Propovijedanje u skupštini

Svaka skupština je mogla ‘obilovati’ različitim darovima, među kojima je i ‘sposobnost govora’ koju su imali neki članovi skupštine, a koju Watchtowerov novi prijevod NS na hrvatskom jeziku prevodi sa 'sposobnost propovijedanja'. Razmotrimo i vidimo o emu je riječ.
 
Pavle je skupštinu u Korintu pohvalio riječima:

Zahvaljujem što ste se u njemu obogatili u svemu – u svoj sposobnosti propovijedanja (sposobnosti govora; NSbi2-C) i u svem potrebnom znanju – jer se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo među vama te ne oskudijevate u nijednom daru ...  (1.Ko 1:5,6, NS)

  • 'sposobnost govora' (NSbi2-C)
  • 'sposobnost propovijedanja' (NSbi12-C)

Ovdje smo istaknuli dvije stvari, a to su ‘govor’ i ‘znanje’ kako bi u nastavku razumjeli kako se one ne odnose na sve članove skupštine nego na pojedince koji su svojim sposobnostima ‘obogatili’ skupštinu. Misli se na one muževe koji su bili ‘odvažni i vješti u govoru i riječima’ (2.Ko 10:1,10,11; 11:5,6). U svojoj drugoj poslanici Pavle je ponovno napisao braći u Korintu slične misli:

Stoga, kao što obilujete svime, vjerom, sposobnošću propovijedanja (sposobnošću govora; NSbi2-C), znanjem, svom revnošću i ovom ljubavlju kojom vas ljubimo – tako obilujte i ovim sakupljanjem priloga (2.Ko 8:7, NS).

  • 'sposobnost govora' (NSbi2-C)
  • 'sposobnost propovijedanja' (NSbi12-C)

Skupština kao cjelina ‘nije oskudijevala u nijednom daru’, jer je svatko od braće imao neke darove koje drugi nisu imali. Nitko nije ima sve darove, nego je skupština preko svojih članova obilovala svime, pa tako i ‘znanjem’ i ‘sposobnošću govorenja’ ('propovijedanja'). O kakvom ‘govorenju’ je ovdje Pavle mislio – da li o držanju govora nevjernicima ili o držanju govora vjernicima?

Grčka riječ koja se ovdje koristi je λόγῳ (logō) koja se prevodi sa ‘riječ’ ili ‘govor’, što se razlikuje od grčke riječi κήρυγμά (kērygma) ili ‘propovijedanje’. Zato možemo slobodno reći da se izraz ‘propovijedanje’ ne koristi u gore navedenim stavcima. No, zašto su prevodioci hrvatskog novog prijevoda ‘NS’ na ovim mjestima izraz ‘sposobnost govora’ koji se koristio u prošlom prijevodu NSbi2-C, zamijenili ili izjednačili sa izrazom ‘sposobnost propovijedanja’?

Možda između ta dva izraza ima neke povezanosti. Međutim mnoga članovi Zajednice ne mogu razlučiti o kakvom propovijedanju je ovdje riječ što može dovesti do zablude. Naime, onaj tko čita ovaj novi prijevod dobiva dojam da su skupštine u ono vrijeme obilovale kršćanima koji su išli u službu propovijedanja, odnosno da su svi kršćani bili propovjednici, što nije točno. Skupštine prvog stoljeća su imale imenovanu braću koja su držala govore ili ‘propovijedi’ u skupštinama. Skupštine su mogle na taj način ‘obilovati sposobnošću govorenja’ u većoj ili manjoj mjeri ovisno o onima koji su se stavljali na raspolaganje kao govornici i ‘učitelji’ Božje riječi. Ta sposobnost je uvjetovana različitim službama i darovima duha i nije bila vezana za sve članove skupštine u istoj mjeri. 

Na primjer, neki su osporavali Pavlovu ulogu koju je imao kod izgrađivanja skupština. Pavle se očitovao u vezi takvih pa je napisao:

Jer neki kažu: “Njegova pisma imaju težinu i snažna su, ali kad je osobno prisutan, djeluje neznatno, a riječi (grč. ‘λόγω’) su mu bezvrijedne.” Neka takvi razmisle o ovome: kakvi smo na riječima (grč. ‘λόγω’) u pismima kad smo odsutni, takvi ćemo biti i na djelu kad budemo prisutni.“ (2.Ko 10:10,11)

Zatim je dodao:

"Jer ako sam i nevješt u govoru (grč. ‘λόγω’), nisam u znanju.“ (2.Ko 11:6)

Ovdje primjećujemo da se grčki izrazi ‘λόγω’ prevedeni sa izrazima ‘riječi’ i ‘govor’ ne dovode u izravnu vezu sa propovijedanjem nevjernicima nego sa čitanjem Pisma i držanjem govora među braćom na sastancima. Budući da je skupština kao ‘tijelo’ bila jedna cjelina koja se sastojala od kršćana sa različitim sposobnostima, darovima i službama, onda je kao takva mogla preko nekih pojedinaca ‘obilovati sposobnošću govorenja’ kao što je mogla preko drugih pojedinaca obilovati u ‘svem potrebnom znanju’. Odnosno, kao što je mogla obilovati ‘u znanju’ iako nisu svi imali to znanje, tako je mogla ‘obilovati sposobnošću govorenja’ iako nisu svi u skupštini imali tu sposobnost (1.Ko 12:4-11,19,27-30). To je bilo zato što su se službama ‘apostola, učitelja, pastira i proroka’ posvetili samo oni koji su bili dovoljno sposobni za takve službe u kojima dolazi do izražaja njihov govor i riječ puna mudrosti i znanja. Poznato je da je i ‘mnogo svećenika prihvaćalo vjeru’ (Dj 6:7). Pavle je vjerojatno takve osposobljene muževe postavljao za starješine jer je i sam kao ‘školovan’ muškarac izabran za apostola (vidi Dj 14:21-23; 22:3).

Kad je Pavle rekao da ga ‘Isus nije postavio da krštava nego da objavljuje dobru vijest’ onda je to značilo da se trebao posvetiti propovijedanju a ne poučavanju i krštavanju novih vjernika. No to nije značilo da nije nikoga mogao krstiti i poučavati, jer je bilo situacija kad je to bio prisiljen uraditi jer nije bilo nikog dugog s tim ovlaštenjem (1.Ko 1:14-17). Na isti način, onaj tko je u skupštini postavljen da ‘poučava’ vjernike može ali ne mora ujedno biti postavljen i da propovijeda nevjernicima, pogotovo onda kada su druga braća u skupštini postavljena za tu službu. Na taj su način različite službe doprinosile da se na skupštinu gleda kao na jedno tijelo sa različitim službama i darovima duha.

Zanimljivo je to što Pavle kao uvjet za starješinu nije spomenuo da mora biti sposoban širiti dobru vijest, nego ‘sposoban poučavati’, tako da je on na starješine gledao kao na one koji ‘marljivo govore (grč. ‘λόγω’) i naučavaju riječ Božju’ (1.Ti 3:1-7; 5:17; usporedi 1.Ti 3:13). No, Watchtower je zbog svoje špekulativne postavke uvjetovao da svatko tko želi biti nadglednik mora biti redovit i aktivan u službi propovijedanja onima van skupštine, a pogotovo kad postane nadglednik kako bi drugima dao primjer i uzor u toj službi.

Kad je Pavle govorio o sebi, onda je često govorio da je ‘postavljen za propovjednika, apostola i učitelja’ što je značilo da je njegova služba uključivala mnogo više od službe koju su trebali imati skupštinski starješine, jer je prije svega morao propovijedati, putovati i otvarati skupštine (1.Ti 2:7).

Bog je u skupštini postavio razne pojedince: prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje, (...), one koji su sposobni upravljati...  (1.Ko 12:28)

Apostoli, proroci i učitelji su bili muževi koji su postavljeni u skupštini s određenim zadatkom. Zato se ovdje radi o sposobnostima koje su apostoli, proroci i učitelji koristili da bi skupštinu poučavali i jačali u vjeri. Naime ‘govorenje’ ili ‘propovijedanje’ o kojem je ovdje riječ je povezana sa sastancima na kojima se ta sposobnost očituje kroz djelovanje vjernih muževa. Na sličan se način ‘propovijedalo’ u sinagogama gdje su Židovi slušali što govori Božja Riječ. U Djelima apostolskim stoji:

Jer Mojsije od drevnih vremena ima po gradovima one koji ga propovijedaju, jer se njegovi spisi svake subote naglas čitaju u sinagogama.” (Dj 15:21; 13:15)

Ovdje je ‘propovijedanje’ uključivalo ‘čitanje’ svetih spisa pred vjernicima. Isus je na takav način jednom ‘ušao u sinagogu i naglas čitao svete spise’ nakon čega je objasnio njihovo značenje.

I svi su mu odobravali i divili se privlačnim riječima koje su izlazile iz usta njegovih.“ (Lk 4:16-22)

Stoga izraz ‘propovijedati’ u ovom smislu uključuje ‘javno čitanje’ svetih spisa i javne ‘propovjedi’ pred okupljenim vjernicima kojima se objašnjavalo Pismo. Kao što je Mojsije imao one koji su ga na takav način među svojom braćom ‘propovijedali’ u sinagogama, tako je i Isus imao one koji su ga na taj isti način među braćom u vjeri ‘propovijedali’ na kršćanskim sastancima. Sjetimo se da je Pavle pisao braći u Rimu kako im želi objaviti (propovijedati) dobru vijest (Rim 1:15). U tom smislu je Pavle savjetovao svog suradnika Timoteja tražeći od njega da se "posveti javnom čitanju, poticanju, poučavanju“. Zatim mu je rekao:

Ne zanemaruj dar koji je u tebi, koji ti je dan po proročanstvu i kad je starješinstvo na tebe položilo ruke. O tome razmišljaj, sav se tome posveti, da tvoj napredak bude svima očit. Dobro pazi kako živiš i kako poučavaš! Ustraj u tome, jer čineći to spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju.“ (1.Ti 4:13-16)

Timotej je među mnogom braćom i mnogim skupštinama bio poznat po toj svojoj ulozi i daru govora kojeg je imao kao ‘učitelj’ jer se posvetio javnom čitanju i govoru kojim je poučavao braću. Zato ga je Pavle poslao u Solun s tim zadatkom da skupštini u tom gradu ‘propovijeda dobru vijest’.  Toj skupštini je napisao:

... a Timoteja, našega brata i Božjega slugu koji propovijeda dobru vijest o Kristu (slugu dobre vijesti; NSbi2-C), poslali smo da vas učvrsti i utješi kako bi ojačao vašu vjeru (1.So 3:2; vidi 1.Ko 14:3).

Prema izvornom grčkom tekstu Pavle za Timoteja kaže da je bio 'sluga dobre vijesti', a ne isključivo propovjednik kako bi se to moglo zaključiti iz gornjeg novog hrvatskog prijevoda NS. On je kao sluga ‘propovijedao’ Krista prvenstveno među vjernicima time što je javnim čitanjem i držanjem govora nastojao ‘učvrstiti, utješiti i ojačati braću u vjeri’. Slično je i sa slijedećim savjetom kojeg je Pavle dao Timoteju:

Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, (...) te njegovim pojavljivanjem i njegovim kraljevstvom: propovijedaj riječ Božju (među braćom) i čini to s osjećajem hitnosti — u povoljno vrijeme i u teško vrijeme — ukori, prekori, opomeni, a pritom budi vrlo strpljiv i vješt u poučavanju. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po vlastitim željama gomilati sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima. I odvratit će uši od istine, a okrenut će se izmišljenim pričama. A ti budi trezven u svemu, trpi zlo, propovijedaj dobru vijest (izvrši djelo evanđeliste - DK), potpuno izvrši svoju službu“ (2.Ti 4:1-5).

‘Djelo evanđeliste’ koje je provodio Timotej kao sluga dobre vijesti (sluga evanđelja) je očito bilo povezano s njegovim djelovanjem po skupštinama u koje je bio poslan kao ‘propovjednik i učitelj’ (Flp 2:19,20). Kao što vidimo iz ovih riječi, on je s tim načinom ‘evanđeliziranja’ trebao koristiti Božju riječ da bi poput Isus i Pavla ‘ukorio, prekorio i opomenuo’ braću da se klone svega što bi ih moglo ‘odvratiti od istine’. Od istine se mogu odvratiti samo kršćani koji su upoznali dobru vijest. Samim tim je vidljivo da se gornje riječi odnose na ‘evanđeliziranje’ unutar skupštine, a ne na propovijedanje nevjernicima izvan skupštine. Čak i kad bi se ova zapovijed: ‘izvrši djelo evanđeliste’, odnosila i na propovijedanje nevjernicima, Pavle ovakvu zapovijed nije nikad izrekao na način da je obavezivala cijelu skupštinu i sve vjernike nego samo pojedince koji su bili poslani u tu službu.

Timoteju je to mogao reći jer je on već služio kao ‘evanđelizator’. No Timotej je trebao i drugu braću osposobiti za sluge dobre vijesti. Stoga mu je Pavle rekao:

Ono što si čuo od mene i što su potvrdili mnogi svjedoci povjeri vjernim ljudima, koji će potom biti osposobljeni poučavati druge.“ (2.Ti 2:2)

Ti ‘vjerni ljudi’ su duhovno zrela braća koja su se stavljala na raspolaganje. Njihovo ‘osposobljavanje’ je povezano sa ‘sposobnošću poučavanja’ u povezanosti sa držanjem govora. Kad bi u nekoj skupštini bilo dovoljno braće koja bi se posvetila ‘riječi’ (‘λόγω’) kroz ‘javno čitanje, ‘govorenje’, poticanje i poučavanje’ onda bi se moglo reći za tu skupštinu da obiluje ‘sposobnošću propovijedanja’ (NSbi12-C), ili točnije rečeno ‘sposobnošću govorenja’ (NSbi2-C), ili ‘sposobnošću držanja propovjedi’ temeljenih na Božjoj riječi (prema slobodnom prijevodu).

Uzmimo u obzir da je Isus "dao neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji." S kojom svrhom su postavljeni ti muževi? Pavle kaže da su oni služili svojoj braći,

... kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Kristovo tijelo, dok svi ne postignemo jedinstvo u vjeri i u dobrom poznavanju Sina Božjeg, dok ne postanemo odrasli ljudi, dok ne uzrastemo do punine Kristove, da više ne budemo mala djeca koju kao da bacaju valovi i koju nosi amo-tamo svaki vjetar učenja, jer slušaju ljude koji se služe prijevarom i koji ih lukavo dovode u zabludu. Nego, govoreći istinu, u svemu ljubavlju uzrastimo do zrelosti da budemo poput njega koji je glava, a to je Krist. Od njega cijelo tijelo — kojemu su svi dijelovi skladno sastavljeni i složno rade jer svaki zglob koji ih povezuje ispunjava svoju svrhu da bi svaki pojedini ud mogao primjereno djelovati — doprinosi svojem rastu na izgradnju samoga sebe u ljubavi.“ (Ef 4:11-16; vidi 1.So 3:2)

Ovdje se ‘propovjednici dobre vijesti’ (‘evanđelizatori’) spominju u kontekstu u kojem su spomenuti ‘apostoli i proroci’, ‘pastiri i učitelji’. Svi su oni bili ovlašteni da u tim zadacima služe skupštini i svojoj braći u vjeri. Poput Isusa koji je pred svojim učenicima i drugim ljudima održao ‘propovijed’ na gori i oni su na takav način držali na sastancima poučne ‘govore’ o Bogu i ‘propovijedali’ svojoj braći i nevjernicima koji su se nalazili među njima (Mt 5:1,2; 7:28; usporedi Dj 20:7; 1.Ko 1:21; 15:12; 2.So 2:14; 1.Ti 5:17; 1.Pe 4:11). Svaki od njih je mogao birati o kojoj temi će ‘s velikom slobodom govoriti’ pred braćom i nije se trebao držati nekog unaprijed postavljenog obrasca koji bi važio za sve skupštine (1.Ti 3:13).

Držanje propovijedi je povezano sa monološkim govornim stilom a ne sa razgovornim stilom. Umjesto da razgovara sa prisutnima, propovjednik je poput Isusa mogao koristiti retorička pitanja. Stoga propovijed nije isto što i razgovor ili rasprava o nekim duhovnim temama. Isus je tek nakon svojih propovjedi znao raspravljati sa Židovima o onome što ih je zanimalo. Iako je on koristio te prilike kako bi istaknuo važne istine, to nije bilo isto što držanje propovijedi. Propovijed je sastavni dio propovijedanja. Da bi osnovnu poruku dobre vijesti prenijeli nevjernicima, Isus i apostoli su im držali kratke ili duže propovijedi na javnim mjestima. Kao što smo to već naveli, propovijedanje ne završava s tim javnim govorima među nevjernicima nego se nastavlja vršiti među vjernicima kojima su se na isti način kroz tu istu dobru vijest prenosila temeljita pouka. Na takav se način u pravom smislu ispunjavaju Isusove riječi:

I ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći kraj.“ (Mt 24:14; usporedi Ri 16:25,26)

Prema tome, ovo se proročanstvo ispunjava čak i onda kada je propovijedanje nevjernicima na nekom području ispunilo svoju svrhu, odnosno kada su svi oni čuli. Apostoli su se u takvim slučajevima, kada više nije bilo područja na kojima se nije propovijedalo, posvetili 'propovijedanju dobre vijesti po skupštinama' čime su također ispunjavali riječi iz Mateja 24:14. Zato su oni i ostali imenovani muževi svojoj braći u vjeri i nevjernicima koji su se sastajali s njima ‘objavljivali  dobru vijest o kraljevstvu’ po skupštinama i to ‘u svim narodima i po cijelom svijetu’ (Dj 20:25-27; Ri 15:23; Kol 1:24-28; 1.So 2:2-13; 1.Pe 1:12).

Apostol Pavle je najprije propovijedao dobru vijest o kraljevstvu onima koji nisu bili kršćani, a kasnije se posvetio propovijedanju te vijesti onima koji su postali kršćani pa je mogao reći:

A Bogu — koji vas može učvrstiti po dobroj vijesti koju objavljujem i po propovijedanju o Isusu Kristu, prema otkrivanju svete tajne koja je dugo bila sakrivena, a sada se objavila i obznanjena je preko proročanskih Pisama među svim narodima po zapovijedi vječnoga Boga kako bi stekli vjeru i bili mu poslušni.“ (Ri 16:25,26; vidi 2.Ti 4:17)

Apostol Pavle ovdje ukazuje da se Isusovo proročanstvo o propovijedanju ispunjavalo u to vrijeme na dva načina. Prvo se dobra vijest propovijedala ‘među svim narodima’, kako bi mnogi ‘stekli vjeru’, a zatim se propovijedala po skupštinama da bi se kroz nju vjernici iz svih tih naroda ‘učvrstili u vjeri’ i‘ bili poslušni‘. Kad kažemo da se danas ‘dobra vijest o kraljevstvu’ propovijeda po cijelom svijetu, onda Jehovini svjedoci to povezuju sa svojom službom propovijedanja u kojoj učestvuju svi članovi zajednice dok potpuno zanemaruju činjenicu da se ‘dobra vijest’ u pravom smislu riječi redovito propovijeda u svim kršćanskim zajednicama gdje njihovi evanđelizatori kao 'sluge dobre vijesti' drže propovijedi s ciljem da propovijedaju Krista.

Propovijed u raznim kršćanskim crkvama je monološki obredni govor teološko-poučnog obilježja kojeg drži svećenik, pastor, učitelj, starješina i drugi. Ako možemo reći da je Isus držao javne propovijedi, onda bi bilo na mjestu da Watchtower umjesto izraza ‘predavanje’ koristi izraz ‘propovijed’ kako bi se dalo naglasak na propovijedanje kojim i njiovi starješine kao 'sluge dobre vijesti' ispunjavaju Isusovo proročanstvo iz Mateja 24:14. Međutim, što reći o propovijedanju izvan skupštine kojim se trebalo dostići sve narode? Tko je trebao širiti dobru vijest na takav način?