Tko je ovlašten za propovijedanje?

U članku "Tko je danas osposobljen za propovijedanje o Bogu“, iz Stražarske kule od 15.11.2000 str.15-19, Watchtower iznosi tumačenje po kojem se činom krštenja postaje ovlašteni propovjednik. Između ostalog tu stoji:

"...No kada osoba postaje propovjednik? Drugim riječima, kada postaje ovlaštena za to? I tko joj daje to ovlaštenje? Primjer Isusa Krista pokazuje kada i od koga osoba postaje ovlaštena da bude propovjednik. (...) [Isusa Krista] nije ovlastio nijedan čovjek. Zašto onda možemo reći da je bio osposobljen za propovijedanje? Zato što su se na njemu ispunile nadahnute Izaijine riječi: ”Jehovin je duh na meni, jer me pomazao da objavim dobru vijest“ (Luka 4:17-19; Izaija 61:1). Te riječi sasvim jasno pokazuju da je Isus bio opunomoćen da prenosi dobru vijest. Tko ga je opunomoćio? Budući da ga je Jehovin duh pomazao da to učini, Isusa je za to očito ovlastio Jehova Bog. Kada se to dogodilo? Jehovin je duh u biti sišao na Isusa kad se krstio (Luka 3:21, 22). Dakle, on je postao punopravni propovjednik prilikom svog krštenja.“ (odlomak 8,9)

Ovdje Watchtower uopće ne razlučuje Isusovo krštenje u vodi i pomazanje svetim duhom koje se desilo, ne prilikom krštenja nego nakon krštenja, kada je Isus postao ovlašteni propovjednik. Da li se onda po primjeru Isusa postaje ovlašteni propovjednik prilikom krštenja? Očito ne i zato svaka izjava Društva gubi svoju vjerodostojnost koliko god nas oni pokušavali uvjeriti u suprotno. Biblija nam daje svoju istinu u vezi ovlaštenja kojeg je dobio Isus, a kasnije i neki njegovi učenici tako da je ona veći autoritet od Watchtowera. Zato treba vidjeti kako Biblija postavlja stvari u vezi zadatka kojim su ovlašteni propovjednici trebali ‘ići i činiti učenike’. Primjer Ivana Krstitelja, Isusa Krista i njegovih apostola nam pokazuje da su oni od Boga dobili jedan te isti zadatak da ‘idu i čine učenike’, dok taj isti zadatak nije vrijedio za sve krštene učenike, bilo da se radilo o Ivanovim ili Isusovim učenicima. Razmotrimo sve te primjere kako bi vidjeli biblijski kontekst u kojem je Bog izabirao i postavljao nekoga da ‘propovijeda i čini učenike’. Vidjet ćemo kako se u prvom stoljeću gledalo na jednu takvu zapovijed dobivenu od Boga.


 IVAN KRSTITELJ

Da li je Ivan bio ovlašteni prorok koji je dobio zadatak od Boga? 

    • bio je izabran i ovlašten od Boga - "...u danima Ane, glavara svećeničkoga, i Kajfe, riječ Božja došla je Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji“ (Lk 3:2). "Odakle je bilo krštenje kojim je Ivan krstio? S neba ili od ljudi?” A oni su počeli raspravljati među sobom: “Ako kažemo: ‘S neba’, reći će nam: ‘Zašto mu onda niste vjerovali?“ (Mt 21:25) 

Što je sve bilo uključeno u njegov zadatak kojeg je dobio od Boga?

    • da ide i propovijeda – "U one dane pojavio se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: “Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo nebesko!” (Mt 3:1,2). "I on je obišao cijeli kraj oko Jordana, propovijedajući ljudima da se trebaju krstiti u znak pokajanja koje je potrebno za oproštenje grijeha." (Lk 3:3)
    • da čini učenike - "Kad je Gospodin Isus saznao da su farizeji čuli kako on čini više učenika i više ih krsti nego Ivan — iako nije krštavao sam Isus, nego njegovi učenici.“ (Iv 4:1,2)
    • da krštava u vodi - "Tada su k njemu dolazili ljudi iz Jeruzalema, iz cijele Judeje i iz cijele okolice jordanske i on ih je krštavao u rijeci Jordanu, a oni su javno priznavali svoje grijehe.“ (Mt 3:5,6)
    • da poučava - "A ti ćeš se, dijete, zvati prorokom Svevišnjega, jer ćeš ići pred Jehovom da mu pripremiš puteve, da poučiš narod njegov spasenju koje dolazi oproštenjem grijeha njihovih.“ (Lk 1:76-77)

Kome je poslan?

    • Poslan je Izraelcima - “Ne boj se, Zaharija, jer su uslišene tvoje usrdne molitve i žena tvoja Elizabeta rodit će ti sina! Daj mu ime Ivan! (...) Mnoge će sinove Izraelove obratiti k Jehovi, Bogu njihovu." (Lk 1:13,16)

ZAKLJUČAK – Treba uzeti u obzir da Ivan nije bio kršten tako da to ovlaštenje za propovjednika nije trebao dobiti činom krštenja. Kad je Ivan rekao Isusu: "Ti mene trebaš da krstiš“, onda to nije značilo da je Isus trebao Ivana ovlastiti za propovjednika, jer je Ivan već bio ovlašten od Boga (Mt 3:13,14). Ivana očito nitko pa ni Isus nije krstio u vodi, ali ga je u određeno vrijeme Bog preko anđela pozvao i ovlastio da propovijeda, čini učenike i da krštava. Kad je Bog pozvao Ivana u službu onda mu je iz svega gore navedenog zapovjedio nešto što se može opisati u jednoj rečenici:

"Idi i načini učenike od Izraelaca, krsteći ih u znak pokajanja i učeći ih da drže sve što sam im zapovjedio preko Mojsija“

Da li je Ivan zapovijedao svojim krštenim učenicima da i oni poput njega ‘idu i čine učenike’?

Ne, Ivan im nije zapovijedao da i oni vrše zadatak koji je on dobio. On ih krštenjem u vodi nije ovlastio za taj zadatak. Njegovi učenici su trebali u skladu sa svojim krštenjem pokazivati djela dostojna pokajanja jer im je govorio: "Donesite dakle plod koji dolikuje pokajanju!“ (Mt 3:8). Samim tim ‘biti Ivanov učenik’ nije značilo biti propovjednik. Jedino je Ivan u to vrijeme bio ovlašten da služi Bogu i narodu u skladu sa tim dobivenim zadatkom da ‘propovijeda i čini učenike’ koji će biti poslušni savezu s Bogom i Zakonu kojega im je Bog dao preko Mojsija nakon što i je po njemu izveo iz vode čime su bili 'kršteni u Mojsija'. Zato su se trebali 'krstiti u znak pokajanja' kako bi obnovili svoj savez s Bogom (vidi 1.Ko 10:2; Iv 1:17;7:19)

Pogledajmo da li se po pitanju ovlaštenja što promijenilo s dolaskom Isusa kojeg je Ivan krstio u vodi? Odnosno, da li je Isus svoje ovlaštenje dobio prilikom krštenja ili nakon krštenja i što je sve uključivalo njegovo ovlaštenje ili postavljanje u službu?


ISUS KRIST

Na koji način je Isus dobio ovlaštenje od Boga da ga zastupa pred drugim ljudima?

    • bio je izabran i ovlašten od Boga - "Kad se sav narod krstio, krstio se i Isus. I dok se molio, otvorilo se nebo i sveti duh sišao je na njega u tjelesnom obliku kao golub, a s neba se začuo glas: “Ti si Sin moj, ljubljeni, ti si mi po volji!”(Lk 3:21-22).

Ovdje vidimo da se Ivan nije molio za Isusa niti se molio s njim, pa samim tim nije ni posredovao prilikom Isusovog pomazanja. Isusovo ovlaštenje se odigralo nakon krštenja. Krštenje u vodi je bio javni dokaz njegovog potpunog predanja Bogu, a ne Božjeg ovlaštenja. Krštenje je bio njegov čin prema Bogu a ne Božji čin prema njemu. Božji čin prema njemu se desio nekoliko trenutaka kasnije. Naime, Isus se, nakon što je izašao iz vode, sam pomolio Bogu vjerojatno dajući zavjet da će vršiti njegovu volju kao što piše: "Zato, ulazeći u svijet, on kaže: ‘Evo, došao sam (...) vršiti volju tvoju, Bože.’” (Heb 10:5-7). Nakon te molitve Bog ga je osobno svetim duhom pomazao što je Isus potvrdio kad je rekao:

“Duh je Jehovin na meni, jer Bog me pomazao da objavim dobru vijest siromasima, poslao me da propovijedam oslobođenje zarobljenima i vraćanje vida slijepima, da pustim potlačene na slobodu, da propovijedam Jehovinu godinu milosti.” (Lk 4:18,19)

Što je sve bilo uključeno u njegov zadatak kojeg je dobio od Boga?

    • da ide i propovijeda - "Tada je Isus počeo propovijedati: “Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo nebesko!” (Mt 4:17)
    • da čini učenike "Kad je Gospodin Isus saznao da su farizeji čuli kako on čini više učenika i više ih krsti nego Ivan...“ (Iv 4:1,2)
    • da krštava u vodi "Potom su Isus i njegovi učenici otišli u judejski kraj. Ondje se s njima zadržao neko vrijeme i krštavao.“ (Iv 3:22)
    • da poučava "A vidjevši narod, popeo se na goru. I kad je sjeo, prišli su mu učenici njegovi. On je progovorio i počeo ih poučavati." (Mt 5:1,2)

Kome je poslan?

    • Poslan je Izraelcima"Nisam poslan nikome osim izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ (Mt 15:24)

ZAKLJUČAK: Bog nije Isusa ovlastio za propovjednika preko Ivana kao posrednika, a samim tim niti činom krštenja. Isus se prilikom krštenja u vodi samo ponizio do te mjere da je na sebe preuzeo vršenje Božje volje kao Božji sluga što je uključivalo zadatke koje je prihvatio od Boga koji je s njim sklopio savez za kraljevstvo. Kad je Bog pozvao Isusa u službu onda mu je iz svega gore navedenog zapovjedio:

"Idi i načini učenike od Izraelaca, krsteći ih u znak pokajanja i učeći ih da drže sve što sam ti zapovjedio“

Da li je Isus zapovijedao svim svojim krštenim učenicima da i oni poput njega ‘idu i čine učenike’?

Ne, Isus ih krštenjem u vodi nije ovlastio za taj zadatak. Njegovi učenici su poput Ivanovih trebali u skladu sa svojim krštenjem pokazivati djela dostojna pokajanja i vratiti se Bogu koji je pripremio spasenje preko svog Mesije (Pomazanika). Iako im nije zapovjeđeno, neki od njih su širili glas o njemu kao Božjem proroku. Nekima je čak branio da šire glas o njemu. "A Isus se u snazi duha vratio u Galileju i dobar glas o njemu proširio se po cijeloj okolici" (Lk 4:14). "I otvorile su im se oči. A Isus im je strogo zapovjedio: “Pazite da to nitko ne sazna!” Ali kad su izašli, raširili su glas o njemu po cijelom onom kraju“ (Mt 9:30,31; 12:16). Isusovi kršteni učenici su samoinicijativno i neformalno ‘širili glas o njemu’ čak i onda kad im je Isus to izričito zabranio. Isus im nije nikad zapovjedio da propovijedaju tako da njihovo širenje dobre vijesti nije bilo niti obaveza niti zadatak kojem su se trebali posvetiti.

Budući da takvo širenje glasa i dobre vijesti o Isusu nije nikad bilo dio zapovijedi ‘idite i činite učenike’ koja bi obavezivala svakog krštenog učenika, onda je takvo neformalno širenje dobre vijesti bila nečija osobna stvar a ne obaveza. Isus je u skladu sa svojim ovlaštenjem prihvatio obavezu da propovijeda i poučava svoje učenike da drže sve što je Bog zapovjedio. S obzirom da im u to vrijeme svoje službe nikad nije zapovjedio da i oni propovijedaju i prave učenike poput njega, onda u ‘sve zapovijedi’ koje su se odnosile na njegove učenike nije bila i ta zapovijed koja bi ih obavezivala da propovijedaju.

Vidjeli smo da se zadatak ‘idi i čini učenike’ mogao odnositi samo na Ivana Krstitelja i Isusa Krista, a ne na njihove učenike koji svojim krštenjem nisu dobili tu istu zapovijed. Da li se onda što promijenilo s pojavom apostola? Odnosno, da li su oni svoje ovlaštenje dobili prilikom krštenja ili nakon krštenja i što je sve uključivalo njihovo ovlaštenje ili postavljanje u službu? 


APOSTOLI

Koga je Isus izabrao i ovlastio da propovijeda?

    • bili su izabrani i ovlašteni od Krista - "Tih dana izašao je na goru da se moli i cijelu je noć proveo u molitvi Bogu. Kad se razdanilo, dozvao je k sebi učenike svoje i između njih izabrao dvanaestoricu, koje je nazvao apostolima." (Lk 6:12,13)

Između mnoštva krštenih učenika Isus je izabrao samo dvanaestoricu njih koje je osposobio i poslao da idu i propovijedaju. Kasnije je odredio još sedamdeset učenika. Iako su Isusa slijedili mnogi kršteni učenici pa čak i neke žene koje su mu služile svojom imovinom, on je izabrao samo neke među njima i to samo muškarce koje je ovlastio i obavezao da izvrše zadatak kojeg je on započeo (vidi Lk 8:1-3; 9:1,2; 10:1).

Na koji je način Isus prenio svoje ovlaštenje na apostole?

Isusovi učenici su već bili kršteni u vodi, ali sa činom krštenja nitko od njih nije bio ovlašten da propovijeda. Tek nakon određenog vremena je Isus "sazvao dvanaestoricu i dao im moć i vlast (ovlaštenje) nad svim demonima i da liječe bolesti. I poslao ih je da propovijedaju kraljevstvo Božje i da liječe bolesnike, (...)  I učenici su krenuli. Išli su od sela do sela objavljujući dobru vijest...“ (Lk 9:1,2,6). Nakon što ih je izabrao, on im je dao ‘moć i vlast’ tj. prenio je svoje ovlaštenje na njih. U to vrijeme su oni bili samo njegovi suradnici sa određenom mjerom ovlaštenja s kojim su poslani da propovijedaju, što ih je razlikovalo od ostalih učenika koji nisu dobili tu zapovijed ni ovlaštenje da ‘idu i čine učenike’. Prije nego je uzašao na nebo Isus je rekao svojim apostolima: “Mir vama! Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas.“ Kad je to rekao, dahnuo je u njih i rekao im: “Primite sveti duh!“ (Iv 20:21,22). Isus je tek tada prenio jedan dio svog duha na njih s kojim ih je potpuno ovlastio da ga zastupaju u istim zadacima koje je on obavljao do svoje smrti.

Što je sve bilo uključeno u njihov zadatak kojeg su dobili od Isusa?

    • da idu i propovijedaju - "Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko.“(Mt 10:7)
    • da čine učenike "Potom je Gospodin odredio sedamdeset drugih i poslao ih dva po dva pred sobom u svaki grad i mjesto u koje je sam mislio doći. I rekao im je: “Doista, žetva je velika, a radnika (učitelja) je malo.“ (Lk 10:1,2)
    • da krštavaju u vodi "Kad je Gospodin Isus saznao da su farizeji čuli kako on čini više učenika i više ih krsti nego Ivan — iako nije krštavao sam Isus, nego njegovi učenici...“ (Iv 4:1,2)
    • da poučavaju - "Kad ih je poslao Isus im je rekao: "Tko sluša vas, sluša i mene. Tko odbacuje vas, odbacuje i mene. A tko odbacuje mene, odbacuje i onoga koji me poslao.”(Lk 10:16)

Kome su apostoli bili poslani?

    • Poslani su Izraelcima "Ovu je dvanaestoricu Isus poslao i zapovjedio im: “Ne idite k neznabošcima i ne ulazite u grad samarićanski, nego idite k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ (Mt 10:5,6)

ZAKLJUČAK: U periodu Isusove službe na zemlji apostoli su bili samo Isusovi suradnici koji su mu pomagali kod propovijedanja i pravljenja učenika čime su izvršavali zadatak kojeg je Isus dobio od Boga. Tako iz svega gore navedenog možemo reći da su i oni izvršavali zadatak kojeg je Isus prenio na njih a koji se može sažeti u jednoj rečenici koja glasi:

"Idite i načinite učenike od Izraelaca, krsteći ih u znak pokajanja i učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio“

U ovom kontekstu trebamo sagledavati i tumačiti zapovijed o ‘propovijedanju i pravljenju učenika’ koja je najprije dana Ivanu Krstitelju, zatim Isusu Kristu, a preko Krista i apostolima. Ono što je važno zapaziti je činjenica da su tu zapovijed dobili samo muževi koje je izabrao Bog i Isus Krist. Svi ostali – bilo da se radilo o Ivanovim ili Isusovim učenicima – nisu dobili tu zapovijed da ‘propovijedaju i prave učenike’. No, Isus je prije svog odlaska na nebo tu zapovijed malo promijenio, te je zapovjedio apostolima slijedeće:

"Zato idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih (u ime Oca i Sina i svetog duha), učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!”(Mt 28:19-20)

NapomenaTekst iz Mateja 28:19 gdje piše "krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" je kontradiktoran s ostatkom Pisma u kojem je vidljivo da se nitko od prvih kršćana nije tako krstio. Naime, svi su se 'krstili u ime Isusa Krista (Jahuše Mesije)'. Danas postoje dokazi da taj tekst ne postoji u starim manuskriptima, nego je riječ o manipulaciji tekstom kao i  1. Ivanova 5:7-8, gdje je ubačeno da "troje svjedoči na nebu: Otac, Riječ i Sveti Duh", a taj dio ne postoji niti u jednom grčkom manuskriptu starijem od 14-tog stoljeća nego je korumpirani prijevod latinske Vulgate koja promovira glavnu katoličku doktrinu "Sveto Trojstvo". Stoga je Isusova izjava najvjerojatnije glasila ovako:

"Zato idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u moje ime, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!”(Mt 28:19-20)

Koje su sličnosti između ove zapovijedi koja je dana apostolima i onih zapovijedi koje su dobili Ivan Krstitelj i Isus Krist?

    • da idu i propovijedaju
    • da čine učenike 
    • da krštavaju u vodi 
    • da poučavaju 

Da li se ova zapovijedao trebala odnositi na sve učenike koji su trebali  ‘propovijedati i činiti učenike’?

Vidjeli smo da je Isus poput Ivana među Židovima ‘činio učenike i krštavao ih’. Nitko od krštenih učenika nije svojim krštenjem dobio zapovijed i ovlaštenje da ‘čine učenike i da ih krste’. Tu zapovijed nisu čuli ni od Ivana ni od Isusa, jer su obojica dobili to ovlaštenje od Boga. Tu prednost da surađuju s Isusom u istom djelu su kasnije dobili samo apostoli i drugi izabrani muževi koji su od Isusa dobili isto ovlaštenje. Zato u tom istom kontekstu treba tumačiti Isusovu zapovijed koju je dao samo svojim apostolima:

"Idite i načinite učenike (...) krsteći ih ... i učeći ih...“ (Mt 28:19)

ZAKLJUČAK: Kao što se zapovijed o ‘propovijedanju i pravljenju učenika’ odnosila samo na Ivana Krstitelja i Isusa Krista, tako su i apostoli znali da se ona odnosi samo na njih koji su to ovlaštenje dobili od Isusa. Naime, ako su apostoli zajedno sa Isusom u to vrijeme među Židovima ‘činili učenike i krštavali ih’ a da nikom od njih nisu zapovijedali da to isto čine nakon krštenja, onda su oni znali kome je rečena i u kojem kontekstu je izrečena ta Isusova zapovijed iz Mateja 28:19,20, po kojoj su oni to isto djelo ‘stvaranja učenika’ trebali samo nastaviti nakon Isusovog odlaska i to u većem omjeru - "čineći učenike od ljudi iz svih naroda“, a ne više samo od Izraelaca. Razlika je i u tome što se više nije krstilo u Mojsija nego u Krista.

Kao što Bog preko Ivana Krstitelja i Isusa Krista - kojima je dao zapovijed da ‘propovijedaju i čine učenike’ - nije tražio da svi njihovi učenici sudjeluju u tom istom zadatku, tako se ni Isusova zapovijed dana apostolima nije mogla odnositi na sve Isusove učenike. Apostoli su po Isusovom primjeru izabirali sebi suradnike između vjernih muževa kojima su davali ovlaštenje da i oni ‘propovijedaju, čine učenike, krštavaju ih i poučavaju’. Svi ostali učenici su mogli samo neobavezno i neformalno govoriti o Isusu i Božjem kraljevstvu ali svojim krštenjem nisu mogli na sebe preuzimati ni zadatak niti obavezu da ‘propovijedaju i prave učenike’. 

Da li se Isusovo krštenje u vodi nakon Pedesetnice razlikovalo od Ivanovog?

"Ja vas krstim vodom zbog vašega pokajanja, ali onaj koji dolazi iza mene jači je od mene. (...). On će vas krstiti svetim duhom i vatrom.“ (Mt 3:11)

Iako je Isus za vrijeme svoje zemaljske službe krštavao u vodi svoje učenike ‘radi pokajanja’ kao i Ivan, Isus je nakon izlijevanja svetog duha pokazao da je krštenje u vodi dobilo veći značaj jer se nakon krštenja u vodi moglo primiti sveti duh pomoću kojeg se ulazilo u novi savez s Bogom. Samim tim je krštenje u vodi dovedeno u viši stupanj jer je bivalo posvećeno krštenjem svetim duhom kojim se priznavalo Isusa za Gospodina.

"I nitko ne može reći: “Isus je Gospodin!” osim po svetom duhu.“ (1.Ko 12:3)

Nigdje ne postoji dokaz da je Isus zahtijevao da krštenje u vodi dobije još jedan sasvim novi značaj, a to je ovlaštenje ili ‘postavljanje’ svih učenika u službu koju su izvršavali on i njegovi apostoli, tj. u službu propovijedanja. Takvo postavljanje stvari ne bi imalo biblijski temelj i protivilo bi se Božjem teokratskom redu.

U koju su svrhu apostoli od tada propovijedali i krštavali nove učenike?

"A kad su to čuli, probolo ih je u srcu, pa su rekli Petru i ostalim apostolima: “Ljudi, braćo, što trebamo činiti?” A Petar im je rekao: “Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista radi oproštenja grijeha svojih i primit ćete dar svetoga duha! Jer to je obećanje dano vama i djeci vašoj i svima onima koji su daleko, koliko ih god Jehova, Bog naš, pozove k sebi.” (Dj 2:37-39)

Krštenje u vodi je i dalje zadržalo istu svrhu, a to je ‘pokajanje radi oproštenja grijeha’. Osim toga, oni koji su se krstili tom prilikom nisu trebali apostolima dati dokaz svoje aktivnosti u širenju dobre vijesti iako su neki među njima vjerojatno to neformalno činili. S druge strane, nikoga se nije navodilo da daje izjavu ili zavjet Bogu da će zajedno s apostolima na sebe preuzeti odgovornost da propovijeda i poučava tj. ‘da ide i čini učenike’ kako je to Isus zapovjedio svojim apostolima.


Kad na ovakav način razmotrimo što Biblija kaže o ‘ovlaštenju’ kojeg su u prvom stoljeću dobili samo pojedinci a ne svi kršteni učenici i kad se zna da krštenje nije čin ‘postavljanja u službu’, onda se na ovu temu može razabrati svaki krivi komentar kojeg možemo pročitati u izdanjima Watchtowera.

Sjetimo se kako su Isusove riječi o ‘stijeni na kojoj će izgraditi svoju skupštinu’ iz Mateja 16:18, navele neke biskupe da krivo shvate kako su se te Isusove riječi odnosile na apostola Petra koji je dobio ovlaštenje da na sebi sagradi skupštinu. Budući da se na tom stavku temelji jedna od osnovnih postavki katoličkog ustrojstva onda se ona toga čvrsto drži iako ima dosta argumenata koji to opravdano pobijaju. Sličnu grešku je napravila i zajednica Jehovinih svjedoka na stavcima iz Mateja 28:19,20. Tu grešku je lako ispraviti samo ako se uzme u obzir biblijski kontekst. No pitanje je da li je sada nakon toliko vremena lako prihvatiti neke opravdane argumente koji bi doveli u pitanje ovlaštenje kojim svaki kršćanin postaje propovjednik činom krštenja na čemu zajednica Jehovinih svjedoka od samih početaka svog osnivanja zasniva svoje organizacijsko ustrojstvo.

Po svemu sudeći upravitelji Watchtowera nikad nisu pokušali ići u ovakvo analiziranje određenih biblijskih stavaka, rečenica i misli, pa čak i onoga što nije zapisano, a što se može iščitati iz biblijskog teksta i cijelog konteksta. Zato su nastale pogreške koje su dovele do toga da su neke izgovorene misli krivo protumačene što je dovelo do toga da po ovom pitanju članovi zajednice Jehovinih svjedoka prihvaćaju i neke zapovijedi koje nisu Božje nego ljudske. Tako se dešava da se i u ovoj Zajednici ponavlja greška rabina koji su na Božji narod natovarili neka nepotrebna pravila i zahtjeve. Zato ću u nastavku nastojati objasniti taj teokratski red na primjeru Isusa Krista kao i način na koji je on izvršavao tu službu, a sve kako bi pomogao svojoj braći da se više pokoravaju Bogu nego čovjeku.