Odvojeni za propovjednike

Budući da među apostolima i novokrštenima tada nije bilo nekoga koji bi bio najbolje sredstvo da dobru vijest prenese do svih naroda, onda je Isus osobno izabrao Savla, jednog čovjeka koji je bio toliko revan za židovsku religiju da je čak progonio kršćane. Znajući da njegovu revnost može usmjeriti u pravom smjeru i omogućiti mu da postane njegov učenik, Isus ga je pridobio time što mu se ukazao i izvršio čudo nad njim, što je bilo dovoljno da Savle uvidi da je svoju revnost usmjeravao protiv Boga. Ono što možemo istaknuti u njegovom primjeru je iskustvo iz Damaska gdje je odmah po krštenju počeo propovijedati. Iako je u Damasku bilo i drugih učenika, među kojima je bio i Ananija kojeg je Isus izabrao da položi ruke na Savla, Židovi su htjeli ubiti samo Pavla (Dj 9:23). Zašto? Očito zato što je od svih krštenih učenika u tom gradu samo on od Isusa dobio zadatak da javno ‘propovijeda Krista’.

Drugi učenici u tom gradu očito nisu javno istupali i propovijedali iako su vjerojatno svoju novostečenu vjeru i nadu neformalno objavili užem krugu svojih rođaka, susjeda i poznanika. Zbog toga nisu ni bili toliki trn u oku Židovima kao apostol Pavle kojeg je Isus ‘izabrao da javno propovijeda neznabošcima, kraljevima i sinovima Izraelovim’ (Dj 9:1,2,10,11,15,19-22; usporedi Dj 14:1-6). Učenik Ananija očito nije ni bio pozvan i ovlašten da propovijeda javno poput apostola, pa je vjerojatno izvršavao samo onaj dio službe koja je bila ‘posvećena molitvi i poučavanju o riječi Božjoj’ unutar skupštine (vidi Dj 6:4).

Apostol Pavle je za sebe više puta rekao pa čak i naglasio da je ‘propovjednik’ kojemu je taj ‘zadatak povjeren’ i koji je dobio to ‘ovlaštenje’ za propovjednika kojeg je Krist ‘postavio u službu’ (vidi Ef 3:2,7; Ga 2:7,8; 1.Ti 1:11,12; 2:7; 2.Ti 1:11; 4:17). Čak je više puta rekao da je ‘Bog svoju riječ objavio propovijedanjem koje je njemu povjereno po Božjoj zapovjedi’ (Tit 1:3; 1.So 2:4; Ga 2:7). Time je na svom primjeru dao do znanja da ‘zapovijed’ o propovijedanju može biti ‘povjerena’ samo onima koje Bog smatra ‘dostojnima povjerenja’, a ne svim članovima skupštine. Ostali učenici su trebali rasti u duhovnoj zrelosti i ‘držati sve što je Isus zapovjedio’, a što očito nije uključivalo i tu ‘zapovijed’ o propovijedanju kao obavezu koju bi bili dužni redovito izvršavati.

Isus je svoju zapovijed o propovijedanju povjerio svojim apostolima i izabranim muževima čime je dao pravilo po kojem se taj zadatak treba i dalje povjeravati onima koji su ga mogli u potpunosti izvršiti. Oni su bili ‘odvojeni za propovijedanje dobre vijesti’, čime su postavljeni i ‘žigosani’ za ‘Kristove robove’ (Ri 1:1; Ga 1:10; 6:17; Kol 4:12; Jk 1:1; 2.Pe 1:1; Ot 19:10). To nas podsjeća na ‘nazireje’ koji su za vrijeme svog zavjeta bili ‘odvojeni za Jehovu’. I svi drugi muževi u Izraelu koji su obavljali određene službe su bili ‘odvojeni’ za različite službe (4.Mo 6:5,6; 1.Lje 23:13). Samim tim što su Pavle i drugi evanđelizatori bili ‘odvojeni za propovijedanje’ govori da su bili izdvojeni između svoje braće koja nisu imala tu prednost da im se ‘povjeri’ dobra vijest i da ih se ‘ovlasti’ za propovjednike i Kristove zastupnike. Očito je da nema biblijskog temelja svu braću i sestre, mlade i stare obavezati na tu službu koja je bila povjerena samo apostolima i njihovim suradnicima. No, čelnici Watchtowera su učinili suprotno te su pod Isusovu zapovijed stavili sve svoje članove.

Propovjednik je u ono vrijeme bio poseban zadatak po kojem su neki učenici bili prepoznatljivi. Zato bi se uz ime nekog takvog učenika naglasilo da je on ‘propovjednik’. Pavle je za sebe rekao:

... ja sam postavljen za propovjednika“ (1.Ti 2:7)

čime je drugoj braći dao na znanje da je imenovan da propovijeda dobru vijest. Nigdje nemamo njegovu izjavu u kojoj je za svu braću govorio da su ‘postavljeni’ za propovjednike. Kad je govorio o propovijedanju onda je uvijek isticao svoju obavezu a ne obavezu svih ostalih kršćana kojima se obraćao. Timoteju je jednom rekao:

to je dobra vijest koju propovijedam.“ (jedn. - 2.Ti 2:8)

Ni tada nije smatrao potrebnim reći da je to ‘dobra vijest koju propovijedamo’ (množ.) čime bi istaknuo da je to zadatak svih kršćana.  No, kada je spominjao pojedinu braću s tim istim zadatkom onda je za njih naglasio tu važnu činjenicu. Tako je Arhipu rekao:

Pazi da izvršiš službu [evanđeliziranja] koju si primio od Gospodina.“ (Kol 4:17)

Braći u Korintu je rekao za Timoteja:

jer on obavlja Gospodinovo djelo kao i ja.“ (1.Ko 16:10; Flp 2:22)

Braći u Solunu je napisao:

a Timoteja, našeg brata i Božjeg slugu dobre vijesti o Kristu ...“ (1.So 3:2)

Luka je jednom bio sa Pavlom u Cezareji pa je napisao:

Ušli smo u kuću Filipa, propovjednika dobre vijesti. (Dj 21:8)

Ako je propovijedanje bilo nešto što se odnosilo na svakog kršćanina, onda nije bilo potrebno naglašavati da su spomenuta braća bili ‘propovjednici’ ili da ‘obavljaju to Gospodinovo djelo’. Očito su oni bili više od samog izraza ‘brat’, ‘Božji sluga’, ‘kršćanin’, ‘vjernik’ i ‘učenik’ jer su bili ovlašteni da propovijedaju dobru vijest i u skupštini i izvan skupštine. Oni su se prilagođavali situaciji ovisno o tome da li su trebali više remena propovijedati na novim područjima ili su više vremena trebali posvetiti novim vjernicima koje su poučavali.

Nakon što su apostoli jedno kraće vrijeme javno propovijedali i osnovali skupštinu u Jeruzalemu mi u Bibliji više nemamo dokaza da su oni to i dalje javno činili jer su očito postigli cilj da svi stanovnici toga grada čuju Božju riječ (Dj 21:15-20). Oni su se stoga nakon izvršenog propovijedanja posvetili poučavanju braće i organiziranju djela na drugim područjima, tako da je takav vid unutarnjeg djelovanja bio nenametljiv. Kršćani su svoju vjeru i nadu neformalno svjedočili svojim ukućanima, rođacima, znancima i slučajnim prolaznicima, tako da su ih usmjeravali prema apostolima i skupštini gdje su mogli dobiti svu potrebnu duhovnu pouku i postati kršćani. Budući da više nije bilo javnog djelovanja u Jeruzalemu onda ni njihovi neprijatelji nisu bili navedeni da se protive apostolima i kršćanima, pa su ih pustili na miru. Zato se u Bibliji spomenuto ‘razdoblje mira’ može povezati s završetkom širenja dobre vijesti na tom području (Dj 9:31). Kako je do toga došlo?

Iako su s Kristom propovijedali po Jeruzalemu, Judeji i Galileji, apostoli su ponovno počeli javno propovijedali na tom području, ali sada jednu novu radosnu vijest o ‘Kristovom uskrsnuću’ (Dj 4:2). Zbog toga su bili zatvarani, neki od njih i ubijeni. Progonstvo je bilo usmjereno najprije prema apostolima koji su propovijedali, a kad to nije uspjelo onda je cijela zajednica kršćana pretrpjela progonstvo zbog naglog širenja kršćanstva. Zato su se nakon prvog vala progonstva apostoli u Jeruzalemu pritajili i posvetili poučavanju onih učenika koji su ostali s njima u Jeruzalemu. Apostoli i kršćani su stoga živjeli u strahu od Židova i svojih progonitelja. I to je trajalo jedno vrijeme dok neprijatelji nisu vidjeli da je prestalo javno djelovanje. Kad je Pavle nakon svog obraćenja došao u Jeruzalem, ‘pokušao se pridružiti učenicima, ali svi su ga se bojali, jer nisu vjerovali da je učenik’. Tada se,

... slobodno kretao po Jeruzalemu, odvažno govoreći u Gospodinovo ime. I razgovarao je i raspravljao sa Židovima koji su govorili grčki, a oni su ga pokušavali ubiti. Kad su to braća otkrila, odvela su ga u Cezareju i poslala u Tarz (jugozapadni dio današnje Turske). (Dj 9:26-30)

U ovoj situaciji vidimo da je strah bio prisutan kod kršćana koji su se bojali svojih neprijatelja, pa čak i Pavla koji se u međuvremenu obratio Gospodinu. Pavle je bio odvažan pa je pokušao razgovarati i raspravljati sa nekim Židovima. No i takav vid svjedočenja je izazivao gnjev kod Židova koji su ga htjeli ubiti. Budući da je samo on bio u opasnosti zbog propovijedanja, onda je jasno da se ostali apostoli i kršćani nisu izlagali takvoj opasnosti jer su se pritajili i posvetili unutarnjoj izgradnji skupštine, a ne propovijedanju. Budući da je Pavle došao u opasnost zbog javnog svjedočenja, a time i cijela skupština, braća su ga odvela daleko izvan tog područja i poslala u Tarz. Kad je Pavle napustio to područje,

tada je za skupštinu po cijeloj Judeji, Galileji i Samariji nastupilo razdoblje mira u kojem se ona izgrađivala“ (Dj 9:31).

U tih nekoliko godina je djelo propovijedanja uspješno završeno na tom području pa su se apostoli posvetili izgrađivanju skupštine. Apostol Petar je zatim otišao u Lidu i Jopu, ali ne da propovijeda tamo gdje se već propovijedalo, nego kako bi izgrađivao braću u vjeri. Umjesto da propovijeda nevjernicima on je među kršćanima učinio neka čuda koja su navele mnoge stanovnike da vide i  čuju za to i povjeruju u Isusa (Dj 9:32-43). Zatim je bio poslan u Cezareju da obrati na kršćanstvo prve nežidove čime je započelo propovijedanje ostalim narodima (usporedi Ri 15:20,21).