Propovijedanje - teret ili obaveza

Ovo što sam istražio i napisao je u mnogočemu drugačije od svega onoga što smo do sada učili i prihvaćali u vezi službe propovijedanja. Budući da sam se cijelim srcem posvetio Božjoj Riječi i onome što Bog govori kroz nju, ja mogu sa slobodom citirati Isusa i reći:
 
“Ono što naučavam nije moje, nego dolazi od (Boga kroz njegovu Riječ). Ako tko želi vršiti njegovu volju, on će znati je li to učenje od Boga ili ja govorim sam od sebe. Tko govori sam od sebe, traži svoju slavu, a tko traži slavu (od Boga), taj je istinit i u njemu nema nepravednosti.“ (Iv 7:16-18)
 
Smatram da ovo i sve drugo što sam spoznao nije moje, nego dolazi od Boga koji nam je dao svoju Riječ da po njoj vodimo svoj kršćanski život. To što tvrdim da Isus nije zapovjedio da svi njegovi učenici preuzmu na sebe zadatak da propovijedaju i prave učenike je protiv svega onoga što je do sada na tu temu izneseno preko svih izdanja Watchtowera. Zato bih na prvi pogled svojoj braći u vjeri izgledao kao čovjek koji govori sam od sebe i da to što tvrdim nije istina. Naime, kroz časopise je već stvoreno takvo ozračje da se na svakog tko o propovijedanju govori drugačije smatra neduhovnom osobom.

Svjestan sam toga da bi se velika većina braće suprotstavila bilo kakvoj tvrdnji, pa čak i biblijskim argumentima koji bi obaveznu službu propovijedanja postavilo u neke nove biblijske okvire. Međutim, onima koji su opterećeni ovom obavezom bi bio čovjek kojega bi trebalo poslušati samo zato što imam reći nešto što se čini prihvatljivim ali i logičnim. Iako takvi u sebi osjećaju potrebu da im se skine taj teret pod kojim služe Bogu, oni ne mogu sami to učiniti jer bi ih se smatralo neposlušnima toj Isusovoj zapovjedi.

Budući da je Watchtower uveo svoje nebiblijsko pravilo po kojem je svaki kršćanin ujedno i ovlašteni propovjednik koji mora redovito propovijedati u svom susjedstvu, u svom mjestu a i šire, je mnogima s vremenom postao teret ‘nezgodan za nošenje’ jer izlazi iz izvan okvira onoga što se očekivalo od prvih kršćana. Takav teret je nosio i Božji narodu u prošlosti kojemu su religiozni vođe nametnuli neka dodatna pravila po pitanju Mojsijevih zakona i zapovjedi (Mt 23:4; Lu 11:46; Kol 2:23).

Kao što su svećenici smatrali da s mnogim dodatnim pravilima u vezi obožavanja mogu samo pomoći Izraelcima da se ne ogriješe o Božji zakon, tako su i čelnici ove Zajednice smatrali da se uvođenjem mnoštva pravila i inovacija u vezi službe propovijedanja samo pomaže kršćanima da ispune Kristov zakon. Umjesto da se kršćanima da sloboda da sami odlučuju kada i kome će govoriti o svojoj nadi, oni su za sve njih postavili pravila da to čine najmanje jednom tjedno ili mjesečno i to tako da o dobroj vijesti ne govore samo rodbini, susjedima, prijateljima i znancima, jer bi time veoma brzo izvršili svoju obavezu, nego da poput apostola šire dobru vijest svim svojim mještanima, sugrađanima a i šire, čime bi mogli stalno iz mjeseca u mjesec izvršavati svoju službu. Kako bi se takav način kontrolirao uvedeno je pravilo o izvještavanju koje također ne nalazi svoje mjesto u Bibliji niti u praksi prvih kršćana. To je sve dobro zamišljeno, samo što se takvim načinom ide preko onoga što se tražilo od prvih kršćana, čime se stvara teret odgovornosti i krivnje kojeg mnogi ne mogu nositi.

Za sva ta nova pravila je Watchtower našao svoje opravdanje i argumente kako bi svaki kršćanin i svaka skupština sudjelovala u tom zadatku po kojem se njihova pisana riječ može redovito raspačavati velikom broju ljudi. No, koliko god bila dobra, ta pravila u sebi nose teret jer obavezuju sve članove da redovito iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec propovijedaju, zbog čega moraju i protiv svoje volje odlaziti i na ona područja koja su više puta obrađivana a gdje uvijek iznova nailaze na ravnodušnost i odbijanje pa čak i prijetnje onih koji su dali do znanja da im se ne dolazi na vrata. Da bi se ta pravila održala, vjernici su dovedeni u situaciju da rade protiv nekih drugih pravila koja se nalaze u Bibliji, a koja su provodili Isus i apostoli. Naime, prvi evanđelizatori nisu odlazili tamo gdje se već propovijedalo niti su to tražili od drugih propovjednika. Čak su davali do znanja da su prema ljudima koji nisu htjeli slušati izvršili svoju službu i završili svoju dužnost, tako da nisu tražili od drugih da oni propovijedaju na mjestima gdje su njih odbili slušati.

Oni ljudi koji su odbili slušati nisu time bili zakinuti, jer se glas o kršćanima i njihovoj vjeri širio na razne načine, pa čak i preko nevjernika, od kojih su mnogi govorili protiv kršćana (Dj 28:22). Ukoliko su kršćani bili njihovi sugrađani, susjedi ili članovi rodbine uvijek su ih mogli pitati za njihovu nadu koju bi im oni spremno obznanili. Čak i kad ne bi dobili svjedočanstvo riječima, bilo je dovoljno što su kršćani svjedočili svojim uzornim životom i djelima. Kršćani u njihovom gradu ih nisu sistematski obilazili po kućama, kao ni apostoli, jer su većina njih imali prilike čuti dobru vijest na javnim mjestima ili neformalno.

Sasvim je razumljivo da su prvi kršćani bili ispunjeni radošću i željom da drugima govore o Isusu i blagoslovima Božjeg kraljevstva. Onaj tko je želio biti propovjednik i služiti Bogu na takav način, je kao takav bio imenovan od skupštine, te je samo takav kršćanin na sebe mogao preuzimao odgovornost Isusovog zastupnika u evanđeliziranju.

Zato možemo slobodno govoriti da je obaveza propovijedanja i izvještavanja nešto što danas unutar zajednice 'Jehovinih svjedoka' izlazi iz okvira onih pravila koja su postojala u prvom stoljeću, a koja nisu postavili ni Isus a ni apostoli. Kao takva su stvorila teret koji ne može svatko nositi. Takav teret se možda može nositi jedno vrijeme samo kako bi se udovoljilo nekom zahtjevu. No čak ako nosimo neki teret misleći da je to način da služimo Bogu, može se s vremenom pokazati da osim svog tereta nosimo i teret koji nije namijenjen nama nego samo onima unutar skupštine koji su poput apostola pozvani i poslani da propovijedaju.

Svaki teret kojeg nosimo dok iz ljubavi prema Bogu i Kristu živimo kršćanskim životom nije težak "jer ljubiti Boga znači držati zapovijedi njegove, a zapovijedi njegove nisu teške“ (1.Iv 5:3). Međutim, ljudske zapovijedi, koliko god one bili dobronamjerne mogu nas natovariti do te mjere da se prije ili kasnije umorimo. Zato je Isus rekao:

”Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11:28)

Onaj tko se osjeća ‘umornim’ dok služi Bogu očito radi nešto što je zamorno ili to radi zbog pritiska okoline, a što često ne donosi prave rezultate. Svi možemo razvijati želju ili osjećaj da činimo nešto dobro kad drugima govorimo o dobroj vijesti, ali to nije jedino mjerilo koje bi opravdavalo prihvaćanje na sebe neke odgovornosti ili zadatka. Zar nitko ne vidi dokaze da i služba propovijedanja može biti umorna jer mnogi godinama idu u službu, podijele na stotine i tisuće časopisa, a bez rezultata. Mnogi to rade pod pritiskom drugih kršćana i same obaveze kao takve. Unatoč tome se sve one koji su umorni želi uvjeriti da moraju i dalje propovijedati, unatoč ravnodušnosti i stalnom protivljenju jednih te istih osoba.

Mnogi zanemaruju svoju kršćansku obavezu prema vlastitoj obitelji i drugoj braći u vjeri u korist ljudi na području koji se uvijek iznova izjašnjavaju da ne žele ni vidjeti ni čuti što govore Jehovini svjedoci. Zar se takvim upornim dolaženjem na jedna te ista vrata ne krši Isusovo pravilo po kojem bi trebali jednostavno otresti prah sa svojih nogu i ne dolaziti više kod tih ljudi koji bi pokazali ravnodušnost ili protivljenje. Koliko se samo izgubi dragocjenog vremena na takvu besplodnu službu a kojeg bi se moglo korisno upotrijebiti u izgrađivanje sebe, svoje obitelji i kršćanske skupštine. Sve to umara iako nas se želi uvjeriti da smo od Boga postavljeni za propovjednike i da unatoč svemu tome moramo i dalje propovijedati sve do kraja ovog svjetskog poretka ili sve dok ne umremo. Time nam se samo stavlja dodatni teret pod kojim mnogi otežano hodaju, tim više što se boje dati drugima do znanja da im je teško ići u službu, samo kako bi drugi imali dobru sliku o njima.

Naime, slika svakog od članova Zajednice se najviše temelji na njegovoj aktivnosti u službi propovijedanja, a rijetko na dobrim djelima o kojima se u skupštini govori samo povremeno i to uglavnom kroz teoriju kakva bi djela trebali činiti, a rijetko kroz praksu onoga što je učinjeno ili što se čini, što bi u svima stalno poticalo želju da nastave činiti dobro svakome, ‘a posebno svojoj braći u vjeri’ (Ga 6:10). Na taj se način dešava da kršćane koji čine mnoga dobra djela a nisu aktivni u službi propovijedanja smatra nedjelotvornima, dok se istovremeno one koji redovito daju izvještaj, a ne čine dobro svojoj braći, smatra djelotvornima. To je najveći apsurd. Biti nedjelotvoran znači biti beskoristan i to je osjećaj koji je natovaren svima onima koji posustanu u službi propovijedanja.

Kad je Isus govorio o onima koji su ”natovareni“ po pitanju služenja Božjim zakonima, onda je mislio na one koji su opterećeni raznim obavezama koje prelaze normalnu mjeru. Zato se dešava da svoju obavezu prema Bogu i ljudima ne obavljamo uvijek gorljivo jer nam postavljena pravila i obaveze u vezi službe propovijedanja otežavaju teret kojeg ionako nosimo. Isus je trebao biti sa svakim od nas pod jarmom kojeg nam je on dao, i to svakom onaj jaram koji odgovara njegovim mogućnostima i odgovornostima. Stoga je rekao onima koji su služili Bogu pod jarmom koji nije odgovarao Božjim zahtjevima:

"Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer ja sam blag i ponizna srca, i naći ćete okrepu za duše svoje! Jer jaram je moj ugodan i teret je moj lak.” (Mt 11:29,30)

Kad je Isus ovo rekao, on nije ljude pozivao da uzmu na sebe njegovu službu evanđeliziranja, pastirenja i poučavanja. Za to ne možemo ove riječi dovoditi u vezu sa Isusovom ulogom evanđelizatora, pastira ili učitelja jer bi to značilo da se poput njega svi moraju odreći normalnog obiteljskog života. On to nije tražio tako da uzimanjem njegovog jarma znači živjeti u skladu sa njegovim zapovijedima i poukama koje su svima mogle donijeti olakšanje dok nose teret svoje odgovornosti pred Bogom.

Prema tome, Kristov jaram je predstavljao način nošenja tereta ili izvršavanja bilo koje Božje zapovjedi. Takav jaram je ugodan jer je rasterećivao a ne opterećivao onoga tko je postao njegov učenik. Svatko tko služi Bogu ponizna srca poput Isusa će moći ispunjavati sve Božje zapovijedi, ali to ne znači da zapovijed, koja je dana apostolima, u vezi propovijedanja i pravljenja učenika, moraju ispunjavati svi. Svaki je kršćanin morao udovoljavati općim zapovijedima i zahtjevima, ali ne i onim zahtjevima koji su obavezivali samo imenovane muževe, među kojima su Božji glasnici. Stoga su apostoli i starješine u Jeruzalemu napisali pismo svim skupštinama u kojem su im rekli ‘da na njih ne stavljaju nikakvo dodatno breme’ po pitanju nekih zahtijeva u obožavanju (Dj 15:28). Isus je preko apostola Ivana skupštini u Tijatiri rekao ‘da na njih ne stavlja drugo breme’ (Ot 2:24). Stoga nemamo nigdje izvještaj, ni u Bibliji ni u drugim ranim zapisima, da su kršćanski vjernici imali teret obaveze redovito ići u službu propovijedanja kao Božji glasnici, a kamo li da su morali svoju redovitost dokazivati pisanim izvještajem.