Evanđelje mira 

Kad je apostol Pavle skupštini u Efezu želio pomoći da budu pravi kršćani onda im ih je usporedio s vojnikom i ‘bojnom opremom’ koju moraju imati. Tada je između ostalog spomenuo ‘stopala’ ili ‘noge’ kao što piše:

"obujte noge spremnošću da propovijedate dobru vijest mira.“ (Ef 6:15)

No, ova rečenica u izvornom tekstu ne spominje izraz ‘propovijedati’ što je još jedan dokaz kako čelnici Watchtowera nepotrebno umeću te riječi kako bi se 'dobru vijest' povezalo samo s službom propovijedanja ljudima izvan zajednice, čime mijenjaju izvornu misao. Stoga je ovakav prijevod sporan jer se koristiti samo u jednom pogledu, a to je da se dokaže kako je ‘propovijedanje’ zaista bio zahtjev kojeg je morao izvršavati svaki kršćanin. Međutim, činjenica je da se ni u grčkom tekstu ni u engleskom NW interlinearnom prijevodu ne nalazi riječ ‘propovijedati’. Zato mnogi prevodioci prevode ovaj grčki tekst na izvorni način.

Primjer nekih prijevoda: 

  •        obuvši noge, da budete spremni za evanđelje mira (Ivan Šarić)
  •        potpašite noge spremnošću za evanđelje mira (Kr. Sadašnjost)
  •        obuvši noge u pripravu evanđelja mira (DK)
  •        obuvši noge opremom dobre vije­sti mira (NW - bi2C)

Kad se u gornju rečenicu ubaci izraz  ‘propovijedati’, onda on cijelu rečenicu sužava i dovodi ‘dobru vijest’ samo u vezu sa zadatkom propovijedanja. Međutim, ‘dobra vijest’ u ovoj rečenici dobiva sasvim drugi i širi smisao kad nema izraza ‘propovijedati’. To je vidljivo iz drugih prijevoda gdje se kršćanina poziva da bude ‘spreman za evanđelje mira’ ili ‘opremljen dobrom viješću mira’, a ne za evanđeliziranje ili propovijedanje. U čemu je razlika?

Evanđelje ili dobra vijest je poruka, a evanđeliziranje ili propovijedanje je zadatak. U Bibliji se ‘dobra vijest’ ne dovodi uvijek samo s propovijedanjem nego i sa njenim utjecajem na našu vjeru, jer se ‘vjera stječe slušanjem njene poruke’ (Ri 10:17a). Samim tim se dobra vijest dovodi u vezu s ‘načinom života dostojnim dobre vijesti o Kristu’ koju smo ‘čuli i prihvatili’ (Flp 1:27a; 1.So 2:12; Dj 2:41; 1.Ko 15:1). Bog tako preko svojih “poslanika koji zastupaju Krista, moli ljude: “Pomirite se s Bogom!“ (2.Ko 5:20).

Dobra vijest mira se odnosila na ‘pomirenje s Bogom’ kojeg su mogli postići najprije Židovi a kasnije i svi drugi narodi. Apostol Petar je objasnio jednom da je ‘Bog poslao svoju riječ Izraelcima da im objavi dobru vijest mira preko Isusa Krista’. Zatim je rekao da je ‘Isus njima apostolima zapovjedio da propovijedaju narodu o njemu’, odnosno da im je ‘povjerio poruku o tom pomirenju’ (Dj 10:36-42; Ri 10:15; 2.Ko 5:18-20). Dok je ova zapovijed obavezivala samo Isusove zastupnike da izvrše svoju dužnost propovijedanja, druge su kršćani trebali živjeti u skladu sa dobrom viješću mira, dokazujući u svom životu da su ‘u miru s Bogom’ (Ri 5:1,9,10). Dok je Isus kao ovlašteni propovjednik ‘objavljivao dobru vijest mira’, on je tražio od svojih učenika da žive u skladu s onim što je on govorio. Kad je vidio da neki ne čine tako, onda im je prigovorio:

"Zašto me, dakle, zovete ‘Gospodine! Gospodine!’ a ne činite ono što govorim?“ (Lk 6:46)

Isus nije prekoravao te Židove što oni ne propovijedaju dobru vijest mira jer ih nije ni ovlastio da to ‘čine’ kao što je ovlastio svoje apostole kao ‘poslanike’ mira. Ne, on im je prigovorio što ne žive u skladu s onim što im je on govorio da čine.

Treba uzeti obzir kontekst u kojem je Isus izrekao gornju primjedbu. Naime, on im je prije toga rekao:

"Jer nema dobrog stabla koje donosi nevaljali plod, a nema ni nevaljalog stabla koje donosi dobar plod. Jer svako se stablo pozna po plodu svojemu.(...). Dobar čovjek iznosi dobro iz dobre riznice srca svojega, a zao čovjek iznosi zlo iz svoje zle riznice, jer usta njegova govore ono čega mu je srce puno.“ (Lu 6:43-45)

Isus ovdje ukazuje na srce koje bi trebalo potaknuti čovjeka da čini dobro i da govori ono što je dobro. Usta koja doprinose ‘miru’ i djela učinjena u pravcu ‘mira’ s Bogom i s bližnjima je ono što bi donosilo ‘dobar plod’.

Kad proširimo kontekst onda vidimo što je sve Isus tom prilikom govorio prisutnom mnoštvu ljudi u skladu sa evanđeljem mira. Izmeđuostalog je spomenuo mnogo stvari kao što je zahtjev ‘da budu ‘dobrostivi prema svima’, ‘da ljube svoje neprijatelje’, ‘da ne sude drugima’, ‘da opraštaju’, ‘da ne gledaju trun u oku svog brata’ (Lk 6.pogl). Niti jednom nije spomenuo da idu i propovijedaju ta da poput njega krštavaju i čine učenike. On je od njih tražio da žive u skladu s evanđeljem mira i da uvijek budu spremni doprinositi miru. Očito mnogi Izraelci u to vrijeme nisu živjeli u skladu s ‘dobrom viješću mira’ što znači da nisu ‘obuli noge opremom dobre vijesti mira’ koju je Isus propovijedao. ‘Obući noge’ je značilo biti spreman učiniti nešto što je dobro i što je doprinosilo miru s Bogom i ljudima u skladu sa zlatnim pravilom:

“Sve što želite da ljudi čine vama činite i vi njima.“ (Mt 7:12)

Stoga trebamo u tom kontekstu razumjeti što znači za kršćanina da obuju noge opremom dobre vijesti mira tj. da budu opremljeni za svako dobro djelo. U Stražarskoj kuli od 1.4.1989. str. 25. odl.17, stoji:

"Dakle, još unutar istog stoljeća pokazalo se istinitim ono što su prorekli anđeli povodom Isusova rođenja: ”Mir među ljudima dobre volje [ili: ljudima koji posjeduju Božje priznanje]“ (Luka 2:14). Da bi ”ljudi dobre volje“ mogli sačuvati taj mir trebali su ’nastojati da sa strahom i drhtanjem postignu svoje spasenje‘ (Filipljanima 2:12, ST).

Jedan vojnik će u ratu pokazati taj pozitivni ‘strah i drhtanje’ dok nastoji u borbi sačuvati svoj život i postigne spasenje. Zato apostol Pavle ovdje jednog kršćanina ne opisuje kao ‘glasnika’ koji ide svuda i propovijeda, nego kao vojnika koji treba svoj kršćanski integritet štititi opremom vjere, ljubavi, nade, pravednosti, mira, duha, istine i potpunim pouzdanjem u Boga (Ef 6:14-18; 1.So 5:8 – vidi donju sliku).

Na sličan način Pavle piše i skupštini u Solunu gdje kršćane opisuje kao one koji trebaju ‘na prsa navući oklop vjere i ljubavi i staviti kacigu – nadu u spasenje’. Za razliku od spomenute izjave da svoje noge ‘obuju u dobru vijest mira’, on im tu misao  približava na jedan drugi način kad im  kaže da ‘budu u miru jedni s drugima’, kako bi ih ‘Bog mira potpuno posvetio’ (1.So 5:8-13,23). Očito je kršćanska oprema povezana sa ‘dobrom viješću’ uključivala način ‘života dostojnog Boga’ a ne propovijedanje. U ovoj poslanici Pavle također propovijedanje povezuje samo sa onima koje je ‘Bog prosudio da im povjeri dobru vijest’, a ne sa svakim krštenim pojedincem u skupštini (1.So 1:5; 2:2,4,12,13; 3:2; 4:1,2,11).

     

Sva ova oprema služi kršćanima ‘da se mogu oduprijeti Đavolovim spletkama u zli dan i ostati postojani’ (Ef 6:11,13). Izraz ‘oduprijeti’ opisuje kršćanina koji je napadnut i koji se odupire Sotonskim napadima (vidi 1.Pe 5:9). Tada smo prisiljeni boriti se ‘protiv vrhovništva, protiv vlasti, protiv svjetskih vladara ove tame, protiv zlih duhovnih sila na nebesima’ iza kojih stoji Sotona (Ef 6:11,12).Oni su ti koji idu na nas kako bi svojim metodama uništili naš kršćanski integritet i identitet. Kad neprijatelji napadnu našu vjeru, onda to može za nas biti ‘dan rata’, ‘zli dan’, ili ‘dan nevolje’. ‘Zao dan’ se ne može odnositi na ‘razdoblje mira’ nego na one dane i situacije kada smo napadnuti od strane Božjih neprijatelja (Dj 9:31).

Napad na našu vjeru bi trebali gledati kao na napad na cijelu skupštinu. Ako je svaki kršćanin vojnik, onda je i cijela skupština u proširenom smislu taj vojnik jer su svi oni jedno tijelo. Skupština je trebala djelovati poput jednog vojnika kako bi se sačuvalo njeno jedinstvo i mir s Bogom. U skladu s tim Pavle je u istoj poslanici rekao:

"... usrdno vas molim da živite životom dostojnim poziva kojim ste pozvani, (...) istinski se trudeći održati jedinstvo duha, u miru koji vas povezuje. Jedno je tijelo i jedan duh — kao što je i jedna nada na koju ste pozvani — jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje, Jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima i u svima i djeluje preko svih.“ (Ef 4:1-6)

Ovdje je Pavle istaknuo ‘jedinstvo’ skupštine a time i zajedničko podupiranje njenog mira putem dobre vijesti. Mir kao plod duha treba djelovati preko svih članova skupštine koji moraju živjeti životom dostojnim svog poziva i istinski se truditi održati mir koji ih povezuje s evanđeljem mira.

Kad je u pitanju objavljivanje dobre vijesti mira među ljudima iz svijeta onda je skupština mogla izvršiti taj svoj zadatak preko onih koje je Bog za to postavio, a ne preko svakog pojedinog vjernika. Zato je Bog

"dao neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu evanđelizatori (propovjednici dobre vijesti), neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Kristovo tijelo.“ (Ef 4:11,12)

Vidimo da se u ovoj poslanici ‘propovijedanje’ dovodi u vezu samo sa pojedinom braćom u tom ‘tijelu’, a ne cijelom skupštinom pa je razumljivo da će Bog preko ovih imenovanih muževa lakše objaviti dobru vijest ljudima iz svijeta ako cijela skupština kršćana daje slavu Bogu i žive u miru koji ih povezuje u jedno tijelo (vidi Lk 2:14).

U kršćanskoj skupštini ‘Bog djeluje preko svih’ iako svi ne nose iste zadatke čime se ‘preko skupštine’ kao ‘tijela’ objavljuje dobra vijest (Ef 3:8-11). Ako razmotrimo cijelu poslanicu Efežanima onda ćemo primijetiti da Pavle niti jednom ne zapovijeda cijeloj skupštini da propovijeda, nego im s druge strane ukazuje na sve druge važne aspekte kršćanskog života kojim trebaju doprinositi jedinstvu i miru vlastite skupštine. Takvim načinom života cijela skupština treba biti prepoznata kao ona preko koje djeluje Bog. Oni koji djeluju kao propovjednici će javno pred svijetom širiti dobru vijest mira, dok će ih ostali vjernici podupirati svojim uzornim kršćanskim životom i podrškom. Zato je, nakon opisivanja bojne opreme, Pavle tražio od te cijele skupštine da se mole za njega koji je kao propovjednik bio ‘poslanik dobre vijesti’ (Ef 6:19). Nije nijednom tražio da se oni mole za ostale kršćane koji nisu bili poslanici, niti je ikad izjavio da će se on moliti za njih po tom istom pitanju.

Osim toga, Pavle je u ovoj poslanici rekao da se ‘preko skupštine obznanjuje Božja raznolika mudrost’ (Ef 3:10). No, da li je Božja mudrost odredila da se na zemlji provede jednu masovna propovjednička aktivnost u kojoj bi svaki kršćanin bio poslan u službu propovijedanja? Sjetimo se što je Isus rekao.

“Zato je i rekla mudrost Božja: "Poslat ću k njima proroke i apostole, a neke od njih će ubiti i progoniti...“ (Lk 11:49)

Vidimo da je Božja mudrost odredila da u službu propovijedanja budu poslani samo određeni muževi, a ne svi kršćani odreda. Isus nije smatrao da se po toj mudrosti neće uspjeti propovijedati po cijelom svijetu. Zato nije promijenio postojeće Božje pravilo koje je bilo u skladu s Božjom mudrosti, nego je u tu službu slao samo odabrane učenike.

Prema tome, ako se preko Društva Watch Tower obznanjuje da su svi kršćani primili zadatak da propovijedaju, onda su očito vodeći muževi koji upravljaju tim Društvom smatrali manjkavom tu Božju mudrost kojoj su dodali malo svoje mudrosti. Oni time preko svoje skupštine ne obznanjuju ono što o evanđeliziranju govori Božja mudrost, nego obznanjuju ono što govori njihova mudrost kako bi njihovi poslušni članovi distribuirali njihova mjesečna i druga tiskovna izdanja, a sve pod obavezom iza koje navodno stoji Bog i Isus Krist. Takvo mišljenje su svojim uvjerljivim riječima uspjeli usaditi u psihu svakog od krštenih članova do te mjere da je njima sada nemoguće razmišljati u skladu s izvornom Božjom mudrosti. To se vidi po tome što se svakog Jehovinog svjedoka poistovjećuje sa prorocima i apostolima koji su bili ovlašteni za Božje i Kristove zastupnike. Oni koji ne prihvate na sebe tu obavezu se čak ne mogu ni krstiti jer se uvelo ljudsko pravilo po kojem se krštenjem svaki novi kršćanin ovlašćuje i obavezuje na taj zadatak. No takvo ovlaštenje očito nije ‘od Boga nego od ljudi’ (Mt 21:25). Samim tim je ovdje riječ o ‘ljudskoj zapovijedi’ i ljudskoj mudrosti, a ne Božjoj (usporedi Mt 15:9).

U svjetlu Biblije možemo vidjeti da kršćani po Božjoj mudrosti nisu uvedeni u službu ‘proroka i apostola’. No kršćani ipak moraju uvijek biti ‘spremni’ da se sa drugom braćom ‘jednodušno zajednički bore za vjeru dobre vijesti’(Flp 1:27b). Biti ‘spreman’ u ovom kontekstu znači da u određenoj situaciji, kad se kuša naša vjera ili kad smo progonjeni kao pojedinci ili kao skupština, budemo spremni da dobrom viješću mira obranimo svoj stav i ostanemo postojani na kršćanskim nogama. Naš život treba odražavati mir čak i onda kad nam nanose zlo, o čemu imamo mnogo savjeta Isusa i njegovih apostola.

Kad su naša stopala i noge opremljena sa ‘dobrom viješću mira’ onda ćemo mi uvijek ‘ići za mirom’, ‘ljubeći i svoje neprijatelje’. Kad su nam noge obuvene ‘dobrom viješću mira’ onda nećemo težiti za osvetom jer je osveta u Božjim rukama (Mt 5:44; Lk 6:27-29; Ri 12:17-21). To je najbolje opisano u slijedećim riječima:

"Tko će vam nauditi ako revno činite dobro? Ali ako i trpite zbog pravednosti, sretni ste. No ne bojte se onoga čega se oni boje i ne uznemirujte se. Nego neka Krist, kao Gospodin, bude svet u srcima vašim i budite uvijek spremni na obranu pred svakim tko od vas traži obrazloženje nade koja je u vama, ali činite to blago i s dubokim poštovanjem.“ (1.Pe 3:13-15)

Ovi savjeti su u skladu s opisom bojne opreme koja nam služi za obranu našeg kršćanskog načina života. Zbog različitih opasnosti trebamo biti ‘spremni na obranu’ svog kršćanskog stava.

Da bi ‘mir Kristov vladao u srcima našim’ onda ‘Krist mora biti svet u našim srcima’ (Kol 3:15). Tada ćemo svoju nadu moći obrazložiti ‘blago i s dubokim poštovanjem’ čak i prema neprijateljima naše vjere. U takvim situacijama dolazi do izražaja ‘dobra vijest’ koju svi mi zastupamo bez obzira da li smo ovlašteni propovjednici ili ne. To je kratka i jasna poruka drugima da se mi ‘klonimo zla, činimo dobro, tražimo mir i idemo za njim’ (1.Pe 3:11). Na takav način se možemo izboriti da se neprijatelji dobre vijesti ‘postide zbog onoga što govore protiv nas’ i protiv Krista (1.Pe 3:16).

Iako je Isus upozorio sve kršćane da će zbog njegovog imena biti proganjani, ipak je naglasio da će glavna meta biti oni koji su poslani da propovijedaju. Svojim je apostolima rekao:

"A prije svega toga dignut će na vas ruke, progonit će vas  i predavati u sinagoge i zatvore i voditi vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. To će vam biti prilika da svjedočite. Stoga nemojte unaprijed smišljati što ćete reći u svoju obranu, jer ja ću vam dati riječi i mudrost kojima se svi vaši protivnici zajedno neće moći suprotstaviti niti će ih moći osporiti.“ (Lk 21:12-15; Mt 10:17,18; 23:34)

Na apostolima su se ispunile ove riječi odmah nakon osnivanja kršćanske skupštine u Jeruzalemu. Iako je bilo na tisuće ‘vjernika’ u tom gradu, samo su ‘apostoli’ bili meta protivljenja, zatvaranja i zlostavljanja. Tako je bilo i u drugim mjestima (vidi Dj 14:1-6).

Kad nisu mogli njih ušutkati i zaustaviti da propovijedaju onda su napali njihovo postignuto djelo - Kristovu skupštinu koju su sačinjavali mnogi vjernici. Takav način progonstva je uvijek bio prisutan. Apostol Pavle je to posebno iskusio jer je bio poslan da propovijeda Izraelcima i drugim narodima. ‘Njegova progonstva i patnje’ su bila posljedica njegovog propovijedanja čak i kad su drugi vjernici mirno živjeli u svojim kršćanskim zajednicama. Dok je on javno zastupao Krista kao ovlašteni propovjednik na sebe je navlačio protivljenje neprijateljski nastrojene rulje i najviših vrhova vlasti zbog kojih je često bio ‘u smrtnoj opasnosti’. U takvoj opasnosti su bili čak i oni koji su njemu i drugim apostolima služili u njihovim potrebama, tako što su bili uz apostole ili im nosili materijalnu potporu koju su im skupštine slale. Neki od njih su s njima surađivali kao propovjednici (Flp 2:25-30). 

Drugi kršćani koji nisu bili ovlašteni da javno propovijedaju su ipak koristili prilike da govore o Kristu rođacima, prijateljima, susjedima i znancima u svojoj ili njihovoj kući. To je bila njihova spontana reakcija, a ne zadatak, pa se samim tim nisu izlagali smrtnoj opasnosti kao apostoli koji su trebali propovijedati i širiti dobru vijest. Zato je Pavle rekao da ‘u njemu djeluje smrt, a u njima život’ (2.Ko 4:11,12; 1.Ko 4:9,10). Dok su on i slični njemu zbog svog ‘poslanja’ bili proganjani kao Kristovi zastupnici, ostali su bili progonjeni zbog svoje pripadnosti kršćanskoj skupštini i vjeri u Isusa Krista pa je i za njih rečeno:

"A i svi koji žele živjeti odano Bogu u zajedništvu s Kristom Isusom, bit će progonjeni.“ (2.Ti 3:11,12; Mt 23:34)

Očito se kršćane kao vjernike progonilo, ali ne zbog propovijedanja, nego zbog njihove vjere i načina života kojim su davali do znanja da su kao sljedbenici Isusa Krista odani Bogu, a kojega se nisu željeli odreći ni po cijenu vlastitog života. Zato se od apostola tražilo da prestanu govoriti u Kristovo ime, dok se od ostalih kršćana tražilo da se odreknu Krista.

Prema tome, to što trebamo imati na nogama ‘opremu dobre vijesti mira’ ne prikazuje sve nas kao Kristove zastupnike u evanđeliziranju, kao što to tvrdi Watchtower. Imajući u mislima sve gore navedeno, dolazimo do zaključka da svi mi trebamo biti opremljeni i spremni da zastupamo dobru vijest mira u svim situacijama kada Đavo svojim spletkama pokušava narušiti naš pomirbeni odnos s Bogom te mir i jedinstvo skupštine. Moramo hoditi u miru i ići s mirom. U kontekstu ovoga i svega onoga što smo do sada razmotrili možemo zaključiti i to da svi vjernici ne moraju biti izdvojeni i osposobljeni za propovjedničku službu i poslani da idu po gradovima i selima kako bi širili dobru vijest. Zašto onda Watctower pokušava sve svoje članove školovati za propovjednike ako takvo školovanje nije bilo potrebno kršćanima u 1. stoljeću?