Tko su bili Jehovini svjedoci?

U knjizi proroka Izaije Bog kaže svom narodu: ‘vi ste mi svjedoci’, na temelju kojih je i Zajednica vođena duhom Watchhtowera i njenog tadašnjeg predsjednika Rutherforda prisvojila naziv ‘Jehovini svjedoci’. Da li se taj naziv može tako olako prisvojiti kako bi se kršćane u jednoj zajednici po tom nazivu smatralo jedinim pravim Jehovinim slugama?
 
Taj izraz 'Jehovin svjedok' trebamo ispravno razumjeti kako bi vidjeli da li je Bog cijeli svoj narod u drevna vremena obavezao na službu kojom su svaki od njih bili obavezni redovito propovijedati i govoriti o njemu samim tim što su vidjeli i doživjeli svoje oslobođenje, pogotovo kad je riječ o propovijedanju drugim narodima tj. nevjernicima. Bog je tada rekao Izraelcima da su ‘njegovi svjedoci’, ali samo u slučaju oslobođenja kojeg su po Božjoj proročanskoj riječi sami doživjeli. Oni nisu mogli biti svjedoci za ono što su doživjeli njihovi očevi u prošlosti.
 
Kontekst nam kaže da je Jehova u to vrijeme imao one svjedoke koji su mogli posvjedočiti da je on pravi Bog koji može ispuniti ono što je prorekao i obećao, a što nisu mogli drugi narodi posvjedočiti za svoje bogove. Zato je Bog rekao svom narodu:
 
Vi ste moji svjedoci”, kaže Jehova, “i sluga moj kojeg sam izabrao, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja onaj isti. Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i poslije mene neće biti nijednoga. Ja, ja sam Jehova, i osim mene nema spasitelja.” “Ja sam prorekao, spasio i objavio, kad među vama nije bilo nijednoga tuđeg boga. Stoga ste vi moji svjedoci”, kaže Jehova, “a ja sam Bog.“ (Izaija 43:10-12)

Kad je Jehova rekao ovim Izraelcima: “Vi ste mi svjedoci … da sam ja … prorekao, spasio i objavio“, onda su oni mogli reći:

“Svjedoci smo!“

Oni su imali ‘pisano svjedočanstvo’ preko kojeg su znali da je Jehova to prorekao. Međutim to saznanje ih nije moglo učiniti svjedocima sve dok nisu vidjeli da se to ispunilo upravo na način na koji je bilo unaprijed objavljeno. Jehova im je stoga rekao:

“Ovako govori Jehova kralj Izraelov i izbavitelj [”Otkupitelj“, ”St“] njegov, Jehova nad vojskama: ja sam prvi i ja sam posljednji, i osim mene nema Boga. I tko kao ja oglašuje i objavljuje ovo, ili mi uređuje otkako naselih stari narod? Neka im javi što će biti i što će doći. Ne bojte se i ne plašite se; nisam li ti davno kazao i objavio? Vi ste mi svjedoci; ima li Bog osim mene?“ (Iz 44:6-8)

Kad im je Jehova rekao da su oni ‘njegovi svjedoci’ onda im je rekao da su oni svjedoci koji mogu posvjedočiti da On stoji iza svih proročanskih riječi i objava koje su se ostvarili pred njihovim očima. Zbog toga su ‘Jehovini svjedoci’ bili svi oni koji su se osvjedočili da je to Jehova rekao i učinio. Preko takvih ‘svjedoka’ je sebi skupio dovoljno svjedočanstva koje je zapisano u Bibliji kako bi mi stekli vjeru u njega. Da li onda svi mi možemo biti takvi svjedoci kojima će Jehova reći: “Vi ste mi svjedoci“. Čemu to mi danas možemo biti svjedoci ako još ne vidimo ispunjenje proročanstva o svom izbavljenju?

Uzmimo za primjer neke slične događaje gdje su neki ljudi postali svjedoci koji su mogli potvrditi nečije riječi i postupke. Kad je Boaz želio uzeti Rutu za ženu, on je rekao “pred starješinama i svim ljudima:

“Vi ste (mi) danas svjedoci da iz Naomine ruke kupujem sve što je bilo Elimelekovo i sve što je bilo Kiljonovo i Mahlonovo. I Rutu Moapku, ženu Mahlonovu, kupujem za sebe da podignem ime umrlome na nasljedstvu njegovu da se ime umrloga ne bi zatrlo među braćom njegovom i nestalo s vrata mjesta njegova. Vi ste danas tome svjedoci.” Nato su svi ljudi što su bili na vratima i starješine rekli: “Svjedoci smo“! (Ru 4:9-11)

Ovi ljudi su tog dana vidjeli što je rekao i učinio Boaz. Sami su se osvjedočili pa su postali svjedoci da je to učinio u skladu sa Božjim zakonom. On im je uvijek mogao reći:

“Vi ste mi svjedoci.“

No to nije mogao reći onima koji nisu bili očevici tog događaja. Budući da je imao svjedoke, nitko u narodu nije mogao ustati protiv njega. Ovi svjedoci su po potrebi mogli drugima reći što su vidjeli i čuli. Ostali koji nisu bili ‘svjedoci’ su mogli samo prihvatiti tuđe svjedočanstvo koje je kasnije zapisano u Bibliji. Uloga svjedoka prestaje sa njihovom smrću, a ono što ostaje je pisani dokument kao ‘svjedočanstvo’ o tom događaju.

Jehova je svima nama dao pisano ‘svjedočanstvo’ preko kojeg možemo saznati sve o njemu i to prihvatiti kao istinu. To svjedočanstvo je njegova Riječ koju je ‘davno kazao i objavio’, a kroz ‘izbavljenje’ potvrdio. To ne može nitko osim njega. Dok se to nije dogodilo, oni su samo vjerovali da će ih Jehova osloboditi, ali nisu još mogli biti svjedoci za njega dok on to nije ostvario. To oslobođenje i spasenje je istinito ‘svjedočanstvo’ kojim su oni mogli svjedočili o Jehovi idućim naraštajima jer su osobno doživjeli i vidjeli da se ispunilo ono što je Jehova prorekao. Na temelju gomilu dokaza onoga što su ti oslobođeni Izraelci vidjeli kao ispunjenje svega onoga što je Jehova ‘prorekao i objavio’ a zatim i ‘spasio’ svoj narod iz Babilonskog zarobljeništva, oni su mogli posvjedočiti da je Jehova pravi Bog.

Kao narod koji je postojao preko tisuću godina, oni su mogli biti svjedoci mnogih Jehovinih djela i znati da iza njih stoji Jehova. Globalno gledajući, oni su kao narod bili Jehovini svjedoci, iako mnogi pojedinci među njima to nisu mogli tvrditi za sebe. Naime, među njima je bilo mnogo pojedinaca koji nikad nisu vidjeli neko Jehovino djelo koje je bilo izvršeno na osnovu neke objave ili proroštva. Nisu mogli osobno svjedočiti takvom događaju ali su na osnovu nekog vidljivog svjedočanstva vjerovali u njega i razumjeli da je On jedini i pravi Bog. Naime, među njima je postojao ‘šator svjedočanstva’ a kasnije i ‘hram’ te ‘kovčeg svjedočanstva’ i vidljivo teokratsko uređenje kojim se Jehova služio. Događaji iz prošlosti koji su se čitali i prepričavali su služili kao pisano ‘svjedočanstvo’ za Jehovu. Prema tome, iako nisu svi kao pojedinci mogli biti svjedoci za Jehovu, ali su zato ‘kao narod’ mogli biti njegovi svjedoci iz naraštaja u naraštaj, ali nisu nikad uzeli za pravo da se nazivaju Jehovini svjedoci kako bi se isticali pod tim nazivom. Osim toga, kad je oslobođenim Izraelcima Jehova rekao da su ‘svjedoci’ njegovog djelovanja kao pravog Boga, onda nigdje ne zapažamo da On, samim tim što ih naziva ‘svojim svjedocima’ obavezuje svakog od njih da idu i drugima svjedoče o toj činjenici u koju su se sami uvjerili.

Pogledajmo u kontekstu knjige Izaije što je Jehova rekao Izraelu kao svojem ‘sluzi’:

“Ja sam prorekao, spasio i objavio, kad među vama nije bilo nijednoga tuđeg boga. Stoga ste vi moji svjedoci”, kaže Jehova, “a ja sam Bog.“ (Iz 43:12)

Da li su ove Jehovine riječi trebale navesti svećenike u Izraelu da svakog člana Izraelske zajednice koji je izašao iz ropstva, ovlaste za propovjednike ili glasnike koji će ići neznabošcima po selima, gradovima i po kućama da im svjedoče o tome da je Jehova ispunio na njima ono što je prorekao? Biblija i njena povijest nam ne daju takvu sliku ovih spomenutih ‘Jehovinih svjedoka’ starog doba. Međutim Watchtower unatoč tome tvrdi da su Izraelci morali to činiti jer ih su bili ‘Jehovini svjedoci’. Pogledajmo kako je to rečeno u Stražarskoj kuli od 1.7.2006. na str.21,22. st.3,4:

“...Kao narod koji nosi Jehovino ime, Izraelci su trebali drugima svjedočiti o njegovoj vrhovnoj vlasti. Trebali su biti narod ’stvoren na slavu Jehovi‘. Trebali su ’pripovijedati hvalu Jehovinu‘, govoriti drugima o tome kako ih je na začuđujuće načine izbavio i tako slaviti njegovo sveto ime. Ukratko govoreći, trebali su biti narod koji će svjedočiti za Jehovu...“

Slično tome stoji u Stražarskoj kuli od 1.4.2006. na str.24. st.13:

“...Kad netko postane Jehovin svjedok, on preuzima na sebe dužnost da svjedoči o svom Bogu. Jehova je pripadnike njemu predanog izraelskog naroda pozvao da budu njegovi svjedoci kako bi potvrdili da je on pravi i vječni Bog (Izaija 43:10-12, 21). No Izraelci nisu izvršili zadatak koji su dobili i Jehova ih je na koncu odbacio. Danas pravi kršćani smatraju velikom čašću što mogu svjedočiti o Jehovi. Mi to činimo zato što ga ljubimo i želimo da se njegovo ime posveti. Zar bismo mogli šutjeti kad znamo istinu o našem nebeskom Ocu i njegovom naumu? Osjećamo se isto kao apostol Pavao kad je rekao: ”Na meni je dužnost. Zaista, jao meni ako ne objavljujem dobru vijest!“ (1. Korinćanima 9:16).

Ovakvi komentari su napisani na način kojim se članovima Zajednice želi dati do znanja da su obavezni propovijedati, samim tim što nose naziv ‘Jehovini svjedoci’. Tko im je dao taj naziv – Bog ili čovjek? Kojim povodom je Bog izdvojio grupu kršćana 1919. godine i kasnije ih nazvao svojim svjedocima? Što su to samo oni mogli čuti, vidjeti i posvjedočili? Navodno su samo oni proricali da će 1914. godine doći kraj ovom svijetu, ali to se nije ostvarilo tako da ih te neostvarene objave ne mogu dovesti u vezu sa pravim Bogom nego sa čovjekom - samozvanim apostolom. Slične neostvarene objave su bile vezane za godine 1915., 1918. i 1925. Unatoč tome, onaj tko je stajao iza tih neostvarenih objava je navodio članstvo da moraju propovijedati. To je posebno naglašeno uzimanjem naziva ‘Jehovini svjedoci’ kojim su još više naglašavali dužnost da svatko objavljuje dobru vijest u skladu sa tim nazivom, jer svjedok ne može i ne smije šutjeti.

No, kome su to Izraelci morali svjedočiti i propovijedati? Da li je činjenica što ih je Bog smatrao svojim ‘svjedocima’ mogao obavezati da budu ovlašteni propovjednici poput proroka? Ne. Kao prvo za njih se kaže da su trebali, ne propovijedati, nego pripovijedati. Izraelci su te razne priče iz povijesti svog naroda ‘pripovijedali’ svojoj djeci i budućim naraštajima, a koje su svjedočile za Jehovu kao pravog Boga, što se ne može nikako izjednačiti sa ‘propovijedanjem’ ili objavljivanjem Božje riječi kojeg su vršili proroci, a kasnije Isus i apostoli. Pripovijedanje i propovijedanje imaju dva različita značenja.

‘Pripovijedati’ je unutar svoje obitelji mogao svatko tko je bio upoznat sa određenim događajima iz pisane prošlosti iako nije morao biti svjedok tih događaja, a ‘propovijedati’ su mogli samo oni koji su izabrani i poslani da u Božje ime govore njegove riječi cijelom narodu. I jedni i drugi su ‘objavljivali’ a samim tim i na druge prenosili ono što su čuli i znali. U Stražarskoj kuli od 1.9.1995. str 11, st.11. stoji:

"Poslušni bi Izraelci svojoj djeci pričali o Jehovinim moćnim djelima. Njihova bi pak djeca o njima pričala svojoj djeci i to bi se činilo iz generacije u generaciju. Na taj način Jehovina moćna djela nisu pala u zaborav. Slično je to i danas, roditelji imaju odgovornost svjedočiti svojoj djeci (5. Mojsijeva 6:4-7; Priče Salamunove 22:6).“

Ovdje se izraz ‘svjedočiti’ treba odnositi na ‘iznošenje događaja koji svjedoče o Jehovi kao pravom Bogu’. No ako te događaje nismo osobno vidjeli i doživjeli, onda o njima ne možemo nikome osobno svjedočiti iz prve ruke kao svjedoci, nego ih možemo samo prepričavati i pripovijedati drugima kao svjedočanstvo u koje smo osobno povjerovali. Naravno, ako u to vjerujemo, onda nas Jehova može smatrati svojim slugama koji putem njegove pisane riječi kao pisanog svjedočanstva svjedočimo da je On pravi Bog. No takvo iznošenje nekog pisanog svjedočanstva u kojeg vjerujemo ne može imati neke veze sa izrazom ‘svjedok’.

Kad je riječ o ovim Izraelcima koji su izašli iz ropstva Babilona, oni su s tim veličanstvenim dokazom mogli posvjedočiti da je Jehova pravi Bog. Kad se to ostvarilo onda su samo oni mogli biti svjedoci tog događaja kojeg su prepričavanjem mogli prenositi drugim generacijama Izraelaca, a i onima iz drugih naroda koji su željeli saznati o njihovom Bogu. No ove druge generacije Izraelaca nisu se mogle nazvati ‘svjedocima’ koji su to vidjeli, ali su mogli vjerovati i posvjedočiti da se to dogodilo jer su bili potomci oslobođenih Židova. Zato Isus nikad nije generaciju Židova s kojima je živio nazvao ‘Jehovinim svjedocima’, a niti svojim svjedocima. Iako je imao mnogo učenika koji su ga slijedili on je samo svojim apostolima dao zapovijed da budu ‘njegovi svjedoci pred narodom’ jer su samo oni bili pouzdani svjedoci svega onoga što je on govorio i činio pod vodstvom Božjeg duha (Dj 1:8; 13:31). No takvih svjedoka više nema tako da se nitko danas ne može zvati njegovim svjedokom. Međutim, o Isusu Kristu danas mogu propovijedati a time i svjedočiti mnogi koji nisu njegovi svjedoci, ali su stekli vjeru u njega na temelju Biblije kao pisanog ‘svjedočanstva’. No to opet ne moraju činiti svi, nego samo oni koji su pozvani da to čine.

To što su neki od Izraelaca bili ‘svjedoci’ Božjih čudnovatih dijela ih nije obavezivalo da svaki od njih pojedinačno idu među narode i javno objavljuju da je Jehova pravi Bog i da traže one koji će postati prozeliti ili obraćenici na židovsku vjeru, jer to nije bilo uključeno u značenje izraza ‘Jehovin svjedok’. Kao i u slučaju Isusovih učenika samo su neki pojedinci među njima bili ‘unaprijed određeni’ da javno daju svjedočanstvo o Bogu i Kristu pred narodima. Bog nikad nije svakog Izraelca, a time i svakog svog slugu ovlastio za svog zastupnika i glasnika, nego samo pojedine muževe koji su javno govorili Božju riječ, bez obzira da li su bili očevici Božjih djela ili ne. Zato ne možemo tvrditi (kao što to piše u navedenom članku) da je Bog Izraelce kaznio jer nisu propovijedali drugima o njemu, odnosno što “nisu izvršili zadatak koji su dobili i Jehova ih je na koncu odbacio.“ Jedino što su mogli i morali činiti je da pripovijedaju svojoj djeci i među sobom o Bogu kako bi imali vjeru u njega i živjeli po njegovom Zakonu. No, mnogi od njih, iako su vjerovali u svog Boga, nisu dali dokaz ili ‘svjedočanstvo’ svoje vjere i pouzdanja u Jehovu i njegovu Riječ. Budući da drevni Izraelci nisu živjeli po Božjim zakonima, Jehova je između njih izabrao pojedince od kojih je stvorio sebi novi narod Izrael koji je trebao svojim primjernim životom dati takvo svjedočanstvo o Bogu i Kristu.

Vratimo se opet povijesnoj pozadini i kontekstu u kojem sam Jehova spominje svoje ‘svjedoke’. Tko je od tih svjedoka mogao zastupati Jehovu među narodima? Ako se vratimo na spomenuti stavak iz Izaije 43:12, vidimo da je Jehova ...

‘prorekao, spasio i objavio’.

Ti izrazi su spomenuti u kontekstu onih muževa koje je Jehova izabrao i ovlastio da preko njih ‘proriče, objavljuje i spašava’. Proroci, svećenici, suci, kraljevi, knezovi i starješine su bili Jehovine ‘sluge’ i ‘pomazanici’ preko kojih je upravljao svojom riječju i svojom voljom. Samim tim su samo oni bili imenovani ‘upravitelji’ Božje riječi i njegovih veličanstvenih djela. Njihova uloga je bila drugačija od uloge ostatka naroda. No, čak ni oni nisu imali isti zadatak, ali su svojim zastupanjem Jehove mogli doprinijeti da cijela nacija Izrael bude ‘svjedok’ Jehovinih veličanstvenih djela. Svi su mogli svjedočiti Jehovinim blagoslovima ali i prokletstvima koji su bili izravno povezani sa slušanjem ili odbacivanjem Jehove.

Izraelci su ‘kao narod’, zbog Jehovinih blagoslova koje su uživali, mogli čak i bez riječi davati jedno veliko svjedočanstvo pred narodima koja je ‘donosila Jehovi hvalu, slavu i čast’. U Stražarskoj kuli od 1.9.1995. str.11. st.12. stoji:

Bogati blagoslov koji je Izrael dobivao od Jehove dok mu je bio vjeran služio je kao svjedočanstvo okolnim nacijama. Kao što je rekao Mojsije nakon što je potanko ispričao Jehovine obećane blagoslove: ”Vidjeće svi narodi na zemlji da se ime Gospodinovo priziva na tebe, i bojaće se tebe.“ (5. Mojsijeva 28:10)“

Iako su mnogi Izraelci mogli biti Jehovini svjedoci po pitanju spasenja kojeg je On učinio, oni nisu nosili odgovornost i ovlaštenje da svaki od njih pojedinačno javno objavljuje Božju riječ. Oni su ‘kao narod’ ‘objavljivali slavu Jehovinu’ i to uglavnom ‘bez govora i riječi’ kao što su tu hvalu o Bogu ‘objavljivala nebesa’ i sve što je stvoreno (usporedi Ps 19:1-4). Na takav su način Izraelci, dok su živjeli u skladu s Božjim zakonom, svjedočili za Jehovu svim okolnim narodima koji su to vidjeli ili čuli. Čak i neki iz neznabožačkih naroda, kao što je bila kraljica od Sabe, koji su vidjeli blagoslove života u Izraelskoj zemlji su postali svjedoci toga. Tako su glas o njima širili i mnogi ljudi iz okolnih naroda iako ih Jehova nije obavezao da to čine.

U tom kontekstu možemo razumjeti riječi iz tog istog 43.poglavlja knjige proroka Izaije gdje Bog svom narodu kaže:

"Slavit će me zvijeri poljske, šakali i nojevi, jer dat ću da poteku vode u pustari, rijeke u pustinji, da bi pio narod moj, izabranik moj, narod koji sam sebi stvorio da razglasi (pripovijeda) hvalu moju.“ (Iz 43:20,21)

Jehova je, kao što vidimo u ovom stavku, sebi mogao pribaviti slavu ne samo od svog naroda koji je uživao njegove blagoslove nego i od životinja koji su bezbrižno živjele u toj Božjoj zemlji. Kad se ovdje spominje ‘narod koji razglašuje hvalu Jehovinu’ onda je taj narod kao ‘Božji sluga’, globalno gledajući objavljivao Jehovinu riječ. Pojam ‘razglasiti’, u kontekstu u kojem je napisan, se ne može dovoditi u vezu sa ovlaštenjem po kojem bi svaki pojedinac trebao ići i objavljivati neznabošcima Božju riječ.

Izraelci nikad nisu od Jehove dobili takav zadatak. Oni su o Jehovi trebali svjedočiti svojim životom. Pozvani su da o Jehovi pripovijedaju svojoj djeci i budućim naraštajima, a ne okolnim narodima (vidi Ps 78:5-7; 5.Mo 6:7). Svojim su životom trebali doprinijeti da ih Jehova vodi i blagoslivlja do te mjere da je to moglo postati očito svim okolnim narodima kao vidljivo ‘svjedočanstvo’. Na takav su način pribavljali Jehovi hvalu među svim narodima jer se glas o njima širio po svuda. S druge su strane, samo neki izabrani ‘sluge’, kao što su bili ‘proroci’ i ‘svećenici’, od Jehove bili postavljeni kao ‘upravitelji’ njegove riječi (He 5:1; Da 9:6). Oni su kao ‘Božji glasnici’ zastupali Jehovinu riječ i prenosili je Božjem narodu, prozelitima, a često i pripadnicima drugih naroda (Mal 2:7).

Kasnije su neki od farizeja i pismoznanci po svom vlastitom ovlaštenju ‘obilazili more i kopno kako bi jednog čovjeka obratili na svoju vjeru’ (Mt 23:15). Isus ih nije pohvalio zbog toga, niti je ostale Izraelce ukorio što to nisu činili jer se znalo kako je i preko koga Bog objavljivao svoju riječ i davao svjedočanstvo riječima. Prema tome, svaki je Izraelac znao da su samo pojedini muževi uvijek bili Božji glasnici pred svojim narodom, ali i pred drugim narodima. U svakom slučaju su samo te izabrane ‘sluge’ iz naroda javno zastupali Boga i njegovu riječ. Iako su samo pojedini muževi javno zastupali Božju riječ, pa čak i pozivali ljude iz drugih naroda da im se pridruže u pravom obožavanju, Biblija to opisuje globalno, kao da je ‘narod’ stajao iza toga.

Slično tome se u Izaiji 2:3, proriče da će ‘narodi ići i govoriti: ‘Dođite’ (usporedi Iz 2:3; Ot 22.17). Ovaj izraz ‘narodi’ se očito ne odnosi na cjelokupne narode nego na one pojedince iz tih naroda koji su prihvatili pravo obožavanje. Međutim, koliko god pojedinci, potaknuti željom, pozivaju druge na put života i govore im o Jehovi Bogu, oni nikad nisu trebali biti ovlašteni da svi od reda na sebe preuzmu zadatak da javno pred drugima propovijedaju njegovu riječ, niti su bili ovlašteni da idu u druge narode kako bi ih pozivali na pokajanje i obraćenje. To su činili samo oni koje je Jehova ovlastio svojim duhom. U tom kontekstu možemo čitati Božje riječi koje je također zapisao prorok Izaija, a glase:

"Ja ispunjavam riječ sluge svojega i ostvarujem objave glasnika svojih ...“ (Iz 44:26a)

Ovdje se izraz ‘sluga’ ne odnosi na cijeli narod Izrael nego na one izabrane ‘sluge’ koji su služili kao ‘proroci’ i ‘glasnici’, dok su Izraelci kao narod bili ‘sluga’ ali nisu služili kao glasnici. Ako je trebalo uzeti u obzir njihovo svjedočanstvo, ti Izraelci su to rado učinili kako bi svojoj djeci i budućim naraštajima dali čvrsto pouzdanje u svog Boga. 

Tako postavljeno teokratsko uređenje Izraela kao naroda se nastavilo i nakon što je osnovana kršćanska skupština i novi narod Izrael. Svaki se kršćanin mogao osvjedočiti da je Božja riječ istinita. Iako većina njih nisu bili svjedoci Božjih čudnovatih djela o kojima su samo čuli, oni su mogli svojim životom svjedočiti da čvrsto vjeruju u Božju riječ i njegove zakone i time potvrđivati istinitost onoga u što vjeruju jer živimo po vjeri, a ne po onome što vidimo (Heb 11:1). Bog ih je stoga mogao smatrati svojim slugama koji mogu pružiti dokaz ili svjedočanstvo svoje vjere pred drugima koji će biti potaknuti da ‘slave Boga’ i da ga traže u zajednici s njima. No, samo su pojedinci među njima bili pozvani da Boga i Krista zastupaju kao propovjednici. Tako je apostol Pavle, spominjući ‘otkupninu’ kao glavnu temu dobre vijesti, rekao:

"... O tome će se svjedočiti u svoje vrijeme. Radi tog svjedočenja ja sam postavljen za propovjednika i apostola.“ (1.Ti 2:5-7)

Iako svi kršćani mogu svjedočiti o Bogu i Kristu, ipak vidimo da su samo neki muževi u prvom stoljeću poput Pavla ‘postavljeni za propovjednike’ i to upravo ‘radi tog svjedočenja’. Kad je Isus za sebe rekao da je ‘za to poslan’ ili ‘postavljen’ onda je imao u mislima svoje ‘pomazanje’ kojim je bio ovlašten od Boga za evanđelizatora. Stoga je i apostol Pavle rekao za sebe da ga je Isus ‘postavio za propovjednika’ što je odgovaralo ‘pomazanju’ za točno određenu službu koju nisu obavljali svi kršćani.  Propovjednici koji su ‘postavljeni’ ili ovlašteni ‘radi tog svjedočenja’ su oni koji su trebali pružiti ‘svjedočanstvo’ da se svuda po svijetu propovijeda dobra vijest o kraljevstvu kao što je prorečeno:

"I ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći kraj“(Mt 24:14)

‘Svjedočanstvo’ je nešto što govori samo za sebe. Dobra vijest je u sebi sadržavala svjedočanstvo onoga što je Bog učinio preko Krista u korist svih koji povjeruju, ali to svjedočanstvo mogu objavljivati i oni koji nisu svjedoci onih događaja koji su sadržani u dobroj vijesti.

Biblija spominje mnoge vjerne osobe iz prošlosti i naziva ih ‘svjedocima’. Budući da ih je bilo zaista mnogo onda ih naziva ‘oblakom svjedoka’. No o kojim je ljudima riječ i zašto se za njih govorilo da su bili ‘svjedoci’? Čega su oni bili ‘svjedoci’? Što su vidjeli? Pavle je ukazao na neke od tih primjera pa je rekao:

"Jer zbog vjere su ljudi iz staroga doba primili svjedočanstvo da su Bogu po volji (...) Vjerom je Abel prinio Bogu vredniju žrtvu nego Kajin i zbog te vjere primio je svjedočanstvo da je pravedan, jer je Bog posvjedočio da prihvaća njegove darove. I zbog te vjere, iako mrtav, još uvijek govori.“ (He 11:2,4)

Bog je svojim vjernim ljudima starog doba na razne načine ‘posvjedočio’ da su po njegovoj volji. Oni su od Boga primili svjedočanstvo da su mu po volji. Tako su postali svjedoci ispunjenja Božjeg obećanja na njima osobno. To je Bog osobno posvjedočio i Abelu i to na nadnaravan način koji se može pripisati samo Bogu. Abel je ‘primio to svjedočanstvo’ s neba koje je bilo vidljivo i očito čak i njegovom bratu Kainu. Tko je od nas bio toliko važan u ispunjenju Božji proročanstava da je dobio od Boga takvo svjedočanstvo? Watctower je pokušao neka proročanstva prikazati kao da se ispunjavaju na Zajednici koju on predvodi, ali se kasnije pokazalo da su njegova tumačenja bila špekulativna tako da vodeće tijelo te Zajednice nije primilo svjedočanstvo da su Bogu po volji. Unatoč tome mnogi njihovi članovi su uvjereni da su izabrani da budu svjedoci takvih (nepouzdanih) svjedočanstava.

Pravi i pouzdani svjedok za Jehovu ne može biti svatko samim tim što se naziva ‘Jehovin svjedok’ pogotovo ako svoje svjedočanstvo temelji na onome što je samo čuo od drugih bilo usmenim ili pismenim putem. Osim toga, služba propovijedanja uopće nema ništa zajedničko sa vlastitim uvjerenjem da je Jehova pravi Bog. To uvjerenje s kojim je povezana nečija nada u ispunjenje svih Jehovinih obećanja se može objavljivati drugima bez primanja ovlaštenja.

Watchtower je nazivom ‘Jehovini svjedoci’ želio opisati grupu kršćana koji imaju zadatak da službom propovijedanja svjedoče za Jehovu i njegovo kraljevstvo koristeći samo ono što je u pisanom obliku izdalo njihovo Biblijsko društvo. Izraz ‘svjedočiti’ je usko vezao uz ‘propovijedanje’ tako da je izrazu ‘svjedok’ dao jednu drugu dimenziju i težinu u namjeri da svakog svog člana navedu da ‘svjedoči’ za Jehovu, što samo po sebi nije loše, ali je tu namjeru poistovjeto sa zadatkom i obavezom koju je Isus dao samo izdvojenim i ovlaštenim muževima. Iako se Isusov poziv: ‘bit će te mi svjedoci’ odnosio samo na apostole, Watctower je tu misao zanemario i proširio na sve vjernike.

Budući da više ne postoje očevici svega onoga što je zapisano u Bibliji za Boga i Isusa, onda je i te kako važno da za njih ‘svjedoče’ samo oni koji imaju, ne samo čvrstu vjeru, nego i točnu spoznaju. Kao što je Isus unaprijed odredio tko će biti njegov svjedok, tako je preko apostola odredio da u službu propovijedanja budu poslani samo oni koji su duhovno osposobljeni, a koji se poput apostola mogu posvetiti tom zadatku. Isto je vrijedilo i za one koji su se trebali posvetiti poučavanju. To je bio njihov zadatak po kojem su na sebe preuzeli obavezu i odgovornost da budu Božji i Kristovi zastupnici iako nisu mogli biti Isusovi svjedoci poput apostola. No apostoli su ostavili svoje pouzdano svjedočanstvo koje mi uzimamo u obzir kada svjedočimo za svoju vjeru u Boga i Krista.

To što svoje svjedočanstvo temeljimo na njihovom svjedočanstvu ne može obavezati svakog od nas da tu obavezu izvršavamo kroz službu propovijedanja. Mnogi od nas koji se nismo posvetili službi propovijedanja i poučavanja možemo bez ikakve obaveze širili glas o onome što smo ‘čuli i povjerovali’, čime samoinicijativno i neformalno u prigodnim situacijama objavljujemo dobru vijest. Zbog toga nismo svi Božji zastupnici jer nismo svi od Boga izabrani za taj zadatak, pa je sasvim razumljivo da svi ne nosimo odgovornost po tom pitanju kao ovlašteni propovjednici i učitelji Božje riječi. Davanje svjedočanstva svoje vjere riječima i djelima ne spada u obavezno propovijedanje i stvaranje učenika

Kad je u pitanju naše svjedočenje o onome u što vjerujemo, dešava se da u javnost iznosimo i pogrešne informacije. Da članovi Društva Watchtower nisu bili vjerni i istiniti svjedoci govori i to što su prije sto godina govorili ‘vrijeme se približilo’ i čak su tada i nakon toga navoditi datume i godine Isusovog dolaska što nije bilo u skladu s Kristovim riječima (Lk 21:8; Mt 24:36). I ne samo to, kad danas 'Svjedoci' drugima govore da vide ‘znak Isusove prisutnosti’ onda očito u javnosti govore da je Isus već došao, a što nije u skladu s apostolskim razumijevanjem tog znaka. Kako onda mogu sebe smatrati pouzdanim ‘svjedocima’ ako o onome što vide svojim očima daju pogrešno svjedočanstvo, tj. ‘svjedočanstvo koje se ne slaže’ s apostolskim svjedočenjem (usporedi Mk 15:49)? Da li Bog može takve 'svjedoke' smatrati svojim svjedocima samo zato što su u nešto povjerovali, a što nisu vidjeli ili su pogrešno protumačili ono što su vidjeli? U pravom smislu riječi oni se mogu smatrati samo Isusovim sljedbenicima – tj. kršćanima koji vjeruju u Krista, a koji još ne mogu biti njegovi svjedoci, odnosno svjedoci njegovog povratka i dolaska u slavi sve dok zaista ne vidimo ‘znak sina čovječjeg’?

Kada se uskoro ispune proročanstva o Isusovom dolasku i njegovom preuzimanju vlasti nad svom zemljom, onda će samo oni koji to dožive moći poput nekih Izraelaca biti svjedoci koji će uskrsnulima moći pričati ili pripovijedati te veličanstvene stvari. Osim toga, sve ono što je u našem životu povezano s Bogom, a što smo doživjeli ili ćemo tek u budućnosti doživjeti kao svjedočanstvo od Boga može nam poslužiti da smo se osobno osvjedočili u Boga koji ispunjava svoju Riječ na ljudima vjere. U tom smislu smo svjedoci da je Bog s nama, ali nam to ne daje pravo da se označimo imenom 'Jehovin svjedok' jer to nije po Božjoj providnosti kao što je to bilo ime 'kršćani' kojeg su dobili Isusovi sljedbenici u prvom stoljeću (Dj 11:26).  

Kad se u Hebrejima 11.poglavlju spominju mnogi povijesni primjeri osoba, muževa i žena koji su pokazali vjeru u Jehovu Boga onda se za njih kaže da su ‘svjedoci’. U kom smislu su mogli biti svjedoci? Oni su na osnovu nekih pokazatelja koje su vidjeli i osjetili u svom životu prilikom ispunjenja Božje riječi na njima i Božjem narodu bili svjedoci da je Jehova pravi Bog zbog čega su stekli vjeru u njega i kroz tu vjeru dobili svjedočanstvo da su mu po volji. Naime, da bi netko mogao ugoditi Bogu "mora vjerovati da on postoji i da nagrađuje one koji ga revno traže“ (He 11:6). Ta nagrada je svjedočanstvo koje se dobiva za vrijeme života i povezana je s osjećajem da smo ugodili Bogu iako nismo još primili ono što nam je Bog obećao, a to je vječni život u njegovom kraljevstvu. Tako su mnogi spomenuti ‘svjedoci’ "zbog svoje vjere primili svjedočanstvo da su Bogu po volji, ali nisu primili ono što im je bilo obećano“ (He 11:39). Kad to prime onda će i po tom pitanju biti svjedoci.

No kako je danas? Kako mi možemo znati da smo mu ugodili ako nismo bili svjedoci nekih događaja kojima možemo pripisati Božje uplitanje u naš život? Da li je služba propovijedanja način da ugodimo Bogu i da nas on prihvati i dade svjedočanstvo da smo mu po volji?