Dopis 8 - ŽALBA

 


Dana 27.6.2016. u sazivu pravnog odbora kojeg su sačinjavali starješine Debak Drago, Jurko Jozo i Klašnić Teo, a bez prisustva mene kao optuženog je donesena odluka o isključenju. Razlog kojeg su naveli je:

Svjesno širenje učenja proturječnih biblijskoj istini koju naučavaju Jehovini svjedoci.

Svoju odluku su temeljili na biblijskim stavcima koji glase:

“Jer mnogi su varalice izašli u svijet, oni koji ne priznaju da je Isus Krist došao u tijelu. To je varalica i antikrist. (…) Tko god ide predaleko i ne ostaje u Kristovom učenju, nema Boga. Tko ostaje u tom učenju, taj ima i Oca i Sina. Ako tko dođe k vama, a ne donosi to učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte!“ (2. Ivanova 7,9, 10)

“Čovjeka koji širi lažno učenje kloni se nakon prve i druge opomene, znajući da je takav zastranio i da griješi, te je tako sam sebe osudio.“ (Titu 3:10, 11)

Budući da se ne slažem sa načinom na koji je proveden pravni proces i samom odlukom o isključenju podnosim ovu

ŽALBU

Činjenica je da sam javno objavio knjigu “Posljednji Adam“ i otvorio svoju web stranicu “Biblijske tajne“, u kojima iznosim svoja istraživanja biblijske tematike. Također je činjenica da se ne slažem sa nekim gledištima zajednice Jehovinih svjedoka i da sam u svom istraživanju došao do biblijskih i drugih argumenta koji idu u prilog drugačijem gledištu, ali želim dokazati da su u ovoj pravnoj stvari učinjene mnoge proceduralne pogreške i da je odluka pravnog odbora temeljena na pogrešno utvrđenoj činjenici.

OBRAZLOŽENJE

Da bi stao u svoju obranu pokušat ću biti sam svoj odvjetnik i iznijeti sve činjenice kojima želim pobiti navedenu odluku, ali se bojim da će se starješine Prizivnog odbora sve to zanemariti jer imaju naputke po kojima se moraju voditi, a po kojima se može osuditi nečije drugačije gledište iako ono ne dira u temelje kršćanske vjere. Međutim, ukoliko se budu vodili svojom savješću u nastojanju da biblijska načela i biblijska mjerila imaju veću važnost od nekih ljudskih i institucionalnih pravila, onda će njihova odluka uvažiti sve ono što želim navesti u svoju obranu te će poništiti odluku Pravnog odbora zbog

  • Proceduralnih pogrešaka
  • Pogrešno utvrđene činjenice

1 - Proceduralne pogreške

  1. Postupak proveden bez prisustva optuženog
  2. Proces je vođen iza zatvorenih vrata
  3. Zaštita od tužitelja i krivo utemeljene optužnice
  4. Tužitelji nisu smjeli biti članovi pravnog odbora
  5. Član pravnog odbora me klevetao pred drugom braćom
  6. Svjesno zanemarivanje rasprave na višem nivou (1.korak) kako bi se izvršila osuda (2.korak)

 

1-a)    Postupak proveden bez prisustva optuženog

Nakon razgovora kojeg su dvojica starješina (Jurko Jozo i Klašnić Teo) proveli sa mnom kako bi utvrdili činjenice i razloge mojih postupaka, sam pismenim putem iznio opravdani prigovor na sam razgovor (vidi pismo od 7.5.2016). S obzirom da sam u tom razgovoru trebao starješine upoznati s razlozima zašto sam izašao u javnost sa svojim gledištima, nadao sam se da ću imati priliku to i objasniti, ali se sve svodilo na to da su oni unaprijed donijeli svoje zaključke bez da su prethodno upoznali moja gledišta. Čak su i sami priznali da nisu pročitali i razmotrili moju knjigu, pa su se bazirali na pojedinim rečenicama koje su izdvojili letimičnim i površnim pregledavanjem knjige. Što mislite kako sam se mogao osjećati nakon jednog takvog površnog razgovora koji je imao za cilj samo formalno izvršiti prvi korak prije formiranja pravnog odbora. Zamislite kako su s jedne strane na Isusova 'nova učenja' gledali njegovi učenici koji su imali uvid u sve što je govorio i činio, a kako su s druge strane na njegove izjave gledali vjerski poglavari kojima je smetalo ono što je javno iznosio, a koji su iz konteksta izdvajali njegove pojedine izjave u namjeri da ga uhvate za riječ i osude kao bogohulnika. Znajući u kom smjeru će se odvijati ovaj slučaj, a zbog duševne boli koju sam zbog toga osjećao, ja se nisam odazivao na telefonske pozive starješina. U međuvremenu sam starješinama svoje skupštine napisao dopis sa prijedlogom na koji način bi se trebalo o svemu ovome razgovarati, uključujući i svjedoke koji bi trebali dokazati da ih moja gledišta nisu a niti mogu odvući od zajedničkog pravca vjere, kao i potrebu da mi ostave vremena kako bi svjedoke upoznao sa svojim slučajem. U vezi toga sam im napisao:

(…) Kako ne bi ponovno dolazilo do formalističkih saslušanja koja su unaprijed inscenirana s namjerom da osude svako drugačije gledište i odstupanje, onda predlažem da vi i ja dovedemo svjedoke koji bi mogli svjedočiti za i protiv ovakvih drugačijih gledišta, a za to treba ostaviti vremena tako da se po ovom pitanju možemo čuti za nekoliko mjeseci po savjetu mudrog Gamalijela koji je rekao da u ovakvim situacijama kad pojedinci ili grupa njihove braće s čvrstim uvjerenjem tvrde da govore samo ono u što su se uvjerila, treba ostaviti vrijeme da se iskristalizira istina o onome što optuženi zastupa i govori. Ja sam se već u nekoliko primjera osvjedočio da sam zastupao istinu dok je u isto vrijeme na snazi bilo drugačije gledište. No, vama izgleda nije sporno što moja gledišta mogu biti točna nego što ona trenutno odstupaju od učenja vodećeg tijela i što sam ih iznio u javnost. No da li sam učinio grijeh ili neko zlo time što sam iznio istinu u koju sam se uvjerio pomoću Biblije i drugih povijesnih dokaza? (…) (pismo 20.5.2016).

Nakon toga mi je starješina Klašnić Teo napisao da se slaže sa mojim prijedlozima, ali da se jedan takav razgovor ne može voditi dopisnim putem pa je napisao:

(…) Stoga ti se obraćamo ovim putem i molimo te da se javiš kako bi porazgovarali o već spomenutoj temi. Kao nadglednici u skupštini, a na temelju našeg zadnjeg sastanka, želimo razgovarati o zaključcima istog. No, smatramo da je to najbolje napraviti neposredno, a ne pisanim putem. (…)

Na temelju ovog dopisa, u kojem se jasno vidi da još uvijek ima prostora za razgovor, sam se ponadao da će starješine ipak obaviti još najmanje jedan razgovor a ne da se ide u procesuiranje. Međutim, oni su postupili drugačije, vjerojatno kako bi ubrzali proces, te su mi poštom poslali dopis kojeg nisam preuzeo od poštara. Kad su vidjeli da im se vratila pošta, održali su sastanak pravnog odbora iza zatvorenih vrata bez mene te donijeli svoju odluku. Smatram da je ta odluka sama po sebi ništavna jer su svjesno zanemarili svoju riječ a ujedno pokazali nepoštovanje prema meni i mojoj riječi.

 

1-b)    Proces je vođen iza zatvorenih vrata

Ne mogu shvatiti starješine kojima sam u pismu od 26.12.2014. iznio razloge zašto nisam spreman izaći pred pravni odbor, a u kojem sam dokazao kako se njihovi pravni procesi vode po izvan biblijskim mjerilima kojima se krše neka ljudska prava.

S jedne strane starješine svoja procesuiranja zasnivaju na knjizi namijenjenoj samo za starješine i nekim izjavama zapisanim kroz publikaciju Watchtowera koji izlaze iz okvira zapisanim u Bibliji, a ujedno zanemaruju sve ono što bi trebao biti temelj i osnova za vođenje pravnih postupaka. Izmeđuostalog, Zajednica je opisala neke pravne regulative po kojima su se vodili Božji sluge u biblijska vremena kada su Božji zakoni bili jasni i transparentni svima jer su svi članovi Božjeg naroda imali prilike čuti zakone po kojima su mogli biti procesuirani i kažnjeni ukoliko bi ih kršili. Oni su znali sve o tužitelju i branitelju, o optužbama i svjedocima, te o razlozima zašto se ljudskim sucima nije moglo dati puno povjerenje ukoliko bi svoje odluke donosili iza zatvorenih vrata. Stoga su se pravni slučajevi vodili na gradskim vratima pred mnogim svjedocima. O mjestu gdje se održavao sud Zajednica piše u Stražarskoj kuli 1.6.2010. str.15:

(…) U starom Izraelu ljudi su se okupljali na gradskim vratima kao što se danas u nekim mjestima okupljaju u društvenim domovima. (...) Kad su gradski starješine donosili presude u sporovima, sjedili su kod gradskih vrata i ondje saslušavali tužitelje i okrivljenike, donosili odluke te izvršavali kazne (5. Mojsijeva 21:19).

Vodeće tijelo je odstupilo od te biblijske prakse te strogo zabranilo javno suđenje čime ugrožava pravo pojedinaca na pravično i pošteno suđenje. Oni su uveli svoja pravila o tim i drugim gore navedenim stvarima kojih se drže starješine po njihovom naputku. Takve odredbe su nepoznate velikoj većini braće koja samim time ne znaju svoja prava koja starješine mogu slobodno kršiti bez da optuženik zna za njihove proceduralne pogreške. U određenim slučajevima bi zbog toga optuženi brat imao pravo angažirati odvjetnika (iz svijeta) kako bi se mogao pravno zaštititi od krive optužbe i mobinga cijele skupštine koja bi prihvatila takvu optužbu i odluku o isključenju.

Vjernicima se nikad nije javno objasnio razlog zašto je uveden postupak tajnog saslušanja i procesuiranja iza zatvorenih vrata iako smo svi mi imali prilike čitati članak “Najsramotnije suđenje u povijesti ljudskog roda“ (Stražarska kula, 1.4.2011.) po kojem je i Isus imao pravo prigovora na takvo suđenje. O tome čitamo:

 (...) Mojsijev zakon propisivao je da suđenja moraju biti javna (5. Mojsijeva 16:18; Ruta 4:1). Međutim Isusovo je suđenje bilo skriveno od očiju javnosti. Nikome nije bilo dopušteno obratiti se sudu u njegovu korist niti se itko usudio to učiniti.

(...) Ana je svojim postupcima bezočno ignorirao pravilo da se suđenje za djelo koje je zahtijevalo smrtnu kaznu ne smije odvijati tijekom noći. Osim toga ispitivanje svjedoka i utvrđivanje činjenica u sudskom postupku trebali su se zbivati pred očima javnosti, a ne iza zatvorenih vrata. Isus je znao da Ana (član suda) krši zakon time što ga ispituje te mu je rekao: “Zašto pitaš mene? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio! Oni znaju što sam govorio” (Ivan 18:21). Ana je trebao ispitati svjedoke, a ne optuženika. Isusova primjedba pravičnog bi suca potaknula da poštuje zakonom utvrđen tijek suđenja, ali Ana nije mario za pravdu.

Imam pravo tvrditi da u ovakvim slučajevima kad su u pitanju braća s drugačijim gledištima, većina starješina ne mari za pravo i pravdu nego samo za slijepo držanje onih pravila za koje nemaju biblijski temelj samo zato što iza tih uvedenih odredbi stoje ljudi kojima su dali apsolutno povjerenje i podložnost. Za mene apsolutna podložnost pripada Bogu a ne čovjeku koji može čak nesvjesno i zbog nekih svojih razloga zanemariti jasna biblijska mjerila. U Bibliji ne postoji niti jedan razlog da se suđenja vode iza zatvorenih vrata tj. daleko od javnosti. Umjesto da to uvide i da po svojoj savjesti odbiju sudjelovati u takvom pravnom odboru protiv svoje braće, neki starješine provode institucionalnu pravdu ne pokoravajući se time Božjoj pravdi. Stoga zahtijevam da se poništi odluka pravnog odbora koji je svjesno, unatoč jasnom upozorenju, proveo sudski postupak iza zatvorenih vrata što je proturječno Božjim pravednim mjerilima i zahtjevima koja su uvažavali Izraelci i prvi kršćani. No, bojim se da će starješine prizivnog odbora to svjesno ignorirati samo kako bi podržali službena a ne biblijska mjerila, a time i svoju službenu poziciju u skupštini.

Zato predlažem da se zaustavi ovaj sramotni proces sve dok se ne postave svi pravni i biblijski preduvjeti za njegovo provođenje što će zaštititi mene kao krivo optuženog ali i starješine od postupaka i odluka zbog kojih bi mogli odgovarati pred Bogom. Imajte na umu da je u Australiji naša Zajednica nedavno došla na zao glas zbog takvih tajnih procesa koje su starješine provodili protiv seksualnih zlostavljača od kojih su mnogi bili imenovane osobe (sluge pomoćnici, starješine i pokrajinski nadglednici), a zbog čega su se mnoga braća spotakla. Ja i moja obitelj smo na svoj način osjetili duševno zlostavljanje od strane starješina zbog načina na koji su do sada svojim riječima, postupcima i odlukama isticali i uzdizali svoja pravila iznad nekih jasnih biblijskih načela. Zato ne želim da se to opet ponavlja jer slični primjeri širom svijeta i po ovom pitanju Zajednicu i njene starješine dovode na za glas.

 

1-c)     Zaštita od tužitelja i krive optužnice

U želji da sve bude vođeno po Božjim mjerilima, ja sam tražio pravnu zaštitu ali mi je starješine nikad nisu ponudili već su i ovaj put išli u ubrzanje procesa. Na žalost, Zajednica je zanemarila razliku između 'lažnog' i 'novog' učenja te sve stavila pod istu vrijednost. Što mislite kako bi se Izraelci osjećali da je neki kralj ukinuo odredbu o gradovima utočišta i time omogućio tužitelju da izvrši presudu čak i nad onim tko nije bio namjerni ubojica. No, Bog je to unaprijed regulirao kako bi se nenamjerni ubojica mogao zaštititi od optužbe za ubojstvo. Isto se tako i ja osjećam kad vidim da je moje drugačije gledište izjednačeno i kažnjeno po istim osnovama po kojima se kažnjavaju krivi i lažni učitelji i antikristi. Time mi je onemogućena bilo kakva obrana jer je unaprijed osuđen svatko tko drugačije misli i govori, pa makar se njegove riječi i izjave mogu dokazati istinitima. O tome čitamo:

“Kad je čuo što je Isus rekao, jedan ga je stražar ošamario. Taj je udarac bio tek početak zlostavljanja koje je Isus te noći otrpio (Luka 22:63; Ivan 18:22). Time je prekršen zakon o gradovima-utočištima zapisan u 35. poglavlju 4. Mojsijeve (odnosno Brojeva) koji je propisivao da se optuženiku treba pružiti zaštita od zlostavljanja dok njegova krivnja ne bude dokazana. I Isusu je trebala biti zajamčena takva zaštita.“

Gdje je moja zaštita i gdje se mogu skloniti od krivih optužbi? Ukoliko su ti simbolični gradovi utočišta uklonjeni za braću koja imaju nova ili drugačija gledišta, a ne otpadnička, kako starješine imaju srca prigovoriti mi zato što se nisam želio javljati na njihove telefonske pozive? Kako su imali srca pokrenuti pravni proces bez mene i pravne zaštite? Sama činjenica da su donijeli odluku o isključenju je dokaz da su svjesno zanemarili sve ono što sam do sada iznio u svoju obranu.

Kad bi vi bili u situaciji da morate doći pred bilo koji sud da li bi rado došli pred suce u koje nemate puno povjerenje? Kad bi birali Sud, pred koji bi radije došli, pred onaj koji je sudio Isusu i Stjepanu ili onaj koji je sudio dvojici apostola, a koji su imali Gamalijela kao branitelja?  Zašto je Isus šutio? Zato jer je znao da će bez svjedoka i branitelja svaka njegova riječ biti iskorištena protiv njega. Budući da ljudski suci nisu u mogućnosti uvijek ispravno presuđivati, Bog je želio optuženika obraniti od takvih situacija na više načina. Prije svega je omogućio da ima pravedno suđenje što je uključivalo njegovo pravo na obranu. Ukoliko netko nije bio u mogućnosti da se sam brani i iznosi prigovore na račun neutemeljenih optužbi onda je tog optuženika mogao zastupati netko tko je najbolje upućen u njegovu situaciju. Apostol Pavle se imao pravo pozvati na cezara kako bi izbjegao da mu sude rabini za koje je smatrao da neće biti objektivni jer su bili previše religiozno nastrojeni u svojoj revnosti da štite svoju institucionalnu religiju i njene postavke od onih članova židovske zajednice koji su unosili slobodu u razmišljanju radi lakšeg prihvaćanja novih istina povezanih sa Mesijom. Zar i mene starješine dovode u situaciju da se pozivam na svjetovni sud koji bi bio pravedniji od ovog u kojem starješine ne poznaju temeljne stvari o pravu i pravdi.

Prizivni odbor bi trebao proučiti sva moja dosadašnja pisma vezana za ovaj, a pogotovo za prošli pravni slučaj u kojem je tadašnji prizivni odbor na kraju ukinuo odluku o isključenju. Ukoliko to ne učini, onda će i ovo suđenje spadati u kategoriju sramotnih suđenja. Naime sve ono što sam tada izjavio u svoju obranu bi trebalo ukinuti i ovu odluku pravnog odbora bez obzira što se ova zadnja odluka bazira na činjenici da sam sada javno objavio sve ono što sam do tada objavio samo starješinama. Naime, u Stražarskoj kuli se tvrdi da starješine predstavljaju cijelu skupštinu, te da skupština kao takva može prihvatiti sudsku odluku koju starješine donose. Ako je tako, onda sam samim tim što sam u prošlom slučaju izašao pred starješine sa svojim drugačijim gledištima u biti izašao pred cijelu skupštinu iako mnogi od njih nisu imali prilike čuti za moja gledišta. Na neki način sam 'javno' iznio svoja drugačija gledišta koja su čuli samo starješine. No, tada je prizivni odbor odbacio odluku o isključenju što je dokaz da moja drugačija gledišta nisu označena kao otpadnička i da su uvažili sve ono što sam iznio u svoju obranu. Sada sam ponovo izašao u javnost sa svojim gledištima, samo što tu javnost sačinjavaju, ne svi, nego samo oni koji su voljni po savjetu apostola 'ispitivati izjave' koje se temelje na biblijskoj tematici.

Prema tome, moje javno objavljivanje je ovaj put dodatno uključivalo samo onu braću koja žele ispitivati izjave i drugačija gledišta koje nemaju vjerski autoritet, a samim tim ni obavezu da ih se prihvati kroz nametanje. Javno objavljivanje bi trebalo osuditi samo ako se može dokazati da sam išao sa svjesnom namjerom obezvrjeđivanja onoga što je sveto u Božjim očima. Ako to nije mogao dokazati prošli prizivni odbor koji je ukinuo odluku o isključenju, onda i ovaj prizivni odbor to neće moći dokazati. Zar nije pravednije prihvatiti me kao brata sa drugačijim gledištima, a ne me bezrazložno osuditi i odbaciti?

 

1-d)    Tužitelji nisu smjeli biti članovi pravnog odbora

U gore navedenom članku Stražarske kule je opisano koja su načela židovski suci ignorirali.  Umjesto da i sami budu svjesni povijesnih pogrešaka, naročito onih koje je provodila katolička crkva u vremenu inkvizicije, Zajednica i njeni starješine sve to ignoriraju jer jasno piše:

(…) U to vrijeme Židov koji je smatrao da je netko prekršio zakon iznio bi svoju optužbu tijekom redovitog zasjedanja suda. Sud nije mogao podignuti optužnicu, već je samo trebao utvrditi jesu li iznesene optužbe utemeljene. Tužbu su mogli podnijeti samo svjedoci djela kojim se navodno prekršio zakon. (...) “Podizanje optužnice na temelju saslušanja optuženika bilo je protivno zakonima ondašnjeg židovskog pravosudnog sustava”.

Ondašnji židovski pravosudni sustav se bazirao na božanskim mjerilima, ali su ga neki suci kršili. Starješine u ulozi mojih sudaca također krše ta mjerila. Naime, u mom slučaju, nitko od braće nije došao pred starješine i iznio optužbu protiv mene. Jedini koji su to učinili su bili dvojica starješina s kojima sam razgovarao o razlozima mojeg javnog istupa. No, sve ono što sam rekao tom prilikom nije trebalo navesti ni jednog od njih da protiv mene podigne optužnicu osim ukoliko su smatrali da sam prekršio neki Božji zakon. Pravni odbor je trebao ispitati optužbu ali na način da sasluša mene i moguće svjedoke a ne samo tužitelje. No, oni su u pravni odbor izabrali i postavili tužitelje po načelu “kadija te tuži, kadija ti sudi“, što je neprimjereno i nedopustivo u bilo kojem pravnom procesu, a kamoli u onom u kojem suci zastupaju Boga koji takvo nešto nikad nije naredio. Naime, dvojica od trojice članova pravnog odbora su bili u svojstvu tužitelja, pa samim tim njihova odluka ne može biti pravno utemeljena na biblijskoj osnovi. Prema pravilima židovskog suda suci mogu iznositi argumente u korist optuženika, ali nisu smjeli iznositi argumente protiv njega. U ovom slučaju su ova dvojica starješina trebala biti samo u svojstvu tužitelja, dok je pravni odbor u sastavu drugih starješina trebao uzeti u obzir argumente u moju obranu, ali toga naravno nije bilo jer pravna procedura u ovakvim slučajevima bazirana samo na osudi koja je unaprijed pripremljena, a po kojoj nema mjesta obrani. Posebnu težinu cijelom ovom sramotnom procesu nosi slijedeća točka:

 

1-e)    Član pravnog odbora me klevetao pred drugom braćom

Prije nego je sazvan pravni odbor sam starješine upoznao sa nemilim događajem u kojem je jedan od njih, a sada tužitelj i sudac, iznio laž i klevetu protiv mene (vidi pismo od 9.6.2016). Riječ je o bratu Josipu koji je pred jednim bratom iz druge skupštine izjavio da ja Isusa dovodim u vezu sa samim Đavlom. Umjesto da riješe taj problem s tim bratom, starješine su to svjesno zanemarili, pa je jedna takva klevetnička izjava, koja se mogla jako brzo proširiti među braćom, sada dobila potvrdu njihovom odlukom o isključenju. Zamislite što će misliti neka braća o meni kada čuju da sam isključen, a prije toga su od starješine i druge braće čuli jednu takvu klevetničku izjavu. Na sličan način su mnogi Židovi Isusa odbacili kao bogohulnika i lažnog Mesiju jer su lažne i klevetničke izjave od strane vjerskih poglavara dobile na vjerodostojnosti kad su ga osudili i ubili sramotnim izopćenjem. Kako je bilo moguće očekivati od pravnog odbora da u mom slučaju pravedno sudi kad među sobom imaju takvog starješinu. Nažalost, takvi koji su Isusa klevetali i o njemu krivo govorili su bili glasniji tako da oni drugi pravedniji suci nisu mogli doći do izražaja jer bi se braneći Isusa, po tvrdnjama ovih glasnijih, stavili na stranu Sotone. Ono što mogu zaključiti iz svega ovoga je da su starješine dio jedne zavjere ili urote protiv onih koji drugačije misle i govore iako nemaju potvrdu da se takvi poput mene nisu ogriješili o Božji zakon. To bi trebalo jednom zauvijek zaustaviti kako se ne bi sramotili pred braćom i svijetom.

 

1-f)     Svjesno zanemarivanje rasprave na višem nivou (1. korak) kako bi se izvršila osuda (2. korak)

U Bibliji stoji dovoljno razloga da se nova i drugačija gledišta ne smiju automatski odbaciti i osuditi prije nego se dokaže da su lažna. Među Božjim narodom su se mogli pojaviti proroci koji su javno objavljivali svoja viđenja, a moglo ih se osuditi samo ako su odvraćali od pravog obožavanja ili se nebi ispunila njihova viđenja. U Bibliji imamo čak i dokaz da se mogu javno iznositi i neka kriva gledišta u koja su pojedinci čvrsto uvjereni, i nije ih se smjelo osuđivati  bez da se o tome ne povede javna rasprava. Ako se taj prvi korak namjerno preskače iz razloga koji nemaju biblijski osnov, onda netko od starješina očito svjesno želi braniti ono što se ne može obraniti biblijskim mjerilima i nametnuti strah od javnog objavljivanja drugačijih gledišta kako bi se nametnula apsolutna podložnost vjerskom autoritetu.

Učenik Stjepan je bio ubijen od strane starješina jer se nije povela rasprava o onome što je govorio među Židovima. Da se to ne bi ponovilo ugledni član Sanhedrina je dao mudar savjet da se uhvaćene apostole pusti na slobodu i da se najprije ostavi vrijeme (1.korak) u kojem će se pokazati da li oni govore istinu. Kad je Pavle počeo djelovati među neznabošcima on je uveo novo učenje vezano za odredbe Zakona što se nije svidjelo nekim židovskim kršćanima. Oni su bili brzi na osudu jednog takvog novog gledišta smatrajući ga krivim, dok su starješine u Antiohiji zatražili da se o tom pitanju raspravi u Jeruzalemu odakle su došla braća sa svojim tradicionalnim gledištem. U toj raspravi su sudjelovali apostoli, starješine i braća među kojima su bila i ona koja su nametnuli taj spor sa Pavlom. Iako ova braća iz Jeruzalema nisu bili u pravu ipak je bilo važno najprije provesti raspravu, a ne takvu braću odmah osuditi.

Danas kada smo dvije tisuće godina udaljeni od izvornog učenja i kada je moguće prihvatiti mogućnost da čak i članovi vodećeg tijela u nekim učenjima podržavaju kriva gledišta je i te kako važno biti spor na osudu onih pojedinaca koji javno iznose nešto novo i drugačije od službenog i tradicionalnog gledišta. Stoga je i te kako važno najprije sagledati sve argumente a ne ih automatski odbaciti uz tvrdnju da dotični zastupa gledišta koja su proturječna službenim učenjima vlastite zajednice. Činjenica je da sam poticao starješine više puta da se povede rasprava o nekim pitanjima, ali je svaki puta prevladao stav potpune podložnosti autoritetu Zajednice po kojem je na snazi pravilo šutnje i čekanja na Jehovu.

Zašto je onda autoritet Zajednice pokazao nepoštovanje prema tim istim načelima jer je nekoliko puta javno iznosio neutvrđena i kriva gledišta i očekivanja bez da je čekao na Jehovu? Zašto nije šutio nego je iznosio gledišta koja su bila proturječna biblijskoj istini koju su naučavali apostoli i prvi kršćani? Unatoč tome članovi vodećeg tijela se i dalje nadaju da ih Bog drži u svojoj univerzalnoj organizaciji jer su te greške činili u svojoj revnosti. No u toj svojoj revnosti i dalje čine grijeh prema braći čiju revnost za istinu lokalni starješine moraju osuditi po nalogu vodećeg tijela. Umjesto da takvu braću prihvate kao svoje suradnike oni ih javno sramote i etiketiraju kao krivovjerce i otpadnike, što je samo po sebi jako žalosno i tužno. Starješinama nije važno da li je to moje ili nečije novo učenje istinito niti se u to žele uvjeravati. Isto tako im nije važno da li je potpuno istinito ono učenje koje donosi vodeće tijelo jer se vode po načelu autoriteta po kojem je istina vjerskog autoriteta prihvatljivija pa makar u sebi sadržavala djelomičnu ili nepotpunu istinu koja u sebi može sadržavati i dozu krivog gledišta.

Kad bi se ovakvi slučajevi kao što je moj postavili u biblijske okvire Vodeće tijelo je trebalo ovlastiti neke starješine u svakoj podružnici da provedu 1.korak, prije nego bi starješine lokalnih skupština mogli formirati pravni odbor. Stoga s potpunim pravom zahtijevam da se i po ovoj točci ukine odluka pravnog odbora.

Zaključak: Ovaj pravni proces se temeljio na krivo postavljenim proceduralnim koracima i proceduralnim greškama pravnog odbora pa cijeli proces i samu njihovu odluku treba smatrati nevažećim.

_________________________________________

2 - Pogrešno utvrđene činjenice

  1. Zanemarena je razlika između krivog učenja i novog učenja
  2. Odluka se odnosila na biblijskim stavcima koji nisu vezani za moj slučaj

 

2-a) Zanemarena je razlika između krivog učenja i novog učenja

Odluka pravnog odbora je neutemeljena jer da bi se moglo ispravno postavljati stvari u vezi kršćanskog nauka, trebalo je najprije definirati i napraviti razliku između krivog učenja i novog učenja, a ne provoditi postupak po kojem se osuđuje svako učenje koje nije u skladu sa onom istinom koju naučavaju Jehovini svjedoci. Novo (drugačije) učenje može biti istinito ili lažno a to se treba dokazati na javnoj raspravi a ne javnoj osudi.

Tomas Emllyn kojeg sam više puta spominjao starješinama je bio sankcioniran od strane svoje crkve zato što je javno objavio svoje gledište po kojem se ne slaže sa učenjem o trojstvu. Starješine njegove zajednice su smatrali da je on svjesno širio učenje koje je bilo proturječno službenom učenju. U toj situaciji je jasno kako je jedan čovjek koji je u svom istraživanju otkrio istinu o Bogu i Kristu bio optužen od strane onih koji su (svjesno ili nesvjesno) bili u zabludi. Zar to isto ne čini i naša Zajednica? Dok vodeće tijelo uzima ovog čovjeka kao primjer hrabrosti što je bio spreman javno izaći sa svojim istraživanjima, lokalni starješine koji zastupaju vodeće tijelo postupaju po istim kriterijima kao i oni pastori koji su osudili Emllyna, bez da razmotre mogućnost kako možda i oni mogu biti u situaciju osuđivanja svoga brata koji zastupa istinu.

Npr. kako bi to bilo kad bi jedan državni sistem koji osuđuje svoje građane zbog prigovora savjesti u javnosti iznosio primjere ljudi koji su u drugim državnim sistemima bili nepravedno osuđivani jer su hrabro zastupali svoja uvjerenja temeljena na svojoj savjesti. Upravo je to učinilo vodeće tijelo sa primjerom Thomasa Emlyna u Stražarskoj kuli od 1.4.2014. U javnost iznose primjere ljudi koje hvali što su pokazali hrabrost i čvrsti stav za biblijsku istinu zbog koje su bili nepravedno procesuirani od svoje zajednice, a sami postupaju isto protiv svojih članova.

Oni osuđuju druge kršćanske nepravedne pravne sisteme koji progone svoje članove, a sami koriste isti pravosudni sistem protiv svoje braće. Apsurdno je to što vodeće tijelo daje za pravo da vjernici u drugim vjerskim sistemima koristite svoju slobodu kod istraživanja i ispitivanja svojih uvjerenja iznoseći u javnost ono u što su se uvjerili, a u svojem sistemu sve to zabranjuju i osuđuju pa se sve svodi samo na slijepu poslušnost i potpunu podložnost vjerskom autoritetu. Vodeće tijelo kaže:

“Mi možemo javno objavljivati gledišta koja nisu u skladu sa biblijskom istinom koju su naučavali prvi kršćani ali ne očekujemo da će nas zbog toga Bog izbaciti iz svoje univerzalne organizacije, ali kad neki pojedinac objavljuje svoja gledišta koja nisu u skladu sa biblijskom istinom koju mi naučavamo onda ćemo mi takvoga izbaciti iz svoje zajednice.“

Da se jedna ovakva izjava pojavi na stranicama Stražarske kule, vodeće tijelo bi automatski izgubilo svoj autoritet i mnogi bi se spotaknuli. Nažalost, takva izjava se ipak može izvući iz konteksta svega onoga što je na tu temu napisano. Krist nas je poučio jednom usporedbom o čovjeku (starješini) koji nije opravdao i oprostio dug svom sluzi ali je očekivao od kralja (Boga) da njemu oprosti njegov dug koji je bio mnogostruko veći. Naime starješine zajednice Jehovinih svjedoka iz svoje sredine izbacuju braću koja se ne slažu sa nekim njenim učenjima, a očekuju da njih Bog ne izbaci iz svoje obitelji kada oni iznose ili podupiru gledišta koja se ne slažu sa Božjim gledištem. U Stražarskoj kuli od 1.10.1930. na str 301. i u Stražarskoj kuli od 1.3.1952. str 131,134 stoji napisano:

"Sotonska organizacija tvrdi da je Božja organizacija i progoni one koji su zapravo članovi Božje organizacije. Sotonska organizacija plovi pod visokozvučnim imenom "kršćanstva". Ona ima članstvo od preko 500 milijuna osoba. Njegovi članovi koji su u ropstvu vjerovanja, običaja, obreda i ceremonija, se ne usuđuju odreći ih se ili ih kritizirati ili ih izbjegavati. Kad bi to učinili to bi im se oborilo na glave kroz ismijavanje, predbacivanje, istjerivanje i progon. Mnoge tisuće Gospodinovih ljudi se održavaju u tim denominacijama kao zarobljenici jer se boje izraziti svoje neslaganje sa vjerovanjima, metodama i običajima organizacije".

Kakva je to denominaciji u kojoj se ja nalazim ukoliko ona postupa na ovakav način? Ova izjava bi trebala prije svega utjecati na starješine koji će biti toliko odvažni da pristupe prizivnom odboru i donesu odluku koja će pokazati da oni nisu niti žele biti slični denominacijama kršćanstva koji nameću strah zbog kojih se njeni članovi boje javno izraziti svoje neslaganje sa nekim učenjima i pravilima.

 

2-b)    Odluka se odnosila na biblijskim stavcima koji nisu vezani za moj slučaj

Odluka pravnog odbora ne može biti važeća jer su biblijski stavci zlouporabljeni protiv mene bez da se u njima može iščitati moj navodni pogrešan postupak. Zato želim da istražite i vidite da li su se slijedeći stavci mogli koristiti u ovoj pravnoj stvari protiv mene.

  • Prvi stavak je iz 2. Ivanove stavci 7,9,10 u kojima stoji:

“Jer mnogi su varalice izašli u svijet, oni koji ne priznaju da je Isus Krist došao u tijelu. To je varalica i antikrist. (…) Tko god ide predaleko i ne ostaje u Kristovom učenju, nema Boga. Tko ostaje u tom učenju, taj ima i Oca i Sina. Ako tko dođe k vama, a ne donosi to učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte!“ (2. Ivanova 7,9, 10)

Da li je pravni odbor u mojoj knjizi mogao naći iti jednu izjavu po kojoj ja tvrdim da Isus nije došao u tijelu? Ako nije onda je ovaj stavak zloupotrebljen kako bi se mene povezalo sa varalicama i antikristima koji nisu prihvaćali pravog Krista koji je došao u tijelu. Imajte na umu da se apostol Ivan borio protiv tadašnjih dekotista koji su tvrdili da Krist nije bio pravi čovjek u stvarnom ljudskom tijelu nego utjelovljeno nebesko biće u prividnom tijelu.

O tome sam i ja pisao u svojoj knjizi na stranicama 59 - 62. i 192 – 207.  Ja prihvaćam činjenicu da je Isus došao od Boga u stvarnom ljudskom tijelu. Suprotno tome, ne prihvaćam ideju tadašnjih dekotista iz 1.stoljeća koji su odbacili ljudskog Mesiju i počeli naučavati da je Krist nebesko biće koje je došlo u prividnom ljudskom tijelu. Apsurdno je to što je apostol Ivan branio Isusovu stvarnu ljudsku prirodu a meni se sudi što i ja zastupam to isto učenje. Apsurdno je i to što je Ivan progovorio protiv dekotista koji su Isusa prikazivali kao nebesko biće a meni sude oni koji zastupaju ideju koja je donekle slična učenju dekotista. Opet ponavljam primjer Thomasa Emllyna kojemu su sudili pobornici trojstva jer je po svom dubokom uvjerenju zastupao istinu. Da li je moguće da i meni sude oni koji ne poznaju stvarnu činjenicu o Isusovoj pravoj prirodi postojanja? Ako je to moguće, onda je to dovoljan razlog da se ne brza sa osudom nego da se najprije ova stvar ispita na višem nivou a da se mene prihvati kao brata koji ima pravo vjerovati samo u ono u što se može uvjeriti, a ne vjerovati u nešto samo zato što iza toga stoji vjerski autoritet.

Druga stvar koja se spominje u spomenutom stavku se odnosi na one samozvane učitelje koji su otišli predaleko i nisu ostali u Kristovom učenju. Da li se to može odnositi na mene? Ići “daleko“ i “predaleko“ nije jedno te isto. Ići “daleko“ znači da postoje granice odstupanja od one spoznaje koja još uvijek nije potpuna, tako da u tom smislu “svatko može biti uvjeren u svoje razmišljanje“, a da time ne obezvrijeđene zajedničku vjeru čak i onda kad to svoje gledište javno spomene svojoj braći koja se također imaju pravo uvjeravati u to što je istina. Ukoliko Zajednica može u nekim učenjima odstupati od biblijske istine u mjeri koja su prihvatljiva na način da to odstupanje ne znači i otpadništvo od Kristovog učenja, (primjer novog identiteta Gospodinovog roba) onda treba po istim mjerilima prosuđivati ona moja gledišta koja odstupaju od učenja Jehovinih svjedoka, a da to također ne znači otpadništvo od Kristovih učenja.

Smatram da nema nikakvog osnova da se svako drugačije gledište obezvrjeđuje i sankcionira jer to onda nije u skladu sa mjerilima prve kršćanske skupštine. Mjerila trebaju biti jednaka za sve. U povijesti naše Zajednice se više puta znalo desiti da starješine vodećeg tijela u nekoj mjeri odstupe od točne spoznaje pa su uvodili svoja drugačija i kriva gledišta, a da time nisu odstupili od pravca vjere u Boga i Krista. Takvo dozvoljeno odstupanje je moguće očekivati i od one braće koja se ne slažu sa nekim tumačenjima vodećeg tijela. Bilo bi nepravedno da istaknuti starješine nekom odredbom sebe zaštite od sankcija zbog takvog odstupanja, a drugu braću izlože pravnim odborima koji bi njihova slična odstupanja prikazala kao grijeh. Prosudite je li onda pravedno u Božjim očima uzimati ovaj stavak u kojem na kraju piše: “Ako tko dođe k vama, a ne donosi to (Kristovo) učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte!“ (2. Ivanova 7,9, 10)? Ovaj se savjet treba primijeniti samo na varalice i antikriste a ja to nisam ni po kojem mjerilu. Ovo moje razilaženje sa jednim malim odstupanjem od gledišta Jehovinih svjedoka nije dovoljan razlog za isključenje jer u cijelosti dijelim s Jehovinim svjedocima zajedničku vjeru u Krista, ali se razilazim samo u jednom detalju o Isusovom stvarnom porijeklu jer nisam našao utemeljenu potvrdu da je Isus bio i ostao nebesko biće. Naprotiv, apostoli Isusa čak i nakon uskrsnuća i uzašašća opisuju kao čovjeka kojega nebo treba zadržati do vremena obnove, a sve dokaze o tom najranijem kršćanskom gledištu sam iznio u svojoj knjizi.

  • Još jedan stavak koji se nikako ne može primijeniti na meni, a na kojem se temeljila odluka o isključenju je iz poslanice apostola Pavla u kojoj stoji napisano:

“Čovjeka koji širi lažno učenje kloni se nakon prve i druge opomene, znajući da je takav zastranio i da griješi, te je tako sam sebe osudio.“ (Titu 3:10, 11)

Budući da sam u prošlom sazivu pravnog odbora iznosio mnoge stvari u svoju obranu, nemam potrebe to ponovo objašnjavati, onda ovom prilikom ću citirati pismo od 7.1.2015. za koje smatram da ga je potrebno ponovo preispitati jer mi nitko od starješina to nije demantirao, a tu sam izmeđuostalog napisao:

(…) otpadnik može biti onaj koji je skroz ili potpuno odbacio neko temeljno vjerovanje ili ideju (npr. vjeru u Boga i njegovu pripremu spasenja preko otkupne žrtve Isusa Krista). U kršćanstvu je ono vezano za potpuno odbacivanje vjere u Krista, a također se odnosi i na odbacivanje temeljnih učenja na kojima se zasniva kršćanska vjera. Odmetnuće, odmetnik ili otpadnik su pojmovi koji su sami po sebi jasni. Budući da oni u sebi nose misao o potpunom odvajanju, treba jasno definirati što je to odvajanje jer nije svako odvajanje u mišljenju i vjerovanju otpad ili odmetnuće. Pojam odvajanja, ako ga netko želi staviti u neke svoje krute institucionalne okvire može označavati i onoga koji je zadržao temeljna kršćanska učenja i vjerovanja ali je samo u nekim drugim stvarima počeo vjerovati nešto drugačije nego dotad. Upravo je na tome stvorena definicija otpadništva od strane Zajednice koja izmeđuostalog glasi:

Otpadništvo je odstupanje, otpadanje, iznevjeravanje, pobuna, napuštanje, naučavanje lažnih nauka. Otpadnici su osobe koje hotimično šire (tvrdoglavo se drže ili govore) učenja suprotna biblijskoj istini koju naučavaju Jehovini svjedoci.

Smatram da se u ovoj definiciji nalazi nešto što izlazi iz biblijskih okvira. Isto je tako bilo u definiranju onoga što bi moglo biti povreda neutralnosti, jer je u tu definiciju također bilo ubačeno i ono što se nije smjelo smatrati grijehom budući da ulazi u kategorije vlastitog ispitivanja, uvjerenja i slobode savjesti. Kad bi svako odstupanje od učenja Zajednice bilo stavljenu u istu razinu kao i kretanje drugim vjerskim pravcem onda su i Jehovini svjedoci sa nekim promjenama u tumačenjima i učenjima otišli u drugom pravcu u odnosu na ono što možemo provjeriti iz knjiga koje su pisali Russel i Rutherford kao utemeljitelji kršćanskih pravaca povezanih sa ranim Istraživačima Biblije. No, Jehovini svjedoci će reći da su unatoč promjenama zadržali isti pravac vjere i da nisu odstupili od kršćanske vjere i temeljnih učenja, pa čak niti od biblijske istine. Npr. ako su Svjedoci odstupili od nekog biblijskog učenja svojim drugačijim tumačenjem, a da to drugačije tumačenje nisu smatrali lažnom naukom kojom su odstupali od biblijske istine, onda nemaju moralno pravo nekom svom članu govoriti da je odstupio od biblijske istine koju naučavaju Jehovini svjedoci ako to nije bila istina koju naučava Biblija. Po ovom mjerilu starješine nemaju pravnog razloga nekom članu skupštine reći da je odstupanjem od tih istih učenja krenuo drugim pravcem vjere i da automatski ima neku svoju religiju. Kad bi svog člana zbog toga sudili i smatrali otpadnikom onda bi to bilo nepravedno u Božjim očima. Prosudite sami i dokažite suprotno.

Činjenica je da je Zajednica Jehovinih svjedoka u svoja jedinstvena učenja uvrstila i ono što nije temelj ni za vjeru ni za spasenje pa je isključivala svoje članove koji su odstupali i od tih njenih učenja koja su se i sama mogla pokazati pogrešnima. Zato su braća postavila pitanje:

"Zašto su Jehovini svjedoci oduzeli zajednicu, odn. Isključili zbog otpadništva neke koji su još uvijek vjerovali u Boga, Bibliju i u Isusa Krista?

Odgovor: „Oni koji izriču takav prigovor ističu da mnoge organizacije koje tvrde da su kršćanske dopuštaju otpadničke poglede. Čak se i neki svećenici ne slažu s temeljnim učenjima svojih crkava, a ipak i dalje uživaju dobar ugled.“...

“... Otpadnička učenja ili različita gledišta nikako se ne slaže sa pravim kršćanstvom (...) Pripadati Jehovinim svjedocima znači prihvatiti čitav niz istinitih učenja Biblije, uključujući i ona biblijska vjerovanja koja su jedinstvena za Jehovine svjedoke. Što takva vjerovanja uključuju? (...) To je (izmeđuostalog) postojanje "vjernog i razboritog roba" danas na Zemlji 'kome su povjereni svi Isusovi zemaljski poslovi', i koji rob je povezan s Vodećim tijelom Jehovinih svjedoka (Mt 24:45-47). (Stražarska kula 1.11.1987.str.31)

Zar ne vidite nelogičnost ove definicije? Ovdje se izmeđuostalog spominje vjerovanje u postojanje “vjernog i razboritog roba“ kao istinito učenje. No, da li je to bilo istinito učenje? Da li je osoba koja nije vjerovala u to njihovo gledište mogla biti isključena? Pogledajmo što piše u nastavku tog članka:

“... ukoliko kršćanin (koji tvrdi da vjeruje u Boga, Bibliju i Isusa), nepokajnički unaprjeđuje lažna učenja, moglo bi se pokazati nužnim da ga se isključi iz Zajednice“ (str 32).

Sve što je bilo suprotno učenju o “vjernom robu“ je automatski bila laž, odnosno lažno učenje. Da li je onda lažno učenje bilo ono učenje o robu koje je Zajednica odbacila? Ako ćemo sve mjeriti istim mjerilima, onda je i Zajednica u svojoj prošlosti unapređivala lažna učenja jer ih je javno širila i iznosila kroz svoju publikaciju. U tom slučaju je drugačije uvjerenje ili mišljenje nekog kršćanina bilo lažno, ali samo u odnosu na (lažnu) tvrdnju Zajednice, a takva njegova laž u odnosu na njenu laž je mogla biti istina. Recimo da sada neki pojedinac ne želi prihvatiti "novo svjetlo" u vezi identiteta “vjernog i razboritog roba“. Je li je on otpadnik, odnosno onaj koji se suprotstavlja biblijskoj istini, ako znamo da se nitko nije mogao smatrati otpadnikom u vremenu kada je cijela Zajednica odstupala od onoga što sada smatra biblijskom istinom? Da li je onda svako pa i najmanje odstupanje ujedno i otpadništvo? Ako nije, onda treba tražiti od Zajednice da u ovom slučaju pojasni i potpuno definira to pitanje otpadništva kako braća poput mene ne bi bila zbunjena različitim kontradiktornim, nelogičnim te dvojakim mjerilima i gledištima.

Kristovo učenje obuhvaća istinu o Bogu, Božjem naumu te moralne zakone i zapovjedi. Svi oni koji ne ostaju u tom ‘Kristovom učenju’ mogu biti isključeni iz skupštine. Onaj tko odbacuje moralne zakone on ustvari odbacuje Kristovo učenje isto kao što netko uči nauke koje su suprotne onome što stoji u Bibliji. (Tit 3:10,11; 2.Ti 2:16-19). Stoga apostol Ivan piše: "Tko god ide predaleko i ne ostaje u Kristovom učenju, nema Boga (odnosno taj nije u zajednici sa Bogom). Tko ostaje u tom učenju, taj ima i Oca i Sina. Ako tko dođe k vama, a ne donosi to učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte! Jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima“ (2.Iv 9-11).

"Ići predaleko“ je nešto što se razlikuje od onih razmišljanja i postupaka koji su u okviru onoga što Biblija govori. Izaći iz tog okvira je opasno jer bi se time negiralo samu istinu i Kristovo učenje o tim stvarima što bi dovelo do otpadništva od Boga i njegovih zakona. No ukoliko postoje argumenti koji imaju biblijski temelj, a donekle se razlikuju od nekih tumačenja Zajednice, onda treba te stvari prepustiti da se razjasne, a ne da se osude. Iako je Zajednica mijenjala neka svoja tumačenja, ona smatra da nije išla predaleko i da je i dalje ostala u Kristovom učenju. Stoga tako treba gledati i na nekoga tko se ne može složiti sa njenim tumačenjima, a koji i dalje stoji u okvirima Kristovog učenja. Takav može u svom dubokom istraživanju naići na argumente koji u nekim stvarima govore drugačije od onoga kako je naučen od Zajednice. Može biti uvjeren u ono što je otkrio kroz vlastito uvjeravanje. No, da li je išao predaleko da je zbog toga izgubio zajednicu s Bogom i svojom braćom? Ako ga Bog smatra svojim slugom jer je Božju riječ stavio iznad ljudskih tumačenja koja često mogu odstupati od biblijskog konteksta, onda starješine nemaju moralno pravo njemu i drugima dokazivati da su sagriješili jer bi to bilo prosuđivanje po ljudskim mjerilima a ne Božjim.

Npr. kršćanima je savjetovano da po pitanju držanja određenih dana mogu biti “uvjereni u svoje mišljenje“ (Rim 14:5; Gal 4:10). No što ako netko bude uvjeren u to da je potrebno držati sabat i to mišljenje bude kasnije nametnuto od strane vodećih starješina tako da to postane učenje koje je istaknuto obilježje ili jedinstveno učenje neke kršćanske zajednice? Da li se to može staviti u istu razinu sa temeljnim učenjima koja su postavili Isus i apostoli? Biblija kaže da ne može. Oni koji takva učenja (kao što je npr. i učenje o vjernom robu i sl.) ugrađuju u temeljna učenja dolaze u opasnost da takvim izjednačavanjem umanjuju vrijednost biblijske istine pogotovo kad tvrde da je svako odstupanje od takvih učenja otpadništvo. Za pretpostaviti je da će pojedini kršćani u svom neovisnom proučavanju Biblije doći do drugačijeg i ispravnijeg shvaćanja. Da li je to njihovo “novo“ razumijevanje drugi vjerski pravac ili druga religija? Ne. Kršćanska zajednica sa takvim pogledima možda ide u istom pravcu vjere kao i taj njihov član ali se razilaze u gledištima. Po Bibliji držanje sabata nije grijeh iako takvo učenje odstupa od kršćanskih smjernica, ali bi bilo grijeh kad bi vodstvo zajednice osudilo svog člana koji odstupa od tog učenja jer on, po savjetu apostola Pavla, drži da su mu svi dani jednaki. Ovo je samo primjer kako se mogu stvoriti nepotrebni problemi unutar zajednice kada se neka učenja smatraju biblijskom istinom iako ne bi trebala biti u istoj razini sa temeljnim kršćanskim učenjima.

Kad je riječ o razmaku ili odvajanju onda se po biblijskoj definiciji otpadništva ono odnosi na potpuno odvajanje od zajedničkog pravca vjere. Svako drugo odstupanje u učenju i pravilima treba staviti u granice kojima se zadržava isti pravac vjere, ali se dozvoljava mogućnost vlastitog uvjeravanja i promjene gledišta. Kad se nečije uvjerenje i gledište mijenja u odnosu na službeno tumačenje, onda samo treba stvari ispitati i vidjeti da li se tim odstupanjem stvara odmetnuće ili potpuni razmak od biblijske istine. Npr. tvrdnja da nema uskrsnuća tijela je potpuni razmak od biblijske istine, dok neka različita gledišta o tome tko hoće a tko neće uskrsnuti nisu u toj kategoriji. Netko može vjerovati da Bog neće uskrsnuti ljude poginule u potopu, a drugi u to ne moraju vjerovati jer tvrde da će Bog uskrsnuti i pravedne i nepravedne. Čak je i Zajednica više puta mijenjala svoje gledište o tome a da nije napravila potpuni odmak od temelja vjere. Svi kršćani vjeruju da je Isus uskrsnuo i uzašao na nebo. No neki vjeruju da je uskrsao u tijelu. Drugi u to ne vjeruju. I jedni i drugi mogu tvrditi da se njihova razmišljanja i tumačenja mogu potkrijepiti određenim biblijskim stavcima. Tko je od njih otpadnik ako nitko od njih ne odstupa od vjerovanja u Isusovo uskrsnuće? kraj citata

Zaključak: Iako sam sa svojim gledištima izašao u javnost preko svoje knjige i web stranice ja sam se ogradio od bilo kojeg nametanja svojih novih uvjerenja te sve postavio po načelima po kojima takve informacije, do kojih se dolazi neovisnim i temeljitim istraživanjima, budu dostupne kućanstvu vjere koje će trebati znati kako će se prema njima postaviti. Jedan od načina je da sve što čuju, a što se temelji na Bibliji, ispituju i prihvaćaju samo ono u što se mogu uvjeriti.

Od starješina tražim da se ponovno preispitaju sve ove točke za koje smatram da su dovoljan dokaz kojim se može poništiti odluka pravnog odbora. Budući da je u sve ovo sada uključena javnost ona bi trebala biti upoznata sa cijelim ovim pravnim postupkom, pa čak i sa ovom žalbom, jer se samo tako može očekivati da starješine koje će biti uključeni u ovaj postupak razmotre ovu žalbu u duhu Božje riječi i donesu samo jednu moguću odluku koja bi bila ispravna u Božjim očima. S moje strane će javnost biti uključena u određenoj mjeri kako bi se cijeli ovaj postupak vodio na višoj razini u skladu sa božanskim mjerilima za pravo i pravdu. Ukoliko neki starješine uvide da nisu mjerodavni sve ovo preispitati i prosuđivati onda neka odmah odustanu od angažiranja u ovom predmetu kako se ne bi sramotili pred drugima i sebe dovodili sa onim sucima koji su kroz povijest sudili po mjerilima inkvizicije. Ukoliko oni koji se angažiraju osjete da pod pritiskom drugih starješina moraju donijeti samo jednu odluku koju su unaprijed dosudili bez obzira na ovu žalbu, onda bi bilo dobro da odustanu od svog sudjelovanja u nečemu što bi se pred javnošću i mnogim svjedocima moglo pokazati blamažom i sramotnim suđenjem.

4. srpanj, 2016.