Tko je osposobljen za službu?

Spoznali smo da Isus nije sve svoje učenike prilikom krštenja obavezao na službu propovijedanja i poučavanja. Umjesto toga on je između svojih učenika izabrao samo neke koje je školovao, osposobio i poslao u takvu službu. Za razliku od njih, Isus je izabrao Pavla i prije njegovog krštenja te ga je postavio za apostola bez da ga je morao osposobljavati, vjerojatno zato što je on bio poučavan od Gamalijela. U Stražarskoj kuli od 15.7.1996, stoji:

“Je li Gamalijelovo školovanje utjecalo na Pavlovo poučavanje kao kršćanina? Pavao je bio striktno podučen Pismima i židovskom nauku i to se vjerojatno pokazalo korisnim za njega kao kršćanskog učitelja.“ (str. 28)

Ono što je u njegovom slučaju bilo korisno se nije moglo smatrati nepotrebnim. Osim njega su i mnogi svećenici i rabini prihvaćali vjeru u Krista pa su neki od njih nakon nekog vremena mogli prihvatiti zadatak učitelja, pastira ili propovjednika. Njihovo školovanje je vjerojatno omogućilo da kvalitetnije obavljaju svoje zadatke. No i drugi koji nisu imali takvo obrazovanje su mogli steći sposobnost da obavljaju službu propovjednika i učitelja dok su surađivali sa imenovanim muževima u njihovim zadacima.

Drugu poslanicu Korinćanima Pavle je napisao kako bi dokazivao svoje ovlaštenje da propovijeda jer su neki osporavali njegovu ulogu apostola tj. Kristovog poslanika. On je svoju ulogu dokazivao silnim djelima, znakovima i darovima duha. No to nije bilo dovoljno tako da je bio primoran posvetiti veći dio poslanice dokazivanju da je on Isusov poslanik i zastupnik. Iako često naglašava svoju propovjedničku aktivnost i dužnost, on uopće nigdje ne spominje zahtjev po kojem bi se svi trebali posvetiti osposobljavanju i propovijedanju. Samim tim ne daje nikakve upute u vezi s tim. Što onda znače riječi:

"Hvala Bogu, koji nas uvijek u Kristu vodi u pobjedonosnom slavlju i koji po nama širi na svakomu mjestu miris svoje spoznaje! (...) Ali tko je sposoban za takvu službu? Mi, jer nismo kao mnogi koji trguju riječju Božjom, nego govorimo iz iskrenih pobuda — kao poslani od Boga, pred Božjim očima i u zajedništvu s Kristom.“ (2.Ko 2:14,16,17)

Izraz ‘mi’ je ovdje točno određen, i zna se na koga je Pavle mislio. Međutim, čelnici Watchtowera kao da ne žele vidjeti kontekst pa čak i tu osobnu zamjenicu ‘mi’ koriste u općenitom smislu kojom obuhvaćaju sve kršćane kako bi svoje članove uvjerili da su svi svojim krštenjem pozvani i poslani u službu propovijedanja i poučavanja. To se posebno vidi u Stražarskoj kuli  od 1.11.1990. gdje stoji:

"Pavao nastavlja s pitanjem: ”A tko je za ovo sve podoban?“ (2. Korinćanima 2:16, St). To znači: ”Tko je dorastao takvom zadatku?“ (Die Bibel in heutigem Deutsch). ”Tko je za to prikladan?“ (Duda-Fućak). Biblijski odgovor glasi: Jehovini svjedoci! Kako to? Jer su samo Bogu predane osobe osposobljene za zadatak da šire miomiris spoznaje Boga — poštene i iskrene osobe koje ne teže za sebičnim dobitkom i ne ulaze u kompromise s krivom religijom, nego i dalje govore istinu (Kološanima 1:3-6, 13; 2. Timoteju 2:15)." (str. 23 st. 9) 

Ovdje vodeće tijelo zloupotrebljava i koristi Pavlove riječi kako bi se sve Bogu predane osobe (Jehovine svjedoke) smatralo podobnim ili sposobnim za zadatak propovijedanja i pravljenja učenika. To samo po sebi povlači zaključak da se ovlaštenje za takav zadatak dobiva prilikom krštenja kada se postaje Bogu predana osoba. Da bi to potvrdili, onda su iz jednog drugog citata riječ 'naša', kojom je Pavle ukazao sebe i druge izdvojene članove prve skupštine, također iskoristili kako bi nametnuli jednu te istu dužnost i obavezu svim svojim članovima. Tako u Stražarskoj kuli od 15.11.2000. čitamo slijedeće:

Što je s Isusovim sljedbenicima iz prvog stoljeća? I njih je [poput Isusa] Jehova ovlastio da budu sluge koji će izvršavati propovjednički zadatak. Pavao je rekao:

Naša odgovarajuća osposobljenost dolazi od Boga, koji nas je odgovarajuće i osposobio da budemo sluge novog saveza.“ (2.Korinćanima 3:5,6)

Kako Jehova osposobljava i ovlašćuje svoje obožavatelje za propovijedanje? Razmotri primjer Timoteja, kojeg je Pavao nazvao ’Božjim slugom u dobroj vijesti o Kristu‘ (1. Solunjanima 3:2). (...) S obzirom na Isusovu zapovijed zapisanu u Mateju 28:19,20, možemo biti sigurni da je Timoteja njegova vjera u jednom trenutku potakla da oponaša Isusa i krsti se (Matej 3:15-17; Hebrejima 10:5-9). Bio je to simbol Timotejevog predanja Bogu cijelom dušom. Prilikom svog krštenja Timotej je postao sluga ovlašten za propovijedanje.“ (str. 17,18)

Ovakvo postavljanje stvari možemo smatrati pogrešnim prikazivanjem činjenica. Zašto? Pogledajmo da li je Timotej prilikom krštenja postao sluga ovlašten za propovijedanje. Naime, kad je Pavao došao u Derbu i Listru, tamo je ‘bio neki učenik po imenu Timotej’ (Dj 16:1). Izvještaj kaže da je Timotej tada već bio ‘učenik’ što znači da je bio kršten, ali se nigdje ne navodi da je propovijedao u skladu sa tadašnjim značenjem izraza evanđelizator. Izraz ‘učenik’ se u ono vrijeme koristio za sve Ivanove a kasnije i za sve Isusove sljedbenike koji nisu propovijedali, dok su se izrazi ‘apostol’, ‘propovjednik’ i ‘učitelj’ koristili za ovlaštene muževe koji su bile ‘sluge dobre vijesti’ jer su propovijedali i nevjernicima i vjernicima (Ef 4:11; 1.So 3:2; Kol 1:25).

Tek nakon što je Pavle pozvao Timoteja za ‘pomoćnika’ i ‘suradnika’, on je vjerojatno kroz kratko vrijeme postao osposobljen da ‘obavlja Gospodinovo djelo kao i Pavle’ (Ri 16:21; 1.Ko 16:10). Zato je Pavle u određenom trenutku njegove spremnosti ‘položio ruku’ na njega čime ga je ovlastio za to djelo. On se kao Pavlov suradnik ‘dokazao u širenju dobre vijesti’. Kasnije je starješinstvo ‘položilo ruke’ na njega te ga ovlastilo i za nadglednika (Fil 2:22; 1.Ti 4:16; vidi Dj 13:2,3). Za Timoteja se nakon svega toga moglo reći da je bio ovlašteni ‘sluga u dobroj vijesti o Kristu’ jer je služio s Pavlom u širenju dobre vijesti kao propovjednik, a zatim i u poučavanju o dobroj vijesti po skupštinama kao nadglednik (1.So 3:2, NS bi2-C).

Kad Watctower kaže da je Timotej postao ovlašten za propovijedanje prilikom svog krštenja, ona samo podupire svoju unaprijed stvorenu praksu koja se uopće ne zasniva na Bibliji nego na nečijem osobnom shvaćanju koje je s vremenom postalo dio kolektivne svijesti kojoj nitko od članova ne želi proturječiti bez obzira što ih Biblija navodi na drugačije i ispravnije postavljanje stvari u vezi toga. Stoga nije čudno da vodeće tijelo na sve svoje članove primjenjuje Pavlove riječi:

Naša odgovarajuća osposobljenost dolazi od Boga, koji nas je odgovarajuće i osposobio da budemo sluge novog saveza.“ (2.Ko 3:5,6)

Stoga, kad je Pavle kršćanima u Korintu postavio pitanje: ‘tko je sposoban za takvu službu’, odgovorio je kratko i jasno: ‘mi’. No kad je rekao ‘mi’, onda treba vidjeti da li je mislio na sve kršćane ili samo na sebe i svoje suradnike kojima je povjerena poruka dobre vijesti. Razmotrimo to u kontekstu svega onoga što je on tom prilikom rekao i zapisao u toj poslanici.

Pavle u ovoj poslanici s jedne strane spominje sebe i drugu imenovanu braću koja su bila ovlaštena da propovijedaju i prave učenike. S druge strane spominje vjernike povezane s skupštinom koji su se okoristili njihovom službom. Zato je važno obratiti pažnju osobnim zamjenicama – ‘ja’, ‘mi’, ‘nas’, ‘nama’, ‘naše’, s jedne strane te zamjenicama ‘vi’, ‘vas’, ‘vaše’, ‘vama’ s druge strane - koje se stalno izmjenjuju u ovoj poslanici. Ako tome obratimo pažnju tada ćemo opet zapaziti da je riječ o službi koju nisu svi kršćani bili obavezni izvršavati.

U samom početku Pavle kršćanima u Korintu ukazuje na Isusa Krista te kaže:

"kojega smo vam mi propovijedali – ja i Silvan i Timotej.“ (2.Ko 1:19)

Ovdje se osobna zamjenica ‘mi’ odnosi na ovu trojicu propovjednika tako da se u nastavku svega onoga što je Pavle napisao u ovoj poslanici može znati da je Pavle mislio na sebe i svoje suradnike. Ova trojica braće su kršćanima u Korintu donijela dobru vijest i pomogla u prihvaćanju vjere u Krista. Nakon toga su ih poučavali kako bi uzrasli u zrele kršćane. Zato Pavle kaže:

"Ne kažem da smo mi gospodari vaše vjere, nego smo vaši suradnici, da biste bili radosni, jer vi ste postojani zbog svoje vjere." (2.Ko 1:24; Kol 1:28)

Ove istaknute riječi (zamjenice) nam služe da bi bili točni u određivanju pojedinih misli koje je izrekao apostol Pavle.

Služba koju su ova trojica obavljala je bila javna služba zbog koje su često bili u smrtnoj opasnosti od protivnika. Za razliku od njih, vjernici su se posvećivali zajedničkim sastancima i pouci kako bi živjeli dostojno dobre vijesti koju su čuli. Budući da nisu obavljali javnu službu propovijedanja, onda vjernici nisu ni bili u istoj životnoj opasnosti kao ovi spomenuti propovjednici. Zato im je Pavle rekao:

"Jer mi (...) se nalazimo u smrtnoj opasnosti radi Isusa (...). Tako smrt djeluje u nama a život u vama.“ (2.Ko 4:11,12)

Samim tim što je rekao da ‘u vjernicima djeluje život’ dok istovremeno ‘u njemu i njegovim suradnicima djeluje smrt’ je dovoljan razlog da uvidimo da postoji razlika između onih koji su se posvetili propovijedanju dobre vijesti i onih ostalih vjernika koji neobavezno s vremena na vrijeme u prigodnim situacijama spontano, povremeno i neformalno svojim bližnjima govore o Bogu. Zato ne možemo sebe kao vjernike poistovjetiti sa javnom službom koju su obavljali apostoli i drugi izabrani muževi prvog stoljeća. Toga su biti svjesni tadašnji vjernici pa su trebali cijenili njihov trud u Gospodinu i ‘moliti se za njih’ kako bi se preko njih svuda širila poruka dobre vijesti (2.Ko 1:8-11; 1.Ko 4:9-13; 2.So 3:1; Kol 4:3,4).

Pavle je ove kršćanske vjernike pohvalio jer su njega i njegove suradnike mnogi od njih prihvatili kao Božje sluge, rekavši im:

mi smo vam razlog da se hvalite, kao što ćete i vi nama biti u dan našeg Gospodina’ (2.Ko 1:14)

Ako su se vjernici u to vrijeme mogli hvaliti s onima koji su im propovijedali Krista i koji su ih poučavali, zašto se onda Pavle i njegovi suradnici nisu u to isto vrijeme mogli hvaliti vjernicima zbog te iste revnosti u službi propovijedanja i poučavanja? Zašto su trebali čekati Kristov dolazak kako bi se mogli hvaliti s tim vjernicima? Da su ovi vjernici također propovijedali poput njih i bili u istoj situaciji poput njih, onda je Pavle mogao reći da se i on ima razloga da se hvali s njima po pitanju te iste službe i ne bi trebao čekati Kristov dolazak da im to kaže. No budući da ovi vjernici nisu bili zaduženi da propovijedaju i poučavaju nego da žive kršćanskim načinom života sve do dana Kristovog, onda je trebalo čekati taj dan kako bi se apostoli mogli hvaliti s onima koji su čuli i prihvatili Božju riječ, a koja je u njima donijela plod dostojan vječnog života.

Vjernici su trebali biti rezultat propovijedanja i poučavanja. Taj rezultat nije trebao biti propovjednik, učitelj ili pastir, nego ‘čovjek’ koji će biti dostojan da dobije vječni život i bude temelj novog društva. To je i Isus tražio od svojih učenika kad im je rekao:

"Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ (Mt 5:48)

Biti propovjednik i učitelj je samo zadatak za kojeg mogu biti ovlašteni samo pojedinci zbog svoje duhovne sposobnosti i zadatka da stvaraju ‘odraslog čovjeka koji raste do punine Kristove’ (Ef  4:11-13; Kol 1:28). Stoga, da bi obranio ovlaštenje koje su on i njegovi suradnici imali od Gospodina, Pavle je rekao tim kršćanskim vjernicima:

"Počinjemo li opet sami sebe preporučivati? (...) Vi ste naše pismo, napisano na srcima našim, koju poznaju i čitaju svi ljudi. Jer očito je da ste vi Kristovo pismo koje smo mi napisali svojom službom...“ (2.Ko 3:1-3; vidi 5:12; 6:4-10)

Kasnije je još dodao:

"Jer Gospodin ne priznaje onoga koji sam sebe preporučuje, nego onoga koga on preporučuje.“ (2.Ko 10:18)

Pavle je ovdje službu propovijedanja i poučavanja opisao kao službu koju su mogli obavljati samo oni koji su izabrani i ‘preporučeni’ od stane Isusa, apostola i starješina, a time i od Boga (vidi Kol 4.17). Ova ‘služba’ je iza sebe imala mnoge dobre rezultate jer su apostoli i njihovi suradnici pobjeđivali svoje protivnike, kako u dokazivanju da je Isus Gospodin i Krist, tako i u stvaranju učenika u svakom mjestu gdje su propovijedali. Pogledajmo stoga na koga Pavle misli kad je rekao:

"Ali hvala Bogu koji nas u zajedništvu s Kristom uvijek vodi u pobjedničkoj povorci i koji preko nas posvuda širi miris znanja o sebi! Jer mi smo Bogu ugodan miris Kristov koji osjećaju i (1) oni što su na putu spasenja i (2) oni što su na putu u propast. Ovim posljednjima to je miris smrti koji vodi u smrt, a prvima miris života koji vodi u život." (2.Ko 2:14-16a)

Koga Pavle ističe kao one preko kojih je Bog širio miris znanja o sebi? Da li sebe i svoje uže suradnike ili sve članove skupštine?

Iz konteksta je vidljivo da u toj pobjedonosnoj povorci nisu svi kršćanski vjernici nego samo oni simbolični Kristovi vojnici koji su ‘rušili kriva razmišljanja i svaku oholost koja se podiže protiv poznavanja Boga, obuzdavajući svaku misao da bi se pokorila Kristu i kažnjavajući svaku neposlušnost’ (2.Ko 10:4-6). Samo onaj tko je prema ovom opisu bio ovlašten da propovijeda i poučava je mogao ‘kažnjavati svaku neposlušnost’. Ostali vjernici su poput građana trebali dočekivati te propovjednike kao što se dočekivalo vojnike koji su se kao pobjednici vračali iz rata (vidi Dj 13:2-5; 14:24-28). Tada su vjernici imali razloga da se hvale sa tim Kristovim zastupnicima koji su hrabro i neustrašivo propovijedali i objavljivali dobru vijest. Na takav su način mnoge skupštine dočekivali Isusove apostole, zatim Pavla, Barnabu i druge propovjednike.

U gornjim riječima smo mogli primijetiti da su spoznaju koju su propovjednici širili poput mirisa,‘osjećali’ dvije vrste ljudi. Jedni su bili ‘oni koji se nalaze na putu u propast’, a koji nisu obraćali pažnju na dobru vijest koju su oni propovijedali. Druga vrsta ljudi su ‘oni na putu spasenja’ a koji ‘idu boljim putem’ jer su prihvatili Krista (Dj 2:47; He 6:9). Stoga kršteni vjernici ovdje nisu prikazani kao oni koji po nečijem nalogu šire miris spoznaje, nego kao oni koji osjećaju taj ‘miris života koji vodi u život’. Vjernici su taj ‘miris’ osjećali kroz duhovnu pouku onih koji su vršili tu službu propovijedanja i poučavanja. U povezanosti s tim Pavle je pitao:

"A tko je sposoban za takvu službu“?

Kad je rekao "Mi“, onda je samo potvrdio da Bog ‘preko njega i njegovih suradnika’ koje je poimence spomenuo, ‘širi miris znanja o sebi’. Oni su bili ti koji su "poslani od Boga“ u tu ‘službu’, a ne svi kršćani odreda (2.Ko 2:17). Zato Pavle kaže da ‘im je Bog povjerio službu pomirenja’ i ‘poruku o tom spasenju’ (2.Ko 5:18,19). U Bibliji se izraz ‘povjerio’ odnosi samo na one koji su izabrani između svoje braće i postavljeni u neku ‘službu’ (vidi 2.Lje 23:18; Ne 7:1,2; Mt 25:14,20-22; Mk 13:34; Iv 5:22; Kol 1:25). No, i taj izraz Watchtower koristi u općenitom smislu, pa često možemo čitati izjave kao što je ova:

“Bilo kako bilo, kad u službi propovijedanja dajemo sve od sebe, mi sudjelujemo u djelu koje nam je Bog povjerio i postajemo “Božji suradnici” (1. Korinćanima 3:9). (Stražarska kula, 1.10.2007 str.23, odl 9).

Za ovakve izjave nitko od Jehovinih svjedoka ne bi rekao da su krive, ali sada kada smo razmotrili pozadinu i kontekst, onda vidimo kako su one rezultat slabog poznavanja povijesti kršćanskog života prvog stoljeća kada su te izjave napisane.

Iako sam već objasnio na koga se odnosi izraz ‘mi’ i ‘Božji suradnik’, u nastavku ću ponovno istaknuti misli koje je Pavle koristio u vezi s tim. Pavle za sebe i svoje izabrane suradnike kaže kršćanima u Korintu:

"Mi smo dakle poslanici koji zastupaju Krista, i to je kao da Bog preko nas moli ljude. Kao Kristovi zastupnici molimo: “Pomirite se s Bogom!" (2.Ko 5:20)

Oni su kao Kristovi zastupnici bili zaduženi da pozivaju ljude iz svijeta da se pomire sa Bogom, što je u skladu sa povjerenim zadatkom da propovijedaju i šire dobru vijest svim narodima. Kad je u pitanju služba poučavanja, onda su oni molili ove vjernike koji su se već pomirili s Bogom, slijedeće:

"Kao [Kristovi] suradnici ponovno vas molimo da ne propustite ispuniti svrhu Božje nezaslužene dobrote koju ste primili.“ (2.Ko 6:1)

Opet se izraz ‘Kristov suradnik’ ovdje dovodi u vezu sa Pavlom i drugom ovlaštenom braćom koja su imala pravo da zahtijevaju od vjernika da žive po nauci koju su primili od njih. Kristov zastupnik i suradnik je mogao biti samo netko tko je poput Isusa svetim duhom pozvan i postavljen u tu službu u kojoj su zastupali Isusa kao evanđelizatori, pastiri i učitelji. Stoga nam kontekst ponovno pokazuje da su samo apostoli i druga braća koja su bila ‘poslana od Boga’ u službu propovijedanja i poučavanja, bila ‘sposobni za takvu službu’. Zato je Pavle rekao:

"Ne smatramo da smo ('mi') sami od sebe sposobni išta učiniti, nego naša sposobnost dolazi od Boga, koji nas je osposobio da budemo sluge novog saveza...“ (2.Ko 3:5,6)

Ako su oni bili sposobni za tu službu, onda to podrazumijeva da ostali kršćani nisu bili pozvani ni osposobljeni za to isto djelo. Kršćanska skupština tada nije imala školu osposobljavanja za sve jer je takva sposobnost dolazila od Boga koji je vidio onoga tko je bio prikladan da mu se ‘povjeri’ taj zadatak (Kol 1:25). Zato velika većina njih nisu ni poslani u propovjednički zadatak da uokolo po selima i gradovima šire dobru vijest kao Kristovi zastupnici. No Watchtower je tu ulogu i službu po nekom svojem shvaćanju dao svim članovima, pa je razumljivo što su po tom pitanju neki starješine smatrali da je potrebno otvoriti ‘školu’ za osposobljavanje propovjednika, poznatu kao ‘Teokratska škola propovijedanja’ koja je namijenjena svim vjernicima. Škola sama po sebi nije nešto loše, ali je za veliku većinu bila samo formalnog značaja. Tu školu je osmislio predsjednik Društva brat Knorr, pa je njegovim autoritetom nametnuta svim članovima koji su time još više trebali osjećati važnost svojeg ovlaštenja, ne znajući da su ga dobili od čovjeka a ne od Boga.

Kad je u pitanju ta služba koju je Isus povjerio samo odabranim učenicima, onda Pavle kaže ‘da tu službu imaju po milosrđu koje im je ukazano’ a po kojoj objavljuju istinu i nevjernicima i vjernicima.Vjernicima je rekao:

"Jer mi (ja, Silvan i Timotej) ne propovijedamo sebe, nego Krista Isusa kao Gospodina, a za sebe govorimo da smo vaši robovi radi Isusa."(2.Ko 4:1-5; vidi 8:23)

Prema tome, kad ovdje također uzmemo kontekst i pozadinu cijelog teksta možemo zaključiti da je Pavle govorio o ‘službi’ propovijedanja i poučavanja koja je bila povjerena samo duhovno zrelim muževima sposobnima za takvu službu. Pavle ni u ovoj poslanici nijednom riječju nije spomenuo službu propovijedanja kao zadatak kojeg su revno trebali izvršavati svi kršćani. Umjesto toga je kršćanske vjernike mnogim riječima hrabrio na jednu drugu revnost u povezanosti sa redovitim skupljanjem priloga za one koji su ‘imali ovlaštenje da propovijedaju dobru vijest i da žive od dobre vijesti’, o čemu im je pisao i u prvoj poslanici. Kao što su ovi muževi poput ‘robova’ služili vjernicima u njihovim duhovnim potrebama, tako su i vjernici služili njima u njihovim materijalnim potrebama. (2.Ko 8:1-9,13; 1.Ko 9:11-14).