Što je Isus zapovjedio da držimo?

Apostoli su trebali poučavati učenike da ‘drže sve što je Isus zapovjedio’ (Mt 28:20a). Što je to Isus sve zapovjedio, i da li je svaki pojedini kršćanin trebao izvršavati svaku pojedinu zapovijed? Izraz ‘sve što je zapovjedio’ ukazuje na sveopće zapovjedi, odnosno na zapovjedi koje se odnose na sve vjernike kao grupu bez obzira koju ulogu imaju u skupštini. Ako obratimo pažnju Isusovim zapovijedima koje su trebale važiti za njegove učenike, onda ćemo vidjeti da nije nikad tražio od svih njih da budu evanđelizatori ili propovjednici. U poznatoj propovjedi na gori Isus je iznio mnoge toga čega su se njegovi učenici trebali pridržavati, kao što su pravednost, vjernost, moralnost, poštenje, milosrđe, dobrota, dobra dijela, odanost Bogu itd. Međutim, niti jednom nije zapovjedio da svi oni koji su kršteni trebaju propovijedati.

Kad je Isus želio iznijeti zapovijed o propovijedanju i poučavanju onda je nije rekao svima koji su ga slijedili, nego samo apostolima i još nekima koje je odabrao za tu službu. Time je dao do znanja koje su to ‘zapovijedi’ kojih su se trebali držati svi njegovi sljedbenici, a koje to dodatne ‘zapovijedi’ važe samo za one koje je izabrao i poslao u službu propovijedanja. Kad je između ostalog u svojoj propovijedi spomenuo ‘proroke’ starog doba koji su bili proganjani zbog Božje riječi, onda je bilo razumljivo da je te riječi uputio apostolima koji su poput proroka bili od Boga pozvani i izdvojeni iz naroda te poslani da objavljuju Božju riječ. Proroci su bili pojedinci a ne svi koji su u Izraelu obožavali Boga na dopadljiv način. Zadatak proroka je bio da pred narodom zastupaju Boga i njegovu riječ kako bi narod tražio Boga i njegovu pravednost kao što je rečeno preko proroka Sefanije: 

tražite Jehovu, svi krotki na zemlji, koji izvršavate zakon njegov! Tražite pravednost, tražite krotkost, i vjerojatno ćete biti zaštićeni u dan gnjeva Jehovina!“ (Sf 2:3)

Isus je kao prorok ove iste riječi u kratkim crtama ponovio narodu kad je rekao:

tražite najprije kraljevstvo i Božju pravednost. (Mt 6:33)

Kad im je rekao ove riječi, on očito nije cijelom narodu zapovjedio da budu propovjednici Božje riječi poput proroka, nego da budu poput onih iz naroda koji su se odazivali na riječi koje su proroci govorili u Božje ime. Oni ‘krotki’ koji su trebali ‘držati sve što je Isus zapovjedio’ su odgovarali onim ‘krotkima (u Izraelu) koji su izvršavali Božji zakon’. Kao što je prorok koji je govorio u Božje ime mogao biti zaštićen u dan Božjeg gnjeva, tako su tu zaštitu mogli imati i krotki u narodu koji su ‘izvršavali njegov zakon i zapovijedi’. Njima je Isus obećao da će ‘naslijediti zemlju’ (Mt 5:5). Da li onda možemo reći da su Isusovi učenici trebali izvršavati sve zapovijedi koje su im prenijeli apostoli među kojima je bila i zapovijed o propovijedanju i pravljenju učenika? U Stražarskoj kuli od 15.11.2000. str 16. st 6. stoji:

“Nove su učenike [apostoli] trebali učiti da drže sve što je Isus zapovjedio, uključujući i zapovijed da idu i čine učenike. Pravi učenik Isusa Krista, bez obzira na to je li muškarac ili žena, odrastao ili dijete, treba biti propovjednik (Joel 2:28, 29).“

Da li je ovo istina i da li ovakav zaključak može opstati uz mnoge biblijske argumente koje to očito opovrgavaju? Žao mi je kad vidim kako moja braća među Jehovinim svjedocima više vjeruju Watchtoweru nego onome što im otkriva Biblija pa na sebe stavljaju teret kojeg ne bi trebali nositi.

Pogledajmo kako se Isusove zapovijedi mogu sagledati u svjetlu Biblije. Kad je Isus prema Mateju 28:19,20 rekao svojim apostolima da krštene učenike ‘uče da drže sve što im je on zapovjedio’ onda je on tražio od svojih apostola da nakon krštenja poučavaju Božji narod ‘da drže sve zapovjedi’. Ako se vratimo u povijest Božjeg naroda Izrael onda ćemo vidjeti jednu veliku sličnost između Isusa i Mojsija. Naime,

I Mojsije se vratio i sazvao starješine naroda te im izložio sve što mu je Jehova zapovjedio. Potom je sav narod jednoglasno odgovorio: “Činit ćemo sve što je Jehova rekao.” (2.Mo 19:7,8)

Ovdje su starješine naroda u ime cijelog naroda rekli da će izvršavati ‘sve Božje zapovjedi’. Kao što je Mojsije ‘cijeloj zajednici’ prenio ‘sve zapovjedi’ koje mu je Bog dao, tako su i apostoli trebali ‘svoj zajednici’ prenijeti ‘sve zapovjedi’ kojih su se trebali držati. Tako su apostoli osobno, a kasnije preko starješina na sličan način svim skupštinama ‘izložili sve što im je Isus zapovjedio da drže’. Starješine, sada novog naroda ‘Izrael’ su, kad su čuli te zapovijedi, mogli također reći u ime svoje skupštine:

“Činit ćemo sve što je Bog zapovjedio preko Isusa.”

Da li je to moglo značiti da je svaki kršćanin uz ‘sve druge zapovjedi’ na sebe preuzeo i zapovijed da ‘propovijeda i čini učenike’? Kad pobliže uđemo u bit izjave ‘da drže sve što sam vam zapovjedio’, onda nećemo samo nagađati ovo ili ono, nego točno ono što je mišljeno, a to je svrha poznavanje istine o Isusu i o onome što je mislio, govorio i zapovijedao.

Izraelski narod je trebao činiti ‘sve što je Jehova zapovjedio’. Međutim izraz ‘sve zapovjedi’ treba razložiti na dijelove tako da je svaki pojedini član zajednice mogao znati koja se zapovijed odnosi na njega a koja ne. Samo je na takav način narod kao zajednica mogla činiti sve što je Bog zapovjedio’, a također je i svaki pojedinac mogao izvršiti ‘sve zapovjedi’ koje su se odnosili samo na njega. Kad je ‘narod jednoglasno rekao’: "Činit ćemo sve što je Jehova rekao (zapovjedio)“, onda nisu svi oni na sebe preuzeli svaku pojedinu zapovijed koju je Mojsije svima njima izložio. Među prisutnima su bili ‘starješine naroda’. Oni su u ime naroda rekli kako će narod ispunjavati ‘svaku pojedinu zapovijed’. Narod je držanjem zapovijedi koje su se odnosile samo za njih mogao njihovim ispunjavanjem udovoljiti Bogu. Između svih tih zapovijedi bile su i one koje nisu obavezivale svakog člana zajednice. No kad svatko izvrši ono što se tiče njega, onda je i narod i svaki pojedinac mogao držati sve što je Bog zapovjedio. 

Npr. između mnogih zapovijedi koje je Bog rekao Mojsiju je da načini šator sastanka. Kada je to zapovjedio, onda je preko Mojsija odredio tko će što po toj zapovijedi raditi. Ako je Bog zapovjedio Mojsiju da postavi svećenike u službu, onda je samo on kao pojedinac trebao izvršiti tu određenu zapovijed pa je ‘Aronu i njegovim sinovima učinio sve kako mu je zapovjedio kako bi ih ‘ovlastio da služe kao svećenici’ (2.Mo 29:35). Nakon toga I Aron i sinovi njegovi učinili su sve što je Jehova zapovjedio preko Mojsija“ (2.Mo 8:36). Izraz ‘sve zapovjedi’ se ovdje odnosi samo na one zapovijedi koje su trebali izvršiti Aron i njegovi sinovi po pitanju ovlaštenja koja su dobili, pa su u okviru toga mogli ‘učiniti sve što je Jehova zapovjedio’.

Kad je Bog zapovjedio Mojsiju da načini ‘šator sastanka’ dao mu je ‘Besalela i neke pomagače’ koji su trebali ‘načiniti sve što mu je on zapovjedio’ (2.Mo 31:1-11). U okviru njihovih ovlaštenja oni su trebali izvršiti ‘sve zapovjedi’ koje su se odnosile na izgradnju tog svetog mjesta. U taj posao je bio uključen i sav narod. Tako se izraz ‘učinit ćemo sve što nam je Jehova zapovjedio’ mogla ostvariti samo onda kada su i narod s jedne strane i ovlašteni muževi - starješine i svećenici - s druge strane izvršili svoj dio obaveze prema onome što je Bog ‘zapovjedio’. Kad je u pitanju ‘šator sastanka’ onda je i cijela zajednica po pitanju njegove izgradnje trebala izvršiti svoj dio obaveze prema Božjoj ‘sveukupnoj zapovjedi’. Pogledajmo i razmotrimo taj primjer:

"Mojsije je nadalje rekao svoj zajednici sinova Izraelovih: “Ovo je riječ što je Jehova zapovjedio: ‘Skupite među sobom prilog Jehovi. Tko je god spremna srca neka donese kao prilog Jehovi (...). Neka svi koji su vješti među vama dođu i načine sve što je Jehova zapovjedio (...). Tada je sva zajednica sinova Izraelovih otišla od Mojsija. Potom je svatko koga je srce na to navelo, tko god je to poželio, došao i donio prilog Jehovi za izgradnju šatora sastanka, za svu službu u njemu i za svetu odjeću. Dolazili su i muškarci i žene, svi koji su bili spremna srca.“ (2.Mo 35:4-44)

Božja zapovijed nije zvučala kao obaveza svakog pojedinca, nego kao obaveza naroda u kojem je svaki pojedinac mogao znati da li on može učiniti nešto po toj zapovjedi u vezi gradnje šatora. Zato se zapovijed prije svega odnosila na one iz naroda ‘koji su bili spremna srca’ kad je u pitanju davanje priloga, a tako i na one koji su ‘vješti’ po pitanju gradnje. ‘Sve zapovjedi’ koje su se odnosile na gradnju šatora sastanka se su se mogle izvršiti iako one nisu obavezivale svakog pojedinca da učini svaki dio tih zapovjedi. Zato u tom izvještaju stoji:

Onako kako je Jehova zapovjedio Mojsiju, tako su sinovi Izraelovi obavili sav taj posao. I Mojsije je pregledao sve što je napravljeno, i vidio je da su učinili onako kako je Jehova zapovjedio, tako su učinili. I Mojsije ih je blagoslovio. (2.Mo 39:42,43)

Kao što vidimo, Bog je ‘blagoslovio cijeli narod’ jer su ‘učinili sve što je Jehova zapovjedio’ u vezi gradnje šatora sastanka. Zar na isti način neće ‘blagosloviti’ sve nas kao skupštinu i kao pojedince iako se nismo svi stavili pod obavezu da ćemo izvršiti onaj dio posla koji se ne odnosi na nas nego na one koji su unaprijed ‘određeni’, ‘pozvani’ i ‘ovlašteni’ za neku službu, za neki zadatak ili posao, za one koji su ‘vješti’ u izvršavanju nekog zadatka i na one koji spremna srca mogu samo dati svoj prilog u materijalnim stvarima, ali osobno ne sudjeluju u propovijedanju, poučavanju, gradnji dvorana i slično? Bog želi da njegov narod bude poučen svemu što je dobro, kako bi ga mogli slaviti svojim dobrim djelima. Pogledaj što je Mojsije rekao:

"Evo, poučio sam vas uredbama i zakonima, kao što mi je zapovjedio Jehova, Bog moj (...). Držite ih i postupajte po njima, jer ćete tako biti mudri i razboriti u očima svih naroda koji će čuti za sve te uredbe, pa će reći: ‘Ovaj veliki narod zaista je narod mudar i razborit (...) A meni je tada Jehova zapovjedio da vas poučim uredbama i zakonima, da postupate po njima...“ (5.Mo 4:5,6,14)

Da bi netko mogao postupati po ‘svim zapovijedima’, morao je biti ‘poučen’ njima. Možemo primijetiti da Petar, na dan Pedesetnice, nije kod davanja temeljitog svjedočanstva poučio prisutno mnoštvo o zapovijedi koja se odnosila na propovijedanje i poučavanje, niti ih je krštenjem u vodi i svetom duhu ovlastilo da izvrše tu zapovijed. Oni su se kasnije ‘posvetili apostolskom učenju’ što pretpostavlja da su ih apostoli ‘poučavali o svim Isusovim zapovijedima’ (Dj 2:42). No, kao što sam naveo gornje primjere, izraz ‘sve zapovijedi’ se trebaju razložiti na grupe zapovijedi kako bi svaki kršćanin znao kako on može izvršavati samo one ‘sve zapovijedi’ koje se odnose na njega.

Iako Izraelci nisu propovijedali po okolnim narodima, ti su narodi mogli ‘čuti za sve uredbe’ po kojima oni žive i služe svom Bogu, pa su mogli dobiti svjedočanstvo o tome kako je Božji narod ‘mudar i razborit’. Zar to nije isto tako postavljeno u skupštini novog Božjeg naroda kojemu je Isus rekao:

"Tako neka vaše svjetlo svijetli pred ljudima, da bi vidjeli vaša dobra djela i slavili Oca vašega koji je na nebesima.“ (Mt 5:16)

Pavle je rekao:

“Živite kao djeca svjetla, jer se plod svjetla sastoji od svake dobrote i pravednosti i istine!“ (Ef 5:8,9)

Kršćani su očito poput drevnih Izraelaca također mogli dati svjedočanstvo držeći se ‘svih zapovjedi’ po kojima su naučeni da žive, a koje im je Bog dao preko Isusa, a Isus preko svojih apostola. I za njih su vrijedile riječi koje je rekao Mojsije Izraelcima:

"Zato pazite da činite kao što vam je zapovjedio Jehova, Bog vaš." (5.Mo 5:32)

To je opet značilo da su svi Izraelci – i muškarci i žene, i mladi i stari, i oni koji su nosili neke odgovornosti u narodu i oni koji nisu imali njihova ovlaštenja – trebali ‘paziti’ da izvrše onaj dio ‘svih zapovijedi’ koji se odnosio za njih.

Sve ovo trebamo sagledavati u svjetlu Božjeg zakona kojeg su Izraelci trebali ‘izvršavati’, a koji je sadržavao zapovjedi za cijeli narod, kao što su to bili različiti moralni zahtjevi i načela. Izvršavajući te zapovjedi oni su mogli biti pravi ‘Božji sluge’. No, zakon je sadržavao i zapovjedi koje su važile samo za svećenike, kraljeve, proroke i nazireje koji su od Boga postavljeni u službu da zastupaju pred narodom Boga i njegovu riječ. Izraelci nisu nosili naziv ‘Jehovini svjedoci’ iako su mnogi od njih bili njegovi svjedoci koji su vidjeli ispunjenje njegovih riječi koje je on iznosio preko svojih proroka. Osim toga svi su oni svojim djelima čak i bez riječi mogli svjedočiti za njega dokazujući svojim životom da su njegovi zakoni uzvišeni. Svjedočiti za Boga nije uključivalo obavezu da propovijedaju i poučavaju druge narode, nego samo da svojom podložnošću i poslušnošću prema Božjem zakonu svi zajedno kao narod daju svjedočanstvo o Bogu svojim načinom života i obožavanja.

Kao što Izrael nisu sačinjavali samo svećenici i proroci nego i običan narod, tako ni kršćansku skupštinu nisu trebali sačinjavati samo apostoli, proroci, evanđelizatori, pastiri i učitelji nego i ostali vjernici kao Božji narod koji je trebao udovoljavati Božjim zakonima i svim zapovijedima koje je Isus dao preko svojih apostola. Apostoli su stoga sve Isusove zapovjedi prenosili učenicima kako bi oni držali sve ono što je Isus zapovijedao. Tako je Pavle preko Timoteja dao mnoge zapovijedi skupštinama koje je Timotej posjećivao (1.Ko 4:17). On je te zapovjedi precizirao tako da je svaki kršćanin mogao znati koja se zapovijed odnosi na njega, a koja na druge članove skupštine (vidi 1.Ti 2:1,8-11; 3:1-12; 4:1-11; 5:1-7,17,18; 6:1,2,13,14,17,18).

Kad su u pitanju određene službe, one su se odnosile samo na pojedince. Na sličan su način i apostol Petar i Ivan u svojim poslanicama prenosili Isusove zapovjedi koje su se odnosile na starješine i sluge pomoćnike, na muževe, žene, djecu, mladiće, ali i zapovjedi koje su se odnosile na sve njih zajedno. Među svim tim zapovijedima ne nalazimo niti jednu koja je obavezivala sve kršćane na službu propovijedanja. Npr. umjesto da svim vjernicima u Kolosima skrene pažnju na službu propovijedanja Pavle je napisao starješinama te skupštine, koji su očito slali samo pojedinu braću u tu službu:

“... recite Arhipu: ‘Pazi da izvršiš službu koju si primio u Gospodinu.’“ (Kol 4:17; vidi 1:23,25,28; 4:3,4; Dj 13:1-3) 

Zašto ovakvu izjavu nije uputio starješinama i cijeloj skupštini ako su svi trebali izvršavati tu službu? U Stražarskoj kuli od 15.1.2008. str.16. st.14 stoji:

"Ne znamo tko je bio Arhip ni u kakvim je okolnostima živio, no očito je primio zadatak da propovijeda.“

Arhip je trebao izvršiti sve zapovijedi vezano za svoju službu i svoj zadatak. Zato je zanimljivo zapaziti da se u poslanicama često mogu naći različite zapovjedi koje su upućene cijeloj skupštini, ali kad je u pitanju služba propovijedanja i poučavanja, onda su te zapovijedi izrečene tako da su se odnosile samo na pojedince kao što su bili Pavle, Timotej, Tit, Arhip i drugi. Prema tome, ako je Isus tražio da njegovi učenici ‘drže sve što im je zapovjedio’ onda je očito mislio na one ‘zapovjedi’, ‘zakone’ i ‘načela’ koja su se odnosila na sve njegove učenike, ali ne i one dodatne zapovijedi koje je dao samo apostolima i onima koji su ga trebali zastupati kao njegovi izabrani ‘upravitelji’ Božje riječi (1.Ko 4:1,2,17; 1.So 4:1,2). Njegovi zastupnici su imali dodatne odgovornosti, obaveze i zapovjedi zbog kojih su Kristu trebali položiti poseban račun (Mt 2:6; Lk 12:42,43; 1.Ko 9:16,17).

Isus nije stvorio jedan presedan po kojem je sve svoje učenike ovlastio za propovjednike koji bi išli po narodu i govorili Božju riječ kao što su to do tada u Izraelu činili samo proroci. Također nije sve učenike ovlastio da budu učitelji kao što su do tada bili svećenici. Isus kao najveći prorok i učitelj nije podigao cijeli narod u službu propovjednika i učitelja, nego je po već postavljenom teokratskom pravilu birao i postavljao takve u službu. On nije mijenjao teokratsko pravilo kojeg je Bog uspostavio niti je sve učenike stavio pod isti jaram. Stoga ne možemo njegovu zapovijed ‘idite i načinite učenike’, a koju je dao samo svojim apostolima, smatrati obavezom koja obuhvaća sve njegove učenike. To je bila jedna određena zapovijed koja je važila za određene pojedince koje se postavljalo u tu službu.

Uzmimo u obzir da je nakon Isusove propovijedi na gori, u kojoj je dao mnoge zapovijedi, ‘narod bio zadivljen njegovim učenjem’ (Mt 7:28). Te zapovijedi je spominjao i ranije pa im je tom prilikom rekao:

Zašto me, dakle, zovete ‘Gospodine! Gospodine!’ a ne činite ono što govorim?“ (Lk 6:46)

Da li ih je Isus prekoravao zbog toga što nisu propovijedali? Što je to Isus govorio da čine? Da li im je zapovjedio da nakon svog krštenja i oni idu i čine učenike poput njega i njegovih apostola? Ne, Isus im nikad nije govorio da čine učenike, nego da žive u skladu s Božjim zakonima i svim zapovijedima koje je on često spominjao u svojim propovijedima. Iako su ga nakon tih riječi mnogi od njih slijedili kao njegovi učenici, nitko od njih nije išao propovijedati po gradovima i selima jer tu zapovijed nisu ni čuli. No, kad su čuli i vidjeli dokaze da je Isus veliki Učitelj, onda je to mnoge od njih potaklo da samoinicijativno govore o njemu drugima koji nisu osobno čuli i vidjeli Isusa. Npr. nakon što su mnogi vidjeli čudo uskrsnuća koje je učinio,

... sve je obuzeo strah te su slavili Boga, govoreći: ‘Velik prorok podignut je među nama’ i ‘Bog se smilovao narodu svojemu’. I glas o tome što je učinio proširio se po svoj Judeji i po svoj okolici.“ (Lk 7:11,16,17; 4:14)

Iz ovoga vidimo da su mnogi ljudi i njegovi učenici ‘proširili glas o njemu’, što znači da su spontano i neformalno govorili o Isusu i onome što je govorio bez da su poslani da idu i čine učenike. Oni su zbog onoga što su vidjeli ‘slavili Boga’ i ‘objavili’ drugima dobru vijest o Isusu kao velikom proroku i o Božjem milosrđu koje je preko njega udijelio svom narodu. To što su bili potaknuti da neformalno govore nije isto što i zadatak propovijedanja s ciljem stvaranje učenika kojeg se dodjeljuje samo onima koji se žele i mogu potpuno posvetiti dobroj vijesti, a to su u tom slučaju bili samo neki pojedinci koje je Isus ‘odredio’ i poslao u službu propovijedanja (Lk 10:1; usporedi Dj 8:4; 11:19). Bilo je i onih koji su u Isusovo ime istjerivali demone, a da im to Isus nije zapovjedio. Apostoli su to znali pa su čak branili jednom učeniku koji je to svojevoljno radio. No Isus mu nije zabranio, nego je rekao:

“Ne branite mu, jer nitko tko učini neko silno djelo u ime moje neće moći ubrzo zatim zlo govoriti o meni! Jer tko nije protiv nas, za nas je. Jer tko vas god napoji čašom vode zbog toga što pripadate Kristu, zaista, kažem vam, neće izgubiti plaću svoju.“ (Mk 3:14,15; 9:39-41)

S ovim je Isus dao do znanja da svatko tko vjeruje u Krista može imati odobravanje kad na bilo koji način čini dobro djelo u Isusovo ime. Onaj tko želi, može neformalno govoriti ili objavljivati Božju riječ ako ga na to potiče duh. Može čak u Isusovo ime ‘istjerivati demone’, ali ono što Isus od takvih učenika najviše traži je da oni njegove zastupnike koji su poslani da propovijedaju, ‘napoje čašom vode’. Isus je rekao da će taj čin ljubavi i dobrote cijeniti kao da su to njemu osobno učinili (Mt 25:34-40). Time je Isus svojim apostolima naglasio da će im od takvih i ostalih učenika uvijek biti potrebna podrška i briga za njihove tjelesne potrebe.

Bez obzira što bi netko tko nije poslan, mogao govoriti ‘u Isusovo ime’, Isus traži da svi oni koji nisu poslani, a žele biti njegovi učenici, trebaju podupirati apostole i sve druge osobe koji su poslani u službu propovijedanja. Time je pokazao da je zapovijed o propovijedanju i poučavanju trebala imati svoje službeno mjesto u kršćanskoj skupštini za one koji su ‘odvojeni’ za takvu službu (Ri 1:1). Ostali učenici su trebali podupirati takve propovjednike, što je prije svega uključivalo ‘služenje takvima svojom imovinom’, o čemu Biblija često govori i potiče kršćane na takva dobra dijela koja Isus cijeni (vidi Lk 8:1-3; 12:33a; Ri 15:27). Isusovi učenici su mogli također dati svoj skromni doprinos širenju dobre vijesti ali bez da se obavezuju da će izvršavat tu zapovijed. Objavljivanje je za mnoge pripadnike kršćanske zajednice bila spontana reakcija, pa samim tim nije imala težinu neke obaveze koju su imali ovlašteni propovjednici.

Apostol Pavle je bio svjestan toga pa je rekao za sebe:

"A ako objavljujem dobru vijest, to nije razlog da se hvalim, jer to mi je dužnost. Doista, teško meni ako ne objavljujem dobru vijest! Ako to činim dragovoljno, imam nagradu, a ako to činim preko volje, ipak mi je povjeren zadatak“ (1.Ko 9:16,17). 

Bilješka: Pavle nikad nije napisao: "To nam je svima dužnost"

Ove Pavlove riječi Watctower također krivo koristi kako bi se svim kršćanima ukazalo da i oni poput Pavla trebaju prihvatiti i cijeniti svoju dužnost propovijedanja koja im je povjerena pa o tome čitamo:

“Apostol Pavao je znao da prihvaćanje dobre vijesti cijelim srcem i poslušnost njoj vode do spasenja, dok njeno odbacivanje može donijeti uništenje (2. Solunjanima 1:6-8). Zbog toga se osjećao odgovornim Jehovi za svoju službu. Ustvari, Pavao i njegovi suradnici toliko su cijenili svoju službu da su strogo pazili čak i na to da ljudi ne bi stekli dojam kako od službe imaju materijalnu dobit. Osim toga, Pavla je srce navelo da kaže: ”Ako, naime, propovijedam Radosnu vijest, to mi ne daje pravo na slavu, jer sam na to obvezan. I jao meni ako ne propovijedam Radosne vijesti!“ (1.Korinćanima 9:11-16, St). Budući da smo Jehovini predani sluge, ’obavezni smo na propovijedanje radosne vijesti‘. Naš je zadatak propovijedati poruku o Kraljevstvu. Tu smo odgovornost prihvatili kad smo se predali Bogu.(Usporedi Luku 9:23, 24.) Osim toga, moramo otplatiti dug. Pavao je rekao: ”Dužan sam i Grcima i divljacima, i mudrima i nerazumnima. Za to, od moje strane, gotov sam i vama u Rimu propovjediti evangjelje“ (Rimljanima 1:14, 15). Pavao je bio dužnik zbog toga što je znao da mu je dužnost propovijedati kako bi ljudi mogli čuti dobru vijest i biti spašeni (1.Timoteju 1:12-16; 2:3, 4). Zbog toga se jako trudio izvršiti svoj zadatak i otplatiti dug bližnjima. Budući da smo kršćani, i mi moramo otplatiti takav dug. Osim toga, propovijedanje Kraljevstva glavni je način da se pokaže ljubav prema Bogu, njegovom Sinu i svojim bližnjima (Luka 10:25-28).“ (Stražarska kula, 15.9.1996. str.17)

Ovdje opet vidimo kako Watchtower koristi Pavlove riječi - s kojima je ukazivao na svoju dužnost propovijedanja kao ovlaštenog evanđelizatora - na sve kršćanske vjernike kako bi ih se navelo na obavezu i odgovornost prema Bogu i bližnjima. Međutim, ove riječi koje su vrijedile za Pavla se mogu odnositi samo na one koji su poput njega pozvani i poslani u službu propovijedanja. Osim toga, Pavle se u svojoj poslanici obraća svojoj braći u Rimu i njima je rekao kako će im propovijedati evanđelje, što ukazuje na držanje propovijedi na njihovim sastancima (Rim 1:14,15).

Propovijedanje je bilo ‘dužnost’ koju su ‘dragovoljno’ izvršavali samo oni kojima je bio ‘povjeren zadatak’ i samo su oni kao Kristovi ‘robovi’ trebali očekivati odgovarajuću nagradu za to što su činili u toj službi prema vjernicima i nevjernicima (Mt 25:14-19). Gornje riječi se ne mogu odnositi na ostale kršćane kojima nije povjeren taj zadatak. Oni ne moraju osjećati tu istu dužnost prema dobroj vijesti ali mogu biti potaknuti da je na razne načine podupiru, prije svega svojim načinom života, gostoprimstvom i materijalnim prilozima. Isus će ih stoga nagraditi jer time podupiru njegove ‘robove’ koje on naziva svojom najmanjom ‘braćom’ (Mt 25:34-40). Stoga ako netko nije određen, odvojen, pozvan i poslan da izvrši taj zadatak on ne bi trebao niti Bogu, a  niti ljudima polagati račun ta to.