Kako propovijedati?

Nakon što je ukazao da je Isus preko njega širio dobru vijest mnogim narodima, apostol Pavle je u nastavku dao do znanja svojoj braći da je,

odlučio da ne objavljuje dobru vijest tamo gdje se već spominjao Krist, kako ne bi gradio na temelju kojeg je položio drugi" (Ri 15:15-21; 2.Ko 10:15)

Kad je jednom rekao da ‘drugi gradi na temelju kojeg je on postavio’, onda je ukazao da je na tom području postavio starješine koji su izgrađivali skupštinu, a ne propovjednike koji bi uvijek iznova propovijedali jednim te istim ljudima. No i sam je često gradio na temelju kojeg je postavio svojim propovijedanjem sve dok ne bi otišao dalje gdje je ponovo postavljao temelj. Nije propovijedao na području gdje je apostol Petar propovijedao niti tamo gdje se već propovijedalo (1.Ko 3:6,10; 2.Ko 10:16; Ga 2:8). On je time na neki način objasnio cilj propovijedanja, a to je širenje dobre vijesti na područja gdje ljudi ‘još nisu čuli’ za Krista (Ri 15:21). Po ovoj metodi koju su koristili apostoli vidimo da se propovijedanje nevjernicima ne mora provoditi tako da im se uvijek iznova dolazi na vrata, kao što to rade Svjedoci. Ako on to nije smatrao potrebnim, zašto se ta metoda koristi i to u tolikoj mjeri da Svjedoci ljudima opravdano postaju dosadni?

Za razliku od prvih i ovlaštenih evanđelizatora, Svjedoci kucaju na vrata ljudi kod kojih su prije već bili mnogi drugi iz iste skupštine. Budući da se prioritet daje izvještajnom listiću preko kojeg se može ustanoviti tko je redoviti objavitelj, onda se zanemaruje Pavlova odluka da se ne propovijeda tamo gdje se već propovijedalo, pa se vjernike uporno šalje da na nekim područjima kucaju na vrata svaki tjedan ili svaki mjesec samo kako se ne bi prihvatilo činjenicu da većina ili cijela skupština nije imala kome propovijedati. To se dešava upravo zato što se ne slijedi primjer prvih kršćana. Smisao propovijedanja se ne sastoji u tome da se mora govoriti (raspačavati publikaciju Watchtowera) sve dok ne dođe kraj pa makar uvijek iznova govorili jednim te istim ljudima koji redovito odbijaju Svjedoke. Tako se na izvještajnom listiću može vidjeti koliko su vremena članovi skupštine bespotrebno izgubili na nešto što su mogli uložiti u izgradnju skupštine i potrebe svoje braće.

Propovijedanje je od samih svojih početaka bilo usmjereno prema onima ‘koji još nisu čuli’, a ne prema onima koji su čuli i onima koji su odbili slušati. To je poput ljudi koji žele od šume stvoriti poljoprivredno tlo. Oni zapale vatru koja se ‘širi’ šumom i iza sebe ostavlja opožareno područje. Vatra se više ne navraća na to područje jer nema više što izgoriti. Nakon što bi vatra učinila svoje, ljudi bi se posvetili obrađivanju opožarenog tla na kojem sade razne vrste povrća. Na isti način je Isus zapalio vatru dobre vijesti koja se trebala ‘širiti’ cijelim svijetom. Zato je rekao:

“Došao sam zapaliti vatru na zemlji, i što da još poželim kad je već zapaljena?“ (Lk 12:49)

Ta 'vatra' dobre vijesti je trebala priječi preko cijele zemlje. Nakon što bi evanđelizatori zapalili vatru na nekom području oni su omogućili da većina ljudi čuje za dobru vijest. Nakon toga bi se kršćanski radnici koji ‘sade i zalijevaju’ posvetili poučavanju i izgrađivanju onih koji su postajali vjernici, a zatim i izgrađivanju skupština.

Ni Isus ni apostol Pavle nisu željeli propovijedati onim ljudima koji su već čuli, a pogotovo ne onima koji su odbili slušati. To bi trebalo biti pravilo po kojem bi i današnji propovjednici trebali postupati jer iza takve zapovijedi ne stoji bilo tko nego sam Isus. Kad je Isus zapovjedio svojim apostolima i drugim propovjednicima da ‘otresu prašinu sa svojih nogu’ tamo gdje ljudi nisu htjeli poslušati onda im je dao do znanja da s tim vidljivim znakom prepuštaju to mjesto posljedicama koje će s vremenom doći od Boga. Taj znak je bio ‘svjedočanstvo protiv onih’ koji nisu bili dostojni poruke evanđelja (Lk 9:5). Zato su tim prepoznatljivim činom Isus i apostoli dali do znanja tim ljudima i sebi da su oni svoj zadatak prema njima izvršili, te da im ne namjeravaju više dolaziti s tim istim zadatkom, bez obzira što su bili svjesni da nisu osobno propovijedali svakom pojedinom čovjeku tog mjesta. No, čelnici Watchtowera su ‘ukinuli’ tu Isusovu zapovijed kako bi sačuvali svoje pravilo o redovitom izvještavanju čime se ‘ljudska zapovijed’ postavlja iznad duha i smisla širenja dobre vijesti (usporedi Mk 7:8,9).

Pavle je mogao reći da je ‘čist od krvi sviju’ iako nije po drugi put navraćao tamo gdje se već propovijedao Krist, niti je slao druge da ponovno propovijedaju tim istim ljudima koji njega nisu htjeli slušati. Kada se npr. ponovno vratio u Antiohiju ili Korint, u gradove u kojima je ranije propovijedao Židovima u njihovim sinagogama, on sada više nije objavljivao dobru vijest njima nego samo neznabošcima, jer je pred Židovima ranije otresao prašinu sa svojih nogu (Dj 13:51; 18:5,6; 15:35; 20:26,27). Kad je na nekom širem području izvršio svoj propovjednički zadatak i kad je bio siguran da ‘u tim krajevima više nema područja gdje se još nije propovijedalo’ on je bio slobodan da ide po skupštinama kako bi jačao braću u vjeri i ‘kako bi se nauživao njihovog društva’ (Ri 15:23,24,29,32). Tada se nije vraćao da ponovno propovijeda nego da gradi na temelju kojeg je položio tako što je obilazio nove učenike ‘po njihovim kućama’ i izgrađivao njihovu vjeru. Dok je s jedne strane nevjernicima javno propovijedao samo jednom kako bi čuli dobru vijest, braću u vjeri je uvijek iznova ‘danju i noću’ posjećivao kako bi ih poučio, ukorio, savjetovao i tješio. Uvijek iznova ih je opominjao da se ne odvrate od Boga kao drevni Izraelci koji su vršili krivo obožavanje (Dj 20:31; He 4:2; Jr 25:3-6).

Kad je Bog svom narodu ‘uvijek iznova’ slao proroke ne znači da su proroci više puta navraćali i prorokovali jednim te istim ljudima, nego je On ‘uvijek iznova’ podizao proroke za svaki slijedeći naraštaj Izraelaca (Jr 7:24-26). Zato se tu potrebu da se uvijek ‘iznova’ govori Riječ Božju, ne možemo koristiti kako bi tvrdili se uvijek iznova mora propovijedalo jednim te istim osobama koji ne žele slušati. Međutim, ako članove različitih kršćanskih crkava smatramo dijelom duhovnog Izraela koji se nalazi u ropstvu krivog obožavanja, onda u tom slučaju skupštine trebaju izabirati i slati svoje propovjednike da poput apostola i proroka javno propovijedaju dobru vijest i pozivaju članove tih crkava na pokajanje i obraćenje, a ne na učlanjivanje u njihovu zajednicu propovjednika. No to ne znači da se jednim te istim ljudima mora propovijedati uvijek iznova iz mjeseca u mjesec ili iz godine u godinu.

U poslanicama koje je Pavle pisao možemo vidjeti da on poput ranijih proroka nije uvijek iznova propovijedao jednim te istim ljudima, a pogotovo ne onima koji ga nisu htjeli slušati. Ako bi propovijedao na istom području onda nije bio nametljiv jer bi na javnim mjestima držao govore samo onima koji bi ga dolazili slušati. Međutim, danas, Jehovini svjedoci uvijek iznova iz godine u godinu (a negdje čak iz mjeseca u mjesec, ili iz tjedna u tjedan) ponovno navraćaju na ‘područja gdje se propovijedalo’ i još se s tim hvale u javnosti.  

Iako bi to trebao biti dokaz da je propovijedanje na određenom području ispunilo svoju svrhu jer su većina njih čuli dobru vijest, članovima skupštine Jehovinih svjedoka se uvijek iznova opterećuje savjest ukoliko ponovno ne pokucaju na jedna te ista vrata. I tu nastaje problem jer Zajednica traži od svih svojih članova da propovijedaju i da redovito mjesečno izvještavaju svoju službu, što povlači za sobom da negdje ipak moraju propovijedati, pa makar morali uvijek iznova kucati na jedna te ista vrata i tako dosađivati ljudima koji ih više ne žele slušati.

Prvi evanđelizatori nisu tako radili. Kao što Biblija navodi, oni su najprije širili vijest na područjima na koja su poslani, nakon čega su se vraćali sa izvještajem o tome (vidi Lk 9:1,10; 10:1,17; Dj 13:2-5; 14:24-27). Nakon što su formirane skupštine, apostoli i drugi kršćani su se posvetili izgrađivanju skupštine, pri čemu su imenovani muževi predvodili u poučavanju (Dj 14:23). Ukoliko je bilo potrebno i dalje propovijedati na tom području, tu su službu opet izvršavali samo oni koji su se ‘posvetili’ tom zadatku, pri čemu su davali prednost ‘javnom’ propovijedanju dobre vijesti mnoštvima ljudi koji su se okupljali na raznim javnim mjestima. Na takav je način Pavle od Jeruzalema pa unaokolo sve do Ilirika temeljito propovijedao dobru vijest o Kristu“ (Ri 15:18,19).

Tada je jedan ovlašteni propovjednik poput Pavla mogao tisućama ljudi omogućiti da čuju i pomoći da povjeruju u dobru vijest, a danas mnoštvo Svjedoka godinama propovijedaju jednoj te istoj osobi koja ne želi slušati pod opravdanjem da se ljudi mogu kad-tad promijeniti (vidi 2.Ti 4:17). Ako se po skupštini samo prosječno na godinu jedno do dvoje njih krsti, od kojih su neki djeca ili članovi obitelji, onda je zaista riječ samo o rijetkima koji povoljno reagiraju na poruku. Takav omjer ne zahtijeva potrebu da Zajednica poziva sve svoje članove da uvijek iznova propovijedaju jednim te istim ljudima. Taj zadatak u svakoj skupštini zaista mogu izvršiti ovlašteni propovjednici koji će metodom javnog propovijedanja ‘bacati mreže’ na tisuće ljudi i vjerojatno će uloviti tih par ‘riba’ zbog koje svi ostali masovno uzalud po nekoj novoj metodi ‘bacaju udice’ u već izlovljeno more kako bi nekim slučajem bar netko od njih ulovio tu jednu dobru ribu. Isus nikad nije trošio svoje dragocjeno vrijeme na taj način.

Isus se nije trudio da osobno dođe do svakog čovjeka. Kad je propovijedao znatiželjnim ljudima onda je govorio na način koji je dirao srca i misli samo onih koji su bili naklonjeni vječnom životu. Da bi razlučio dobre od zlih ‘riba’ on je spominjao usporedbe koje su imale svoju pouku ali se nije trudio da svi razume te usporedbe. Zato se posvećivao onima koji su bili navedeni da traže dublje razumijevanje njegovih riječi i usporedbi (Mt 13:10-15; Mk 4:34). Nije se opterećivao sa onima koji ga nisu slušali i koji nisu htjeli razumjeti njegove riječi, već je išao dalje. Svoje učenike nije slao tamo gdje je on ranije propovijedao, već tamo gdje je on sam mislio doći kako bi mu pripremili ljude koje će poučavati (Lk 10:1). Na taj način su oni dolazili ‘prvi’ na to područje. Bili su ‘pioniri’ u pravom smislu riječi.

Pavle je također bio pionir jer je ‘prvi dolazio s dobrom viješću’ na područja gdje se nije propovijedala dobra vijest (2.Ko 10:14). Sa sobom je u službu vodio i svoje ‘pomoćnike’ kao što su bili Ivan (Marko), Timotej, Erasta i drugi. Budući da su pomagali Pavlu kao pioniru, mogli bi ih slobodno nazvati pomoćni pioniri (Dj 19:22; 12:25; 13:5). No danas nema onih koji se na taj način stavljaju na raspolaganje da služe kao ‘pomoćnici’ ovlaštenim propovjednicima. Naime, danas je u zajednici Jehovinih svjedoka svaki član samim činom krštenja ovlašten za propovjednika, tako da svi objavitelji međusobno surađuju u službi propovijedanja. S druge strane, većina onih koje se smatra pionirima koji se zavjetuju da će mjesečno ispuniti određenu normu sati u toj službi, ne idu na područja gdje se još nije propovijedalo niti imaju potrebu da uza se imaju izabrane ‘pomoćnike’ kakve je imao Pavao. Oni uglavnom propovijedaju uvijek iznova na obrađivanom području i to onima koji su već čuli ili onima koji uvijek iznova odbijaju slušati. Za razliku od Pavla, mnogi takvi objavitelji se ne mogu zvati pionirima koji otvaraju nova područja, pa je naziv ‘pionir’ za većinu poput ‘nerazumnog hvalisanja’ i prikazivanja da su ‘po službi jednaki apostolima’ (2.Ko 10:12; 11:12; 12:6).

Naziv ‘pionir’ (prvi) nema svoje pravo značenje, jer pioniri u Zajednici uglavnom obrađuju područja koja su po tko zna koji put obrađena. Tako se dolazi do zaključka da se izraz ‘pionir’ ili ‘prvi’ više ne odnosi na samu svrhu propovijedanja nego na one propovjednike koji su ‘prvi’ po važnosti među braćom. Taj osjećaj važnosti se nesvjesno nameće u toj mjeri da se neki objavitelji znaju osjećati manje vrijednima, a sve zbog pravila postavljenih kako bi se klasificiralo svačiji udio u službi. Neki među krštenim članovima izvršavaju punovremenu službu samo zato što misle da time dobivaju na važnosti jer se na sastancima uglavnom hvale braću koja su ‘punovremeni objavitelji’ ili im se ukazuje pretjerana važnost. Ponekad se to čini nesmotreno tako da se neka braća osjećaju manje vrijednim u odnosu na druge. U Stražarskoj kuli od 15.10.1997 str.17, st.19 stoji:

“Jedna je kršćanka napisala što je, nažalost, doživjela: ”Ponekad neki pojedinci stvaraju utisak da, ili si pionir ili ništa ne vrijediš. Mi koji se naprežemo da bismo služili ’samo‘ kao redoviti objavitelji Kraljevstva isto osjećamo potrebu da nas netko cijeni.“

Ovakvih iskustava ima svugdje. To je dovoljan razlog da Watchtower ukine ne samo naziv ‘pionir’ nego i ovlaštenje koje se daje svima. Biblija za službu propovijedanja koristi samo izraz ‘propovjednik’, a ne neke druge izraze koje bi propovjednike razlikovalo jedne od drugih (Dj 21:8; 1.Ko 9:18; Ef 4:11; 1.Ti 2:7; 2.Ti 1:11). Taj se izraz nikad nije koristio u općenitom smislu kako bi obuhvatio sve kršćane, za razliku od izraza ‘učenik’ koji se odnosio na sve Kristove sljedbenike. Stoga su se prvi kršćani kao učenici razlikovali jedni od drugih samo po svom imenovanju i službama koje su izvršavali unutar skupštine. Kad je u pitanju služba propovijedanja tada nisu bili u upotrebi mnogi izrazi po kojem bi se članovi skupštine razlikovali jedni od drugih ovisno o vremenu kojeg provode ili ne provode u toj službi na mjesečnoj ili godišnjoj razini.

Služba propovijedanja bi se trebala uglavnom obavljati samo na neobrađenim područjima i to sa ciljem da ovlašteni propovjednik učini sve kako bi većina ljudi izravno ‘čula poruku dobre vijesti’ (vidi 2.Ti 4:17). Propovjednik ne bi trebao biti opterećen time što zna da na području ima i onih koji ga nisu izravno čuli jer znamo iz iskustva Isusa i apostola, da je poruka dolazila i do njih ali neizravno tako da se moglo slobodno reći i napisati da su ‘svi čuli’, odnosno velika većina (vidi Dj 19:10; 13:49).

Nakon što bi se propovijedalo na taj način, propovjednik je mogao ostati na tom području kako bi poučavao obraćenike i osnivao skupštinu, ili bi odlazio na druga neobrađena područja dok bi druga sposobna braća na tom obrađenom području ‘zalijevala’ i vršila ‘žetvu’ (vidi Dj 10:48; 14:21-23; 1.Ko 3:5,6). Novi učenici bi se posvetili ‘apostolskom učenju’ tako što bi rasli u spoznaji, vjeri i nadi, a svoju novostečenu vjeru bi neformalno prenosili svojim ukućanima, prijateljima, susjedima i slučajnim neznancima. Među njima su se uvijek mogli naći oni koji bi se stavili na raspolaganje kao pomoćnici i suradnici ovlaštenim propovjednicima.

Kad se na nekom području propovijedalo na način da su skoro svi čuli, onda tu više nije bilo potrebe za propovjednicima. Kad u nekom kraju dostiglo ljude s dobrom viješću, Pavle bi se posvetio drugim zadacima dok ne bi otišao na drugo neobrađeno područje. Osim toga, ako je Pavle ‘odlučio’ da ne propovijeda tamo gdje se već spominjao Krist, onda bi trebalo razumjeti braću koja više nisu ‘pioniri’, niti su toliko aktivni u službi propovijedanja jer stalno na svom području nailaze na ravnodušnost, odbijanje i na opravdane prigovore onih koji su čuli poruku i koji im zbog stalnog odbijanja svaki put iznova kažu da su im dali do znanja da ne dolaze i da su dosadni. Umjesto da ih se razumije njih se osuđuje i kvalificira kao neredovite i neaktivne objavitelje stavljajući na njih nepotreban pritisak.

Pavlu nitko nije prigovarao zbog toga što je odlučio da ne propovijeda na obrađivanim područjima na kojima su drugi propovijedali i da ne propovijeda onima koji nisu htjeli slušati. No, članovima ove Zajednice bi se nametnuo osjećaj krivnje i manje vrijednosti ako bi donijeli sličnu odluku da ne uzimaju područja koja su već jednom ili više puta bila obrađivana. Ako Watchtower tvrdi da je propovijedanje ‘zapovijed’ koju nam je Isus dao, onda bi trebalo uzeti u obzir da je Isus po tom pitanju ‘zapovjedio’ i to da se ne treba navraćati tamo gdje ljudi ne žele slušati. To znači da bi po Isusovoj zapovijedi to trebalo ljudima dati do znanja kao ‘svjedočanstvo protiv njih’. Zato se Isusovu zapovijed o propovijedanju ne može ispravno razumjeti i izvršiti jer se zanemaruje i ‘ukida’ ta njegova zapovijed o ‘otresanju prašine’ kako bi se ‘sačuvala ljudska predaja’ (Mk 7:8,9; Lk 10:10,11). Kad bi se ova zapovijed uzela u obzir, onda bi svaka skupština pazila da svoje izabrane i ovlaštene propovjednike ne šalju na ona područja koja su obrađena, bar ne u jednom razumnom vremenu ili bi javno i nenametljivo držali javne propovijedi kojima bi prisustvovali samo oni koji žele slušati dobru vijest.

Osim toga, ljudi na području moraju znati da Božji sluge stoje iza svog stava koji osuđuje one koji ne žele slušati. To osuđivanje, u smislu da se ne ide onima koji su pokazali svoj neprijateljski stav, može također nakon nekog vremena navesti neke da preispitaju svoj stav. Njih nije potrebno u nekom kratkom vremenu često posjećivati kako bi im se reklo da su bili u krivu. Npr. kad se Pavle nakon nekog vremena vratio u Antiohiju ili Korint on više nije propovijedao Židovima jer im je već bio dao do znanja da je čist od njihove krvi. Ti Židovi su znali da je on ponovno došao u njihov grad i bili su svjedoci da on više ne propovijeda po sinagogama nego da ide samo neznabošcima. To im je bilo ‘svjedočanstvo’ bez riječi, jer im je Pavle i na taj način svjedočio da nisu dostojni vječnog života, što je neke među njima također moglo navesti da se preispitaju. Kad bi netko od vjernika donio jednu takvu odluku kakvu je donio i Pavle, naime da ne propovijeda tamo gdje ljudi ne žele slušati ili tamo gdje se već propovijedao Krist, onda bi se takve smatralo neduhovnim osobama ili bi ih se čak sankcioniralo.

Watctower bi trebao na osnovu ovakvog objektivnog i temeljitog istraživanja preispitati svoje stajalište i dati svojim članovima slobodu da sami odlučuju da li će biti ovlašteni propovjednici ili ne. Ako se netko želi posvetiti propovijedanju i kao pionir ići tamo gdje ljudi još nisu čuli, to je njegova slobodna odluka iza koje mora stajati skupština koja ga treba imenovati i poslati na taj zadatak. Takvu slobodu bi trebali imati i svi oni ‘propovjednici’ koji bi smatrali da više za njih nema u blizini neobrađenih područja zbog čega bi se mogli odlučiti da se poput Pavla u narednom periodu ne posvećuju kvantitativnom propovijedanju nevjernicima nego kvalitetnom poučavanju novih i nekim drugim duhovnim aktivnostima kako bi izgrađivali braću i skupštinu. Zar nas Isus nije pozvao na tu slobodu jer samo pod tom slobodom možemo dozvoliti svetom duhu da nas usmjerava tamo gdje možemo koristiti naše duhovne sposobnosti i kvalitete.

Ja sam donio jednu takvu odluku jer sam spoznao da me krštenje nije ovlastilo za propovjednika. Pred mnom su tada stajale druge odgovornosti i zadaci kojima sam se posvetio, što je možda neke navelo da loše misle o meni. No,

“zašto da moju slobodu sudi tuđa savjest? Ako (...) pritom zahvaljujem Bogu, zašto da se o meni loše govori zbog onoga za što zahvaljujem Bogu?“ (1.Ko 10:29)

Budući da sam po već postavljenim mjerilima i pravilima Watchtowera izašao iz okvira revnog i aktivnog propovjednika, starješine su mi na neizravan, a kasnije i na izravan način pred cijelom skupštinom rekli ‘ne trebaš nam’ te su me izopćili jer sam im sve ovo navedeno dao na znanje, a kap koja je prelila čašu je bio moj razgovor na tu temu s jednim članom skupštine. Dao sam im do znanja što je Pavao htio reći kad je braću sa različitim ulogama i zadacima u skupštini uspoređivao s udovima ljudskog tijela:

“Oko ne može reći ruci: „Ne trebam te“ ili pak glava nogama: „Ne trebam vas.“ (1.Ko 12:21)

Ako bi ‘noge’ predstavljale odlazak u službu propovijedanja, onda i ‘glava’, u tome učestvuje. Glava ne može misliti da može bez ‘nogu’ i obrnuto. Međutim, da li to znači da svi moraju biti ‘noge’ ili ‘glava’. Iz razloga što se sve kršćane s različitim sposobnostima primorava, da uz svoje zadatke koje imaju kao ‘oči’ ‘uši’ ‘nos’, ili pak ‘ruke’, obavljaju i one koje pripadaju ‘nozi’, dolazi do toga da se ‘nogama’ daje toliko važnosti da svi drugi ‘udovi’ i ‘organi’ gube svoje pravu funkciju jer uz to moraju biti i ‘noga’. No,

“kad bi cijelo tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh?“  (1.Ko 12:17)

Kad bi svi bili ‘noga’ onda mnogi među nama uopće ne bi mogli izraziti svoje druge sposobnosti? Ako sam ja ‘ud’ koji se po sposobnostima mogao posvetiti nekom drugom zadatku, zašto sam primoran da zanemarim to što jesam kako bi se predstavljao za ono što nisam (1.Ko 12:29). Ako je “Bog rasporedio udove u tijelu, svaki od njih, kako je htio", zašto onda ova Zajednica nije uređena po rasporedu koji bi svakom kršćaninu dao slobodu da se stavi na raspolaganje tamo gdje ga raspoređuje Božji duh, a ne nečije ljudsko pravilo ili ‘propis štovanja Boga kakvog su ljudi sami nametnuli’ po kojem svi trebaju biti propovjednici (1.Ko 12:18; Kol 2:23a).

Zbog takvog postavljanja stvari unutar skupštine su mnogi članovi uvidjeli da u službi propovijedanja često dolazi do izražaja kvantiteta a ne kvaliteta. No to nije sve. Sudeći po sebi i drugoj braći, koja su me upoznala sa tim problemom, sam uvidio da neka braća kažu:

“ Nisam [noga] i zato nisam dio tijela.“ (1.Ko 12:15)

Neki pod tim teretom posustaju, drugi ne dolaze na sastanke, a treći jednostavno odlaze jer osjećaju da nisu dio ‘tijela’ u kojem ne mogu naći svoje pravo mjesto u skupštini. Stvari bi trebale biti postavljene tako da ‘ako se neki ud slavi’ - zbog svoje uloge koja mu je dana -  ‘da se svi udovi raduju s njim’ a ne da svi udovi sudjeluju s njim u njegovoj ulozi (1.Ko 12:26). S druge strane, određeni dio tijela ne bi trebao od drugih tražiti da oni zanemare svoje uloge bez obzira što oni nemaju istu slavu.

Budući da je služba propovijedanja i poučavanja zadatak koji za sobom povlači određeno cijenjenje i hvalu onda bi takva ‘slava’ po primjeru iz prvog stoljeća trebala pripadati onima koji su ovlašteni za tu službu i koji je izvršavaju na način da doprinose radosti svih drugih članova skupštine koji ne sudjeluju u njoj. No ima objavitelja koji tu službu vrše u onoj količini koja odgovara prosjeku skupštine, samo zato da ne bi izgubili reputaciju dobrog i redovitog objavitelja. Od svakog člana skupštine se traži da službu propovijedanja smatra svojom dužnošću koja mu je povjerena. No, ako je to dužnost, onda je s tom dužnosti svaki kršćanin jedan te isti ‘ud’.

Naime, ako je ‘noga’ zadužena za hodanje, onda tu istu dužnost ne može imati ‘ruka’. Ako je ruka zadužena za držanje, uzimanje i davanje, ona ne može zanemariti tu dužnost i prihvatiti ulogu ‘noge’. Kad bi ‘ruka’ sudjelovala u hodanju onda to više ne liči na organizaciju čovjeka, nego na organizaciju nižeg bića. No i niža bića su savršeno stvorena i mogu četveronoške biti brža i spretnija od čovjeka. Takva organizacijska struktura (na četiri noge) može donositi neke dobre rezultate, ali da li tako postignuti rezultati mogu biti opravdanje za način kako Jehovini svjedoci provode službu propovijedanja. Ruka i oči mogu samo surađivati s nogama time da održavaju ljudsko tijelo u ravnoteži i sigurnosti dok hoda. Noga surađuje s tijelom u onome za što je ona zadužena, dok drugi dijelovi tijela i udovi vrše svaki svoju dužnost. Dužnost je obaveza koja se može pripisati samo onome tko je zadužen za određeni zadatak ili službu, a ne svima bez razlike.

Propovijedanje i poučavanje je dužnost koja se može dati samo pojedincima u skupštini a ne svima, iako ostali članovi skupštine trebaju surađivati s tim dijelovima ‘tijela’ tako da ih podržavaju u njihovoj dužnosti, ali u toj mjeri i toj količini da ne izgube svoje mjesto i ne zanemare svoju dužnost. Zato se ostali kršćani, koji ne moraju imati dužnost da propovijedaju i poučavaju, mogu posvetiti drugim kršćanskim zadacima. Iako nemaju dužnost da propovijedaju oni mogu povremeno neformalno i spontano govoriti dok svojim djelima svakodnevno daju svjedočanstvo svoje vjere. Da li onda ‘ruka’ mora biti ‘noga’ kako bi se osjećala dijelom tijela? Očito ne. Iako u organizacijskom ‘tijelu’ skupštine ne moraju svi biti ‘noge’ ipak svaki kršćanin kao pojedinac treba svoje simbolično ‘tijelo’ um i srce čuvati od zla. U tom slučaju treba svoje simbolične ‘noge i stopala’ obuti obućom ‘dobre vijesti mira’ kako bi se izborio za svoju vjeru i održao na putu istine.