Propovijedanje i obznanjivanje

Pišući braći u Rimu Pavle najprije za sebe kaže da je “odvojen za evanđelje Božje“ dok NS prijevod kaže da je “odvojen za propovijedanje dobre vijesti“ (Ri 1:1). U svakom slučaju Pavle tom izjavom odvaja sebe od ostalih vjernika koji nisu ‘odvojeni’ za tu službu. On i drugi evanđelizatori kao i mnogi njihovi suradnici su širom tada poznatog svijeta svojim propovijedanjem širili dobru vijest o Kristu, stvarajući svuda temelj za formiranje kršćanskih zajednica. On se posebno trudio za one koje je smatrao svojom braćom po tijelu, odnosno za Židove. Njima je nastojao objasniti da prihvate Isusa za Krista i da svoju pravednost steknu svojom vjerom u njega.  Zato im je rekao:

“Nego što kaže Pismo? “Riječ je blizu tebe, u ustima tvojim i u srcu tvojemu”. Ta je ‘riječ’ poruka vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima svojim obznanjuješ tu “riječ” — da je Isus Gospodin — i ako u srcu svojemu vjeruješ da ga je Bog podignuo od mrtvih, bit ćeš spašen. Jer srcem se vjeruje i tako postiže pravednost, a ustima se obznanjuje vjera i tako postiže spasenje.“ (Ri 10:8-10)

Čitajući ove riječi mnogi među Jehovinim svjedocima će bez razmišljanja zaključiti da se spasenje može postići samo ako 'propovijedaju'. No, to bi bio pogrešan zaključak. Ovdje se ‘propovijedanje’ ne spominje kao uvjet spasenja, nego kao način na koji su ovlašteni propovjednici omogućili ljudima iz svijeta da čuju dobru vijest i da se ‘spase’ (1.Ko 9:22). Pavle je ovim vjernicima ukazao na ‘riječ’ ili ‘poruku vjere koju propovijedamo’ (množ.), misleći pri tom na propovijedanje kojeg su među njima vršili on i drugi Kristovi zastupnici, a ne svaki pojedini kršćanin. U tom kontekstu propovijedanje nije bio sveopći zadatak kojeg su vršili svi kršćani.

Na sličan način se obraća braći u Solunu kad im je rekao: 

"Na to vas je spasenje (Bog) pozvao putem dobre vijesti koju objavljujemo ...“,

misleći pri tom na ‘sebe, Silvana i Timoteja’ i druge koji su kao i on bili odvojeni za evanđelje Božje. Zatim je rekao braći:

"molite se za nas [evanđelizatore], da se riječ Gospodinova brzo širi ...“ (vidi 2.So 1:1; 2:14; 3:1; 2.Ko 1:19)

Suprotno ovoj izjavi, nigdje u Pavlovim poslanicama nema izjave u kojom je on iskazao svoju potrebu da se i on moli za njihovo širenje dobre vijesti. Nema čak ni zapovijedi kojom bi on obavezao svakog kršćanina da učestvuje u širenju Božje riječi jer je znao da oni nisu ni pozvani ni poslani s tim zadatkom. Stoga im je uvijek govorio da svoje svjedočanstvo daju najprije svojim djelima kako bi drugi vidjeli snagu dobre vijesti u njihovim životima. Braći u Korintu je rekao da je,

"... od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika temeljito propovijedao dobru vijest o Kristu“ (...) "Krist je to učinio preko mene, da bi narodi bili poslušni. Učinio je to mojom riječju i djelom.“ (Ri 15:18,19)

Iz ovih riječi je također vidljivo da Isus nije preko kršćana provodio masovnu propovjedničku kampanju, nego je dobru vijest svim narodima širio preko apostola i drugih ovlaštenih evanđelizatora koji su bili u manjini u odnosu na druge kršćane (vidi 2.Ti 4:17). Prema tome, Pavle s jedne strane spominje javno ‘propovijedanje’ kao metodu kojom su on i drugi muževi na daleko i široko širili Božju ‘riječ’ ili ‘poruku spasenja’ kako bi je svi čuli, a s druge strane spominje tu ‘riječ’ koju su svi kršćani, nakon što su je čuli i povjerovali, trebali pred drugima izjavljivati ili ‘obznanjivati svojim ustima’. U čemu je razlika između propovijedanja i obznanjivanja? Pogledajmo tko i na koji način koristi ‘riječ ili poruku spasenja’:

       

‘Obznanjivati svoju vjeru’ pred drugima nije isto što i propovijedati riječ drugima bez obzira što se i propovijedanje i obznanjivanje dovodi u vezu s našim ustima. Za razliku od službe propovijedanja koja je povjerena samo evanđelizatorima, kako bi dobru vijest širili po svuda, ‘obznanjivanje’ se ovdje dovodi u vezu sa svim kršćanima bez razlike kakvu ulogu imali u skupštini.

Pojam ‘obznaniti’ i ‘obznanjivati’ se u Bibliji koristi u smislu ‘javnog priznanja’ ili ‘javnog izjavljivanja’ (NSbi2-C) onoga što nam je sakriveno u srcu kao što su vjera i nada. Kao što će Bog kroz svoj sud ‘iznijeti na vidjelo ono što je skriveno u tami i obznaniti namjere svačijeg srca’, tako svaki kršćanin treba po pitanju vjere ‘svojim ustima obznaniti riječ poruke koja mu je u srcu’. Koja je to ‘riječ poruke’ koju su kršćani trebali obznaniti drugima? Pavle kaže da su trebali javno obznanjivati poruku ‘da je Isus Gospodin’ (1.Ko 4:5). U Stražarskoj kuli 1.4.1989. str. 25. odl.17, stoji:

“Oni su povjerovali onome što su čuli, pokajali su se za svoje prijašnje postupke i krstili se, pri čemu su dali ’javnu izjavu za spasenje‘“

Naime, svi koji čuju poruku dobre vijesti moraju svojim ustima ‘javno izjaviti’ (NS bi2-C) ili javno dati do znanja da vjeruju u nju (2.Ko 9:13). To je prvi uvjet da bi se netko uopće mogao krstiti, a time i spasiti. Na takav način je Pavle pobuđivao Židove da povjeruju u Isusa i da ga prihvate za Gospodina i Krista kako bi se u njegovo ime krstili i ‘spasili od pokvarenog naraštaja’ koji odbacuje Isusa. Tu svoju nadu su i nakon krštenja trebali izražavati ustima. Na koji način?

Pogledajmo jedan primjer iz tog vremena kada se tek osnovala kršćanska skupština. Nakon što su tisuće ljudi ‘čuli’ Petrovo propovijedanje i svjedočenje o Kristu, ‘probolo ih je u srcu’. Petar im je zatim objasnio da se trebaju ‘pokajati i krstiti’ kako bi primili sveti duh što će im omogućiti da se ‘spase od ovog pokvarenog naraštaja’. Nakon krštenja, izvještaj kaže da su svi oni,

“... hvalili Boga’ svojim ustima. (...) A Gospodin im je svakodnevno pridruživao one koji su dolazili na put spasenja.“ (Dj 2:37-41,46,47)

Ovdje s jedne strane imamo Petra i apostole kao propovjednike koji su objavljivali ‘riječ’, a s druge strane one koji su ‘čuli’ i pozitivno reagirali na tu poruku spasenja. Nakon što su čuli, ta je ‘riječ’ došla u njihovo ‘srce’ koje ih je potaklo da se pokaju, krste i stanu na ‘put spasenja’.

Ono što je karakteristično za njih kao nove učenike, nije bilo njihovo propovijedanje nego ‘obznanjivanje’ pred drugima onoga što im je bilo u srcu. Izvještaj kaže da su oni na zajedničkim okupljanjima jednodušno ‘hvalili Boga’, što pretpostavlja da su svojim ustima javno izjavljivali i to ‘da je Isus Gospodin’ u kojega su povjerovali. Na takav su način potvrđivali da se nalaze na putu spasenja, čime su hrabrili sebe i drugu braću, a prisutne nevjernike navodili da im se pridruže. Imajući to u mislima, Pavle je braći u Rimu pisao:

“A Bog koji daje ustrajnost i utjehu neka vam omogući da u međusobnom ophođenju razmišljate poput Krista Isusa, kako biste jednodušno, jednim ustima, slavili Boga i Oca našega Gospodina Isusa Krista.“(Ri 15:5,6)

Na koji se način može jednodušno, jednim ustima ‘slaviti’ i ‘hvaliti Boga’? Slaviti Boga se ovdje ne dovodi u vezu s propovijedanjem ljudima iz svijeta nego sa izrazima upućenih Bogu u ‘međusobnom ophođenju’. Ti izrazi su se među kršćanima u privatnom životu i na sastancima upućivali na razne načine i to: ‘pjesmom’, ‘radosnim klicanjem’, ‘molitvom’, ‘blagoslivljanjem Boga’ i ‘govorenjem o veličanstvenim Božjim djelima’(1.Lje 16:9; 29:20; Ps 47:6,7; 98:4; 2.Lje 20:21,22; Dj 2:11; Kol 3:16,17). To nije bilo ništa novo za kršćane koji su bili Židovi. Izraelci su do tada svoje izraze hvale također podupirali time što su prinosili Bogu ‘junce’ čime su davali duhovni značaj svojim riječima. Žrtve paljenice su na takav način izjednačeni s ‘plodom usana svojih’ kao što stoji:

“Vrati se, Izraele, Jehovi, Bogu svojemu, jer si u prijestupu svojemu posrnuo. Uzmite sa sobom riječi pokajanja i vratite se Jehovi. Svi mu recite: ‘Oprosti nam krivnju i primi ono što je dobro, a mi ćemo ti zauzvrat prinijeti (junce) plod usana svojih!“ (Ho 14:1,2)

Kao što vidimo ‘plod usana’ je i ovdje izravno povezan sa ‘žrtvama zahvalnicama’ tj. sa izrazima hvale i zahvaljivanja upućenim Bogu koji je oprostio grijeh onima koji su se odazvali na pokajanje (vidi Kol 3:17). Upravo na takve načine su i prvi kršćani među sobom javno svojim ustima slavili i ‘hvalili Boga’ koji im je nakon pokajanja udijelio milosrđe i pružio divnu nadu kroz Krista. Zato Pavle našu zahvalnost Bogu dovodi u vezu sa ‘žrtvenikom’ na kojem su se prinosile žrtve ‘za očišćenje grijeha’. Tu zahvalnost za oproštenje i milosrđe moramo uvijek izgovarati u našim razgovorima, pjesmama i molitvama koje dolaze iz dubine našeg srca kako bi...

“... po Isusu uvijek prinosili Bogu žrtve hvale tj. plod usana koje objavljuju njegovo ime.“  (He 13:10,11,15)

Izraz ‘po Isusu’ je postao sastavni dio naših molitvi koje preko njega kao posrednika dolaze pred Boga (Iv 14:13,14; 16:24). Samim tim i ‘objavljivanje Božjeg imena’ se ovdje dovodi u vezu sa našim molitvama i ‘žrtvama zahvalnicama’, a ne sa zadatkom propovijedanja. Naime, kao što smo vidjeli, te žrtve odgovaraju ‘zavjetnim žrtvama’ i ‘dragovoljnim žrtvama’ kao ‘žrtvama paljenicama’ koje su vjerni Izraelci starog doba dragovoljno prinosili Bogu kad god su mu željeli zahvaliti za njegovu dobrotu i milosrđe (4.Mo 29:39). Prilikom prinašanja tih žrtava oni su ‘objavljivali Božje ime’ na način da su ga javno priznavali za svog Boga.

Ako je netko u 1. stoljeću dao zavjet Bogu da će mu služiti kao njegov i Kristov zastupnik u propovijedanju i pravljenju učenika, onda je to bila njegova osobna stvar i stvar skupštine koja je takvu osobu trebala prepoznati i cijeniti kao duhovno zrelu osobu. No, ukoliko je danas netko po učenju Watchtowera dao takav zavjet prije krštenja samo zato što ga se uvjerilo da Bog to očekuje od svakoga, onda se može desiti da ga takav zavjet navede na pogrešno postavljanje prioriteta u životu. Što ako se netko poput mene uvjeri iz Biblije da on činom krštenja nije trebao biti ovlašteni propovjednik. Da li to znači da on više ne može ustima obznanjivati svoju vjeru u Krista? Ne. To mogu svi kršćani, bez obzira da li su evanđelizatori ili ne. Psalmista je također davao ‘javnu izjavu’ među svojom braćom pa je rekao:

Paljenice cijele od životinja utovljenih prinijet ću tebi, uz dim ovnova žrtvenih. Junca ću prinijeti s jarcima. Dođite, poslušajte, svi koji se Boga bojite, ispričat ću što je učinio za dušu moju. Njega sam prizvao ustima svojim i jezikom ga svojim uzvisivao.“ (Ps 66:15-17)

Na takav su način Izraelci pred svojom braćom koja su se bojala Boga davali javnu izjavu ‘da je Jehova Bog’ (Ne 9:1-3,6,7; Ps 35:18; 40:9,10). Židovski i drugi kršćani su uz tu izjavu morali priznati Isusovo mjesto u Božjem naumu tako da su trebali pred drugom braćom priznati ‘da je Isus Gospodin’ (1.Ko 12:3). Bili su potaknuti da ‘svoju nadu obznanjuju svima’ tako da su svoju vjeru u Krista dijelili i sa svojim najbližim članovima obitelji, susjedima i poznanicima (He 10:23-25). Zajedništvo sa Kristom su trebali priznati i ‘pred svakim tko traži obrazloženje njihove nade’ (Mt 10:32,33; 1.Pe 3:15). Međutim, to se ‘obznanjivanje svoje vjere’ nikako ne može dovoditi u vezu sa javnim propovijedanjem nego sa javnim izjavljivanjem svoje nade i to prvenstveno među svojom braćom u vjeri. Da bi se netko mogao spasiti bila je potrebna ‘vjera’ u Isusa Krista, a ne propovijedanje. To je vidljivo u onome što je Pavle u nastavku napisao:

Jer Pismo kaže: “Nitko tko vjeruje u njega neće se razočarati.” Naime, nema razlike između Židova i Grka, jer je nad svima isti Gospodin, koji obilno daje od svojega bogatstva svima koji ga prizivaju. Jer “svatko tko prizove ime Gospodinovo, bit će spašen”. No kako će prizvati onoga u kojega nisu povjerovali? A kako će povjerovati u onoga za kojega nisu čuli? A kako će čuti ako nitko ne bude propovijedao? A kako će propovijedati ako ne budu poslani? Kao što je napisano: “Kako su krasne noge onih koji objavljuju dobru vijest o onom što je dobro!” Ipak, nisu svi prihvatili dobru vijest. Jer Izaija kaže: “Jehova, tko je povjerovao u ono što je čuo od nas (proroka)?” Dakle, vjera se stječe slušanjem poruke, a poruka se širi kad se govori o Kristu. A ja pitam: Zar nisu čuli? Pa, “po cijeloj je zemlji (Izraelskoj) otišao glas njihov i riječi su njihove nakraj svijeta otišle.” (Ri 10:11-18)

Ove su nam riječi sada jasnije, jer smo ih se već dotakli. Ponovno vidimo da je ‘propovijedanje’ bio zadatak kojim su evanđelizatori ‘širili poruku dobre vijesti’. ‘Njihove’ su ‘noge’ krasne jer su ‘poslani’ da svuda objavljuju Božju riječ. Pavle ih uspoređuje s prorocima starog doba koji su kao i Izaija javno objavljivali Božju riječ u Judi, Izraelu i među narodima. Poput tih proroka su i kršćanski evanđelizatori omogućili mnogima da ‘čuju’ (vidi 2.Ti 4:17). Oni koji su ‘čuli’ i ‘povjerovali’ su mogli ‘prizivati ime Gospodinovo i biti spašeni’. Naime, ‘vjera se stječe slušanjem poruke dobre vijesti’, a ‘onaj tko vjeruje neće se razočarati’ jer će biti spašen. Bilo bi razočaravajuće kad netko tko vjeruje u Boga i Krista ne bi bio spašen samo zato što na sebe nije preuzeo obavezu da propovijeda iako svoju vjeru svjedoči riječima i djelima. Još je veće razočarenje ako starješine službu propovijedanja pred drugima stavljaju kao preduvjet spasenja jer bi time obezvrijedili Božju pripremu spasenja, a to je vjera u Krista. Vjera je iznad zadatka propovijedanja kojeg netko obavlja.

Pavle je jednom rekao da se može propovijedati Krista, a ipak biti ‘odbačen’, zbog krivih poticaja i grijeha, dok oni koji ‘svojim ustima obznanjuju svoju vjeru, (i prizivaju Božje ime) mogu biti spašeni’ bez obzira da li izvršavaju zadatak propovijedanja ili ne (1.Ko 9:16,22,27; Flp 1:15-18; vidi Iz 43:22). ‘Prizivanje Božjeg imena’ se u kontekstu prethodnih riječi dovodi u vezu s našim čvrstim uvjerenjem u Jehovu kao pravog Boga kojemu upućujemo svoje molitve preko Krista. Kad ga prizivamo, mi od njega u svakodnevnim situacijama tražimo da nam udjeli oproštenje, milost i spasenje. Prizivati ili objavljivati Božje ime nije isto što i propovijedati dobru vijest ljudima koji ne poznaju Boga. Isus je propovijedao svojoj braći koji su znali da se Bog zove Jehova, ali je samo onima koji su pošli za njim ‘objavio Božje ime’ time što ih je upoznao sa svojim i njihovim Ocem i njegovom voljom (vidi Iv 17:3,6-9).

Poput psalmiste, i mi možemo Jehovu ‘prizivati ustima svojim i jezikom ga svojim uzvisivati’ pred svojom braćom, a u kontekstu prethodnih stavaka, tako što javno ‘obznanjujemo svoju vjeru’ u njega i Isusa Krista. Budući da je Bog svoje spasenje namijenio svima onima koji ga prizivaju s vjerom, onda je učinio i pripreme kako bi svi ljudi ‘čuli’ za njega. U tu svrhu je preko Isusa dao i postavio neke vjerne i prokušane muževe da ‘propovijedaju’. Prema tome, ‘prizivanje Božjeg i Kristovog imena’ među braćom se uvijek dovodi u vezu sa onima koji su ‘čuli i povjerovali u Boga i Krista’, a propovijedanje sa onim muževima koji su ‘poslani’ među svoju braću i u svijet da govore u Božje i Kristovo ime.

Oni koji su ‘pozvani’ da propovijedaju dobru vijest svim ljudima, trebaju tom zadatku pristupiti kao apostol Pavle. Kad Pavlove riječi tumačimo u kontekstu prvog stoljeća kada je evanđeliziranje bilo povezano samo sa osobama koji su napustili svoj dom, obitelj i posao, jer su ‘poslani’ da šire dobru vijest na područja gdje mnogi još nisu čuli za Krista i Božju pripremu spasenja, onda u tom kontekstu možemo na ispravan način razumjeti Pavlove riječi i ono što je mislio reći. Naime: 

  • Da bi bili spašeni moraju prizivati Boga                  tko?             vjernici
  • Da bi ga prizvali moraju u njega povjerovati           tko?             nevjernici
  • Da bi povjerovali u njega trebaju čuti                      tko?             nevjernici
  • Da bi oni čuli netko mora propovijedati                   tko?             propovjednici
  • Da bi netko propovijedao mora biti poslan              tko?             poslanici

Iz ovog načina postavljanja stvari se vidi da nečije spasenje ne ovisi o vlastitom propovijedanju nego o vjeri koju stječe na osnovu onih muževa koji su poput proroka starog doba ‘poslani da propovijedaju’ (Ri 10:17). Iako svi mogu govoriti o Kristu, Pavle je propovijedanje uvijek dovodio u vezu sa onima koji su poslani da ‘šire’ tu dobru vijest (vidi 2.So 3:1; Ri 15:15-18). Dok je za sebe uvijek isticao zadatak kojeg je imao kao propovjednik dobre vijesti, on s druge strane nikad nije zapovjedio svim kršćanima da propovijedaju poput njega. Umjesto toga on je od kršćanskih vjernika tražio da se posvete međusobnom poučavanju, izgrađivanju i da ‘opominju jedni druge’ (Ri 15:5,6,14; Kol 3:16). Često im je ukazivao na međusobno zajedništvo u kojem moraju surađivati u raznim zadacima i službama, ali ne tako da se svi moraju posvetiti istom zadatku. Zato je u nastavku ove poslanice (12:4-8) kršćane usporedio s ‘udovima u tijelu’ koji nemaju svi istu ulogu. Između ostalog je rekao:

"ako tko poučava, neka se posveti poučavanju.“ (Ri 12:7)

Za one koji propovijedaju to bi podrazumijevalo da se trebaju ‘posvetiti propovijedanju’. Naime, poučavanje je kao i propovijedanje bio zadatak kojeg je Isus povjerio svojim apostolima, kad je rekao da ‘idu (propovijedaju) i čine učenike te da ih poučavaju’. To su mogli obaviti samo oni koji su se tome posvetili što je zahtijevalo mnoga odricanja od normalnog života u kojem su uživali ostali kršćani (vidi 1.Ko 4:9-13).

Kao što se Pavle posvetio propovijedanju ili ‘sijanju’ sjemena dobre vijesti, tako su se neki drugi muževi poput Apolona posvetili poučavanju ili ‘zalijevanju’ sjemena (1.Ko 3:5,6). Onaj tko se posveti propovijedanju nevjernicima, trebao je širiti dobru vijest na područje na koje je bio poslan i to na način na koji je to radio Isus i apostoli.