O ovom pitanju je bilo riječi u temi 'Posljednji Adam'. No postoji još jedna izjava koja potvrđuje činjenicu da je Isus živio u tijelu opterećeno Adamovim grijehom. Apostol Pavle je jednom prilikom to neizravno potvrdio rekavši:

“Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po tijelu. Ako smo Krista i poznavali po tijelu, sada ga tako više ne poznajemo.“ (2.Ko 5:16)

Što znači da više “nikoga ne poznajemo po tijelu“? Da bi to mogli razumjeti moramo uzeti u obzir kontekst. Pavle ovdje ne govori o svim ljudima nego samo o onima koji su u zajedništvu sa Kristom (st. 17). Poznavati nekoga po tijelu znači poznavati ga kao osobu koja “u ovom tijelu uzdiše“ jer je u ropstvu grijeha i smrti (st. 2,4; usporedi Ri 8:22). Samo ljude koji nisu oslobođeni tog stanja možemo poznavati po (takvom) smrtnom tijelu. Iz konteksta se može razumjeti da je i Isus bio u tom grešnom tijelu i da su ga njegovi učenici “poznavali po tijelu“ koje je bilo smrtno. No, od kada je Isus u svom tijelu pobijedio smrt i uskrsnuo u život vječni, onda ga više ne poznajemo kao smrtnog čovjeka nego kao prvog čovjeka nad kojim smrt više nije imala vlast (Dj 2:24,31,32; 4:2). Isus je prvi čovjek koji je oživio u besmrtnom tijelu i zato ga više ne poznajemo po tijelu, odnosno više ga ne poznajemo po grešnom i smrtnom tijelu.

Budući da je on umro u zamjenu za sve druge ljude Pavle zaključuje da su tim činom “svi umrli“ (st. 14). Ako su umrli u zajedništvu s Kristom onda ih više ne trebamo poznavati po grešnom i smrtnom tijelu u kojem su rođeni, nego kao 'nova stvorenja'.

“Ono što je staro (grešno i smrtno tijelo) prošlo je, i gle, novo je nastalo.“ (st. 17)

Kad netko svojim krštenjem u Krista umire i ne živi više za sebe, onda se na njega može gledati kao na novo stvorenje, kao nekoga koji je već pobijedio smrt i uskrsnuo u tijelu koje je oslobođeno smrti poput Isusa (Ri 6:13). Naravno, to će biti potvrđeno kad stanemo “pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaću za ono što je u tijelu zaslužio, po onome što je učinio, bilo dobro bilo zlo“. (st. 10). Do tada su oni umrli s Kristom pa u sebi nose jamstvo ili zalog života koji je “skriven“ u njima (Kol 3:3).

Za razliku od onih koji su oslobođeni smrtne osude i koje više ne poznajemo po tom smrtnom tijelu, svi ostali koji nisu u zajedništvu sa Kristom i dalje nose u svom tijelu smrtnu osudu. Kristovom smrću su i oni umrli, ali ne mogu oživjeti kao nova stvorenja, tako da će ono što je staro, a to je grešno tijelo, uskrsnuti s njima prilikom uskrsnuća nepravednih. Bit će i dalje stara stvorenja koju će se poznavati po tijelu u kojem će i dalje nositi osudu. U tom smislu se može razumjeti da je Pavle rekao:

“Zato mi odsad, (od kad je Isus umro za sve), nikoga (tko je u zajedništvu sa Kristom) ne poznajemo po tijelu (u kojem nosi smrtnu osudu jer je Isus umro za njega). Ako smo Krista i poznavali po (smrtnom) tijelu, sada ga tako više ne poznajemo (jer je u svom ljudskom tijelu pobijedio smrt i nama dao dokaz neraspadljivog vječnog života kojemu se i mi nadamo).“

PITANJE: Zašto ne bi trebalo odbiti simbole kruha i vina kad nam se nude na obilježavanju Gospodinove večere?

Kad su ljudi postali svjesni da im je potreban otkupitelj koji će pokriti njihove grijehe, oni su ustvari svjesno ili nesvjesno zahtijevali njegovu žrtvu. Tražili su da on jednom zauvijek umre umjesto njih i da im pribavi izbavljenje. Isus u svoje točno određeno vrijeme dolazi i nudi svoje tijelo i krv, i pred ljude stavlja zahtjev – pijte moju krvi i jedite moje tijelo. Da li ćeš u simboličnom smislu piti njegovu krv i jesti njegovo tijelo?

Prije nego odgovorimo na to pitanje, zamislimo da život svih ljudi ovisi o vodi do koje ne mogu doći jer su fizički onemogućeni da prijeđu opasnu zonu. Postoji netko tko se ponudi da će riskirati svoj život i donijeti tu vodu života. Kad je donese trebali bi je piti svi kako bi izbjegli smrt. Iako ta voda predstavlja njegovu krv tj. život koji je riskirao za tebe, ti bi je trebao uzeti i piti, a ne je odbiti. No, postoje situacije kad netko ima razloga odbiti tu vodu. Uzmimo za primjer jedan događaj gdje je voda predstavljala krv. U knjizi 1.Ljetopisa stoji:

"Jednom su ta trojica od tridesetorice zapovjednika otišla do stijene k Davidu u pećinu adulamsku, a Filistejci su bili utaboreni u dolini refaimskoj. David je tada bio u svom skrovištu, a vojska filistejska bila je u to vrijeme u Betlehemu. I David je zaželio: “Da se barem mogu napiti vode iz nakapnice betlehemske što je kod gradskih vrata!” Nato su ona trojica prodrla u tabor filistejski, zahvatila vodu iz nakapnice betlehemske što je kod gradskih vrata te je donijela i dala Davidu. Ali David je nije htio piti, nego ju je izlio pred Jehovom. I rekao je: “Zbog Boga svojega ne bih nikada takvo što učinio! Zar da pijem krv ovih ljudi što su izložili opasnosti dušu svoju? Jer oni su dušu svoju izložili opasnosti da bi donijeli tu vodu.” I nije htio piti" (1.Ljetopisa 11:15-19)

David nije htio piti vodu za koju je rekao da predstavlja “krv“ onih koji su svoj život izložili opasnosti jer je zaključio da se oni nisu trebali žrtvovati za njega zbog njegove sebične želje. Međutim da je o toj vodi ovisio njegov život onda bi vjerojatno pio tu simboličnu “krv“ i cijenio bi taj njihov samopožrtvovni čin ljubavi i odanosti prema njemu. S druge strane ovi ljudi su bili svjesni i spremni da iz ljubavi prema kralju daju svoj život kako bi on dobio vodu čak i tada kad njegov život nije ovisio o njoj, jer je imao vode za svoje potrebe. To bi s još većim žarom učinili kad bi o toj vodi ovisio život kralja i ostalih vojnika jer su neki ljudi iz ljubavi prema drugima spremni žrtvovati svoj život i izlagati se smrtnim opasnostima. Očito bi ta voda u obje situacije predstavljala njihovu “krv“.

U ovoj drugoj situaciji bi donositelji vode bili sretni što su donijeli tu vodu života i ponudili bi je svima da je piju. Tražitelji vode života bili bi zahvalni onome tko je bio spreman izložiti svoj život da bi oni živjeli i pili bi tu vodu. Ne bi je odbili. Onaj tko bi je odbio umro bi od žeđi. Prema tome ako je netko dao svoj život za nas i ponudio nam vodu života koju je stekao svojom krvlju da li ćemo je odbiti jer predstavlja njegovu krv? Vjerojatno nećemo pogotovo ako nam je zapovjedio da je pijemo. No, neki Židovi su se sablaznili kad su čuli da trebaju piti njegovu krv pa su odbili piti vino u zajedništvu s kršćanskim Židovima. Oni koji su povjerovali u Krista su prihvatili put kojim su mogli postići vječni život i tu vjeru svjedočili uzimanjem vina koje je predstavljalo Isusovu krv (vodu života).  

Kad je Isus na posljednjoj večeri ponudio svojim učenicima vino koje predstavlja njegovu krv, oni je nisu odbili iako su do tada više puta tražili od Isusa da se ne izlaže smrtnoj opasnosti. Da se on bezrazložno izlagao opasnosti oni vjerojatno ne bi pili to vino. Ali kad su shvatili da je to izraz njegove ljubavi prema njima za koje daje svoj život i da je to u skladu sa Božjom voljom, onda su uzeli i pili vino koje je predočavalo njegovu krv. Budući da je Isus svoj život dao za sve koji vjeruju, onda bi svi vjernici mogli svoje cijenjenje pokazati tako što piju vino koje predstavlja njegovu krv. Oni koji odbiju mogu to učiniti samo ako bi kao i David zaključili da je ta Isusova gesta ljubavi bila nepotrebna jer naš život nije ovisio o tome, odnosno da je naša želja za vodom života bila samo stvar naše sebične želje. Postoje neki kultovi koji na simboličan način pokazuju da odbijaju prihvatiti Krista i njegovu žrtvu time što na svojim seansama odbijaju vino i kruh koji im se nudi. Iako Jehovini svjedoci svojim odbijanjem ne žele reći kako odbacuju Krista, oni ipak to nesvjesno čine jer odbacuju zajedništvo i novi savez s Kristom kojeg je on utemeljio na svojoj krvi.

Isus je znao da svi ljudi ovise o njemu i da će morati žrtvovati svoj život za njih pa je prije svoje smrti rekao svima koji su ga slušali:

“Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan, jer tijelo je moje prava hrana i krv je moja pravo piće. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ostaje u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s njim." (Iv 6:53-56)

Isus ovu izjavu nije rekao samo apostolima nego svima koji su ga slušali. Svi koji su željeli dobiti vječni život trebali su u duhovnom smislu piti Isusovu krv i jesti njegovo tijelo kao čin vjere u njega. No nitko od slušatelja, pa ni apostoli nisu to dobro razumjeli. Isus im je kasnije pomogao razjasniti tu simboliku time što je svoje tijelo i krv predočio kruhom i vinom pa čitamo:

"I uzeo je kruh, zahvalio Bogu, razlomio ga i dao im te rekao: “Ovo[kruh] predstavlja tijelo moje koje će se dati za vas. Činite ovo meni na spomen!” Tako je uzeo i čašu nakon što su večerali te rekao: “Ova čaša predstavlja novi savez na temelju moje krvi, koja će se proliti za vas." (Lk 22:19,20)

Prema tome, ono što je Isus rekao, a što mnogi nisu odmah razumjeli, dobilo je svoje pravo značenje uvođenjem simbola kruha i vina. Samo onaj tko je pokazao vjeru u Krista morao je prihvatiti i njegovu žrtvu time što je simbolično jeo njegovo tijelo i pio njegovu krv. No, ta simbolika nije trebala ostati samo na riječima vjere pa je Isus uveo kruh i vino kojim je to na upečatljiv način i prikazao. Ti simboli su služili da se pred drugima svjedoči svoja vjera u Krista i njegovu žrtvu čime se ujedno potvrđuje zajedništvo s Kristom. Apostoli nisu mogli pomisliti da Isus svoj život daje samo za njih nego za sve ljude koji ga prihvate. To je razvidno kad on kaže da će svoj život “dati za život svijeta”, odnosno za "mnoge radi oproštenja grijeha!" (Iv 6:51; Mt 26:26-28; Mk14:22-24). Zato su kasnije svi kršćani a ne samo apostoli na zajedničkim okupljanjima uzimali kruh i vino i time davali javno svjedočenje da prihvaćaju Isusovu žrtvu. Svi oni za koje je Isus dao svoj život mogu uzeti ili odbiti kruh i vino koji simboliziraju Isusovo tijelo i krv. Što bi ti učinio?

PITANJE: Da li su Isusove riječi iz Ivana 6:53,54, povezane s Gospodinovom večerom, odnosno da li netko može u prenesenom smislu “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” ako ne uzima kruh i vino prilikom obilježavanja Kristove smrti?

Točno je da se može “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” bez da se doslovno uzima kruh i vino. Kruh i vino su samo simboli ili vidljiva obilježja Kristove žrtve koju prihvaćamo svojom vjerom. O tome ne ovisi naše spasenje. No, Isus je uveo te simbole kao čin kojim se javno pred drugima svjedoči da smo prihvatili njega i njegovu žrtvu. Isto tako i naše predanje Bogu ne ovisi o krštenju vodom, jer tim javnim simboličnim činom samo potvrđujemo pred drugima da smo ušli u savez s Bogom. U zajedništvo s Bogom i Isusom Kristom ulazimo po vjeri, dok određenim ceremonijama pristupamo iz zahvalnosti prema Bogu i Kristu. (Izraelce u savezu s Bogom nije držalo obrezanje po tijelu nego po duhu 5.Mo 30:6; Jr 4:4; Ri 2:29). Stoga je važno vidjeti da li je Isus zahtijevao da svi njegovi učenici sa slobodom pristupaju tom duhovnom stolu i u zajednici sa drugima uzimaju ponuđeni duhovni obrok u obliku kruha i vina.

Zajednica Jehovinih svjedoka smatra da Isus nije tražio da svi uzimaju te simbole i da njegova izjava iz Ivana 6:53,54 nije povezana s Gospodinovom večerom. U knjizi “Raspravljanje“ na str. 221. stoji objašnjenje Watchtowera:

“Kad je poticao ljude da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv, Isus je govorio u prenesenom smislu, inače bi onaj tko bi to činio kršio Božji zakon (1.Mojs. 9:4; Djela 15:28, 29). Međutim, treba imati na umu da riječi zapisane u Ivanu 6:53, 54 nisu bile izrečene u povezanosti s uspostavom Gospodinove večere.

Nitko tko je čuo te Isusove riječi nije imao na umu nikakvu svečanost koja bi uključivala kruh i vino kao simbole njegovog tijela i krvi. Ta je proslava bila uvedena tek godinu dana kasnije, a zapis apostola Ivana o Gospodinovoj večeri započinje tek sedam poglavlja kasnije, u 14. poglavlju njegovog Evanđelja. Kako onda netko može u prenesenom smislu “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” ako ne uzima kruh i vino prilikom obilježavanja Kristove smrti?

Treba uzeti u obzir da je Isus rekao da će oni koji budu jeli njegovo tijelo i pili njegovu krv imati “vječni život”. No, ranije, u 40. retku, kad je objašnjavao što ljudi trebaju činiti da bi dobili vječni život, rekao je da je volja njegovog Oca da “svatko tko vidi Sina i vjeruje u njega ima vječni život”. Stoga je razumno zaključiti (???) da ‘jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv’ u prenesenom smislu znači vjerovati u otkupnu moć Isusovog tijela i krvi koje je on žrtvovao. Takva se vjera traži od svih koji se nadaju vječnom životu, bilo s Kristom na nebu, bilo u raju na Zemlji.“

Da li je ovo objašnjenje razumno i održivo? Prije nego odgovorimo, sjetimo se da su članovi Vodećeg tijela i za neka druga tumačenja tvrdili da su ih razumno zaključili pa su ih kasnije odbacili kao nerazumna i nerazborita. Možda bi i ovo objašnjenje bilo održivo kad bi ga se gledalo izvan konteksta. Točno je da nitko od slušatelja nije imao na umu svećanost koja bi uključivala kruh i vino kao simbole Isusovog tijela i krvi. Ali to ne znači da riječi zapisane u Ivanu 6:53,54, Isus nije izrekao u povezanosti s uspostavom spomena na njegovu smrt. Možda ne direktno, ali indirektno su njegove riječi imale tu povezanost iako su izrečene godinu dana prije posljednje večere. Treba zapaziti da u gornjem objašnjenju nedostaju (da li namjerno ili ne) ključne riječi koje je Isus rekao (prije izjave zapisane u 53 i 54 stavku):

“A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta.” (Ivan 6:51b)

Isus ovdje govori o svom tijelu kao “kruhu“ kojeg će on “dati“, odnosno o nečemu što se tek trebalo dogoditi, a što je godinu dana kasnije imalo nerazdvojnu povezanost s uspostavom Gospodinove večere, jer je upravo na toj večeri apostolima rekao da im 'daje' taj kruh koji je predočavao njegovo tijelo. Do te večere nitko nije mogao uzeti taj kruh jer ga Isus još nije ponudio nikome. On je tom prilikom samo unaprijed govorio o kruhu kojeg će on 'dati' svima koji vjeruju. Znači, taj kruh je bio tu, na duhovnom stolu, ali još tada nije bio nikome ponuđen. Isus ga je najprije ponudio svojim najbližim suradnicima tek kad se u vezi toga na posljednjoj večeri obratio svom Ocu u molitvi i kad je nad tim simboličnim kruhom i vinom izrekao blagoslov (Mt 26:26,27; 1.Ko 11:24). Očito je trebalo čekati vrijeme, tj. posljednji dan njegovog života. U povezanosti s tim je više puta svojim apostolima govorio o smrti koja ga očekuje, te je govorio da njegovo “vrijeme još nije došlo“ (Iv 7:6).

Kad je došlo vrijeme da se žrtvuje, onda je rekao: “Moje vrijeme je blizu“ (Mt 26:18). Tada je došlo vrijeme da dade svoj život. Naime, tek tada, neposredno pred svoju smrt je Isus sa simbolima kruha i vina prikazao što je značilo da će “dati“ svoje tijelo za život svijeta. Osim toga ni apostoli do tada nisu mogli razumjeti Isusove riječi o jedenju njegova tijela i pijenju njegove krvi, tako da su oni vjerovali u njega, ali ni oni nisu mogli do tada te riječi povezati sa svečanošću koja bi uključivala kruh i vino kao simbole njegovog tijela i krvi. Tu su mogli povezati tek na toj posljednjoj večeri, a posebno nakon Isusovog uskrsnuća. Na sličan način nisu mogli razumjeti “što je značilo čudo s kruhovima“ i “kvasac farizejski“ (Mk 6:52; 8:14-21). Vjerovali su da je on Krist, ali nisu razumjeli što je sve povezano s njegovim riječima: “Ja sam uskrsnuće“ (Iv 11:25). No, sve ono što nisu u početku razumjeli, shvatili su kasnije (Iv 16:13).

Prema tome, kao što godinu dana ranije nitko od Isusovih učenika nije imao u mislima nikakvu svečanost koja bi uključivala kruh i vino, tako nitko od njih nije imao na umu Isusovu žrtvenu smrt, pa čak ni apostoli koji su više puta Isusa odbijali od pomisli da on bude predan u ruke ljudima.

“Oni i dalje nisu razumjeli te riječi. Značenje njihovo bilo im je sakriveno te nisu mogli razumjeti, a bojali su se pitati ga o tome.“ (Lk 9:45)

Ako je značenje o Isusovoj smrti, a time i svemu što ta smrt uključuje, bilo sakriveno čak i od apostola, onda je Gospodinova večera to značenje otkrila. Stoga nije važno što slušatelji pa ni apostoli nisu mogli Isusove riječi o njegovom tijelu i krvi povezivati sa simbolima kruha i vina, nego je važno ono što je Isus imao na umu kad je nešto govorio. Za razliku od Isusa, nitko od njih još nije mogao povezati njegove spomenute riječi iz Ivana 6:52,53, sa njegovom smrću i otkupninom, a samim tim ni sa Gospodinovom večerom. Isusove riječi su svoje puno značenje dobile upravo na posljednjoj večeri kada je uspostavio ceremoniju sjećanja na svoju žrtvenu smrt. Tek tada su i apostoli mogli razumjeti ono što je godinu dana prije toga rekao. Kad god su oni i prvi kršćani obilježavali Gospodinovu večeru, mogli su razumjeti što je Isus mislio kad je rekao:  

“... ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.” (Iv 6:53,54)

Upravo su te riječi bile upućene svima koji će samo na takav način imati vječni život. Stoga su te riječi bile toliko značajne da su se uvijek koristile pri obilježavanju Gospodinove večere jer su u tim prigodama imale svoju simboličnu primjenu. Time su svi dostojni vječnog života pokazivali da prihvaćaju Kristovu žrtvu s kojom im je pružio nadu u vječni život i uskrsnuće. 

Točno je da ‘jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv’ znači vjerovati u otkupnu moć Isusovog tijela i krvi koje je on žrtvovao, ali to nikako ne isključuje blagovanje kruha i vina za Isusovim stolom. Jedno ne isključuje drugo nego ga nadopunjuje. S tim činom se moglo svjedočiti svoju vjeru u Isusa i obznanjivati je u zajedništvu sa drugim vjernicima.

U Bibliji je svaki simbolični čin uvijek bio nešto više od riječi i za Boga i za njegove sluge. Kao što svoje predanje Bogu simboličnim činom krštenja u vodi pred Bogom i ljudima obznanjivaju svi kršćani bez obzira na različite službe koje će obnašati u Božjem kraljevstvu, tako i svoje zajedništvo s Kristom mogu simboličnim činom blagovanja kruha i vina obznanjivati svi koji su toga dostojni bez obzira na različite službe koje imaju ili koje će imati u Skupštini (vidi 1.Pet 3:21).

Krštenje i Gospodinova večera su samo religiozni obredi koji se drže iz zahvalnosti za spasenje koje je Bog osigurao preko Krista. Držanje tih obreda nikoga ne spašava niti ne opravdava pred Bogom, ali sudjelovanjem u njima dokazujemo sebi i drugima da smo dostojni približiti se Bogu i biti u njegovoj milosti. Tim obredima upućujemo molbe Bogu za čistu savjest i zahvale što nas smatra dostojnima spasenja po Kristu.

PITANJE: Tko smije sudjelovati u obroku zajedništva za Božjim stolom?

Po pravilima i učenjima Watchtowera više od 99% članova treba odbiti uzeti simbole kruha i vina jer nisu u savezu s Bogom ni u savezu s Kristom. Jedan od razloga kojeg navode je navodno zapisan u stavku u kojem Isus svojim apostolima kaže: 

“Zato ja sklapam s vama savez za kraljevstvo, kao što je Otac moj sa mnom sklopio savez, da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu te da sjedite na prijestoljima i sudite dvanaest plemena Izraelovih.“ (Lk 22:29,30)

• 1.stalež - apostoli koji sjede na prijestoljima
• 2.stalež - narod u okviru 12 plemena Izraelovih

Kao što se vidi iz Isusovih riječi njegovi apostoli imaju prednost, ne samo sjediti za njegovim stolom, nego i sjediti na prijestoljima. To su dvije različite prednosti. Naime, podrazumijeva se da njima kojima je dano da sjede na prijestoljima imaju i prednost sjediti za Isusovim stolom. Tu prednost im je Isus dao već kod uvođenja Gospodinove večere kada je zajedno s njima sjedio za stolom u obroku zajedništva gdje su kruh i vino predočavali njegovu žrtvu. Kao što su kruh i vino bili simboli Isusovog tijela i krvi, tako je i taj stol za kojim su sjedili simbolizirao Božji stol na kojem je pripremljen obrok zajedništva. Dok god Kristova žrtva bude aktualna, odnosno sve dok se svi dostojni ne okoriste tom žrtvom, ona će biti duhovni obrok koji će biti uvijek prisutan na tom Božjem stolu. Međutim, postavlja se pitanje:

Da li kršćani kojima nije dano da sjede na prijestoljima, također mogu sjediti s Kristom za Božjim stolom i sudjelovati u obroku zajedništva?

U Stražarskoj kuli od 15.2.2003. str. 16. u vezi toga stoji:

“Jehova sudjeluje u tom obroku zajedništva jer ga je on omogućio. Isus predstavlja žrtvu, a pomazani kršćani su sudionici kad uzimaju kruh i vino. To što jedu za Jehovinim stolom pokazuje da su sudionici u miru s njim.“

Ova izjava može biti točna samo onda ako se pomazanim kršćanima smatraju svi oni koji su svojim krštenjem u Krista postali članovi Kristove skupštine koja je pomazana svetim Duhom 33. g.n.e. No, gornja izjava je netočna jer se temelji na uvjerenju da samo 144000 pozvanih sjedi za Jehovinim stolom, među kojima je i desetak tisuća članova koji su se pod kraj 19. stoljeća pa sve do danas počeli okupljati u zajednici koju predvode predsjednici i članovi vodečeg tijela društva Watchtower. Kad saznamo kako je to bilo uređeno u 1. stoljeću, možemo zaključiti da su svi kršćani imali prednost biti sudionici u obroku zajedništva, i da nitko od njih nije sebe vidio na prijestoljima koja je Isus obećao apostolima.

Ako malo bolje razmotrimo ono što je Isus tom prilikom rekao svojim apostolima onda vidimo da on spominje “savez za kraljevstvo“. Kraljevstvo je Božja vladavina u rukama Isusa Krista u skladu sa savezom koji je Jehova sklopio sa njim da bude kralj tog kraljevstva. Da bi to kraljevstvo moglo ispuniti svoju svrhu trebalo je imati i druge sudionike, jedne koji će s Kristom vladati i upravljati i druge koji će se svim srcem podrediti zakonima te nove vladavine. Stoga je Isus trebao sklopiti savez za kraljevstvo sa svima njima. Budući da svi ljudi vjere mogu ući u to kraljevstvo onda je i savez koji je Isus sklopio s apostolima uključivao i sve druge ljude jer su svi pozvani da uđu u to kraljevstvo. Zato se u tom širem smislu zove “savez za kraljevstvo“ a ne u užem smislu “savez za vlast kraljevstva“.

Apostoli su pozvani da s Isusom sjede na prijestoljima, dok su svi drugi pozvani da sudjeluju u svim drugim aktivnostima i blagoslovima tog kraljevstva. Samim tim je i novi savez sastavni dio tog “savez za kraljevstvo“ utemeljenog na Isusovoj krvi. Zove se “novi“ jer je s Isusovom smrću ukinut postojeći savez i uspostavljen novi koji je postavio jedan novi temelj s kojim je omogućen punopravan pristup Bogu svim ljudima, a ne samo Izraelskom narodu. Kako bi svjedočili svoju vjeru u to da su sudionici tog novog saveza (u sklopu saveza za kraljevstvo), onda su svi kršćani po Isusovoj zapovijedi sudjelovali na obroku zajedništva s Kristom, uzimajući simbole kruha i vina sa Božjeg stola. Tu činjenicu je zajednica Jehovinih svjedoka protumačila na jedan svoj način, smatrajući da su samim tim što su uzimali simbole, svi tadašnji kršćani bili pozvani da s apostolima dijele onih dvanaest prijestolja i da sude onima koji će biti podanici Božjeg kraljevstva. Međutim, postavlja se jedno logično pitanje:

Kako je moguće da su židovski kršćani, u periodu dok se njima još nisu pridružili ljudi iz drugih naroda, svi odreda sebe vidjeti na 12 prijestolja koja je Isus obećao samo apostolima? Koga su onda smatrali drugim staležom?

Vratimo se mislima u prvo stoljeće, godinu dana nakon Isusove posljednje večere. Židovski kršćani u Jeruzalemu i Judeji su se tu večer 14. nisana okupili da obilježe spomen na Isusovu smrt. Svi koji su bili dostojni su na tom obroku zajedništva jeli kruh i pili vino koje je simboliziralo Isusa kao pashalno janje koje je bilo žrtvovano. Budući da su samo apostoli imali  poziv da sjednu na dvanaest prijestolja, onda je normalno da se pitamo da li su svi prisutni tom prilikom imali poziv da i oni sa apostolima sjede na prijestoljima ukoliko su samo takvi mogli sudjelovali u uzimanju kruha i vina?

Činjenica je da su, ne samo tada, nego i u svim narednim godišnjim proslavama svi zajedno jeli i pili na tom obroku zajedništva bez obzira što je svake godine rastao broj kršćana u Judeji, Samariji i po cijelom tadašnjem svijetu. Zar su mogli misliti da je Isus za sve koji se krštavaju pripremio toliko mnogo prijestolja, a da se nitko nije pitao koliko ih treba biti? Osim toga nitko, pa ni apostoli nisu imali potrebu voditi evidenciju po tom pitanju. Čak nisu ni znali za broj 144000 jer su mnogi umrli prije nego je taj broj saznao apostol Ivan. Sve to govori da su prvi kršćani uzimali simbole kruha i vina samo iz jednog razloga koji uopće nije bio vezan uz broj 144000 izabranih.

Prema Isusovim riječima zapisanim u Luci 22:29,30, apostoli su sebe smatrali pozvanima da sjednu na 12 prijestolja, dok su ostali židovski kršćani prilikom uzimanja simbola kruha i vina, sebe mogli vidjeti samo u okviru onih 12 plemena kojima će apostoli suditi, odnosno staležom podanika nad kojim će apostoli vladati. Apostoli su također sve ostale kršćane iz drugih naroda mogli smatrati podanicima i u tom pravcu su ih usmjeravali.

Prema tome, židovski kršćani su od samog pomazanja kršćanske skupštine, mogli sebe smatrati pozvanima da po Božjem obećanju naslijede kraljevstvo i vječni život na zemlji kao podanici kraljevstva. S tom nadom su sudjelovali u obroku zajedništva te uzimali kruh i vino na Gospodinovoj večeri. Kasnije su se s tom istom nadom na obroke zajedništva uključivali ljudi iz drugih naroda koji su povjerovali u Krista. Nema uopće smisla ni logike tvrditi da su svi oni odreda sebe vidjeli na prijestoljima, pogotovo jer su samo apostoli dobili takvu čast. 

Da su članovi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka razlučili Isusove riječi iz Luke 22:29,30 i povezali ih sa cijelim kontekstom, onda bi razumjeli da su svi kršćani pozvani da sjede s njim i apostolima za Božjim stolom, ali da je Isus ujedno samo apostolima obećao, ne samo da sjede za tim stolom, nego da sjede i na prijestoljima koja su im unaprijed određena. Prije nego je Isus sjeo sa apostolima za taj simbolični stol na posljednjoj večeri, on je prije toga pozvao sve Židove da također dođu i budu njegovi uzvanici te da za tim stolom jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv (Iv 6:53,54). Mnogi Židovi nisu htjeli prihvatiti takvog Isusa za Mesiju pa im je Isus rekao:

“Ondje (vani) će te plakati i škrgutati zubima kad vidite Abrahama, Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe izbačene van. I doći će ljudi s istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.“ (Lk 13:28,29)

Isus ovdje spominje Abrahama, Izaka i Jakova koji su živjeli prije nego je Isus uveo svoju Skupštinu u ‘novi savez’ koji je sastavni dio ‘saveza za kraljevstvo’. Ova trojica drevnih patrijarha predočavaju sve vjerne židovske očeve koji su živjeli prije sklapanja novog saveza, a Isus je umro i za njih. Međutim, Watchtower njih ne ubraja među izabrane koji će ‘sjediti za stolom’ i jesti obrok zajedništva skupa sa ostalima koji su pozvani jer su - kako kažu - živjeli i umrli prije nego je uveden novi savez. Međutim, takvo tumačenje nije točno. Treba samo obratiti pažnju jednoj drugoj sličnoj izjavi u kojoj stoji:

“A kažem vam da će mnogi s istoka i zapada doći i biti za stolom s Abrahamom i Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, dok će sinovi kraljevstva biti bačeni van u tamu.“ (Mt 8:11,12)

Kao što se vidi, ova trojica vjernih muževa će zajedno s apostolima i svim pravednicima biti u nebeskom, tj. Božjem kraljevstvu gdje će uživati u zajedništvu s Kristom i jesti za njegovim stolom. Međutim, Watchtower u obrani svoje ideje kaže da je ovdje riječ o alegorijskom izražavanju gdje ova trojica muževa ne predstavljaju očeve vjere nego da “predstavljaju pripremu Kraljevstva“ (vidi knjigu Najveći čovjek pogl. 36). Ako se Isus obraća Židovima i naziva ih “sinovima kraljevstva“, onda je jasno da je mislio na sve koji su se nalazili u savezu s Bogom, od Abrahama, Izaka i Jakova pa do svih njihovih potomaka koji su trebali živjeli nakon uvođenja novog saveza. Svi su oni postali “sinovi kraljevstva“ jer su ušli u savez s Bogom po Mojsiju, pa su ujedno trebali ući u savez za kraljevstvo koje im je bilo obećano po Kristu.

Kad je Isus rekao da će “sinovi kraljevstva biti bačeni van“, onda nije mislio na sve pripadnike Božjeg naroda, nego samo one nevjerničke ‘sinove’ koji se nisu ugledali na vjeru svojih otaca – odnosno nisu pokazali vjeru prvih sinova kraljevstva (Abrahama, Izaka i Jakova) s kojima je Jehova sklapao saveze. Uzmimo u obzir da su apostoli također bili 'sinovi kraljevstva', ali nisu bili izbačeni van nego su ostali u savezu s Bogom zajedno s drugim vjernim ostatkom Izraelaca koji su sačinjavali malo stado.

Osim toga, Isus spominje samo dvije strane - oni koji se nalaze vani i one koji se nalaze u Božjem tj. nebeskom kraljevstvu. Nigdje nije spominjao neku treću grupu koja će biti pozvana da budu promatrači koji će stajati sa strane ili oko stola dok izabrani budu sjedili za njegovim stolom i uživali u obroku zajedništva. No, Watchtower je svojim proizvoljnim tumačenjem stvorio tu treću grupu o kojoj Isus i apostoli nisu spomenuli niti jednu jedinu riječ. 

Kao što su za Isusa postojale samo dvije grupe – oni koji su za stolom u Božjem kraljevstvu i ostali koji su izvan Božjeg kraljevstva, tako u skladu s tim postoje samo oni koji imaju vječni život u sebi i ostali koji taj život nemaju. Oni koji su u prvom stoljeću pripadali prvoj grupi su to obznanjivali tako što su simbolično jeli tijelo Sina čovječjega i pili njegovu krv predočenu kruhom i vinom, ali tek od uspostave Gospodinove večere. U tu svrhu je obrok zajedništva uz uzimanje kruha i vina dobilo svoje mjesto na kršćanskim sastancima prvog stoljeća (Dj 2:42,46). Druga grupa je bila nedostojna sjediti za Kristovim stolom na obroku zajedništva i zato je oduvijek bila izvan dosega vječnog života, a time i učešća u uzimanju tog simboličnog kruha i vina. Među nedostojne su se ubrajali čak i kršćani koji su svojim postupcima omalovažavali vrijednost Kristovog tijela (1.Ko 11:27-31).

U apostolskim učenjima nije postojala neka treća grupa kršćana koja bi bila 'nedostojna' samo zato što gaje prirodnu nadu u vječni život na zemlji, jer bi time apostoli zabranili mnogima da sudjeluju u obroku zajedništva, budući da su se kršćani u prvom stoljeću samo nadali vječnom životu na zemlji (vidi svezak 2 i 3). Pravednike, koji će naslijediti Božje (nebesko) kraljevstvo Watchtower je podijelio na dvije grupe – na one koji će ići na nebo gdje će vladati s Kristom i one drugorazredne koji će ostati na Zemlji. Međutim, to nije točno jer mnogi biblijski stavci govore da će čak i apostoli uskrsnuti i živjeti na zemlji, a ne na nebu. Isus im je na to ukazao čak i na posljednjoj večeri kad je rekao:

“Ali kažem vam, odsada neću piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ga budem pio novoga s vama u kraljevstvu Oca svojega.” (Mt 26:29)

Isus spominje “ovaj rod“ tj. ovaj zemaljski rod vinove loze od kojeg se spravlja vino. Međutim, Watchtower zanemaruje taj dio njegove izjave pa tvrdi:

“Isus nije želio reći da na nebu ima vina. No budući da vino ponekad predočava veselje, Isus je ukazivao na radosno vrijeme kada će u Kraljevstvu biti zajedno sa svojim uskrsnulim pomazanim sljedbenicima“ (Stražarska kula, 15.2.2008.str 30).

Po ovom tumačenju - gdje vino predočava radost - bi značilo da se Isus "odsada" do daljnjega neće veseliti sa svojim učenicima. To ne bi imalo smisla jer im je rekao da će biti s njima "sve dane do svršetka ovog poretka" (Mt 28:20). Još je rekao: 

“Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti, i doći ćemo k njemu i prebivati s njim." (Iv 14:23)

“Jer gdje su dvojica ili trojica skupljena u ime moje, ondje sam i ja među njima.“ (Mt 18:20)

Da li možemo zamisliti ovakvo duhovno zajedništvu u kojem Isus ne iskazuje radost i veselje. Očito ne. Isus u ovom periodu do svog dolaska ima često razloga da se raduje sa svojim učenicima, pogotovo kada (preko svojih unajmljenih pastira) nađe neku zalutalu ovcu jer je rekao: "Radujte se sa mnom, jer sam našao izgubljenu ovcu svoju!" (Lk 15:5,6; Mt 18:30). Prema tome, 'vino' o kojem Isus govori da će ga piti zajedno s apostolima je doslovno vino, a ne simbol veselja.

Watchtower svojim tumačenjem zanemaruje činjenicu da je Isus te večeri zadnji put prije svoje smrti pio vino “s ovog“ tj. sa zemaljskog roda vinove loze, i da je spominjući to vino očito mislio na doslovno vino koje će ponovno piti zajedno sa svojim apostolima nakon njegovog ponovnog dolaska i uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji. Vjerojatno će tada uvesti novo obilježje jer će ti simboli kruha i vina dobiti jedno novo i potpunije značenje.

To vino koje su pili neposredno prije njegove smrt je predočavalo krv koje je Isus žrtvovao za ljude. Zato je Pavle rekao da na Gospodinovoj večeri “objavljujemo Isusovu smrt dok on ne dođe“ (1.Ko 11:26). No kad on dođe i uvede vječni život onda će simboli vječnog života biti objavljivani preko “živog kruha“ koje je sišlo s neba i tko god bude jeo taj kruh živjet će vječno (Iv 6:51a). Stoga će “novo vino“ vjerojatno predstavljati Isusov novi život u tijelu, ali ne ono tijelo koje je umrlo s činom žrtve, nego novo tijelo i neraspadljivu krv koja je s činom uskrsnuća oslobođena grijeha i smrti. Iako će biti uskrsnuće pravednih i nepravednih, podrazumijeva se da će simbole nebeskog kruha i novog vina moći simbolično jesti i piti samo pravednici, tj. samo oni koji dobiju vječni život jer će time 'objavljivati Isusov život' i živjeti u zajedništvu s Kristom koji im je rekao: "jer ja živim (vječnim životom), a i vi ćete živjeti" (Iv 14:19). Do tada svi mi uz beskvasni kruh pijemo (trebali bi piti) samo ono vino s kojim 'objavljujemo njegovu smrt' i umiremo u zajedništvu s Kristom.

Apostoli su razumjeli da je Isus govorio o doslovnom vinu pa nije ni čudno što su ga kasnije i pitali “hoće li sada (kad je uskrsno) obnovit kraljevstvo u Izraelu“. U ovom svom pitanju oni su spomenuli mjesto i vrijeme događanja. Isus ih nije ispravio po pitanju mjesta nego samo po pitanju vremena (Dj 1:6,7). Mjesto događanja je trebalo biti na zemlji pa su zato i očekivali njegov povratak na zemlju i to u ljudskom obličju jer je nakon uskrsnuća i dalje živio u svom ljudskom tijelu. To ujedno znači da se nisu nadali svom odlasku na nebo. No, to se ne uklapa u mnoga druga novovremena i službena tumačenja Watchtowera, pa se zanemaruju oni dijelovi Pisma i Isusove izjave koje ta njihova tumačenja dovode u pitanje. Oni radije mijenjaju smisao Isusovih riječi i misli nego da shvate njihovo prvo značenje unutar cijelog konteksta. Osim toga, sve duhovne riječi koje imaju poveznicu s nebom se pogrešno dovode u vezu s nebeskim životom kako bi se održala njihova ideja o dvije različite nade – nebeskoj i zemaljskoj.

Svakom kršćaninu, koji nije indoktriniran krivim tumačenjem je očito da je “stol zajedništva“ pripremljen za sve vjerne sluge koji su živjeli kroz cijelu povijest, a ne samo za neku posebnu grupu među njima. Isus ne ograničava taj broj pozvanih jer kaže da će “mnogi doći“. Zato se svi iskreni kršćani koji čitaju Kristove riječi osjećaju pozvanima da sjednu za stol i budu u zajedništvu s njim tako što nastavljaju praksu prvih kršćana koji su u tu svrhu blagovali kruh i vino i time obznanjivali Isusovu smrt kojom su otkupljeni i uvedeni u novi savez.

Biblija govori o nedostojnima tog zajedništva i vječnog života. To su oni koji zbog svoje nevjere ne mogu ući u taj savez ili su iz njega izbačeni. Niti jedan kršćanin ne želi sebe vidjeti vani nego unutra. Ako se ne mogu svi vidjeti na prijestoljima kao apostoli, ali se zato mogu vidjeti za Božjim stolom kao i prvi kršćani koji su svojim krštenjem “preneseni u Isusovo kraljevstvo“ u kojem je za sve njih pripremljen stol i obrok zajedništva (Kol 1:13). Biblija spominje samo jedan Jehovin stol, a on predočava naše zajedništvo s njim i s njegovim Sinom. Sve što je ponuđeno na tom stolu je ponuđeno svima koji su pozvani i dostojni. Kad je Isus uveo novu duhovnu hranu on ju je ponudio svima i dao mogućnost da tu hranu sebi predočimo kroz simbole kruha i vina. Ne postoji zapis o nekom drugom stolu rezerviranom samo za izabrane. Drugi stol kojeg se spominje je stol demona (1.Ko 10:21). Kako da se onda osjećamo dok čitam ove Isusove riječi:

“Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.” (Iv 6:53,54)

Kako da prihvatimo naredbu Watchtowera (Zajednice) da uvijek iznova odbijamo sjesti za taj stol i uzeti taj simbolični kruh i vino? Dok s jedne strane Bog daje ljudima slobodu da izaberu put kojim mogu ići s Kristom i po novom savezu biti u zajedništvu s njim, Zajednica nam svojim tumačenjem brani direktan pristup Kristu po savezu na temelju njegove krvi, što je u suprotnosti s njegovim riječima:

“Sve što mi Otac daje doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću otjerati...“ (Iv 6:37)

Za razliku od Krista, Watchtower je svojim tumačenjem otjerao mnoge iskrene vjernike kao nedostojne da sjede za tim Jehovinim stolom. Svakome kome je Isus dozvolio da u prenesenom smislu “jede njegovo tijelo i pije njegovu krv“ nitko ne može zabraniti da to u što vjeruje obznanjuje na vidljiv način uzimanjem kruha i vina. To je čin koji treba biti usklađen sa našom vjerom, a ne sa našom službom. To što je Isus obećao apostolima da će sjediti s njim na prijestolju se može smatrati samo većom čašću koju će dobiti u odnosu na sve ostale koji neće sjediti na prijestoljima nego samo za njegovim stolom. No Watchtower kaže:

"Ako nisi dobio čast da sjediš na prijestoljima, onda ne možeš dobiti čast da sjedneš za tim stolom na obroku zajedništva."

Međutim, to bi bilo neko novo evanđelje koje se nikad nije objavljivalo po apostolima niti je zapisano u Bibliji. Onaj tko je dodao svoje tumačenje i promijenio smisao evanđelja očito nije razumio te osnovne istine.

PITANJE: Kada se treba obilježavati Gospodinova večera i da li su simboli kruha i vina imali svoje mjesto kod obroka zajedništva kojeg su kršćani prakticirali na zajedničkim okupljanjima?

Ponekad se pitamo zašto je među kršćanskim skupštinama u 2. stoljeću došlo do sukoba mišljenja o tome kada treba obilježavati Gospodinovu večeru. Što je tome prethodilo? Postoje činjenice na koje su se vjerojatno zasnivala različita mišljenja.

Da bi obranili svoje mišljenje po kojem se simboli kruha i vina trebaju koristiti samo jednom godišnje, a ne i na tjednim sastancima onda se oslanjaju na izraz “spomen“ kojim se aludira na godišnju proslavu. Međutim, taj izraz ima i svoje drugo značenje i može biti vremenski neodređen. Tako u Mateju 26:6-13, čitamo o Mariji – sestri Marte i Lazara - koja je izlila skupocjeno mirisno ulje na Isusovu glavu. Isus je svojim učenicima objasnio da je to bilo dobro djelo o kojem će se uvijek govoriti kao “spomen na nju“. Rekao im je:

"Učinila je dobro djelo na meni. Jer siromahe uvijek imate uza se, ali mene nećete uvijek imati. Kad je ona izlila ovo mirisno ulje na tijelo moje, pripremila me za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedala ova dobra vijest, po cijelom svijetu, govorit će se i to što je učinila ova žena, u spomen na nju.”

Ovdje treba istaknuti da će se o dobrom djelu ove žene govoriti "gdje god se bude propovijedala dobra vijest" i to "u spomen na nju". Pitanje je da li će se “spomen na nju“ posebno isticati na taj dan 9. nisana, 5 dana prije Isusove smrti ili bilo kad i bilo gdje? Jehovini svjedoci imaju običaj da se tog dana prisjete tog događaja u spomen na nju, ali o njoj govore i u drugim prigodnim situacijama tokom godine. Sam izraz "spomen na nju", ne uključuje spomendan ili obilježavanje tog dobrog djela jednom godišnje nego je vremenski neodređen i može biti bilo kad. Iako ovdje nema zapovjedi da se to čini, ali nema ni zabrane da netko zbog ovog događaja uvede spomendan kao spomen na tu ženu i spomen na taj dan kada je ona izlila miomirisno ulje koje je Isus povezao sa svojom smrću i ukopom.

Uvođenje određenih proslava kao spomen na određeni događaj ne mora biti izričito na Božji zahtjev, pogotovo kad je vjernicima taj događaj od iznimnog značenja za njihovu vjeru i nadu. Imamo jedan primjer iz Biblije. Znamo da je Bog zakonom propisao dane koje će Izraelci iz godine u godinu slaviti. No, Izraelci su na zahtjev Mardokaja uveli još jednu proslavu koja se zvala Purim i to 14. i 15. mjeseca adara. To nije bila Božja zapovijed, ali se protiv nje nije imalo što prigovoriti. Tako ni mi ne možemo prigovoriti slavljenju Isusovog rođenja i uskrsnuća samo zato što u Bibliji ne stoji izričita zapovijed, već možemo prigovoriti samo onim detaljima za koje smatramo da nemaju svoju vezu sa načinom na koji bi trebalo u tim prigodama dati slavu Bogu.

Isus je od svojih učenika tražio da “njemu u spomen“ uzimaju simbole kruha i vina onako kako je on to uradio na posljednjoj večeri. Poznato je i to da su se prvi kršćani redovito okupljali i da su jeli obrok zajedništva. Da li je to bilo samo jednom godišnje u određeni spomendan ili kad god su se sastajali? Treba uzeti u obzir da Isus u svom slučaju koristi izraz “spomen“ na sličan način kojeg je koristio kad je bila u pitanju Marija. Naime, Isus je rekao:

"Činite ovo, meni na spomen!” (...) "Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete, dok on ne dođe." (1.Ko 11:24-26)

Izjave: "meni na spomen" i "spomen na nju" imaju isto značenje, samo što je kod svog slučaja Isus tražio da se to čini njemu na spomen, dok je za Mariju rekao da će se u spomen na nju govoriti o njoj kroz dobru vijest. Smisao je isti, a to je da se ti događaji neće zaboraviti nego objavljivati. Ti izrazi ne moraju automatski ukazivati na spomendan. Kao što je i Isusov izraz "gdje god" neodređen i odnosi se na bilo koje mjesto u svijetu, tako je i njegov izraz "kad god", vremenski neodređen i odnosi se na bilo koje vrijeme, odnosno "bilo kad". U biti taj izraz može biti određen samo onda ukoliko se njega koristi za određene dane u godini, a ne samo za jedan dan u godini. Kad  Pavle kaže: “kad god se čitaju Mojsijevi spisi“, onda je svaki Židov znao da “se njegovi spisi svake subote naglas čitaju u sinagogama“ (2.Ko 3:15; Dj 15:21). Kršćani su se u određeni dan u tjednu redovito sastajali na svojim zajedničkim okupljanjima. Prema tome, kad im Pavle kaže: “kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu“, onda je imao na umu da su to činili redovito, najmanje jednom tjedno, a ne jednom godišnje. Iako je Gospodinova večera uvedena na dan pripreme godišnjeg obilježavanja Pashe, nakon zalaska sunca, to ne mora značiti da su se simboli kruha i vina morali koristiti samo za tu prigodu jer su se ostali sastanci mogli održavati kroz jutro ili prije zalaska sunca. Pogledajmo najprije kako je to bilo postavljeno kod Pashe. Bog je rekao:

"To je noć koju treba svetkovati Jehovi jer ih je izveo iz zemlje egipatske. Jehovi trebaju svetkovati tu noć (14.nisana) svi sinovi Izraelovi iz naraštaja u naraštaj." (2.Mo 12:42)

Kao što se može zapaziti, ovdje se govori o noći tj. o danu (koje je započelo nakon zalaska sunca), kojeg “treba svetkovati“. Taj dan je trebalo obilježavati svake godine u isto vrijeme. To je bio “spomen“ na taj dan izbavljenja i “spomen na Jehovu“ koji ih je izbavio iz ropstva. Za razliku od toga, o Gospodinovoj večeri se ne govori samo kao o “'blagdanu“ nego i kao “spomenu na Krista“. Nemamo nigdje zapisano da je Isus zapovjedio da treba svetkovati tu noć, ali se to podrazumijeva jer apostol Pavle spominje “onu noć“ u kontekstu “one noći kad je Isus bio izdan“, nakon posljednje večere koja se održala poslije zalaska sunca (1.Ko 5:8; 11:23).

Kršćani su trebali znati da je Isus “te noći“,  pred svoju smrt uveo obilježja svojega tijela i krvi koje je žrtvovao za ljude i da je tu duhovnu hranu trebalo razlikovati od hrane koja se koristila kod proslave Pashe. Apostoli su imali tu slobodu da taj dan smrti koja je bila pretkazana simbolima kruha i vina obilježavaju kao događaj od posebnog značenja, ali ga nikako nisu mogli odvojiti od Isusovog uskrsnuća kada su ti simboli dobili na svojoj punoj vrijednosti. Naime smrt sama po sebi nije imala svoju pravu vrijednost bez uskrsnuća. Biblija pokazuje da je i jedno i drugo nerazdvojno povezano s nadom koju gaje kršćani (Ri 6:4,5,14; Kol 2:12; 1.So 4:14). S uskrsnućem Isus pobjeđuje smrt i tek tada pruža nadu u vječni život i oslobođenje od ropstva grijeha i smrti. Stoga su apostoli u svom propovijedanju veliku važnost pridavali uskrsnuću što se vidi iz svega onoga što su govorili i napisali (vidi Dj 2:24,31,32; 4:2,33; 5:30; 10:40; 13:33; 17:18,31;26.23; 1.Ko 15:12-14,20,21; Fil 3:10; 1.Pe 3:21). Pavle kaže:

“Neka je blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, jer nas je po velikom milosrđu svojemu nanovo rodio za živu nadu putem uskrsnuća Isusa Krista od mrtvih...“ (1.Pe 1:3)

Uskrsnućem trećeg dana koji se odigrao u nedjelju 16. nisana (1.dana tjedna) je stavljen pečat onoga što se desilo 14. nisana i stoga je uskrsnuće za kršćane vrhunac svega što je vezano za Krista i njegovu smrt. No, nikako nisu smjeli zanemariti samu smrt kao žrtvu, a nju su posebno objavljivali među sobom “kad god su jeli taj kruh i pili tu čašu njemu u spomen“ (1.Ko 11:23-26).

Ta dva dana, dan smrti i dan uskrsnuća su “spomen na Isusa“ koji je umro i uskrsnuo da bi mi imali vječni život. Time što su na Isusovu zapovijed kršćani na tjednim sastancima uzimali kruh (a vjerojatno i vino) oni su objavljivali njegovu smrt i uskrsnuće jer on ne bi mogao doći da nije uskrsnuo. Ako je trebalo obilježavati 14. nisan onda je i 16. nisan bio dan ili spomendan koji bi trebalo obilježavati. No, Isus nije nigdje tražio da se obilježava taj dan ili spomen na taj dan, nego samo spomen na njega. Stoga su ta dva dana, dan smrti i dan uskrsnuća “spomen na Isusa“ koji je umro i uskrsnuo da bi mi imali vječni život. Zanimljivo je da je Isus u više navrata rekao svojim učenicima da on mora umrijeti i da će treći dan uskrsnuti. No, ovom prilikom uopće nije spomenuo svoje uskrsnuće iako su simboli kruha i vina svoju vrijednost dobili s uskrsnućem. Vjerojatno će simboli kruha i vina – predočeni “skrivenom manom“ i s “novim vinom“ - u kraljevstvu dobiti svoju dodatnu vrijednost jer će se od tada s njima objavljivati vječni život po uskrsnuću koje je nastupilo 16. nisana, kao što se do tada treba objavljivati Gospodinova smrt (vidi Mt 26:29; Ot 2:17; Mt 26:29).

Kad govorimo o “spomenu na Isusa“ po kojem se prakticiralo uzimanje kruha i vina, onda to ne mora automatski značiti da je riječ o spomendanu. Uzmimo jedan primjer u Bibliji gdje se spominje što su Izraelci radili u spomen na svog oca Jakova. U 1.Mojsijevoj 32:31,32, stoji: 

"I sunce je zasjalo nad njim kad je prošao Penuel, ali hramao je zbog kuka. Zato sinovi Izraelovi do danas ne jedu tetivu koja se nalazi na bedrenom zglobu, jer je anđeo Jakovu dodirnuo bedreni zglob na mjestu gdje se nalazi tetiva." 

U spomen na Jakova i na ovaj događaj Izraelci ne jedu tetivu koja se nalazi na bedrenom zglobu. To čine redovito “kad god jedu meso“ iako bi se toga mogli sjećati i na određeni dan u godini kad se događaj odigrao. Kao što se “spomen“ na dobro djelo Marije moglo objavljivati bilo gdje i bilo kad, tako se i "spomen" na Isusovu smrt (i uskrsnuće) moglo objavljivati bilo kad i bilo gdje, odnosno “kad god“ su se kršćani sakupljali u Isusovo ime. Po svemu sudeći, oni nisu Isusovo djelo objavljivali samo riječima nego i simbolično. O tome svjedoče Pisma u kojima piše da su se prvi kršćani zajedno sastajali po domovima gdje su posvetili apostolskom učenju te su zajedno jeli tj. lomili kruh, ustrajno se molili i "iskrena srca uzimali hranu" (Dj 2:42,46).

"I svaki su dan jednodušno provodili mnogo vremena u hramu, te su zajedno jeli po domovima braće i s velikom radošću i iskrena srca uzimali hranu" (NS)

"Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu"(JB)

”Svaki dan bijahu jednako jednodušno u crkvi, i lomljahu hljeb po kućama, i primahu hranu s radosti i u prostoti srca“ (DK)

Ovdje treba uzeti u obzir nekoliko stvari koji se spominju, a koji su mogli imati značenja samo kod simboličnog predstavljanja kruha. Kao prvo, lomljenje kruha je bilo nešto što su kršćani redovito činili kod zajedničkih okupljanja i to je postao običaj. To nije predstavljalo posljednju večeru, nego je bio čin zajedništva sa Isusom koji je tim činom nakon svog uskrsnuća objavio svoje zajedništvo sa svojim učenicima. Naime, on je na taj način obznanio svoje uskrsnuće pred dvojicom učenika kod Emanusa te je isto tako tim činom lomljenja kruha objavio svoje uskrsnuće pred apostolima (Lk 24:30,35,41-43). Zato je lomljenje kruha predstavljao blagoslov povezan sa Isusovim uskrsnućem. To su počeli činiti odmah na prvim svojim sastancima. Nisu čekali godinu dana da bi proslavili Gospodinovu večeru i na njoj lomili kruh te ga davali prisutnima, nego su to činili odmah nakon Isusovog uzašašća na nebo uzimajući u obzir značenje kruha zajedništva, dok je Gospodinova večera uvedena tek godinu dana kasnije kao spomendan Isusove žrtvene smrti (Dj 1:6).

Kao drugo, izraz "lomili kruh" ili "uzimali hranu" asocira na ono simbole koje je Isus u posljednjoj večeri "uzeo" sa stola kako bi ukazao na njihovo značenje. Ti simboli su bili predočeni i ranije bez vina. Naime, kad je Isus učinio čudo nahranivši tisuće ljudi sa dva kruha, on je to učinio kako bi ljudima ukazao na sebe kao 'kruh' koji dolazi od Boga. Naime, ljudi su ga dolazili slušati kako bi vidjeli čuda koja je činio, a sva ta čuda liječenja i uskrsavanja su predočavala njegovu mesijansku ulogu. No, sva ta čuda su bila više od onoga što su ljudi mogli vidjeti i doživjeti. Isus je uvijek imao na umu veće značenje onoga što je činio, pa tako i značenje kruha kojeg je dao ljudima da ga jedu. Kad su ga ti ljudi koje je čudom nahranio pronašli rekao im je:

“... vi me ne tražite zato što ste vidjeli čuda, nego zato što ste jeli onaj kruh i nasitili se ... Ja sam kruh života. Onaj koji dolazi k meni neće ogladnjeti i onaj tko vjeruje u mene neće nikad ožednjeti.“ (Iv 6:23,35)

Isus tada nije spomenuo vino nego samo kruh života od kojeg neće ni ogladnjeti ni ožednjeti. Očito je taj kruh mogao utoliti čak i žeđ. Osim toga, ukoliko kruh predstavlja tijelo, onda se podrazumijeva da se u tom tijelu nalazi krv života. Kruh života je stoga simbolizirao, ne samo 'hranu' o kojoj je Isus govorio, nego i 'vino' kao piće, kad je rekao: “jer tijelo je moje prava hrana i krv je moja pravo piće“ (Iv 6:55). Zato možemo reći da je kruh kojeg je čudom umnožio predstavljao jedan kruh od kojeg su svi jeli. Zato je taj kruh (od Boga) mogao predočavati njegovo tijelo u kojem je krv života, a oni koji su ga jeli trebali su u toj hrani vidjeti Božju prisutnost i svoje zajedništvo s Bogom koji daje život.

Ono što je bilo značajno kod tog čuda je način na koji je Isus uzeo taj kruh nad kojim je izrekao blagoslov i zahvalu, te ga razlomio i dao učenicima koji su ga podijelili svim prisutnima. Na isti način je razlomio kruh prilikom posljednje večere sa apostolima, kada je uz kruh dao i vino (Lk 22:19). Dvojica učenika kojima se pojavio nakon uskrsnuća su ga prepoznali tek kada je na 'večeri' s njima uzeo kruh i blagoslovio ga, a zatim ga razlomio i dao im da jedu (Lk 24:30-35). Budući da su večerali s Gospodinom, mogli su to smatrati Gospodinovom večerom. Isus je tu večeru sa tom dvojicom učenika imao u dan beskvasnih kruhova koji nije bio vezan za pasahalnu večeru tako da je tim činom priznao zajedništvo s njima po beskvasnom kruhu. Nakon što je Isus otišao na nebo, njegovi učenici su se u spomen na njega sastajali i 'lomili kruh' na isti način kako bi simbolizirali svoje zajedništvo s njim bez obzira što to nije bio spomendan. On je, kao što je rekao, bio s njima 'u sve dane', pa su svoje sastanke koristili kao dan ili večer kada su simbolično jeli i večerali s njim u znak zajedništva (Mt 28:20).

Kao treće, gore se spominje da su tu "hranu" vjernici uzimali “radosno i iskrena srca“. Tom iskrenošću se prihvaća Isusa i pokazuje vjera u njega. Zato se u Djelima apostolskim 2:46 spominje prostodušnost ili iskrenost kod uzimanja te hrane. Oni su je iskrena srca uzimali skoro dva mjeseca nakon 14. nizana. Iskrenost i radost je ovdje povezana sa srcem, a ne sa stomakom, i bila je jako važna u pogledu vjere u Isusa jer su vjernici samo tako mogli dostojno uzimati "hranu" s kojom su zahvaljivali Bogu i u tome raspoznavati zajedništvo s Kristom (1.Ko 11:27-29).  

Ponekad je potrebno razlučiti o kojoj se 'hrani' radi jer se spominju i one situacije kada su kršćani zajednička druženja koristili i za doslovnu hranu. Ta druženja su koristili za međusobno izgrađivanje u vjeri gdje su se gostili tj. jeli i pili, a također i za sastanke na kojima su hrana u obliku kruha i vina imali simbolično značenje. Pavle je upozorio neke koji nisu napravili to razdvajanje pa je rekao:

“Dakle, kad se sastanete zajedno zbog vašeg ponašanja nije moguće jesti Gospodinovu večeru onako kako dolikuje. Jer kad dođe vrijeme da je jedete, svaki najprije (prije zajedničkog obroka) jede svoju večeru, pa jedan gladuje, a drugi se opija.“ (1.Ko 11:20,21)

Kad Pavle spominje 'opijanje' nasuprot 'gladovanju' onda misli na to da su bili pod utjecajem svojih krivih razmišljanja zbog koji nisu mogli zdravo rasuđivati. To je bilo kao da su bili pod utjecajem 'gladi' i 'alkohola'. Zato je Pavle tražio da se doslovna hrana odvoji od Gospodinove večere kako se ne bi dešavalo da neki obezvrjeđuju kruh i vino koje se trebalo blagovati na sastanku za simboličnim stolom zajedništva. 

Treba uzeti u obzir da je Gospodinova večera predočavala žrtvu kojom je Isus poništio sve žrtve propisane po Mojsijevom zakonu. Isusova žrtva je zamijenila pashalnu žrtvu, žrtve paljenice, žrtve za grijeh i žrtve zajedništva tj. zahvalne žrtve. Izraelci su imali običaj na Pashu ići u Jeruzalem i žrtvovati janje ili druge prikladne životinje, ali su žrtve paljenice, žrtve za svoje grijehe i žrtve zajedništva donosili na oltar pred Jehovu bilo kad, odnosno u bilo koje drugo vrijeme tokom godine, a ne na neki određeni dan jednom u godini. Stoga je bilo prikladno što su židovski kršćani svoje sastanke koristili kako bi na njima na simboličan način zahvaljivali i svjedočili o svom međusobnom zajedništvu i zajedništvu sa Bogom i Kristom. O tome čitamo:

“Još jedna dobrovoljna žrtva bila je zahvalna žrtva, ili žrtva zajedništva, opisana u 3. poglavlju 3. Mojsijeve. Njen se naziv može prevesti i kao ”žrtva prinosâ za mir“. Na hebrejskom riječ ”mir“ (...) označava i mirno stanje ili odnos s Bogom, blagostanje, radost i sreću“, piše u knjizi Studies in the Mosaic Institutions (Studije Mojsijevih zakona). Prema tome, zahvalne žrtve (ili žrtva zajedništva) nisu se prinosile zato da bi se osigurao mir s Bogom, da bi ga se takoreći zadovoljilo, već da bi se izrazila zahvalnost za blagoslovljeno stanje mira s Bogom koje su uživale osobe koje je on priznao ili da bi se proslavilo to stanje. Nakon što bi se krv i salo prinijeli Jehovi, žrtvu bi pojeli svećenici i oni koji su je prinijeli (3. Mojsijeva 3:17; 7:16-21; 19:5-8). Tako su na divan, simboličan način osoba koja je prinosila žrtvu, svećenici i Jehova Bog zajedno jeli, pokazujući da među njima vlada mir (...). Pavao na koncu skreće pažnju na naš odnos sa sukršćanima dok obožavamo Boga. ”Promišljajmo jedni o drugima da bismo se poticali na ljubav i dobra djela, ne ostavljajući svoje sastanke, kao što neki imaju običaj, nego ohrabrujući jedni druge, i to tim više što vidite da se približava dan“ (Hebrejima 10:24, 25). Izrazi ’poticanje na ljubav i dobra djela‘, ’sastajanje‘ i ’ohrabrivanje jedan drugog‘ podsjećaju nas na ono što je činio Božji narod u Izraelu prinoseći zahvalnu žrtvu, ili žrtvu zajedništva.“ (Stražarska kula, 15.8.2000. str.15,21)

Kao što je pashalno janje zamijenjeno sa kruhom, tako su i žrtve zajedništva kao prinos mira ili pomirenja s Bogom dobili novu duhovnu dimenziju te se i njih na kršćanskim sastancima moglo predočiti sa kruhom koje je zamijenilo sve životinjske predodžbene žrtve a koje su jeli svi i svećenik i narod. Isus je rekao:

“Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ostaje u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s njim.“ (Iv 6:56; 14:20)

Pavle je to zajedništvo s Kristom povezao s hranom koju su redovito uzimali na zajedničkim sastancima pa je rekao:

“Zar čaša zahvalnosti za koju zahvaljujemo ne predstavlja zajedništvo u krvi Kristovoj? Zar kruh koji lomimo ne predstavlja zajedništvo u tijelu Kristovu?“ (1.Ko 10:16)

To zajedništvo su kršćani po uzoru na 'žrtve zajedništva' prikazivali 'obrokom zajedništva' s kojim su izražavali zahvalnost za "blagoslovljeno stanje mira s Bogom". Imajući to na umu Pavle je rekao:

“Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo. A sve je od Boga, koji nas je pomirio sa sobom preko Krista i povjerio nam službu pomirenja, naime, da objavljujemo da je Bog preko Krista pomirio svijet sa sobom.“ (2.Ko 7:17-19)

Ovdje vidimo da osim pashalne žrtve postoje i žrtve zajedništva. Samim tim je vjerojatno prikladno da se i žrtva zahvalna više ne predočava životinjskim žrtvama nego simbolima kruha te da se koristi kao obrok zajedništva kad god su se kršćani sastajali kako bi izražavali Bogu svoju zahvalnost kroz službu pomirenja. Kroz tu su službu starješine na sastancima objavljivali mir kojeg kršćani uživaju po Kristovoj žrtvi. Taj duhovni obrok nije mogao zamijeniti Gospodinovu večeru koja je također bila obrok zajedništva. Razlika je u tome što se obrok zajedništva koristio kako bi se 'bilo kad' moglo izraziti Bogu zahvalnost za mir s Bogom 'u spomen na Krista' kojeg simbolizira 'kruh', dok se obrok zajedništva povezan s pashalnom žrtvom koristio jednom godišnje kao spomen na Krista koji nas je izbavio iz ropstva grijeha putem svoje krvi i tijela.

Hebreji su trebali držati svečanost Pashe kao spomen na spasenje. Bog je rekao:

“I taj dan neka vam bude za spomen i slavite ga kao blagdan u čast Jehovi iz naraštaja u naraštaj. Slavite ga po trajnoj odredbi.“ (2.Mo 12:14)

Prilikom svake pashalne večere, ili sedera, otac je trebao podsjetiti obitelj na to spasenje. Tako su i kršćani u određeni dan u godini koji pada na 14. nisan trebali blagovati taj pashalni obrok kao spomen na spasenje (1.Ko 5:7). S druge strane, Hebreji su žrtve zahvalne mogli prinašati u bilo koje vrijeme tijekom cijele godine kako bi se zahvalili Jehovi za sve blagoslove koje imaju od njega. Tako su i kršćani s obrokom zajedništva sa kruhom koji simbolizira Krista mogli uvijek Bogu zahvaljivati na onome što je za njih učinio preko njega.

U kršćanski obrok zajedništva, u što ulazi i Gospodinova večera, su uključeni: (1) Jehova Bog, koji je omogućio otkupninu; (2) Isus Krist, koji je kao “Janje Božje” dao svoj život kao otkupninu – predočava Svećenika; i (3) Isusova duhovna braća – kršćani, tj. oni koji vrše volju Božju.

U djelu Didatche, koje je napisano pred kraj 1. stoljeća se nalaze upute u vezi života i bogoslužja kršćana kad je u pitanje euharistija tj. zahvalna žrtva. U XIV djelu st.1. stoji:

“A od vaše euharistije neka ne jede i ne pije nitko osim onih koji su kršteni u ime Isusovo.“ (IX st. 5)

“U dan Gospodnji sabrani lomite kruh i zahvaljujte, pošto prethodno ispovjedite svoje prijestupe da vaša žrtva bude čista. (...) Naime, ovako reče Gospodin: Na svakom mjestu i u svako vrijeme neka mi se prinosi čista žrtva, jer ja sam veliki kralj, govori Gospodin, i divno je moje ime među narodima.“ (XIV. St 1-3.)

Ova zadnja rečenica je citirana iz knjige proroka Malahije (1:11). U skladu s tim su prvi kršćani tu žrtvu zahvalnu prinosili na tjednim sastancima, a Jehovini svjedoci su je izbacili i zamijenili sa službom propovijedanja koju smatraju svojom žrtvom (vidi Stražarsku kulu, 1.4.1988. str.14).

Istražujući kršćansku povijest možemo zaključiti da su simboli kruha i vina imali svoje mjesto na tjednim okupljanjima kao ceremonija zajedništva, ali da se uz to Gospodinova večera posebno obilježavala 14. nisana kada je kao blagdan dobivala svoje posebno obilježje, tj. puninu. Treba uzeti u obzir da su se kršćanski Židovi dugo vremena čvrsto držali Zakona pa su slavili Pashu 15. nisana zajedno sa drugim Židovima. To se može zaključiti iz onoga što su rekli apostoli za vjernike: “Vidiš, brate, koliko tisuća vjernika ima među Židovima i svi se oni revno drže Zakona" (Dj 21:20). Ako su se čak i apostoli revno držali Zakon po pitanju obrezanja i drugih običaja, onda su slavili i Pashu kako bi Židovima dokazivali da su po pitanju poslušnosti Zakonu na pravom putu (Dj 21:21-24).

Apostoli čak nisu ni smjeli omalovažavati ili obezvrjeđivati Mojsijev Zakon, pa su Gospodinovu večeru obilježavali na mudar način. Pashu nisu zamijenili sa Gospodinovom večerom nego su je slavili odvojeno od Pashe jer je održana dan ranije. Pasha je bila obiteljska gozba tako da su je židovski kršćani slavili u krugu svoje obitelji među kojima nije svaki član trebao biti kršćanin. S druge strane, Gospodinova večera je uključivala samo kršćanske vjernike pa su se židovski kršćani dan ranije mogli sastajati radi spomena na Kristovu žrtvu. Apostoli su uveli običaj slavljenje Gospodinove večere na taj dan 14. nisana, ali s tom proslavom nisu htjeli potisnuti ono što su već po tom pitanju prakticirali na tjednim sastancima s 'obrocima zajedništva' na kojima su lomili kruh. Kršćanske skupštine su od samog osnivanja na tjednim sastancima održavali 'obrok zajedništva' i taj običaj nije nikad bio doveden u pitanje. No, po pitanju slavljenja Gospodinove večere, koja se održavala jednom godišnje su nastala dva običaja. O tome čitamo:

“Neki izučavatelji priznaju da su ti ”četrnaestnici“ slijedili prvobitni apostolski obrazac. Jedan povjesničar je rekao: ”Što se tiče dana slavljenja Pashe [Gospodinove večere], običaj kvartodecimanskih crkava u Aziji bio je nastavak običaja Jeruzalemske crkve. Te su crkve u 2. stoljeću prilikom svoje Pashe, 14. nisana, slavile spomen na otkupljenje postignuto Kristovom smrću“ (Studia Patristica, svezak V, 1962, stranica 8).

Dok su mnogi u Maloj Aziji slijedili apostolski običaj, u Rimu je određena nedjelja kao dan proslave. Polikarp iz Smirne, zastupnik azijskih skupština, posjetio je oko 155. n. e. Rim kako bi raspravljao o tom i o drugim problemima. Nažalost, u toj stvari nije postignut nikakav sporazum. Irenej lionski pisao je u jednom pismu: ”Nije ni Anicet [iz Rima] mogao uvjeriti Polikarpa da ne slavi ono što je uvijek slavio s Ivanom, učenikom našeg Gospodina, i s drugim apostolima s kojima se družio; niti je pak Polikarp uvjerio Aniceta da to slavi, jer je ovaj rekao da se mora držati običaja starješina koji su bili prije njega“ (Eusebius, 5. knjiga, 24. poglavlje).

Zapazi da je Polikarp svoj stav temeljio na autoritetu apostola, dok se Anicet pozivao na običaj prijašnjih starješina u Rimu. Spor je postao žešći pred kraj drugog stoljeća n. e. Oko 190. n. e., izvjesni Viktor izabran je za rimskog biskupa. On je smatrao da se Gospodinovu večeru treba slaviti nedjeljom i tražio je podršku što je moguće više drugih vođa. Viktor je vršio pritisak na azijske skupštine da prijeđu na nedjeljni raspored. (Stražarska kula, 15.03.1994. str. 5)

Kao što se vidi, azijske skupštine su 14. nisana slavile spomen na otkupljenje postignuto Kristovom smrću, stavljajući naglasak na smrt koji se desio tog dana. Međutim neki su starješine u Rimu stavili naglasak, ne samo na posljednju večeru i smrt, nego i na uskrsnuće koje se desilo (u nedjelju) 16.nisana. Stoga su oni uveli novi običaj s kojim su željeli obilježiti, ne samo Gospodinovu večeru nego i uskrsnuće, pa su za blagdan uzeli nedjelju koja najbliže odgovara židovskom kalendaru. Uvodeći taj novi običaj oni su se vjerojatno željeli distancirati od židovskih kršćana te su nedjelju smatrali vrhuncem onoga što se desilo sa Isusom koji je prije smrti i uskrsnuća uveo Gospodinovu večeru kao spomen na svoju žrtvenu smrt.

Činjenica je da su Isusovim uskrsnućem u nedjelju, simboli kruha i vina dobili svoje pravo značenje, pa su rimske skupštine u tome vidjele razloga da uvedu proslavu uskrsnuća u sklopu kojeg su obilježavali Gospodinovu večeru. Osim toga, oni su se nedjeljom sastajali uz euharistiju. Bez obzira na različito obilježavanje ovog blagdana, duhovna 'hrana' predstavljena simbolima kruha i vina se mogla blagovati i na tjednim sastancima kao obrok zajedništva i zahvalnosti i oko toga nikad nije bilo različitih gledišta. Zanimljivo je da se Polikarp iz Smirne i Anicet iz Rima nisu mogli usuglasiti oko dana slavljenja Gospodinove večere, ali je Anicet ipak prepustio čast Polikarpu da u Rimu predsjeda euharistiji ili žrtvi zajedništva koja se obilježavala na tjednim sastancima. Polikarp se nije suprotstavio tom tjednom običaju što znači da je i po pitanju tjednog blagovanja kruha i vina očito zastupao autoritet apostola, a ne samo u vezi slavljenja Gospodinove večere 14. nisana.

Apostoli su svim krštenim vjernicima vjerno predočili značenje zajedništva s Kristom dajući im na sastancima priliku da uzmu kruh i vino kojim su obznanjivali svoju vjeru. Naime sam čin krštenja u vodi je sam po sebi simbolizirao čin vjere i ulaska u zajedništvo s Bogom. Da bi židovski kršćani svoju vjeru u Krista mogli razlikovati od vjere koju su do tada imali trebali su je obznanjivati jednim novim činom inicijacije koja je bila prisutna prilikom simboličnog uzimanja kruha i vina. To je bilo potrebno učiniti već u samom startu pred tisućama novih vjernika koji su tih dana prihvatili vjeru u Krista, a koji su u Jeruzalem došli iz dalekih provincija Rimskog carstva. Kad su se vračali u svoje krajeve sa sobom su ponijeli sve što su čuli i vidjeli pa tako i čin obilježavanja zajedništva sa Kristom u simbolima kruha i vina s kojima su zahvaljivali [grčki: eukharistésas] Bogu. Kasnije su apostoli putovali svugdje gdje se kršćanstvo širilo i na sastancima uvodili obrok zajedništva. O tome imamo primjer zapisan u Djelima apostolskim 20:6,7:  

“... mi smo isplovili iz Filipa kad su prošli dani beskvasnih kruhova i za pet dana došli smo k njima u Troadu. Ondje smo proveli sedam dana. A prvog dana u tjednu, kad smo se skupili na obrok [zajedništva], Pavao je počeo držati govor okupljenima...“

Ovdje se vidi da je obrok zajedništva bio danima nakon Pashe i beskvasnih kruhova i to na prvi dan tjedna tj. dan nakon sabata. Taj dan se prema rimskom kalendaru zvao nedjelja i rimski građani su taj dan smatrali danom odmora. Kršćani izvan Judeje su se tog dana mogli lakše sastajati na obroku zajedništva jer nisu radili i mogli su putovati, dok su kršćani u Judeji svoje sastanke vjerojatno održavali na sabat kada su ostali Židovi odlazili u sinagoge. Obrok zajedništva kojeg su prakticirali na tjednim sastancima su zvali euharistija. Riječ “euharistija” izvedena je od grčke riječi euharistía, koja znači “zahvalnost” i upućuje na obrok zahvalnosti i zajedništva, a ne na godišnji blagdan spomena na Kristovu smrt. Spomen na Kristovu smrt Katolička, Pravoslavna i mnoge protestantske crkve slave u vrijeme Uskrsa na način da u tom tjednu obilježavaju i Gospodinovu posljednju večeru. Zajednica Jehovinih svjedoka je izbacila obrok zajedništva, odnosno nikad ga nije ni uvela kao sastavni dio kršćanskih sastanaka.

Prema svemu onome što se može razabrati iz Biblije i zapisa najranije povijesti kršćanstva se može zaključiti da se Gospodinovu večeru treba slaviti 14. nisana kao pashalnu žrtvu ali se simboli kruha i vina mogu koristiti i na tjednim sastancima kroz žrtvu pomirenja koji odgovara žrtvi zajedništva. No, u svemu tome je za kršćane najvažnije ne ići u neke krajnosti ili obezvrjeđivati značenje Gospodinove večere uvođenjem vlastitih tumačenja po kojima se nekim kršćanskim vjernicima zabranjuje uzimanje simbola Kristove žrtve jer navodno nisu izabrani za kraljeve i svećenike. Takovom vrstom proslave se ukinula prava vrijednost Gospodinove večere i uvela nova simbolika kojom se obezvrjeđuje njen izvorni smisao.

-------------------------------------------------

Napomena autora: Zadnjih nekoliko godina ne prisustvujem ovoj proslavi koju obilježavaju Jehovini svjedoci iz opravdanih razloga jer smatram da se ona ne obilježava na način na koji su je obilježavali apostoli i prvi kršćani. Izmeđuostalog, smatram da bi pogriješio kad bi na tom skupu uzvanika odbio uzeti simbole kruha i vina, a također i kad bi ih uzeo. Naime, imam pravo odbiti te simbole jer su ponuđeni samo onima koji se smatraju izabranim članovima Isusovih suvladara, ali tim odbijanjem ujedno griješim jer znam da mi savjest dozvoljava da ih uzmem po njenom pravom značenju. S druge strane simbole bi mogao uzeti jer na njih gledam očima prvih kršćana, ali kad mi ih se nudi od strane Jehovinih svjedoka i kaže da ti simboli svakog tko ih uzme označavaju kao člana Kristove izabrane vlade od 144000 onda to ne mogu uzeti radi drugih promatrača koji bi time dobili krivu sliku o meni. To je slično kada je Pavle rekao da kršćanin može čiste savjesti jesti meso kod nevjernika, ali ako taj kaže da je meso žrtvovano nekom idolu onda ga ne bi trebao jesti radi onoga tko je rekao i radi njegove savjesti (1.Ko 10:25-29). Stoga ja i drugi koji imaju drugačije gledište o obilježavanju Kristove smrti tu spomen priređujemo u privatnosti nekog doma, onako kako su to radili prvi kršćani.