Za Mesiju je bilo prorečeno da će biti 'rođen' što samo po sebi govori da je njegov život trebao započeti s rođenjem. Da je govorila o Mesijinom predpostojanju i utjelovljenju putem rođenja onda bi u to vrijeme Isusovi protivnici tražili od Isusa da dokaže tu drugu vrstu utjelovljenja, odnosno da li je rođenjem u Davidovoj lozi prešao iz nebeske u zemaljsku prirodu života čime bi se dokazalo da se nije materijalizirao poput anđela.

• utjelovljenje 1 - materijalizacija (anđeo u tijelu čovjeka)
• utjelovljenje 2 - preseljenje duše nebeskog bića u tijelo čovjeka prilikom začeća (???)

Glavno pitanje u to vrijeme ne bi bilo to da li je Mesija nebeski Sin Božji, jer bi se u tom slučaju to podrazumijevalo, nego da li je Isus taj nebeski Sin Božji koji je rođen od žene i tako postao 'sin čovječji'. Njegovi sunarodnjaci su znali da se on rodio unutar Josipove obitelji i to bi ih zanimalo. Tada bi Marija, njegova majka bila glavna tema (jer je Josip već umro) i svi bi pokušavali od nje saznati kako je Isus došao na svijet. Židovi iz drugih mjesta koji bi ga prvi put vidjeli bi tražili neke dokaze kojim bi se otklonila mogućnost da on nije utjelovljeni anđeo u prividnom ljudskom tijelu. Isus bi također morao uvijek iznova svima tvrditi da on nije izvorno čovjek niti da se kao nebesko biće materijalizirao, nego da je kao nebesko biće u ljudski oblik prešao začećem i rođenjem. U tom slučaju bi to bio jedini dokaz da je on onaj obećani Mesija (Pomazanik) koji se po prirodi postojanja razlikuje od ostalih Pomazanika (proroka, kraljeva i svećenika). Činjenice nam govore da Židovi (pa ni apostoli) taj dokaz nisu nikad tražili ni od Marije ni od Isusa, a niti od bilo koga tko bi se predstavljao za obećanog Mesiju, Sina Božjeg. To ujedno znači da su pojam 'Sin Božji' u vezi s Mesijom koristili u skladu sa Pismom samo za unaprijed izabranog čovjeka, za zemaljsko ljudsko biće a ne nebesko.

Jedini izvještaj o Isusovom začeću imamo u Matejevom i Lukinom izještaju i nigdje drugdje. Tu čitamo kako je anđeo objasnio Josipu trudnoću njegove zaručnice Marije. Da li mu je rekao da će se Božji nebeski sin utjeloviti i postati beba u utrobi njegove žene? To mu nije rekao niti je bilo koji Židov bio poučen iz Pisma da će Bog na takav način prouzročiti rođenje Mesije. Takvo gledište bi podupiralo reinkarnaciju ili ponovno rađanje jer bi se tvrdilo da je sin Božji najprije rođen na nebu u nebeskom tijelu a zatim ponovno na zemlji u drugom tj. ljudskom tijelu u koje se uselila njegova duša zbog čega se morao iz početka razvijati u zrelu osobu kako bi postao čovjek. Iz ovog izvještaja, u kontekstu onoga što su Pisma govorila, Josip je mogao zaključiti da je trudnoća po svetom duhu bila čudo koje je uključivalo njegovo sjeme bez da je on bio s Marijom. Svaki drugi zaključak bi bio izvan Pisma.

Netko tko je suočen s ovim činjenicama će reći da je možda tek nakon Isusovog uskrsnuća došlo do novih saznanja o tome da je Mesija trebao doslovno sići s neba na zemlju i postati čovjek putem začeća, ali bi i tada nastao problem u dokazivanju jer toga nema u Pismu. Vjernici u Bereji i njima slični bi bili prvi koji bi odbili takvo gledište jer ga ne bi mogli dokazati Pismom (Djela 17:11). Takva jedna ideja, koja se nije mogla pronaći u hebrejskim spisima, bi bila povod za puno veće podjele među tadašnjim kršćanima od one koja je mogla doći zbog nametanja židovskog Zakona kršćanima iz nežidovskih naroda. Da je jedna takva ideja o utjelovljenju (inkarnaciji) bila prisutna u samim počecima kršćanstva bila bi posebno istaknuta u učenjima prvih kršćana i vjerojatno bi došlo do sukoba sa onim Židovima koji jednu takvu ideju nisu mogli potkrijepiti pismima. To bi bila prilika da apostoli reagiraju kako bi se riješio takav spor koji bi bio puno značajniji od spora oko obrezanja. No, nema niti jedna naznake (u poslanicama) da je do toga došlo što samo dokazuje da su prvi kršćani u to vrijeme imali jedno jedinstveno gledište o Isusu.

Znamo da su mnogi Židovi odbacili Isusa za Mesiju. No, da li su ga odbacili zato što su tvrdili da on ne može biti Krist jer nije nebesko biće nego običan čovjek? Ne! Takvih rasprava u 1. stoljeću nije bilo među kršćanima niti između kršćana i Židova. Židovi koji su prihvatili Isusa su mogli u tim raspravama dokazivati samo jednu istinu o Isusu jer su ga slijedili zato što su ga gledali kao izabranog čovjeka koji je pomazan za njihovog prorečenog vođu i izbavitelja. Tako je Apolon...

“... snažno pobijao Židove u javnim raspravama, dokazujući iz Pisama da je Isus doista Krist.“ (Djela 18:28)

Iz Pisma se moglo dokazivati samo to da je Isus, kao potomak iz Davidove loze, od Boga postavljeni Mesija (Krist), ali ne i to da je on prije toga živio na nebu. Učenje o predljudskom postojanju Mesije nije bila nametnuto Židovima i Grcima od strane apostola i prvih kršćana niti su oko toga u to vrijeme bile vođene rasprave i debate.

Osim toga, da je Isus bio nebesko biće, apostoli bi trebali u samim počecima nekim svojim protivnicima dokazivati da Isus nije pravi čovjek, a drugima da nije utjelovljeni anđeo, ali je pitanje kako bi to mogli dokazati ako proroci to nisu najavljivali jer bi se u tom slučaju mogli naći kao lažni učitelji. Ukoliko je pitanje obrezanja bilo toliko aktualno da se o njemu vodio spor u Jeruzalemu, pitanje Isusovog pravog identiteta bi bilo mnogo aktualnije, ali se taj spor oko njegovog identiteta nije desio prije bjekstva iz Jeruzalema. Zato nigdje nema dokaza o takvim raspravama jer su i apostoli i drugi Židovi Mesiju, Sina Božjeg mogli prihvatiti samo kao čovjeka, pa su ga kao takvog objavljivali. Kao što smo ustanovili, takvo gledište se među židovskim kršćanima zadržalo i nakon njihovog bijega iz Jeruzalema 66. godine.

Međutim 'neupućeni i nepostojani' kršćani iz grčko rimskog svijeta su pali pod utjecaj gnosticizma koji nije prihvaćao spasenje po 'tijelu'. Jedina alternativa za njihovo učenje je bila da Mesija nije bio pravi čovjek nego da je samo privremeno uzeo ljudsko obličje i živio kao čovjek nakon čega je napustio to tijelo i uzašao na nebo. Takvim učenjem su pokušali pobiti tadašnje kršćane koji su Isusa smatrali običnim čovjekom, a pristaše su našli samo kod nežidovskih vjernika zbog čega je apostol Ivan morao pisati kršćanima da ne prihvaćaju takvo učenje. No i prije toga su se nazirali počeci takvog učenja i to u Korintu (Grčka) gdje je Pavle prigovorio nekim kršćanima koji su 'podnosili' učitelje koji su objavljivali drugačijeg Isusa (2.Korinćanima 11:4). Time što su 'podnosili' takve učitelje, oni su samo pokazali onaj isti stav kojeg su imali mnogi Grci, a posebno neki od “epikurejskih i stoičkih filozofa“ koji su se sastajali na Aeropagu kako bi svoje vrijeme trošili “ni na što drugo osim da kažu ili čuju nešto novo“ (vidi Djela 17:18-21). Ono što su gnostici učili je bilo za te kršćane 'nešto novo', a za neke možda prihvatljivo pa nisu odbacili ni njihovo gledište niti njih kao učitelje, nego su ih rado podnosili.

Apostol Pavle je rekao da je Isus kao Mesija bio “Židovima kamen spoticanja, a neznabošcima ludost“ (1.Korinćanima 1:23). Ovo je mogao reći samo ukoliko su apostoli u to vrijeme objavljivali da je Isus bio istaknuti čovjek Božji tj. Sluga (Sin) Božji. Naime, Isus je Židovima bio 'spoticanje', ali ne zato što nije bio nebesko biće jer ga nisu kao takvog ni očekivali, nego zato što je umjesto kraljevske slave koja je očekivala 'Davidovog sina', bio osramoćen pred njima i svijetom tako što je on, kojega su smatrali 'kraljem židovskim' ubijen kao zločinac i bogohulnik.

Grcima, koji su u svojem poimanju svijeta tražili mudrost je bilo 'ludost' što su apostoli objavljivali Isusa kao običnog čovjeka. Da su ga objavljivali kao 'božansko biće' onda bi to po njihovoj mudrosti bilo prihvatljivije budući da su oni vjerovali u 'polubogove' i 'bogove' iz nebeskog svijeta koji su se pojavljivali na zemlji u ljudskom obličju. Kad su čuli da Pavle govori o Isusu i uskrsnuću, smatrali su da on navodno objavljuje neke 'tuđe bogove', misleći da Isus spada u tu kategoriju njihovih 'bogova' pa su ga doveli na Aeropag da čuju nešto više o njemu. No on im je objavio Jahvu (Jehovu) kao jedinog svemogućeg Boga koji je stvorio svijet, a za Isusa je rekao da je on 'čovjek' preko kojega će Bog u budućnosti suditi cijelom svijetu (Djela 17:17-31). Činjenicu o Bogu koji je stvorio cijeli svijet su mogli prihvatiti ali to da se jednog 'čovjeka' smatra puno većim od mnogih njihovih 'bogova' je za njih bilo ludost. Da ga je objavio kao nebesko utjelovljeno biće, to za njih ne bi bila ludost već prihvatljiva mogućnost o kojoj bi se dalo raspravljati.

Zaključak: Povijesne činjenice pokazuju da prvi kršćani nisu vjerovali u inkarnaciju tako da je vjerovanje u ljudskog Mesiju (Krista) bilo zastupljeno od samih početaka kršćanstva budući da se temeljilo na izvornom hebrejskom vjerovanju utemeljenom u Svetom Pismu. Međutim, takvo gledište se s vremenom zadržalo uglavnom među židovskim kršćanima, dok su mnogi kršćani iz poganskih naroda s vremenom prihvatili gnostičku ideju da je Isus bio više od čovjeka, jer se u njihovom religioznom okruženju na pojam 'sin Božji' oduvijek gledalo kao na biće iz nebeskog svijeta. Nakon prihvaćanja takve ideje, trebalo je samo odrediti Isusovo mjesto u tom nebeskom svijetu, pa su oko toga nastale rasprave koje još uvijek traju. Kad se u današnjim kršćanskim krugovima tvrdi da Židovi nisu vjerovali da je Isus sin Božji, onda im prigovaraju da ga nisu smatrali nebeskim božanskim bićem. No, tu su Židovi u pravu, pogotovo oni koji su ga prihvatili za Mesiju.

Povijesne činjenice nam kažu da su na kraju prvog stoljeća postojale dvije grupe kršćana:

1.      oni koji su vjerovali da je Isus bio samo čovjek –» protivnici inkarnacije

2.      oni koji su vjerovali da je Isus bio božansko biće –» pobornici inkarnacije

Tada još nije bilo treće opcije po kojoj je Isus nakon utjelovljenja bio 'tijelo' ili pravi čovjek. Ona se razvila kasnije. Prema tome, pred kraj 1. stoljeća, kad su već svi apostoli osim Ivana bili mrtvi i kad su se među kršćanima pojavili gnostici, židovski kršćani su zadržali svoje gledište tako da su postojala samo dva gledišta:

1.      Isus – čovjek (tijelo)

2.      Isus – nebesko biće (nije tijelo)

Nepobitna činjenica je da su prva tri evanđelja sadržavala dovoljno zapisa o tome da je Isus bio čovjek i ostao čovjek nakon uskrsnuća tako da su u počecima zaista mnogi kršćani vjerovali da se Isus rodio, umro i uskrsao kao čovjek. U tim evanđeljima se nije moglo naći niti jednu izjavu koju bi mogli koristiti za ideju o predljudskom Isusu. No, kada je na kraju 1. stoljeća (98. g.) Ivan napisao svoje evanđelje kako bi pred gnosticima branio Isusovu ljudsku prirodu i naglasio njegovo mesijanstvo po kojem je Božja riječ po njemu postala tijelo, onda su neki kristolozi  nakon njegove smrti neke izjave iz tog evanđelja izvrnuli u korist drugačije vrste inkarnacije i koristili kako bi, takoreći na Pismu, dokazivali Isusovo predljudsko postojanje. Ivan je jedini u svom evanđelju opisao kako je iz Isusovog tijela potekla krv i voda nakon što je bio proboden kopljem, čime je tadašnjim gnosticima želio poručiti da je Isus zaista bio ljudsko biće od krvi i mesa (Ivan 19:34). Čak se s sumnja da je 'prolog' u 1. pogl. Ivanovog evanđelja (prvih 18 stavaka) umetnut nakon smrti apostola Ivana, kao što je umetnut i stavak iz 1. poslanice Ivanove 5:7, kako bi se kroz gledište židovskog filozofa Filona iz Aleksandrije lakše pridobili pogani kojima je više odgovaralo Isusa gledati kao nebesko božanstvo a ne kao zemaljsko biće. Naime, iako Ivanov prolog ima diskutabilnih izjava koje se mogu tumačiti na dva potpuno različita načina, ono je u to vrijeme pogodovalo učiteljima iz grčko rimskog svijeta koji su zanemarili hebrejski um i način izražavanja te se upustili u dokazivanje onoga što se Biblijom ne može dokazati.