Pavle je postao vjernik i sljedbenik Krista, kako bi, kako kaže:

"... upoznao njega i snagu njegova uskrsnuća i zajedništvo u njegovim patnjama, podvrgnuvši se smrti kao što je njegova, ne bih li kako postigao (ranije) uskrsnuće od mrtvih." (Flp 3:10,11)

Watchtower je u ovaj stavak ubacio riječ 'ranije' (koja ne postoji u njegovoj poslanici) kako bi taj stavak koristili za podršku svojeg učenja o ranijem ili prvom uskrsnuću koje se navodno desio 1918-te godine pa čitamo:

“Nakon Kristova uskrsnuća slijedi uskrsnuće 144000. Oni imaju udjela u »prvom uskrsnuću« ili u »ranijem uskrsnuću« (Filipljanima 3:11). Kada će to biti? »U vrijeme njegove prisutnosti«, kaže Biblija. A (poučeni smo) da Kristova prisutnost počinje 1914. godine. Dakle »dan« »prvog uskrsnuća« vjernih kršćana u nebeski život, već je došao (1918.g). Nedvojbeno je da su apostoli i ostali prvi kršćani već uskrsnuli u nebeski život (2. Timoteju 4:8)." (Vječno živjeti, str 173)

Prema njihovom tumačenju Pavle je uskrsnuo odavno, a 2018-te će proći 100 godina od tog događaja. Međutim, treba ispitati i vidjeti što je Pavle rekao i na što je mislio s izrazom 'postići uskrsnuće'. Budući da će uskrsnuti pravedni i nepravedni onda je očito učinio sve kako bi postigao uskrsnuće pravednih. Potpuno se ugledao na Krista u svojoj službi koja je mogla završiti mučeničkom smrću. No, nije se bojao smrti jer je želio ići do kraja kako bi u svom tijelu još bolje upoznao Isusa i snagu njegovog uskrsnuća. Mučeničku smrt je izabrao kao nešto što je moguće doživjeti u njegovom slučaju. Ali smrt nije smatrao kao nešto neminovno što će morati doživjeti svi kršćani pa je vjernicima, za koje je smatrao da će ostati na životu rekao:

"… da će onaj koji je uskrsnuo Isusa uskrsnuti i nas (vaše robove) (…) i zajedno s vama (živima) postaviti nas pred sebe." (2.Ko 4:5,14)

Ako ove riječi razmatramo u kontekstu onoga što je Pavle vjerovao, tada dolazimo do zaključka da je on sebe i druge vjerne Gospodinove robove mogao vidjeti u sličnoj situaciji u kojoj se našao i Isus. Trudio se da oponaša Krista kako bi vidio može li ‘osvojiti’ i ‘dosegnuti nagradu nebeskog poziva’ za koju je izabran. No, ako ipak umre mučeničkom smrću, onda je svojoj braći u vjeri objasnio da se nada postići ‘uskrsnuće’ pravednika (Flp 3:11-14).

Uskrsnuće pravednika podrazumijeva da će se ono odvijati odvojeno od uskrsnuća nepravednika (Lk 14:14). Razlika je u tome što će oni koji su činili dobro izaći na 'uskrsnuće života' a oni koji su činili zlo na 'uskrsnuće osude'. U pitanju su dva vremenska termina u kojima će se odvijati uskrsnuće. No kad bi koristili izraz 'ranije uskrsnuće' onda bi ono sugeriralo na vrijeme prije uskrsnuće pravednika, a ono se kao takvo još nije dogodilo jer Isus još nije došao s tim zadatkom. Biblija ne spominje da će prije uskrsnuća pravednika u kraljevstvu biti još jedno ranije uskrsnuće koje će se odvijati desetljećima prije uspostave kraljevstva. Naravno, kad Isus dođe i počne uskrsnuće pravednika onda će neki od njih uskrsnuti među prvima, kao što su apostoli i drugi Božji i Kristovi zastupnici, a poslije njih i ostali pravednici. Kad uskrsnu, oni će formirati “novo nebo i novu zemlju u kojem će prebivati pravednost“ (2.Pe 3:13). Ovo uskrsnuće je, ne samo prvo (ranije) nego i bolje uskrsnuće koje je Pavle želio postići (Iv 5:29; Lk 14:14).

Jehovini svjedoci tumače da je ‘ranije uskrsnuće’ počelo u proljeće 1918. godine i da je riječ samo o pomazanicima koji ne uskrsavaju u fizičkim tijelima nego da dobivaju nevidljiva nebeska tijela pa stoga nitko ne može biti svjedok njihova uskrsnuća. No, Biblija ne podupire ideju o nebeskom uskrsnuću izvan ljudskog tijela koje bi se odvijalo prije uskrsnuća tijela.

S druge strane je sasvim moguće da će doći do 'ranijeg uskrsnuća' samo onih pravednika koji će prije Harmagedona i uspostave Kraljevstva na zemlji trebati formirati Kristovu vladu s kojom će on uništiti svjetska kraljevstva. Kad sve izjave apostola Pavla stavimo u jedan zajednički kontekst u kojem on spominje dvije grupe vjernika (pravednika), onda vidimo da će se prije uskrsnuće svih pravednika odviti uskrsnuće onih izabranih slugu koji su umrli u Kristu. Tu misli na one Kristove 'robove' ili 'sluge' koji su na sebe preuzeli vodstvo u Skupštini kao Kristovi zastupnici (apostoli, proroci, učitelji, pastiri i nadglednici). Sebe i njih ubraja u 'svece' koji su bili spremni podvrći se patnjama i smrti sličnu Kristovim. On ih često odvaja od ostalih vjernika i naglašava njihovo posebno mjesto u povezanosti s Kristom i njegovim kraljevstvom u kojem će oni suditi svijetu. Zato kad čitamo njegove poslanice koje je uputio raznim skupštinama, moramo imati u mislima da se on najprije obraća starješinama, a preko njih i ostalim vjernicima. Treba samo razabrati one misli koje se odnose na sve vjernike od onih koji važe samo za one svete muževe koji su postavljeni da predvode. Jedna od takvih misli je ona koja govori o ulozi suđenja, kako u skupštini tako i u kraljevstvu.

"Ne znate li da će sveti suditi svijetu? A ako će te vi suditi svijetu, zar ne možete suditi u sitnim sporovima? Ne znate li da ćemo suditi anđelima. A zašto onda ne bismo i onome što se tiče ovog života." (1.Ko 6:2,3)

Napomena: Iako mnogi tumače da se ovdje misli na sve vjernike – muževe i žene – kao Kristovu skupštinu, biblijski kontekst u povezanosti sa hebrejskim starozavjetnim spisima i u skladu s teokratskim uređenjem ukazuje da su oni koji mogu imati odgovornost suđenja mogu biti samo oni 'sveti' koji su posvećeni za tu službu. Vidi kako je ovo objašnjeno u Svesku 9 – “Kraljevsko svećenstvo“; podnaslov: “'Sveci’ i ‘sveti’ u hebrejskim spisima“.

U prvom stoljeću su se mnoga braća stavila na raspolaganje apostolima da im služe u njihovim potrebama ili da surađuju s njima u propovijedanju i osnivanju skupština. Kad bi se desila smrt tih vjernih muževa mnogi vjernici su izražavali svoju tugu. Naime, smrt bilo koga u obitelji ili u skupštini izaziva tugu, ali je uvijek ta tuga posebno izražena kad umru oni muževi koji su sebe stavili na raspolaganje lokalnoj i široj zajednici vjernika.

“Vi ste se, braćo, ugledali na Božje skupštine u Judeji koje su ujedinjene s Kristom Isusom, jer i vi od svojih sunarodnjaka trpite isto što i braća u Judeji trpe od Židova, koji su čak ubili Gospodina Isusa te su ubijali proroke, a nas (apostole) progonili.“ (1.So 2:14,15)

Iako su mnogi vjernici trpjeli progonstva, Pavle ovdje ističe Isusa, proroke i apostole koji su posebno izloženi progonstvima, pa čak i smrti. Dvojica apostola koji su do tada umrli mučeničkom smrću su bili Jakov, Zebedejev sin i Filip. Njima i drugim apostolima su služili vjerni muževi koji su se stavili na raspolaganje radi Krista, od kojih su neki bili poznati lokalnoj i široj zajednici. Čak ako su zbog starosti ili bolesti umrli prirodnom smrću, njihova smrt je mogla biti veliki gubitak za vjernike koji su se direktno ili indirektno okoristili njihovom službom. O smrću tih 'svetaca' Pavle je napisao:

“Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli (umrli), da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti (dovesti) zajedno s njime. Ovo vam uistinu govorimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trube Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom" (1.So 4:13-16)

Pavle je u vezi ovih stvari imao samo djelomično ili nepotpuno znanje, što je i sam priznao, tako da je ovdje opisao neku objavu ili viziju koju je dobio, a koju nije ni sam mogao razumjeti (1.Ko 13:9). Ako ste u Svesku 9 pročitali i razmotrili tumačenje Pavlovih riječi iz 1.Korinčanima 6:2,3, onda će te vidjeti sličnosti sa načinom na koji on koristi zamjenice 'oni' (3. lice) i 'mi' (1.lice) 

Iako su ove riječi izrečene u različitim kontekstima, one se mogu odnositi samo na posebnu i izdvojenu grupu 'svetaca' koji su izvršavali službe posvećene Bogu i narodu. Međutim, biblijski stručnjaci ove riječi koriste kako bi tvrdili da će prije samog kraja ovog svijeta Bog na nebo podignuti sve pravovjerne kršćane, i uskrsnule i žive. No, i ovdje moramo uzet u obzir da su tadašnji vjernici mogli razumjeti da je Pavle mislio samo na one Božje sluge koji su postavljeni da predvode skupštinu Božjeg naroda. Kao što neće svi vjernici iz 'svetog naroda' suditi svijetu, iako Pavlove riječi u poslanici Korinćanima (6:2,3) ostavljaju takav dojam na čitatelje, tako neće svi koji su 'umrli u Kristu' uskrsnuti i biti odneseni u susret njemu kad dođe.

Problem je što čitatelji dobivaju krivi dojam kad čitaju gornji citat iz poslanice Solunjanima i bez razmišljanja misle da se ove riječi odnose na sve vjernike. No, Pavle je mislio na izdvojenu grupu vjernika koji će nakon uspostave Kristove vladavine na zemlji suditi svijetu. Zato on ne opisuje sveopće uskrsnuće pravednika koji će se odvijati tokom novog milenija nego uskrsnuće s kojim će Isus započeti svoju aktivnost oko uspostave svog kraljevstva na zemlji. Naime, da bi se moglo stvoriti preduvjete za formiranje Kristove upravljačke vlade, moralo je najprije doći do Isusovog uskrsnuća i proslavljenja, a zatim u točno određeno vrijeme i do ranijeg uskrsnuća apostola i ostalih starozavjetnih i kršćanskih 'svetaca' i njihovog povezivanja sa živim 'svetima' koji će u to vrijeme služiti na zemlji. Pavle je njih u ovom svom pismu spomenuo nekoliko rečenica prije kad je napisao vjernicima u Solunu da: 

“… budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime.“ (1.Sol  3:13)

Prema ovim riječima kršćani prvog stoljeća su još u svoje vrijeme očekivali Kristov drugi dolazak kada će Isus doći sa svim svojim svetima, a to podrazumijeva sve – i umrle i žive – koji pripadaju onima koji su za vrijeme svog života obnašali posvećene službe u korist Božjeg naroda. U drugoj poslanici toj skupštini je rekao:

“A što se tiče dolaska (prisutnosti) našeg Gospodina Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo, nemojte se brzo pokolebati u svom prosuđivanju niti se uznemiriti zbog neke nadahnute objave, nečijih riječi ili nekog pisma koje smo navodno mi napisali, prema kojima je Gospodinov dan već došao.“ (2.So 2:1)

Vjernici će se moći okupljati oko Krista nakon njegovog dolaska što podrazumijeva okupljanje i oko onih svetaca koji će doći s Kristom na zemlju. Da bi se to moglo ostvariti mora doći do uskrsnuća koje bi se desilo kratko prije nego Isus uspostavi svoje kraljevstvo na zemlji. To bi moglo biti u vrijeme kad prema proročanstvu 'dvojica proroka' nakon svoje službe u zadnjim danima ovog svijeta budu ubijeni od strane političke 'zvijeri' i budu nakon tri i pol dana podignuta u život i uznesena na nebo (Ot 11). U tom trenutku bi zajedno s njima uskrsnuli i ostali sveci koji su do tada umrli te bi zajedno sa živima popunili broj izabranih od 144000 i bili uzeti u oblacima da se susretnu s Kristom u zraku tj. u visini. Točnu lokaciju tog susreta nitko ne zna iako bi se to moglo desiti nad Jeruzalemom i Maslinskom gorom s koje je Isus bio podignut u oblacima jer će i ova dvojica proroka biti ubijeni u Jeruzalemu. Ostali bi kršćani tokom slijedeće tri i pol godine prošli veliku nevolju iz koje će izaći pročišćeni (Ot 7.pogl). U tom slučaju bi Isusov povratak na kraju 'sedmice' uključivao i njih koji će biti učesnici u završnom ratu protiv te iste političke Zvijeri koja je ratovala protiv njih i pobijedila ih na polovici 'sedmice'. No, ovaj put će pobjeda biti na strani tih Isusovih vojnika jer piše:

“Oni (Zvijer i kraljevi cijele zemlje) će se boriti s [Mesijom ], ali [on] će ih pobijediti …. A pobijedit će ih i oni koji su s njim, oni koji su pozvani, izabrani i vjerni.” (Otkrivenje 17:14; 19:19)

 U ovim riječima se vidi da će 'pobjedu' u tom ratu izvojevati i 'oni' vjerni pojedinci koji će biti 'pozvani i izabrani' za taj zadatak pa bi mogli zaključiti da će podizanje dvojice proroka na Nebo u oblacima mogao uključivati sve te izabrane svece koji će sa anđelima sačinjavati 'nebesku vojsku' kao što će sa demonskim anđelima u tom ratu surađivati zemaljske vojske svih naroda. Nakon tog rata i uspostave mesijanske vlasti će se odvijati mnogi događaji s kojima će se obnoviti pravednost na cijeloj zemlji prije nego dođe vrijeme uskrsnuća svih pravednika koji će dobiti život u novom tijelu u kojem neće vladati zakoni smrti i raspadljivosti. To će samim tim biti ’bolje uskrsnuće’ od onih uskrsnuća koja su se desila u prošlosti jer su tada uskrsnuli ljudi morali ponovno umrijeti (He 11:35). Bit će bolje i od onih uskrsnuća koji će se dešavati kasnije a u kojem će oživjeti nepravednici. Upravo o tom boljem uskrsnuću Pavle raspravlja u svojoj prvoj poslanici Korinčanima 15:20-57.