Što nam govore povjesničari? 

Služba propovijedanja i poučavanja je spadala među duhovne darove u ljudima koji su se očitovali kroz one koji su bili postavljeni u tu službu. Oni koji su po skupštinama sami sebe postavljali u tu službu često su znali iskrivljavati dobru vijest pa ih je Pavle nazvao ‘nadapostolima’ i ‘lažnim apostolima’ tj. lažnim poslanicima jer ih nitko nije ovlastio niti poslao da propovijedaju (2.Ko 11:4,5). S druge strane darovi duha su bili jasan pokazatelj koga je Bog postavio u skupštini s određenim zadatkom, tako da su svi u skupštini mogli prepoznati svoje i tuđe mjesto. Ti darovi duha su bili posebno izraženi kod onih koji su poslani da šire dobru vijest. U Pismu stoji:
 
"Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, ali nemaju svi udovi istu ulogu, tako smo i mi, iako nas je mnogo, jedno tijelo u zajedništvu s Kristom, a kao pojedinci udovi smo jedni drugima. Dakle, imamo različite darove, već prema nezasluženoj dobroti koja nam je ukazana: ako je to prorokovanje, prorokujmo primjereno vjeri koja nam je udijeljena; ako je to služenje, izvršavajmo tu službu; ako tko poučava, neka se posveti poučavanju; ako tko pobuđuje, neka se posveti pobuđivanju; tko dijeli, neka to čini darežljivo; tko predvodi, neka to čini revno; tko pokazuje milosrđe, neka to čini radosno.“ (Ri 12:4-8)
 
Kršćani su u skladu sa svojim darom izvršavali određene službe od kojih su neke bile povezane s ovlaštenjem, a druge sa osjećajem odgovornosti prema drugima.

Biblija i povijest izvještava da su kršćani prvog stoljeća svugdje širili evanđelje i to uglavnom zahvaljujući onima koji su to dokazivali ‘čudima i znamenjima kojima je Gospodin potvrđivao svoju poruku’ (Dj 14:3). Takvi su javno djelovali širom tada poznatog svijeta. Ostali kršćani su na razne načine davali podršku Kristovim zastupnicima tako što su se brinuli o njima i materijalno ih podupirali. Međutim i sami se nisu stidjeli govoriti svojim bližnjima o svojoj vjeri u Krista. Svaka je skupština kroz različite darove duha svojih članova doprinosila tome da se skupštinu smatra zajednicom koja širi evanđelje.

Povijesni zapisi apostolskih otaca koji su bili suvremenici Kristovih apostola ili su živjeli nakon njihove smrti nam u svojim djelima ne spominju da su svi kršćani bili obavezni propovijedati. To što su tadašnji kršćani svojim djelima, riječima i čvrstom vjerom u Krista doprinosili širenju kršćanstva nije se moglo izjednačiti s onima koji su se posvetili propovijedanju. No, neki noviji povjesničari ne prave tu razliku jer evanđeliziranje promatraju u proširenom smislu na globalnoj razini. U knjizi ‘History of the Christian Church’ Philip Schaff o kršćanima u tom vremenu piše:

”Svaka je skupština bila zajednica misionara i svaki je kršćanin bio misionar“. U knjizi ‘The Glorious Ministry of the Laity ’ W. S. Williams piše: ”U globalu gledano, dokazi upućuju na to da su svi kršćani iz iskonske Crkve, naročito oni koji su imali karizmatski dar [darove duha], propovijedali evanđelje“. On također tvrdi: ”Isus Krist nikako nije želio da propovijedanje bude rezervirano isključivo za određene vjerske redove.“

Iako ovi povjesničari daju svoju globalnu sliku o životu i djelovanju prvih kršćana i kršćanskih zajednica, Biblija je ta koja nam daje uvid u samu bit propovijedanja. Biblija u svojim evanđeljima i poslanicama razlikuje ovlaštene javne propovjednike od ostalih kršćana koji su svoju vjeru u Krista obznanjivali svojim kršćanskim životom i neformalnim objavljivanjem. Kad netko kaže da je svaki kršćanin bio 'misionar' ili poslanik onda je to rečeno kako bi se opisao kršćanski duh po kojem su svi bili spremni govoriti o dobroj vijesti koju im je Bog objavio preko Krista, ali to ne znači da su svi bili 'misionari' ili poslanici u svjetlu njegovog biblijskog značenja.

Očito se riječ ‘misionar’ koristi na dva različita značenja, ovisno o tome što se želi reći. No jedno je točno, a to je da se izraz ‘evanđelizator’ u prvom stoljeću koristio samo za one kršćanske muževe koji su se dragovoljno stavili na raspolaganje time što su po Isusovom zadatku napustili svoj dom, obitelj i posao i posvetili se propovijedanju i širenju dobre vijesti na neobrađena područja. Oni su bili ‘poslanici’ ili ‘misionari’ po zadatku i službi koja im je povjerena. Ostali kršćani nisu bili poslani da šire dobru vijest, nego su to činili svojevoljno na poticaj svog srca da drugima govore o putu spasenja. Samim tim nisu bili ‘poslanici’ niti ‘misionari’. To je velika razlika koju treba uzeti u obzir. No, ukoliko se izraz ‘misionar’ i ‘evanđelizator’ koristi bez razlike za sve kršćane, onda dolazi do toga da se svakog pojedinca smatra ‘poslanikom’ ili ‘misionarom’ pa je normalno da dolazi do zablude koju su Jehovini svjedoci ugradili u temelje svoje organizacije. Umjesto da se rasvijetli ta činjenica, Watchtower je prihvatio te izraze izvan konteksta Biblije i uzeo si za pravo da svakog svog člana ovlasti za evanđelizaora.

Klement Rimski, koji je bio 'biskup' (nadglednik), a koji je umro oko 100. n.e. u svojoj Prvoj Klementovoj poslanici Korinćanima, navodi slijedeće:

”Apostoli su nam propovijedali Evanđelje od Gospodina Isusa Krista; Isus Krist je to učinio od Boga. Krist je prema tome poslan od Boga, a apostoli (poslani) od Krista.“  

Ovaj kršćanski starješina, koji je bio suvremenik Kristovih apostola, u cijeloj svojoj poslanici ne spominje službu propovijedanja po kojoj bi svi tadašnji kršćani bili dužni propovijedati, nego samo u gornjem citatu spominje apostole čime aludira i na druge poslanike koji su izdvojeni i poslani od Krista, a to su u ono vrijeme bili svi koji su napustili svoj dom, posao i obitelji kako bi izvršili zadatak na koji su poslani. To podrazumijeva i njihove suradnike i druge muževe koji su se stavljali na raspolaganje njima i skupštini.

Osim ‘Isusovih apostola’ koje je on direktno poslao, postojali su i ‘apostoli skupština’ kao što je bio Barnaba, a koje su skupštine poslale u službu propovijedanja. Samo takve osobe je skupština slala na razna područja u kojima su oni propovijedali po mnogim gradovima i selima  (Mt 19:12; vidi Lk 9:57-60). To što su i mnogi vjernici na neformalan način ‘objavljivali dobru vijest’ nije bilo u povezanosti sa ‘poslanjem’ nego sa normalnom željom i spontanom reakcijom da svoju radost, vjeru i nadu podijele sa svojim bližnjima (Mk 5:19;20; Lk 7:16,17; Dj 8:4; 10:24). Ovu činjenicu često ponavljam jer se sama po sebi nameće. Zato treba biti oprezan kad se koriste izjave nekih povjesničara koji ne poznaju duh Pisma i ne ističu izvorni kontekst Biblije pa proturječe sami sebi sa nekim izrazima kojima daju svoje površno viđenje za koje se ne bi trebalo olako hvatati.

Tako je i gore navedeni povjesničar s izrazom ‘misionar’ mislio na sve one koji su svojim bližnjima govorili o Kristu i svojoj vjeri, a ne samo na one koji su bili poslani u službu propovijedanja kao ovlašteni evanđelizatori. Za njega je ‘misionar’ bio i onaj tko nije bio poslan, ali je drugima govorio o dobroj vijesti koju su propovijedali tadašnji apostoli i drugi evanđelizatori. U tom smislu je mogao reći da je skupština bila ‘zajednica misionara’. No pravi izraz bi bio ‘zajednica kršćana’ jer njihovo objavljivanje dobre vijesti nije bilo uvjetovano poslanjem, ovlaštenjem niti krštenjem. Zato je sasvim razumljivo da svaki kršćanin nije bio ovlašteni evanđelizator tj. misionar ili poslanik dobre vijesti.

Spomenutom tvrdnjom da ‘Isus nije želio da propovijedanje bude rezervirano isključivo za određene vjerske redove’ se vjerojatno misli da su svi kršćani mogli govoriti o Kristu, a ne samo muževi koji su bili poznati kao misionari ili propovjednici. Međutim, ako se misli da je Isus propovijedanje namijenio svim kršćanima kao zadatak kojeg moraju izvršavati, onda to nije točno jer on tada ne bi odredio pravilo po kojem su ‘oni koji objavljuju dobru vijest trebali živjeti od dobre vijesti’ (1.Ko 9:14,18). Samo su imenovani muževi mogli živjeti po ovom pravilu jer su oni uz apostole ‘poslani’ da propovijedaju dobru vijest i vjernicima i nevjernicima. Celzo, protivnik kršćanstva iz starog doba je napisao:

”Ljudi koji su se bavili obrađivanjem vune, postolari, kožari, posve neobrazovane i priproste osobe, bili su revni propovjednici evanđelja.“ (Stražarska kula, 1.1.2004. str. 11).

Na koje je ljude on mislio? Izraz ‘ljudi’ je neodređen pa ga treba gledati u kontekstu onog vremena kada su određeni kršćani od skupštine bili ‘poslani’ da revno šire evanđelje, a takvih je bilo relativno mnogo i Celzo je vjerojatno mislio na njih. Kao što su apostoli bili ribari, a kasnije ovlašteni propovjednici, tako je bilo i sa ostalim propovjednicima koje su skupštine slali u tu službu. Oni su bili obični ljudi iz naroda koji su ostavili sve da bi se posvetili propovijedanju. Oni su bili misionari u pravom smislu riječi.

Ukoliko povjesničari ‘globalno gledaju’ povijest kršćana onda je razumljivo što oni zaključuju da su svi kršćani doprinosili širenju evanđelja, iako i oni potvrđuju činjenicu da su se među njima posebno isticali oni koji su imali ‘karizmatski dar’. No, ti koji su se isticali po čudima liječenje su upravo bili ovlašteni kao evanđelizatori što ih je razlikovalo od ostalih kršćana koji su svoje darove duha, ukoliko su ih imali, mogli koristiti samo za izgrađivanje skupštine. Ako su istaknuti darovi duha potvrđivali činjenicu da su samo neki bili ‘poslani’ od Krista a ne svi, onda je svima u to vrijeme bilo jasno tko je uz Isusove apostole bio ovlašten da propovijeda, a tko nije. Od skupštine i njenih članova se očekivalo da svojim gostoprimstvom i materijalnim davanjem podupiru ovlaštene muževe koji su postavljeni za propovjednike, pastire i učitelje. Npr. Isusa su zajedno sa dvanaestoricom učenika pratile ‘žene koje su im služile svojom imovinom’. Međutim Isus je kasnije samo apostolima zapovjedio da idu i propovijedaju, ali ne i njima niti drugim učenicima koji su ga slijedili (Lk 8:1-3; 9:1,2).

Pavle spominje također neke žene i braću koje su na takav način podupirale njega u službi tako da ih je mogao nazvati svojim ‘suradnicima u istini’ ali ne i propovjednicima. Zato je zanimljivo primijetiti i to što Biblija i izučavatelji povijesti nigdje ne ističu da su žene bile evanđelizatori koje su apostoli i skupštine slale po gradovima i selima. Što je onda sa ženama koje Biblija spominje?