Tko su Božji suradnici?

Kršćanima u Korintu je Pavle rekao:
 
Tko je, dakle, Apolon? A tko je Pavao? Samo sluge koji izvršavaju službu koju im je Gospodin dao i preko njih ste postali vjernici. Ja sam posadio, Apolon je zalio, ali Bog je dao da raste. (...). Jer mi (Pavle i Apolon) smo Božji suradnici, a vi ste Božja njiva, Božja građevina. (1.Ko 3:5,9)
 
Zapažamo da su pojedini muževi dobili od Gospodina zadatak da ‘sade i zalijevaju’, odnosno da propovijedaju i prave učenike. Tko je onda bio ‘Božji suradnik’ u djelu evanđeliziranja i poučavanja? Da li svi članovi skupštine ili samo izabrani? Iz gore navedenog je jasno da su ‘Božji suradnici’ u djelu propovijedanja i poučavanja bili samo oni koji su bili ovlašteni za to Gospodinovo djelo, kao što su to bili Pavle, Apolon i drugi u Bibliji spomenuti muževi. Toga su bili svjesni svi tadašnji kršćanski vjernici. Zato je tim istim kršćanima Pavle kasnije pisao:

Mi smo dakle poslanici koji zastupaju Krista, i to je kao da Bog preko nas moli ljude (nevjernike). Kao Kristovi zastupnici molimo: ‘Pomirite se s Bogom!’ (...).“ (2.Ko 5:20)

Zatim u nastavku kaže za vjernike:

“(Mi) kao njegovi suradnici ponovno vas (vjernike) molimo da ne propustite ispuniti svrhu Božje nezaslužene dobrote koju ste primili. (2.Ko 6:1)

U ovim riječima opet vidimo da Pavle ističe svoju službu ‘propovijedanja’ najprije među nevjernicima a zatim i među vjernicima. On i drugi ‘Kristovi poslanici i zastupnici’ su kroz službu propovijedanja najprije pozivali ‘nevjernike’ da se pomire s Bogom. One ‘učenike’ koji su ‘preko njih postali vjernici’ su poučavali kako ‘da ne propustite ispuniti svrhu Božje nezaslužene dobrote koju su primili’. Kao što vidimo, i njima se Pavle obraća kao ‘Kristov suradnik’. Tako su samo ovlašteni muževi bili Kristovi ‘zastupnici’, ‘poslanici’ i ‘suradnici’, dok se ostale kršćanske vjernike kao članove skupštine nije smatralo Božjim i Kristovim ovlaštenim suradnicima jer nisu sudjelovali u tim službama u kojima bi pred drugima zastupali Boga i Krista.

Zbog svog gledišta o evangelizaciji zajednica Jehovinih svjedoka sve svoje krštene članove smatra ‘Božjim suradnicima’ u djelu propovijedanja i poučavanja. Tako u vezi gore citiranih Pavlovih riječi čitamo:

Mi (svi članovi skupštine) kao Božji suradnici moramo vjerno u srca ljudi saditi ”riječ o carstvu“, a potom svaki pokazani interes zalijevati kvalitetno pripremljenim ponovnim posjetima i biblijskim studijima.“ (Stražarska kula, 15.7.1999. str 12 st.13,14).

No, prema onome kako je Pavle postavljao stvari u vezi toga vidimo da on vjernike kao članove skupštine nije gledalo kao ‘Božje suradnike’, nego kao na ‘Božju njivu, Božju građevinu’. To je značilo da su vjernici kao ‘građevina’ bili oni koji su se izgrađivali i ‘učvršćivali u vjeri’ od strane imenovanih Božjih suradnika (Dj 16:5). Kao ‘njiva’ su trebali donositi plod vjere u smislu svoje nove osobnosti i dobrih djela čime su također mogli dati svjedočanstvo ljudima iz svijeta. Stoga ‘Božji suradnik’ može biti samo onaj ‘radnik’ koji radi i obrađuje tu njivu, a ne njiva kao takva.

Apostoli i starješine su bili ‘Božji suradnici’ jer su s Bogom i Kristom ‘postavljali temelj i gradili’ skupštinu (1.Ko 3:10). Stoga je Krist,

“ ... dao neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu [evanđelizatori], neke da budu pastiri i učitelji,  kako bi usmjeravali svete (vjernike), kako bi služili i kako bi izgrađivali Kristovo tijelo (skupštinu).“  (Ef 4:11,12)

Ovdje su nabrojeni zadaci u kojima nisu služili svi članovi skupštine, nego samo oni koje je Bog postavio nad skupštinom ‘kako bi je izgrađivali’. Među svim tim zadacima je bila i uloga ‘evanđelizatora’. Ako obratimo pažnju primijetit ćemo da je sve gore navedene uloge imao Isus. On je bio ‘apostol’, ‘prorok’, ‘evanđelizator’, ‘pastir’ i ‘učitelj’. Stoga se samo one kršćane koji su se potpuno posvetili tim zadacima smatralo Božjim i Kristovim ‘zastupnicima’ i njihovim ‘suradnicima’. Ostali kršćani su se samo trebali podložiti njihovoj autoriteti i ujedno im služiti svojim imanjem kao što su oni služili njima u njihovim duhovnim potrebama kao što piše:

“ ... oni (vjernici) su to rado učinili, a bili su im (Kristovim zastupnicima) i dužnici. Jer ako su narodi dobili udio u njihovim duhovnim dobrima, onda su im dužni služiti svojim tjelesnim dobrima.“  (Ri 15:27)

Prema tome, izraz ‘poslanici koji zastupaju Krista’ se koristio samo za imenovane i ovlaštene osobe koji su direktno ili indirektno bili poslani od njega u zadacima u kojima se on bio potpuno posvetio službi Bogu. Kao takvi su bili u situaciji da budu materijalno zbrinuti od strane svih članova skupštine jer nisu imali vlastiti izvor prihoda. Isus je među svojim učenicima birao i svetim duhom postavljao pojedine muževe kako bi izvršili njegovu zapovijed da propovijedaju nevjernicima i poučavaju vjernike.

Zanimljivo je da je Jakov upozorio neke kršćane da ne traže da budu ‘učitelji’ jer će biti strože suđeni (Jk 3:1). Naime, da bi netko mogao biti ‘učitelj’ koji bi se potpuno posvetio skupštini morao je biti duhovno zrela i sposobna osoba koja se mogla u punoj mjeri staviti na raspolaganje u tom zadatku ‘poučavanja’. Oni su trebali zastupati Isusa koji je bio Učitelj, a koji je propovijedao i poučavao. Te zadatke nisu trebali izvršavati ‘novoobraćenici’ (1.Ti 3:2-7). Propovjednici su isto kao i učitelji trebali imati duhovne vrline koje bi ih stavljalo u položaj da ih Isus, sveti duh i apostoli ‘ovlaste’ da propovijedaju dobru vijest među nevjernicima (Ga 2:7,8). Onaj koji je propovijedao, morao je biti sposoban i da poučava. Zato ni učitelji ni propovjednici nisu mogli biti ‘novoobraćenici’ ili novokršteni. Neki od onih koji nisu bili ovlašteni za te službe su znali sami sebe preporučivati za apostole, propovjednike ili učitelje pa su okarakterizirani kao samozvani ili ‘lažni’, tj. oni koje nije ovlastio ni Krist, ni apostoli a ni skupština (2.Ko 11:12,13; 2.Pe 2:1; Ot 2:2).

“ Jer Gospodin ne priznaje onoga koji sam sebe preporučuje, nego onoga koga on preporučuje.“ (2.Ko 10:18)

U ovom kontekstu skupština tj. njeni starješine ne bi smjeli olako svakog krštenog ovlastiti i postaviti za propovjednike jer bi time samo omalovažavali tu službu koju se u prvom stoljeću toliko cijenilo da je nisu mogli svi izvršavati.

Kad koristimo izraz ‘propovjednik’ ili ‘evanđelizator’ onda se u kontekstu Kršćanskih pisama taj izraz uvijek koristio samo na ovlaštene osobe koji su bili postavljeni u tu službu kao imenovani propovjednici (Ef 4:11; 1.Ko 15:9,11). Prema službi propovijedanja se odnosilo kao prema svetoj službi koju su mogli obavljati samo duhovno zrele i imenovane osobe. Oni nisu imali određenu kvotu sati ili normu koju su morali ispunjavati, nego su se samo posvetili toj službi u mjeri koje su im dozvoljavale okolnosti. Pavle je tako ponekad radio tokom tjedna dok bi subotom odlazio u sinagoge i samo tada propovijedao. Kad bi dobio materijalnu pomoć od braće onda više ne bi radio nego bi se ‘potpuno posvetio propovijedanju’ i poučavanju (vidi Dj 18:1-5).

Kakav su onda odnos prema propovijedanju imali oni koji nisu bili ovlašteni za taj zadatak? Samim tim što mnogi vjernici nisu bili postavljeni za propovjednike, nije umanjivao njihovu ulogu u skupštini. Iako nisu bili Kristovi zastupnici niti Božji suradnici oni su, kako Ivan kaže, bili ‘suradnici u istini’ samo ukoliko su izvršavali svoju kršćansku dužnost da te ovlaštene muževe poštuju i ‘primaju gostoljubivo’ (3.Iv 8). Neki među njima su s apostolima ‘surađivali’ rame uz rame. Npr. Luka, Timotej, Tit, Sila (Silvan), Just i drugi kršćani su bili Pavlovi ‘suradnici’ time što su ga pratili u njegovim misionarskim putovanjima i služili mu u stvarima koji su bili potrebni da se on može posvetiti svom zadatku. No i sami su ponekad učestvovali s apostolima u javnom propovijedanju jer su na svom kršćanskom putu već bili iskušani i ojačani u vjeri čime su stekli duhovne preduvjete da i oni postanu ‘Kristovi zastupnici’ i ‘apostoli skupštinama’ (Ri 16:21; 2.Ko 8:23; Kol 4:11; Dj 16:13; 1.Pe 5:12).

Braća koja su služila kao ‘sluge pomoćnici’ također su stjecali preduvjete za propovjednike i učitelje. Oni su u skupštini izvršavali zadatke kao ‘suradnici’ apostolima, pastirima i učiteljima te su kao takvi mogli bili iskušani do te mjere da su i oni mogli ‘zastupati Krista’ kao propovjednici. Pavle za takve kaže:

Jer oni (sluge pomoćnici) koji dobro obavljaju službu stječu dobro ime i mogu s velikom slobodom govoriti drugima o vjeri u Krista Isusa.“ (1.Ti 3:13)

Ovim se želi ukazati koliko je tada bilo važno da netko koji javno ‘govori o vjeri u Isusa Krista’ treba biti iskušan unutar skupštine kako bi ‘stekao’ dobro ime a time i preduvjete za nekoga tko bi mogao držati javne govore i poučavati, ne samo vjernike nego i nevjernike. Upravo su se na takav način neki muževi, koji su se iskušali kao suradnici apostolima, pokazali dostojnima da im se povjeri dobra vijest koju su kasnije javno propovijedali.

Timotej je bio poučavan, a zatim i kršten kao Isusov učenik. Izvještaji u vezi njega ne navode da je odmah nakon krštenja bio ovlašten za propovjednika. Apostol Pavle je Timoteja, koji je bio njegov suradnik, obučavao jedno vrijeme u službi propovijedanja do te mjere da je i sam Timotej prihvatio zadatak da ‘propovijeda i poučava’ Božju riječ (vidi Flp 2:22). Stoga mu je Pavle rekao:

Ono što si čuo od mene (...) povjeri vjernim ljudima, koji će biti potom osposobljeni poučavati druge.“ (2.Ti 2:2; 4:2,5)

Ove savjete i upute Pavle nije davao svima, nego ih je osobno ili preko Timoteja ‘povjerio’ samo vjernim muževima koji su trebali obavljati isto djelo kao i on. Njih je trebalo ‘osposobiti da poučavaju druge’. Onoj braći koja su bila osposobljena da poučavaju druge je bila ‘povjerena’ dobra vijest s kojom su mogli zastupati Krista kao evanđelizatori, učitelji i pastiri (2.Ti 1:13,14). Samim tim je osposobljenost bila potrebna i za službu propovijedanja kojoj su se neka  braća trebala posvetiti (Ri 12:6-10).

Naziv ‘kršćanin’ se ne bi smjela izjednačavati sa nazivom ‘propovjednik’. Naime, preduvjeti koje netko mora steći prije krštenja su se razlikovali od preduvjeta koje je netko morao steći da bi kasnije postao propovjednik i učitelj. Kršćanin je trebao prije svega živjeti životom dostojnim Krista, a ukoliko se mogao posvetiti službi propovijedanja i poučavanja onda je zavrijedio da ga druga braća prihvate kao takvoga. Većina onih koji se nisu mogli posvetiti toj službi nisu gubili svoje mjesto u skupštini nego su ga nalazili u skladu sa drugim duhovnim darovima kojima su se mogli ‘posvetiti’ (Ri 12:6-8).

Zajednica Jehovinih svjedoka je postavila zahtjev za obaveznim propovijedanjem svih svojih članova, tako da se kasnije nitko nije mogao ni krstiti ukoliko već nije krenuo u službu propovijedanja. Na taj se način izašlo iz biblijskog konteksta jer se sve kršćane koji su u prvom stoljeću neformalno i spontano govorili o Kristu izjednačilo s ovlaštenim propovjednicima koji su bili dužni propovijedati. Takvo nepoznavanje činjenica i duha Pisma je dovelo do uvođenja mnogih pravila kako bi se takva praksa održala. No, kad govorimo o tim vjernicima prvog stoljeća onda je njihov udio u objavljivanju dobre vijesti bila njihova osobna stvar, a ne stvar poslanja od strane skupštine. Budući da nisu od starješina poslani na razna mjesna područja onda nisu ni mogli davati izvještaj o tome što su postigli, kao što su to radili ovlašteni ‘evanđelizatori’ koji su poslani da propovijedali na mjesnom području ili su poslani u druge narode. Na taj način Watchtower provodi jedno novo pravilo po kojem svi učenici svojim krštenjem postaju ovlašteni za propovjednike poput apostola. Budući da vodeće tijelo tvrdi da svoje metode, savjete i primjere za propovijedanje nalazi u Bibliji, pogledajmo što nam u stvari govore apostoli preko svojih poslanica.