vezu sa nebeskim zvijezdama i nebom koje se prostire nad Zemljom. Zato ćemo razmotrit sve što možemo znati o tom našem zvjezdanom nebu u kojem se nalazi Zemlja. Riječ je o našem galaktičkom nebu ili svemiru u manjem obliku iako je i sama galaksija za naše pojmove beskonačno veliko nebo.

Iz gornjeg teksta bi mogli zaključiti da su pisci Biblije vojsku nebeskih bića smjestili, ne samo u 'nebo nad nebesima' nego i u naše nebo (svemir). No, oni nisu znali da među nebeskim zvijezdama postoje mnoge koje poput sunca daju svjetlo i toplinu planetima koje kruže oko njih. Nisu znali da je to njihova osnovna primarna svrha, a ne njihova svjetlost koju mi možemo vidjeti na noćnom nebu. Kad bi postojala još neka bića u našoj galaksiji, oni bi sa svoje planete mogli na noćnom nebu vidjeti našu zvijezdu (sunce), ali ta naša zvijezda nije stvorena zbog njih nego zbog ljudi na našoj planeti. Kad su u prošlosti ljudi gledali u zvijezde to nisu mogli ni pretpostaviti, a kamo li da bi mislili da na našem nebu postoje vanzemaljske civilizacije. Dok su neki poganski narodi možda i vjerovali u druge svjetove pod drugim nebom, Hebreji su znali za nebeske glasnike (anđele), ali ih nisu mogli smjestiti na neku planetu, jer im je Zemlja bila jedino mjesto stvoreno za ljudska bića. Nebeske anđele su smatrali nebeskom vojskom koja služi Bogu u 'nebesima' i 'nebu nad nebesima'. Te dvije razine neba su ponekad izražavali samo sa jednim zajedničkim izrazom 'nebesa'. Tako čitamo:

“Kad pogledam nebesa tvoja (svemir), djelo prsta tvojih, mjesec i zvijezde, koje si ti postavio.“ (Ps 8:3)

“Jahvinom su riječju nebesa (svemir) sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.“ (Ps 33:6; vidi 103:21; 148:2; Joel 2:11)

Božjom Riječju je nastao svemir i Zemlja po točno utvrđenom principu dok je Božjim 'dahom' taj svemir kao i Zemlja postao živi organizam zahvaljujući živim stvorenjima koja su stvorena u njemu. Na našoj planeti su zemaljska bića stvorena da oživotvore planet, pa bi nebeska vojska također predstavljala neka bića sa svrhom da svemir bude životni prostor za razna živa stvorenja. Opet kažem, pisci Biblije to nisu mogli percipirat pa nisu ni mogli govoriti o vanzemaljskim civilizacijama, nego samo o vanzemaljskim ili nebeskim bićima. Za njih su postojali samo Božji glasnici koji dolaze s neba, a nebo je široki pojam. Umjesto da zamisle kako oni dolaze s drugih planeta, oni su smatrali da anđeli gore na nebu služe ljudima upravljajući kretanjima zvijezda i da je svaka zvijezda pod vlašću najviših anđela i njihovih vojski, kao što su zemlja i njena niža stvorenja pod vlašću čovjeka.

Netko od Hebreja je napisao knjigu o Enohu u kojoj su zvijezde na nebu po njihovom shvaćanju bile velike kao planine. To su bila nebeska svjetlila koja su opisana kao da je riječ o nebeskim bićima, svjetlonošama. Ako je to bio samo sinonim po kojem zvijezde predstavljaju svoje nebeske anđele, onda su bili uvjereni da te zvijezde služe kao stan tim nebeskim bićima i da svi zajedno čine nebesku vojsku. Za Boga se kaže da je sebi sagradio odaje i da se ogrnuo svjetlošću, što može aludirati i na anđeoska bića koja su na zvijezdama imala svoje nebeske odaje ogrnute svjetlošću.

Za razliku od njih mi bi danas, zbog novih i sasvim drugačijih činjenica o zvijezdama, mogli iz drugog kuta govoriti da nebeski anđeli koji su dolazili na našu planetu mogu po autoritetu i službi biti bića koja upravljaju svojim civilizacijama u drugim zvjezdanim sustavima. One, kao naprednije i savršenije civilizacije, povezuju svemir u jednu cjelinu kao živi organizam. Mi na Zemlji još nismo dio te kozmičke obitelji, ali Biblija govori da će Bog i na Zemlji odvojiti jednu veću grupu ljudi koji će s Kristom upravljati planetom i tu planetu predstavljati pred Bogom i uvesti je pod vlast nebeskog kraljevstva.


Jahve nad vojskama


Za nebeske anđele znamo da su jedni vezani za Božje prebivalište, dok drugi upravljaju univerzumom na više razina. Najniža razina sačinjava Božje vojske. U Bibliji se Boga često naziva "Jahve nad vojskama" čime preko nebeskih upravitelja (najviših anđela) gospodari nebeskim zvjezdanim prostorom. Tako je i preko zemaljske vojske anđela (Božjih službenika) trebao gospodariti Zemljom pod vodstvom prvog čovjeka. Na Zemlji to još nije postignuto, ali do tada možemo svojim umom vidjeti da to funkcionira u svemiru jer piše:

“Podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu i koji ih sve zove po imenu.“ (Izaija 40:26)

Kad pogledamo u nebo vidimo zvijezde. Bog kaže da one imaju svoju vojsku koju zove i poznaje po imenu. Sjetimo se da je Adam davao imena životinjama u skladu sa njihovom svrhom. Ime daje svrhu. Svrha zvijezda nije da samo ukrašava naše noćno nebo. To im je drugorazredna svrha. Te zvijezde su sunca koja daju svjetlost i toplinu svojim planetima. To im je primarna svrha koja podrazumijeva da je na mnogim planetima unaprijed planiran život i da bar neke zvijezde imaju 'vojsku' Božjih službenika koje Bog poznaje po imenu (usporedi 2.Mo 33:17; Iz 43:1; 45:3). On ih je stvorio i postavio u službu da upravljaju tim zvjezdanim sustavima oko kojih kruže planete, pa gornje riječi mogu u sebi kriti puno više od onoga što je Bog rekao. To bi moglo sakrivati tajnu svemira i ukazivati da su sve galaksije pod upravom Božjih nebeskih sinova - poglavara, njih 24, ali kad su u pitanju planete u zvjezdanom sastavu, onda bi one trebale biti pod ljudskom upravom jer je rečeno da je Bog našu planetu

“... Zemlju dao sinovima čovječjim.“ (Ps 115:16)

Kome je onda Bog dao ostale planete koje je stvorio po tom ogromnom svemiru? Nije ih dao anđelima koji služe izvan naših zvjezdanih i galaktičkih nebesa jer oni ne žive na njima. Morao ih je dati čovjeku. Da bi se moglo govoriti o nebeskoj vojsci onda bi ona trebala biti organizirana na galaktičkom, zvjezdanom i planetarnom nivou, zbog potrebe za velikim brojem službenika koji bi upravljali civilizacijama u cijelom svemiru. Tada bi svemir imao svoju svrhu. To su slike koje možemo slobodno ubaciti između redaka onoga što piše u Bibliji.

Možemo slobodno reći, a ne samo pretpostaviti, da je Bog svaku galaktiku stvorio sa svrhom života. One ne služe Bogu poput kućnog namještaja razbacanog ili složenog u prostoru. Naša galaktika sa bilijun zvijezda je dokaz da one postoje zbog održavanja reda i harmonije u sustavima zvijezda i planeta u kojima bi se poput naše mogao stvarati život. Tako i bilijun atoma koje grade tjelesnu stanicu kao matricu života i služe da bi se organizirao red među onim atomima koji su u funkciji života. Budući da je život osnovna svrha svega što je stvoreno onda možemo govoriti da je Bog u svakoj toj galaktici unaprijed odredio početak života stvaranjem živih bića. U tako ogromnom negostoljubivom prostoru svemira Zemlja i život na njoj ne bi mogao postojati bez galaktičke formacije neba.

Neke galaktike čak i ne moraju imati uvjete za život, ali služe općem funkcioniranju svemira i onim galaktikama koje poput naše imaju uvjete za život. Isto tako, od devet planeta u našem sunčevom sistemu jedna je idealna za život dok druge pridonose funkcioniranju samog sunčevog sistema. Svaka od njih se okreće oko svoje osi pod drugačijim kutom u odnosu na sunce pri čemu u svom okruženju stvara različito elektromagnetno polje heliosfere koje je usklađeno sa ostalim planetima, a sve kako bi Zemlja imala stalnu rotaciju i udaljenost od sunca. Iako na njima nema života, one omogućavaju život naše planete.

Isto tako, od mnoštva galaksija u nekoj galaktičkoj skupini, jedna od njih može biti izabrana da se u njoj odigrava život. Mliječna staza se tako nalazi u jednoj od tih lokalnih manjih skupina od desetak galaksija. To bi moglo značiti da u svakoj skupini postoji najmanje jedna galaksija u kojoj je započeo život, a takvih skupina ima milijarde. Civilizacije iz jedne galaksije mogu zatim naseljavati planete na ostalim galaksijama u svojoj skupini. Ne bi imalo smisla stvoriti bezbroj galaktičkih i planetarnih prebivališta, a da Bog nije namjeravao u početku bar na nekima od njih istovremeno stvoriti život i ravnomjerno po svemiru smjestiti razumna bića koji bi označili početak života u njima. Takvo stvaranje živih bića se moglo odvijati u više stvaralačkih epoha (eona), ovisno o razvojnoj fazi galaktike. Iz svake galaksije bi se moglo izdvojiti one koji bi služili kao 'vojska Jahvina'. Izraz 'vojska' ne mora imati smisao ratovanja nego održavanja reda svih svjetova koje su uređeni po Božjoj riječi (Heb 11:3). Zapovjednici tih vojski bi na svojim višim i nižim razinama povezivali svoju planetu sa galaktičkim nebesima koja su po anđelima najvišeg reda već povezana sa nebom nad nebesima.


Svemir - druga razina neba


Pokušajmo sebe staviti na mjesto Boga koji pred sobom vidi beskrajni svemir kojeg je stvorio. Mi bi vjerojatno na njegovom mjestu u više stvaralačkih 'dana' (eona) istovremeno pripremali određene planete i stvarali na njima život. Teško je zamisliti da je Bog samo na našoj planeti stvorio život jer bi svemir izgubio svoju svrhu. Zemlja je samo zrno prašine u ogromnom svemiru i jedna od mlađih planeta tako da je na na nekim starijim planetima Bog mogao daleko prije stvoriti ljudska bića slična čovjeku. Oni zaista postoje i Biblija ih spominje samo što ih nismo mogli vidjeti na taj način, nego na način kako su nam ih prezentirali razni učitelji i teolozi koji su stvari promatrali samo iz jednog kuta.

Kad govorimo o tim bićima onda teolozi i bibličari tvrde da je riječ o nematerijalnim stvorenjima koji prebivaju izvan svemira. To je razumljivo jer ih ni biblijski pisci nisu mogli smjestiti na neku drugu planetu. Zbog takvih uvjerenja ljudi ih ne žele vidjeti u materijalnoj prirodi nego radije zamišljaju da su se oni dolaskom na Zemlju nekim čudom mogli materijalizirati i pretvoriti u čovjeka od krvi i mesa. Međutim, Biblija ne spominje tu opciju materijalizacije. Ako to ne piše, onda je u pitanju nagađanje koje nema svoju podlogu. Naravno, i ovo što ja iznosim je nagađanje s tom razlikom što uzimam u obzir sve ono što nam je Bog bar djelomično otkrio. Zato, da ne bi samo nagađali bez nekog uporišta, trebamo povezati biblijske informacije sa onim što znamo o prirodi nematerije, materije i energije, jer se tu kriju razlozi koji rasvjetljavaju prirodu nebeskih ili vanzemaljskih bića.

Iako u Bibliji ne piše kako su nastala nebeska bića, mi smo bez puno razmišljanja prihvatili nečiju proizvoljnu tvrdnju da je Bog u jednom trenutku na jednom mjestu izvan materijalnog svemira stvorio na stotine milijuna stvorenja koja zovemo anđelima. To bi bilo treće nebo ili 'nebo nad nebesima' koje je Bog formirao prije stvaranja svemira. Zatim smo prihvatili činjenicu da je u okviru prvog neba ili nebeskog svoda stvorio čovjeka. Koga je onda stvorio u području drugog neba?

  1. nebo (nebo nad nebesima) ..... anđeli
  2. nebo - (nebesa, svemir) ......... ???
  3. nebo - (nebeski svod) .............. ljudi

Čitajući Bibliju uopće nismo pomislili da su možda neki od tih Božjih anđela stvoreni u području drugog neba u kojem se nalazi naša galaksija i mnoge druge. To bi značilo da su oni na Zemlju dolazili sa nekih planeta na kojima je također stvoren život. Zato nije čudno što su bili slični ljudima od krvi i mesa. Vjerojatno su rođeni kao potomci prvih sinova Božjih, i da su ti sinovi Božji stvoreni kao i Adam na izabranim planetima različitih galaksija. Biblija o tome izravno ne govori jer su i njeni pisci imali svoju djelomičnu predodžbu neba i svemira koja više toga sakriva nego otkriva. Zato nisu ni mogli pretpostaviti da su upravo oni anđeli koji pripadaju nebeskim vojskama, ljudska bića koja su izdvojena iz svoje civilizacije i postavljeni u službu Božjih glasnika (anđela). Takvu mogućnost bi mogli prihvatiti samo ako bi u Bibliji našli neke naznake. Što ako vam kažem da te naznake postoje samo im nismo obraćali pažnju.


Početak drugih civilizacija


Zbog Zemlje kao žive planete u svemiru možemo reći da postoji i živa galaktika 'Mliječni put' (Kumova staza) u kojoj postoji život. Ne bi imalo smisla govoriti o Božjem stvaranju svemira kad bi postojala samo jedna takva živa galaksija. To bi bilo kao kad bi u vodi oceana postojala samo jedna živa kapljica sa mikroorganizmima, dok bi cijeli ocean bio mrtva voda u kojem ne bi bilo života. Da li bi onda Bog stvorio toliki ocean radi te jedne kapljice? To ne bi imalo smisla.

Stvaranje čovjeka u nekoj galaktici označava njen početak jer ona i postoji da bi se u njoj, tj. na njenim egzo-planetama odvijao život. Zato naša galaktika po čovjeku ima svoj početak, jer je taj čovjek stvoren na Zemlji koja pripada toj galaktici (nebu). Mi ne znamo da li je taj njen početak bio prilikom stvaranja čovjeka na ovoj našoj planeti ili je njen početak bio mnogo ranije stvaranjem civilizacija na nekim drugim udaljenim planetima, jer je poznato da u našoj galaktici ima milijune zvjezdanih i planetarnih sustava. Znanstvenici na temelju početnih istraživanja smatraju da u našoj galaktici postoji mogućnost za postojanje više od trideset civilizacija. Tako je i sa ostalim galaksijama u kojima je život mogao imati svoj početak u ranijoj i kasnijoj fazi stvaranja. Ovo nije pretpostavka već mogućnost o kojoj Biblija ne govori izravno.

Iz knjige Postanka znamo samo kako je mogao izgledati početak našeg sunčevog sustava. Tako je i svaka druga civilizacija u svojim počecima mogla znati tu istu osnovnu istinu koju smo mi prihvatili, a to je da je Bog stvorio nebo (svemir) i zemlju (planet) na kojoj je započeo njihov život (1.Moj 1:1). To 'nebo' bi bila njihova galaksija sa milijardama zvijezda. U prvoj razvojnoj fazi bilo koje civilizacije nije bilo potrebno odmah znati da postoji život na drugim udaljenim zvijezdama na tom zajedničkom nebu, a kamo li da ima mnoštvo takvih sličnih galaktičkih i zvjezdanih nebesa. To se nije ni moglo provjeriti zbog činjenice da su najbliže zvijezde udaljene jedna od druge desetke i stotine, pa čak i tisuće svjetlosnih godina, a galaksije još i dalje. Svaka civilizacija je trebala proći svoj razvoj do određenog stupnja da bi mogla ići korak dalje u ostvarenju Božjeg plana.

Kad bi u Bibliji pronašli bilo kakvu naznaku o životu na drugim planetima, tada bi mogli pretpostavit na kojim je temeljima Bog osmislio život u svemiru. Jedino što sada znamo je naš početak pa su mnogi čitajući Bibliju pomislili da je to bio jedan i jedini početak. No, Biblija je knjiga koja se bavi samo našim početkom, a ne i nastankom drugih bića. Ali i ta bića su imala svoj početak koji nije evidentiran u Bibliji, pa nam ostaje da otkrijemo bar neke detalje koji kriju njihovu tajnu.


Tajna jutarnjih zvijezda


U Bibliji se mogu naći činjenice po kojima možemo ustvrditi da su razumna bića zaista stvorena na svim planetima koja su prethodno pripremljena za život. Kako to možemo znati? Pa upravo po Adamu, sinu Božjem, po kojem je nastala naša civilizacija. Naša civilizacija je imala svoj početak kojeg su na sličan način imale i druge civilizacije. Svaka od njih imala svoj 'šest dan' koji se mogao opisati riječima:

“I bi večer i bi jutro, dan šesti…“

U to stvaralačko jutro šestog dana se pojavila 'jutarnja zvijezda' koja je označila početak ljudske civilizacije po Adamu koji je uveden u područje Edena gdje je imao pristup vječnom životu. Da li je on bio jedina takva zvijezda u kozmosu? Pogledajmo što kaže Biblija?

Biblija nas najprije upoznaje zašto početak naše civilizacije nije bio uspješan. Zatim se upoznajemo sa Božjim planom da Adama zamijeni drugi čovjek po kojemu je Bog trebao stvoriti novi početak. Taj drugi čovjek je bio Jošua, sin Josipov (grč. Isus). On je postao "prvorođenac iz mrtvih" (Ot 1:5). Od svih stvorenja naše zemaljske civilizacije, on je prvo 'novo stvorenje' sa Zemlje koje je steklo uvjete za vječni život pa je on umjesto Adama ujedno i početak novog stvaranja savršenog čovječanstva ili savršene civilizacije koja će po njemu uskoro nastati na našoj planeti. Zato je mogao za sebe reći da je on "početak stvorenja Božjeg" (Ot 3:14). Bog je po njemu unaprijed najavio svitanje tog novog dana tako što ga je umjesto Adama postavio za 'jutarnju zvijezdu'. Isus je priznao tu činjenicu kad je rekao:

“Ja sam korijen i potomak Davidov, i sjajna (jutarnja) zvijezda Danica.“ (Otk 22:16)

Upravo ovo što je Isus rekao za sebe bi mogli koristiti kao indirektni dokaz da Zemlja nije prvi i jedini planet na kojem je stvoren čovjek sa funkcijom 'jutarnje zvijezde'. Možda to do sada nismo vidjeli jer Biblija o tome ne piše, osim što se spominju ovakvi fragmenti koji bi nas mogli upućivati na postojanje te neotkrivene tajne stvaranja. Budući da je Isus zamijenio Adama, onda možemo slobodno reći da je Bog stvaranjem Adama postavio tog čovjeka kao 'jutarnju zvijezdu' kojom je najavio početak civilizacije na našoj planeti.

Koliko je planeta prije toga stvoreno i oblikovano za život, to ne znamo, ali bi mogli imati indicija pa čak i razloga prihvatiti činjenicu da su prije stvaranja Adama, na drugim planetima već postojali i drugi sinovi Božji koji su nastali u ranijoj epohi stvaranja. Oni su bili također 'jutarnje zvijezde' preko njih je Bog stvarao nova bića i naseljavao planete. Ti prvi sinovi su predstavljali svoje civilizacije pred Bogom. Oni su bili dio umreženog univerzuma i imali su uvid u sve stvari neba jer su živjeli i služili svojoj svrsi u skladu s Božjim naumom. Zato su mogli na neki način imati pristup višoj razini neba i dolaziti pred Boga prije Isusa. Ako se npr. negdje u galaktici na nekoj planeti stvaraju preduvjeti za život, Isus bi sada imao prednost sa drugim sinovima Božjim davati Bogu hvalu i čast. Tako su nekad davno sinovi Božji (jutarnje zvijezde) sa drugih planeta mogli imati uvid u stvaranje uvjeta života na novim planetima, pa tako i na našoj.

Mogli su imati uvid u stvaranje uvjeta života na novim planetima, pa tako i na našoj. U Bibliji čitamo da su u vrijeme oblikovanja naše planete za život…

“... klicale zvijezde jutarnje i uzvikivali Božji anđeli - dvorjani.“ (Job 38:7)

Ovdje napokon od samog Boga saznajemo da Adam nije bio jedna i jedina 'jutarnja zvijezda' u svemiru. Bio je jedina takva službena 'zvijezda' samo za područje našeg planetarnog sustava. Svaki takav sustav stvoren za život bi trebao imati svoju 'jutarnju zvijezdu' s kojom je nastala civilizacija. Budući da se te 'zvijezde' spominju u množini, onda to znači da ih je do Adama već bilo mnogo. Svaki od njih kao sinova Božjih je mogao na svojoj planeti biti početak dana u kojem je nastala njihova civilizacija.

Svaka je planeta na kojoj je stvoren 'sin Božji' poput Adama, imala svoj početak po prvom čovjeku ili 'jutarnjoj zvijezdi' koju je Bog stvorio u tom dijelu kozmosa. To su vjerojatno oni 'sinovi' za koje čitamo da su prisustvovati zajedničkim sastancima kao vijeće sinova Božjih ili vijeće bogova. Da bi prisustvovali takvom zajedničkom vijeću morali su napustiti svoje planete (kao i Isus) te uzaći sve do zbornog mjesta u galaktici ili izvan nje kako bi došli i 'stali pred Boga' (Job 1:6). Ukoliko se vijeće sinova Božjih iz Jobove knjige (1:6) odnosi na Božje nebeske sinove najvišeg reda (njih 24), oni bi samo predvodili zemaljske 'jutarnje zvijezde' preko kojih nadgledavaju i upravljaju svim planetarnim civilizacijama. Oni bi s vremena na vrijeme s 'jutarnjim zvijezdama' i njihovim anđelima dolazili pred Boga. Preko takve nebeske organizacije bi cijeli svemir bio umrežen u jednu Božju obitelj.

Jutarnjim zvijezdama se trebao pridružiti i Adam koji je bio stvoren na novouređenoj planeti, ali on nije dostigao tu funkciju jer je izbačen iz Božje univerzalne obitelji. Od tada su neki moćnici na našoj planeti sebe zamišljali na tom mjestu 'jutarnje zvijezde'. Za jednog od njih čitamo:

“Kako pade s neba, (jutarnja) zvijezdo Danice, kćeri zorina? Kako se obori na zemlju koji si gazio narode? A govorio si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvijezda Božjih podignut ću prijestol svoj, i sjest ću na gori zbornoj (na gori skupštine bogova) na strani sjevernoj.“ (Izaija 14:12,13)

U prvom djelu smo vidjeli da se 'sjever' smatrao centar ravne Zemlje tako da bi onaj tko bi vladao cijelim svijetom imao vlast nad drugim 'zvijezdama' (vladarima pokorenih naroda) i prednost predstavljati taj svijet pred Bogom koji stoluje nad sjeverom ("nad krugom zemaljskim"). Autoritet 'jutarnje zvijezde' je Bog unaprijed odredio za jednog drugog čovjeka koji je trebao biti u tom nebeskom (galaktičkom) vijeću Božjih sinova. Zato nije ni čudno što je Isus, postavljen na mjesto prvog Sina i što je nakon uskrsnuća u vječni život, uzet na nebo kao najviši predstavnik naše civilizacije. Možda se on sada nalazi na toj gori zbornoj u galaktici ili izvan nje gdje pred Boga dolaze svi prvi sinovi (jutarnje zvijezde).

Zajedno s 'jutarnjim zvijezdama' se spominju i anđeli. Tko su oni? To što su i oni sinovi Božji, ne mora značiti da su direktno stvoreni od Boga kao prvi sinovi (1.Moj 6:2). Naime, ljudska vjerna stvorenja na našoj planeti se također nazivaju 'sinovima Božjim', a ne samo Adam od koga su potekli (5.Moj 14:1; Lk 3:38; Mt 5:9; Gal 3:26). Preko izabranih sinova su se trebali blagosloviti svi drugi ljudi. Zato je moguće da su i neki od anđela koje Biblija navodi, pripadali bićima koja su izdvojena iz svoje civilizacije kako bi na svojim planetima služili njima i Bogu pod vodstvom prvih Božjih sinova od kojih su potekli. Tako bi jutarnje zvijezde po funkciji bili arhanđeli.

Takvo saznanje nisu imali drevni Hebreji jer su o nebeskim stvarima imali samo djelomičnu spoznaju. Za njih su 'jutarnje zvijezde' vjerojatno bili arhanđeli, što bi bilo točno, ali oni nisu mogli ni pomisliti da bi arhanđeli sa svojim anđelima mogli prebivati na sličnim planetima i upravljati svjetovima. To je zato što oni nisu znali da Zemlja nije jedina planeta pod nebom. No sa Isusom se otvaraju ti vidici jer je on uzašao na nebo i kao prvi sin Božji može biti samo jedan od tih sinova koji predstavljaju svoju civilizaciju. Jednom je rekao svojim učenicima da im ne može govoriti o nebeskim stvarima jer ne mogu razumjeti ni zemaljske. Pitanje je koliko toga je njemu duh otkrio dok je bio s njim 40 dana u Jordanskoj pustinji, i da li je i on mogao znati za stvari koje se nisu izravno ticale njega i njegove uloge koja je bila ograničena samo na ovu Zemlju. Čak je i on koristio izraz "od jednog do drugog kraja nebesa" koji se u ono vrijeme koristio za ravnu Zemlju (Mt 24:31; 5.Moj 4:32). Unatoč tome, on je o nebeskim stvarima znao više od drugih iako nije morao znati sve.

Uzmimo u obzir da Isus kao 'jutarnja zvijezda' nije jedini čovjek s naše planete koji se uzima u službu neba. U Bibliji saznajemo da će mu se u službi pridružiti 144 tisuće izabranih ljudi. Oni će biti glasnici (anđeli) Božjeg kraljevstva. Zanimljivo je da u vizijama Otkrivenja vidimo Isusa s njima, a na drugim mjestima čitamo kako će on doći sa izabranim anđelima (vidi Mt 16:27; 1.Tim 5:21; Ot 14:1,3). Ovo nas dovodi do zaključka da su ti izabrani ljudi uzeti u službu anđela (glasnika) pa je moguće da oni neposredno prije uspostave Isusove vlasti budu pomazani i postavljeni u službu kako bi došli s njim prilikom njegovog dolaska. Njihova dužnost je upravljati s Isusom Kristom nad našom civilizacijom. Takvu dužnost mogu imati i vanzemaljski anđeli (sinovi Božji) koji sa prvim Sinom (jutarnjom zvijezdom, arhanđelom) od kojega su potekli upravljaju civilizacijom na svojoj planeti.

To može biti razlog da ustvrdimo kako je prije stvaranja čovjeka na našoj planeti, iz drugih civilizacija već uzeto mnogo njih koji su organizirani u službu Božjeg univerzalnog kraljevstva. Oni nisu stvoreni prije svemira nego su nastali u svemiru u kojem su organizirani u nebeske vojske. To su ti anđeli koji se često spominju u Bibliji. Njih se još naziva i 'zvijezdama' koje se klanjaju Bogu jer predstavljaju nebesku vojsku koja izvršava Božje zapovijedi. Zvijezde kao nebeska tijela se ne mogu klanjati Bogu ali se anđeli kao predstavnici svojih nebeskih zvijezda (zvjezdanih sustava) mogu klanjati (Ot 9:1,11). Oni su svojim postojanjem oživotvorili svemir koji je postao njihovo prebivalište i prebivalište mnogih civilizacija iz kojih su potekli. Njima će se pridružiti izabrani ljudi s naše planete koji će ući u sastav Božje vojske službenika (vidi Otkrivenje 1:20; 9:1; 12:4).


Galaktička federacija


S obzirom da je naša planeta bila izdvojena iz Božjeg kraljevstva, na nju su po službenoj dužnosti dolazili vanzemaljski anđeli. To bi moglo upućivat na postojanje jedne više službe arhanđela koji bi bili uključeni u galaktičku upravu za izvršavanje Božjih planova na toj višoj razini. Oni su mogli 'klicati i uzvikivati' kad je Bog počeo oblikovati još jednu planetu za život. Samim tim su sa svojim anđelima uključeni u obilaženje naše planete i pomaganje ljudima s kojima je Bog trebao izvršiti svoj plan. To vjerojatno nema direktne veze s pojavom neidentificiranih letećih objekata (NLO) koji navodno pripadaju 'Galaktičkoj federaciji'.

Ako postoji 'Galaktička federacija', onda je ona povezana sa Božjim vojskama koje neki vanzemaljski i zemaljski mediji žele prikazati u drugom svjetlu. Naime, u javnost su počele izlaziti izjave od najviših vojnih dužnosnika Izraela i Amerike kako ta Galaktička federacija kontaktira sa nekim istaknutim ljudima svjetske vlade kako bi im pomogli u tehnološkom i društvenom razvoju do stupnja kada će i naša planeta uči u tu nebesku federaciju. Prije toga se čovječanstvo mora podrediti 'novom svjetskom poretku' za koji je put već pripremljen. Time se vjerojatno samo kopira Boga i njegovo univerzalno kraljevstvo tako da će protivnički anđeli sa svojim zemaljskim kraljevima ući u rat sa Božjom galaktičkom federacijom kad izbije 'rat na nebu' (Ot 12:1-4). Ujedno bi to moglo imati veze sa knjigom Otkrivenje u kojoj piše kako "tri nečista duha izlaze iz usta zmajevih, iz usta zvjerinjih i iz usta lažnog proroka"…

“To su naime duhovi đavolski koji čine znake i izlaze kraljevima svega svijeta da ih skupe na boj za veliki dan Boga svemogućega.“ (Ot 16:13,14)

Sotona koji je predstavljen sa 'sedam glava i deset rogova' je udruženje palih anđela koji žele zavladati našom galaksijom tj. Nebom. Da bi mogli funkcionirati kao jedno tijelo imaju svog poglavara. Taj poglavar je najvjerojatnije više biće od njih koji je pao s najviših nebesa na ona niža galaktička nebesa Mliječne staze pod kojim je stvorena Zemlja i druge planete. To nije bio potpuni pad jer mu je Bog dozvolio da slobodno iskuša zemaljska bića koja su trebala upravljati svjetovima, tako da je to bilo područje njegovog utjecaja u pokušaju da zavlada cijelim ovim galaktičkim nebom i mnogim svjetovima. To je mogao biti razlog zašto je Adam stavljen pred izbor jer je njegov Tvorac znao da samo tako preko poslušnog čovjeka može bez ičijeg suprotstavljanja imati vlast nad cijelom planetom. Adam je trebao svojim izborom onemogućiti tom anđelu da preuzme vlast nad Zemljom. S obzirom da u tome nije uspio, Zemlja je postala model stvaranja neovisne vlasti koja je mogla poslužiti za preuzimanje vlasti u cijelom našem galaktičkom nebu koje je već bilo u vlasti Božjeg kraljevstva (usporedi Mt 6:10). Ne znamo da li je po ovom hipotetskom modelu neka planeta pod našim nebom već otpala od Boga poput naše ili je naša planeta bila prva i jedina.

S ovakvim uvidom možemo samo ustvrditi da neovisni i protivnički anđeli nisu vezani za cijeli svemir i druga galaktička nebesa, nego samo za naše nebo. Ne bi imalo smisla sotonu postaviti na poziciju s kojom bi imao vlast nad milijardama galaksija (nebesa). On je očito pokušao nametnuti svoj utjecaj nad jednim nebom u kojem je služio kao kerub. Dok je Božje kraljevstvo funkcioniralo na drugim planetima, on je mogao svoju priliku za svoje planove vidjeti na našoj planeti gdje je uspio pod svoju upravu dobiti prve ljude a preko njih i cijelu civilizaciju.

Ne znamo s kojom moći raspolažu ti nebeski anđeli, ali sigurno ne smiju izlaziti izvan dozvoljenih granica. Njihova moć se očituje kroz nadnaravna čuda i događaje. Takvu moć su dali nekim ljudima koji predstavljaju onaj vidljivi dio koji zabavlja ljude magijom i raznim iluzijama, dok je od ljudi sakrivena on prava slika vanzemaljskih moćnih anđela koji se kriju iza ključnih ljudi u nekim svjetskim vladama i organizacijama. Ukoliko je riječ o anđelima koji su otpali iz galaktičke federacije, jer su izravno i neizravno utjecali na razvoj 'potomstva zmije' na našoj planeti, njima je očito dozvoljeno da vrše svoj utjecaj u strukturama vlasti i religije, kako bi stvorili svoje kraljevstvo na Zemlji. S obzirom da su imali pristup cijelom nebu (galaksiji) onda su mogli vršiti utjecaj na svim planetima sa ljudskim bićima kako bi pokušali srušiti vlast Božjeg kraljevstva i stvoriti svoj viši oblik vlasti cijelog tog neba.

U Otkrivenju vidimo kako je sotona sa svojim anđelima trebao pasti s tog neba na Zemlju, što nam govori da u našem galaktičkom nebu više nije bilo mjesta za njih jer do određenog vremena nije uspio u svojoj namjeri da sruši vlast Božjeg kraljevstva na ostalim planetima s kojim su upravljali arhanđeli pod našim nebom. Zemlja mu je na kraju trebala ostati jedino mjesto pod nebom s kojeg će nastojati spriječiti bilo kakvu mogućnost da se stvore svi preduvjeti za Božje preuzimanje vlasti.

Ovo objašnjenje spada u ono što ne vidimo, ali možemo svojim razumom dokučiti kad sve uzmemo u obzir. Bitno je da uvidimo da Zemlja nije jedini živi planet. Samo tako naša galaksija i cijeli svemir dobivaju svoju svrhu. Po ovom hipotetskom (teorijskom) modelu koja ima smisla i logike, dobivamo sliku univerzuma kao živog organizma u kojem služe anđeli na više razina. Imamo prve sinove Božje koji su poput Adama bili početak svoje civilizacije, a iz svake civilizacije su se uzimali pojedinci u službu anđela kako bi izvršavali Božju volju u korist svih ljudi. Oni su organizirani u manje formacije ili vojske koje su predvodili vođe ili zapovjednici te veće formacije koje su predvodili najviši knezovi ili arhanđeli, prvi Sinovi (Još 5:14). Postoji mogućnost da arhanđeli usko surađuju sa kerubima i poglavarima kozmosa čime se njihovom suradnjom povezuje nebo i zemlja.

Isus je uzet iz svoje grešne civilizacije i postavljen na najviši položaj jer mu je Bog "darovao ime koje je veće od svakog imena" (Filip 2:9). To ime (autoritet) je veće od svakog ljudskog autoriteta jer će on vladati svijetom. Pavle kaže da "nema drugog imena pod nebom danog ljudima po kojem možemo biti spašeni", što znači da Isusovo ime ne pripada 'nebu nad nebesima' nego imenu pod našim galaktičkim nebom u kojemu je nastao svojim rođenjem. Zato nije dobio autoritet nad svim nebesima (univerzumom) nego samo nad našom ljudskom civilizacijom tj. "pod ovim (galaktičkim) nebom" (Dj 4:12).

Nad našom civilizacijom je Bog privremeno postavio anđele iz drugog područja neba jer naša planeta nije imala svog prvorođenog Sina. No, kad je Isus zauzeo mjesto tog Božjeg Sina, onda je "postao toliko veći od tih anđela, koliko je ime, koje je naslijedio, uzvišenije od njihovog imena". Za razliku od anđela koji su samo službenici Božji u organiziranim skupinama (vojskama) koje predvode knezovi i arhanđeli, Isus je postavljen na prijestolje Božjeg kraljevstva na Zemlji čime je postavljen iznad njih. To je samo privremeno jer će on s tim autoritetom vladati svijetom samo određeno vrijeme. U tome će mu pomagati i neki izabrani izvanzemaljski anđeli. Zato Pismo kaže:

“Neka mu se poklone svi anđeli.“ (Hebr 1:4,7,8)

Klanjanje ne znači obožavanje nego iskazivanje časti koja se daje svakoj osobi na nekom visokom položaju. Pokloniti se Isusu znači priznati njegov veliki autoritet koji je dobio od Boga na ovoj planeti.


Rekonstrukcija stvaranja


Sada možemo rekonstruirati početak svega. Bog je najprije po svom obličju (od nevidljive i/ili vidljive materije) stvorio najviša bića koja su smještena u svoje 'odaje' u njegovom okruženju. To su bili serafi. Preko njih je stvorio svoje prve Sinove kojih ima 24 i postavio ih nad cijelim univerzumom. Njima je pridružio kerube koji su im trebali pomagati u oblikovanju života na izabranim planetima. S njima je vjerojatno podijelio svoje ogromno znanje i dao im sposobnosti za kreiranje i oblikovanje materije po zakonima koja je On stvorio, kao što je pretvaranje energije u materiju i antimateriju te oblikovanje materije po nacrtu ugrađene u kemijske elemente i genome. Zbog toga ih je mogao koristiti kao svoje suradnike u oblikovanju materije u biljno i životinjsko carstvo sa čovjekom kao najuzvišenijim bićem. (vidi 14. svezak)

To znači da je po njima mogao od materije oblikovati druga razumna bića od kojih bi neki bili izabrani i postavljeni u službu upravitelja za razvoj civilizacija u cijelom univerzumu. Prije nego su ih trebali načiniti, Bog je svojim Sinovima i njihovim najbližim suradnicima - kerubima - ukazao na svrhu stvaranja tih bića nakon čega im je rekao da na izabranim planetima oblikuju prebivalište za njih. To ne piše u Bibliji na direktan način, pa se u našem istraživanju koristimo principom koji nam je otkriven. Po tom principu je Bog sa svojim nebeskim suradnicima najprije stvorio preduvjete za pojavljivanje drugih razumnih bića na raznim planetima, nakon čega im je Bog rekao:

"Načinimo čovjeka po našem obličju."

I tako su na tim drugim planetima nastala bića o kojima ne znamo skoro ništa jer smo zbog Adama, našeg praoca, još uvijek odvojeni od ostatka univerzuma. Kad budemo dio tog savršenog i umreženog univerzuma, onda ćemo znati sve o njima i Bogu.

Budući da je materija samo oblikovana energija onda nije teško Boga smatrati unikatnim bićem u neraspadljivoj materijalnoj energiji koja čini njegovo obličje. U tom pogledu Njegove riječi: "Načinio čovjeka po svom obličju" dobivaju jedan širi kontekst u koji je uključena materijalna i nematerijalna energija. To zajedničko obličje se zasniva na univerzalnom principu međudjelovanja duše, tijela i duha života koji oživljava tijelo. Kao što postoji unutarnji i vanjski čovjek tako postoji unutarnji i vanjski Bog. Unutarnje obličje se nalazi u vanjskom obličju. Duh i duša (svijest) se nalaze u tijelu i to je osnovni princip života kako Boga tako i njegovih stvorenja koja su sazdana na tom principu:

  • Duh (životna sila) ................... energija
  • Duša (svijest, razum) ..............informacija
  • Tijelo (oblikovana energija).... materija

U prvom dijelu smo objasnili kako su energija, materija i informacija tri temelja postojanja pod zakonom materijalizacije i dematerijalizacije (vidi "Tri temelja postojanja" - 1.dio). Jedno bez drugog ne može podržavati život. Prilikom materijalizacije energija svojom vibracijom pohranjuje informaciju unutar materije, a prilikom dematerijalizacije informacija ostaje vezana uz svjetlosnu energiju koja i dalje vibrira na određenim kodiranim frekvencijama. S obzirom da se svjetlost (vidljiva i nevidljiva) ponaša kao čestica i val, onda bi bilo moguće memorirati informacija na principu čestice, a energiju zadržati u obliku vala.

Isto je tako i sa principom postojanja u tijelu koje u sebi sadrži ta tri temelja postojanja koji se preslikavaju na sam život. Mi u našem tijelu sadržimo 99% energije (duha) koji putem informacije veže materiju u tjelesno obličje. Prilikom smrti materija se odvaja od duha (energije) koja u sebi čuva sve informacije o samoj osobi (duši). Duh funkcionira na principu vala ili energije, a duša na principu čestice koja čuva memoriju same osobe. Kao što je informacija nakon dematerijalizacije vezana u energiju (duh), tak je i duša nakon smrti vezana uz duh (energiju). Taj duh zajedno sa informacijom (dušom) se pohranjuje negdje u 'oblaku' (zajedničkom serveru) gdje se čuvaju do uskrsnuća.

Ovdje je riječ o unutarnjem i vanjskom obličju na zajedničkim temeljima Božjeg postojanja, s tim da se vanjsko obličje ne odnosi na sam oblik tijela nego na njegov osnovni temelj - materijalnu energiju. Riječ je o stvaranju čovjeka po neraspadljivom obličju kakvog imaju Bog i druga bića, samo što je prvi čovjek naše civilizacije svojom greškom odbacio duh neraspadljivog života čime je odbacio i život u materijalnom neraspadljivom obličju. Nakon svih ovih činjenica bi mogli malo više reći o anđelima koji žive u svom vječnom neraspadljivom tijelu.


Nebeskih stvorenja


Bog je sva bića stvorio unutar svoje vrste. Osim ljudi kao zemaljskih razumnih bića postoje i vanzemaljska (nebeska) bića. Naime, oni su za nas

  • nebeska bića - jer prebivaju u svemiru (nebu)
  • vanzemaljska bića - jer prebivaju izvan zemlje

Zamislite da u našoj galaktici postoji još jedna planeta sa ljudskim bićima. Kad bi netko poput Isusa došao na tu planetu da objavi Božju Riječ ili izvrši neki zadatak pomoću božanske sile, oni bi ga smatrali nebeskim (vanzemaljskim) bićem ili anđelom (glasnikom) koji dolazi s neba. No, on je samo čovjek. Tako bi i mi trebali gledati na neke vrste anđela koji negdje u dalekom nebu imaju svoje planetarno prebivalište. Oni dolaze s neba, ali za sada ne znamo gdje je točno njihovo prebivalište u našem svemiru. Možda su neki od njih ili čak svi oni koji su dolazili na zemlju iz naše galaksije, jer druge galaksije imaju svoje anđele koji upravljaju životom pod svojim galaktičkim nebom. Ovakvu sliku dobivamo samo ako su ta bića po prirodi tijela slična čovjeku. Ako je to istina, trebali bi je potkrijepiti onim što piše u Bibliji.

Naziv 'anđeo' se odnosi na prirodu zadatka, ali priroda njihovog postojanja u tijelu je vezana za njihovo prebivalište koje je iz naše perspektive nebesko ili vanzemaljsko. Vidjeli smo da se u Bibliji pojam 'nebesa' odnosi na čitav materijalni svemir koji se sastoji od raznih nebeskih tijela kao što su sunce, zemlja, mjesec i zvijezde (1.Mo 1:16; Ps 8:3). To su nebeska materijalna tijela koja pripadaju neživom stvarstvu. Postoje i nebeska i zemaljska tijela koja pripadaju živim bićima. Naime kad Pavle kaže da postoje takva "nebeska i zemaljska tijela" onda ih on razlikuje samo po mjestu prebivanja i po slavi (1.Kor 15:43).

  • Nebesko prebivalište - nebeska tijela (od nebeske materijalne tvari)
  • Zemaljsko prebivalište - zemaljska tijela (od zemaljske materijalne tvari)

Pavle je po svemu sudeći smatrao da su anđeoska nebeska tijela materijalne prirode kao i samo nebo, ali s drugačijim slavom od našeg zemaljskog tijela. S obzirom da su anđeli dolazili s tog dalekog i nepristupačnog neba iznad svoda ispunjenog nebeskim zvijezdama, onda je to nebo moglo biti njihovo prebivalište, a zvijezde njihov dom. Zbog te materijalne prirode neba se podrazumijevalo i materijalnu prirodu tijela nebeskih bića stvorenih od nebeskih elementarnih tvari koje možemo nazvati zvjezdanim prahom. I oni su kao i čovjek trebali biti stvoreni od praha, odnosno od elemenata od kojih je prije toga načinjeno njihovo prebivalište.

Sve što je stvoreno je načinjeno i oblikovano od nečega. Mi smo stvoreni od elementarnih čestica materije od kojih je načinjena planeta zemlja i cijeli svemir. To može biti slučaj i s nebeskim (vanzemaljskim) bićima koji su mogli biti načinjeni od istih elementarnih čestica materije. Čovjek u svom tijelu sadrži oko 60 različitih vrsta čestica od kojih su građene zvijezde. Od kojih je sve čestica građeno tijelo vanzemaljskih bića to ne znamo. Ali, ukoliko smo dio jednog univerzuma, onda bi između njih i nas trebalo biti dosta sličnosti. Svi smo mi po porijeklu zvjezdana i zemaljska bića iz istog materijalnog prebivališta svemira.

Druga kategorija bića su vezana za Božje prebivalište. To su Božji sinovi (starješine) te serafi i kerubi koji su predstavljali Božju svetost i vlast. U vizijama su se razlikovali po broju krila jer su ih proroci vidjeli s 2,4 ili 6 krila ovisno o razini autoriteta i moguće je da su samo oni imali stalni pristup onom dijelu neba gdje je Božje svetište i prijestolje. Zato su samo oni trebali imati istu prirodu tijela poput Boga jer su odvojena od svijeta nižih bića. Kad su dolazili na zemlju zračili su nepristupačnom svjetlošću, što je i razumljivo jer njihovo tijelo reflektira svjetlo iz svog okruženja. Čak su i tjelesne stanice Mojsijevog lica upile i reflektirale svjetlo kojom je bio izložen u prisustvu nebeskog Poglavara koji je predstavljao Boga na gori Sinaju. Naime, atomi stalno ispuštaju fotone i zrače svjetlost koju mi ne vidimo našim očima nego samo specijalnim uređajima. U Mojsijevom slučaju su atomi kože bili pod jakim utjecajem vanjskog svjetlosnog zračenja koje je koža upila i reflektirala tako da su oni zračili na vidljivoj frekvenciji svjetla koja se mogla vidjeti.

Kad je u pitanju slava po kojoj se razlikuju nebeska od zemaljskih tijela, onda je Pavle očito mislio na razliku na koju je i Isus ukazivao jer anđeli za razliku od čovjeka prebivaju u neraspadljivim tijelima. No, to ne znači da nemaju materijalnu prirodu tijela jer će i ljudi kao materijalna bića imati neraspadljivo tijelo. Po toj slavi ćemo biti izjednačeni s njima, što može ukazivati da smo s njima izjednačeni po prirodi materijalnog tijela, ali još uvijek ne i po slavi koju materijalno tijelo treba imati. Kao što znamo, Isus je već izjednačen s anđelima od krvi i mesa po slavi neraspadljivog i besmrtnog života.


Tajne materijalnog tijela


Jedan od razloga zašto mnogi smatraju da nebeska bića ne mogu biti u materijalnoj prirodi je njihovo čudesno tijelo. Zbog djelomične spoznaje koja nas ograničava u poimanju realnosti, mi ćemo po nekoj našoj logici donijeti zaključak da njihovo tijelo ne može biti građeno od materije jer se oni mogu izlagati situacijama koje bi za ljude bile pogubne. Da li bi to bio logičan zaključak? Ne. Npr. jedan od njih je bio spreman ući u vatru kako bi spasio trojicu Hebreja koja su bila bačena u vatrenu peć. Zanimljivo je da vatra nije naudila ni njima ni tom anđelu. Ako je moguće da materijalno tijelo trojice Hebreja bude zaštićeno od jake vatre, onda materijalno tijelo nebi trebalo gledati kao nešto što je nespojivo s anđelima.

Dovoljno je imati vlast nad zakonima energije kako bi materijalno tijelo bilo zaštićeno, tako da nema potrebe izmišljali bajke. Oni ne moraju biti nematerijalna bića da bi bili nevidljivi ili da bi izbjegli smrtne opasnosti koje prijete u materijalnom okruženju. Iako su oba tijela materijalne prirode, njihovo je neraspadljivo i nije podložno vatri i smrti jer se ono nalazi pod zakonom neraspadljivog života. Zato su mogli bez opasnosti dolaziti na zemlju bez bojazni za svoj život i mogli su nekom silom poništiti snagu vatre i zaštititi svoja i ljudska tijela.

Drugi razlog zašto ljudi tvrde da su anđeli nematerijalna bića je zato što se misli da su oni nevidljivi. Međutim, to ne možemo sa sigurnošću tvrditi jer je činjenica da oni vide jedni druge. Ako naše oko nešto ne može vidjeti, to ne znači da je to nematerijalno. Sve ima svoj oblik koji je vidljiv oku. Ne postoje nevidljiva bića bez obzira što ih naše oko ne može registrirati u prostoru. Mi ih samo iz svog kuta gledanja možemo smatrati nevidljivima. Problem je samo u našem oku koje do mozga ne može prenijeti neke svjetlosne frekvencije i informacije.

Npr. neki ne mogu čuti svaki zvuk koji postoji niti osjetiti svaki miris u prostoru ovisno o receptorima sluha i njuha s kojim su stvoreni. Tako i naše oko ne može vidjeti sve što postoji. Ono vidi samo one boje koje reflektiraju određenu frekvenciju. Sve što je izvan te frekvencije mi ne vidimo. Neki ljudi koji imaju daltonizam ne registriraju neke frekvencije pa ne vide neke boje. Ukoliko naše oko ne može registrirati frekvenciju čestica svjetlosti koju reflektiraju ta nebeska bića onda ih ne možemo ni vidjeti.  Mi ‘vidimo’ samo ono što nam mozak kaže da vidimo. Zato u Bibliji možemo čitati kako je trebalo ljudima 'otvoriti oči' da bi mogli vidjeli ta bića koje naše oko ne može registrirati. Moguće je da njihova tijela utječu na lom svjetlosti u prostoru tako da ne vidimo njih nego prostor iza njih. Oni mogu biti vidljivi za neke ljude dok ih drugi ljudi u tom istom vremenu i prostoru ne mogu vidjeti što znači da manipuliraju ljudskim umom, tako da čovjek u svom okruženju ne vidi ono što je drugima omogućeno da vide (2.Kralj 6:17).

Zbog toga nisu čak ni Isusovi učenici u čovjeku s kojim su razgovarali vidjeli Isusa jer im "nije dano da ga prepoznaju" (Lk 24:16,30). Problem je bio u njihovim očima. U drugoj prilici se pojavio u kući iako su vrata bila zatvorena jer ga vjerojatno nisu mogli vidjeti kad je s njima ulazio u kuću. Postoji mogućnost da je ušao i izašao kroz zatvorena vrata ili kroz zid. To je teško povjerovati. Međutim, kad istražimo strukturu materije, onda bi ipak mogli povjerovati kako čovjek promjenom fizikalnog zakona u mikrosekundi može proći kroz drugu materiju kao što je zid a da se molekularne strukture oba tijela ne poremete.

Danas kad znamo kako izgleda međuprostor materijalnih tijela, tada bi mogli shvatiti da kroz ljudsko tijelo mogu proći atomi drugog tijela a da se ne dodirnu, odnosno da čovjek može proći kroz zid, a da ga ne dodirne. Naravno, to se ne može dogoditi pod prirodnim fizikalnim zakonima zbog prisutne energije u atomskom prostoru i čvrstih veza među atomima. Te veze nisu fizičke nego energetske jer su atomi međusobno vezani energetskim silama a ne materijom. Atomske sile stvaraju različite efekte tako da tijela mogu biti kruta, plastična, elastična i tekuća. Tome doprinosi i prazan prostor unutar atoma koji svojom energijom reagira na vanjske sile i regulira svojstva molekularne strukture svake tvari. Prema tome, da bi jedno tijelo prošlo kroz drugo mora postojati fizikalni zakon na razini atoma koji to omogućava, kako bi se u djeliću mikrosekunde atomske veze oba tijela razdvojile prilikom mimoilaženja i ponovno spojile.

Imao sam priliku čuti o jednom eksperimentu prilikom ispitivanja oružja koje je izbacivalo raketni metak. Taj metak je u sebi imao dodatno eksplozivno punjenje i sagorijevanje kako bi mu se povećala brzina. Pri najvećoj brzini metak je prošao kroz nekoliko metalnih stijenki koje su bile međusobno udaljene jedna od druge i ostavio iza sebe rupu u stijenkama. Međutim, kako je u jednom trenutku brzina bila puno veća metak je prošao kroz jednu stijenku, a da nije ostavio nikakvu štetu. Nije bilo rupe. To bi vjerojatno bio taj fizikalni zakon po kojem je potrebno proći granicu određene brzine kako bi atomi dva tijela stvorili posebno elektromagnetno međudjelovanje i prošli jedan pored drugog, a da ne poremete energetsku vezu i atomsku strukturu tijela. Iako nam je teško povjerovati u tako nešto što nismo vidjeli ili ne možemo sami sebi objasniti, ipak moramo vjerovati da postoje neki zakon po kojem je Isus mogao nestati iz prostorije pred očima svojih učenika. Naravno, on nije ispario, nego ga oni u tom trenutku više nisu mogli vidjeti. Možda je on utjecao na njihov um kao što hipnotizer može učiniti da osoba ne vidi njega iako je on kraj nje.

Ukoliko nije bilo riječ o stanju uma nego o stanju tijela na molekularnoj razini, onda je on po zakonitostima atomskih čestica u djeliću sekunde nestao i prošao kroz zid na drugo mjesto. Bog je Isusu kao ljudskom materijalnom biću dao da se koristi tim nadnaravnim sposobnostima koje imaju i anđeli. Te sposobnosti su moguće samo zbog prostora koji u sebi krije mnoge tajne. To nije ništa neobično jer i danas postoje ljudi (iluzionisti) koji mogu nestati pred očima drugih ljudi i u trenutku prijeći na drugo mjesto. Naravno, oni to mogu postići samo uz pomoć tih vanzemaljskih bića koja mogu utjecati na materiju i prostor kao što je jedan anđeo neutralizirao svojstva vatre koja nije mogla uništiti molekularnu strukturu tijela trojice Hebreja. Drugi anđeo je odveo Filipa s jednog mjesta na drugi jer piše da ga etiopski službenik, nakon što je bio kršten, više nije vidio jer je "duh (anđeo) Božji odveo Filipa" koji se nakon toga "našao u Ašdotu" (Dj 8:26,39,40). Prema tome, ono što ne vidimo ili nestaje pred očima ne mora značiti da je samim tim nematerijalno.

Budući da smo ustvrdili kako su anđeli materijalna bića poput ljudi, oni su prelaskom u naš prostor u mogućnosti biti među nama na vidljiv ili nevidljiv način. To je sposobnost koja je uvjetovana nekim natprirodnim zakonima prostora i materijalne energije. Međutim postoje svjedočanstva onih ljudi koji tvrde da su vidjeli duha (sablast, utvaru) u obličju ljudske figure u pokretu koja se mogla pojaviti i nestati pa smatraju da su vidjeli živo biće koje nije materijalne prirode. Pitanje je da li je taj ljudski lik stvarno živo biće ili nešto drugo. Pogledajmo što možemo saznati iz Biblije.


Duhovno tijelo


Izraz 'duh' u Bibliji ima više značenja ovisno o kontekstu. Uglavnom se taj izraz koristi za nešto što na prvi pogled nema materijalno obilježje kao što je vjetar, zrak, misao, um, svijest, životna sila. Međutim, ljudi uglavnom neznaju da sve ovo spomenuto ne bi moglo postojati bez materijalnih čestica. Isto tako se pojam 'duh' odnosi na anđele i ljude kao materijalna bića, ali i za iluzorne nematerijalne pojave vezane uz ta bića. U vezi toga čitamo:

“A kad su ga ugledali kako hoda po moru, pomislili su: “To je utvara!“ (Marko 6:49,50)

“Dok su [učenici] o tome govorili, Isus je stao među njih i rekao im: ‘Mir vama!’ A oni su, uplašeni i puni straha, pomislili da vide duha. Ali on im je rekao: ‘Pogledajte ruke moje i noge moje! To sam ja! Opipajte me i vidjet ćete, jer duh nema meso i kosti kao što vidite da ja imam.’”(Luka 24:36-39)

Apostoli su bili uplašeni i puni straha misleći da vide 'utvaru' koja hoda po moru. Utvara bi bila neka vrst iluzije u prostoru iza kojih stoje za ljude nevidljiva anđeoska bića i kod ljudi izazivaju strah i druge neugodne osjećaje. Tako su i apostoli tada pomislili da vide takvu utvaru koja hoda po vodi jer u mraku nisu raspoznali Isusa.

U drugoj situaciji su apostoli mislili da vide 'duha' jer se još nisu uvjerili da je Isus uskrsnuo. Iako su čuli da je uskrsnuo bili su sumnjičavi. Za njih je on još uvijek bio mrtav. U tom kontekstu bi izraz 'duh' bio korišten za utvaru mrtve osobe kao što je bio umrli prorok Samuel kojeg je vidjela žena koja se bavila dozivanjem umrlih. No, taj duh nije bio stvarna osoba nego utvara ili prikaza.

Neki apostoli su imali prilike vidjeti umrle proroke Mojsija i Iliju koji nisu bili stvarne osobe od mesa i kostiju nego samo slika u prostoru ili duh (utvara). Za razliku od njih anđele se moglo vidjeti kao stvarna bića od mesa i kostiju, kao što je to bilo u slučaju Abrahamovih posjetitelja, tako da Isus nije mislio na njih iako se i za njih koristi pojam 'duh' ali u drugom kontekstu. Anđeli su za ljude 'duh' samo kad su nedodirljivi i nevidljivi u situacijama u kojima je do izražaja dolazila njihova sila (duh) s kojom su izvršavali svoje zadatke. Prema tome, kad je Isus rekao da on nije 'duh' onda je rekao da on nije utvara (iluzija) nego stvarna osoba od mesa i kosti.

  • Duh (utvara) nije stvarno živo biće (iluzija)

Utvara ili duh neke osobe se spominje samo u kontekstu iluzije kao nešto što nije stvarno tako da ne možemo pojam 'duh' koristiti za tvrdnju da postoje nematerijalna bića. To je poput holograma koji odgovara trodimenzionalnoj slici u prostoru. Kad to može čovjek napraviti, onda mogu to i vanzemaljska bića na neki drugi puno uvjerljiviji način.

Što je onda sa opsjedanjem po kojem neka nebeska bića mogu navodno ući u čovjeka? Ljudi često pomisle da oni doslovno ulaze u ljudsko tijelo jer vjeruju da oni to mogu samo ako su nematerijalna bića. Međutim, oni fizički ne ulaze u čovjeka nego ulaze u ljudski um, na sličan način na koji to rade hipnotizeri ili hakeri koji ulaze u tuđe servere i kompjutore. Da bi to mogli učiniti, čovjek mora za njih imati otvorena vrata svog uma i svjesno ili nesvjesno dozvoliti da se njime manipulira. Kad bi oni mogli ulaziti u tijelo onda bi mogli ući u svakog čovjeka kao paraziti, a budući da jedino um može to spriječiti onda je očito da oni opsjedaju mozak preko kojeg drže u vlasti cijelog čovjeka. Možda se svojim umom vežu i za glavne energetske točke u tijelu čovjeka kako bi koristili njegovu materijalnu energiju.

Vidjeli smo da se ni Boga ne može smatrati isključivo nematerijalnim bićem bez obzira što piše da je On Duh. Isto tako je i s anđelima koji se smatraju duhovima.

“Nisu li svi oni službeni duhovi (kojima je dužnost služiti) i koji su poslani da služe onima koji će naslijediti spasenje?“ (Heb 1:14)

  • poslani duhovi - poslanici (apostoli), glasnici (anđeli)

Skoro svi pomisle da se pojam 'duhovi' odnosi na nematerijalna bića. No, kad se uzme u obzir kontekst vidjet ćemo da je ipak riječ o materijalnim bićima. Naime, kad govorimo o prirodi njihovog postojanja, oni su spadali u kategoriju besmrtnih bića i zbog toga ih svi biblijski pisci nazivaju 'duhovima' (vidi 5.Mo 18:11; Mt 8:16; 9:34; 12:24; 1.Kr 22:19-21; 1.Kor 10:20; Ef 6:12; Od 16:14). Tijelo je podložno smrti, a duh je nešto što ne propada. Samim tim je moguće uskrsnuće onih kojima se duh vraća Bogu prilikom smrti.

Da je to tako vidimo iz konteksta jer je Petar, prije nego što je spomenuo 'duhove', spomenuo Isusa za kojega je rekao da je:

“ubijen u (smrtnom) tijelu, a uskrsnut u duhu.“ (1.Pet 3:18)

On je uskrsnut u duhu koji je bio sačuvan kod Boga. Duh je životna sila, a smrt je stanje sna pri čemu je tijelo podložno uništenju. Kad je tijelo jače od duha, onda čovjek spada u kategoriju tijela, a kad je duh jači od tijela, onda je čovjek u kategoriji duha ili duhovnih bića. Drugim riječima, kad je čovjek u vlasti smrti, onda se za njega kaže da je 'tijelo', a kad je u vlasti života onda je on 'duh'.

Budući da je Isus kao čovjek uskrsnut u svom materijalnom tijelu od mesa i kostiju, ali kao besmrtno biće, onda je to bilo uskrsnuće (materijalnog tijela) u duhu jer je "duh taj koji daje život" materijalnom tijelu. Zbog smrtne prirode, Bog čovjeka naziva 'tijelo', a budući da Isus više nije u toj kategoriji smrtnih bića, njega više ne poznajemo po (smrtnom) tijelu nego po (besmrtnom) duhu kao i sve one koji su prešli iz smrti u život (1.Moj 6:3). Prelazak iz smrti u život je u biti prelazak u stanje duha koji nije podložan smrti.

“Zato mi od sada nikoga (tko je prešao iz smrti u život) ne poznajemo po tijelu; i ako Krista poznajemo po tijelu, ali ga sad više ne poznajemo.“ (2. Kor 5:16)

  • čovjek - tijelo (smrtno biće)
  • čovjek - duh (besmrtno biće)

Isus u pravom smislu riječi spada u kategoriju živih 'duhova' iako je ljudsko materijalno biće.

  • Isus je najprije bio 'tijelo - živio je u materijalnom smrtnom (tjelesnom) tijelu
  • Isus je nakon uskrsnuća postao 'duh' - živi u materijalnom besmrtnom (duhovnom) tijelu

U tom smislu je i Isus 'službeni duh' kao i anđeli odnosno duhovno ili besmrtno biće, ali u materijalnom tijelu od mesa i kostiju, a ne 'duh' ili utvara bez mesa i kostiju (Hebr 1:14). To je za čovjeka nova i viša dimenzija materije koju imaju druga bića u svemiru koji pripadaju kategoriji duhovnih bića. Tako čitamo da se Filipu javio 'anđeo', a u nastavku čitamo da mu se javio 'duh' (Dj 8:26,29,39). Prema tome, za Boga, anđele i Isusa su koristi izraz 'duh', jer su besmrtna bića koje pokreće sila (duh) besmrtnog života. Njihova tijela su neraspadljiva iako su sazdana od materije.

Kakve veze duh ima s materijom? Uzmimo opet u obzir da 99,99% ljudskog tijela je prostor u kojem djeluje nematerijalna energija (duh). Materija unutar atoma zauzima samo 0,01% prostora. Ta praznina unutar atoma je 'ono' nešto, a ne ništa. Ona je ispunjena nematerijalnom energijom koja je sama po sebi duhovna dimenzija svakog atoma iz kojeg izvire materija. Bog kroz frekvenciju životnog duha određuje da li će taj duh imati snagu neraspadljivog života ili ne. U tom smislu je Isusovo postojanje ovisno o tom duhu, kao i svako besmrtno biće. Kao što možemo govoriti o materijalnoj energiji u materijalnim česticama, tako o besmrtnim bićima možemo govoriti kao o materijalnim 'duhovima' u materijalnim tijelima. To bi bio biblijski kontekst.

Zanimljivo je da se Isusa u viđenjima apostola Pavla i Ivana opisuje na isti način kao i anđele u vizijama, dok se anđele koji su došli na zemlju opisuje kao ljudska bića, odnosno kao i Isusa koji je nakon uskrsnuća postojao u neraspadljivom materijalnom tijelu. Tu vidimo dodatni razlog za tvrdnju da su anđeli (duhovi) u biti materijalna bića poput ljudi, potpuno slična Isusu nakon njegovog uskrsnuća u neraspadljivi život. Kao što je Isus uvjeravao svoje učenike da je on biće od mesa i kosti tako i anđeli to mogu tvrditi. Kao što je Isus rođen na zemlji po Adamovom i Davidovom sjemenu i postavljen za službenog duha Božje riječi, tako i neki od njih (osim serafa i keruba) mogu biti rođeni na svojim planetama od svojih praočeva, nakon čega su izdvojeni i postavljeni za anđele. Isus je po imenu (autoritetu) puno više od tih anđela koji su dolazili na našu planetu jer nitko od njih nije bio postavljen nad našom civilizacijom niti je dobio ime (autoritet) prvorođenog Sina.

Stoga, kad Biblija spominje nebeska bića kao dobre i zle 'duhove' onda ne govori o nematerijalnim nego o besmrtnim bićima. Život, životna sila ili duh života je nematerijalne prirode, a ne tijelo iako smo vidjeli da je i tijelo većim dijelom nematerijalne prirode s materijalnim česticama koje u sebi sadrže sile za strukturalno povezivanje u trodimenzionalne rešetkaste strukture molekula i tkiva.


Frekvencija života


U Bibliji se nigdje ne koristi izraz "nematerijalno biće" u smislu prirode tijela kao suprotnost materijalnom biću. Pavle spominje 'duhovno tijelo' ali samo u kontekstu čovjeka kao materijalnog bića. Materijalno tijelo je raspadljivo zbog nedostatka duhovne energije unutar atoma tako da tjelesne stanica građene od takvih atoma bez odgovarajuće frekvencije duha gube moć trajne samoobnove što dovodi do smrti tijela koje se pretvara u prah (atome). Neki atomi u svom nepromijenjenom obliku mogu trajati milijarde godina jer imaju u sebi sile koje ga štite od raspadanja. No, temelj ljudskog tijela je stanica koja je građena od atoma. Da bi stanica mogla trajno izvršavati svoju funkciju, ona mora sačuvati sve atome koji omogućavaju stvaranje zamjenskih stanica bez rasipanja životne energije.

Međutim u čovjeku ne postoji sila koja bi spriječila samouništenje tjelesnih stanica pa se na molekularnoj razini atomi odvajaju i nestaju iz tijela bez adekvatne zamjene. Ipak ljudsko tijelo snagom duha u kojem je život može postati neraspadljivo (duhovno) kao što je postalo u slučaju Isusovog tijela. Tu snagu života može crpiti samo iz božanskih čestica s odgovarajućom frekvencijom duha koji čuva mehanizam održavanja tjelesnih stanica od raspadanja. To je taj viši stupanj materije kojom su građena besmrtna bića, zbog čega će na nivou atoma doći do preobrazbe iz raspadljivog u neraspadljivo tjelesno obličje.

Kad Pavle govori o Adamu i Isusu kao predstavnicima čovjeka, on piše da "duhovno tijelo nije prvo nastalo nego tjelesno (raspadljivo) pa onda duhovno (neraspadljivo)" (1.Kor 15:44,46). Da bi postojalo duhovno tijelo mora najprije postojati materijalno tijelo. Preko fizičkog (tjelesnog) tijela se zatim oblači duhovna neraspadljiva snaga vječnog života. To znači da je nakon toga svaki atom koji gradi tijelo ispunjen jednom (božanskom) silom po kojem ...

  • materijalno smrtno raspadljivo tijelo

dobiva karakteristike

  • materijalnog duhovnog neraspadljivog

Stoga materijalno biće u kojem je život možemo gledati kroz dvije prirode

  1. Priroda tijela ~ raspadljivo ili neraspadljivo
  2. Priroda života ~ smrtno ili besmrtno

U tom smislu čovjek može po prirodi života biti besmrtno biće ili 'duh' kao i anđeli, pa je sasvim razumljivo da su i vanzemaljska bića poznata kao anđeli u ljudskom obličju najprije stvoreni kao materijalna smrtna bića koja su zatim u određenom trenutku dobili duhovno obilježje tijela i postali besmrtnici po duhu koji daje život.

Dolaskom na našu Zemlju, oni se ne trebaju materijalizirati jer su materijalna bića. Energija je ta koja se može materijalizirati, a ne živo biće koje je stvoreno unutar svoje vrste. Biblija samo govori o preobrazbi raspadljivog tijela u neraspadljivo i obrnuto pri čemu se preobrazba dešava na razini tjelesnih stanica i atoma. Zato atomi u tijelu moraju biti ispunjeni duhovnom energijom ili frekvencijom života kako bi nastalo duhovno tijelo koje je i dalje materijalno. Tom frekvencijom bi nastala energija koja bi svojim zračenjem stvorila snažnu energetsku barijeru oko svakog atoma, a time i oko svake tjelesne stanice.

Kao što oko naše planete postoji zračni omotač, ali i elektro magnetno polje koje je štiti od štetnih zračenja iz svemira tako bi bilo i sa našim tjelesnim stanicama. Kad bi Zemlja imala slabo zaštitno polje došlo bi do njenog postepenog umiranja. Snaga tog polja dolazi iznutra, iz same jezgre planete. Tako bi i svaki atom koji gradi jezgru stanice u sebi sadržavao energiju za dovoljno snažno zaštitno polje koje bi se stvorilo oko svake stanice. Svaka stanica je građena od bilijardu atoma zbog kojih bi se oko stanice stvorio duhovni omotač (svjetlosna aura), dovoljno jak da je štiti od raspadanja.

Na nebu (u svemiru) i na zemlji postoje samo dvije vrste tijela:

  1. materijalno raspadljivo (tjelesno) tijelo
  2. materijalno neraspadljivo (duhovno) tijelo

Oba tijela su materijalne prirode. Ovaj zaključak je u skladu s činjenicom da pisci biblijskih tekstova nikad nisu tvrdili da postoji život u nekoj nematerijalnoj prirodi.

Biblija iznosi svjedočanstva ljudi koji su imali susret s anđeoskim bićima nalik čovjeku. Riječ je o najnižem redu anđela iz drugih vanzemaljskih svjetova. Nigdje ne piše da su oni imali krila niti su ih Božje sluge doživljavali kao bića bez mesa i kostiju. Da su ih gledali na taj način onda ne bi tražili od njih da se odmore i okrijepe uz jelo i piće (1.Mo 18:1-8; 19:1,2). Ta bića su bila fizički slična čovjeku iako nisu živjeli na zemlji zbog čega se može reći da su došli sa drugih planeta našeg svemira. Tako je jedan od njih došao ženi nerotkinji da joj kaže da će roditi sina. Ona je svom mužu rekla da je posjetio Božji čovjek koji je imao "lice anđela Božjega" (Suci 13:3-6). To nije značilo da je to lice bilo različito od ljudskog, nego je odražavalo dostojanstvo. Na sličan je način opisan i Stjepan kojemu je lice bilo kao u anđela (Dj 6:15). Zanimljivo je da je njen muž Manoah, kad je anđeo ponovo došao, rekao:

Jesi li ti čovjek koji je razgovarao s ovom ženom?” A on je odgovorio: “Jesam.” (Suci 13:11)

Ovaj anđeo je neizravno priznao da je on taj 'čovjek'. Zbog te sličnosti sa čovjekom se često nije znalo da li je sluga Božji sa zemlje ili sa neba (vidi Hebr 1:2; Jošua 5:13-15). Zato možemo slobodno govoriti da su neki anđeli izdvojeni iz svoje civilizacije i postavljena u službu Božje vojske koja nadgledava i upravlja naseljenim planetama unutar galaksija. Po istom principu će biti uspostavljena vojska anđela sastavljena od ljudi s naše planete koje će predvoditi Isus (drugi Adam, sin Božji). Neki od njih će vjerojatno služiti na planetarnom nivou, a drugi na galaktičkom nivou u suradnji sa anđelima iz drugih svjetova.

Sve ovo u sebi krije još jednu činjenicu, a to je da su anđeli najnižeg reda koji su dolazili na zemlju bili spolna bića kao i čovjek. Zato nas zanima što Biblija o tome govori.


Tko su pretpotopni  Božji sinovi


Nakon svega što smo do sada razjasnili u skladu sa biblijskim i znanstvenim činjenicama bi bilo sasvim razumljivo da neka vanzemaljska bića (anđeli) imaju spolna obilježja poput čovjeka. Međutim, Biblija se često tumači bez njenog izvornog konteksta zbog čega se riječima njenih pisaca daje drugo i drugačije značenje kao što je to slučaj s knjigom Postanka 6:1-4 gdje piše:

1 “A kad su se ljudi počeli množiti na zemlji i kad su im se rodile kćeri, 2 sinovi Božji zapazili su da su ljudske kćeri lijepe. Stoga su počeli uzimati sebi za žene sve koje su poželjeli. 3 Tada je Jehova rekao: “Neću unedogled trpjeti čovjeka jer on je samo tijelo. Neka živi još 120 godina!” 4 U te dane, a i kasnije, na zemlji su živjeli nefili* (ljudi divovskog rasta). Naime, sinovi Božji su išli (sastajali, spolno su općili s) ljudskim kćerima, pa su im one rađale sinove. Bili su to silnici, nadaleko poznati među ljudima koji su živjeli u staro doba.“

Ovdje se spominju Božji sinovi kao spolna bića koji su u pretpotopno vrijeme živjeli suprotno Božjoj volji. Tko su oni bili? Mojsije je pisao knjigu Postanka a također i knjigu o Jobu. U obje knjige se spominju Božji sinovi, jedni koji potječu sa zemlje, a drugi s neba.

Zemaljski sinovi

“Tada reci faraonu: 'Ovako veli Gospod: Izrael je prvorođeni sin moj.“ (2.Mo 4:22)

“Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, kad je razmještao sinove čovječje, odredi im međe po broju Božjih (Izraelovih) sinova.“ (5.Mo 32:8)

Nebeski sinovi

“A dogodi se jednoga dana, te dođoše sinovi Božji i stupiše pred Jahvu. I Sotona se pojavi među njima.“ (Job 1:6)

Velika većina kršćana i Židova smatra da su u pitanju nebeski Božji sinovi koji su se materijalizirali. U tom slučaju bi morali vjerovati kako su nematerijalni bespolni duhovi (anđeli) u pretpotopnom razdoblju mogli postati materijalna spolna bića koja su prouzročili začeće kod ljudskih žena i tako se križali sa ljudskim kćerima s kojima su stvarati hibridna bića (1.Mo 6:1-4). Ovakvo gledište je na klimavim temeljima jer stvara problem kojeg se potpuno zanemarilo. Prije nego sagledamo taj problem vidjet ćemo zašto se to gledište provuklo do današnjih dana.

Ovakva priča dobiva na vjerodostojnosti među kršćanskim učiteljima i vjernicima jer su i apostoli u svojim poslanicama spomenuli te pretpotopne događaje i povezali ih sa nebeskim bićima, anđelima. Pogledajmo što su oni napisali:

“Doista, ako Bog anđele koji sagriješiše nije poštedio nego ih je sunovratio u Tartar i predao mračnom bezdanu da budu čuvani za sud…“ (2. Petr 2:4)

“I anđele koji nisu zadržali svoj prvobitni položaj, nego su napustili svoje pravo obitavalište (svoj stan, prebivalište), u vječnim okovima u gustoj tami čuva za sud velikoga dana.“ (Juda 6)

U knjizi Postanka se uopće ne spominje ovaj scenarijo. Zato me je zanimalo zašto Petar i Juda govore i pišu o palim anđelima i njihovoj osudi kad to nisu mogli potkrijepiti iz nadahnutih Pisama. Odakle im te informacije? Vjerojatno iz iste one apokrifne knjige iz koje je Juda u nastavku citirao jedan stavak i zapisao:

Biblija: “Ali i za ove prorokova Henok, sedmi potomak Adamov, govoreći: "Gle, dolazi Gospodin (Jahve) s tisućama svojih svetih, da učini sud nad svima, i da kazni sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela, koja bezbožno počiniše, i za sve drske riječi, koje bezbožni grješnici izgovoriše protiv njega.“ (Juda 14,15)

Ovo su potpuno slične riječi i misli iz knjige o Henoku koja je napisana između 3. i 1. stoljeća prije Krista u kojoj piše:

Henok: “I gle! Jehova je sišao sa mirijadama svetih anđela svojih, da sudi svima i da osudi sve bezbožnike za sva bezbožna djela njihova koja su bezbožno činili i za sve drske riječi koje su bezbožni grešnici izgovorili protiv Njega.” (Henok 1:9)

Možda je ovo proročanstvo bilo dio usmene predaje koja je starija od same knjige. Osim toga u ovom citatu nema ništa sporno jer je izrečeno u skladu sa ostalim proročanstvima zapisanim u Bibliji i sa samim uvjerenjem kojeg su imali Židovi i kršćani. Nas zanima da li su Židovi mogli naći išta sporno u ostatku Henokove knjige kojoj su glavna tema Božji sinovi i nefili (divovi) kao uzročnici svega zla.


Henokova knjiga i Biblija


Da bi mogao istražiti ovu temu morao sam pročitati tu knjigu. U njenom šestom poglavlju (isto kao i u šestom poglavlju knjige Postanka) čitamo o miješanju sinova neba s ljudskim kćerima:

“1. I sinovi ljudski veoma su se namnožili na zemlji, a rodile su im se i kćeri, lijepe i ljupke. 2. Kad su ih anđelisinovi nebeski – uočili, počeli su osjećati požudu, te su stali govoriti jedan drugome: “Dođite, odaberimo sebi žene među djecom ljudskom, neka začnu sa nama i rode nam sinove.” (...) 6. Bilo je ukupno dvije stotine onih koji su se spustili na zemlju u danima čovjeka Jareda. (...)  11. Žene potom začnu i rode divove. I svaki bijaše visok 30 lakata (oko 13 metara).” (Knjiga proroka Henoka, 6:1,2,6,11; 7:2)

Usporedimo s knjigom Postanka:

“... sinovi Božji zapazili su da su ljudske kćeri lijepe. Stoga su počeli uzimati sebi za žene sve koje su poželjeli. (...) sinovi Božji su odlazili (spolno općili s) ljudskim kćerima, pa su im one rađale sinove. Bili su to silnici…“ (Knjiga Postanka 6:2,4)

Prvo što smo mogli primijetiti da se u knjizi Postanka spominje izraz 'Božji sinovi' koji je neodređen, i mogao se odnositi na nebeska i zemaljska bića, dok se u Henokovoj knjizi spominje da su to bili anđeli kao sinova neba. U njoj stoji da su nefili bili poluljudi…

“... rođeni od duhova (anđela) koji su postali tijelo.“ (Henok 16:8,11)

Čak i da nema ove apokrifne knjige, čitalac bi stekao dojam da se u knjizi Postanka ipak navodi razliku između Božjih i ljudskih bića koji su živjeli jedni s drugima, jer bi izraz 'Božji sinovi' mogao ukazivati na Nebo, dok bi izraz 'kćeri ljudske' ukazivao na Zemlju. Zato bi Henokovu knjiga netko smatrao nadopunom koja objašnjava tu razliku i zadovoljava ljudsku znatiželju. U biti, tu su knjigu u ono vrijeme neki židovski učitelji koristili kao dodatak hebrejskim svetim spisima jer se u njoj navodno iznose i oni detalje koji objašnjavaju skrivenu pozadinu tih pretpotopnih događaja. Npr. u Postanku piše kako su prvi ljudi stjecali određena znanja i vještine u obradi zemlje, metala i glazbenih instrumenata, dok u Henokovoj knjizi saznajemo imena anđela koji su im dali to znanje i podučili vještinama. Čak i više od toga, jer se navodi koji su to anđeli dali ljudima saznanja o astrologiji, vraćanju i gatanju (8.pogl). Među njima je bio i jedan od zapovjednika anđela koji je zaveo Evu i zvao se Gadrijel (69:6).

Sve zapisano u knjizi dobiva na vjerodostojnosti samo zato što iza nje navodno stoji Božji čovjek, Henok. Samim tim, kad čitamo Judinu poslanicu u kojoj on citira i kaže što je Henok prorokovao, onda bi netko mogao pomisliti da je i sve ostalo što je zapisano u knjizi Henokovoj istina koju ne treba dovoditi u pitanje. No, veliko je pitanje tko je napisao knjigu, Henok ili netko tko se krije iza njegovog imena. Ono što znamo je da su je židovski rabini smatrali krivotvorenim spisom (pseudo epigrafom) čiji se autor skrivao iza Henoka.

Inače, sama knjiga ima dodirne točke sa hebrejskim svetim spisima iz kojih su uzete mnoge proročanske slike i vizije na kojima autor temelji svoje priče s kojima je nadopunio biblijski izvještaj. On često koristi napomenu "Jehova je rekao" ili "kaže Jehova" nakon čega slijede riječi koje je izgovorio sam Bog što bi svakog čitaoca navelo da pomisli kako je knjiga nadahnuta. To ne bi bilo čudno jer bi za tog anonimnog autora to bilo opravdano u želji da među Židovima prevlada određeno mišljenje i ojača vjera u mesijanska obećanja s kojima će se učiniti kraj njihovog ugnjetavanja od okolnih naroda. Koliko god te riječi po svom smislu mogu imati dojam da ih je izgovorio sam Bog, mogao ih je napisati čovjek koji je dobro upoznat sa stilom pisanja svih Božjih objava i vizija zapisanim u hebrejskim svetim spisima.

Osim toga i sam Bog je rekao da bi se u narodu mogao naći prorok koji će u Jehovino ime govoriti laži, izmišljene priče i viđenja svog srca. Čak je rekao da on to dopušta kako bi ih kušao. Takve proroke je trebalo provjeravati i ako se nešto nije dogodilo kako je on rekao, moralo ga se kazniti, pogotovo ako ih je navodio na idolopoklonstvo i krivo obožavanje. Međutim ova knjiga osuđuje sve ono što Bog osuđuje, a proročanstva su napisana tako da ih nitko nije mogao provjeravati i osporavati jer govore o događajima koja su se ispunila i onima koja bi se trebala ispuniti u dalekoj budućnosti.

Onaj tko je poznavao proročke spise i vizije je mogao na tim temeljima napisati svoja slična viđenja i proročanstva uz neke izmjene i nadopune. Zato u toj knjizi nalazimo na razna viđenja i proročanstva za razdoblje od postanka svijeta pa sve do kraja novog mesijanskog doba koja su u skladu s židovskim očekivanjima. Ona u slikama s prenesenim značenjem navodi cijelu povijest Izraela, od Adama do Makabejaca, u kojoj točno opisuje sve ono što se desilo u tom razdoblju na način kao da se to tek treba dogoditi. To spada u naknadno pisana proročanstva, a budući da se pripisuje vjernom čovjeku Henoku, a ne samom piscu, nitko u ono vrijeme nije mogao provjeriti pouzdanost informacija, pa su moglo pomisliti da se sve to ispunilo.

Međutim, ta se knjiga nigdje ne spominje u vrijeme pisanja starog zavjeta. Nije u sastavu grčkog prijevoda Septuaginte, pa je vjerojatno zapisana nakon prevođenja hebrejskih knjiga na grčki jezik. Da je knjigu pisao stvarni Henok ona bi bila čuvana iz naraštaja u naraštaj i došla bi u Mojsijeve ruke te bi bila čuvana zajedno sa njegovim knjigama. No, te knjige nema u tom periodu. Da je Mojsije imao neka saznanja o palim anđelima on bi ih napisao. On je zapisao samo ono što se prenosilo usmenim putem do njegovog vremena i razlikovalo se od egipatskih mitoloških priča.

Do Mojsija su Izraelci čuvali svoju povijest koja je sezala sve do Abrahama, a samim tim i do Noa. Mojsije im nije otkrio ništa novo kad je zapisao kratku povijest od Adama do Noe u kojem se spominju 'sinovi Božji' jer su oni morali znati tu povijest svojih korijena koja se prenosila iz naraštaja u naraštaj. Međutim, nakon babilonskog zarobljeništva, a pogotovo pod utjecajem grčke kulture postojalo je više vjerskih struja koje su zastupali različita uvjerenja među kojima je besmrtnost duše i sudbina palih anđela tj. bogova koji su sa ljudskim kćerima stvarali polubogove. Sumerani i Grci su u svojim zapisima imali takve priče, a budući da su mnogi Židovi ostali živjeli izvan svoje zemlje na područjima tih drugih naroda onda je među njima mogla nastati takva verzija i takva knjiga.

Židovi su u vrijeme Isusa Krista takvu priču vjerojatno prihvatili kao mogući scenarijo koji se odigrao prije potopa. Zato je knjiga proroka Henoka imala jak utjecaj na rane židovske i kršćanske mislioce, kao i za pisce novozavjetnih poslanica. Mnoge njene izjave o mesijanskim očekivanjima su kružile među Židovima u vrijeme Isusa i apostola, pa su neke od njih bile slične Isusovim riječima. No on je često govorio u pričama koje su imale dodirne točke sa tadašnjim shvaćanjima. Npr. u Henokovoj knjizi stoji da je taj prorok bio uzet na nebo gdje je od Boga dobio zapovijed što da kaže palim anđelima. Zatim ga je neki anđeo odveo na mjesto gdje se nalaze duše patrijarha i svetaca. Vidio je i Abela (70:1-4). Također je bio odveden u šeol gdje su duše pravednih odvojene od duša grešnika (22. pogl.) Jedni su bili na mjestu gdje duše proživljavaju muke, a drugi u vrtu života gdje se nalazi zdenac života i tu čekaju dan suda (61:8-12) Ovakve slike zagrobnog života su bile poznate među Židovima Isusovog vremena. Na temelju te priče Isus je ispričao svoju priču o bogatašu i Lazaru u kojoj spominje Abrahama i umrle duše koje su odvojene u šeolu (Luka 16:19-31). To nije značilo da je vjerovao u zagrobni život kakav je opisan u viđenjima zapisanim u toj knjizi. Nije morao ni vjerovati ni u verziju o palim anđelima jer se ona ne spominje u svetim spisima.

U Henokovoj knjizi se često spominje Sin čovječji te se navodi da će on biti "Nojev potomak" i "potomak žene" (62:5; 65:2). No, to se znalo i bez te knjige jer su Židovi očekivali Mesiju, sina čovječjeg koji je trebao biti učinjen prvorođenim sinom Božjim. U toj knjizi je opisano viđenje Sina čovječjeg, upravo onako kako ga je vidio i prorok Danijel gdje ga Bog imenuje za kralja svim narodima, pa čitamo:

“I ugledao sam Pradavnoga [ili: “Onoga koji je od prastarih dana”], kojemu je kosa bila bijela kao čista vuna, a uz Njega je bilo neko biće slično čovjeku, a lice mu je zračilo blaženstvom, kao lice svetog anđela.

I upitao sam anđela koji je bio sa mnom i otkrio mi sve sakrivene stvari, upitao sam o onom Sinu čovječjem – tko je on i zašto je tamo uz Pradavnoga?

A on mi je odgovorio rekavši: “Ovo je Sin čovječji, on je pravedan i pravednici će biti uz njega, on će im biti utočište. On će otkriti sva blaga koja su bila sakrivena, jer ga je za to odredio Jehova nad duhovima. On ima posebno uzvišen položaj pred Jehovom nad duhovima, zauvijek u pravednosti.

Ovaj Sin čovječji, kojeg si vidio, on će [podići] kraljeve i moćnike sa njihovih položaja, i snažne sa njihovih prijestolja, ukinut će vlast tih moćnika, i razbiti zube grešnicima.“ (47:1-4)

“I u taj čas Sin je čovječji bio imenovan u prisutnosti Jehove nad duhovima, i njegovo je ime došlo pred Pradavnoga.

Zaista, prije nego su Sunce i znamenja bila stvorena, prije nego što su zvijezde nebeske bile načinjene, njegovo je ime bilo (on je bio) kod Jehove nad duhovima. (...)

U dan njihove boli nastupit će vrijeme odmora za zemlju, jer takvi [nepravedni] će pasti i neće više ustati. I neće biti nikoga tko bi im pružio ruku i podigao ih – tako će završiti svi oni koji su odbacili ime Jehove nad duhovima i Njegovog Pomazanika [hebrejski: “Njegovog Mesiju”; grčki: “Njegovog Krista”]. Neka je blagoslovljeno ime Jehove nad duhovima.“ (48:2,3,10)

Ovo je potpuno isti opis onoga što je zapisano u Danijelovoj knjizi (7.pogl.), samo što Danijel ne govori da je Sin čovječji bio na nebu prije svog imenovanja, dok Henok tu misao ubacuje i navodi, ne samo u gornjim riječima nego u još jednom dijelu gdje kaže da je Bog skrivao, čuvao i držao Sina čovječjeg u svojoj prisutnost (62:8; 70:1). Naravno, i ovo je za nekoga mogla biti podloga iz koje se mogla stvoriti ideja o Isusovoj inkarnaciji. U nastavku se opisuju još neki detalji o Sinu čovječjem (vidi još 52:4; 53:3-6; 62:1-5; 67:27-29), a za oko opet upadaju neke riječi koje su zapisane i u Bibliji (Starom zavjetu) jer piše:

Henok: “Na njemu (Sinu čovječjem) počiva duh mudrosti, duh koji daje razboritost, duh snage koji daje razumijevanje, duh onih koji su “pali (ili zaspali) zbog pravednosti”. (Henok 49:3)

Biblija: “Na njemu će duh Jehovin počivati, duh mudrosti i razuma, duh znanja I straha Gospodnjeg.“ (Iz 11:2)

Henok: “Jer ga je Jehova nad duhovima postavio na prijestolje svoje slave, duh pravednosti izliven je na njega. Riječima usana svojih pogubit će sve grešnike…“ (62:2)

Biblija: “Prutom svojih usta udarit će zemlju, dahom svojih usta pogubit će zle.“ (Iz 11:4)

Henok: “Jer će u danima kada Izabranik ustane sva zemlja klicati od sreće, i tada će pravednici prebivati na zemlji i izabranici će živjeti na njoj.“ (51:5)

Biblija: “Jer će pravednici prebivati na zemlji i bezazleni će ostati na njoj.“ (Izreke 2:21)

Iako toga ima još, ja bi izdvojio još jedan citat kojeg je nepoznati autor ove sporne knjige kopirao iz Biblije:

Henok: “I vidio sam da će u tim danima Pradavni sjesti na svoje slavno prijestolje, i knjige života otvorit će se pred Njim. I sva mnoštva nebeska koja pripadaju Njemu, i svi koji Mu služe – svi će stati pred Njega.“ (47:3)

Biblija: “Gledao sam i prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjedne… tisuće tisuća služahu mu i mirijade (nebrojena mnoštva) stajahu pred Njim. Sud sjede i knjige se otvoriše.“ (Dan 7:9,10)

Razlika je samo u tome što navodni Henok kaže da vidi ono što će se desit, a Danijel opisuje ono što vidi da se dešava u budućnosti. Ovakvim se prepisivanjem i korekcijama htjelo vezati uz priznate proroke i druge biblijske pisce kako bi se ostavio dojam da je sličnost sama po sebi razumljiva jer su proroci vidjeli isto ali u različitim vremenima. Samim tim bi se lakše prihvatilo i ono što nije pisalo u hebrejskim spisima nego samo u toj (apokrifnoj) knjizi. Bez obzira što knjiga nije bila nadahnuta, ona je imala neku duhovnu vrijednost tako da su mnogi Židovi, pa čak i apostoli bili upoznati s njenim sadržajem. Apostol Pavle je neke informacije i stil izražavanja iz te i drugih knjiga koristio u svojim poslanicama. Kao što je citirao jednog rimskog pjesnika, tako je za opis čovjeka bezakonja zapisao sličnu misao koja se nalazi u Henokovoj knjizi u kojoj piše:

Henok: “Tada će na njih iznenada doći bol, kao što bolovi dolaze na porodilju,...“ (62:4)

Biblija: “Tada će iznenada napasti na njih pogibao kao bol na trudnu ženu, i neće uteći.“ (1.Solun 5:3)

U knjizi Otkrivenju, koja je po nekim vizijama slična Henokovim opisima neba, šeola i vatrenog jezera se nalazi slična misao koja bi mogla biti citirana ili pisana u duhu tog vremena:

Henok: “U tim će danima zemlja predati one koji su joj bili povjereni, i Šeol će vratiti one koje je dobio, i Podzemlje će vratiti one koje duguje.“ (51:1)

Biblija: “I more dade svoje mrtvace, i smrt i podzemlje dadoše svoje mrtvace…“ (Otk 20:13)

Nakon ovog uvida se još uvijek pitamo zašto su Petar i Juda koristili priču o palim anđelima i nefilima koja se kao takva ne nalazi u Bibliji nego samo u Henokovoj knjizi. Što su oni mogli saznati iz nje?

U njoj stoji da su nepokorni anđeli kažnjeni nakon što su napustili svoje obitavalište na nebu. Piše kako je Jehova rekao arhanđelu Rafaelu da kazni Azazela koji je prvi pokazao neposlušnost i povukao druge za sobom, na način da mu na ruke i noge stavi lance i baci u duboku jamu i zatrpa tako da nikada više svjetlo ne dopre do njega jer će mu to biti vječna tamnica do sudnjeg dana kada će biti bačen u bezdan. To je isto čekalo i ostale nebeske sinove i njihovog vođu Samjazu, koji su u zatočeništvu trebali čekati konačni sud. Nad njima je postavljen anđeo Urijel koji je bio zadužen za Tartar kao doslovno mjesto zatočeništva (Henok 10:4-6; 11-13; 11:1,8; 14:5; 54:5).

To potpuno odgovara izrazima 'obitavalište', 'mračni bezdan', 'vječni okovi', 'gusta tama', 'tartar' i 'dan suda' koji su spomenuti u Petrova i Judinoj poslanici. Očito su apostoli i rani kršćani na taj izvještaj iz knjige Postanka gledali kroz tu apokrifnu knjigu, jer ona navodno odgovara na pitanja koja Biblija ne daje.

Međutim, pitanje je koliko su prvi kršćani u to sami mogli biti uvjereni ukoliko tu knjigu nisu smatrali nadahnutom od Boga. Osobno nisu mogli imati točnu spoznaju o svemu niti su mogli nekoga uvjeravati u suprotno, pogotovo ako je to gledište u njihovo vrijeme bilo opće prihvaćeno, a biblijski ga se nije moglo pobijati jačim argumentima. Zato je svatko mogao biti uvjeren u svoju misao (Rim 14:5).


Što nam govore poslanice


Uzmimo u obzir da tadašnje poslanice nisu pisane s namjerom da uđu u biblijski kanon jer nitko od apostola nije ni zatražio da se stvori dodatak postojećim hebrejskim svetim spisima. Nitko od njih nije dobio od Boga zahtjev da se napiše knjiga koja bi se trebala čitati i razmatrati, kao što je to Bog zapovjedio Mojsiju i Jošui (2.Moj 17:12; Jošua 1:8). To isto je Bog rekao i prorocima (vidi Izaija 1:1,2; 30:8; Jeremija 1:2; 30:2; Danijel 12:4; itd.). Jedini od apostola koji je dobio zahtjev da napiše ono što je vidio i čuo je bio Ivan koji je napisao 'Apokalipsu' (Ot 1:1). Evanđelja su napisana zbog potrebe da se sačuva svjedočanstvo o Isusu. Tu odluku nisu donijeli apostoli na nekom svom vijeću, pa su evanđelja o Isusu nastala odlukom samih pisaca kao što je Luka odlučio da sve što zna zapiše i dade jednom uvaženom Teofilu koji je postao kršćaninom.

Kad su u pitanju poslanice, one su u biti samo pisma koja su kršćanski prezbiteri i apostoli pisali nekim skupštinama i pojedincima do kojih nisu mogli osobno doći. Inače da su mogli doći do njih, te poslanice ne bi bile nikad napisane. Nisu bile nadahnute od Boga niti je Bog tražio od njih da zapišu njegove riječi i upute ih određenim skupštinama i pojedincima. To su samo pisma iza koje stoje duhovno zreli, moralni i samopožrtvovni muževi koji su bili spremni duhovno brinuti i pomagati drugima da rastu u vjeri, nadi i spoznaji. Iznosili su ono u što su bili potpuno ili djelomično uvjereni jer nisu ni oni imali točnu spoznaju o svim stvarima. To priznaje i apostol Pavle koji je unatoč tome iznosio svoje razumijevanje i mišljenje koje se nije trebalo tek tako odbaciti jer je on za sebe rekao da i on ima "duha Božjeg (1.Kor 7:40; 13:9).

Imati Božji duh nije značilo biti nadahnut ili imati ovlaštenje za pisanje Božje riječi. Božji duh su trebali imati svi, pogotovo oni muževi koji su imenovani za iznošenje pouke, savjeta i uputa u skladu sa zdravom naukom koja se temelji na Pismu. Sve što je rečeno ili napisano je bilo predmet ispitivanja kako bi se vidjelo da li je nešto od Boga ili nije. Da bi se nešto prihvatilo bilo je dovoljno da dotični priznaje da je Isus došao od Boga (1.Iv 4:1-3). Međutim, nije savjetovano da se nešto što je rečeno ili napisano obavezno smatra točnom spoznajom samo zato što iza tih riječi stoje apostoli i učitelji, pa je Pavle napisao:

“... proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: (ono što je) dobro zadržite.“ (1.Solun 5:20,21)

Taj savjet je važio i kad je netko iznosio ili citirao hebrejske apokrifne knjige jer je i u njima bilo napisano mnogo toga što je bilo dobro i usklađeno sa svetim spisima. Zbog toga su se u Henokovoj knjizi moglo uočiti puno više detalja koji su mogli povećati spoznaju o onome što nije pisalo u svetim Pismima. Zato nije neobično što su Petar i Juda spomenuli neke detalje koji se mogu naći samo u toj knjizi. Nakon smrti apostola i drugih vjernih muževa koji su bili svjedoci Isusove službe su se po skupštinama čitale njihove poslanice i prepisivale kako bi ih se sačuvalo svjedočanstvo njihove vjere i službe. To je dovelo do skupljanja tih i drugih spisa i stvaranja kanona koji je trebao biti duhovni vodič svim kršćanima. Iako Bog to nije zapovjedio to se podrazumijevalo pa se sve te spise po nekim mjerilima smatralo nadahnutim.

U tom slučaju je teško doći do prave istine o palim anđelima pogotovo zato jer su oni u svoje poslanice spomenuli te anđele bez ikakvog objašnjenja ili oslanjanja na neki drugi sadržajniji tekst, pa današnji čitalac Biblije biva zatečen jer prvi put to čuje bez ikakvog uvoda. No, u ono vrijeme je čitalac to mogao povezati sa gledištem koje je bilo prihvaćeno u židovskom narodu. No to nije bila garancija da je gledište u potpunosti točno.

Židovi nisu bili imuni na iznošenje svojih izmišljenih priča pa je Pavle opomenuo kršćane na takve priče koje nisu trebale nositi glavnu riječ, niti mijenjati izvornu istinu (Tit 1:14; 2.Pet 1:16). One su se prenosile s generacije na generaciju, a neke su bile zapisane u apokrifnim knjigama. U tim knjigama su izmeđuostalog iznosile i stvarne povijesne priče i mudre riječi koje su se mogle bez problema citirati u kršćanskim spisima. No to nije značilo da je priča o palim anđelima i nefilima istinita samo zato što se oslanja na biblijski izvještaj o potopu ili zato što su neki detalji iz te priče izgledali vjerodostojno.

Mi danas ne znamo što se sve među kršćanima u ono vrijeme pričalo o palim anđelima i da li su postojale debate u kojima su se iznosili razlozi za i protiv nekog općeprihvaćenog gledišta. S obzirom da danas postoji ustaljeno mišljenje kako su poslanice koje se nalaze u kanonu nadahnuti od Boga, onda nije čudno što su mnogi rani kršćanski učitelji i teolozi u kasnijim stoljećima bez preispitivanja prihvatili tezu o palim anđelima i Nefilima. Tu nailazimo i jako diskutabilnu misao apostola Petra koji je napisao da je:

“...Isus oživljen duhom. U kojem otiđe propovijedati duhovima u tamnici, koji ne htješe da slušaju kad ih očekivaše Božje trpljenje u vrijeme Nojevo…“ (1.Pet 3:19,20)

Da li je ovu misao moguće prihvatiti ili ju je prije toga potrebno provjeriti po savjetu apostola Pavla? Ili je ne treba provjeravati samo zato što je dio izabranih poslanica koje su svrstane u kanon novog zavjeta? To naravno ovisi o nama i našem stavu prema Božjoj i ljudskoj riječi.


Duhovi u tamnici


Pitanje je tko su duhovi u tamnici i da li je Isus njima zaista otišao osobno propovijedati? Ove duhove u tamnici se u kršćanskim krugovima različito tumači. Jedni kažu da su to duhovi umrlih iz tog vremena čija se besmrtna duša nalazi u geheni, dok drugi koji ne vjeruju u besmrtnost duše (kao JS) tvrde da su u pitanju pali anđeli koji su svjesni svoje osude koja ih čeka. Oni su navodno napustili ljudska tijela i vratili se u svoju nematerijalnu prirodu postojanja. Nije im više omogućeno da se utjelovljavaju jer im je ograničeno djelovanje s tim da su ipak mogli utjecati na ljude kao demonska bića (Stražarska kula, 2008.15.11. str.22). Što je istina?

Ima li smisla da Isus ide propovijedati samo jednoj drevnoj generaciji umrlih ljudi a ne i onima koji su uništeni u Sodomi ili Izraelcima koji su izginuli zbog svoje neposlušnosti? Ako nema smisla, onda možemo lakše prihvatiti ovu drugu tezu o nebeskim anđelima i odbaciti tvrdnje o besmrtnosti ljudske duše. Očito je Petar na njih mislio jer ih je spomenuo u svojoj drugoj poslanici. Vidjeli smo da je svoju predodžbu o njima mogao dobiti samo iz Henokove knjige (ili općeprihvaćenog gledišta) tako da je i ova izjava iz prve poslanice u skladu sa njenim spominjanjem duhova (anđela) koji su stavljeni u lance (okove) na nekom području zemlje gdje su zatočeni da "trpe kaznu sve do svog konačnog kraja" (Henok, 18:11,12; 19:1). Zanimljivo je da se tu spominje kako će biti okovani dok ne prođe sedamdeset (70) naraštaja nakon čega će biti uništeni.

“Jehova se tada obratio Mihaelu: “Idi (anđelu) Semjazi i njegovim suradnicima koji su se s njim udružili kako bi se uprljali sa kćerima ljudskim u svim njihovim nečistoćama – i sveži im ruke i noge u lance, (...) ti ih tada (prilikom uništenja njihovih bastardnih potomaka) brzo baci u lance i sveži ih da budu svezani dok ne prođe sedamdeset naraštaja preko zemlje, do dana njihovog suda i njihovog kraja.“ (Henok 10:11,12)

Ova informacija je mogla biti zanimljiva u 1. stoljeću. Naime, prema uvidu u Isusovo rodoslovlje može se izračunati da je od vremena Henoka do 1. stoljeća bilo 70 naraštaja, a budući da se kazna računa od vremena Noe, Henokovog praunuka, od kojeg je prošlo 67 naraštaja, onda je i Petar mogao misliti da su ti duhovi još u tamnici i da će uskoro biti sud nad njima. To se poklapalo sa njihovim očekivanjem da će Isus uskoro doći i uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji. Takvo očekivanje je jasno izraženo u Henokovoj knjizi čiji je sadržaj Petar očito poznavao iako nije morao vjerovati u sve što piše. Što je onda mislio kad je rekao da je Isus u duhu otišao i propovijedao tim duhovima u tamnici? Takva misao se ne može naći nigdje u drugim poslanicama. Samo je tu ubačena bez ijednog popratnog sadržaja koji bi je jasno definirao.

U Henokovoj knjizi se može iščitati da su duhovi čuvani za sud do određenog vremena. Takvo nešto Petar nije moglo pročitali u Bibliji. No, on je Isusa smatrao sucem koji će im suditi zajedno sa živima i mrtvima. Pavle je čak rekao da će i kršćani "suditi anđelima" (1.Kor 6:3). Ljudi mogu svojom vjerom osuditi bezbožnike i bez riječi im propovijedati tj. objaviti osudu koje nevjernik postaje svjestan u trenutku kada pravednik prima nagradu. Tako je i Isus svojim uskrsnućem i odlaskom na nebo koje je bilo zatvoreno za te pale anđele mogao objaviti njihov konačni sud. To bi bilo ista kao da im je propovijedao. Naime, u Henokovoj knjizi piše da se oni neće moći vratiti na nebo nego da će na zemlji dočekati svoj kraj. Iako to nije pisalo u svetim spisima, takva informacija je mogla imati smisla za one koji su prihvatili tu priču o utjelovljenim i neposlušnim anđelima. U tom svjetlu je sud trebao početi od njih.

Da bi Isus obnovio Izraelovo kraljevstvo i donio mir na zemlju, najprije je trebalo učiniti kraj zlu. Bilo bi logično da je Isus, nakon svog odlaska sa zemlje, zatočenim anđelima objavio konačan sud kao što piše da im je Henok objavio Božju kaznu. Piše da je Henok bio odnesen do neba gdje je od Boga primio riječi koje im je trebao objaviti, pa je bilo razumljivo pomisliti da je Isus svojim odlaskom na nebo najprije dobio od Boga riječi koje im je trebao reći prije nego istekne 70-ti naraštaj. Henok je tu objavu prenio anđelima tri naraštaja prije potopa, a budući da je po Henokovoj knjizi od Isusa preostalo još tri naraštaja do zadnjeg naraštaja, onda je po toj računici Isus također otišao i propovijedao tim anđelima tri naraštaja prije njihovog kraja. To se nije moglo znati ali je ta mogućnost postojala iz tadašnjeg kuta gledanja i Petar ju je spomenuo kao nešto samo po sebi razumljivo.

Međutim, apostoli su umrli, a Isus nije došao niti je učinjen kraj palim anđelima iako je prošlo svih sedamdeset naraštaja. Da li to znači da Isus uopće nije propovijedao zatočenim anđelima? Ako je propovijedao, zašto Petar ne daje nikakvu napomenu o tome što je bio sadržaj Isusovih riječi? To je jako upitno jer se u Bibliji uvijek navodi zašto je neki poslanik s neba ili zemlje došao nekome i što mu je rekao, pogotovo ako je morao prenijeti Božju poruku. Isus je rekao da je on poslan samo Izraelcima i nikad nije rekao da će prije svog povratka biti poslan da bilo što objavi drugim narodima i sotonskim (protivničkim) anđelima. Zato, ja osobno ne mogu biti uvjeren u nešto što se ne može provjeriti. Osim toga, koja je svrha zatočenja u kojem pali anđeli nisu imali nikakav utjecaj na ljude, ako znamo da je Bog ostavio onog anđela koji je u Bibliji označen ubojicom, krvnikom i lažovom i koji je odgovoran za čovjekov pad. Zašto njega nije odmah zatočio?

Ovo pitanje sam postavio kako bi ukazao na kontradiktornost Henokovog izvještaja sa onim što je Isus govorio. Naime, kao što sam već naveo, Henok piše da je navodni kušač u Edenu bio među nebeskim knezovima koji su sišli na zemlju sa svojim anđelima i uzimali sebi žene. Mihael ih je po Božjem nalogu sve okovao i zatočio do određenog vremena, što znači da je i taj kušač bio utamničen. No, kako je mogao biti zatočen daleko od ljudi, ako je Isus rekao:

“Sad je sud ovome svijetu; sad će knez ovoga svijeta biti istjeran napolje.“ (Iv 12:31)

Tko je bio taj knez ako je ovaj iz Edena bio zatočen u tamnici? Naziv 'tamnica' i 'zatvorski okovi' koje Petar spominje ne daju mogućnost nikakvog sotonskog djelovanja, tako da se njegove riječi ne slažu s Isusovim koji je smatrao da on i njegovi anđeli nisu zatočeni. Isus je govorio o njihovoj aktivnosti, skorom padu i konačnom kraju njihovog zlog utjecaja. Kako je onda mogao otići propovijedati 'duhovima u tamnici' kad u Bibliji to ne piše, niti je Isus o tome ikad govorio? Biblija nas ući da će oni uskoro biti zatočeni na tisuću godina tako da tek tada Isus može otići i objaviti im njihov konačan kraj. S druge strane, njegovo uskrsnuće i odlazak na nebo je moglo imati dovoljno jak odjek koji je bez riječi objavio konačan pad sotone i njegovih anđela, tako da im Isus nije ni bio poslan da im bilo što kaže.


Knjige pod povećalom


Bez obzira u kojoj su mjeri apostoli bili uvjereni u priču o palim anđelima, onako kako je navedena u Henokovoj knjizi, ona je pružala nadu u oslobođenje od zla iza kojeg stoje sotona i demonski anđeli. U ono vrijeme se neke riječi i tvrdnje nisu mogle provjeriti, ali danas mogu. Zapazio sam gdje autor opisuje viđenje zemlje i neba i zakone po kojima se kreću nebeska tijela u koje je bio potpuno uvjeren. Iz opisa se vidi da je u pitanju tadašnje shvaćanje koje ne odgovara stvarnim činjenicama, ali se ono nije moglo opovrgnuti. Po njemu Zemlja nije okrugla, nego ravna i ima svoj krajeve uz bezdan koji zemlju dijeli od nebeskog svoda. Na zapadnom kraju se nalazi bezdan u kojem je gorjela vatra.

Nebeskim tijelima upravljaju anđeli koji s nevidljivim kočijama i snagom vjetra prenose Sunce i Mjesec od istoka prema zapadu ulazeći i izlazeći iznad svoda kroz šest nebeskih nevidljivih prozora ili otvora s obje strane neba. Nakon što Sunce prilikom zalaska zađe kroz jedan od šest nebeskih otvora, ovisno o dobu godine, ono ne kruži nego skreće ispod sjeverne strane zemlje i ponovo izlazi s istoka. To mu je navodno otkrio jedan od arhanđela (Uriel) što očito ne može biti istina jer anđeo takvo nešto ne bi rekao. Čak je naveo da je bio na nebesima kod Boga i da je vidio kako mu anđeli služe čak i noću, što nema smisla jer se Božje i njihovo prebivalište ne nalaze na nekoj planeti na kojoj postoji izmjena dana i noći (14:8-23).

Kaže da je putovao brzinom munje sa zemlje do nebesa i da je vidio putanje zvijezda. (16:8). Kako to da nije vidio galaksije i planete nego samo zvijezde? Iz perspektive tog vremena to je bilo razumljivo jer su ljudi mislili da su zvijezde sve što na noćnom nebu svijetli i da su po Henokovim riječima zvijezde velike kao ogromne planine. On čak kaže da su zvijezde duhovna svjetlosna stvorenja koja su imala svoju vojsku anđela, nebeskih stražara čime se aludira na noćne straže. Vidio je neke od tih zvijezda koje su bile kažnjene i bačene u goruće jezero jer se nisu držale svog nebeskog reda putanje. Da li to zvuči kao istina? To je možda moglo proći u ono vrijeme kad ljudi nisu znali ništa o nebu i nebeskim tijelima.

Da je on prolazio nebom (kao astronaut) vidio bi da to nije točno, što dovodi u sumnju sve ono za što je rekao da je vidio i doživio. Ako su anđeli upravljali svakom pojedinom zvijezdom kako bi se mogle precizno kretati nebom po točno utvrđenom redu, onda su morali upravljati i zakonima na razini atoma u kojima se i te najsitnije čestice kreću po utvrđenim putanjama. Naravno, to nije ni mogao reći jer nije znao da postoji mikro kozmos koji precizno funkcionira bez anđela. Da je to znao, onda ne bi tvrdio to što je napisao o nebeskim svjetlećim tijelima.

Ovo su samo primjeri koji nama danas dokazuju da je knjiga puna izmišljenih priča iza kojih stoji ljudsko viđenje, gledište i tumačenje koje se u ono vrijeme nije moglo dovesti u pitanje. Zato ovu knjigu očito nije pisao Henok, a kamo li da iza svega stoji Bog. Stoga je upitna i verzija o palim anđelima. Tu sad imamo jedan problem jer Petar i Juda u svojim poslanicama spominju detalje koji se nisu nalazili u knjizi Postanka niti u drugim hebrejskim svetim spisima, nego samo u toj apokrifnoj knjizi. Zašto su uzimali slike iz nje ako nisu bili sigurni u istinitost priče o palim anđelima? Nitko nije mogao potvrditi ni opovrgnuti tu priču. Vjerojatno su je mogli u ograničenoj mjeri koristiti jer priča nosi određenu poruku koja se slaže sa božanskom pravdom pa se kao takva mogla koristiti u poučavanju bez da se išlo u preispitivanje vjerodostojnosti tih informacija.

Bez obzira tko su bili Božji sinovi, oni su imali Božje vodstvo zbog kojeg su nosili i veće odgovornosti, a budući da je Isus rekao da će se svi vjernici nazvati Božjim sinovima, onda je priča nosila i opomenu kako im se ne bi desilo da isto tako budu odbačeni i kažnjeni od Boga. I Isus je koristio izmišljene mitove o anđelima, hadesu i duhovima umrlih u priči o bogatašu i Lazaru kako bi poučio svoje učenike. On nije nikad išao osporavati izmišljene priče nego je isticao duhovne i moralne vrijednosti unutar Božjih zakona kako bi ljude vratio Bogu i ugradio u njih čvrste temelje vjere u Boga i njegova obećanja. Zato možemo slobodno reći da tekst iz 2.Petrove 2:4, 1.Petrove 3:19 i Jude 6, nije nadahnut nego je samo poslužio za pouku pa bi ga trebali uzeti s rezervom. Dovoljno je da samo jedan detalj u toj priči bude upitan i sporan pa da svoje istraživanje usmjerimo u drugom pravcu.


Da li su sinovi Božji bespolna bića


Upravo u toj knjizi je upitno to što piše da su nespolna bića "anđelisinovi nebeski – počeli osjećati požudu" prema ženama zbog čega su sišli na zemlju u ljudskom obličju kojeg su kasnije morali odbaciti i ponovno biti duhovi. Oni su na nebu trebali stražariti nad ljudima ali su se toliko zagledali u ljudske kćeri da su poželjeli biti ljudi i imati ih za svoje žene. To je toliko nevjerojatno kao i da kažemo da je sasvim normalno da mala ili predškolska djeca koja nemaju spolne potrebe osjećaju spolnu požudu prema odraslim ljudima da zbog toga požele biti odrasli ljudi. Da li je sasvim normalno da ljudi osjećaju jaku potrebu pretvoriti se u niža bića poput majmuna i živjeti među njima kako bi zadovoljili požudu i imali svoje potomstvo s njima? Ako bi netko i pomislio na tako nešto, svi bi ga drugi smatrali bolesno ludim i poremećenim, a kamo li da bi ga u takvom razmišljanju slijedili oni sa zdravim razumom. Ako je to neprihvatljivo među spolnim bićima, kako je onda moguće prihvatiti Henokovu verziju kao nešto što je bilo za očekivati u glavama bespolnih bića.

Znamo da je Bog naredio čovjeku da upravlja životinjskim svijetom ali mu nije omogućio da preko njih stvori hibridno potomstvo. Bog je spriječio bilo kakvo križanje različitih vrsta bez obzira na neke fizičke sličnosti. Zato je nemoguće zamisliti da je Bog stvorio mogućnost križanja bespolnih i spolnih bića.

Tvrditi da je ovdje riječ o sinovima Božjim kao nematerijalnim i bespolnim bićima bi značilo da su se oni prilikom silaska na zemlju...

  • materijalizirali u spolna bića sa sposobnošću reprodukcije ili
  • su imala moć preuzeti ljudsko obličje do te mjere da su mogli stupati u spolne odnose sa ljudskim ženama i stvarati svoje potomstvo.

Prihvaćanjem ovakvih gledišta se bez razmišljanja zanemarilo probleme u kojem se Boga dovodi u nezavidan položaj. Naime, On je taj koji bi u tom slučaju snosio odgovornost jer je prije stvaranja tih bića osmislio i omogućio transformaciju koja izlazi izvan razumnih okvira. Sve što je stvorio trebalo je biti u točno utvrđenim okvirima iz kojih se nije moglo izaći. U slučaju da su anđeli nematerijalna bespolna bića, transformacija bi trebala biti samo privremeno i prividno ljudsko obličje kako bi se moglo lakše komunicirati s ljudima, a ne da bi se anđeli s njima družili, šetali, radili, jeli, pili, zabavljali se i razmnožavali jer bi to bilo izvan okvira. Sposobnost prenošenja života spolnim putem je dana čovjeku sa svrhom, dok je potpuno nepotrebna maloj djeci. Zašto bi onda Bog u proces transformacije uvrstio mogućnost reprodukcije ako je ona potpuno nepotrebna anđelima u zadacima u kojima se nisu morali dokazivati u spolnom i bračnom životu.

Ukoliko ih Bog nije stvorio kao spolna bića, onda im ne bi ni omogućio da sami sebi stvore sposobnost reprodukcije. Bog bi u tom slučaju unaprijed regulirao taj prelazak u materijalno ljudsko obličje na način da budu poput prirodnih ili kastriranih eunuha kojima je onemogućen seksualni čin i stvaranje potomstva. To bi bio okvir njihovog postojanja iz kojeg ne bi mogli izaći. Zar bi im Bog namjerno u transformirano tijelo ugradio spolnu požudu i reproduktivnu moć kako bi poželjeli živjeti kao ljudi? To nema smisla jer se Bog ne igra osjećajima svojih stvorenja niti ih izaziva na nešto za što nisu stvoreni.

Postoji još jedan problem. Ukoliko im je Bog dao ovlaštenje i moć da sami po svojoj volji upravljaju zakonima transformacije onda im je time ujedno omogućio da se neki od njih po želji preobraze u muško ili žensko obličje sa sposobnošću spolnog razmnožavanja i rađanja. U tom slučaju bi oni mogli međusobno stvarali svoje potomstvo na zemlji ili na nekoj drugoj planeti. Takva opcija nema smisla i Bog je ne bi omogućio bespolnim anđelima. Prema tome, ako Bog nije omogućio da se oni po svojoj volji preobrazbe u oba spolna bića kako se ne bi međusobno razmnožavati, onda očito nije omogućio da imaju moć preobraziti se ni u muška spolna bića kako bi stvarali svoje potomstvo s zemaljskim ženama. Znamo da je Bog mogao zatvoriti maternicu i tako onemogućiti nekim ženama da rađaju iako su zato stvorene. Zašto bi onda anđelima omogućio da spolnim putem začmu dijete ako nisu stvoreni sa reprodukcijom? To ne bi imalo smisla.

Prema tome, ako u opisu zadatka nekih anđela nikad nije trebala biti spolna reprodukcija onda je ona transformacijom u ljudsko obličje unaprijed trebala biti onemogućena i spriječena kao i sam spolni nagon. Oni stoga ne bi nikad ni pomislili da bi mogli imati spolni čin sa ljudskim kćerima, a kamo li da s njima ulaze u brak i stvaraju djecu. U tom slučaju nisu nikako mogli imali spolne potrebe i požudne osjećaje. Prema tome, razumno je zaključiti da se u spomenutom izvještaju knjige Postanka ne spominje Božji sinovi kao bespolna nematerijalna bića koja su dolazili s neba, a kamo li da su oni stvorili nefile (divove). Tko su onda sinovi Božji koji su uzimali ljudske kćeri?

Neki teoretičari tvrde da se tu ipak spominju nebeska bića koja su stvarali svoje potomstvo pomoću genetskog inženjeringa ili umjetne oplodnje. U tom slučaju su mogli na ljudskom genomu radili izmjene kao što to danas mogu učiniti znanstvenici kako bi se rodila modificirana djeca. Ako je to u pitanju onda nisu uzimali samo žene za svoje ciljeve nego i muškarce kako bi preko njih stvoriti novu rasu ljudi. Iako znanost dokazuje da takva mogućnost postoji, Biblija ničim ne ukazuje da su na takav način Božji sinovi u svom umu poželjeli stvoriti hibridno biće i da su zbog toga uzimali sebi žene. Ona također ne spominje materijalizaciju ni transformaciju iz jednog bića u drugo, tako da takva teorija nije biblijska.

Glavna svrha postojanja vanzemaljskih glasnika (anđela) je:

  • prenošenje Božje riječi,
  • provođenje i realizacija Božjeg nauma
  • zaštita nekih izabranih pravednika koji su dio Božjeg plana
  • spriječiti zle koji ugrožavaju Božji naum.

Ukoliko je sve ovo navedeno moglo biti izvršeno od bespolnih bića koji bi svoje zadatke izvršavali na nadnaravan način putem prirodnih sila, vizije, sna ili glasa s neba, zašto bi onda Bog omogućio takvim anđelima da se materijaliziraju u ljudsko biće s mogućnošću spolne reprodukcije? To bi bilo previše i ne bi imalo smisla. Za njih ne bi imalo potrebe biti vidljiv ljudima ako imaju nadnaravna nebeska tijela koja ljudsko oko ne može vidjeti, pogotovo ako bi se mogli objaviti i prenijeti poruku na nadnaravan način kao što se Bog preko višeg anđela objavio Mojsiju u gorućem grmu.

Tko su onda ti Božji sinovi? Ukoliko nisu bespolna nebeska bića koja su po prirodi postojanja drugačija od čovjeka, onda postoje još dvije mogućnosti koje Biblija neizravno spominje, od kojih je jedna najbliža istini. U knjizi Postanka se spominju bića koja imaju dosta zajedničkog sa ljudima. Naime, karakteristika ovih pretpotopnih Božjih sinova je njihovo požudno gledanje na žene jer su vidjeli da su:

“...ljudske kćeri lijepe te su ih uzimali sebi za žene koje su htjeli.“

To dokazuje da su oni

  • bili materijalna bića
  • imali fizička obilježja čovjeka
  • bili muškog spola i
  • osjećali spolnu požudu prema lijepim ženama

Sve ovo govori da su u pitanju spolna bića koja su nastala spolnim putem. Budući da potpuno odgovaraju slici čovjeka, oni su prije potopa bili...

  • ljudska bića na zemlji pod statusom Božjih sinova ili
  • su s tim statusom došli sa drugih planeta.

Zato ćemo najprije pokušati malo bolje istražiti ovu drugu mogućnost.


Nebeski sinovi s drugih planeta


Biblija spominje anđele na dva načina:

  • kao nadnaravna bića koja žive u Božjoj prisutnosti i
  • kao ljude od krvi i mesa koji žive na zemlji

Nadnaravne anđele ljudi nisu mogli vidljivi osim u viđenjima. Kad su Božji sluge na zemlji samo čuli anđeoski glas ili vidjeli nadnaravno očitovanje anđeoske prisutnosti, onda je uglavnom riječ o višem redu anđela (kerubima ili serafima). Oni su mogli dolaziti u kontakt s ljudima preko medija ili su stajali iza nekih prirodnih fenomena poput gorućeg grma. Nisu se morali transformirati kako bi bili vidljivi. Ako su neke Božje objave morale doći do ljudi na prirodan način, onda su ta nadnaravna bića imala u službi glasnike nižeg reda u ljudskom obličju koji su uzeti u službu na sličan način kao i Božji proroci i apostoli (poslanici). Ukoliko takvih glasnika (anđela) nije bilo među ljudima na zemlji, onda su po potrebi mogli biti poslani na zemlju iz drugih vanzemaljskih prebivališta. Kao što je duh (anđeo) mogao prenijeti nekog proroka s jednog na drugo mjesto na zemlji, tako je anđeo višeg ranga mogao prenijeti anđela nižeg ranga s jedne na drugu planetu, ukoliko se oni nisu mogli sami teleportirati ili kretati međuzvjezdanim prostorom. Na neki je način i Isus uz pratnju drugih anđela napustio Zemlju i otišao put galaktičkog neba.

Anđeli nižeg reda su mogli imati direktan kontakt s ljudima. Za njih kao planetarna bića je sasvim razumljivo da su na Zemlju mogli dolaziti u svom prirodnom obličju kako bi prenosili poruke, pa nije bila potrebna nikakva transformacija. Kao takvi su morali održali svoj položaj čistim te se nisu smjeli miješali sa ljudima i ženama dok su izvršavali svoj zadatak. Pavle kaže da su ljudi znali ugostiti anđele misleći da su to obični ljudi u prolazu (vidi Heb 13:2). Drugi su ih mogli prepoznati kao Božje glasnike (anđele). To možemo vidjeti iz situacije kad su neki od njih došli Abrahamu koji ih je po nečemu odmah prepoznao kao viša bića iako su imali ljudsko obličje. Kad ih je Lot ugledao, i on im se odmah poklonio i nazvao ih svojim gospodarima. Moguće je da su nosili posebnu odjeću jer ih se izdaleka moglo prepoznati. Po toj odjeći se znalo da su stranci koji ne pripadaju tom podneblju, a vjerojatno je ta odjeća govorila o njima kao višim ili Božjim službenicima.

U to vrijeme je živio Melkizedek koji je bio kralj i svećenik Salema. I on je vjerojatno imao drugačiju i prepoznatljivu odjeću kao i njegovi sluge koji su s njim bili u Božjoj službi. No, po svemu sudeći ova trojica anđela nisu bili glasnici svećenika Melkizedeka niti je jedan od njih bio Melkizedek jer bi ga Abraham prepoznao i nazvao po imenu. Abraham je znao tko su oni jer mu se bar jedan od njih već ranije obraćao. Oslovio ga je Božjim imenom 'Jahve' jer je znao da taj glasnik ne potječe sa zemlje nego da dolazi s neba kao Božji glasnogovornik. Smatrao ga je nebeskim anđelom koji mu je direktno licem u lice prenosio Božju riječ, a ne preko zemaljskog posrednika. Unatoč tome, on ih je gledao kao materijalna bića pa im je ponudio odmor i pripremio im hranu.

Jedan od njih je rekao Abrahamu da je loša vijest došla do njega i da je zato sišao na zemlju da se uvjeri u to (1.Mo 18:1-5,20,21; 19:1,2). Tu vijest mu je prenio netko od njegovih glasnika (anđela) koji su prije toga provjerili situaciju na zemlji. No zašto je vijest došla do njega, a ne do Boga? On je vjerojatno postavljen od Boga (preko galaktičkog vijeća) da upravlja stvarima na zemlji, ali je osobno bio izvan zemlje jer se njegovo prebivalište nalazilo na drugom području neba (svemira). Budući da se Bog ne mora uvjeravati u sve, onda je ovdje jedan od Božjih sinova (s druge planete) imao zadatak i odgovornost da kao Božji zastupnik ili knez Božje vojske pomoću svojih slugu nadgledava i vodi određene stvari na zemlji i da povremeno i sam siđe na zemlju kako bi obilazio svoje područje. Zbog svog vanzemaljskog prebivališta je očito morao doći i sići na zemlju da se uvjeri i obavi svoju zastupničku ulogu (1.Moj 18:17-19; 2.Moj 23:20, 21; 4.Moj 22:31; Jošua 5:13-15; 1.Ljet 21:16; Izaija 37:36). Kao zastupnik Boga je mogao putovati svemirom na 'krilima keruba' ili teleportacijom.

Vjerojatno je riječ o arhanđelu Mihaelu koji je često dolazio na zemlju sam ili sa svojim anđelima. Imao je ovlaštenje da rješava probleme i uklanja prepreke koje su stajale na putu Božjem planu spasenja. Zato je morao uništiti gradove Sodomu i Gomoru jer je to bilo u skladu sa Božjom voljom. No, ukoliko je dobio naredbu od keruba kao višeg anđela s kojim je surađivao, onda je i u tom slučaju bilo mudro da se najprije uvjeri kako ne bi bio naveden da učini nešto što bi bilo na štetu pravednika. Morao je biti svjestan situacije, budući da je rekao Abrahamu da neće ništa poduzimati protiv gradova ako u njima nađe najmanje deset pravednika, tako da je na njemu ležala odgovornost, a ne na onome tko mu je skrenuo pažnju na zlo stanje tih gradova. On je morao djelovati jer se zlo stanje razvijalo na području zemlje koju je Bog obećao dati Abrahamovim potomcima.

Ovo je samo jedan primjer po kojem su Hebreji imali razloga te vanzemaljske anđele (glasnike) nižeg reda smatrati materijalnim bićima poput ljudi, čak i onda kad su na nadnaravan način pojavljivali i nestajali pred njihovim očima. Oni su po potrebi koristili neke nadnaravne sile i sposobnosti, što samo po sebi nije bilo ništa posebno jer su to mogli i Božji zemaljski glasnici - proroci - među kojima se posebno istakao Isus.

Isus je kao materijalno ljudsko biće u svom neraspadljivom slavnom tijelu nakon uskrsnuća demonstrirao sve ono što mogu i vanzemaljski anđeli. Pojavio se pred anđelima, hodao među ljudima koji ga nisu mogli prepoznati, te je ulazio u kuću kroz zatvorena vrata i nestajao ispred očiju svojih učenika. Na kraju je s anđelima uzašao prema nebu i napustio zemlju. Kasnije se pojavio pred Pavlom u svjetlosti koju drugi prisutni nisu vidjeli niti su čuli njegov glas. I sve ovo je mogao obavljati kao materijalno biće. Nekima je teško vjerovati da je Isus u materijalnom tijelu uskrsao i otišao u gornje nebesko područje, pa proturječne onome što je on sam rekao. Njima je lakše zamisliti da je Isus napustio materijalno tijelo nego zamisliti da su anđeli materijalna bića, a neki od njih potpuno slični ljudima. To je zato što ne poznaju božansku prirodu materije niti razmišljaju o smislu stvaranja planetarnih bića po cijelom svemiru.


Anđeli i ljudi – sličnosti i razlike


Iako su slični čovjeku ti anđeli su po prirodi života još uvijek viši od čovjeka jer je Bog do daljnjega onemogućio besmrtnost ljudima na zemlji, osim Isusu.

  • Čovjek malo niži od anđela ........ smrtan
  • Čovjek kao anđeo........................ besmrtan

Ta razlika neće zauvijek potrajati pa je Isus rekao da će čovjek biti besmrtan poput anđela. Ta misao nije bila nova za Židove jer su u to vjerovali, dok su drugi među njima pod utjecajem helenizma počeli vjerovati u besmrtnost duše koja će se sjedinit sa tijelom prilikom uskrsnuća.

Kad ljudi postanu besmrtni tada ćemo po prirodi života biti izjednačeni s njima. I kad se zna da će neki ljudi biti izabrani u službu anđela, onda neće biti nikakve razlike između zemaljskih i vanzemaljskih anđela koji pripadaju tom nižem (planetarnom) razredu. I jedni i drugi su stvoreni kao spolna bića od krvi i mesa. No, bez obzira na tu fizičku sličnost, zemaljska i vanzemaljska bića su trebali biti svjesni svog položaja. To što je anđeo Božji dolazio s neba i što je imao neraspadljivo tijelo nije bila garancija uspjeha. Isus je rekao da tijelo ne vrijedi ništa, nego ljubav i poslušnost. Takva poslušnost će se posebno zahtijevati od Božjih službenika, jer kome je više dano, od njega se više očekuje.

Uzmimo u obzir da je Isus kao čovjek također spolno biće. I on je poput nekih anđela izabran i uzet iz svog prirodnog prebivališta gdje je živio te je premješten na neko drugo mjesto na nebu tj. u svemiru. Njegova mu uloga do daljnjega ne dozvoljava da stvara svoje potomstvo čak i kad bi se po zadatku nalazio među sebi sličnim stvorenjima u svemiru. Svi koji se nađu dostojnima vječnog života na obnovljenoj zemlji će i dalje ispunjavati svrhu svog postojanja kao spolnih bića. Oni koji su umrli će uskrsnuti s pravom na nastavak svog obiteljskog života sa svojim partnerom i neće se morati "ženiti i udavati" sa drugom osobom kao tadašnji Izraelci koji su to morali dok su bili u smrtnom obličju kako bi nakon smrti partnera produžili obiteljsku lozu (Mt 22:30).

Do tog novog doba Isus neće dolaziti na zemlju i vjerojatno se nalazi tamo gdje je Adam trebao dolaziti pred Boga, odnosno tamo gdje sinovi Božji višeg i nižeg reda s vremena na vrijeme pristupaju Bogu (vidi Job 1:6). Dok viši sinovi zastupaju sve galaksije i sve planete u svom području vlasti, niži sinovi pred njima i pred  Bogom zastupaju svoj planet i civilizaciju koja je potekla od njih. Međutim, Zemlja je ostala bez svog zastupnika pa je Adamovu ulogu u međuvremenu trebao privremeno dobiti neki drugi Božji sin (anđeo), vjerojatno onaj koji je dolazio Abrahamu i drugim slugama da im objavi Božju riječ. Taj anđeo je trebao biti zamjena za Adama sve dok se nije rodio Jošua, sin Josipov koji je postavljen za Božjeg Sina i prvog glasnika (anđela). Od tada su svi anđeli pod vodstvom Mihaela postali i Isusovi službeni duhovi.

Budući da su anđeli muška bića koji mogu potjecati s bilo koje planete slične zemlji, onda je moguće da je Bog odredio i određeni broj muškaraca s naše planete koji će služiti kao anđeli. To bi mogao biti broj od 144000. Oni poslije Isusa prvi dobivaju neraspadljivi život i moguće je da će već biti s Isusom izvan zemlje kad on bude dolazio sa njima kao svojim anđelima. Zato u vizijama vidimo Isusa s njima iako piše da će doći sa svojim anđelima pa izgleda da su oni izabrani u javnu službu kao anđeli koji će doći s njim na zemlju zajedno s anđelima koja će predvoditi arhanđeo Mihael.

Ono što piše za 144000 ima dosta veze s anđelima koji su dolazili na zemlju. Naime, na zemlju su dolazili anđeli koji su bili "knezovi vojske Jehovine" (Jošua 5:13-15). Hebrejska riječ 'sar', koja se prevodi s ‘knez’, srodna je s glagolom koji znači “provoditi vlast”, tako da će i ljudi koji će s Isusom provoditi društvenu i duhovnu vlast biti anđeli tj. glasnici. Isto se odnosi i na njihovu svećeničku službu pa tako čitamo:

“...usne svećenikove treba da čuvaju znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon jer on je anđeo Jahve nad Vojskama.“ (Mal 2:7)

“Tada (prorok) Hagaj, anđeo Jahvin, po Jahvinu nalogu…“ (Hagej 1:13)

Ne treba nas čuditi što ljudi na zemlji mogu biti uzeti u službu anđela. Za 144000 se kaže da prate Krista gdje god on ide što može ukazivati na njegovu vojsku službenika i slugu koji predstavljaju 'novi Jeruzalem' tj. novu zemaljsku vladu. Isus je njihov predvoditelj i Božja riječ, a samim tim i glavni glasnik (anđeo) Božje riječi po kojemu svi njegovi službenici postaju anđeli tj. glasnici ili glasnogovornici njegovog kraljevstva. U Bibliji se ne spominju sve njihove službe, ali se može iz konteksta zaključiti da među njima mogu biti knezovi, svećenici i sluge grada i hrama.

Za one koji će biti u toj službi izmeđuostalog piše da se "nisu okaljali sa ženama jer su djevci" (Otk 14:4). Tako se i vanzemaljske anđele koji su posjetili Abrahama i druge moglo smatrati djevcima. U kojem smislu? Uzmimo u obzir da je Isus uzeo za apostole i one koji su bili oženjeni, ali su najvjerojatnije kao djevci ušli u sveti brak, što znači da se nisu okaljali. Svećenici se nisu smjeli ženiti sa raspuštenicama, udovicama i ženama koje nisu bile djevice tako da se ni oni nisu okaljali iako su bili u braku. Isus se čak nije ni ženio. U tom smislu su i nebesku anđeli koji su bili spolna bića trebali ostati sveti, pogotovo kad su dolazili na našu planetu. Nisu smjeli ulaziti u bračni savez sa ljudskim kćerima kako bi stvarali svoje potomstvo izvan svoje matične planete.

Ne bi imalo smisla da ih je Bog stvorio kao spolna bića ukoliko za njihovu vrstu nije namijenio da se rađaju i množe kako bi naselili dio svemira koji je stvoren za njihovu vrstu. Sve to može ukazivati da takvi anđeli od krvi i mesa potječu iz civilizacija koje su nastale prije nas. Oni su na svojoj planeti uspješno ispunili Božju zapovijed da se rađaju i množe i da podlože sebi sva niža živa stvorenja (1.Mo 1:28,29). Zbog takvih savršenih civilizacija se Božja volja vrši na nebu, a u budućnosti i na zemlji.

Svemir (nebo) bez planeta kao što je Zemlja ne bi imao smisla. Imao je smisla samo u gledištima ljudi koji nisu poznavali prirodu neba. No, kad uzmemo u obzir milijarde galaktičkih i zvjezdanih sustava u kojima je moguć život kao na zemlji, onda je moguće zamisliti i milijarde planetarnih bića po cijelom svemiru. Bog je među njima mogao izabrati one koji su mu trebali poslužiti u zadacima nadgledavanja njegovih stvorenja i upravljanje svime što im je Bog podložno pod njihove noge. Biblija spominje broj od "mirijade mirijade" (10000 x 10000) ili sto milijuna anđela koji služe pod vodstvom serafa i keruba. Kao što smo mogli vidjeti, neki su taj broj povezali sa bezbrojnim mnoštvom nebeskih zvijezda, od koje su njih dvije stotine doslovno napustili svoj nebeski položaj i spustili se na zemlju. Sad kad znamo da to nije točno, onda se pitamo čemu je služio toliki broj prije stvaranja čovjeka, pogotovo ako su trebali služiti čovjeku. Toliki broj njih, a stvoren je samo jedan čovjek na jednoj planeti. To ne bi imalo smisla.

Nas zanimaju samo oni sinovi Božji koji su izabrani da privremeno služe našoj civilizaciji kako bi se na zemlji ispunila Božja volja. Da li to znači da su se neki od njih ipak okaljali sa ženama - ljudskim kćerima dok su bili na zemlji? Ta vjerojatnost postoji, ali samo ako se u knjizi Postanka 6:1-4, zaista misli na njih kao vanzemaljske sinove Božje. U to još ne možemo biti potpuno sigurni.


Da li su vanzemaljska bića živjela na Zemlji


Ukoliko se u knjizi Postanka misli na njih kao pretpotopne sinove Božje, onda su neki od njih zanemarili svoj položaj, pridružili se palom anđelu u stvaranju njegovog kraljevstva ili su iskoristili svoju službu na zemlji kako bi uzimali sebi žene. Takvim križanjem dviju fizički sličnih stvorenja su mogla biti rođena djeca (križanci) koja su se fizički razlikovala od ostalih ljudi. Biblija kaže da su se razlikovali po visini jer su rasli u divove. Sve se ovo može uklopiti u priču o pretpotopnom svijetu, ali je još uvijek pitanje da li je to istina.

Teško je zamisliti da bi savršeno besmrtno biće htjelo napustiti svoju službu anđela kako bi osnovao svoju obitelj na zemlji preko smrtne žene. Iz njihove pozicije gledanja to nema smisla. Možda im nije ni bio cilj živjeti na zemlji kao obični ljudi, ali je postojala mogućnost da neki od njih podlegnu želji svog uma i tijela zbog čega bi se okaljali sa ljudskim kćerima. U tom slučaju bi automatski izgubili svoj službeni zastupnički položaj, a vjerojatno i pravo na vječni život. To bi bio svjesni rizik kojeg se moglo poduzeti samo ako nije bilo izričite zabrane, nego stvar slobodne procjene. Možda bi im Bog po svojoj procjeni oduzeo pravo na vječni život i onemogućio povratak u svoje prebivalište na nebu (svemiru) te bi umrli na zemlji. U to bi se uklopio stavak u kojem se Bog obraća ljudskim sucima kao bogovima i kaže im:

“Rekoh: "Bogovi ste; vi ste svi sinovi Svevišnjega. Ali morate umrijeti kao ljudi, morate pasti kao jedan od knezova.“ (Ps 82:6,7)

U tom slučaju su u potopu umrli ili uništeni pod osudom gehene zajedno sa bezbožnim svijetom. Svi oni su završili kao 'duhovi u tamnici' s tom razlikom što se za Božje sinove može reći da su završili u tartaru, gdje su zatočeni do daljnjega jer nisu mogli uteći osudi gehene kao ni neki Židovi koji su bili sinovi Božji samim tim što su pripadali Božjem izabranom narodu. Tartar (grčki) ili gehena (hebrejski) je samo naziv za najdublji dio hadesa (tamnice) namijenjen za one koji su umrli pod naročito teškim grijesima.

  • u dubini“ [ἐν τῷ ταρτάρῳ - “u tartaru” (Job 40:20)
  • dubina najdublja“ - τάρταρον τῆς ἀβύσσου - “tartar bezdanski” (Job 41:31,32)

Gusta tama je sinonim odvojenosti od božanskog duhovnog svjetla i života (vidi Mt 8:12; 22:13). U takvoj tami se mogu nalaziti i mrtvi i živi. Živi koji hode u tami su pod prokletstvom zakona, pa je Isus znao nekim farizejima ukazati da neće uteći osudi gehene. Nisu mogli umaći prokletstvu zakona. S druge strane Božji zakon je nosio i blagoslov za vjerne pa čitamo:

“A prije nego je došla vjera, bili smo pod zakonom čuvani i zatvoreni za vjeru, koja se je imala objaviti.“ (Gal 3:23)

Vidimo da postoji i onaj zakon za ljude koji su hodili s Bogom koji ih je čuvao zatvorene za vjeru kao što je neposlušne čuvao zatvorene za sud. U ovom slučaju 'biti zatvoren' nije značilo biti okovan i neaktivan. No, kad su i jedni i drugi umirali, onda su bili neaktivni i zakonski čuvani u zatvorenom hadesu, jedni za život, a drugi za sud.

Ukoliko je riječ o nebeskim bićima od krvi i mesa, onda su oni bili u istom položaju kao i Adam koji je imao pristup vječnom životu, ali mu je zbog grijeha oduzet te se našao pod kaznom smrti. Tako su i spomenuti anđeli od krvi i mesa mogli izgubiti pristup vječnom životu i biti podvrgnuti smrti s kojom su završili u geheni gdje se čuvaju za sud kao i svi umrli nepravednici. Na zemlji je postojalo drvo života ali je bilo čuvano od keruba koji su moćniji od zemaljskih anđela.

U Otkrivenju vidimo gdje se Isusu daje ključ od hadesa u kojem su zatvoreni svi umrli, među kojima su i oni u hadesu, a budući da je tartar i gehena (sinonimi za one pod osudom), najdublji dio hadesa, onda se očekuje i njihovo uskrsnuće kako bi došli na sud. Naravno, da je ovakvo gledište o hadesu i umrlima koji čekaju uskrsnuće i sud bilo moguće preoblikovati u verziju koja je opisana u Henokovoj knjizi. Duhovna slika s prenesenim značenjem je preoblikovana u doslovnu sliku tako da je ta doslovna verzija imala dosta dodirnih točaka sa grčkom mitologijom u kojoj se spominje Tartar te razni bogovi i polubogovi u vrijeme helenizma kada je grčka kultura širila svoj utjecaj i među Židovima.

Vjerujem da su Petar i Juda kao što je to učinio i Isus, tu doslovnu sliku iz te knjige koristili da bi ukazali na njeno izvorno preneseno značenje, bez da su htjeli podupirati njenu predodžbu o palim anđelima i zagrobnom životu u šeolu i Tartaru. Sve ono što je u toj knjizi pisalo o Sinu čovječjem nije trebalo utjecati na kršćane ali je na kraju ipak utjecalo i to preko židovskog filozofa Filona koji je tog Sina povezao sa Logosom iz grčke filozofije. Njegova su djela kasnije imala utjecaj i na kršćanske mislioce i učitelje koji su Isusa uzdigli od čovjeka do Boga. Samim tim je bilo lakše židovima i kršćanima prihvatiti grčku platonsku filozofiju o besmrtnosti duše uz priču o palim anđelima i nefilima. Danas je tu priču lako prihvatiti i zbog izjava koje su se našle u nekim poslanicama.

Sve ovo iznosim kako bi ukazao kolika je mala crta između fikcije i istine jer je nekad fikcija prihvatljiva ukoliko ima veze sa istinom. No što je istina? Ukoliko smo imali dovoljno razloga odbaciti verziju iz Henokove knjige koja sinove Božje iz knjige Postanka dovodi u vezu sa nebeskim duhovnim bespolnim bićima, onda bi ih puno lakše mogli povezati sa anđelima koji su po prirodi postojanja slični čovjeku i koji su po službenoj dužnosti mogli dolaziti na zemlju. To je po svemu onome što sam gore naveo bilo sasvim moguće. Unatoč tome što mi je ta zamisao bila prihvatljiva otišao sam malo dalje jer sam vidio da postoje puno jači razlozi koji podupiru jednu drugu opciju. Preostaje nam da vidimo na što je pisac knjige Postanka mogao misliti.


Što je istina o pretpotopnom vremenu


Prije nego donesemo konačni zaključak, razmotrimo zašto su do današnjeg dana među kršćanima ostale priče o nefilima kao potomcima vanzemaljskih anđela i ljudskih kćeri. I kako se ta priča još uvijek može iščitati iz Biblije ako nije ispričana? Postoje tri razloga:

  • ljudska predaja kojom se tumači Bibliju
  • apokrifi
  • pogrešan način prevođenja

Ovakva priča o nebeskim anđelima i njihovim divovskim potomcima je prihvaćena u kršćanstvu pogotovo zbog nekih prijevoda. Izdvojimo jedan od prijevoda:

1) "A kad su se ljudi počeli množiti na zemlji i kad su im se rodile kćeri,

2) sinovi Božji zapazili su da su ljudske kćeri lijepe. Stoga su počeli uzimati sebi za žene sve koje su poželjeli.

3) Tada je Jehova rekao: “Neću unedogled trpjeti čovjeka jer on je samo tijelo. Neka živi još 120 godina!”

4) U te dane, a i kasnije, na zemlji su živjeli nefili. Naime, sinovi Božji spolno su općili s ljudskim kćerima, pa su im one rađale sinove. Bili su to silnici, nadaleko poznati među ljudima koji su živjeli u staro doba." (NS)

Prva tri stavka nisu sporna nego 4-ti, u kojem se može iščitati da su nefili potekli od sinova Božjih, samo zato što je prevodilac razmjestio riječi i ubacio veznu riječ 'naime' s kojom se povezalo nefile sa izravnim potomcima Božjih sinova. Što ako pisac to nije namjeravao izravno povezati nego odvojiti.

Kad čitamo NS prijevod onako kako piše mogli bi zaključiti da su Nefili živjeli "u one (predpotopne) dane, a i kasnije" što samo po sebi pobija smisao kojim se htjelo reći da su oni bili izravni potomci Božjih sinova koji su nestali u potopu. Ukoliko su oni bili potomci vanzemaljskih anđela koje je Bog kaznio i onemogućio njihovo djelovanje, kako su se onda oni rađali i poslije potopa? Neki će opet reći da je Bog spriječio one koje je kaznio, ali da su drugi anđeli (od krvi i mesa) i dalje mogli dolaziti na zemlju kao u vrijeme Abrahama. To zvuči nevjerojatnim jer bi ovi kažnjenici služili kao primjer drugima. Osim toga, Biblija navodi očeve i zemaljsko porijeklo ovih kasnijih ljudi divovskog rasta i ne dovodi ih u vezu sa sinovima Božjim nego sa Anakovim sinovima (4.Mo 13:33; 5.Mo 9:1,2). To navodi na zaključak da Nefili nisu nastali križanjem vanzemaljske i zemaljske rase nego da su imali zemaljske očeve, pa su samim tim i sinovi Božji bili samo ljudi.

Budući da je 4. stavak diskutabilan, ponovo ćemo ga analizirati iz jednog drugog kuta, jer je moguće da je pisac mislio samo na nefile u pretpotopnom razdoblju. U tome će nam pomoći doslovan prijevod:

“Nefili su bili na zemlji u one dane, a također i nakon toga, kada su sinovi Božji odlazili kćerima čovječjim i rađale su [djecu]. To su bili moćni ljudi od davnine poznati ljudima…“

Iz doslovnog prijevoda se ne može sa sigurnošću reći da su nefili bili izravni potomci sinova Božjih, jer su se pojavili “u one dane“ prije nego su “Božji sinovi uzimali sebi žene po želji svog srca“ i “nakon toga“ kada su “sinovi Božji odlazili kćerima čovječjim“. U tom slučaju su se ljudi visokog rasta (nefili) mogli sasvim slučajno pojaviti među djecom koju su dobili Božji sinovi od žena koje su pripadale toj lozi koja je nosila taj gen rasta. Izraz 'u one dane' bi se mogao ujedno odnositi na vrijeme kad su se "ljudi počeli množiti" jer su se u te dane pojavili nefili (st.1), a izraz 'nakon toga', na vrijeme kad su 'sinovi Božji' već toliko zastranili da su se pomiješali sa drugom lozom u toj mjeri da je Bog odlučio ljudima ostaviti samo 120 godina.

Na prvi pogled bi čitalac raznih prijevoda na svom jeziku pomislio da se izraz 'sinovi Božji' odnosi na nebeska bića jer se navodi da su uzimali kćeri ljudske, odnosno kao da samim tim oni nisu bili ljudi kao te žene. No, ta dva izraza ne ukazuju na različitu prirodu - nebesku i zemaljsku. Nije ništa neobično da se za mlade neudate djevojke koristi izraz 'kćeri ljudske' ili 'kćeri čovječje' kao što se za muškarce koristi izraz 'sinovi ljudski (čovječji)". Pisac nije mogao napisati da su 'uzimali kćeri za žene' jer bi to aludirati na incest. Morao je navesti čije su kćeri uzimali za žene, a ako to nije bilo određeno, onda je samo koristio neodređeni ili općeniti izraz - 'ljudske' ili 'čovječje'. Kad se koristi određeno podrijetlo tih kćeri onda je pisalo da su uzimali 'kćeri okolnih naroda', 'kćeri te zemlje', 'kćeri njihove', 'kćer kananske' itd. (1.Mo 34:1,21; 36:2; 5.Mo 7:3).

  • 'kćeri ljudske' - neodređeno, općenito
  • 'kćeri njihove' - određeno, konkretno

Uzmimo u obzir da su Izraelci nazvani "sinovima Božjim" (2.Mo ). Oni su također po želji svog srca uzimali za žene i one kćeri ljudske koji su pripadale poganskim narodima pa taj izvještaj možemo čitati na isti način na koji je zapisan izvještaj iz knjige Postanka. Usporedimo ta dva izvještaja:

“Oni (Božji sinovi, Izraelci) su uzimali sebi kćeri njihove za žene.“ (Suci 3:6)

sinovi Božji zapazili su da su ljudske kćeri lijepe. Stoga su počeli uzimati sebi za žene sve koje su poželjeli.“ (1. Moj 6:4)

Potpuno ista misao. Oni nisu uzimali kćeri ljudske zbog nemoralnih postupaka, nego "za žene", što znači da su se ženili njima tako da su neki imali više žena (usporedi Suci 21:7). Kad čitamo ovaj izvještaj u duhu Pisma, onda možemo sami uvidjeti da se ovdje radi o ljudima koji su imali status Božjih sinova, a ne o vanzemaljskim bićima. Za primjer možemo navesti misao i Danijelove knjige u kojoj se govori o vladavini kao mješavini željeza i gline pa anđeo objašnjava da će se “oni (željezo) pomiješati sa ljudskim sjemenom (glinom)“ (Dan 2:43). To nije značilo da je riječ o vanzemaljskim sjemenom koji će se pomiješati sa ljudskim sjemenom, nego o ljudima koji predstavljaju višu klasu društva odvojenu od običnih ljudi. Tako su i sinovi Božji bili zemaljska bića a ne nebeska. Vjerovali su da pripadaju potomstvu žene koje pripada Boga tako da nisu trebali biti dio tadašnjeg ljudskog društva koje je bilo u opasnosti da budu potomstvo zmije. Zato su vjerojatno u samim počecima pazili da se ne miješaju sa ljudskim kćerima iz svijeta, sve dok nisu podlegli željama svog srca.

Da je to tako potvrđuje i sam izvještaj koji nam govori da je Bog bio ljut na čovjeka a ne na anđele. Nigdje se ne navodi da su nebeska bića bila razlog ljudskog grijeha i Božjeg gnjeva, jer čitamo:

“Tada je Jehova rekao: “Moj duh neće unedogled trpjeti čovjeka jer on je samo tijelo. (...) I Jehova je vidio da je čovjekova zloća na zemlji velika i da su sve njegove misli i želje njegovog srca uvijek samo zle. Jehovi je bilo žao što je načinio ljude na zemlji i srce mu se ispunilo tugom.“ (1.Mo 5:3-5)

“I nije poštedio drevni svijet, ali je sačuvao Noja, propovjednika (glasnika, anđela) pravednosti, sa još sedmoro drugih kada je naveo potop na svijet bezbožnih ljudi.“ (2. Pet 2:5)

Bog ne kaže da mu je žao što je načinio anđele nego ljude. Iako smo ustvrdili da mogu postojati i ljudi na drugim planetima s kojih u mogli doći na našu zemlju, to ovdje ne možemo iščitati jer piše da je riječ o ljudima koje je stvorio na ovoj zemlji. Među njih se ubrajaju i Božji sinovi. Kao što se Adama moglo smatrati Božjim sinom, tako se moglo smatrati i njegove potomke, ali samo one preko kojih je Bog namjeravao postepeno ostvarivati svoj plan spasenja. Naime, da bi se rodio obećani potomak (jedn.) trebalo je po krvnoj lozi odvojiti one koji će biti Božje potomstvo (množ.). Prvorođeni Božji sin je trebao izaći iz odvojene loze Božjih sinova. Ta odvojena loza je bila Setova.

Ako obratimo pažnju Evinim riječima, ona je za Kaina (prvorođenca) rekla da je "dobila čovjeka od Boga", a kad je rodila Seta je rekla da joj je "Bog dao drugog sina umjesto Abela kojeg je ubio Kain". Takvim izjavama je rekla da je rodila Božje sinove kojima je Adam bio otac po tijelu (1.Mo 4:1,25). Kain je izgubio pravo da se preko njegove loze očekuje obećanog potomka tako da je pravo na prvorodstvo i blagoslov dobio Set. Samim tim što je Kain bio proklet od Boga, njegovo potomstvo nije moglo nositi status Božjih sinova. Adam je bio Božji sin, pa je njegovu lozu, iz koje će se rađati Božji sinovi, preuzeo Set umjesto ubijenog Abela.

Međutim, Set nije bio jedini Adamov sin jer iz Adamovog popisa potomaka treba uzeti u obzir i sinove kojima imena nisu navedena jer su i oni imali svoje obiteljsko stablo koje je trebalo biti drugorazredno sjeme Bozjih sinova od kojih je mogao biti formiran narod kao što je kasnije bio formiran Izrael.

“I poživje Adam sto i trideset godina i rodi mu se sin, koji mu je bio po obličju sličan, i nazva ga Set. A rodivši mu se Set poživje Adam osam stotina godina, te mu se rode drugi sinovi i kćeri.“ (1.Mo 5:3,4)

Ovdje se navodi prvorođeni sin i drugi sinovi koji su također bili sinovi Božji ali u drugorazrednoj lozi, dok je Set bio nosilac Adamove loze prvorođenaca. Da bi dobili pravu sliku Božjih sinova koji su živjeli u pretpotopno vrijeme trebamo vidjeti ovaj popis:

  • Adamu se rodio Set i drugi sinovi ///    Kain
  • Setu se rodio Enoš i drugi sinovi    ///    Kainu se rodio Enok i drugi sinovi
  • Enošu se rodio Kenan i drugi sinovi
  • Kenanu se rodi Mahalalel i drugi sinovi
  • Mahalalelu se rodi Jared i drugi sinovi
  • Jaredu se rodi Henok i drugi sinovi
  • Henoku se rodi Metuselah i drugi sinovi
  • Metuselahu se rodi Lamek i drugi sinovi
  • Lameku se rodi Noa i drugi sinovi
  • Nou se rode Sem, Ham i Jafet

Ovo je samo loza po prvorođenacima, ali kad se uzme cijelo Setovo stablo koje je razgranato po drugim sinovima i njihovim sinovima do devetog koljena, onda je broj Božjih sinova do vremena Noe bio zaista velik. Od njih je trebao biti stvoren izabrani i posvećeni narod. Kao što su imali status sinova Božjih, tako su imali i status Božjih glasnika (anđela) jer su trebali svojim životom u vjernosti ali i riječima objavljivati Božju proročansku riječ o obećanom potomku koji će stati na glavu zmije. Izraelci su također kao Božji sinovi bili glasnici (anđeli) koji su svojim životom trebali nadaleko objavljivati Božju riječ. To se posebno odnosilo na Sion u kojem su služili svećenici i službenici kraljevog dvora (vidi Iz 40:9; 41:27; 43:6,21; 48:20). Biblija nam stoga ukazuje da postoje spolna bića koja su naknadno učinjena anđelima kako bi na sebe preuzela odgovornost povezana sa Božjom službom među ljudima. To su ljudi iz Božjeg naroda koji su imali žene i djecu. Oni su imali status Božjih sinova jer ih je tako Bog nazivao kao i izabrani narod iz kojeg su potekli.


Pad sinova Božjih


Da bi imali pravu sliku tog pretpotopnog razdoblja moramo uzeti u obzir da je Bog već tada stvarao temelje za svoj narod koji je trebao nastati iz Setove loze. Svi su oni imali status Božjih sinova, ali ga nisu održali.

Budući da je Adam imao i druge sinove čije je zajedničko potomstvo bilo puno brojnije, onda je ono zajedno s Kainovom lozom s vremenom postalo bezbožno. To se vidi iz jedne šture informacije o Lameku iz Kainove loze. Za njega se kaže da je uzeo sebi dvije žene i da je za sebe tražio puno težu osvetu od Kaina što ukazuje na degradaciju i pokvarenost koja se očito tolerirala među njima (1.Moj 4:19-24). Njima su se pridružili i potomci Setove loze.

U 4. poglavlju se navodi loza Božjih sinova od Seta do Noe, s tim da su tu ubrojeni i ostali sinovi, a ne samo prvorođenci. Zatim se odmah u nastavku navodi kako su se sinovi Božji ženili s kćerima ljudskim, što nije samo po sebi grijeh. Grijeh se nazire u djelu rečenice u kojoj stoji da su „uzimali žene koje su htjeli“, a ne one koje su trebali. Oni su s požudom gledali na ljepotu, a ne na potrebu da sačuvaju svoju lozu čistom od bilo kakvog utjecaja bezbožnosti čime su i sami duhovno degradirali jer su zanemarili Božji plan spasenja. Čak je i Noa imao braću koji su zajedno s njim pripadali obitelji i plemenu onih od kojih je Bog mogao stvoriti narod, jer su se do potopa ljudi već namnožili. No i oni su zastranili. Oni nisu marili za krvnu lozu iz koje će doći obećani potomak, nego su po svojoj želji uzimali žene koje su htjeli, pa makar one bile iz loze koja je bila prokleta.

Samim tim je Bog bio s razlogom tužan i ljut na ljude tog vremena a posebno na Božje sinove od kojih je trebao načiniti narod za svoje ime, čime dobivamo pravo razumijevanje razvoja dviju odvojenih loza koje se neizravno spominju u 4. stavku, i koje ćemo označiti i odvojiti uglatim zagradama.

“Nefili su bili na zemlji u one dane, a također i nakon toga, [kada su sinovi Božji odlazili kćerima čovječjim i rađale su im djecu]. To su bili moćni ljudi od davnine poznati ljudima…“

  • Nefili - "Nefili su bili na zemlji u one dane, a također i nakon toga [...] To su bili moćni ljudi od davnine poznati ljudima" (pojavili se među Kainovim potomcima)
  • Božji sinovi - "...[kada su sinovi Božji odlazili kćerima čovječjim i rađale su im djecu]..." (potomci Setovih sinova)

Ovdje smo odvojili potomke koji su potekli iz dvije Adamove loze. Zanimljivo je da neposredno prije ovog izvještaja, u prethodna dva poglavlja iznose oba rodoslovlja,

  • Kainovo rodoslovlje (4:17-22) osam naraštaja
  • Setovo rodoslovlje (5:1-32) deset naraštaja

Za Setovu lozu je čak istaknuta jedna važna činjenica koja je bila vezana za njihovo obožavanje Jehove jer piše:

“Setu se rodi sin i on ga nazva Enoš. Tada se počne prizivati ime Jahvino.“ (4:26)

Nema naznake da je Bog imao bilo kakav savez s Setom, ali mu je morao obećati blagoslov koji je automatski prešao na njega sa Abela čija je krv zahtijevala zamjenu za ono što mu je pripalo zbog cijenjenja Božjeg obećanja (1.Moj 4:10; Heb 12:24). Stoga je Set kad je dobio prvog sina Enoša, vjerojatno poput svog brata Abela, počeo prinositi žrtve čime se počelo "prizivati ime Jahvino" na taj poseban način koji je potekao od Abela (usporedi 1.Moj 13:4). Moguće je da je Bog njegovim potomcima dao da žive na području zemlje u kojoj je namjeravao stvoriti narod za svoje ime, jer je i Kain otišao živjeti "u zemlju Nod istočno od Edena" gdje je počeo graditi gradove za svoje potomke (1.Mo 4:16,17). Ako je područje Setove zemlje bilo suprotno od Kainove, onda bi se ona nalazila na području koje je kasnije Bog obećao Abrahamu. To je ujedno zahtijevalo da Setovi potomci paze kako ne bi za žene uzimali kćeri iz bilo kojih obitelji, a posebno ne one kćeri koje su pripadale Kainovoj lozi.

Trebali su hoditi s Bogom koji je od njih namjeravao stvoriti jedan poseban narod, što je i učinio, ali tek stoljećima nakon potopa kad su se ljudi opet namnožili. Tada je Jakov tj. Izrael bio Božji sin, a njegovi potomci Božji sinovi i kćeri (Iz  43:6). Ovdje stavljam naglasak na izraz Božje kćeri koje su bile potomci Božjih sinova. Bog je zahtijevao od Izraelaca da za žene uzimaju samo te (Božje) kćeri Jevrejke iz Abrahamove obitelji, a ne ljudske kćeri iz neznabožačkih plemena i naroda.

S obzirom na način na koji je nastala Abrahamova loza iz koje je stvoren Izraelski narod, možemo iz Biblije iščitati ono što ne piše, a što je Bog očekivao i od Setove loze. Kao što je Abraham za svog sina Izaka tražio ženu iz svog plemena tako se očekivalo i od Seta i njegove potomke koji su znali za Kainovo prokletstvo. Međutim do vremena Noe to se potpuno zanemarilo.

Nefili su se u to vrijeme mogli povoditi za svojim rastom i zloupotrebljavati svoju visinu kako bi nametali svoju volju kojom se širio bezbožan utjecaj do te mjere da bi sa zemaljske scene nestali svi Božji sinovi iz Setove loze. To se nije moglo desiti u sljedećih 120 godina jer je postojao još samo jedan pravednik od te generacije koji je mogao to nadživjeti. Zvao se Noa. On je u međuvremenu imao tri sina koji su trebali produžiti tu lozu tako da je Bog mogao računati bar na jednog od njih i stvoriti preduvjete za novi početak. Zbog toga je odlučio odstraniti zli utjecaj bezbožnog svijeta. No, time nije mogao odstraniti pojavu ljudi divovskog rasta. Ukoliko je taj gen rasta nosila i žena jednog od Noinih sinova, onda su se i poslije potopa mogli rađati divovi u toj lozi, ali ne toliko učestalo jer su ostale grane Kainove loze bile uništene u potopu. Postoji mogućnost da je netko od te loze preživio potop van opasne zone jer je sotoni omogućeno da i on sačuva svoje potomstvo koje se trebalo i nakon potopa suprotstavljati potomstvu žene.

Izgleda da su divovi u to vrijeme bili normalna pojava. I danas se rađaju djeca koja rastu više od svojih roditelja. No tada je to bio učestali slučaj među potomcima jedne loze kao što je to bilo slučaj sa Enokovim potomcima koji su nakon potopa živjeli u nekoliko gradova (5. Mo 2:10,11; Jošua 11:22). Ta loza je u ono pretpotopno vrijeme vjerojatno potjecala od Kaina i njegovih sinova. Kain je imao znak, tj. vanjsko obilježje da ga ne ubije netko "tko ga susretne", pa zato mislim da je on još narastao, čime se na vidljiv način isticao od sve druge Adamove djece. Ukoliko je riječ o tome onda je taj gen rasta prenio na svoje potomke tako da su se u toj lozi od njegovih sinova i kćeri učestalo rađali nefili. Oni su bili silnici pa su mogli "osvetiti Kaina do sedam puta". Ujedno je to zahtijevalo od Seta da ne traži Kainovu smrt kako ne bi na sebe i svoju djecu navukao osvetu njegovih potomaka. Kain je čak sagradio grad za svog prvog sina čime je stvorio vlastito društveno uređenje kako bi zaštitio sebe i svoje potomstvo.

Nefili su mogli imali jak utjecaj na razvoj tadašnjeg društva i gradova pod njihovom vlašću. Samim tim su mogli imati i određeni utjecaj na Setove sinove koji su živjeli pod patrijarhalnim uređenjem i vjerojatno pod šatorima. S druge strane Božji (Setovi) sinovi su trebali biti čuvari 'sjemena žene' i moralna snaga ljudskog društva jer su zastupali Božja mjerila svetosti braka i života. Ukoliko su bili privučeni životom u naizgled naprednijem društvu uređenih gradova koje su gradili Kainovi potomci, mogli su napustiti svoja skromna prebivališta i odlaziti živjeti u okolna područja gdje su im za oko upale lijepo uređene ljudske kćeri (mlade djevojke) te su ih uzimali za žene. Neke od tih žena su mogli nositi Kainov gen kojeg su prenosili na svoje sinove tako da su im one rađale nefile što je bio znak da Kainova loza preuzima Setovu lozu koja je s takvim brakovima i grešnim načinom života gubila status Božjih sinova, sve dok na zemlji nije ostao samo Noa.

“I nije poštedio drevni svijet, ali je sačuvao Noja, propovjednika (glasnika, anđela) pravednosti, sa još sedmoro drugih kada je naveo potop na svijet bezbožnih ljudi.“ (2. Petr 2:5)

Ovdje ne čitamo da je Bog kaznio nefile ili njihove očeve nego bezbožni svijet ljudi koji su se namnožili u Setovoj i Kainovoj lozi. U svakom slučaju potomci Setove loze nose veći grijeh jer nisu održali svoje prebivalište čistim nego su ga okaljali grijehom pod utjecajem žena iz bezbožnog svijeta. Do vremena Noe, svi su sinovi Božji zastranili u grijeh, čak i Nojeva braća i njihovi sinovi. Na zemlji se nije moglo naći ni deset pravednika od kojih bi Bog mogao načiniti narod za svoje ime. Uzmimo u obzir da ni Sodoma ne bi bila uništena da je u njoj bilo deset pravednika. Nakon uništenja potopom ostalo je 'sjeme žene' iz kojeg je trebao nastati narod, a iz njega izići obećani potomak. Stoga je Bog morao i dalje među izabranima provoditi smjernice koje su trebale tu lozu držati odvojenom i čistom. To je u skladu sa proročanstvom o dvije linije Adamovih potomaka, od kojih će jedni biti potomci 'žene', a drugi potomci 'zmije'. Te dvije linije su najprije bile odvojene krvnom lozom sve do potopa. Bog je isto učinio i nakon potopa tako što je sve do Krista (Pomazanika) čuvao Setovu krvnu lozu koju je nosio Nojev sin Šem. Iz te loze je potekao Abraham što je bio uvod u novi početak rađanja sinova Božjih. Još i prije nego je s njima sklopio savez, Bog ih je nazvao svojim Sinom (2.Moj 4:22)


Novi početak za sinove Božje


Abraham je za svog sina Izaka tražio ženu iz svoje obitelji koja je potekla od Šema, a ne one iz Hamove loze, jer je Noa prokleo Hama. (1.Moj 24:2-4). Isti tako je Izak zahtijevao od Jakova (1.Moj 28:1)

Izak je dobio dva sina Jakova i Ezava, kao što je Adam dobio Seta i Kaina. Izak je u tom smislu predstavljao Adama, sina Božjeg a ujedno i Isusa, drugog Adama, sina Božjeg. Dok je prvi Adam nesvjesno žrtvovao svoju djecu, Izak je bio spreman podložiti se svom ocu koji ga je stavio na oltar čime je pokazao što će se očekivati od drugog Adama.

Izakov prvorođeni sin Ezav je izgubio pravo na blagoslov prvorodstva isto kao što je to pravo izgubio Adamov sin Kain. S druge strane, njegov mlađi sin Jakov je stekao to pravo iako nije bio prvorođenac (kao i Set) te je dobio dvanaest sinova od kojih je Bog stvorio narod za svoje ime, zbog čega su se svi Izraelci smatrali sinovima Božjim. To znači da je Bog svoj narod stekao iz drugog pokušaja jer su Setovi prvi potomci pomrli ili izginuli u potopu. Budući da su sinovi Božji iz Setove loze okaljali svoju lozu, Bog od njih nije mogao stvoriti narod. Zato je Bog učinio novi početak, sačuvavši ostatak od Noa i njegovih sinova, s tim da je prvorođeni Šem nastavio lozu iz koje je trebao doći Mesija.

Nakon stvaranja Izraela Bog ponovo zahtjeva da se ne žene tuđinkama kako ne bi bili navedeni na idolopoklonstvo i bezbožnost. Međutim oni su kao Božji sinovi često uzimali ljudske kćeri - tuđinke koje su ih navodile na idolopoklonstvo što je opet izazvalo Božje negodovanje. Povijest se u mnogim detaljima ponovila (4.Moj 31:14-16; 5.Moj 7:1-4; 2. Moj 34:11-16; Sud 3:6)

“Oni mu se iznevjeriše - nisu mu više sinovi, već nakaze sinovske, porod izopačen i prepreden. Tako li uzvraćaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš.“ (5.Moj 32:5,6)

Na osnovu ove rečenice možemo zamisliti kako je to bilo u pretpotopno vrijeme kad je Bog na sličan način izrazio žaljenje za svojim sinovima koje je morao istrijebiti sa zemlje. Bog je stoljećima kasnije ponovno odlučio intervenirati, pa ih je dao u ropstvo drugim narodima iz kojih je pročistio mali ostatak i od njih nakon jednog naraštaja načinio novi narod s istim zahtjevom da ne uzimaju kćeri ljudske koje nisu pripadali njihovim plemenima. Međutim, oni su godinama nakon dolaska u svoju zemlju ponovo učinili istu grešku koja je opisana u Ezrinoj knjizi:

“Ali sada, što možemo reći, Bože moj, kad smo poslije svega toga zanemarili zapovijedi tvoje koje si zapovjedio preko svojih slugu proroka ovim riječima: `Zemlja u koju ulazite da je zaposjednete nečista je zemlja od nečistoće naroda zemlje, od gnusoba njihovih kojima su se napunili od jednoga kraja do drugoga. Stoga ne dajite kćeri svojih za njihove sinove i ne uzimajte njihovih kćeri za svoje sinove, ne želite nikakav njihov mir i sreću njihovu, da biste postali snažni i jeli najbolje plodove zemlje i ostavili je zauvijek u nasljedstvo sinovima svojim. ...Zar možemo i dalje kršiti naredbe tvoje i vezivati se s ovim gnusnim narodima? Ne bi li se ti razgnjevio i satro nas da ni Ostatka ni ikoga spašena više ne bi bilo?“ (Ezra 9:10-14)

Dok smo čitali ovaj izvještaj, mogli smo se uvjeriti koliko je ovaj zahtjev bio važan za Boga i njegove sinove, Setove potomke. I nakon potopa je Bog zbog ovoga kažnjavao prije svega svoje sinove, ali je među njima ostavljao ostatak koji je nastavio Setovu lozu (vidi Izaija 1:9, 10:22, 37:32, Ez 14:22, Rim 9:27, 11:5). Povijest se očito ponavlja i nadograđuje. Najveća nadogradnja će biti nakon uspostave Božjeg kraljevstva kada će se otvoriti nove knjige i objaviti sve tajne neba i zemlje među kojima su vjerojatno i neke koje sam pokušao hipotetski razjasniti u ovom svesku.