Propovijedanje nakon izlijevanja svetog duha

Apostoli su svoje iskustvo u službi propovijedanja stekli surađujući sa Isusom koji im je dao primjer i upute kako bi i oni mogli biti dobri propovjednici i učitelji Božje riječi. Kad ih je poučio onda ih je slao u gradove i sela gdje su poput njega propovijedali u sinagogama i drugim javnim mjestima. Kao što smo vidjeli u prethodnom razmatranju Isus je samo njima dao zapovijed da propovijedaju i čine učenike. Tu im je zapovijed ‘ponovio’ kad je uskrsno (Iv 20:21). Prije svog uzašašća Isus je svojim apostolima dao još jednu zapovijed kad im je rekao:

Ne idite iz Jeruzalema, nego čekajte ono što je Otac obećao, o čemu ste čuli od mene! Jer Ivan je krstio vodom, a vi ćete nedugo nakon ovih dana biti kršteni svetim duhom.“ (Dj 1:4,5)

Kao što je krštenje u vodi bilo namijenjeno svima tako je bilo i sa krštenjem svetim duhom. Iza krštenja svetim duhom je stajao Isus pa su se prvi kršćani krštavali u njegovo ime, a ne u ime Oca, Sina i svetog duha. Krštenje u Isusa je značilo primiti od Oca sveti duh i postati član Božje obitelji. Apostoli su se stoga vratili u Jeruzalem i ‘popeli se u gornju sobu gdje su boravili’ zajedno sa drugim učenicima (Dj 1:13). Osim toga Luka se gornjim riječima svog drugog izvješća nadovezao na zadnje riječi svog ‘prvog izvještaja’ gdje je zapisao da su apostoli nakon što su se ‘vratili u Jeruzalem, stalno bili u hramu blagoslivljajući Boga’ (Lk 24:52,53). To nam govori da su apostoli nakon Isusovog uzašašća već od ranog jutra odlazili ‘u hram’ gdje su bili i ostali učenici Isusa Krista.

Tih je dana ‘u hram’ dolazilo i mnogo bogobojaznih Židovi iz Judeje i dijaspore kako bi se posvetili obožavanju koje je bilo povezano s Pashom, blagdanom beskvasnih kruhova i Pedesetnicom. Kako navodi Encyclopedia Judaica, hodočasnici su se sastajali s prijateljima te odlazili u hram kako bi štovali Boga, prinosili žrtve i proučavali Toru. To što su apostoli ‘blagoslivljali Boga’ nam govori da su iz osjećaja zahvalnosti ‘dobro govorili o Bogu’ i da su ga ‘hvalili’ pred ostalim učenicima koji su se s njima okupljali tih dana u hramu i u kući, ali još uvijek nisu javno propovijedali Krista pred ostalim narodom koji su tih dana dolazili u hram (vidi 2.Lje 20:26; Ps 103:1). Što se onda to dogodilo ‘na dan Pedesetnice’? Izvještaj kaže:

"A na dan Pedesetnice svi su bili zajedno na istome mjestu. I iznenada je nastala huka s neba kao kod naleta jakog vjetra i ispunila je cijelu kuću u kojoj su sjedili. I ugledali su nešto poput plamenih jezika koji su se razišli te je po jedan sišao na svakoga od njih. I svi su se ispunili svetim duhom i počeli govoriti raznim jezicima, kako im je duh davao da govore." (Dj 2:1-4)

Koliko je tada bilo ‘učenika’ koji su sjedili u kući kada se to desilo? Prema onome kako je Luka opisao taj događaj moglo bi se zaključiti da izraz ‘svi’ uključuje ‘oko 120 učenika’ koji su se u tom broju skupilo na jednom ranijem sastanku zajedno sa apostolima. Međutim, moguće je da se radi i o nekom drugom broju.

Zanimljivo je da su kasnije Židovi koji su se tom prilikom zatekli u hramu primijetili da njihovim različitim jezicima govore samo ‘Galilejci’. Zašto nisu čuli i Judejce? Da li to govori u prilog tome da su sveti duh najprije primili samo apostoli jer znamo da su svi oni bili Galilejci. Čak su im se i anđeli deset dana prije ovoga obratili apostolima govoreći: “Ljudi Galilejci! šta stojite i gledate u nebo?“ (Dj 1:11). Ako apostoli nisu bili sami onda su sa njima uglavnom bila braća iz Galileje među kojima su vjerojatno bili i oni muževi koje je Isus ranije izabrao i poslao da propovijedaju (Lk 10:1). Naime, Izraz ‘svi’ je često neodređen i ne mora se odnositi na sve one na koji se spominju u istom izvještaju nego vjerojatno ne neke od njih.

Na primjer, Matej izvještava da su ‘svi’ prisutni vikali da se Isusa ubije. No poznato je da to nisu vikali ‘svi’ nego jedna glasna većina iz naroda, dok su ostali prisutni bili svjedoci toga (Ma 27:22-25). Marko izvještava da su Ivanu krstitelju dolazili ‘sav kraj Judejski i svi stanovnici Jeruzalema i da ih je on krštavao’, što naravno ne znači da se to doslovno odnosi na sve Židove, nego vjerojatno na jedno mnoštvo ljudi, od kojih su neki bili samo promatrači (Mk 1:5; Mt 3:7). Luka izvještava da su ‘svi’ učenici prodavali svoje posjede i imovinu, iako mnogi učenici nisu imali svoje nekretnine jer su bili iz dijaspore (Dj 2:44,45). Takvih primjera ima više tako da izraz ‘svi’ ne mora značiti da su svi prisutni govorili jezicima jer bi to značilo da se to odnosilo i na one koji nisu bili Galilejci ukoliko su osim apostola na tom sastanku bili i drugi muškarci, žene pa ćak i djeca iz Judeje. Zato je moguće da je ovdje riječ prije svega o apostolima kao Galilejcima, a također o jednoj određenoj grupi izabranih učenika iz Galileje koji su primili sveti duh zajedno s apostolima.

Kristovih učenika koji su živjeli po Galileji i Judeji je vjerojatno bilo mnogo više od 120. Iako Isus nije tražio da svi njegovi učenici budu u Jeruzalemu kako bi bili kršteni svetim duhom, onda ta zapovijed očito nije imala toliku važnost za sve njih, koliku važnost je imala za apostole i druge poslanike koji su ga stalno slijedili, a koji su trebali biti temelj nove Skupštine. Čak ni apostoli nisu tih dana sazivali sastanke s tom namjerom kako bi svi Isusovi učenici, doživjeli izlijevanja svetog duha. Krštenje duhom nije trebao biti izolirani događaj koji bi se odigrao samo jedanput čime bi svi oni, koji ne bi bili prisutni tom prilikom, bili uskraćeni. Isus je samo apostolima rekao da svi oni budu u Jeruzalemu kad se to desi. Za njih se može sa sigurnošću reći da su tog dana 'svi oni bili sakupljeni u gornjoj sobi kad se desilo izlijevanje svetog duha.

Ono što se desilo na taj dan je bilo povezano utemeljenjem kršćanske skupštine, u kojoj su apostoli i drugi muževi svetim duhom već bili ‘ovlašteni’ za Isusove zastupnike (Iv 20:21). Budući da je ta skupština bila ‘sazidana na temelju apostola i proroka’ onda se može pretpostaviti da se nakon apostola sveti duh ‘razišao’ na izabrane muževe iz Galileje koji su tim činom postali ‘proroci’, a ukoliko su još neki učenici bili tom prilikom na tom mjestu, onda su oni primili sveti duh tek nakon njih (Ef 2:20; vidi Dj 11:27).

Kao što je ‘sedamdeset sinova’ koji su pripadali ‘dvanaestorici’ Jakovljevih sinova došlo u Egipat gdje su stvorili temelj svog naroda Izrael, tako su i ovi proroci i evanđelizatori zajedno s apostolima tvorili temelje nove nacije ‘Izrael’ (1.Mo 46:5-7,26,27; 2.Mo 1:1-5; usporedi 4.Mo 33:9; Dj 3:25). Isus je očito već ranije s određenom namjerom izabrao ‘dvanaest’ apostola i ‘sedamdeset’ muževa za svoje zastupnike i poslao u službu propovijedanja kao evanđelizatore jer je taj broj odgovarao i broju muževa koji su kasnije trebali pomoći Mojsiju oko vođenja i upravljanja narodom (usporedi 2.Mo 24:1; 4.Mo 11:16). Budući da ih je izabrao nakon ‘dvanaest’ apostola, onda su očito i oni trebali primiti sveti duh među prvima i biti temelj cijelog novog naroda ‘Izrael’ kao ‘nove zemlje’ (Lk 10:1; Ri 11:12,25,26; 2.Pe 3:13). Ukoliko su tom činu izlijevanja svetog duha trebali svjedočiti i ostali učenici – muževi i žene - koji su se trebali nadograditi na te temelje, onda se ovaj događaj trebao odigrati u vrijeme kada bi ‘svi’ oni bili zajedno na jednom te istom mjestu.

Razlog zašto su apostoli nekoliko dana prije ovog događaja sazvali skup na kojem je bilo prisutno oko 120 braće, je da bi među njima pronašli i izabrali još jednog učenika koji bi popunio upražnjeno mjesto dvanaestog apostola. To je bilo potrebno učiniti kako bi taj izabrani apostol zajedno s njima sačinjavao ‘puni broj’ kojeg je Isus odredio i kako bi svi oni zajedno kao jedno tijelo primili obećani sveti duh. Očito je trebalo postaviti temelje kršćanske skupštine. Stoga su po biblijskoj logici samo određeni muževi zajedno s apostolima trebali primiti sveti duh prije ostalih učenika. Svi oni koji su svjedočili tom događaju su:

"ugledali nešto poput plamenih jezika koji su se razišli te je po jedan sišao na svakoga od njih" (Dj 2:3).

Budući da se u ovim riječima koristi izraz ‘razišli’ onda možemo pretpostaviti da je sveti duh u obliku plamenih jezika najprije sišao na apostole, što bi bilo sasvim razumljivo, te da su se potom ti plameni jezici ‘razišli’ i sišli na ostale izabrane muževe koji su ušli u temelj nove skupštine. U suprotnom, da su plameni jezici u istom trenutku stali iznad svih glava, onda se ne bi morali razići. 

To nas podsjeća na događaj kada je Bog ‘uzeo nešto duha sa Mojsija i stavio ga na svakog od sedamdesetorice starješina’ koji su postali ‘proroci’. Izvještaj kaže:

"Potom je Mojsije izašao i kazao narodu riječi Jehovine. Skupio je sedamdeset muževa između starješina narodnih i postavio ih oko šatora.  I Jehova je sišao u oblaku i govorio je s njim te je uzeo nešto duha što je bio na njemu i stavio ga na svakoga od sedamdesetorice starješina. I čim je duh sišao na njih, stali su se ponašati neobično — kao proroci kad padnu u proročki zanos. Ali to se više nikad nije ponovilo." (4.Mo 11:24,25)

Kao što vidimo, proročki duh koji je bio na Mojsiju je sišao samo na odabranih sedamdeset muževa dok su ostali iz naroda bili promatrači. Tako je to vjerojatno bilo i na dan izlijevanja svetog duha na grupu Isusovih učenika. Očito su najprije apostoli dobili puninu duha što je vidljivo i po njihovom djelovanju nakon ovoga kada su samo oni mogli činiti ‘čuda i znamenja’ (Dj 4:33a; vidi 2:43; 5:12,42). Nakon toga su se vjerojatno jednim teokratskim redom plameni jezici ‘razišli po jedan’ i na onih sedamdeset muževa koji su već ranije bili izabrani od Isusa za evanđelizatore. No, ne može se sa sigurnošću tvrditi da su to doživjeli i drugi ukoliko su bili prisutni jer smo vidjeli da su samo muževi iz Galileje govorili drugim jezicima. Tako su samo apostoli i drugi izabrani muževi koje Biblija spominje u sebi imali onu puninu duha s kojim su mogli na razne načine svima dokazivati da Bog djeluje preko njih kao prvih Kristovih zastupnika. Ukoliko pretpostavimo da su osim njih i drugi muževi i žene bili prisutni tom događaju onda su oni bili samo promatrači ali su tim činom postali sastavni dio Kristove skupštine novog naroda koju je on na takav način posvetio svojom krvlju.

Ove pojedinosti, o kojima Luka nije detaljno izvijestio, nam pomažu razumjeti što se desilo na dan Pedesetnice. U jutro tog dana, vjerojatno u vrijeme kad su se braća okupila na zajedničkoj molitvi, Bog je poslao sveti duh u vidljivom obliku, čime je preko Krista najprije krstio njegove apostole. Tako su ‘dvanaest apostola’ postali prvi sinovi novog naroda ‘Izrael’ čime su predočavali dvanaest Jakovljevih sinova. Ispunivši ih puninom duha, on ih je postavio za svoje pomazane zastupnike – Evanđelizatore, Pastire i Učitelje koji su zamijenili svećeničku klasu. Tim činom je potvrdio savez za kraljevstvo kojeg je sklopio s njima nedugo prije svoje smrti. Tom prilikom je Isus svetim duhom krstio i druge izabrane muževe ‘evanđelizatore, proroke i učitelje’ na kojima je utemeljio i pomazao svoju skupštinu, a zatim je svetim duhom od tog dana krstio i sve ostale vjernike bez očitovanja plamenih jezika (Ef 2:20; 4:11).

Takav razvoj događaja je stvorio sve pretpostavke da se preko punog broja od ‘dvanaest apostola’, a također i od punog broja od ‘sedamdeset sinova’ rodi nova duhovna nacija. Nedugo nakon što su apostoli postavili temelj svojim svjedočenjem i krštenjem mnogih vjernika, Božji duh je trebao početi djelovati i na ostalu duhovnu djecu. Židovi koji su do tada bili kršteni u vodi od strane Ivana Krstitelja i Isusa Krista trebali su prihvatiti Isusa za Krista kako bi bili kršteni svetim duhom. Ovom prilikom se ispunilo Joelovo proročanstvo koje je Petar tom prilikom istaknuo rekavši:

"... to je ono što je rekao prorok Joel: "U posljednje ću dane“, govori Bog, “izliti duha svojega na sve vrste ljudi, i sinovi će vaši i kćeri vaše proricati, mladići će vaši viđenja vidjeti, a starci vaši snove sanjati. Čak ću i na robove svoje i na robinje svoje u te dane izliti duha svojega, i oni će proricati.  I dat ću znamenje gore na nebu i čudesne znakove dolje na zemlji, krv i vatru i oblake dima. Sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv prije nego dođe veliki i slavni dan Jehovin.  I svatko tko prizove ime Jehovino bit će spašen.’” (Dj 2:16-21)

Na kraju je Petar pozvao prisutne rekavši:

“Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista radi oproštenja grijeha svojih i primit ćete dar svetoga duha! Jer to je obećanje dano vama i djeci vašoj i svima onima koji su daleko, koliko ih god Jehova, Bog naš, pozove k sebi.“ (Dj 2:38,39)

Ovo proročanstvo se trebalo ispuniti na učenicima koje su apostoli od tada krštavali i polagali ruke na njih. Naime, ako analiziramo ove riječi vidimo da proročanstvo kaže kako će ‘mladići vidjeti viđenja, a starci sanjati snove’ kroz koje će dobivati nebeske objave. No, mnoštvo prisutnih ljudi nisu tim darovima svjedočili tog dana, niti je to značilo da će svaki kršćanin, samim tim što je ‘mladić’ ili ‘starac’, imati takve darove duha. Te darove su nakon krštenja imali samo pojedini kršćani, a ne svi kršćanski mladići i starci. Na sličan način možemo gledati na izjavu da će ‘sinovi i kćeri, robovi i robinje proricati’.

To što su tog dana ‘apostoli i proroci’ govorili jezicima je bila samo uvertira u to da će Bog od sada svojim duhom omogućiti ‘muževima i ženama’ da prorokuju, ali opet ne svima. Umjesto da se podrazumijeva kako su svi kršćanski muževi i žene proricali, Biblija navodi samo neke pojedine muževe, a među njima i Filipove ‘četiri kćeri’ za koje se moralo naglasiti da su ‘prorokovale’, a što je njih i ostale izdvajalo iz mnoštva kršćanskih muževa i žena koji nisu na taj način bili potaknuti duhom da prorokuju (vidi Dj 11:27; 13:1; 15:32; 21:9). Stoga ne možemo zastupati mišljenje kako je sveti duh s ovim darovima duha tog dana ovlastio sve kršćane da prorokuju i propovijedaju.

Samim tim što je ‘prorokovanje’ bilo namijenjeno za izgrađivanje novih u vjeri, ono nije bilo isto što i ‘propovijedanje’ nevjernicima (1.Ko 12:7-11; 14:22; Mt 10:7). Prema tome, Isus je svetim duhom najprije krstio one muževe na kojima je utemeljena i pomazana njegova skupština. Preko njih je trebao krstiti sve ostale muževe i žene kao svoje učenike. On tim činom krštenja svetim duhom nije uveo novo pravilo po kojem će, poput drevnih proroka, svi članovi Božjeg naroda biti postavljeni u službu propovjednika. Čak ni darovi duha nisu dani učenicima isključivo sa tom svrhom niti su bili dokaz da je netko postao ovlašteni propovjednik. Pogotovo je pogrešno što Watctower uporno tvrdi da je Isus tim činom izlijevanja svetog duha pomazao sve muževe i žene za svoje suvladare jer to nije bio smisao posvećenja njegove Skupštine.