‘Ne prelazite iz kuće u kuću’

Zajednica nas je poučila da je Isus od svojih učenika ipak tražio da propovijedaju ‘od kuće do kuće’ jer je dao upute u kojima svojim učenicima između ostalog rekao:
 
"U koji grad ili selo uđete, potražite tko je u njemu dostojan primiti vas i ostanite ondje dok ne odete. Kad ulazite u kuću, pozdravite ukućane. Ako je kuća dostojna, neka na nju dođe mir koji joj želite, ali ako nije dostojna, neka se mir vaš vrati k vama...“ (Mt 10:11-14)
 
Da li su ovo upute o propovijedanju po kućama ili je u pitanju nešto drugo? Ove upute Isus nikad nije davao kad je poučavao mnoge učenike nego ih je dao samo apostolima a time i onima koje je on odabrao i poslao da propovijedaju dobru vijest. Iako je bilo mnogo onih koji su ga slijedili kao njegovi učenici, on svojim apostolima ipak nije zapovjedio da u službi propovijedanja idu sa bilo kim od njih nego samo sa onima koje je on odabrao. Kao drugo, u ovim uputama nema nikakve naznake o provođenju službe propovijedanja ‘od kuće do kuće’ kako što se to tumači u publikacijama Watchtowera. No, Watchtower tvrdi suprotno i kaže:

“Propovijedanje od kuće do kuće ima svoj temelj u Bibliji. Kad je Isus poslao apostole da propovijedaju, poučio ih je: “U koji god grad ili selo uđete, potražite tko je u njemu dostojan primiti vas.” Kako su trebali tražiti te dostojne? Isus ih je uputio da idu u domove ljudi kad im je rekao: “Kad ulazite u kuću, pozdravite ukućane. Ako je kuća dostojna, neka na nju dođe mir koji joj želite.” Jesu li trebali posjećivati ljude tek nakon što ih oni pozovu k sebi? Zapazi Isusove daljnje riječi: “Gdje vas nitko ne primi ili ne posluša riječi vaše, izlazeći iz te kuće ili iz toga grada otresite prašinu s nogu svojih” (Mat. 10:11-14). Te upute jasno pokazuju da su apostoli, dok su “išli od sela do sela objavljujući dobru vijest”, trebali učiniti prvi korak obilazeći ljude u njihovim domovima (Luka 9:6)“.(Stražarska kula 15.7.2008. str. 3, odl. 3).

Da li je ovakvo gledište zaista utemeljeno na stvarnim činjenicama ili su gornji biblijski citati tumačeni izvan konteksta? Razmotrimo činjenice. Isus je od apostola zahtijevao da poput njega i oni slijede primjer starih proroka koji su putovali i tražili kuću gdje su dobivali smještaj i hranu (vidi 1.Kr 17:8,9,19; 2.Kr 4:8-10). Zato su oni, kad su došli u neki grad ili selo, najprije trebali, naći nekoga tko je bio ‘dostojan primiti ih’ u svoju kuću. Kad je zapovjedio da najprije ‘pozdrave ukućane’ onda je mislio da to učine na način na koji se to radilo u to vrijeme. Naime, gost i domaćin su se ‘nadugo pozdravljali’. S druge strane Isus je zabranio da se na takav način pozdravljaju putem, kad je rekao: "putem nemojte nikoga nadugo pozdravljati“ (Lk 10:4). Nakon formalnosti oko pozdravljanja, oni bi, ukoliko bi bili primljeni u kuću domaćina trebali ‘ostati ondje dok ne odu’. Što bi to značilo? Oni su očito trebali ‘ostati’ u toj kući domaćina koji ih je primio u svoj dom sve dok ne odu iz tog mjesta u kojem su trebali dati temeljito svjedočanstvo. U toj kući bi se smjestili radi prenoćišta i hrane pa je razumljivo da je u kontekstu toga Isus rekao da ‘radnik (prorok, poslanik) zaslužuje hranu svoju’ (Mt 10:10). Prema toj uputi oni su trebali potražiti samo jednu kuću a ne sve kuće u tom mjestu. Kad bi došli u ‘kuću’ u kojoj bi naišli na dostojnog domaćina koji ih je ‘primio zato što su Kristovi poslanici’, oni bi u toj kući ‘ostali’ te bi se posvetili propovijedanju time što su po primjeru svog Učitelja izlazili na ulice i trgove te ulazili u sinagoge gdje bi se obraćali narodu toga mjesta (Mt 10:40-42). Vjerojatno bi tada obilazili i obližnja okolna mjesta te se na kraju dana opet vraćali u kuću svog domaćina. Da je to tako, razvidno je iz slične upute koja glasi:

A u koju kuću uđete, u njoj ostanite dok ne pođete dalje (...) I učenici su krenuli. Išli su od sela do sela objavljujući dobru vijest...“ (Lk 9:4,6; Mk 6:10)

Nakon toga je slične upute dao sedamdesetorici učenika koje je također "poslao dva po dva pred sobom“ da propovijedaju dobru vijest "u svaki grad i mjesto u koje je sam mislio doći".

I rekao im je: ‘... U koju god kuću uđete, najprije recite: Mir kući ovoj! ... U toj kući (gdje bude prijatelj mira) ostanite te jedite i pijte ono što vam se ponudi jer je radnik (poslanik) dostojan plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću. A u koji grad uđete pa vas prime, jedite ono što se iznese pred vas (...). I govorite im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A u koji god grad uđete pa vas ne prime, izađite na ulice njegove i recite: ‘Otresamo s nogu svojih i prašinu vašega grada za svjedočanstvo protiv vas. Ali znajte ovo: približilo se kraljevstvo Božje!’“ (Lk 10:1,5-7,10,11)

U ovim uputama također nema nikakve naznake o propovijedanju ‘od kuće do kuće’. Razlog zbog kojeg su učenici trebali pokucati na vrata neke ‘kuće’ nije bio da propovijedaju po kućama, nego da nađu ‘dostojnog’ domaćina koji bi ih primio u svoju kuću radi smještaja i hrane.

‘Prijatelj mira’ je trebala biti osoba koja bi im izrazila dobrodošlicu i omogućila da ostanu u njihovom gradu ili selu kako bi izvršili svoj zadatak zbog kojeg su poslani u njihovo mjesto (usporedi Dj 9:43;10:6; 16:12,13). To je u ono vrijeme bilo uobičajeno tako da su Izraelci pokazivali gostoprimstvo strancima i prorocima ‘koji nisu imali gdje skloniti glavu’ (Lk 9:57,58). Izjava ‘u koju god kuću uđete’, u kontekstu u kojoj je izrečena, ne nosi misao o ulaženju u svaku kuću, odnosno o službi od kuće do kuće, nego o traženju takvih pojedinih kuća u svakom mjestu gdje bi došli. To je vidljivo iz nastavka koji glasi: ‘u toj kući ostanite te jedite i pijte ono što vam se ponudi’ i sličnoj izjavi ‘u njoj ostanite dok ne pođete dalje’ u drugo mjesto. Tako opet dolazimo do istog zaključka.

Prije nego bi propovijedali narodu tog mjesta oni su najprije trebali potražiti i prihvatiti nečije gostoprimstvo. To bi bila prilika da kažu domaćinu razlog svog dolaska kako bi on pokazao svoj stav prema njima kao Isusovim poslanicima (apostolima), a time i prema dobroj vijesti zbog koje su došli u njegovo mjesto (Mt 10:40,42). Sve dok ne bi našli kuću gdje bi mogli ostati, oni su trebali ići dalje i tražiti takvu kuću. Tražeći gostoprimstvo oni su morali u nekim mjestima ići po kućama sve dok ne bi našli ‘prijatelja mira’. Ukoliko bi našli gostoprimstvo i ‘ušli u kuću, u njoj su trebali ostati dok nisu pošli dalje’ u drugo mjesto. Zato im je Isus zapovjedio da ‘ne prelaze iz kuće u kuću’ nego da u kući gdje su našli prijatelja mira ‘ostanu dok ne odu iz tog mjesta’.

Da su se ove upute odnosile za službu propovijedanja ‘od kuće do kuće’, onda bi Isus rekao da ‘prelaze’ iz kuće u kuću kako bi u svakoj kući tražili prijatelje mira kojem su trebali svjedočiti. Budući da izraz ‘u toj kući jedite i pijte’ ukazuje na puni smještaj koji je uključivao i hranu, onda oni nisu trebali drugi dan tražiti novog domaćina, koji bi im možda ponudio bolje uvjete smještaja. Da su s tom namjerom prelazili iz kuće u kuću, onda bi dosta vremena izgubili na duge formalnosti oko traženja, pozdravljanja, prihvaćanja i odlaženja iz kuća takvih domaćina. Zato im je Isus zabranio ‘da prelaze iz kuće u kuću’ jer ih je poslao da se posvete propovijedanju kojeg su trebali obavljati na javnim mjestima gdje su se skupljali ljudi. Umjesto da propovijedaju po kućama on je svojim učenicima rekao: "što vam se na uho šapće, propovijedajte s krovova“ (Mt 10:27). Time je još jednom naglasio kako je propovijedanje podrazumijevalo širenje poruke evanđelja na javnim mjestima gdje su se kretali i nalazili mnogi ljudi. Prema tome, objašnjenje koje je dao Watchtower za gore navedene Isusove zapovjedi odudara od onoga što je Isus rekao i od onoga kako su apostoli izvršavali njegovu zapovijed vezanu za službu propovijedanja.

Isus je znao da će doživjeti i to da ih u nekim mjestima nitko neće smatrati dobrodošlima, kao što je i on doživio u jednom samarićanskom selu (Lk 9:52-56). Ako ih nitko ne bi primio i ne bi htio slušati poruku dobre vijesti zbog koje su došli, tada su trebali otići, ali prije nego odu, trebali su ipak ‘izaći na ulice tog mjesta’ gdje se ljudi okupljaju i na odlasku im reći samo to da se ‘približilo Božje kraljevstvo’ što je bilo dovoljno da ispune svoj zadatak (vidi Dj 9:43; 17:6,7; 18:7). Oni više nisu bili obavezni ponovno navratiti tamo gdje su ih ljudi odbili slušati.

Isus je tada davao ovakve upute samo onima koje je ovlastio za tu službu i koji su ga mogli zastupati kao propovjednici dobre vijesti. Iz određenog razloga nije slao starce pa čak ni žene, odnosno bilo koga. Za službu propovijedanja je pozivao samo one koje je izabirao pod molitvom imajući uvid u njihove kvalitete koje je i sam imao. Tražio je samo one pojedince koji su se mogli posvetiti toj službi (Lk 9:57-62). On ih je osobno poučavao i davao im vlastiti primjer te ih tako osposobljene slao tamo gdje on osobno još nije stigao. Ako ih je slao ‘pred sobom’ onda je i on kasnije ulazio u ta mjesta radi poučavanja dostojnih, a ne da im iznova propovijeda. Cilj ovih uputa je bio da se vijest kraljevstva širi po svim gradovima i selima do kojih su mogli doći. Zato Isus nije tražio da oni čine propovjednike i učitelje, nego da čine učenike, a to je velika razlika. Novi učenici koji su se krstili nisu bili oni koji su prethodno svjedočili drugima niti je to bio preduvjet kojeg je Isus postavio za sve nove vjernike. On je znao da će među novima s vremenom biti nekih koji će steći preduvjete za propovjednike i staviti se na raspolaganje da nastave širiti dobru vijest. Stoga su njegove upute koje je davao po pitanju propovijedanja imale veze samo sa onima koji su već bili postavljeni u tu službu, a ne za sve njegove učenike.

Samo po sebi je bilo razumljivo da je nove učenike trebalo poučavati u vjeri i nadi u Kraljevstvo, a ne ih slati u službu propovijedanja kako bi time dokazivali svoju novostečenu vjeru i odanost Bogu. Nije bilo razumljivo sve nove u vjeri smatrati dovoljno sposobnima da na sebe preuzmu taj odgovoran zadatak. Isus je znao da će takvi biti potaknuti da govore o dobroj vijesti svojim ukućanima, rođacima i susjedima, zbog čega će neki od njih nailaziti na protivljenje svojih najbližih. Čak je znao tražiti od nekih ‘da idu svojim kućama i da svojim rođacima jave sve što im je Jehova učinio’ (Mk 5:19; Lk 5:26; usporedi Dj 10:24). Znajući to, Isus je svoje učenike upozorio na to što mogu očekivati od svojih ukućana kad im budu riječima i djelima svjedočili o svojoj novostečenoj vjeri (Mt 10:33-36). Za razliku od njih, svoje izabrane propovjednike je slao izvan svojih mjesta i to k onima koje nisu osobno poznavali.

Prema tome, upute koje je Isus dao apostolima koje je osobno ‘poslao’ (poslanik = apostol) u službu propovijedanja i poučavanja nisu uključivale sve kršćane (Mt 10:5,10; Lk 10:1,7). Vidjeli smo da te upute nisu uključivale službu od kuće do kuće, nego samo javnu službu po gradovima i selima. Tražeći kuću domaćina u kojoj bi se smjestili je kao kad bi danas neki propovjednik otišao u neko mjesto i tamo se smjestio kod nekoga na koga je upućen po nekoj preporuci ili bi sam tražio nekoga gdje bi se smjestio. Danas se nekoga može poslati u neki jeftini smještaj kojeg bi financirali ostali članovi zajednice svojim prilozima. Stoga je potpuno pogrešno to što Watchtower Isusove upute tumači izvan konteksta onoga što je on rekao i što koristi njegove riječi kako bi se sve članove nepotrebno obavozalo na 1) propovijedanje i 2) službu od kuće do kuće. Tako u ‘Našoj službi za Kraljevstvo’ 1/2003 na str.1 odl.2 stoji:

“Nakon što se krstio, Isus je ”započeo sa svojim djelovanjem“, objavljujući ”dobru vijest o Božjem kraljevstvu“ (Luka 3:23; 4:43). Slično tome, kad smo krštenjem simbolizirali svoje predanje Jehovi, postali smo sluge ovlašteni da propovijedamo dobru vijest. Iako zbrinjavanje osnovnih životnih potreba iziskuje mnogo vremena i truda, kršćanska služba (propovijedanja) je naš glavni posao (Mat. 6:33).“

Da je propovijedanje bilo glavni posao prvih kršćana onda bi i sve poslanice pisane u prvom stoljeću bile pisane s namjerom da se taj posao izvrši od strane svih vjernika. No, poslanice nisu imale taj cilj nego poticati na dobra djela i izgrađivati u vjernicima ljubav, vjeru i nadu dok Isus ne dođe. Watchtower s očitom namjerom tumači pojedine stavke iz svog ugla i koristi kako bi sve kršćane obavezao na zadatak kojeg je imao Isus i njegovi zastupnici. Međutim, treba ponovno uzeti u obzir da krštenje u vodi nije ‘ovlastilo’ Isusa za evanđelizatora, nego je to učinjeno time što je Bog svoj sveti duh izlio na njega čime ga je ‘ovlastio’ za taj zadatak, kao što je u prošlosti svojim duhom ‘pozivao’ određene ljude u službu proroka i ‘slao’ ih da objavljuju njegovu riječ. Ovlaštenje je u Bibliji uvijek uključivalo ‘pozivanje’ takvih osoba od Boga i njihovim ‘postavljanjem’ u neku službu (vidi 2.Mo 28:41; 4.Mo 3:3; fusnota). Isus je stoga imao pravo da u taj vid službe ne pozove cijeli Božji narod nego samo one koji bi u toj službi bili njegovi zastupnici i poslanici (Iv 20:21).

Watchtower je čak nametnuo vlastito pravilo po kojem nitko ne može biti kršten kao Isusov učenik ukoliko prije toga nije išao s nekim u službu propovijedanja, što nema svoju potvrdu u Bibliji niti je takvo što zapovjedio sam Isus Krist. Ako to nije zapovjedio Isus nego neki čovjek, onda se taj čovjek uzdigao iznad Isusa i u svoje ime postavio odredbe kršćanskim vjernicima koji su najprije trebali započeti sa tom službom kako bi bili kršteni. Suprotno tome, Isus i apostoli su krstili tisuće vjernika koji prije svog krštenja uopće nisu propovijedali niti se to zahtijevalo od njih ni nakon krštenja (vidi Iv 4:1,2).

Budući da je sveti duh kod novokrštenih mogao djelovati u raznim pravcima, on ih nije navodio da odmah propovijedaju, nego da veličaju Boga u zajednici s ostalim učenicima kako bi se međusobno izgrađivali u vjeri. Svi su oni svojim krštenjem prihvaćeni u skupštinu Božjeg naroda kao učenici a ne kao propovjednici. Morali su se ‘posvetiti’ izgrađivanju a ne propovijedanju. Među njima je uvijek bilo onih koji su se stavljali na raspolaganje kao suradnici u djelu kojeg su obavljali apostoli. Njih se osposobljavalo za zadatke evanđeliziranja, poučavanja i pastirenja. Samo su njima mogle biti predane u ruke sve ovlasti povezane sa tim službama te su bili poslani u obližnja mjesta kako bi širili evanđelje o Kristu.

Isus je bio svjestan da je propovijedanje i širenje dobre vijesti važan zadatak. Zbog toga je između svojih učenika izabrao samo neke koji će moći izvršavati taj zadatak. Njih je i poslao da propovijedaju pa su oni zajedno sa Isusom mnogim Izraelcima pomogli da stanu na put života. Međutim, tu je nastao problem. U raznim mjestima je učinjeno mnogih učenika koji su bili naklonjeni vječnom životu. Zato je Isus nakon svog trećeg propovjedničkog putovanja po Galileji rekao svojim apostolima:

"Uistinu, žetva je velika, a radnika je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.” (Mt 9:37,38)

No tko su trebali biti ‘radnici’ koji bi trebali biti poslani na tu simboličnu ‘žetvu’?