Nakon par dana sam im dostavio pismo kao nastavak ove teme o principima i praksi postupanja prilikom vođenja pravnih procesa, s tim da sam želio navesti primjer gdje se određeni problem može rješavati u suradnji između onih koji navodno krše određeno načelo i starješina koji sude po tom načelu koje je samo po sebi diskutabilno.

Primjer suradnje


 

Draga braćo,

Kao nastavak onoga što sam vam napisao želim napomenuti kako je naša Zajednica u svojoj povijesti uspjehe u obrani svojih prava uvijek imala kod sudova koji su bili odvojeni od vlasti, dok je kod totalitarnih režima to bilo teško postići. S druge strane, da su ti svjetski sudovi uvažavali sistem prosuđivanja kojim se koriste pravni odbori Jehovinih svjedoka, Jehovini svjedoci nikad ne bi dobili niti jednu presudu u svoju korist. Ne želim dokazivati kako su svijeski sudovi pravedniji, ali postoje činjenice koje to potvrđuju i zato želim ovom prilikom o tome govoriti kako ne bi ponovno bio osuđen za kruto tumačenje definicije otpadništva i nešto što bi trebalo biti tolerirano i prepušteno slobodi savjesti. Božji zakoni i načela trebaju uvijek biti iznad ljudskih.

Činjenica je da ljudi u svojim društvenim i religioznim organizacijama unose zakone kojima s jedne strane pokušavaju održati red i mir a da time idu na štetu pojedinaca i grupa koji imaju drugačija gledišta i uvjerenja. Slično se dešava unutar naše Zajednice. Iznijet ću jedan primjer koji to najbolje oslikava jer želim da vidite koliko se neka pravila i gledišta te ustrajavanje na njima dovodila do nepotrebnih problema s kojima su se suočavala mnoga naša braća, a i ja među njima. Ja sam osobno imao iskustvo sa svjetskim sudom u vrijeme jednopartijskog sistema koji me je osudio po pitanju prigovora savjesti i odbijanja služenja vojske. Dobio sam branitelja po službenoj dužnosti koji nije mogao niti malo utjecati na sud jer je vlast takve osobe tretirala kao neprijatelje društva. Nije mogao sudu predložiti alternativnu službu kako bi bio oslobođen zatvorske kazne od tri pol godine koja me je čekala iako se o tom pitanju raspravljalo u javnim medijima. Zato se zbog tih ograničenja unutar takvog društvenog sistema ni starješine nisu mogle zauzeti za mene i naći mi onog branitelja koji bi opravdanim argumentima utjecao na sud.

Ovo iznosim jer mene i mnogu mladu braću njihovi starješine nisu mogle zaštititi od zatvorske kazne, a mogli su da su stvari u Zajednici od samog početka bile ispravno postavljene. Starješine su bili ograničeni uputama i učenjima Zajednice koja je alternativnu službu desetljećima smatrala povredom neutralnosti. Da su braća u Upravnom a kasnije i Vodećem tijelu ispravno razumjela biblijska načela i jasno definirala pitanje neutralnosti, onda ne bi svoju sajest, kruta pravila i gledišta nametali braći nego bi dozvolili da braća imaju izbor po svojoj savjesti u zemljama koje su nudile alternativnu službu. S druge strane bi Zajednica također preko UN i međunarodnih institucija vršila pritisak na one državne sisteme koje su ignorirale pravo pojedinca na prigovor savjesti tako da bi s time zaštitila svoju braću od progona i zatvora. Ono što mnogi ne znaju je činjenica da su braća u Vodećem tijelu zbog svog pogrešnog gledišta donekle odgovorna za ovakvu situaciju. Da li su ta mlada braća trebali šutjeti o tome i bespogovorno trpjeti zatvorske kazne pa čak i isključenje iz Zajednice? Ili su oni mogli dati svoj glas i preko starješina doći do Vodećeg tijela da tu stvar promjeni u skladu sa gledištima one pojedine braće koji su na temelju Biblije i logičnog rasuđivanja uvidjela da je tadašnje pravilo i učenje bilo pogrešno?

Ja sam preko jednog brata jako dobro upoznat sa činjenicom da su neka mlada braća preko svojih starješina nastojala izboriti da se njihov glas čuje jer su imali dovoljno razloga da od Vodećeg tijela zatraže promjenu po tom pitanju. Taj brat je došao do nekih dokumenata koji o tome svjedoće. Kod sebe imam pismo jednog brata iz Belgije po imenu Michel Weber, koji je još 1977. godine pisao Vodećem tijelu. Iz njegovog pisma izdvajam neke važne misli:

„...Civilna služba je zamjena za vojnu službu. To je prilično očito. Međutim, to nije razlog da bi se odbilo. Kada mi odbijamo transfuziju krvi, mi smo zahvalni doktorima kada nam daju proizvod koji može zamijeniti krv. Ili kada nam je ponuđeno neiskrvareno meso mi to odbijamo, ali radosno prihvaćamo svako drugo meso. (...)

Osobno, ja ne vidim zašto bi bilo protivno kršćanskom zakonu prihvatiti tu soluciju. Da sumiram, da li vi braćo smatrate kako je pitanje prihvatiti ili ne prihvatiti taj zakon od 1969, stvar osobne odluke? Ako je vaš odgovor potvrdan, tada bi to hitno trebalo prenijeti skupštinama. Mnoga braća zaista misle da će biti isključeni kada prihvate te mogućnosti, umjesto da idu u zatvor. Nadglednici bi trebali točno znati kakav stav da zauzmu kada je član skupštine donio takvu odluku. Oni bi trebali moći objasniti da je njihova odluka stvar savjesti pojedinca...“

Ovaj brat je uvidio nelogičnost kojom se u svom razmišljanju i tumačenju vodilo Vodeće tijelo i s razlogom je tražio da se to tumačenje preispita. Neki starješine se nisu htjeli miješati u to misleći da Vodeće tijelo ima ispravan stav i tumačenje. Međutim, bilo je nekih starješina koji nisu željeli proturječiti toj mladoj braći nego su ipak razmotrili njihove argumente koje su pismeno predočili Podružnicama u svojoj zemlji tako da je to pitanje ipak došlo do Vodećeg tijela. To je dovelo do pitanja o alternativnoj službi kojom se bavilo Vodeće tijelo skoro dvadeset godina. Prema Vodećem tijelu je upućeno na desetke pisama iz cijelog svijeta iz kojih se vidjelo da mnoga braća nisu razumjeli niti logiku niti sklad Biblije sa tim stavom i učenjem Organizacije. U mnogim su slučajevima same Podružnice postavljale pitanja u vezi ispravnosti tog pravila, te su prezentirale biblijske razloge da to pitanje postane pitanje savjesti pojedinca.

Bilo je slučajeva da su braća bila uznemirena kad su im druga braća pa čak i starješine sugerirala da bi trebala prihvatiti civilnu službu što je bilo suprotno nametnutom stavu Zajednice kojeg ni sami nisu mogli objasniti pred drugima jer ga nisu mogli razumjeti onako kako su ga po svom razumijevanju prezentirali u publikacijama članovi Vodećeg tijela. O tome svjedoći pismo upućeno Vodećem tijelu iz belgijske Podružnice u kojem izmeđuostalog stoji:

„...Kao što smo napisali u našim prijašnjim pismima od 8. ožujka 1978. i 25. travnja 1978. neki mladići i starješine imaju poteškoće sa razumijevanjem toga kada je u pitanju provedba alternativnog civilnog posla, da bi se zadovoljilo vojne vlasti. Oni kažu (što je protivno učenju Zajednice) da je prihvaćanje civilne službe pitanje savjesti. Ali, kao što smo napisali, većina braće razumije da je neispravno prihvatiti alternativnu civilnu službu. (...) Mogu li oni objasniti i poduprijeti ovakvo stajalište na temelju Biblije? Nekolicina braće je zaista u poziciji da sa Biblijom objasni zašto odbijaju prihvatiti alternativni civilni posao umjesto vojne službe. Što se tiče vojne službe i političkih pitanja, oni su sposobni objasniti da Biblija osuđuje te aktivnosti, ali što se tiče civilne službe samo vrlo malo njih je zaista sposobno demonstrirati Svetim Pismom da takva služba ne može biti prihvaćena umjesto vojne službe. Ne samo mladići, već i neki starješine imaju poteškoće u objašnjavanju tog stava. Čuli smo da neka braća nisu mogla objasniti svoj stav neutralnosti pred sucima koji se ponekad igraju sa njima kao mačka sa mišem. Pored toga, braća odbijaju civilnu službu koja im je predložena u zamjenu za aktivnu vojnu službu zato što, u osnovi, znaju da je neispravna i zato što Zajednica na to isto tako gleda. Iz tog razloga neki su sudovi rekli braći kako su primorani od Zajednice da odbace zakonsku odredbu civilne službe. Obratila nam se nekolicina braće, koji su došli u Podružnicu raspraviti pitanje kršćanske neutralnosti. Neka od ove braće uznemirena su od strane nekih starješina ili mladića koji su ih pokušali uvjeriti da bi trebalo prihvatiti civilnu službu, posebno kada su u pitanju humanitarne aktivnosti. Mi smo jasno dali do znanja da svatko za sebe mora donijeti odluku i da nije moguće da mi ili Zajednica govorimo ikome što da radi...“

Ovo pismo jasno pokazuje čemu je ta lojalnost bila pokazana. Ono s jedne strane svjedoči o naporima Odbora da lojalno podupire organizacijsko pravilo. To također pokazuje da nije bila stvar u lojalnom podupiranju kršćanskih načela kako su ih oni sami razumjeli, niti odgovaranje na poticaje savjesti koji su potaknuli mladiće da odbiju alternativnu službu i da zbog toga budu zatvoreni. Istina je kako je nekolicina, zapravo vrlo malo pogođene braće moglo objasniti, na temelju Biblije, temelj za to organizacijsko pravilo.

Pismo izjavljuje da su oni ipak odbili alternativnu službu zato jer su znali kako na to gleda Zajednica. S obzirom da oni to nisu mogli objasniti na temelju Biblije, njihova 'spoznaja da je to neispravno' zapravo može samo značiti da, za njih, što god da je Zajednica rekla, utvrdilo je ispravnost ili neispravnost pitanja – a ne ono što samo Pismo kaže. Oni su proveli po nekoliko godina u zatvoru, ne zato što su donijeli odluku utemeljenu na osobnoj savjesti i osobnom uvjerenju, već zbog odanosti ljudski postavljenom propisu. Toga su bili svjesni još neki starješine koji su uvažavali gledišta koja su tada bila suprotna službenom tumačenju. Tako je odbor Podružnice u Kanadi izmeđuostalog napisao:

„… Mi nalazimo to kao problem za uspješnu raspravu. Ili trebamo bolje pojašnjenje u vezi toga ili trebamo preispitati našu neutralnost u kojoj mi sudjelujemo ili sa kojim agencijama surađujemo. (...) Stoga, mi iskreno osjećamo da trebamo čisti rez, jasnu poziciju definiranu za nas, onakvu po kojoj braća svugdje mogu reagirati sa razumijevanjem, dokazujući je iz Biblije na temelju kršćanske neutralnosti i onakvu da ju i službenici mogu lako shvatiti bez toga da moraju poduzeti tečaj kako bi svakog pojedinca mogli razumijeti njegova religiozna gledišta – a to im je smetnja. (...) Međutim, bili taj napor prema tome da se ima pojednostavljeno, standardizirano stajalište, bio u skladu sa Biblijom? Da li bi imali podršku Biblije za to stajalište? Pa, mi bi još uvijek poštivali Cezara. (Rimljanima 13) Ali, mi bi s puno poštovanja odbili sudjelovati u bilo kojoj aktivnosti naređenoj od bilo koga tko bi zahtijevao od nas da ne poslušamo Boga ili da Njemu ne damo što smo dužni. (Mat. 22:21; Djela 5:29; Ot. 1:9) Cezarov „mač“ u prvom stoljeću često je bio javno manifestiran u obliku vojske, ali kršćansko poštovanje za Cezara u toj manifestaciji ni na bilo koji način nije značio kako su kršćani postali dio vojne ustanove. Pa ipak, on je često morao 'slušati zapovjedi' od vojnih vlasti. (...) Pod tom ljudskom vlašću, koliko bi naša rana braća mogla umaknuti vojnoj upravi? Gdje su oni povukli granicu? Mi nismo bili u mogućnosti pronaći ovdje bilo koje povijesno djelo koje nešto o tome otkriva, međutim, čini nam se razumnim da je ono što su morali učiniti bilo jednostavno odbijanje kompromitiranja kršćanskih načela u vezi onoga što im je bilo naređeno da rade ili proizvode...“

Ovaj Odbor starješina je dao do znanja kako oni nisu suglasni sa tada važećim stavom Zajednice koji po njima nije bio objašnjiv sa stajališta logike Svetog Pisma. Da li su zbog toga odstupanja na sebe navukli gnjev Vodećeg tijela? Što su trebali poduzeti starješina kako bi se sporno pitanje rješavalo na višem nivou. O tome svjedoći jedno drugo pismo poslano iz španjolske podružnice:

„...Kada neki starješina diskutira pitanje zamjenske službe sa nekom osobom, ta osoba uglavnom prihvaća da je zamjena ista stvar kao i vojna služba. Ali ta ideja nije uobičajeno u potpunosti shvaćena. Umjesto toga, uzima se da je to gledište Organizacije, a i starješine to predstavljaju kako mogu, i braća lojalno to slijede jer znaju da se to od njih očekuje. Ali, nama se čini da mnoga braća na naše objašnjenje gledaju kao na nešto izvještačeno. (...) Kao dio istrage za ovaj izvještaj, član odbora podružnice opsežno je razgovarao sa trojicom braće koja su bila primjerna u svom stavu neutralnosti godinama ranije. Također je razgovarao sa trojicom zrelih starješina, od kojih su dvojica iz drugih zemalja, koji se nisu osobno suočili sa pitanjem neutralnosti u Španjolskoj. Isplivala su različita gledišta u vezi mnogih aspekata ovog pitanja, ali postojala je potpuna suglasnost po jednom pitanju: Praktički niti jedan mladi brat u potpunosti ne razumije zašto mi ne možemo prihvatiti „zamjensku službu“ ako je ona civilne prirode te nije pod kontrolom vojske. Čini se jasnim da isto tako niti mnogi starješine to ne razumiju, pa prema tome oni često šalju mladiće u podružnicu po informacije. Zato se pojavljuje pitanje, Zašto oni to ne razumiju? Da li je to nedostatak osobnog studija? Ili je to iz razloga što argumenti i rezoniranje koje mi koristimo nisu dovoljno uvjerljivi ili nemaju jasnu i čvrstu biblijsku podlogu? (...) Kako mi sa uvjerenjem možemo tvrditi i pokazati da osoba koja ima prigovor te traži posao koji će mu donijeti izuzeće od vojne službe, ne krši svoju kršćansku neutralnost, a da onaj koji prihvati taj isti taj posao, kao dodijeljeni zadatak od vojne službe, na taj način sebe odvaja od skupštine? (...) U odnosu na gore postavljena pitanja, svi članovi odbora Španjolske podružnice prisutni za razmatranje ovog pitanja o zamjenskoj službi se slažu, i osjećamo da naš trenutni stav treba preispitati, te ili pojačati ili modificirati. ...“

Kad razmotrimo ove događaje u koje su bili uključena mlada braća, skupštinski odbori, odbori Podružnica onda treba vidjeti da li je bilo tko od takve braće zbog svog odstupanja od službenog učenja zajednice mogao biti označen za otpadnika...

  • ako je po tom pitanju imao drugačije mišljenje od trenutnog učenja Zajednice?
  • ako je iznosio svoje drugačije mišljenje u razgovoru s braćom i starješinama?
  • ako je pristupio civilnoj službi u skladu sa svojom savješću?

Evo još nekih pitanja:

Da li su braća iali pravo istraživati Bibliju da vide je li to učenje biblijsko ili ne?

- Da! Trebali su to učiniti poput Berejaca.

  • Da li su svojim gledištima išli protiv biblijskog gledište o neutralnosti?

- Ne! Njihovo je gledište i stav samo odstupalo od trenutnog učenja i gledišta Zajednice.

  • Da li su ova braća trebala šutjeti i čekati na Boga dok bespogovorno trpe zatvorske kazne?

- Ne! Oni su poduzeli korake da se čuje njihovo mišljenje.

  • Da li su starješine imali pravo zatvoriti im usta?

- Ne, iako su to neki činili kako bi zaštitili autoritet Zajednice.

  • Da li su ova braća odstupili od Boga i njegove Riječi?

- Ne! Oni su odstupali od trenutnog učenja Zajednice?

  • Da li su iznevjerili Boga i njegovu Riječ?

- Ne! Oni su mogli samo iznevjeriti braću koja su imala stroga i kruta gledišta.

  • Da li su ih starješine trebali isključiti kao one koji odstupaju od kršćanskih načela?

- Ne, ali su zbog odanosti Zajednici bili prisiljeni ići protiv svoje vjerne braće!

Biblijska učenja i pravila su jasna i treba ih definirati. U čemu je onda bio problem? Problem je u kruto postavljenim pravilima na kojima se štiti doktrinarno jedinstvo a umanjuje biblijski školovana savjest što dovodi do toga da se za svako odstupanje od učenja Zajednice formiraju pravni odbori koji bi pojedince trebali vratiti na ono razumijevanje kakvog ima cijela Zajednica? Treba napraviti razliku između onih učenja koji su oduvijek bila temelj vjere u Boga i njegovu Riječ i onih gledišta koja se samo nadovezuju na te temelje, a koja se mogu korigirati ili čak potpuno odbaciti boljim poznavanjem činjenica.

Gledište i savjest pojedinaca unutar Vodećeg tijela ne bi smjela biti nametnuta cijeloj braći i onda sve to zacementirati kao pravilo kojeg se trebaju svi bespogovorno držati. Na žalost, zbog utvrđenih krutih stavova bilo je teško naći koncezus među braćom u Vodećem tijelu i to je trajalo godinama dok su daljnje tisuće braće odlazile u zatvor koji ih je odvajao od njihovih obitelji, skupština, sastanaka i tako stavljao teška bremena na one kojima je takvo kažnjavanje teško padalo. Ja čak nisam smio imati ni Bibliju niti publikaciju Zajednice.  No, Zajednica nas je samo tješila govoreći da trpimo zbog pravednosti.

U nekim zemljema su braća koja su prihvaćala alternativnu službu bila isključivana iz Zajednice i to u vrijeme dok su među braćom u Vodećem tijelu bili pojedinci pa čak i većina njih koji se nisu slagali sa postojećim učenjem i koji su na tim sastancima dizali ruku u korist alternativne službe. No, oni su, unatoč svom drugačijem shvaćanju i dalje ostali u sastavu Vodećeg tijela i Zajednice. Ovo spominjem kako bi shvatili da drugačije tumačenje Svetog Pisma od onog koji je do tada bio službeno prihvaćen kao temeljno učenje Zajednice nije bilo sankcionirano unutar Vodećeg tijela. Međutim, u nekim skupštinama se nije smjelo iznositi drugačije gledište u vrijeme dok je na snazi bilo postojeće tako da su starješine po službenoj dužnosti mogla takvu braću sankcionirati isto kao i onu koja su prihvaćala civilnu službu jer se to kao i sama vojna služba smatrala odvajanjem od Zajednice. Ta isključena braća su također trpjela zbog pravednosti jer se pokazalo da su bila nepotrebno isključena, dok su drugi bili nepotrebno zatvarani na višegodišnje kazne. Sve se to moglo izbjeći da su vodeći starješine uvažavali duh Pisma, a ne nametali svoju savjest i svoje mišljenje koje se samo prividno činilo ispravnim.

Zahvaljujući braći i starješinama koja su pokazala hrabrost da progovore o upitnoj ispravnosti tog stava Zajednice je nagnalo članove Vodećeg tijela da tu stvar preispitaju. Nakon što je 1978. godine to pitanje počelo malo ozbiljnije razmatrati Vodeće tijelo, dešavalo se da je većina članova u više navrata glasovalo za promjenu ali nisu uspjeli dobiti dvotrećinsku većinu. U jednom od sjednica je dobivena dvotrećinska večina, ali se nakon kratke stanke brat Lloyd Barry predomislio što je poništilo odluku. Da je tada donesena ispravna odluka ona bi mnogoj braći donijela priliku da slobodno izraze svoju savjest i izbor ne bojeći se nikakvih sankcija od starješina. No kad je napokon donesena 1996. godine, u publikaciji nije bilo nikakvog objašnjenja zašto se na tom pogrešnom pravilu toliko kruto insistiralo od preko pedeset godina. Ono što je izostalo je iskreno priznanje zbog te doktrinarne pogreške i pogreške nepravednog napada na savjest drugih i žaljenje što su zbog njihovog stava mnoga braća morala nepotrebno trpjeti u zatvorima i odbacivanju od braće za vrijeme isključenja.

Mlada braća uglavnom nisu razumjeli biblijski temelj za to pravilo, te su se tome podložili, ne zbog 'lojalnosti kršćanskim načelima', već iz podložnosti jednoj organizacijskoj direktivi. Starješine također nisu mogli sagledavati to pravilo izvan onoga kako ga je tumačila Zajednica, a mogli su da su imali uvid u neke činjenice i da su dali prednost slobodi savjesti. Međutim, velika većina starješina se nisu željeli suprotstaviti Vodećem tijelu pa su indirektno krivi što je to pravilo ostalo na snazi toliko dugo i donijelo nepotrebne patnje mnogoj braći i njihovim obiteljima, pogotovo kad su sudili savjesti druge braće i isključivali ih iz Zajednice.

Ja sam bio u zatvoru zbog neutralnosti i indirektno sam bio uključen u ovo pitanje. Kao i mnoga braća podnio sam određenu fizičku i duševnu patnju ali i radost da smo iskazali svoju odanost Bogu. Međutim u ovo pitanje je bila umiješana i odanost Organizaciji koja je mnogoj braći stvorila nepotrebnu patnju. Budući da su braća trpila takvo stanje onda se u Stražarskoj kuli od 15. kolovoza 1998. pokušalo ublažiti cijela situacija. Pod naslovom “Kad netko ima osjećaj da je bespotrebno patio“ čitamo:

"Neki su Svjedoci u prošlosti stradavali zbog toga što su odbijali sudjelovati u nečemu što im njihova savjest sada možda dozvoljava.Na primjer, možda su godinama ranije donijeli neku takvu odluku kad su bile u pitanju neke vrste civilne službe. Neki bi brat sada mogao smatrati da bi čiste savjesti mogao izvršavati takvu službu, a da pritom ne prekrši svoju kršćansku neutralnost u odnosu na sadašnji sustav stvari. (komentar: pitanje je da li su stradavali zbog svoje savjesti koju su mogli izgraditi na temelju Biblije ili zbog ljudskog pravila i gledišta koje je utjecalo na njihov strah da ne povrijede načelo neutralnosti)

Je li Jehova bio nepravedan kad je dozvolio da taj brat pati zbog toga što je odbijao učiniti nešto što bi sada mogao učiniti bez ikakvih posljedica? (komentar: vidi se kako se zaobilazi vlastita odgovornost i prebacuje se na Boga). Većina onih koji su to doživjeli ne misli da jest. (komentar: no, manjina misli drugačije, ali ne krivi Boga nego ljude). Naprotiv, oni se raduju što su imali priliku javno i otvoreno pokazati da su odlučni zauzeti čvrst stav kad se radi o spornom pitanju univerzalne suverenosti. (Usporedi Joba 27:5) Koji bi razlog itko mogao imati da žali zbog toga što je slijedio svoju savjest i zauzeo čvrst stav za Jehovu? Time što su lojalno podržali kršćanska načela onako kako su ih oni razumjeli ili odgovarajuće reagirali na poticaj savjesti, pokazali su da su dostojni Jehovinog prijateljstva. (komentar: izbjegava se reći da su braća reagirali po razumijevanju Vodećeg tijela koje im je nametnuto, a ne po svom vlastitom razumijevanju) Sasvim sigurno, mudro je izbjegavati postupanje koje bi moglo uznemiriti savjest pojedinca ili bi vrlo vjerojatno moglo navesti druge da se spotaknu. (komentar: odje se indirektno kaže da su braća morala postupati po službenom tumačenju kako ne bi spotakla druge) Kad je to u pitanju, možemo razmišljati o primjeru koji je pružio apostol Pavao (1. Korinćanima 8:12, 13; 10:31-33).

Da bi ugodili Jehovi, od Židova se zahtijevalo da drže Deset zapovijedi, kao i oko 600 različitih dodatnih zakona. Kasnije, pod kršćanskim uređenjem, poslušnost tim zakonima kao takva više nije bila zahtjev za služenje Jehovi, čak niti za tjelesne Židove. Među zakonima koji ih više nisu obavezivali bili su zakoni koji su se odnosili na obrezanje, držanje sabata, prinošenje životinjskih žrtava i pridržavanje izvjesnih ograničenja u vezi s ishranom (1. Korinćanima 7:19; 10:25; Kološanima 2:16, 17; Jevrejima 10:1, 11-14). Židovi — uključujući i apostole — koji su postali kršćani bili su oslobođeni obaveze da se pridržavaju zakona kojima su morali biti poslušni dok su bili pod savezom Zakona. Jesu li se žalili govoreći da je Bog bio nepravedan u pogledu takvog uređenja zato što je prethodno od njih zahtijevao stvari koje više nisu bile potrebne? Nisu, oni su se radovali boljem razumijevanju Jehovinih nauma (Djela apostolska 16:4, 5). (komentar: ovim se komentarom izbjegava reći ono što je očito. U ovoj situaciji se treba vidjeti razlika između Božjih zakona i onih pravila koja su nametnuli rabini. Židovski kršćani se nisu imali razloga žaliti na Jehovu nego na rabine koji su im po svojoj savjesti nametnuli svoja pravila i učenja i tako stavljali teška bremena. Stoga ova analogija sa kršćanskim Židovima nema temelja , budući da je sam Bogpripremio Savez Zakona sa njegovim zahtjevima, koji su služili u korisnu svrhu, ali Onnije pripremio proizvoljno pravilo Zajednice koje zahtjeva odbacivanje alternativneslužbe, sa njenim nametanjem sankcija za one koji se ne drže tog pravila. U riječimaBožjeg Sina, to je bila „ljudska predaja“, „ljudska uredba“, ona koja je „obezvrijedilariječ Božju“ kad se radi o tom pitanju (Matej 15:6-9)

9 U suvremeno doba bilo je nekih Svjedoka koji su bili vrlo strogih pogleda o onome što mogu ili ne mogu učiniti. Iz tog su razloga oni stradavali više od ostalih. Kasnije im je veća spoznaja pomogla da prošire svoje gledište. (komentar: Ovdje se odgovornost prebacuje na pojedinu braću koja su imali svoje stroge poglede temeljene na gledištu Zajednice, što znači da su druga braća imali pravo na svoje drugačije mišljenje kako bi izbjegla postupati po tim strogim pogledima). No nemaju razloga da im bude žao zbog toga što su ranije postupali u skladu sa svojom savjesti (???), čak i ako su zbog toga možda dodatno trpjeli. Doista je pohvalno što su pokazali svoju spremnost da trpe zato što su vjerni Jehovi, da ’sve čine radi dobre vijesti‘. Jehova blagoslivlja takvu odanost Bogu (1.Korinćanima 9:23, NW; Jevrejima 6:10). Apostol Petar je s uvidom u to napisao sljedeće: ”Ako dobro čineći muke trpite, ovo je ugodno pred Bogom“ (1. Petrova 2:20).

U ovom članku nema niti jedne rečenice s kojom bi Vodeće tijelo preuzelo odgovornost za patnju koja su braća nepotrebno trpjela. Kad je objavljeno to novo učenje onda nam se nije prezentiralo ništa u vezi povijesti tog pravila koje je ostalo na snazi pod pravilom dvotrećinske večine. S ovim i drugim primjerima želim istaknuti onaj pravni dio i argumente koje se treba uvažavati ukoliko se želi istaknuti sloboda koju imamo u Kristu. Između onih koji su išli u vojsku i onih koji su na temelju svoje savjesti izgrađene na Bibliji prihvatili alternativnu službu je postojala velika razlika ali je Vodeće tijelo (ali ne svi članovi tog tijela) i većina starješine nisu vidjeli zbog svog pogrešnog gledišta, te je jedne i druge smatrala otpadnicima jer su odstupili od učenja i načela kojeg su prihvatili Jehovini svjedoci. To je bilo jako pogrešno. Isto tako postoji velika razlika između onih koji pristupaju krivoj religiji, onih koji naučavaju lažne nauke koje su potpuno suprotne vjeri u Jehovu i Krista jer time odstupaju od izvornog kršćanstva, od one braće koja poput mene istražuju Bibliju i ispituju ona učenja Zajednice za koja smatraju da ih treba korigirati i ispraviti, a da time ne osporavaju temeljna učenja i načela Biblije. Međutim, starješine kao da ne žele vidjeti tu razliku i sve stavljaju u jedan te isti koš za smeće. U slijedećem pismu ću vam pokušati na ovom primjeru objasniti kako i definicija otpadništva koja je još uvijek na snazi, odstupa od biblijskih smjernica i tako nanosi kruta gledišta koja obezvrijeđuju vjeru, ljubav i odanost braće koja samo koriste svoje pravo da ispituju Bibliju kako bi se uvjerili u sve što im se govori. Ja sam namjerno u svojim pismima izazvao vaše osjećaje i stavove kojima želite braniti tu definiciju otpadništva, ali kad vidite koliko je ona sama po sebi proturječna onda se nadam da će te imati više razumjevanja poput pojedinih starješina koji su se s razlogom uključili u preispitivanje definicije neutralnosti i slobode savjesti.

Vaš brat

Danijel Polanec