Tartar

Tártaros je izraz kojom se u grčkom jeziku označava dubinu, odnosno najdublji mračni dio bezdana. Zato je tártaros sastavni dio riječi ‘veliki vodeni bezdan’, jer opisuje njegove mračne dubine do kojih ne dopire ni sunčevo svjetlo. Npr. kao što se na planinama nalaze ‘vrhovi’ prekriven vječitim snijegom i ledom, tako se u bezdanu nalaze ‘dubine’ u kojem vlada vječita tama. Zato je ‘tartar’ isto što i ‘mračne jame’ najdubljeg dijela ‘bezdana’. Tako riječ tártaros opisuje, ne cjelokupnu vodenu površina bezdana koju možemo vidjeti i sagledati, nego onu njegovu dubinu koju ne možemo vidjeti ni sagledati, jer do nje ne dopire ni sunčevo svjetlo. Ta nam spoznaja pomaže u povezivanju ‘tartara’ sa najmračnijim dubinama ‘bezdana’ kojeg se spominje u Bibliji u povezanosti sa Božjom kaznom nad anđelima. Tartar je tako postao i naziv za to mjesto utamničenja.

Dok se duše umrlih ljudi čuva u ‘hadu’, odakle će izaći da bi im se sudilo tokom dana suda, zli anđeli koji su ‘bačeni u Tartar’ se čuvaju u ‘najdubljem dijelu bezdana’ gdje ih se također čuva za sud  (2.Pe 2:4,9). Zato apostol Petar u svojoj 2. poslanici 2:4, o "anđelima koji su sagriješili" kaže da ih je Bog  

"bacio u Tartar i

                               predao u mračne jame

                               da ih se čuva za sud."

Zašto možemo govoriti o ‘Tartaru’ kao nekom doslovnom mjestu, a ne o simboličnom bezdanu potpune duševne tame kojim se opisuje najdublje poniženje zlih anđela? Da bi se opisalo poniženje onih koji su nekad zauzimali visoki položaj bilo na nebu ili na zemlji, pisci Biblije uglavnom koriste sinonime za ‘nebo’ i ‘zemlju’. ‘Pasti s neba na zemlju’ je odgovarajući opis za poniženje zemaljskih kraljeva i vladara koje je Bog svrgnuo s vladajućeg položaja. "Jer on obara one koji žive u visini, u gradu uzvišenom. Ponižava grad, do zemlje ga ponižava, baca ga u prah" (Iz 26:5). Čak se i bacanjem Sotone s neba na zemlju, u doslovnom i simboličnom smislu, prikazuje njegov gubitak položaja i privilegija koje je stekao preko svojih zemaljskih kraljeva. Kad mu je Bog rekao: "Bacit ću te na zemlju (…) Pretvorit ću te u pepeo na zemlji", onda mu je simboličnim jezikom govorio o poniženju koje će ga tek snaći u budućnosti, jer će grad Tir, preko kojega je stekao slavu, biti uništen i pretvoren u prah (Ps 147:6; Iz 14:12; Ez 28:14,17,18; Lk 10:18). To je ujedno bio i njegovo poniženje.

Ako se Sotona zajedno sa svim demonima već nalazi u ‘Tartaru’ kao simboličnom bezdanu najdubljeg poniženja, onda Božje riječi o njegovom ponižavanju gube svoj smisao. Naime, kako se može neku osobu poniziti do zemlje, ako se tu osoba prethodno već ponizilo do najdubljih dubina bezdana. Onaj tko se simbolično nalazi duboko ispod zemljine površine, ne može se nalaziti na nebeskom položaju gdje uživa slavu niti može biti simbolično bačen na zemlju (Mt 4:8). Tek nakon što se nekog baci na zemlju, može ga se još više poniziti bacanjem u mračni bezdan. Zato bi bilo nelogično misliti da su Sotona i njegovi anđeli bili poniženi ‘bacanjem u Tartar’ prije nego ih se ‘bacilo s neba na zemlju’. Oni su još uvijek aktivni i mogu slobodno djelovati na zemlji, tako da njihovu aktivnost ne možemo dovoditi u vezu sa utamničenjem. Bog im je iz opravdanih razloga dao slobodu djelovanja izvan njegove nebeske organizacije. No, za razliku od njih, neki buntovni anđeli su već doživjeli bacanje u tartar.

Naime, Sotona i demoni su bili na neki način poniženi odmah nakon pobune jer je Bog prokleo Sotonu i usporedio ga sa ‘zmijom’, dok je Isus njegovo potomstvo usporedio sa ‘zmijskom leglom’ (1.Mo 3:14,15; Mt 23:33). Iako je njegovo poniženje tim veće jer je ‘zbačen s neba na zemlju’, on mora u budućnosti biti kažnjen ‘bacanjem u bezdan’ (Lk 10:18; Ot 20:3). To ‘bacanje u bezdan’ je istovjetno ‘bacanju u Tartar’ kojeg su već doživjeli neki neposlušni anđeli. Za te, već ponižene anđele, taj Tartar je mogao značiti više od poniženja, a to je prijevremeno ‘bacanje u bezdan’ gdje se nalaze kao kažnjeni zatočenici. Njihovo kažnjavanje možemo poistovjetiti s kažnjavanjem onih kraljeva koji su se usudili napadati Božji narod i koji su se time izrugivali pravom Bogu (Iz 24:21,22). Ti kraljevi i njihova kraljevstva su doživjeli sramotnu i prijevremenu smrt, te uništenje iz kojega se nisu uspjeli podići jer ih je Bog ‘svalio u šeol, u najdublji dubine jame grobne’ (Iz 14:15; 26:14). Takav kraj nisu doživjeli svi kraljevi i svi narodi, nego samo oni koji su prešli granicu Božje tolerancije. Slično se desilo i sa nekim zlim anđelima. Naime, anđeli koji su napustili svoja nebeska boravišta i počeli živjeti na zemlji su se doslovno spustili s neba na zemlju. Oni su automatski izgubili svoje prvobitno mjesto u Božjoj službi. Samim tim su doživjeli poniženje. Htjeli su živjeti kao ljudska bića koja su niža od anđela, čime su ‘pali’ u Božjim očima. Bog im poslije toga nije htio dopustiti da imaju ikakve veze s ljudima pa ih je ‘bacio u Tartar’. Očito je ‘Tartar’ doslovni ‘bezdan’ u kojeg Bog baca i zatvara neposlušne anđele po kazni koju je odredio.

Poznato nam je da danas postoje u svim narodima i plemenima priče i mitologije o potopu. Iako u tim pričama postoje razlike, one ipak pričaju o događaju koji je ostavio tako dubok trag u ljudskom sjećanju. Sastavni dio biblijskog izvještaja je onaj koji spominje anđele koji su se ženili s ljudskim kćerima i koje su rađale ‘nefile’. Zbog svog porijekla i fizičkog izgleda ti ‘nefili’ su za mnoge ljude bili sinovi ‘bogova’ koji su se spustili na zemlju. Zato nije ni čudno da su kasnije u nekim narodima razvile priče i o tim anđelima i njihovim potomcima - polubogovima. U grčkoj mitologiji se spominju Titani i niži bogovi koji su se pobunili protiv najvišeg Boga (Zeusa ili Jupitera), a koje je on ‘bacio u tartar’ (Tártaros) - tamnicu u kojoj su zatočeni poniženi duhovi. Ova priča je samo grčka verzija onoga što se desilo s neposlušnim anđelima nakon potopa. No, zanimljivo je to što i apostol Petar također spominje ‘Tartar’ u kojem se nalaze upravo oni anđeli koji su prouzročili Božji gnjev i potop. Iako Petar nije želio podupirati grčku mitologiju, on je spomenuo biblijski ‘Tartar’ na kojemu je grčka mitologija s vremenom razvila svoju verziju događaja. No, što je apostol Petar podrazumijevao pod ‘bacanjem u Tartar’?

Treba uzeti u obzir da apostol Petar u svojoj prvoj poslanici također spominje te iste neposlušne anđele, za koje kaže da se nalaze u "tamnici".  Međutim, on je tom prilikom naglasio da je riječ samo o onim anđelima koji su "nekoć bili neposlušni, kad je Bog strpljivo čekao u danima Noinim" da uništi tadašnji svijet (1.Pe 3:19,20). Očito se u ‘Tartaru’ ili u ‘bezdanu’ nalaze samo oni anđeli "koji su sagriješili" protiv Božjeg zakona da se ne miješaju s zemaljskim kćerima i koji su ujedno "napustili svoj prvobitni položaj", dok su Sotona i njegovi drugi anđeli još uvijek na slobodi jer nisu prešli tu granicu niti su izgubili imunitet kojeg im je Bog dao (2.Pe 2:4; Jd 6). Prema tome, ‘Tartar’ je mjesto za one anđele koji prelaze granicu Božje tolerancije. Iako je tom kaznom Bog nekim anđelima oduzeo časnu službu koju su imali, on ih je uz to i izolirao kako ne bi imali pristup ljudima. Stoga nije ni čudno da su se neki demoni plašili da ih Isus prijevremeno pošalje u ‘bezdan’ u kojem se nalazila tamnica zvana Tartar (vidi Lk 8:31). 

Budući da se ‘Tartar’ povezuje s kaznom nad onim anđelima koji su prije potopa slobodno djelovali i živjeli s ljudima, onda to mjesto vjerojatno ima neke veze s ‘vodenim bezdanom’ i potopom. To je možda bio i razlog zašto je Bog koristio ‘vode velikog bezdana’, a ne neku drugu silu, kako bi u potopu uništio zle ljude, a ujedno kaznio i te zle anđele. Da li su ti demoni jednostavno mogli napustiti Zemlju i naći se ponovno u nebeskim prostranstvima? Očito da, ali Bog im nije to dozvolio. On im je očito onemogućio da napuste Zemlju koja je trebala biti potopljena. Ukoliko anđeli imaju mogućnost živjeti u dvije dimenzije, onu fizičku koja je uvjetovana fizikalnim zakonima i onu duhovnu dimenziju koja nadilazi fizikalna obilježja, onda je Bog mogao oduzeti mogućnost da svoja tijela održavaju po fizikalnim zakonima čovjeka, te su bili ograničeni samo na onu dimenziju s kojom nisu mogli dolaziti u izravni kontakt s ljudima. Jedini način da kontaktiraju s ljudima je povezivanje s njihovim umom i to samo ukoliko im čovjek svjesno ili nesvjesno ponudi tu mogućnost i otvori im 'vrata' da ga opsjednu i upravljaju njegovim tijelom. Moguće je da je Bog preko 'vode' mogao usmrtiti tj. neutralizirati njihovo fizičko tijelo te ih u potopu na neki način ograničio samo na život pod zakonitostima te druge dimenzije. Pitanje je da li je tada sve neposlušne anđele zatočio pod vodama 'velikog bezdana' ili je tu kaznu izvršio samo nad onima koji su predvodili u svojoj namjeri da preuzmu vlast nad svim ljudima. Ukoliko je neke ipak ostavio na površini onda su to oni 'demoni' koji samovoljno vrše svoj utjecaj na ljude i stavljaju se na raspolaganje sotonskoj upravi koja ih može koristiti u nekim svojim zadacima. U svakom slučaju su neki anđeli za vrijeme potopa bili zauvijek zatočeni pod vodom ‘velikog bezdana’ kako ne bi došli u doticaj sa ljudima. Moguće da je riječ o najdubljim vodenim dubinama kojima čovjek ne može pristupiti, bilo da je riječ o oceanskim dubinama ili dubinama nekog velikog i dubokog jezera.

Bog nije trebao prouzročiti potop tako velikih razmjera kako bi uništio sve ljude jer ljudi u to vrijeme nisu živjeli po cijeloj zemlji. Ljude je mogao uništiti na sasvim drugi način. Potop je prije svega trebao zarobiti anđele koji su mislili da mogu pobjeći od Božje kazne. Budući da je voda ‘bezdana’ za njih mogla biti tamnica, onda je razumljivo što je Bog prouzročio sveopći potop koji je prekrio svu zemlju. Tada su "provalili svi izvori velikog bezdana vodenog i otvorile su se ustave nebeske" (1.Mo 7:11). Kad je voda izbila iz zemlje i počela padati sa neba, neposlušni anđeli nisu mogli naći niti jedno mjesto na zemlji gdje bi mogli ostati na suhoj površini. Tako su se oni našli pod vodom iz koje više nisu mogli izaći. Samim tim su se našli zarobljeni u vodi u kojoj su izgubili svoju moć te se nisu mogli oduprijeti nebeskom knezu koji ih je savladao i zatočio u bezdanu.

Za njih se može također reći: "Bezdani ih pokriše; padoše u dubinu kao kamen" (2.Mo 15:5; DK). No, i dalje postoje demoni koji se ne nalaze u tom bezdanu jer su iz nekog razloga bili ostavljeni na uvjetnoj slobodi. Sjetimo se onih demona koji su se plašili da ne dospiju u ‘bezdan’. Znajući da će ih Isus istjerati iz tijela ljudi koje su opsjeli, oni su tražili nešto drugačiju ali ipak povoljniju varijantu od one koja im je prijetila. Zato su Isusa "preklinjali da im ne zapovjedi da odu u bezdan" nego u "krdo svinja" (Mt 8:28,29; Lk 8:30-32). Iz tog se događaja može razabrati da je taj ‘bezdan’, kojeg su se oni plašili, već imao svoje zatočenike koji su bili zarobljeni i bačeni u njegov najdublji dio zvan Tartar.

Stoga nije neobično da Ivan u svojoj viziji taj ‘bezdan’ vidi na Zemlji, a ne negdje na nebu, pogotovo ako znamo da se područje izvan Zemlje naziva ‘nebo’. On je vidio "jednog anđela kako silazi s neba s ključem od bezdana…". Tu na Zemlji "uhvatio je [Sotonu] i svezao ga na tisuću godina. I bacio ga je u bezdan…" (Ot 20:1-3; Job 38:16). Ivan nije vidio da anđeo, koji je ‘silazio s neba’, ponovno odlazi prema nebu izvan Zemljine atmosfere gdje je odveo svezanog Sotonu. Ne, on ga je ovdje na Zemlji svezao i bacio negdje u ‘bezdan’ iz kojeg neće moći sam izaći, što znači da taj ‘bezdan’ odgovara ‘tamnici’. Tako će to mjesto i za njega biti tamnica u kojoj će se pridružiti demonima koji su tu zatočeni već dosta dugo vremena. Zanimljivo je da su dubine bezdana područja do kojih ne dopire sunčeva svjetlost. Samim tim se demone i u doslovnom smislu "u vječnim okovima u gustoj tami čuva za sud velikog dana" (Ju 6). Tartar je područje koje je odvojeno od svih aktivnosti koje se dešavaju u svemiru tako da anđeli koji se tu nalaze ne mogu utjecati na nikakva zbivanja. Zanimljivo je i to što je Isus nakon svog uskrsnuća, a prije svog odlaska na nebo, na neki način otišao tamo da bi i tim anđelima u ‘tamnici’ propovijedao o onome što su trebali saznati i čuti iz njegovih usta. Znači da je prije odlaska na nebo otišao na jedno određeno mjesto na Zemlji gdje se nalazi njihova ‘tamnica’ kako bi tim demonima dao dokaz svoje pobjede koju su oni htjeli onemogućiti u vrijeme pravednog Noa (1.Pe 3:19,20). Bez obzira što su neki anđeli prelazili granice Božje tolerancije, Bog ih nije usmrtio već ih je zatvorio u taj ‘bezdan’ gdje ih čuva do dana kad će im dati dokaz o pobjedi njegove suverenosti. Tek tada će ‘Vječni sud’ imati pravovaljane dokaze za jednom zauvijek onemogući stvaranje pravca koji bi spriječio vlast Božjeg kraljevstva na zemlji.

Očito su neki anđeli išli toliko daleko da su izazvali Božju pravednu osudu. Bog nije dopustio da oni u svojim nedopuštenim aktivnostima ugroze njegov naum kao što nije dopustio ni ljudskim moćnicima (bogovima). Očito postoji opravdani razlog za takvo kažnjavanje koje je Bog provodio nad njima i nad ljudskim moćnicima koje je prijevremeno ‘bacao u šeol’ "da se ne podignu i ne osvoje zemlju i da gradovima svojim ne prekriju lice svijeta" (Iz 14:15, 21; 24:21,22). Možemo reći da je u svemu tome Bog bio pošten. U neprijateljstvu s njima dozvolio je poštenu borbu, dok su oni koristili njegovu strpljivost da vode nepoštenu igru. To nije moglo proći nezapaženo kod Boga. Stoga je za takve anđele dosudio jednu vrstu prijevremenog utamničenja nazvanu ‘tartar’, čime bi ih udaljio od svih zbivanja na zemlji. Sotoni i njegovim anđelima je tako dao do znanja da ih može u bilo koje vrijeme onemogućiti u aktivnostima koje nisu smjeli poduzimati protiv pojedinaca ili ljudi općenito. Tartar je kao kazna bila otvorena za one demone koji bi prekoračili svoje dopuštene granice. Oni demoni koji nisu zloupotrijebili svoju ulogu su izbjegli vode potopa te nisu bili osuđeni na ‘tartar’ tako da su se i nakon potopa mogli slobodno kretati u području zemlje. Oni koriste dvije varijante u svojim pokušajima da vladaju ljudima i da ih drže u zabludi s obzirom na točnu spoznaju. Prva varijanta je da, uz Božje dopuštenje, kao nevidljiva nebeska stvorenja, koriste svoju moć, ne samo protiv ljudi nego i u borbi protiv Božjih vjernih anđela. Tako demonski ‘knezovi’ sa svojim vojskama ne dozvoljavaju da ih Božji anđeli ometaju dok oni u ovom poretku promiču svoju volju preko svojih zemaljskih vladara (vidi Job 1:12-19; 2:7; Da 10:13,20; Mk 9:17,18; Lk 13:11). Druga varijanta je da se koriste ljudima i njihovim tijelima koje opsjedaju. Biblija pokazuje da neki demoni na takav način traže ‘počivalište’ ili ‘kuću’ (Lk 11:24). Zato je Isus svojim učenicima dao vlast nad svim demonima, a posebno nad tom vrstom demona koji su opsjedali i mučili ljude (Mt 10:8).

Zanimljivo je to što demon ili čak više njih može opsjedati tijelo jednog čovjeka (Lk 8:30). Zbog nama nepoznatih mogućnosti koju imaju nebeska bića teško je shvatiti kako demoni mogu ući u ljudsko tijelo. No, očito je da se demon ili više njih mogu, preuzeti vlast nad čovjekom i tako se smjestiti u ljudskom tijelu. Da bi vršili svoju volju demoni zavladaju moždanim sklopom i preuzmu tijelo čovjeka kao kad otmičar preuzme komandu nad avionom. To je slično hakerima koji iz nekog nepoznatog mjesta uđu u softver nekog kompjutera i preuzmu njegove podatke s kojima manipuliraju. Tako ulaze i u čovjeka, u njegovu moždanu 'kuću'. Kad napuštaju tu ‘kuću’ oni traže drugu u kojoj mogu aktivno djelovati (Mt 12:43-45).

Biblija pokazuje da su demone mogli istjerivati i Isusovi učenici pa čak i drugi ljudi koji su se koristili Isusovim imenom (Mt 7:22; 10:8; 12:27; Mk 9:38). To znači da su čak i ljudi mogli imati vlast nad njima, samo zato jer su se demoni bojali ‘bezdana’ u koji ih je Bog mogao baciti. Da se nisu toga bojali, nitko ih ne bi moga nadvladati. Neki od njih su imali malu moć ili su bili u vlasti drugih demonskih knezova koji su bili moćniji jer su sa sobom predvodili grupu demona pa ih je bilo teško istjerivati. Tako u jednom biblijskom izvještaju možemo čitati o tome kako ni apostoli koji su imali vlast nad demonima nisu mogli istjerati demona iz tijela jednog mladića. Zašto?

Otac tog mladića je prišao Isusu i rekao mu: "Učitelju, doveo sam k tebi svoga sina jer je opsjednut duhom zbog kojeg ne može govoriti (…) I rekao sam tvojim učenicima da ga istjeraju, ali nisu mogli". Kad su apostoli nasamo pitali Isusa: "Zašto ga mi nismo mogli istjerati?"  - Isus je odgovorio: "Ova se vrsta ničim ne može istjerati osim molitvom" (Mk 9:17,18,28,29). Ovaj demon je očito u svojoj hijerarhiji imao veću moć. Zato je ‘molitva’ trebala dovesti do toga da Bog pošalje jednog svog moćnog anđela – ‘velikog kneza’ - sa četama svojih anđela koji bi nadjačali zle demonske knezove i njihove anđele te ih istjerale iz 'kuće' tog čovjeka (vidi Da 10:13). Sjetimo se ponovno onih demona koji su opsjedali jednog čovjeka, preko kojeg su sijali strah u druge ljude. Oni su bili neobično divlji i kad ih je Isus htio istjerati, oni su mu rekli:

"Što mi imamo s tobom, Sine Božji? Je si li došao ovamo da nas mučiš prije [određenog] vremena?" (Mt 8:28,29)

"Isus ga je upitao: “Kako ti je ime?” On je odgovorio: “Legija”, jer je u njega ušlo mnogo demona. I preklinjali su ga da im ne zapovjedi da odu u bezdan. A ondje na gori paslo je veliko krdo svinja. I preklinjali su ga da im dopusti da uđu u njih. I dopustio im je." (Lk 8:30-32).

Kao što su ‘čovjek’ i ‘svinje’ doslovna bića od krvi i mesa, odnosno stvorenja od elemenata zemlje i vode, onda je i ‘bezdan’ točno određeno mjesto na zemlji. Demoni su očito znali da postoji taj ‘bezdan’ kojeg su se bojali. Znali su da će ih Bog u određeno vrijeme zatvoriti u ‘bezdan’ zajedno s njihovim vođom Sotonom (Ot 20:1-3). Budući da je ‘mučitelj’ srodna riječ kojom se opisuje ‘tamničar’ koji samim tim ima ‘ključeve bezdana’, onda njihove riječi: "Je si li došao ovamo da nas mučiš prije vremena?" mogu glasiti: ‘Je si li došao ovamo da nas zatvoriš u tamnicu prije vremena’? Očito su tada prigovorili Isusu da još nije došlo vrijeme da ih ‘muči’ zatvaranjem u tamnicu i onemogući u njihovom djelovanju koje im je bilo dopušteno. Ali bez obzira na to oni su ipak mogli prije tog vremena završiti u ‘bezdanu’ ukoliko bi prekoračili svoja ograničenja. Budući da je ‘bezdan’ pojam kojim se opisuje ogromno morsko prostranstvo, njegovu širinu i dubinu, onda se spominjanjem njegove ‘tamnice’ ukazuje na jedno određeno mračno mjesto u bezdanu, a to je ‘dubina najdublja’[grč. τόν δέ τάρταρον τής άβύσσου (tartar bezdanski) ] ili ‘Tartar’ u koji se demone može baciti i zatvoriti (Lk 8:31 = 1.Pe 3:19,20 = 2.Pe 2:4).

Ovi demoni su preklinjali Isusa da ne izda zapovijed po kojoj će nakon izlaska iz čovjeka automatski otići u ‘tartar bezdanski’. Da bi izbjegli ‘bezdan’ oni su ga preklinjali da uđu u svinje. Tako su tražili slobodu kako bi izbjegli mjesto unutar kojeg bi oni bili zauvijek zatočeni, a u kojem su se već nalazili neki kažnjeni demoni. Isus je imao vlast nad njima tako da je mogao tražiti od Boga da i ovi demoni odu u ‘bezdan’ čak i prije određenog vremena. No, zašto su ovi demoni Isusa molili da im ipak dopusti uči u krdo svinja, umjesto da ih ‘baci u bezdan’? Zašto jednostavno nisu svojevoljno napustili čovjeka i otišli gdje su htjeli i to što dalje od Isusa? Ovdje je očito riječ o demonima koji su mogli funkcionirati i djelovati na svijet ljudi samo kroz materijalna tijela, pa makar to bile svinje. Čak nisu mogli tek tako sami napustiti neku sofisticiranu 'kuću' (biće od krvi i mesa) jer su se u tom tijelu ili 'kući' našli pod zapovjedništvom svog demonskog kneza koji je imao nad njima moć i vlast. On je vjerojatno imao moć nad njima te ih je zatočio u tijelu spomenutog čovjeka iz kojega nisu smjeli sami izaći.

Njihova je volja bila u vlasti tog sotonskog anđela višeg ranga koji je zapovijedao njima. Moguće je da su ti demoni opsjedali ljude uz pomoć ‘Belzebuba, vladara demona’ (Lk 11:15). Belzebub je vjerojatno od Sotone postavljeni demonski knez koji je vladao demonima nižeg ranga. Pod njegovim su moćnim djelovanjem mogli ulaziti ili izlaziti iz 'kuća' ljudskih tijela. Oni bi tako pod njegovim moćnim djelovanjem opsjedali ljude. Ako bi htjeli napustiti ta tijela trebali su njegovu dozvolu i pomoć. Ti demoni nižeg ranga su tako bili i pod vlašću nekih spiritista koji su bili u direktnoj vezi sa Balzebubom. Takvi ljudi uz pomoć Belzebuba mogu tražiti da demon izađe iz jedne osobe, pa čak da uđe u neku drugu osobu kojoj može nanositi zlo. Spiritisti i egzorcisti su poznati po tome. Neki od njih ljudima daju krivu sliku o tome jer se kod istjerivanja demona služe Isusovim grčkim imenom, a ne hebrejskim Yehošua (Mt 7:22). Hebrejsko ime 'Yehošua' ima svoje značenje 'Jehova je spasenje', dok grčko ime 'Isus' nema to značenje, pa je upitno da li oni istjeruju demone ili je to samo sotonska prijevara.

No, vratimo se gore spomenutom događaju u kojem su demoni tražili od Isusa da im dozvoli da pređu u svinje. Sad kad su se našli pred Isusom koji je imao još veće ovlasti od njihovih demonskih knezova, oni su se uplašili da ih on ne pošalje u ‘bezdan’. Vjerojatno su mislili da će prelaskom u svinje koje su po Zakonu bile ‘nečiste’ umilostiviti i prevariti Isusa jer bi time sami sebe na neki način dovoljno prekorili, čime bi udobrovoljili Isusu da ih ne poštedi kazne koje su se bojali. Što je Isus učinio? Da li ih je zaista namjeravao baciti u ‘bezdan’ i tako pokazati nad njima svoju moć ili ih je namjeravao poštedjeti i pustiti? To ne možemo sa sigurnošću znati. Međutim, zašto bi ih Isus pustio u svinje ako je mogao znati da će oni na tom području i dalje nanositi fizičku i duhovnu štetu ljudima? Zašto bi tim zlim demonima udovoljio na njihovom zahtjevu "da ih ne istjera iz tog kraja" (Mk 5:10). Zašto bi dozvolio da ga oni nadmudre? To očito Isus nije želio postići. Što je Isus tom prilikom vjerojatno učinio?

Logično je pretpostaviti da je Isus tom prilikom pokazao svoju veliku moć nad njima? Na njihov zahtjev, Isus "im je rekao: "Idite! I oni su izašli i ušli u svinje". Nakon toga se desilo nešto neočekivano jer je "cijelo krdo jurnulo preko litice u more i utopilo se u vodi" (Mt 8:32). Što se desilo s demonima? Zašto su završili ‘u vodi’? Moguće je da ih je Isus namjerno poslušao i pustio da uđu u svinje, a zatim ih je pomoću svojih anđela gurnuo niz liticu ‘u vodu’ kako bi ih zatvorio u ‘vodeni bezdan’. Demoni se tome očito nisu nadali. Oni vjerojatno ne bi naveli svinje da se utope u vodi, jer neka iskustva demoniziranih ljudi pokazuju da demoni gube svoju moć u vodi. Čak i Isus u jednoj svojoj priči naglašava činjenicu u kojoj pokazuje da demoni bježe od vode, jer kad traže svoje počivalište onda piše da oni ‘prolaze kroz bezvodna mjesta’ (Lk 11:24). No, Isus ih nije ostavio na suhom i bezvodnom mjestu nego ih je gurnuo ‘u vodu’ gdje su izgubili svoju moć i tako zauvijek istjerao ‘iz tog kraja’.

Svinje su izginule. Šteta koja je tom prilikom bila nanesena ljudima bila je opravdana. Demonizirani čovjek je izliječen, što je vrjednije od krda svinja. Osim toga demoni su bili nadmudreni i nadjačani. Voda je za njih postala ‘tamnica’. Naime, u trenutku kad su se našli u vodi oni su bili zatvoreni u materijalnom tijelu svinja. Budući da su se svinje utopile u vodi demoni su automatski ostali zauvijek zatvoreni u ‘bezdanu’ iz kojeg ne mogu sami izaći jer njihov vladar nema vlasti nad ‘bezdanom’ niti ih izvaditi iz vode. Iz tijela uginulih svinja mogli su svoj život nastaviti samo u najdubljim dubinama bezdana. Tako je Isus pokazao da on ima moć i vlast da ih ‘baci u bezdan’.

Moguće je da je ta ‘tamnica’ imala smisao u tome što se demoni nisu više mogli kretati izvan vode. Osuđeni su na život u ‘vodenom bezdanu’ i to na jednom određenom mjestu koji se zove ‘tartar’, čime su ograničeni u svom djelovanju. Gdje se taj ‘tartar’ nalazi to vjerojatno nećemo znati. Znamo samo da je to najdublji dio ‘bezdana’ iz kojeg ne mogu djelovati na ljudsko društvo. Bez obzira na moć i položaj koji još uvijek imaju Sotona i njegovi anđeli, sve njih uskoro čeka taj isti ‘tartar bezdanski’. Ta situacija će biti samo privremena jer ih Bog namjerava osloboditi iz ‘bezdana’. Zajedno sa Sotonom biti će pušteni na jedno kratko vrijeme, nakon čega ih čeka "vječna vatra pripremljena Đavlu i njegovim anđelima" (Mt 25:41). Zajedno s njima zauvijek će nestati i zli ljudi, jer proročanstvo kaže: "Osim toga, tko se god (od ljudi) nije našao zapisan u knjizi života, bio je bačen u vatreno jezero" (Ot 20:15).  

Tada će Zemlja i ljudi na njoj započeti život u pravcu kojeg još ne možemo zamisliti. Da li će ljudi imati prednost da prošire raj na neke dijelove svemira ili će Zemlja biti jedina planeta sa razumnim stvorenjima? Da li će se čovječanstvo neprestano množiti kako bi moglo naseljavati druge slične planete ili će prestati stvaranje novih generacija putem rađanja tako da se žene i muškarci više neće ženiti ni udavati? To je tajna u koju neki žele već sada zaviriti.