Govorenje jezicima i prorokovanje

Govorenje jezicima je dar duha kojeg su imali neki učenici i to samo jedno određeno vrijeme. Međutim, apostoli su imali darove duha koji su ih razlikovali od ostalih učenika. Osim što su mogli govoriti različitim jezicima, proricati, imati vizije i druge objave s neba, oni su mogli i činiti čuda i znamenja u narodu. Te mnogostruke darove su mogli prenijeti samo na onu braću koja su poput njih trebala služiti u sličnim zadacima povezanim s propovijedanjem, stvaranjem učenika, krštavanjem i poučavanjem. Zato Luka u nastavku samo za apostole više puta govori da su nakon izlijevanja duha ‘činili mnoga čuda i znamenja’ dok su ‘svaki dan poučavali i objavljivali dobru vijest o Kristu’ (Dj 4:33a; vidi 2:43; 5:12,42). Što je bilo s ostalim učenicima? Za njih se nigdje ne navodi da su tih dana i oni činili takva čuda i znamenja iako su neki od njih imali dar govorenja jezicima. Za njih u nastavku piše:

"I nezaslužena dobrota u velikoj je mjeri bila na svima njima.“ (Dj 4:33b)

‘Nezaslužena dobrota’ se dovodi u vezu sa mnogim ‘blagoslovima’ dobivenim preko svetog duha. Sveti duh je kao pomoćnik i utješitelj svima njima preko apostola i zrelih muževa davao utjehu i pomoć, pouku i spoznaju koja im je trebala (1Pe 4:10,11). 

Zbog svega onoga što su vidjeli i čuli, novi kršteni učenici su ‘veličali apostole’ i ‘hvalili Boga’ (Dj 3:8; 5:13). Iako su svojim krštenjem primili sveti duh, svi su se oni, kako kaže izvještaj, samo "posvetili apostolskom učenju“. Izvještaj naime ne navodi da su kršteni vjernici 'veličali sami sebe' kao navodne suvladare koji su pomazani za tu ulogu ili da su se tada i oni poput apostola ‘posvetili’ propovijedanju, krštavanju i ‘poučavanju o Riječi Božjoj’, tako da Watchtower nema temelja za svoje tvrdnje. 

Darovi duha, kao što su govorenje jezicima i proricanje, nisu bili potrebni za djelo propovijedanja nevjernicima već za druge svrhe. Ti darovi su uglavnom imali svrhu da dotične krštene osobe budu uvjerene u to da iza njih i drugih učenika stoji Bog i Isus Krist. To je bio i ‘znak za nevjernike’ koji su mogli zaključiti da Božji duh počiva na Isusovim učenicima, a ne više na židovskom religioznom sistemu. Međutim, nitko nije mogao davati temeljito svjedočanstvo niti poučavati druge samim tim što je imao dar govorenja stranih jezika.

Biblija nigdje ne navodi iskustvo da je netko propovijedao, razgovarao ili raspravljao sa nekim nevjernikom na drugom jeziku. Spominje se samo to da su s tim darom mogli samo ‘govoriti’ u tom momentu ono što bi im duh davao da govore. Duh im je davao da izgovaraju riječi kojima se pred drugima javno ‘hvalilo Boga’, govorilo o ‘veličanstvenim djelima Božjim’, te ‘zahvaljivalo Bogu’ zbog njegovog milosrđa i dobrote koju je iskazao grešnim ljudima. Na različitim jezicima su izgovarane molitve i zahvale te pjevalo hvalospjeve Jehovi (vidi Dj 2:4,11; 2:47; 10:46; 1.Ko 14:16,17). Prisutni su to mogli samo slušati i diviti se čime su bili navedeni da i oni hvale Boga. Pogledajmo kako je to izgledalo na dan Pedesetnice.

Nakon što ih je sveti duh navodio da govore različitim jezicima, apostoli, (a možda još neki muževi iz Galileje) su među prisutnima, najvjerojatnije u nekom radosnom zanosu, hvalili Boga. Međutim oni nisu propovijedali i poučavali prisutno mnoštvo ljudi koji su samo htjeli vidjeti i čuti što se to čudno dešava. Apostoli se njima nisu obraćali osobno, nego su bili navedeni da svaki od njih govori nekim jezikom ‘kako im je duh davao da govore’. To što su svaki od njih govorili različitim jezicima je mnoge prisutne ‘zbunjivalo’ jer je svatko od stranaca mogao prepoznati svoj jezik kojim su oni ‘hvalili Boga’, a ne propovijedali.

Mnoštvo ljudi iz najmanje petnaest različitih jezičnih područja su čuli na svom jeziku kako ovi učenici iz Galileje ‘njihovim jezicima govore o veličanstvenim djelima Božjim.’ Mnogi “su bili izvan sebe i zbunjeno su jedan drugog pitali: ‘Što bi to moglo biti’“. Drugi koji su samo čuli žamor različitih jezika su se rugali da su oni vjerojatno pijani. Sve nam to govori da učenici tada nisu propovijedali na različitim jezicima, nego da su samo pred drugima javno izražavali ‘hvalu Bogu’ kojeg su ‘veličali’ zbog svega što je učinio.

Sjetimo se da su apostoli i prije ovoga ‘stalno bili u hramu blagoslivljajući i hvaleći Boga’ što su vjerojatno činili i ostali Židovi. Apostoli su se među njima isticali i vjerojatno su ih mnogi upoznali znajući da su oni Galilejci. No, sada su apostoli pred drugima 'hvalili Boga' na različitim jezicima tako da su to svi mogli primijetiti budući da do tog dana nisu tome svjedočili. Mnoštvo prisutnih je to samo slušalo i čudilo se onome što su vidjeli, što je bilo dovoljno da obrate pažnju onome što su trebali s pažnjom čuti od apostola. Tek nakon što su se neki počeli rugati da su se ‘napili slatkog vina’, apostol “Petar je ustao s jedanaestoricom“ i stao u njihovu obranu rekavši: “Ovi ljudi nisu pijani“. Zatim je dao temeljito svjedočanstvo te im je na kraju rekao:

“Toga je Isusa Bog uskrsnuo, čemu smo svi mi svjedoci. Dakle, budući da ga je Bog, Otac, uzvisio i dao mu da sjedi njemu zdesna i da je od njega primio obećani sveti duh, izlio je na nas taj duh, kao što vidite i čujete.“ (Dj 2:13-15, 32,33)

Zanimljivo je da je Petar tek tada svim prisutnima dao ‘temeljito svjedočanstvo’ ali samo na hebrejskim jezikom kojeg su manje više poznavali svi ti raseljeni Židovi koji su živjeli izvan svoje domovine. Nije im govorio različitim jezicima. Zato je započeo svoj govor riječima:

“Ljudi, Judejci i svi što živite u Jeruzalemu...“ (Dj 2:14)

Nakon što su Židovi na hebrejskom jeziku čuli Petrovo temeljito svjedočenje,

“probolo ih je u srcu pa su rekli Petru i ostalim apostolima: Ljudi, braćo, što trebamo činiti?“ (Dj 2: 37)

Ovaj izvještaj samo potvrđuje da su svi prisutni dobili svjedočanstvo na hebrejskom jeziku, a ne na različitim jezicima kojima su učenici veličali i blagoslivljali Boga. To što su Kristovi učenici svoje hvale Bogu izražavali na različitim jezicima je samo privuklo pažnju na njih kao posebnu grupu, nakon čega je apostol Petar iskoristio priliku i prisutnima dao temeljito svjedočanstvo (Dj 2:40). Stoga je razvidno da oni koji su imali dar govorenja jezicima nisu propovijedali tim darom, nego su s tim darom bili znak nevjernicima da obrate pažnju dobroj vijesti koju su propovijedali apostoli, a kasnije i drugi imenovani propovjednici. Da je to tako, pogledajmo što Biblija govori o tom daru i onima koje je sveti duh navodio da govore jezicima.

Dar govorenja jezicima su neki učenici uglavnom koristili u skupštini među svojom duhovnom braćom čak i onda kad na sastanku ne bi prisustvovao niti jedan nevjernik. Ukoliko ne bi bilo prevodioca onda dotični ‘nisu govorili ljudima, nego Bogu i sebi’. Onaj tko je govorio stranim jezikom je mogao biti potaknut ‘da po duhu govori svete tajne’ do kojih nije došao svojim proučavanjem Božje riječi, tako da ‘njegov um nije sudjelovao u tome’, nego je to činio dar duha koji je djelovao kroz tu osobu. Nešto slično je doživio prvi kralj Šaul kada je “duh Božji došao na njega te je usred njih stao govoriti u proročkom zanosu“ bez da je njegov um svojevoljno u tome sudjelovao i to je trajalo kratko kao svjedočanstvo njemu i drugima da je s njim pravi Bog (1.Sa 10:5-13). Prema tome, onaj tko je imao dar duha da govori stranim jezicima nije automatski imao zadatak da propovijeda i poučava. Da bi netko mogao propovijedati i poučavati on bi trebao to činiti ‘svojim umom’, odnosno trebao je po ljubavi, vjeri i duhovnosti biti iznad tog dara govorenja stranim jezicima (1.Ko 14:14-19). Trebao bi imati i potpunu spoznaju i biti upućen u svete tajne. Stoga je dar govorenja jezicima imao samo djelomičnu svrhu (1.Ko 13:1,8,9).

Isusovi učenici koji su dobili taj dar, nisu ga mogli koristiti za propovijedanje. To što su neki mogli pred svojim sugrađanima i rodbinom veličati Boga na jeziku kojeg nisu učili, je bio samo znak nevjernicima da obrate pažnju dobroj vijesti. No, ukoliko su taj dar koristili u skupštini u kojoj nije bilo stranaca, oni su time mogli samo “izgrađivali sebe“ ali nisu mogli s tim darom biti postavljeni da poučavaju druge u skupštini (vidi Dj 10:44-48; 1.Ko 14:2,4,22,28). To ih je razlikovalo od apostola i braće koja su postavljeni da propovijedaju i poučavaju kao Isusovi zastupnici, a koji su darove duha uglavnom koristili kako bi nevjernicima skrenuli pažnju na dobru vijest, a braću  izgrađivali u vjeri i spoznaju.

Što je s ‘proricanjima’? Oni koji su ‘proricali’ pomoću svetog duha, nisu propovijedali ili vodili diskusije s nevjernicima, nego su - kako kaže izvještaj - ‘svojim govorom izgrađivali, hrabrili i tješili ljude’ i ‘izgrađivali skupštinu’ ‘pomoću nebeskih objava, znanja, proročanstava i pouke’. Stoga je Pavle rekao da je dar proricanja bio ‘znak vjernicima’ koji su se uvjeravali u istinitost Božje riječi, dok je dar govorenja jezicima bio ‘znak nevjernicima’ da prihvate činjenicu da je pravi Bog na Isusovoj skupštini i njegovim učenicima (1.Ko 14:3,4,6,22). Kao što je Isus svetim duhom ovlastio svoje apostole da propovijedaju, poučavaju i vode skupštinu, tako je koristio sveti duh kako bi njegovi ostali učenici pomagali jedni drugima da se učvrste u vjeri. Iako je među učenicima bilo onih koji su mogli govoriti jezicima i proricati, to ih nije postavljalo u isti rang s apostolima koji su imali zapovijed od Krista da propovijedaju, poučavaju i čine učenike. To je razvidno iz onoga što su apostoli rekli ostalim učenicima:

“Nije pravo da mi [apostoli] ostavimo riječ Božju kako bismo dijelili hranu. Stoga, braćo, pronađite među sobom sedam ljudi na dobrome glasu, koji su puni duha i mudrosti, da ih postavimo nad ovim poslom, a mi [apostoli] ćemo se posvetiti molitvi i poučavanju o riječi Božjoj.“(Dj 6:2-4)

Očito je da su samo apostoli posvetili propovijedanju i poučavanju. Oni svoje duhovne aktivnosti nisu željeli ostaviti zbog drugih manje važnih obaveza. Zato su tražili da te obaveze preuzmu neki među braćom koja nisu bila u istom rangu poput njih, ali koja su bila ‘puna duha’. Zato je moguće je da su ta ‘sedmorica’ izabranih učenika bila ‘među braćom’ koja su s apostolima pomazana svetim duhom u toj ‘punoj mjeri’ da se na njima mogla temeljiti skupština (vidi Mt 23:34). Broj ‘sedam’ je ‘deseti dio’ (‘desetina’) od ‘sedamdeset’ (Isusovih izabranih evanđelizatora) tako da ne možemo govoriti o slučajnosti svih ovih brojeva koji nam pomažu u donošenju ovakvih zaključaka. Ovaj broj ‘sedam’ je očito bio broj kojeg su apostoli uzeli prema teokratskom mjerilu Božje riječi (Ml 3:10; Ot 1:16,20; 11:13).

Osim toga, možemo zaključiti da su sva braća iz te grupe ‘proroka, mudraca i učitelja’ u određenoj mjeri sudjelovali s apostolima u ‘govorenju riječi Božje’ pred novim obraćenicima (Dj 4:23,31). No, ova ‘sedmorica’ koja su ‘izabrana među njima’ su bili i ‘puni mudrosti’, tako da su mogli preuzeti i dodatne odgovornosti kako bi pomagala novima oko njihovih tjelesnih potreba. No, oni nisu morali prestati sa ‘govorenjem Božje riječi’, ali su na sebe mogli preuzeti tu obavezu jer nisu imali tako veliku odgovornosti koju su imali apostoli. Nakon što su apostoli položili ruke na ovih sedam učenika kako bi ih postavili nad ostalom braćom, oni su očito dobro izvršili zadatak nad kojim su postavljeni (Dj 6:2,3,6). To je neke od njih osposobilo da se stave na raspolaganje u još većoj mjeri kao suradnici apostolima u djelu propovijedanja i poučavanja, tako da su oni bili među prvim evanđelizatorima Kristove skupštine koji su počeli javno djelovati poput apostola, a što je bilo potvrđeno svetim duhom.

Nakon izabiranja ove ‘sedmorice’ na koje je duh djelovao u još većoj mjeri, se po prvi put spominje netko tko nije bio apostol a mogao je kao i oni ‘činiti čuda i znamenja’ među narodom. To je bio ‘Stjepan’, jedan od te ‘sedmorice’ koji je u Jeruzalemu počeo poput apostola javno govoriti i objavljivati dobru vijest o Kristu (Dj 6:5-10). Zbog svog javnog propovijedanja je uhvaćen, krivo optužen i ubijen, nakon čega je ‘nastao velik progon skupštine u Jeruzalemu, pa su se svi osim apostola raspršili po krajevima judejskim i samarijskim’ (Dj 8:1-3). Ne možemo govoriti da su kršćani iz Jeruzalema pobjegli. Oni su se vjerojatno pritajili kao i apostoli, dok su oni iz dijaspore i okolnih mjesta, a koji su došli u Jeruzalem na blagdan, pobjegli i raspršili po svojim mjestima.

To progonstvo je dovelo do toga da su ‘učenici koji su se raspršili objavljivali dobru vijest, riječ Božju, svud kud god su prolazili’ (Dj 8:4). Međutim ovi koji su se raspršili nisu bili poslani da propovijedaju dobru vijest po nekom dobivenom nalogu ili zadatku. To nas podsjeća na slične situacije kada su mnogi Isusovi učenici i drugi ljudi po cijeloj Judeji proširili glas o Isusu kao velikom proroku iako nisu bili ovlašteni i poslani od Krista da propovijedaju (Lk 7:11,16,17). Tako su i ovi učenici ‘širili glas’ o svemu onome što su vidjeli i čuli, čime su ujedno neformalno objavljivali dobru vijest, ali nisu činili čuda i znamenja kojima bi potvrđivali da su bili ovlašteni evanđelizatori (Dj 2:33; 14:3). Oni su samo bili potaknuti da govore o onome što su čuli i vidjeli, tj. da ’objavljuju veličanstvene stvari‘ koje je Bog preko Krista učinio u Jeruzalemu. Takvo objavljivanje nema istu težinu kao i ovlaštenje koje su imali izabrani ‘evanđelizatori’ poput Filipa.  

Dok se za ove učenike kaže da su se zbog progonstva ‘raspršili’, za Filipa se to ne kaže. Izvještaj kaže:

Tako je Filip otišao u grad Samariju i počeo im propovijedati Krista. A mnoštvo je jednodušno i pozorno pratilo ono što je govorio Filip, slušajući ga i gledajući čuda koja je činio. (...) No kad su povjerovali Filipu, koji je objavljivao dobru vijest o kraljevstvu Božjem i o imenu Isusa Krista, krštavali su se muškarci i žene.“ (Dj 8:5,6,12)

Filip je, kao i Stjepan, bio jedan od ‘sedmorice’ koje su apostoli bili postavili za službu nad drugim učenicima. Njemu je poslije toga sveti duh također dao da čini čuda i odvažno govori pred mnoštvom ljudi koji su ga pozorno pratili i slušali što govori i čini. Budući da su apostoli ostali u Jeruzalemu, oni su u toj situaciji najvjerojatnije poslali Filipa da on ode u Samariju i da tamo propovijeda, čini učenike i krštava ih. No, ako ga nisu poslali apostoli, onda je to najvjerojatnije učinio Isus preko svetog duha. Zato se za Filipa kaže da je ‘otišao u Samariju’, čime se aludira da je to učinio po nekom dobivenom zadatku. To nas podsjeća na apostola Pavla i Barnabu koji su po dobivenom zadatku skupštine u Antiohiji ...

“... poslani od svetog duha, otišli u Seleuciju, a odande su otplovili na Cipar. Došavši u Salaminu, počeli su objavljivati riječ Božju u židovskim sinagogama...“ (Dj 13:4,5)

Iako je u Samariji bilo učenika koji su pobjegli iz Jeruzalema, ipak se samo za Filipa naglašava da je u tom gradu ‘objavljivao dobru vijest o kraljevstvu Božjem’ čineći učenike koji su se zatim krštavali u vodi. Budući da je bio ovlašten da propovijeda i čini učenike, onda je bio ovlašten i da krštava čime je udovoljavao Isusovoj zapovijedi iz Mateja 28:19,20 (Dj 8:5,6,12; 8:38,40). Tako su on i drugi od duha postavljeni muževi bili među prvima koji su mogli činiti čuda, što ih je pred drugima predstavljalo kao ovlaštene ‘evanđelizatore’ koji su na sebe preuzeli zadatak kojeg je Isus najprije zadao svojim apostolima. Takvo ovlaštenje ih je odvajalo od drugih učenika koji su samo neformalno govorili i objavljivali dobru vijest, a koji nisu bili pod tom istom obavezom da ‘idu i čine učenike’, niti pod zapoviješću da ‘krštavaju i poučavaju učenike’ (Dj 6:8; 8:5-8).

Čuda i znamenja su trebala biti znak nevjernicima da su apostoli i ti ovlašteni muževi bili Kristovi zastupnici preko kojih je Bog potvrđivao poruku dobre vijesti. No oni su bili i znak vjernicima da je Isus među njima izabrao i postavio u službu neke od njih. Tada je očito sveti duh i darovi duha bili jasan pokazatelj tko među njima ima određeni zadatak ili službu, tako da je Isus na takav način svetim duhom s neba organizirao svoju skupštinu na zemlji (Dj 2:43; 5:12; 6:8; 8:5,13; 14:1-3; Ri 15:18,19). Nitko se nije mogao sam preporučivati kao apostol ili propovjednik jer su to bili službe koje su mogli izvršavati samo oni koje je Isus postavio, bilo osobno, bilo putem svetog duha ili preko svojih izabranih zastupnika koji su predvodili skupštine (2.Ko 10:8,12). Npr. starješine koji su bili proroci i učitelji nisu ujedno morali biti odvojeni za službu propovijedanja nevjernicima, ali su imali ovlaštenje da u svojoj skupštini izaberu neke sposobne muževe i da ih pošalju u tu službu. U početku je Isus preko svetog duha posredovao kako bi u skupštini postavio takvo pravilo po kojem će starješine moći uvijek među sobom i drugom sposobnom braćom birati, postavljati i slati nekoga u službu propovijedanja (Dj 13:1-3).

Oni muževi koji su bili izabrani među braćom su propovijedali i poučavali na način na koji je Isus činio. Zato u Kršćanskim spisima nemamo niti jedno njihovo iskustvo povezano sa propovijedanjem od kuće do kuće što je dovoljan razlog da posumnjamo u takvu metodu koju je nametnuo Watctower. Za razliku od toga Biblija je puna primjera i iskustava njihove javne služba propovijedanja koju su vršili na raznim javnim mjestima čime su slijedili Isusov primjer. No, propovijedanje od kuće do kuće zajednica Jehovinih svjedoka i dalje smatra apostolskom metodom propovijedanja. Iako nisam nikad želio dovesti u pitanje tu metodu, ipak sam bio primoran da to temeljito istražim i vidim što o tome govori Božja riječ.