Tko treba propovijedati
Nakon što je osnovana skupština u Jeruzalemu, apostoli su bili ti koji su širili dobru vijest propovijedajući javno među mnoštvima okupljenih ljudi. One koji su postali vjernici su poučavali na javnim sastancima i po kućama. Izvještaj o njihovom djelovanju nam govori da su oni među svim tim mnoštvom novih učenika davali prednost onoj braći koja su postali učenicima prije Isusove smrti. Kao što su tražili da se za apostola imenuje netko tko je već duže vrijeme bio učenik i dobro poznavao Kristovu službu, tako su po tom mjerilu za svoje suradnike u službu evanđeliziranja postavljali duhovno zrele i sposobne muževe, a ne one novokrštene. Ako su braća, koja su bila izabrana za službu ‘dijeljenja hrane’, morala biti ‘na dobrom glasu, puni duha i mudrosti’, koliko je onda bilo važnije upravo takve duhovno zrele osobe izabrati i postaviti za propovjednike i slati ih da idu po gradovima i selima (Dj 1:21,22; 6:3-6,8-10; 8:5,12,40). Stoga je biranje onih koji će biti njihovi ‘suradnici’ na djelu propovijedanja bilo samo po sebi potrebno jer je i Isus dao primjer u tome kada je birao sebi takve suradnike. Neke od svojih suradnika je Pavle spomenuo u svojim poslanicama.
Svi ostali učenici, koji su bili potaknuti da u njegovo ime govore, su bili prihvaćeni kao takvi i nije im se branilo da govore i objavljuju dobru vijest o Kristu (usporedi Mk 9:38-40). Iako je svatko mogao drugima neformalno govoriti o Kristu, samo su pojedinci u skupštinama dobili ovlaštenje za javno objavljivanje i širenje dobre vijesti. Upravo preko takvih pojedinaca je svaka skupština mogla izvršiti svoj zadatak da se širi evanđelje i pouče svi oni koji se odazovu na dobru vijest. Za razliku od takvih pojedinaca, većina novih krštenih vjernika je bila slabo upućena u Pisma. Mnogi od njih nisu odmah postali dovoljno duhovno zreli kršćani, pa ih je Pavle znao okarakterizirati kao malu djecu i tjelesne osobe koji još nisu mogli podnijeti čvrstu duhovnu hranu. Neke od njih je uspoređivao s ljudima iz svijeta (1.Ko 3:1-4).
Prema tome kad je skupštinu u Korintu, u kojoj je bilo takvih nezrelih kršćana, pohvalio da ‘obiluje sposobnošću govorenja’ onda nije mislio na sve članove skupštine, nego samo na one duhovno zrele muževe koji su stjecali preduvjete da se dobrovoljno posvete služenju svojoj braći u skupštini a pogotovo služenju onim nezrelima kojima su govorili Božju riječ. Neki među njima su biti poslani da javno propovijedaju dobru vijest na nova područja, dok su drugi osposobljeni muževi kao ‘Kristovi robovi’ duhovno brinuli za svoju braću unutar mjesne skupštine koju su trebali poučavati da uzrastu u zrele kršćane.
Iako se novima pomagalo u njihovim domovima, najveću pomoć su imali kroz zajedničko sastajanje gdje su dobivali redovitu pouku iz Riječi Božje. Samim tim nije bilo mudro od takvih novih i još nezrelih kršćana zahtijevati da idu na područja i javno propovijedaju dobru vijest nevjernicima, jer po Isusovom mjerilu nisu ni mogli biti dostojni da im se povjeri dobra vijest. Čak i da su neki uzrasli u zrele kršćane, to nije značilo da obavezno moraju biti ‘evanđelizatori’, jer je kršćanima dana sloboda da koriste svoje duhovne darove i životne okolnosti tamo gdje su se mogli posvetiti izgrađivanju sebe, svoje obitelji i cijele skupštine.
Kad uzmemo sve ovo u obzir, onda nije ni čudno što u Bibliji nemamo izjavu ili primjer po kojem se sve kršćane smatralo ovlaštenim ‘propovjednicima dobre vijesti’. Nemamo niti dokaz da je krštenje ikoga od njih ovlastilo za tu službu. Čak nemamo ni primjere da su se na nivou skupština organizirala služba propovijedanja za sve članove skupštine kako bi propovijedali od kuće do kuće kao što je to slučaj s Jehovinim svjedocima. Kad su starješine trebali poslati nekoga da dobru vijest propovijeda izvan njihovog grada, onda su slali samo one koji su već bili ovlašteni propovjednici (Dj 13:1-5; 14:24-26). To su opet bili apostoli, evanđelizatori i njihovi suradnici. Ako su samo oni bili uključeni u službu propovijedanja i poučavanja, da li se onda moglo zamisliti da će se samo preko njih 'ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedati po svem svijetu' (Mt 24:14). U ovom Isusovom proročanstvu se ne može izdvojiti misao kako će svi kršćani propovijedati, nego samo to da će se propovijedati, što je u kontekstu u kojem je Isus to rekao podrazumjevalo samo one muževe koji su trebali biti odvojeni i ovlašteni za to djelo evanđeliziranja.
To je slično kad bi neko rekao da će se po cijelom svijetu propagirati demokracija, što ne znači da će svatko tko živi u nekoj demokratskoj zemlji biti uključen u tu propagandu. Naime, Isus je u tom proročanstvu naveo i to da će ‘ustat narod na narod’ što ne znači da će svi stanovnici nekog naroda biti uključeni u rat. Tako ni svi kršćani ne moraju biti uključeni u propovijedanje kako bi se dobra vijest proširila po cijelom svijetu. Samo oni koji su trebali biti izdvojeni i uključeni u tu aktivnost su bili Božji suradnici. Razmotrimo što je značilo biti Božji suradnik.