Tajna otkupljenja

Sam pojam ‘sin čovječji’ kojeg je Isus stalno koristio za sebe govori da je njegovo genetsko porijeklo od čovjeka kao i porijeklo svih ljudi koji su potekli od Adama. Kako je onda on mogao biti žrtva pomirnica kojom je otkupljeno Adamovo potomstvo ako je svojim rođenjem bio u istoj poziciji kao i drugi ljudi koji su rođeni pod smrtnom kaznom? To je jedno kompleksno i ključno pitanje koje ima odgovor utemeljen na Bibliji, samo što ga mnogi nisu tražili i razmotrili jer su unaprijed odbili Isusa gledati kao pravog čovjeka. Nisu mogli postaviti ovakvo pitanje pa se podrazumijeva da nisu ni tražili odgovor. Zato je prava istina od njih još uvijek sakrivena.

Mnogi su u svojim kršćanskim zajednicama poučeni da smrtan čovjek rođen od žene ne može svojim životom pokriti i otkupiti grešne ljude iz grijeha i smrti, a kamo li biti posrednik života. Zato smatraju da to može učiniti samo Bog ili neko božanstvo iz nebeskog svijeta koje je samo po sebi sveto i savršeno. Da bi kao nebesko biće prešao u ljudsko obličje morao je po tom uvjerenju prestati postojati u nebeskom obličju i postati dio oplođene jajne stanice iz koje je navodno eliminirana mrlja grijeha kako bi se rodio u ljudskom obličju odvojen od grešnog čovječanstva. To zvuči inspirativno ali ako nije bilo potrebe za tim, onda Bogu to nikad nije palo na um.

Po Božjem načelu ljudi nisu mogli biti kažnjeni zbog Adamovog grijeha ali snose posljedice krive odluke svog Oca po kojem su zajedno s njim udaljeni od vječnog života tako da su se izvan Edena našli u 'vlasti smrti' koja je postala gospodar njihovog tijela. Čovjek je trebao živjeti u raju koji se temeljio na zajedništvu s Bogom. Po Njemu su trebali imati slavno tijelo nad kojim smrt ne bi imala vlast ali samo po Adamu koji je trebao biti temelj savršenog svijeta. Bez tog temelja, odnosno bez Adama, je bilo nemoguće dobiti pristup vječnom životu i imati slavno tijelo pa su se ljudi našli u ropstvu svojeg tijela kojim vlada smrt iz koje se nisu mogli sami izbaviti. To je zato što su umri s Adamom po kojem nije bilo moguće uskrsnuti i dobiti život.

ADAM < smrt > SVIJET

Smrt nije bila namijenjena čovjeku pa je doživljavamo kao da smo i sami sagriješili jer nas je Bog predao smrti dok se ne ukinu pravni razlozi za njeno poništenje. U tom razdoblju je ljudima pružena nada da će se između njih pojaviti onaj koji će zauzeti mjesto Adama i stati na glavu zmije i tako sve ljude osloboditi ropstva vladara svijeta koji ima "državu (vlast) smrti" (1.Mojsijeva 3:15; Hebrejima 2:14).

Po svemu sudeći niti jedan čovjek sam po sebi nije mogao zamijeniti Adama i preuzeti njegovu dužnost jer su se svi nalazili u ropstvu opterećenog Adamovim grijehom koji je pao na sve njegove potomke. Kako je onda Isus kao njegov potomak mogao zamijeniti Adama ako je rođen u statusu grešnika kao i svi ljudi? Kako je mogao biti otkupitelj iz ropstva smrti ako je i njemu trebalo otkupljenje iz tog ropstva? U ovom pitanju se krije i odgovor kojeg ćemo razmotriti u nastavku.

• unaprijed odredio
• stvorio u utrobi njegove majke
• upisao u knjigu života
• pomazao i ispunio svetim duhom
• posvetio i odvojio od grešnika
• otkupio iz kazne smrti
• dao mu da ima život u sebi
• sklopio s njim savez za kraljevstvo
• učinio ga Kristom i Gospodinom
• postavio ga za kralja i svećenika
• postavio ga za Sina prvorođenca
• učinio ga savršenim

Iza svega ovoga navedenog stoji Bog pa je Isus kao čovjek u sebi imao dosta veze sa stvarima neba, što je i određivalo njegov način izražavanja kojeg mnogi nisu ni pokušali razumjeti nego su tog Božjeg čovjeka pretvorili u nebesko božanstvo. Međutim sve ovo navedeno je Isusa kao čovjeka učinilo adekvatnom zamjenom za Adama jer je sam Bog učinio njegov život toliko skupocjenim da je mogao u njemu imati onu cijenu koja je bila odgovarajuća za otkupninu ljudskog roda iz ropstva smrti. Doprinos toj cijeni je dao i sam Isus koji se podredio Božjoj volji.

Neke gornje stavke je Bog koristio i za druge izabrane sluge, ‘sinove čovječje’, pogotovo one koje je svetim duhom posvetio od samog začeća. Čak se i samo začeće kod nekih također desilo natprirodnim putem. Međutim, među gore navedenim stavkama su neke koje je Bog na poseban način do tada koristio samo u Isusovom slučaju kako bi ga odvojio od grešnog čovječanstva i omogućio, da bude njihov otkupitelj tako što ga je:

• otkupio od ropstva smrti
• dao mu da ima život u sebi
• učinio savršenim

Ove tri stavke su trebale biti najprije postignute u Isusu, jer je on ‘put’ preko kojega je Bog ucrtao pravac spasenja za sve ljude koji moraju postići ovo što je Bog postigao u Isusovom slučaju. Bog je uredio neke pravne okvire po kojima je najprije trebao jednog čovjeka na ovakav način izdvojiti i posvetiti te postaviti na mjesto Adama, a zatim preko njega i sve ostale ljude.

Čovjek sam od sebe ne može učiniti ništa što bi imalo trajnu vrijednost, a kamo li otkupiti ljude iz grijeha i smrti. No uz Boga on to može postići samo uz ovlaštenje u koje je uključeno sve što može zadovoljiti Božju pravednost tako da nije bilo potrebno za to djelo otkupljenja ovlastiti neko savršeno nebesko biće koje bi se rodilo u ljudskom obličju. Nije bilo potrebno izlaziti iz ljudskih okvira misleći da se samo preko savršenog nebeskog bića mogla poništiti smrt i steći pravo na vječni život koji je ponuđen prvom savršenom čovjeku Adamu. No, pitanje je u kojoj je mjeri Adam bio savršen i da li je od samog stvaranja živio vječnim životom?

Ovo načelo vrijedi samo u okviru zakona života i saveza između Boga i čovjeka. Pod tim odredbama je Adam mogao

• biti kažnjen smrću ili
• dobiti na dar vječni život.

Vječni život je trebao biti dar i kao takav je trebao biti dan čovjeku tek nakon što bi čovjek prihvatio i cijenio njegovu vrijednost više od bilo čega drugog pa bi čovjek imao poseban razlog uzvratiti ljubav Stvoritelju poštujući zakon života.

Adam nije tražio da ga se stvori tako da život sam po sebi nije dar nego nešto što određuje živo biće. On nije mogao dobiti dar vječnog života ako nije postojao kao živo biće? Da bi dobio taj dar on je morao najprije biti živ i biti svjestan onoga što je trebao dobiti na dar. Npr. ako si se rodio kao muško ili žensko onda se podrazumijeva da si to što jesi i ne možeš to gledati kao dar koji si dobio pa na njega ne možeš uzvratiti ljubavlju. Ljubav ćeš uzvratiti zbog drugih stvari koji daju smisao tvom postojanju a ne zbog toga što si muško ili žensko. Život se podrazumijeva kod živog bića, a vječni život je dar.

Najvrjedniji dar se ne daje unaprijed kako bi se kupilo nečije prijateljstvo ili se nekoga potkupilo, nego samo onda ako se s tom osobom razvilo međusobno prijateljstvo, poštovanje i povjerenje. Osim toga, kad se nešto daje na dar, onda se to više ne bi trebalo oduzeti. Zato ono što darovatelj namjerava dati na dar, može najprije omogućiti da osoba to dobije u posjed za jedno vrijeme kako bi pokazala svoje cijenjenje i odgovornost, a tek kasnije, kad se darovatelj uvjeri da je osoba dostojna trajnog prijateljstva, može čvrsto odlučiti dati toj osobi taj najvrijednije dar u trajni posjed.

Bog je svoju ljubav mogao pokazati samo kroz najvrjedniji dar kojeg čovjek nije posjedovao nego ga je trebao dobiti. Da je imao vječni život prilikom stvaranja onda je sve drugo bilo manje vrijedno od toga tako da Bog ne bi mogao ponuditi Adamu nešto vrijednije od onoga što je čovjek sam po sebi već imao kad je stvoren. Tada bi ispalo da je vječni život sam po sebi gotova stvar pa bi Eva bila najvrjedniji dar kojeg je Bog dao Adamu. Što bi onda dao Evi kao najvrjedniji dar ako je prilikom stvaranja već imala vječni život i muža? Možda bi njoj Edenski vrt bio najvrijednije što je dobila jer ovo drugo je već posjedovala. U svakom slučaju vječni život ne bi bio dar nego nešto što se podrazumijeva.

Vječni život je trebao biti pečat njihovog savršenstva pa su ga trebali dobiti kao dar u trajno naslijeđe tek kad pokažu lojalnost Božjim zakonima života. Stoga su dovedeni u Eden gdje im je omogućen pristup vječnom životu kojeg su tek od tada imali u sebi po svetom duhu. Tako su dobili jamstvo da neće umrijeti sve dok imaju pristup drvetu života, ali vječni život još nisu dobili u trajno vlasništvo zbog uvjeta kojeg su morali ispuniti. Prema tome, kad je Adam stvoren kao živo biće sa božanskim osobinama onda je njegov Stvoritelj izraz svoje ljubavi prema njemu želio pokazati kroz dar vječnog života što znači da je Adam stvoren kao smrtno biće. Za očekivati je bilo da će čovjek zbog tog dara uzvratiti još veću ljubav prema Stvoritelju. Kako je onda mogao biti kažnjen smrću ako je bio smrtno biće? Dozvolimo da nam Biblija to objasni.

“Nije li Krist sve to trebao pretrpjeti te ući u slavu svoju?” (Luka 24:26)

“Jer dolikovalo je (Bogu) radi kojega je sve i po kojemu je sve da, dovodeći mnoge sinove u slavu, patnjama učini savršenim Glavnog Zastupnika njihova spasenja.” (Hebrejima 2:10)

“Kad je bio učinjen savršenim, postao je donositelj vječnoga spasenja svima koji su mu poslušni…” (Hebrejima 5:9)

Budući da je tek nakon uskrsnuća postao u pravom smislu savršen, onda ne možemo tu kasniju sliku uzimati kao mjerilo vrijednosti po kojoj je bio sličan Adamu, nego onu sliku savršenstva koju je imao prije toga, odnosno prije smrti. Kako možemo znati u kojoj je mjeri Isusovo savršenstvo odgovaralo mjeri Adamovog savršenstva? U tome nas može voditi činjenica da je:

“Adam … pralik (lik, nalik) onome (Adamu) koji je trebao doći.” (Rimljanima 5:14)

Adama stoga trebamo gledati kroz Isusa, a Isusa kroz Adama jer su oni nalik jedan drugome od samog svog postojanja, a pogotovo od trenutka kad je Adam doveden u Eden, a Isus pomazan svetim duhom.

• ADAM > Isus
• ISUS > Adam

Kad sliku o Adamu promatramo kroz Isusa, onda je to najbolji pokazatelj da on nije stvoren s vječnim životom u sebi tako da fizički nije bio ništa savršeniji od svojih sinova Kaina i Abela koji su se rodili nakon njegovog grijeha. On je fizički stvoren po slici koju je imao Isus prilikom rođenja. Naime, Isus je stvoren u majčinoj utrobi kao smrtno biće podložno zakonu materije jer za njega piše da je do svoje smrti:

• živio u raspadljivom tijelu (Djela 13:34)
• bio u vlasti smrti (Rimljanima 6:9)

Po ovoj slici je i Adam poput Isusa bio stvoren u vlasti smrti i raspadljivosti kao i sva savršena živa stvorenja na zemlji. To je ono što mnogi zanemaruju jer smrtnost tijela povezuju sa nesavršenstvom, odnosno greškom ili mrljom grijeha, iako je u pitanju savršeni zakon materije po kojem su stvorena sva materijalna bića. Kad je Bog stvorio sve životinjske vrste rekao je da je sve savršeno stvorio iako su po zakonu materije bile podlože raspadljivosti i smrti. Tako je bilo i sa stvaranjem savršenog čovjeka. Vječni život je trebao biti dar koji bi tu savršenost čovjek mogao vječno održavati i koristiti na Božju slavu.

Čovjek, iako živi u smrtnom tijelu, može biti savršen u mjeri koja odgovara svrsi njegovog života. Može imati savršeno tijelo bez mane i tjelesnih nedostataka sve do točke kada počne starenje tijela. Do tada tokom razvoja može postići duhovno, emotivno i intelektualno savršenstvo. Čak ako ne postigne najviši stupanj, on je kao čovjek savršen samim tim što u sebi ima predispoziciju i potencijal za usavršavanje tih božanskih osobina dok god živi. Npr. neka darovita djeca do desete godine života već sudjeluju u fakultetskom obrazovanju i po tome se dosta razlikuju od drugih dok ostala djeca imaju taj intelektualni potencijal po kojem mogu stjecati znanje u manjoj mjeri ali to ne znači da nisu savršena samo zato jer nemaju visok kvocijent inteligencije. Bili bi nesavršeni samo ako bi zbog mentalne bolesti ostali na razini djeteta.

Ne znamo koliki je kvocijent inteligencije imao Isus, ali je u duhovnom razvoju išao prema stupnju koji je bio ispred drugih i po tome se razlikovao od većine ali ne i od svih jer takvi ljudi uvijek postoje.

“A Isus je rastao, napredovao u mudrosti i uživao sve veću naklonost Boga i ljudi.“ (Luka 2:52)

Zato se po mudrosti i drugim osobinama nije previše razlikovao od drugih ljudi jer je i sam bio čovjek. No, ljudi su i stvoreni da se razlikuju u darovima i sposobnostima kako bi međusobno surađivali i koristili svoje i tuđe darove za zajedničke projekte. Tako je i Isus u nekim stvarima bio drugačiji od drugih ali je imao potencijal za sve božanske osobine kao i Adam.

Iako su Adam i Isus bili smrtnici, smrt i raspadljivost nije mogla odmah preuzeti vlas nad njima jer se takvo stanje očituje u tijelu tek na vrhuncu životne snage. Neki kažu da čovjek umire čim se rodi što nije točno. On počinje umirati tek nakon dostizanja pune tjelesne zrelosti tako da je po zakonitosti materije smrt mogla preuzeti vlast nad njima tek u kasnijoj fazi života. To znači da je Bog sklopio savez sa Adamom i Isusom u vrijeme kad smrt još nije mogla preuzeti vlast nad njihovim tijelima.

Ovu sliku o Adamu dobivamo kad ga promatramo kroz Isusa. Tako ćemo sliku o Isusu dobiti ako ga promatramo kroz Adama za vrijeme njegovog boravka u Edenu dok je na snazi bio zakon života i smrti. Adam je tek tada…

• ušao u savez s Bogom
• dobio status Božjeg Sina prvenca
• dobio pristup drvetu života
• ovlašten za posrednika života

Adam je činom stvaranja bio Božji sin, ali nije mogao nositi odgovornost prema svojem Ocu i svojim potomcima sve dok njegov Otac nije s njim sklopio savez tako da je on ulaskom u Eden svjesno prihvatio savez sa svojim Ocem (Bogom) po kojem je dobio status (ime, autoritet) Božjeg Sina prvorođenca i ovlaštenje pristupa drvetu života.

“I Jehova Bog uzeo je čovjeka i smjestio ga u vrt Edenski da ga obrađuje i da se brine o njemu. Tada je Jehova Bog zapovjedio čovjeku: “Sa svakoga drveta u vrtu slobodno jedi do sita. Ali s drveta spoznaje dobra i zla ne smiješ jesti, jer u onaj dan u koji okusiš s njega, sigurno ćeš umrijeti.” (1.Mojsijeva 2:15-17)

Adam je tako od Oca najprije doveden u Eden gdje se nalazilo stablo života po kojemu je dobio priliku i čast da ima vječni život u sebi što je bio korak prema potpunom savršenstvu. To znači da je i Isus kao drugi Adam svjesno ušao u savez s Ocem i činom pomazanja dobio pristup vječnom životu što je i potvrdio rekavši:

“Otac (je) sa mnom sklopio savez… “ (Luka 22:29)

“Kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi.” (Ivan 5:26)

Isus je po savezu s Bogom dobio status prvog Sina i on to ovdje naglašava jer su Židovi znali da Pismo i njih naziva 'sinovima Božjim' (5.Mojsineva 14:1). Svi ljudi imaju raspadljivi život u sebi ali je tada samo Isus poput Adama, Sina Božjeg dobio da ima ‘vječni život u sebi’. Što je značilo? Da li je Isus zbog toga što je imao ‘vječni život u sebi’ bio besmrtan, odnosno da nije mogao ostarjeti i umrijeti prirodnom smrću? To se ne može reći jer smo vidjeli da je bio u vlasti smrti i raspadljivosti sve do uskrsnuća. Da li je moguće da je bio smrtan ako je imao ‘vječni život u sebi’? Očito je moguće. To možemo potvrditi od samog Isusa koji je rekao:

“Ako ne jedete tijelo sina čovječjeg i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Onaj koji jede tijela mojeg i pije krvi moje ima vječni život…” (Ivan 6:53,54)

Ovo je rečeno smrtnim ljudima koji su još tada po svetom duhu mogli ‘imati vječni život u sebi’, ali su bez obzira na to mogli ostarjeti i umrijeti. Isus je imao u mislima vrijednost njegovog tijela i krvi po kojoj će ljudi biti otkupljeni i oslobođeni smrtne kazne. Samo oni koji budu s vjerom prihvatili njegovu žrtvu su mogli preko njega kao posrednika dobiti od Boga ‘vječni život u sebi’ putem svetog duha, ali to nije značilo da više nisu mogli umrijeti niti da su već dobili vječni život na dar u trajno naslijeđe, jer taj ‘život’ nije mogao odmah biti potvrđen u njima. Trebali su čekati Božje kraljevstvo, tako da su mnogi od njih do danas ostarili i umrli. Čak se moglo desiti da netko od takvih, poput Adama, izgubi taj dobiveni ‘život’ prije nego bude potvrđen u njemu, pa Ivan, koji je zapisao gornje Isusove riječi kaže:

“Svaki, koji mrzi na brata svojega, ubojica je, i znate, da ni jedan ubojica nema u sebi vječnoga života.” (1.Ivanova 3:15)

Prema tome, oni koji su nakon Isusovog uskrsnuća bili otkupljeni od smrti i dobili pristup vječnom životu, su poput Isusa i Adama ‘imali život u sebi’ kojeg su trebali zadržati, ali su i dalje bili smrtnici. Oni stoga

• nisu bili oslobođeni smrti koja je posljedica zakona raspadljivosti, nego su
• bili oslobođeni ropstva smrti koja je bila posljedica kazne.

Onog trenutka kad su Adam i Isus od Boga dobili čast da imaju ‘vječni život u sebi’ to još uvijek nije poništilo njihov život pod prirodnim zakonom smrti. Oni su taj ‘vječni život u sebi’ dobili direktno od Boga a ne preko posrednika i to je ono što je njih dvojicu izjednačilo po statusu i odgovornosti, a ujedno ih razlikovalo od ostalih ljudi koji do Isusovog uskrsnuća još nisu bili otkupljeni niti su mogli imati pristup vječnom životu bez posrednika. Isus je poput Adama dobio pristup vječnom životu i učinjen savršenim prije svih jer je trebao poput Adama biti posrednik između Boga, darovatelja života i ljudi kao primatelja života.

Ovo je važno imati na umu kad govorimo o Adamu koji je ulaskom u Eden dobio pristup 'drvetu života' kako bi imao život u sebi. Iako je bio fizički i duhovno savršeno biće, on još nije bio učinjen potpuno savršenim u onom smislu kojim bi odgovarao Božjem obličju po pitanju besmrtnosti, a to je mogao samo ako bi vječni život bio zapečaćen ili potvrđen u njemu.

Kao što su Adam i Isus pod vlašću smrti trebali početi umirati tek nakon dostizanja tjelesne zrelosti koja je bila uvjetovana zakonom smrti, tako su pod vlašću života trebali početi vječno živjeti tek nakon postizanja i potvrđivanja božanske zrelosti koja je bila uvjetovana zakonom života. Tada bi čovjek imao vlast nad smrću. Znači, nakon Adamovog ulaska u Eden gdje je imao pristup vječnom životu i Isusovog pomazanja svetim duhom po kojem je dobio priliku da ima život u sebi obojica su bili:

• u vlasti smrti i raspadljivosti koji nisu mogli odmah preuzeti vlast nad njima i njihovim tijelom i
• u vlasti života i neraspadljivosti koji nisu mogli odmah preuzeli vlast nad njima i njihovim tijelom.

To znači da su obojica u prelaznom periodu kušnje još uvijek bili smrtnici ali su po svetom duhu u sebi imali jamstvo neuništivog života koji je kao Božji dar trebao u određenom trenutku preuzeti vlast nad njihovim tijelima. Kao što su vjernici dobili od Isusa jamstvo da ‘nikad neće umrijeti’ tako su to jamstvo od Boga dobili njih dvojica koji su trebali biti posrednici života samo ukoliko se potpuno podlože Bogu i njegovom mjerilu života (Ivan 11:26). Tek nakon toga su mogli biti savršeni u punom smislu riječi jer bi život i neraspadljivost preuzeli vlast nad njihovim tijelom te bi tada potpuno odgovarali svrsi svog postojanja.

Kad je Adamu kao smrtniku rečeno da će onog dana umrijeti onda je u svjetlu ovoga to značilo da će tog dana biti odvojen od vječnog života i da će zakon smrti preuzeti vlast nad njegovim tijelom. To je bila kazna za grijeh nad osobom koja je dobila jamstvo života. U suprotnom je to moglo značiti da neće nikada umrijeti jer će zbog njegove poslušnosti odredbama zakona, život preuzeti vlast nad njim što se u biti i desilo, ali tek kod drugog Adama koji je dobio taj dar života u trajno nasljedstvo.

Zanimljivo je da je Adam nakon učinjenog grijeha mogao dobiti vječni život na dar u trajno vlasništvo samo da je otišao do drveta života jer čitamo gdje Bog kaže:

“Da ne bi sada (čovjek) pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio vječno! Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga.” (1.Mojsijeva 3:22,23)

Naime, da je Bog dozvolio Adamu da nakon prijestupa kuša plod ‘života’ onda bi Božje ‘DA’ (umrijet će te) postalo ‘NE’ (nećete umrijeti) pa bi to bio čin opraštanja. Kušnja više ne bi bila potrebna tako da bi vječni život automatski bio potvrđen u njemu. No, Bog to nije dozvolio jer bi time potkopao svoju pravdu i načela vječnog života.

Iz ovog razmatranja biblijskih činjenica vidimo da Adam nije izgubio ‘savršen vječni život’ jer ga nije ni dobio na dar u trajno nasljedstvo, nego je izgubio pravo na takav život. Stoga je Bog mogao u zamjenu za Adama koristiti smrtnog čovjeka rođenog od žene, ali samo onog koji bi bio izvan osude i postavljen na njegovo mjesto kako bi svojom poslušnošću stekao pravo na takav ‘savršen život’. Znači da je Isus bio nalik Adamu u periodu prije nego je uskrsnut u besmrtni (vječni) život. No, prije toga je Isus za razliku od Adama morao umrijeti jer je njegov život kao pravednika u trenutku smrti imao otkupnu vrijednost kojom je Bog raspolagalo kako bi preko njega pomirio svijet sa sobom.

Bog je protiv žrtvovanja ljudi i djece jer su oni u takvim obredima žrtvovani lažnim bogovima i to protiv svoje volje. No s druge strane, sve što čovjek čini za Boga i bližnje uključuje određenu vrstu žrtve koju čini dobrovoljno. Čovjek je spreman u ključnim situacijama dati svoj život za druge, tako da je Bog mogao koristiti tu vrstu samopožrtvovane ljubavi kao najvišu vrijednost života koja može biti mjerilo po kojem možemo cijeniti i prihvatiti ono što je po Isusu učinjeno za nas. Zato Božja zabrana ljudskih žrtava ne dovodi u pitanje Isusovu dobrovoljnu žrtvu iza koje je stajao plan spasenja.

Isus je postao duhovno savršen u mjeri kojom je Bog omogućio da njegov život zbog poslušnosti zakonu života ima vrijednost kojom se može pokriti

1.      naslijeđeno stanje kazne i

2.      grijeh svih ljudi

jer piše: 

“Jer zakon tog duha koji daje život u zajedništvu s Kristom Isusom oslobodio te

1.      zakona grijeha i

2.      zakona smrti” (Rimljanima 8:2)

To ne znači da nitko od ostalih ljudi (sinova Božjih) nije mogao postići to duhovno savršenstvo koje je Bog mogao upotrijebiti za otkupninu, nego

• nitko od njih nije bio u savezu s Bogom po tom pitanju.

Mnogi vjerni Božji sluge su umrli za Boga mučeničkom smrću, ali Bog nije iskoristio njihovu smrt da pokrije grijehe drugih ljudi i oslobodi ih ropstva smrti jer

• nisu dobili ‘život u sebi’ nego su umrli u Adamu.

Takvih ljudi (sinova Božjih) koji bi se spremno i potpuno podložili Bogu i dali svoj život za druge je bilo prije i poslije Isusa kao što je rekao jedan od takvih:

“... puni ljubavi prema vama, bili smo spremni dati vam… svoj život, jer smo vas zavoljeli.” (1. Solunjanima 2:8)

Ovo je Bog očekivao i od Isusa, ali za razliku od njega niti jedan od samopožrtvovnih ljudi

• nije unaprijed određen i ovlašten da položi svoj život za druge.

Samo sa izabranim čovjekom je Bog namjeravao sklopiti novi savez i preko njega u taj savez pozvati sve ljude. Zato je samo Isus mogao reći za svoj život:

“Imam vlast (ovlaštenje od Boga) položiti ga…” (Ivan 10:17,18)

Isus je mogao biti savršeno besprijekoran, ali nije mogao položiti život za druge po svojoj volji. Morao je biti unaprijed određen i izabran između svih da kao njihov zastupnik dokaže da bilo koji čovjek može biti besprijekorno poslušan Bogu i zato je jedan od takvih sinova Božjih trebao biti ovlašten od Boga da izvrši djelo pomirenja Boga s čovjekom tako da i tu vrijedi Božji izbor:

“Dakle, to ne ovisi o onome tko ima želju niti o onome tko se trudi, nego o Bogu…“ (Rimljanima 9:16)

O Bogu je ovisio plan spasenja u skladu s preduvjetima koji su trebali biti ispunjeni na jednom čovjeku pred kojim je Bog postavio svoje zahtjeve kao što ih je postavio i pred Adama. Takve zahtjeve povezane s poslušnošću, ne bi imalo smisla postavljati nebeskom božanskom biću koji bi samo odigrao ulogu poslušnog čovjeka jer bi onda taj ‘put’ uključivao i nebesko predpostojanje i zemaljsku kušnju pod zakonom života i smrti. Takav ‘put’ bi se mogao predočiti samo nebeskim anđelima koji su zgriješili i koji su trebali poći putem spasenja i proći taj navodni put (anđeo - čovjek - anđeo) kojim je pošao jedan od nebeskih sinova. No, o tome Biblija ne govori.

Kad se uzmu u obzir činjenice po kojima su Adam i Isus mogli u svemu sličiti jedan drugome, onda Isus nije trebao biti besmrtno nebesko biće kako bi odgovarao slici Adama, jer je samo kao smrtni čovjek, koji je ovlašten od Boga, mogao odgovarati toj slici prvog čovjeka s kojim je dijelio isti status jer su obojica

• unaprijed određeni
• stvoreni od Boga
• ušli u savez s Bogom
• dobili vječni život u sebi
• dobili status Božjeg Sina prvenca
• preuzeli na sebe sve ljude
• postavljeni za očeve svijeta

Samo u ovom slučaju je Isusova pravednost i poslušnost postignuta u mjeri kojom je bilo moguće preuzeti ljude i pokriti ljudski grijeh koji je nastao odvajanjem ljudi od pristupa vječnom životu. Da bi njegova pravednost bila iskorištena za povratak ljudi pod zakon života, Bog je morao stajati iza tog čovjeka kako bi ga postavio na mjesto koje je pripadalo Adamu. Da bi ga postavio na to mjesto, morao je učiniti još nešto da bi ga učinio savršenim za tu ulogu.

Jedan od uvjeta koje smo spomenuli je bio taj da Isus kao smrtan čovjek

• dobije pristup vječnom životu i da ima vječni život u sebi.

Ovaj uvjet je postignut po Bogu koji je s njim sklopio savez. No, da bi mogao imati vječni život u sebi, Bog je prije toga trebao učiniti još nešto što bi ga postavilo u istu poziciju u kojoj se nalazio Adam koji pravno nije bio odvojen od vječnog života. Vidjeli smo da su pravednici dobili ‘vječni život u sebi’ tek nakon što su otkupljeni Isusovom smrću,  jer od tada više nisu bili pod osudom. To je značilo da je i Isus prije toga

• trebao biti otkupljen iz ropstva smrti

Ali kako? Mi znamo kako smo mi otkupljeni i po kojoj cijeni. Zato nas zanima kada, na koji način i po kojoj cijeni je on bio otkupljen. Što se u vezi toga krije u Bibliji? To ćemo otkriti u daljnjem razmatranju Božje riječi.

“Onoga koji je protiv mene sagriješio izbrisat ću iz svoje knjige.” (2.Mojsijeva 32:33)

Bog je mogao svakog bogobojaznog i pravednog čovjeka upisati u knjigu života. Izgleda da su Izraelci otkupljeni i uvedeni u 'knjigu života' po Abrahamu, Izaku i Jakovu čak i prije nego su rođeni i posvećeni krvlju saveza tako da je samo grijeh sličan Adamovom mogao biti razlog brisanja iz knjige života. I Isus je bio uveden u knjigu života ali je kao genetski Adamov potomak poput njih bio pod osudom koja je pala na sve ljude. Međutim, kao što je Bog Izraelce otkupio iz svijeta i uveo u knjigu života tako je u određeno vrijeme učinio još više kada je Isusa

• otkupio iz smrti i
• dao mu da ima ‘život u sebi’.

Kako to znamo? Anđeo Gabrijel je rekao njegovoj majci Mariji koja je trebala zatrudnjeti po svetom duhu:

“Duh sveti doći će na tebe, i sila Najvišega osjenit će te; zato i ono što će se roditi biće sveto, i nazvat će se Sin Božji.” (Luka 1:35)

Isus je od samog rođenja određen da bude svet (odvojen od grešnika) jer ga je Bog svojim svetim duhom trebao otkupiti iz grešnog čovječanstva i nazvati svojim Sinom. Bog je ranije još neke izabranike pomazao, posvetio i nazvao svojim Sinom, ali je Isus do tada bio jedini i prvi zemaljski ‘Sin’ koji je otkupljen iz smrti i dobio život u sebi. On je u svemu morao biti ‘prvi’, pa je samo na takav način mogao biti prvi u uskrsnuću u vječni život (Kološanima 1:18; 1.Petrova 1:21). Naime, da nije bio otkupljen i dobio život u sebi ne bi mogao uskrsnuti u vječni život.

Kao što su svi ljudi svojim začećem preuzeli Adamovu kaznu, tako je Bog mogao pravno urediti stvari da on bude otkupljen od kazne prilikom začeća. U tom slučaju bi bio u istoj poziciji kao i Adam kad je stvoren, bez osude. Međutim, on je morao unaprijed znati što to znači biti otkupljen i po kojoj cijeni. Zato je morao postati zrela osoba, odnosno ‘postati čovjek’ koji bi poput Adama bio svjestan razloga zašto ga je Bog stvorio i doveo u postojanje. Nakon što je to saznao morao je s vjerom prihvatiti to otkupljenje što je bilo i potvrđeno u trenutku kada se došao krstiti u vodi kako bi se predao Bogu za izvršenje Božje volje. Ivanu je rekao da se došao krstiti jer je trebalo…

“... ispuniti svu pravednost.” (Matej 3:15)

Sama pomisao na otkupljenje ukazuje na određenu božansku pravednost jer je po toj Božjoj pravdi svijet podređen kazni smrti. Zato je po toj istoj pravdi moglo doći do otkupljenja. Iza otkupljenja stoji određena cijena koja je trebala biti plaćena za njegovo oslobođenje u iznosu njegove protuvrijednosti.

Isus se nije krstio da bi se pokajao radi grijeha protiv Božjeg zakona. Njemu nije trebalo pokajanje i oslobođenje od grijeha protiv kojeg se uspješno borio, nego mu je trebalo oslobođenje od ropstva smrti kako bi mogao preuzeti Adamovu ulogu u skladu s Božjom voljom. Zato se prilikom izlaska iz vode, kako bi živio po Božjoj volji, pomolio Bogu koji ga je tom prilikom pomazao i posvetio svetim duhom nakon čega je čuo Božji glas:

“Ti si Sin moj ljubljeni; ti si po mojoj volji.” (Marko 1:11)

Ovo je bio trenutak kada je Isus ‘nazvan Sinom Božjim’ jer je time dobio 'ime' ili autoritet Božjeg zastupnika te je posvećen da bude ‘svet’ (odvojen od grešnika). U tom trenutku je potpuno odgovarao svojoj ulozi otkupitelja koji je mogao ispuniti Božju volju jer je ovim činom, krštenjem u vodi i duhu (kao i mi poslije njega) bio

• otkupljen iz ropstva smrti i
• dobio život u sebi.

Kao takav je učinjen savršenim za svoju ulogu koju je trebao potvrditi kroz poslušnost. On sam je ovim činom osvjedočen da se više ne ubraja među grešnike tj. među one koji su pod kaznom. Dozvolite da objasnim po kojoj cijeni se to otkupljenje moglo izvršiti i zašto je bilo potrebno Isusa putem vode i svetog duha osloboditi kazne uz određenu cijenu.

Čak i da nisu pali pod kaznu, ljudi su podložni smrti zbog zakona raspadljivosti, ali postoji razlika koju kazna nosi sa sobom. Vidjeli smo da je zakon materije sam po sebi savršen jer je po njemu Bog na zemlji stvorio svijet živih bića koja su bila savršena ali podložna raspadljivosti i smrti. Da je Bog nakon Adamovog grijeha odredio da se Adamova djeca rađaju i umiru po tom prirodnom zakonu, onda to ne bi bila kazna nego prirodno stanje svojstveno materijalnim bićima koja bi u tom slučaju imala pravo zahtijevati od Boga pristup vječnom životu kojeg je dobio Adam. Kazna je očitovana u tome što je osuda nad Adamom zapečatila to smrtno stanje odvojenošću od vječnog života dok se ne pojavi drugi Adam. Bez obzira što su pravednici upisani u knjigu života, to nije značilo da su time dobili život na dar. To je bio samo prvi korak prema životu koji je morao najprije biti potvrđen u drugom Adamu.

Biti kažnjenik je isto što i biti grešnik pa se može reći da smo po Adamu 'proglašeni grešnicima' od samog rođenja kad još nismo ni upoznali što je smrtni grijeh. U biti posljedica Adamove kazne prelazi na ljude u trenutku začeća ali ne po genima nego po Božjoj pravnoj odredbi, jer su ljudi, koji su trebali živjeti po Adamu, umrli s njegovim grijehom zajedno s njim. Stoga je Isus trebao pravnim putem biti otkupljen od te kazne.

U pravnom pogledu se to desilo prije postanka svijeta kada je Bog Adamovu nerođenu djecu

• predao u ropstvo smrti.

Samim tim je još nerođenog Isusa mogao tada

• otkupiti iz ropstva smrti.

Možemo slobodno reći da je ‘u Bogu’ tj. u Božjem naumu, Isus prije postanka svijeta

• bio otkupljen
• dobio život u sebi
• umro kao 'Janje Božje' i
• dobio  slavu vječnog života.

Zato je molio Boga:

“I sad proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga slavom, koju imadoh u tebi, prije nego postade svijet.” (Ivan 17:5)

Iako je tu slavu vječnog života imao u Bogu prije postanka svijeta trebao ju je dobiti tek u određenom trenutku. Tako je otkupnina prije postanka svijeta postojala kao jedina pravedan opcija, a koja je očito plaćena tek tada kad je Isus stupio na svjetsku scenu kao Pomazanik. Naime, tek nakon što je postao svijet po Adamu, smrt je stupila na scenu kao osuda kojoj su bili podvrgnuti svi ljudi. Tako je i otkupnina bila pripremljena za onog koji je unaprijed određen i koji je trebao stupiti na scenu svojim krštenjem kada je otkupnina postala pravomoćna.

Pogledajmo što je osuda nad Adamovim potomstvom krila u sebi. Kad kažem ‘krila’ onda uzimam u obzir da u Bibliji neke stvari nisu izravno napisane, kao u slučaju Adama, nego se kriju u Božjim načelima, zakonima i pravednim mjerilima po kojima je postupao u nekim sličnim situacijama.

Na prvi pogled bi ljudi rekli da nije pravedno da Adamova djeca budu kažnjena iako nisu kriva za grijeh kojeg je Adam počinio. U biti oni nisu kažnjeni nego samo trpe posljedice nastalog stanja koje završava smrću. Očito je Bog tako odredio radi pravednih načela po kojima je ta odredba odredila:

• cijenu Adamove odgovornosti prema potomcima
• cijenu koju su Adamovi nevini potomci imali u sebi

Ljudima nije bilo određeno da umiru, ali je Adam zbog učinjenog prijestupa žrtvovao svoju djecu. No, Bog je njihovu nedužnu smrt smatrao vrijednom žrtve koju su morali podnijeti zbog Adama. Stoga njihova smrt zbog osude nad prvim Adamom ima jedan dublji razlog jer ničija smrt, a pogotovo smrt pravednika ne može biti uzaludna. Ona ima svoju cijenu koju Adamova kazna nije mogla poništiti pa je tu cijenu Bog imao pravo iskoristiti za stvaranje drugog Adama. Zato ljudi umiru zbog Adama ali i za drugog Adama koji ih je trebao otkupiti tako da njihova smrt ima svoju cijenu. Čak i smrt nevine životinje ima cijenu koja se koristila za otkup.

“Ne prodaju li se dva vrapca za jedan dinar? pa ni jedan od njih ne može pasti na zemlju bez oca vašega. A vama je i kosa na glavi sva izbrojena. Ne bojte se dakle; vi ste vrjedniji od mnogo vrabaca.” (Matej 10:29-31)

U ovim riječima je Isus uzeo u obzir samo one vrapce koji su pali kao ‘žrtva’ okolnosti povezane s čovjekom i Božjim mjerilima očišćenja. I ljudi su pali kao ‘žrtva’. Samim tim što je Bog odredio da moraju okusiti smrt svjedoči da su žrtva okolnosti povezane s Adamom i Božjim pravednim mjerilima. Takva žrtva u sebi nosi svoju vrijednost tako da njihova smrt ne može poništiti tu vrijednost nego je povećava pogotovo kad znamo da je Bog “ljubio svijet” (Ivan 3:16). Isus je to naglasio kad je rekao:

“... da spozna svijet, da si me ti poslao i da si njih ljubio, kao što si mene ljubio… jer si me ljubio prije postanka svijeta.” (Ivan 17:23,24)

Kao što je Bog ljubio Isusa prije postanka svijeta tako je ljubio i svijet prije nego je nastao.

ISUS <=> SVIJET

Možemo reći da je ‘svijet’ imao kod Boga istu vrijednost kao i Isus. Jedan od razloga je taj što su pravednici, koji su upisani u knjigu života, dio tog svijeta pa Pavle kaže za sebe i druge vjerne osobe:

“... jer nas je (Bog) prije postanka svijeta (ljubio i) izabrao da budemo u zajedništvu s njim, da bismo bili sveti i neokaljani pred njim u ljubavi. Jer unaprijed je odredio da nas preko Isusa Krista usvoji kao sinove, što mu je ugodno i po volji.” (Efežani 1:4,5)

Poput Isusa, nismo ni postojali prije postanka svijeta, ali smo već tada otkupljeni i dobili pravo da se poput Isusa zovemo Božjim sinovima. No, sam čin usvojenja nastupa prilikom krštenja kada poput Isusa bivamo

• otkupljeni od smrti
• dobivamo život u sebi

Tu vrijednost smo imali u Bogu prije nego je svijet nastao. Zato se vrijednost koju je ‘svijet’ imao u sebi mogla očitovati samo ukoliko bi se upotrijebila za određenu svrhu jer tek tada svijet dobiva na vrijednosti. No, činjenica je da svijet gubi na vrijednosti zbog vlastitih grijeha. Međutim, vidjet ćemo da je za Boga bila dovoljna vrijednost svih pravednika koji su, ne svojom voljom, potpali pod istu kaznu smrti. Za takve je rečeno:

“Dragocjena je u očima Jehovinim smrt onih koji su mu vjerni.” (Psalam 116:15)

Vidjeli smo da je Bog i njih, poput Isusa, unaprijed izabrao tako da njihova smrt ima vrijednost veću od smrti svih nepravednika, ali tek onda kad ih se stavi u okvire saveza s Bogom po kojem dobivaju vrijednost i status 'žrtve' za Boga.

Bog je, kao što smo vidjeli predao ljude u ropstvo smrti, ali ne i u ropstvo grijeha (Ivan 8:34; Rim 6:6). Iz ropstva smrti se nisi mogli osloboditi bez posredovanja drugog Adama, a u ropstvo grijeha su sami mogli upasti čime bi izgubili svoju vrijednost. Bog je znao da će ljudi kao osuđenici na smrt koja naglašava prolaznosti života, u svojoj ispraznosti zanemarivati božanske osobine i dozvoliti da prevladaju sebični interesi zbog kojih će griješiti prema Bogu i ljudima. Prije nego ih je mogao otkupiti iz smrti po drugom Adamu, trebao ih je otkupiti iz grijeha kako bi imali onu vrijednost potrebnu za oslobođenje jednoga između sebe koji bi preuzeo Adamovu ulogu. To nije mogao očekivati od svih ljudi, pa je unaprijed izabrao sebi narod koji je trebao biti ‘žrtva živa’ i preuzeti na sebe odgovornost za Božji plan spasenja cijelog svijeta.

Dok nije postavljena adekvatna zamjena za Adama, Bog je opraštao ljudima njihov grijeh. Ovo moramo uzeti u obzir jer je Bog u pravnom pogledu sve postavio u pravne okvire prije nego se sve odigralo na zemaljskoj sceni. U biti, svi ljudi su umrli u Adamu prilikom njegovog grijeha prije nego su se rodili, a Bog je njihovom smrću prije nego je nastupila, otkupio jednoga između njih i postavio za žrtveno janje prije nego se rodio. Zato je postojala ‘knjiga života’...

“... janjeta koje je zaklano, od postanja svijeta.” (Otkrivenje 13:8)

To je bilo razumljivo od strane Boga koji ništa ne prepušta slučaju kad je u pitanju vječna sreća njegovih stvorenja. On je odredio neke događaje kako bi ostvario svoj naum pa je rekao:

“Ja od početka javljam svršetak, od davnine javljam ono što još nije bilo. Ja kažem: ‘Naum će se moj ostvariti i učinit ću sve što želim.” (Izaija 46:10)

On doziva ono što je u budućnosti kao da se već desilo u prošlosti. No, prije nego je nastupila stvarnost koja je unaprijed određena, Bog je učinio pripreme koje su vodile do tog cilja kroz saveze s izabranim ljudima i izabranim narodom tako da je to mesijansko žrtveno Janje do njegovog pojavljivanja zamijenilo doslovno janje čija je životna krv imala privremenu vrijednost.

Zato je početak priče o našem usponu preko Isusove slavne uloge 'Janjeta Božjeg' utemeljen na povijesnim događajima vezanim za Izrael Sina Božjeg, od vremena Abrahama, Izaka i Jakova, tj. od stvaranja Izraela, njegovog začeća, rođenja, otkupljenja, posvećenja, te života pod savezom i Zakonom pa sve do ponovnog rođenja pod novim savezom.

Sve je to prošao i Isus koji je po Božjoj pravednoj odredbi stekao status otkupitelja. Taj status je mogao dobiti samo rođenjem unutar Božjeg izabranog naroda koji je otkupljen i upisan u Božju knjigu života. Svi ostali narodi, plemena i obitelji su se trebali u tu knjigu upisati po njima i po njihovom glavnom zastupniku. Stoga vas pozivam da zajedno sa mnom razmotrimo te povijesne događaje kako bi u njima otkrili ono što je bilo sakriveno do pojavljivanja čovjeka koji je učinjen Otkupiteljem.

“Jer naša sadašnja i časovita lagana nevolja donosi nam izobilnu vječnu slavu, koja sve nadvisuje.” (2.Korinčanima 4:17)

Svijet je umro u Adamu po Božjoj pravednoj uredbi jer ih je sam Bog podložio toj smrti za njihovo vječno dobro. U kojem smislu? Pavle je to razumio pa je rekao:

“Jer je stvorenje podvrgnuto prolaznosti (smrti i raspadljivosti), ne od svoje volje, nego zbog onoga (tj. Boga) koji ga podvrgnu nadi, da će se i samo stvorenje osloboditi od ropstva raspadljivosti na slobodu slave djece Božje.” (Rimljanima 8:20,21)

• ‘podvrgnuto prolaznosti’ > ‘podvrgnuto nadi’ > ‘oslobođenje iz ropstva’

Kao što vidimo, Bog je Adamovo potomstvo bez njihove volje i krivice podložio ili podvrgnuto prolaznosti tj. smrti i raspadljivosti, ne da bi taj svijet zauvijek nestao, nego zbog nade u oslobođenje koje dolazi po takvoj smrti. To je kao da ti netko kaže:

• “dao sam te u smrt da bi bio živ”

U ovome se krije ono što se može iščitati iz konteksta, a to je nada u život temeljena na smrti kojoj su podvrgnuti. Očito je njihova patnja i smrt u sebi imala otkupnu vrijednost koja je pružila nadu da će ona biti temelj oslobođenja iz smrti. Naravno, svijet nije mogao svojom smrću sam sebe otkupiti ali je njihova smrt, zastupljena po smrti pravednika, kojom su podvrgnuti od strane Boga, mogla otkupiti jednoga između njih kojega je Bog izabrao, ali pod uvjetom da oni svjesno umru za sebe kao 'žrtva Bogu' koji je trebao iskoristiti njihovu 'žrtvu' za tu svrhu. Da bi se to moglo pravno regulirati morao je postojati savez s ljudima koji su morali biti svjesni svoje uloge i svog postojanja. To očito nije bilo moguće postići sa svim ljudima svijeta (narodima, plemenima i jezicima), ali za Boga to nije predstavljao problem jer je teret te odgovornosti planirao staviti na samo jedan izabrani narod koji je trebao predstavljati cijeli svijet.

Pravednost i grešnost se mogu samo iskazati kroz savez i zakon pa je Bog odredio da svoje izabranike ima u okvirima izabranog naroda koji bi pod savezom bio posvećen pokrivanjem grijeha krvnim žrtvama i tako imao vrijednost cijelog svijeta. Oni su unaprijed određeni i uzeti iz svijeta iz kojeg su otkupljeni te upisani u knjigu života. Vidjet ćemo kako je to Bog učinio i zašto.

“Zato vas, braćo, usrdno molim samilošću Božjom da date svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, da služite Bogu...“ (Rimljanima 12:1).

“...jer ste skupo (ot)kupljeni. Zato proslavite Boga svojim tijelom!“ (1.Korinčanima 6:20)

Izraelci su kao posvojeni Božji sinovi otkupljeni i upisani u knjigu života. Bog im je dao zakon i zapovijedi koje su oni prihvatili po cijenu svog života:

“Prihvati (Mojsije) zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: "Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo!“ (2.Mojsijeva 24:7)

Bog je prihvatio njihovu spremnost koja je imala vrijednost krvne žrtve, pa je njihovu žrtvu zamijenio krvnim žrtvom janjeta ili neke druge životinje. O tome ćemo kasnije nešto više reći.

Bog je Isusa jednostavno mogao osloboditi osude bez ikakve otkupne cijene, ali time ne bi bila zadovoljna pravda. Zbog božanske pravde koja je trebala biti temelj ljudskog društva, Isus je mogao biti oslobođen samo uz određenu cijenu. To je bio princip božanske pravednosti. Kad razmatramo Božji način postupanja vidjet ćemo da je prije rođenja izabranog čovjeka Bog morao određenu otkupnu cijenu ponuditi za svoj izabrani savezni narod Izrael kojeg je smatrao svojim prvorođenim Sinom (vidi 2.Mojsijeva 4:22).

“Izrael je Sin moj prvorođeni” (2.Mojsijeva 4:22)

“Isus je Sin moj prvorođeni” (Hebr 1:5; Luka 9:35; Ps 89:27)

Oba Sina su bili dio Adamovog grešnog potomstva i trebali su biti otkupljeni za odgovarajuću cijenu i upotrjebljeni za određenu svrhu kako bi svijet bio spašen jer:

“Spasenje dolazi od Židova tj. od Izraela.” (Ivan 4:22) 

i od Isusa Krista “Spasitelja svijeta.”  (1.Ivanova 4:14)

Izrael je imao svoju vrijednost koja je zahtijevala otkupnu cijenu. To se vidi u situaciji kad je Izrael (Sin Božji) bio u ropstvu drugih naroda.

“Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj (i otkupitelj). Za otkupninu tvoju dajem Egipat, umjesto tebe dajem Kuš i Šebu. Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. Stog i dajem ljude za tebe i narode za život tvoj.” (Izaija 43:3,4; 44:24)

Vidimo da je Bog u ovom slučaju izvršio otkup svog prvorođenog Sina Izrael iz babilonskog ropstva. Umjesto njega koji je otkupljen iz ropstva Bog je u ropstvo perzijskog carstva dao druge narode. To je bila odgovarajuća cijena otkupnine. Prvi dojam kojeg mi imamo je da bezbožni ljudi iz tih poganskih naroda nisu imali nikakvu vrijednost i da zato nisu mogli biti cijena kojom bi Bog otkupio svoj narod. Međutim, sam čin otkupa po cijeni koju je imao Izrael, ukazuje da to nije točno. Bog je uzeo u obzir njihovu vrijednost jer je znao da među trenutnim bezbožnicima ima mnogo onih koji će se u dolazećem kraljevstvu nakon uskrsnuća umrijeti za sebe da bi živjeli za Boga. Tu vrijednost su imali i prije svog rođenja.

Bog je mogao jednostavno izbaviti svoj narod bez ikakve cijene, ali je po svom pravednom načelu želio otkupninom iskazati njihovu vrijednost koju posjeduju po Bogu preko kojih je naumio blagosloviti sve narode. Znači, ti isti narodi koji su predani u ropstvo i smrt kako bi Izrael bio oslobođen ropstva, su na kraju trebali biti blagoslovljeni po Izraelu (Abrahamovom potomstvu). Znači, oni koji su bili uzeti kao otkupnina za Izrael su na kraju trebali biti otkupljeni po Izraelu kako bi bili blagoslovljeni.

Po tom istom principu je Bog mogao predati Adamovu djecu u ropstvo smrti kako bi njihovu smrt preko izabranog Abrahamovog potomstva upotrijebio za otkup izabranog čovjeka iz ropstva smrti po kojem bi na kraju svi oni bili otkupljeni i dobili život. Samo u tom slučaju možemo vidjeti nadu u smrti koju je Bog pružio kad je ljude podložio ropstvu smrti, tako da bi upravo to značilo

• ”dat ću ih u smrt da bi bili živi”

Prema tome, kad razmatramo Božji odnos prema Izraelu, onda vidimo da je grešne ljude dao za otkup svog prvorođenog Sina - Izrael. Znači da je život tih neznabožačkih naroda imao određenu cijenu i vrijednost u Božjim očima jer su trpili Adamovu kaznu. Osim toga, mnogi među njima su trebali u Božjem kraljevstvu steći pravednost i Bog je to unaprijed uračunao u njihovu vrijednost. Čak i prije ovog otkupa i oslobođenja iz neprijateljske ruke, Bog je Izrael stekao kao svoju djecu prije nego su stvoreni kao narod, tako što ih je otkupio iz egipatskog ropstva smrću prvorođenaca, pa je psalmista mogao reći:

“Spomeni se zajednice svoje, koju si stekao od starine, koju si otkupio za narod baštine svoje…!” (Psalam 74:2)

Da bi otkupio svoj narod morao je umrijeti drugi narod na način da je smrt prvorođenaca označila smrt cijelog naroda kao što piše:

“... onome koji je pobio Egipat, prvorođence njegove” (Psalam 136:10)

• smrću egipatskih prvorođenaca - umire Egipat
• smrću Izraeovih prvorođenaca (po janjetu) otkupljen Izrael

Smrću jednog naroda po prvorođencima se otkupljuje drugi narod spašavanjem njihovih prvorođenaca iz smrti krvlju pashalnog janjeta. To je bilo kao da je Izrael otkupljen smrću svih prvorođenaca samo što su ti prvorođenci spašeni putem zamjenske krvi koja je predstavljala njihovu smrt. Bog je tako putem otkupne krvi janjeta taj narod preko prvorođenaca uzeo sebi za određenu svrhu jer ga je unaprijed najavio stvoriti sebi za ulogu posrednika po kojima će se blagosloviti svi narodi. Zato je rekao Abrahamu:

“Potomstvo ću tvoje veoma umnožiti, da ga bude kao zvijezda na nebu (...) i blagoslovit će se u potomstvu tvojem svi narodi na zemlji, kad si poslušao glas moj.” (1. Mojsijeva 22:17, 18)

I sad jedno važno pitanje: Kako je moguće da Bog blagoslovi sve narode preko Abrahamovog potomstva ako znamo dvije činjenice:

• da je to potomstvo grešno i smrtno
• da blagoslov uključuje vječni život

Kako je moguće vrijednošću života grešnih i smrtnih ljudi omogućiti vječne blagoslove svim ostalim ljudima? To je bilo moguće kao i u slučaju Isusa, jer ih je Bog:

• unaprijed odredio
• upisao u knjigu života
• stvorio (rodio po ženi)
• otkupio
• posvetio
• odvojio od drugih (grešnih) naroda
• sklopio savez s njima
• pomazao svetim duhom
• učinio svojim prvorođenim Sinom

Sve ovo je dalo posebnu vrijednost Izraelu kao izabranom narodu. Iza njih je stajao sam Bog (nebo) i zato su bili Božji (nebeski) narod. Oni nisu trebali svojim rođenjem biti potpuno savršeni ljudi ili nebeska utjelovljena bića kako bi se preko njih posredovao Božji blagoslov svim narodima, nego su samo kao ljudska stvorenja trebali pokazati svetost i poslušnost Bogu i skladu sa odredbama saveza kako bi ih Bog postavio za kraljevsko svećenstvo. Zato je i Isus koji je potekao od njih bio samo čovjek poput svoje braće (Djela 3:22; Heb 2:11,17). 

Izraelci su poput Adama i Isusa morali znati zašto su stvoreni i što se od njih očekuje po odredbama saveza jer nije bilo u pitanju samo njihovo vječno dobro nego i vječno dobro cijelog svijeta. Zato je bilo važno da Isus bude poslan samo Izraelu kako bi ih pripremio za tu posvećenu ulogu. Izrael je, kao što smo vidjeli, zastupnik cijelog svijeta. Zato Isus nije bio poslan niti jednom narodu iz svijeta nego samo Izraelu. No, to je isto kao da je poslan cijelom svijetu pa čitamo:

“Nisam poslan nikome osim izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ (Matej 15:24) 

“Jer kažem da je Krist postao sluga obrezanih kako bi potvrdio Božju istinoljubivost i vjerodostojnost obećanja koja je Bog dao praocima njihovim.” (Rimljanima 15:8)

Iako je Isus poslan Izraelcima, on je po njima poslan u ‘svijet’ jer su oni predstavljali taj ‘svijet’

• Izrael < = > svijet

Izrael je imao zastupničku i posredničku ulogu jer je Bog po njemu trebao blagosloviti cijeli svijet, pa se u tom smislu može reći:

“Jer, Bog nije poslao svog Sina u svijet za suditi svijetu već da svijet bude spašen po njemu.” (Ivan 3:17)

Pavle kaže da će se po Isusu 'sav Izrael spasiti' a po njima i cijeli svijet (Rimljanima 11:26). Zato se njihovo postojanje nije desilo slučajno. Čak su poput Isusa nastali po otkupnoj žrtvi da bi bili ta otkupna žrtva koju je Bog trebao u svom planu spasenja. Pogledajmo kako.

“Abraham je otišao, uzeo ovna i prinio ga kao žrtvu paljenicu umjesto sina svojega.“ (1.Mojsijeva 22:13)

Umjesto Izakove smrti u zamjenu je prolivena krv žrtvovane životinje koja je imala otkupnu vrijednost. Pogledajmo što je stajalo iza te zamjene i tog čina otkupnine.

Kad je Bog blagoslovio ostarjelu nerotkinju Saru i svojim stvaralačkim duhom joj omogućio da rodi Izaka rekao je Abrahamu:

“Ja ću je (Saru) blagosloviti i dat ću ti sina od nje. Blagoslovit ću je, te će od nje nastati narodi, i kraljevi će narodima poteći od nje.” (1.Mojsijeva 17:15,16)

Bog je stajao iza začeća Izaka koje se desilo po Bogu natprirodnim putem, pa je s pravom mogao kasnije reći da je začeo i rodio Izraela po Sari i da je ‘Izrael’ njegov prvorođeni sin (Psalam 100:3; Izaija 43:7; 51:2; Hebreji 11:11,12). Zato su se mogli zvati ‘sinovima Božjim’ jer ih je Bog stvorio i rodio po ženi Sari. To je bila tipologija Isusa Krista, Sina Božjeg koji je na sličan način rođen po obećanju od žene i postavljen za prvorođenca. Da bi Izrael prisvojio sebi, onda je zahtjev za Izakovom smrću bio razumljiv. Zašto je onda Bog Izaka izbavio iz smrti ako ga je odredio žrtvovati? Neki će reći da je time iskušao Abrahamovu vjeru koju je trebao pokazati prema Božjem obećanju. To je točno. Abraham je pokazao vjeru ali nas zanima što je Bog pokazao i što je s tim postigao?

Osim što je time na krvi utemeljio svoj savez sa Abrahamom, On je zamjenskom žrtvom otkupio Izaka za sebe i prisvojio ga za svog Sina, a time i Abrahamovo potomstvo od kojeg je nastao Izrael, Sin Božji. Taj otkup je učinjen po zamjenskoj krvi žrtvovane životinje čime je Abrahamovo potomstvo imalo svojstvo ‘žrtve’ koju su po Abrahamskom savezu preuzeli na sebe prije svog rođenja. Prema tome, Bog je pokazao da je Izak trebao biti 'žrtva za Boga'. Kad na oltaru vidimo najprije Izaka, a zatim zamjensku žrtvu, onda je Izak bio poistovjećen s tom 'žrtvom'. 

• Izak - žrtva za Boga
• ovan - žrtva umjesto Izaka kojom je otkupljeno Abarahamovo potomsto od smrti
• Abrahamovo potomstvo - preuzima svojstvo otkupne žrtve

Time što je njegovu žrtvu zamijenio drugom žrtvom koja ga je otkupila od smrti, Bog je Abrahamu pokazao da je i cijelo njegovo potomstvo po Izaku trebalo biti na mjestu te 'žrtve' koja je u sebi nosila određenu vrijednost. Tu je sakrivena tajna otkupljenja kako bi se po Arahamovom potomstvu otkupio onaj njegov glavni potomak preko kojega će se blagosloviti svi narodi. Naime, ako je svijetu prije svog rođenja po Božjoj pravdi određena kaznena smrt po Adamu, tako je i Izraelu prije njegovog rođenja po Božjoj pravdi određena žrtvena (otkupljujuća) smrt po Izaku.

Budući da je u krvi životinja postojao samo raspadljivi život onda je po tome imala istu otkupnu vrijednost kao i krv čovjeka u kojoj je također postojao samo raspadljivi život.

• Život u ovom smislu predstavlja silu koja oživljava tijelo i održava ga na životu. Tu istu životnu silu imaju čovjek i životinje.
• krv = život

Zato nije bilo potrebno da Bog zahtjeva doslovnu žrtvu čovjeka kad je ona mogla biti zamijenjena žrtvom životinje. Životinja bi bila žrtvovana, a čovjek bi po toj žrtvi umro sebi i pripadao Bogu. Takva žrtva se mogla upotrijebiti samo za određenu svrhu, ovisno o cijeni koju joj je Bog odredio.

Tom je krvlju (u kojoj je bio život kao otkupna vrijednost) otkupljeno još nerođeno Abrahamovo potomstvo po obećanom Izaku, koje je samim tim umrlo i svojim rođenjem pripadalo Bogu, zajedno s Isusom, jer su po njegovoj odredbi umrli u Izaku i dobili život po otkupnoj cijeni kao njegova djeca. On ih je otkupio po ‘krvi’ koja je predstavljala Izakov život tako da su Izraelci (sinovi Izraelovi) i sam Isus, svoje postojanje dugovali Bogu i Bog ih je mogao upotrijebiti za određenu svrhu. Zato su i za njih vrijedile riječi:

“Jer nitko od nas ne živi samo sebi i nitko ne umire samo sebi.  Jer ako živimo, (Jehovi) živimo, i ako umiremo, (Jehovi) umiremo. Dakle, bilo da živimo bilo da umiremo, (Jehovi) pripadamo.” (Rim 14:7,8)

Budući da su unaprijed rođeni po obećanju, morali su biti svjesni zašto ih je Bog stvorio i ‘rodio’ i zašto ih je otkupio iz naroda po krvi saveza, kao što su i Adam i Isus trebali biti svjesni svoje dobivene zastupničke i posredničke uloge.

U ovom događaju s Izakom se krije još nešto. Vidjeli smo da je prije postanka svijeta sve bilo zacrtano pa i način na koji će Isus biti otkupljen iz smrti. Cijena njegovog otkupa je trebala biti smrt svih Adamovih potomaka. Međutim ta smrt je na njih pala kao Adamova kazna, a ne kao žrtva za Boga. Stoga je po Abrahamskom savezu učinjena priprema po kojoj bi jedan izabrani narod bio otkupljen od grijeha (putem žrtava) i postavljen za zastupnika svijeta čime bi postigli vrijednost cijelog svijeta te u tom svojstvu na sebe preuzeti ulogu 'žrtve za Boga' kojom bi on mogao raspolagati.

To je učinjeno preko Izaka po kojem je Bog žrtvovao Abrahamovo potomstvo i to ono potomstvo preko kojega je trebalo blagosloviti sve narode. Time je Bog vrijednost cijelog svijeta u Adamu izjednačio sa vrijednošću jednog naroda u Izaku koji je bio spreman biti 'žrtva za Boga'. Upravo ta njihova smrt u Izaku je po tom savezu dobila na vrijednosti kao otkupnina pa je kao takva mogla biti iskorištena za otkup jednog čovjeka koji je unaprijed izdvojen između svoje braće. Zato su svi oni koji s Izakom žrtvovani pripali Bogu svojim rođenjem kako bi ih Bog najprije otkupio za sebe, a onda ih podredio žrtvi kojom je trebao otkupiti svojeg izabranika.

U tom vremenskom periodu (od Izaka do isteka određenog vremena) je trebalo nastati Abrahamovo potomstvo i biti posvećeno da bi na sebe preuzeli ulogu u Božjem planu spasenja. Kao što znamo, Izak nije doslovno žrtvovan pa time ni njegovo potomstvo, ali su ipak označeni kao 'žrtva' koju je trebalo platiti u određenu svrhu.

Da bi podnijeli tu žrtvu za Boga, morali su se duhovno roditi pod savezom i biti posvećeni kao 'žrtva živa' jer je tek tada ona imala pravnu vrijednost. Prije duhovnog rođenja Izrael je rođen po Jakovu i rastao u Egiptu po njegovih 12 sinova sve dok nije došlo vrijeme da iz dječaka postanu zreli za svoju ulogu. Zato je Bog rekao:

“Kada je Izrael bio dječak, ljubio sam ga, i iz Egipta sam dozvao sina svojega.” (Hošea 11:1)

Nakon izlaska su u pustinji posvećeni i primljeni u savez s Bogom. Uzmimo u obzir da je Isusova žrtva otkupila samo grešnike koji su pod savezom i oslobodila ih smrtne kazne dok su drugi ostali pod osudom (Ivan 5:24; 1.Ivanova 3:14). To znači da su samo oni koji su bili pod savezom mogli poslužiti kao otkupna cijena za Isusa. Zato je Bog izdvojio jedan narod koji je otkupio i posvetio. Kao takvi, imali su vrijednost cijelog svijeta, pa je njihova žrtvena smrt kojoj su podređeni mogla biti otkupna vrijednost za Isusa. To znači da su svi sinovi Izraelovi umirali kao žrtva dajući ‘svoja tjelesa na žrtvu živu i ugodnu Bogu’. Međutim, Bog je išao korak dalje tako da je cijeli Izrael dobio na dodatnoj vrijednosti jer je izdvojen jedan određeni dio sinova Izraelovih od kojih je tražio dodatne uvjete. Pogledajmo kako je to učinjeno.

“Jehova je dalje rekao Mojsiju: “Posveti mi svakoga prvorođenca, svakoga koji otvori maternicu među sinovima Izraelovim, (…) jer meni pripada.” (… ) Jehova je pobio sve prvorođence u zemlji egipatskoj, (…). Zato Jehovi žrtvujem sve muško prvorođeno, a svakoga prvorođenca od svojih sinova otkupljujem (janjetom).“ (2.Mojsijeva 13:1,2,13,15)

Prvorođenci su temelj svakog naroda. Bog je mogao jednostavno reći da će sve Izraelske prvorođence zaštititi samim tim što su potomstvo Abrahamovo po Izaku i Jakovu, ali On je vrijednost njihovog života doveo u vezu sa vrijednošću života svih sinova Izraelovih i cijelog naroda. Zato su morali umrijeti za sebe i biti posvećeni Bogu, ali po zamjenskoj krvi janjeta. 

Izaka je zamjenio 'ovan' (odrasla muška ovca), a njegovu djecu je zamijenilo 'janje'. Prvorođeno janje je bilo sveto i namijenjeno za žrtvu (2.Mojsijeva 13:2; 4.Mojsijeva 18:17). Pashalno janje je Bog smatrao 'svojom žrtvom' (2.Mojsijeva 23:18; 34:25). To je zato što su na mjestu tog janjeta trebali biti prvorođenci koji su pripadali njemu kada ih je uzeo sebi prije njihovog rođenja jer su zajedno sa Izakom bili određeni za žrtvu. Stoga je svaki prvorođenac rođen i posvećen kao 'žrtveno janje' koje je imalo otkupnu vrijednost.

Bog je i ovaj put tražio zamjensku žrtvu i krv (život) janjeta koje je stajalo na mjestu prvorođenaca tako da je po prvorođencima otkupljen cijeli narod koji je od tada pripadao Bogu kao njegov narod.

“Spomeni se zajednice svoje, koju si stekao od starine, koju si otkupio za narod baštine svoje…!” (Psalam 74:2)

To znači da je smrt (život u krvi) janjeta koje je zamijenilo prvorođence mogla otkupiti cijeli narod. Budući da je janje zamijenilo prvence onda su oni trebali biti na mjestu tog janjeta pa ih možemo smatrati 'janjetom Božjim' koje je žrtvovano u svrhu otkupljenja Izraela. Tako je cijeli Izrael poistovjećen s prvorođencima.

• Prvorođenci < = > (Izrael = svijet)

Naime, smrću janjeta se desila simbolična smrt prvorođenaca koji su tim činom otkupljenja trebali pripadati Bogu koji je pripremio tu zamjenu za njihove živote. Tako je Izrael kao narod u jedan dan rođen po prvorođencima i postao zvanično ‘Božji prvorođeni sin’ (Božje janje) po kojem će se otkupiti i blagosloviti svi narodi, zbog čega su Izraelci kao Božja djeca bili dužni u buduće posvetiti Bogu svakog prvorođenca kako bi zadržali status Božjeg ‘prvorođenog’ Sina (4.Mojsijeva 3:13). Među tim prvorođencima je bio i Isus, 'Janje Božje' koji je bio posvećen Bogu odmah nakon rođenja (Luka 2:23).

Primijetili smo u gornjem citatu (13:15) da je Bog rekao kako svaki prvorođenac treba biti žrtvovan Bogu, a da ne bi bio fizički žrtvovan onda je trebao biti otkupljen zamjenskom žrtvom kao i Izak. To je zato što su još nerođeni prvorođenci bili unaprijed žrtvovani krvlju janjeta, pa su svojim rođenjem već pripadali Bogu koji je imao pravo od njih tražiti da mu služe u hramu kao ‘žrtva živa’ kako bi zamjenskom, a ne svojom krvi, otkupljivali od grijeha sinove Izraelove koje su oni zastupali pred Bogom.

Zbog toga su svi sinovi Izraelovi trebali služiti u hramu, ali su otkupljeni zajedno s prvorođencima. Prvorođenci su trebali služiti kao svećenici a ostali sinovi kao sluge hrama, ali su ih u tome zamijenili Leviti pa su svi sinovi Izraelovi trebali plaćati porez kao otkupninu za sebe.

“Kada pri brojenju odrediš broj sinova Izraelovih, neka svaki dadne Gospodu otkup za život svoj (...) Upotrijebi novce otkupne, što ih uzimaš od sinova Izraelovih, za službu u Šatoru sastanka, da bude za sinove Izraelove na spomen milostiv pred Gospodom i za otkup života vašega.” (2.Moj 30:12,16)

Ovdje primjećujemo da je otkupna cijena sinova Izraelovih išla u korist službe u Šatoru (hramu) tako da je ta cijena predstavljala njih kao 'žrtvu' za Boga. I Isus je plaćao taj porez (Matej 17:24-27). Zatim vidimo da su svi Izraelci morali biti svjesni kako je ta 'žrtva' njihovih sinova bila upotrjebljena za 'otkup života' cijelog naroda, što znači da su svi oni kao narod trebali biti na mjestu te 'žrtve', i to su bili po Levitima koji su njihovu 'žrtvu' preuzeli na sebe. Iako su sinovi Izraelovi otkupljeni od službe u hramu, svi su oni kao 'žrtva živa' trebali biti podvrgnuti odredbama saveza i zakona tako da je na kraju njihova fizička smrt bila dragocjena jer su umirali za Boga. Zbog toga su morali biti dio Abrahamovog potomstva i naroda kojeg je Bog otkupio iz svijeta za svetu svrhu. Kako bi bili 'sveti' morali su održavati svoj status 'žrtve' kroz zamjenske žrtve koje su pokrivale njihove grijehe.

Bog je odredio da Leviti (sveti) umjesto njih podnesu tu 'žrtvu' posvećujući sebe za Boga i narod ali to nije značilo da su bili oslobođeni svog statusa 'žrtve'. Leviti (sveti) su samo predstavljali narod pa je preko njih cijeli narod bio žrtvovan Bogu koji je tu žrtvu ‘duhovnog Izraela’ (jer nisu svi Izrael) mogao koristiti za otkup jednog čovjeka kojeg je učinio svojim prvorođenim Sinom.

• Leviti < = > Prvorođenci = [(Izrael = svijet)]

Biti svet znači biti odvojen iz svijeta i pripadati Bogu. Zato su Izraelci bili otkupljeni po određenoj cijeni kao narod kojeg su zastupali ‘sveti’. Ti ‘sveti’ su otkupljeni iz posvećenog naroda i dali svoj zavjet Bogu.

“Skupite mi svece moje, koji su učinili sa mnom zavjet na žrtvi.” (Psalam 50:5)

Tu se misli na izabranike koji su sa kraljem i velikim svećenikom tvorili to privremeno ‘kraljevsko svećenstvo’ koje po prvom savezu još uvijek nije dobilo pečat savršenstva jer su bili pod osudom iz koje ih je mogao osloboditi jedan između njih koji bi bio žrtva pomirnica. Tek tada, nakon što su bili po Isusovoj krvi ‘otkupljeni’ i svetim duhom dobili ‘život u sebi’ su s Isusom mogli tvoriti “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod” (1.Petrova 2:9). To ‘svećenstvo’ je sastavni dio ‘svetog naroda’ preko kojega će se blagosloviti svi narodi u dolazećem ‘kraljevstvu Isusa Krista’.

Izraelci su kao Abrahamovo potomstvo upisani u knjigu života sa svrhom da budu ‘prvine’ odnosno prvi koji su po Kristu svetim duhom

1. otkupljeni iz smrti
2. dobili život u sebi
3. učinjeni savršenima

Možemo slobodno reći da preko nanovo rođenih Izraelaca dolazi blagoslov života na druge narode, ali na način da ih zastupa jedan čovjek koji je poslužio kao stvarna ljudska žrtva umjesto njih. Po toj žrtvi svi su oni otkupljeni kao ‘prvine’ i kao takvi su mogli imati veću vrijednost od ljudi iz drugih naroda.

Podrazumijeva se da nisu svi, samim tim što su po tijelu potekli od Abrahama, bili podobni za Božje djelo, nego samo oni koji su udovoljili odredbama saveza. Očito je Bog stvorio sve okolnosti kako bi unutar njih mogao imati zastupnike svijeta i koji su svojom poslušnošću Božjim pravednim mjerilima umrli za sebe i živjeli kao 'žrtva živa' ugodna Bogu.

Izraelci su stoga po svojim zastupnicima živjeli i umirali kao ‘žrtva’ u Izaku koja je imala otkupnu cijenu. Njihova smrt nije upotrjebljena da otkupi svijet nego samo jednog čovjeka. Oni su umirali u Izaku po zamjenskoj žrtvi kao Božji prvorođeni sin. Smrću tog Sina (Izrael) po prvorođenima je otkupljen Isus koji je postavljen za Božjeg Sina.

• Izrael, Sin Božji ⇔ Isus, Sin Božji

Kao što je Izakova simbolična smrt poslužila da Bog preko krvi s privremenom vrijednošću usmrti i otkupi Abrahamovo potomstvo za svoju djecu, jer je Izak došao na svijet po obećanju, tako je i doslovna žrtvena smrt čovjeka koji je došao po obećanju, omogućila Bogu da Abrahamovo potomstvo trajno otkupi za svoju djecu kojoj je grijeh bio trajno pokriven tom žrtvom, pa je vječni život kao dar od Boga bio omogućen najprije njima, a nakon njih i svima koji se svetim duhom rode od Boga. Da bi se netko rodio od Boga morao je biti otkupljen iz kazne smrti. Isus je otkupljen po smrti ‘sviju’ koji su učinjeni ‘žrtvom živom’, a svi oni po njegovoj žrtvenoj smrti s kojom je umro umjesto svih.

Sve ovo vezano za Izrael, Sina Božjeg je ukazivalo na potrebu za doslovnom žrtvom jednog izabranog prvorođenca, otkupljenog iz svijeta i postavljenog za “Janje (Sina Božjeg) koje uzima grijehe svijeta”. On je trebao u tom svojstvu svojom smrću trajno otkupiti sve, najprije posvećene prvorođence, a zatim preko njih cijelo Abrahamovo potomstvo po kojima bi bili blagoslovljeni svi narodi. Tako bi Bog po Kristu (Pomazaniku, Sinu Božjem) iz ropstva smrti oslobodio sve obiteljske zajednice svojeg posvećenog naroda Izrael i sve one ljude iz drugih naroda koji bi im se pridružili. To se i desilo jer piše:

“Koji nas izbavi (otkupi) od vlasti tame (smrti) i premjesti u kraljevstvo Sina ljubavi svoje…” (Kološanima 1,13)

“Vi ste pristupili… skupštini prvorođenaca… i Bogu … i Isusu… i krvi škropljenja…” (Heb 12:22,23)

Ovdje je moguće pretpostaviti da je Bog iz Izraela, a time i iz svijeta, namjeravao izdvojiti 144000 onih koji bi po Božjim pravednim mjerilima, poput Isusa, udovoljili Božjoj odredbi kako bi njihovu smrt prihvatio kao žrtvu potrebnu za otkup.

“I začuh broj zapečaćenih: sto i četrdeset i četiri tisuće zapečaćenih od svakoga plemena sinova Izraelovih.” (Otk 7:4)

“Ovi (144000) su otkupljeni od ljudi kao prvenci Bogu i Janjetu.” (Ot 14:4)

Samim tim što su kao 'prvorođenci' otkupljeni iz Izraela, a time i iz svijeta govori u prilog tome da su oni ti koji zastupaju Izrael i cijeli svijet i da je po Božjoj mudrosti, njihova smrt bila dovoljna cijena potrebna Bogu da otkupi Isusa. 

• 144000 < = > Prvorođenci = [(Izrael = svijet)]

Unutar ovog broja se nalaze uglavnom oni koji su unaprijed određeni i posvećeni za Božje djelo tokom ljudske povijesti i povijesti Božjeg naroda. Većina njih je doživjela mučeničku smrt.

“I kad otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše onih, koji su bili pobijeni zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva koje su dali. (...) I dane su svakome od njih haljine bijele, i rečeno im bi, neka se strpe još malo vremena, dok se navrši broj drugova njihovih i braće njihove, koji trebaju da budu pobijeni kao i oni.” (Otk 6:9-11)

“Zbog toga reče mudrost Božja:`Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati, da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta.” (Luka 11:49,50)

Vidimo da oni 'trebaju biti ubijeni' što aludira na žrtvenu smrt koja ima svoju cijenu jer je i Isus trebao biti ubijen zbog otkupne cijene koju je imao u sebi. Zato svi oni ulaze u 'broj' onih koji su 'pobijeni zbog Božje riječi' poput Isusa pa imaju čast da s njim upravljaju i vladaju svijetom. Kad Isus kaže da će samo 'neki' biti ubijeni, onda su i oni koji nisu bili ubijeni, umrli u svojstvu 'žrtve' jer su poput Isusa bili spremni na takvu smrt.

Naime, Izrael je kao narod u sebi imao dvije grupe ljudi. Jedni su se trudili udovoljavati odredbama saveza s Bogom, dok su drugi odstupali. Riječ je o tjelesnom i duhovnom Izraelu.

“Jehova me pozvao dok sam bio u utrobi majčinoj. … i rekao mi je: “Ti si sluga moj, Izraele (kojega izabrah), na tebi ću pokazati krasotu svoju.” (…) I sada mi Jehova, onaj koji me u utrobi majčinoj oblikovao da budem sluga njegov, govori da mu dovedem natrag Jakova, da bi se Izrael skupio k njemu. (Izaija 49:1-3; 43:10)

Duhovni Izrael je bio taj Božji sluga, poistovjećen sa Sionom, koji je često podnosio nevolje zbog tjelesnog Izraela, ali mu je Jehova davao snagu i pomoć da ispuni svoju ulogu, pogotovo da vraća Izraelce Bogu svojemu jer su zajedno sa grešnicima podnosili Božji pravedni gnjev i sve zlo koje je snašlo Izrael zbog njihovih grijeha (Izaija 41:8-10; 43:10).

“Sjeti se toga, Jakove, i ti, Izraele, jer si ti sluga moj! Ja sam te stvorio. Ti si sluga moj. Izraele, neću te zaboraviti! Izbrisat ću prijestupe tvoje i bit će kao da ih je oblak sakrio, i grijehe, kao da su ih oblaci sakrili. Vrati se k meni, jer ja ću te otkupiti!“ (Izaija 44:21,22)

“Ne boj se, crviću Jakove, narode Izraelov! Ja ću ti pomoći”, kaže Jehova, Otkupitelj tvoj, Svetac Izraelov.“ (Izaija 41:14)

Izrazom, 'crvić' je Bog naglasio njihov status sluge koji ponizno služi Bogu bez obzira na prezir drugih, a taj prezir je često dolazio od tjelesnih Izraelaca (svijeta).

“A ja sam crv, a ne čovjek, podsmijeh ljudima i prezir narodu (Izrael).“ (Psalam 22:6)

Upravo oni koji su bili prezreni u narodu su zastupali Božji narod i oni su bili taj istinski duhovni Izrael, Sin Božji. Njih je Božji duh poticao da duhovno brinu za narod. Iako u Bibliji znamo samo za neke proroke, njih je bilo puno više kao i onih proročkih sinova čija se imena ne spominju, a koji su podupirali proroke. Iz naraštaja u naraštaj su zastupali Božju pravdu i bili svjedok za Jehovu. No, oni su od svog naroda (svijeta) proživjeli ono što je kasnije proživio i Isus, Sluga i Sin Božji. Na njihovo mjesto su se postavili licemjerni učitelji i svećenici koji su se uzdizali iznad naroda. Isus ih je razotkrio kao one koji su ubijali proroke a istovremeno obilazili kopno i more kako bi druge narode obratili na njihovu vjeru (Matej 23:15, 29-32). Ti licemjeri su pred narodom predstavljali za tog Slugu, a sa istinskim Božjim Slugom (Sinom Božjim) su činili grozne stvari. Zato su pravi sluge:

“… bili mučeni jer nisu prihvatili da budu oslobođeni kakvom otkupninom, kako bi dobili bolje uskrsnuće. Drugi su pak bili iskušavani izrugivanjima i bičevanjima, pa čak i okovima i tamnicama. Bili su kamenovani, iskušavani, prepiljeni, pobijeni mačem, hodali su u ovčjim i kozjim kožama, bili su u oskudici, u nevolji, zlostavljani. Svijet ih nije bio dostojan. Lutali su po pustinjama, gorama, pećinama i jamama zemaljskim.“ (Hebrejima 13:35-38)

Iako je prorok Izaija o njima dosta pisao, istaknut ćemo samo neke poveznice koje su se kasnije ispunile na Isusu jer ovo što se desilo Božjem sluzi (duhovnom Izraelu) on nije mogao izbjeći. Iako ih je bilo mnogo koji su predstavljali tog Slugu, svi su oni patili zbog grijeha naroda noseći na sebi njihovu krivnju. Ono što su oni kroz stoljeća pojedinačno doživljavali opisano je kao da se to doživio jedan Sluga. Prorok Izaija je kao Božji sluga također na kraju podnio mučeničku smrt od svog naroda, a prije toga se postavio u poziciju naroda iz koje je napisao o tom Slugi:

• Prezren i izbjegavan od ljudi 
• bol i bolest je upoznao
• okretali smo glavu da ne gledamo lice njegovo
• bolesti naše ponio, boli naše na sebe je uzeo
• za naš je prijestup on bio proboden
• za naše je grijehe bio satrven 
• Kazna je na njemu bila radi mira našega,
• zbog rana njegovih nama je izlječenje došlo
• Jehova je učinio da na njega dođe grijeh svih nas
• Tlačili su ga, a on je puštao da mu bol nanose i nije otvorio usta svoja
• Odveli su ga kao janje na klanje i nije otvorio usta svoja
• Uskraćen mu je sud pravedan, i zato je uklonjen
• Jer istrgnut je iz zemlje živih. 
• Zbog prijestupa naroda mojega udarac mu je zadan
• odredili su mu grob među zločincima i među bogatima
• nije nikakvo zlo učinio niti je prijevare bilo u ustima njegovim
• bio je ubrojen među prijestupnike
• zauzimao se za prijestupnike
• dušu je svoju u smrt izlio
• ponio je grijeh mnogih

Nakon ovog opisa, prorok ukazuje na ishod kojeg će postići Bog preko svog Sluge:

“A Jehovi je po volji bilo da ga satre, on ga je bolesnim učinio. Ako daš, Bože, dušu njegovu kao žrtvu za krivnju, on će vidjeti potomstvo svoje, produžit će dane svoje i njegovom će se rukom ostvariti ono što želi Jehova. Zbog patnje duše svoje on će vidjeti plodove truda svojega i bit će zadovoljan njima. Znanjem će svojim pravednik, sluga moj, pravednost dati mnogima, i prijestupe njihove na sebe će uzeti. Zato ću mu dati dio njegov kao i mnogima, i plijen će dijeliti s moćnima.“ (Izaija 53.pogl)

Ovaj Sluga ima pravo vladati s Kristom i dijeliti plijen s moćnima. Ono što su mnogi od njih doživjeli kao istinski duhovni Izrael se ispunilo samo na jednom čovjeku čija je smrt i uskrsnuće u život omogućila slavu vječnog života svima koji su podnijeli patnje i smrt zbog Boga. Naime, sve što je kroz stoljeća prošli mnogi članovi duhovnog Izraela, Sluge Božjeg, to je trebalo ponoviti u trenutku kada je Bog doveo u postojanje čovjeka kojeg je unaprijed najavio i postavio za svog istaknutog Slugu i prvorođenog Sina. Matej je u jednoj situaciji iskoristio opis Sluge na Isusu pa je napisao:

“I istjerao je duhove riječju svojom i izliječio sve bolesne, da bi se ispunilo ono što je rečeno preko proroka Izaije: “On je uzeo nemoći naše i ponio bolesti naše.” (Matej 8:16,17)

Slično je napisao i apostol Petar:

“On je u tijelu svojemu ponio grijehe naše na stup, da bismo se ostavili grijehâ i živjeli za pravednost. “Njegovim ste ranama izliječeni.” Jer bili ste poput ovaca zalutalih, ali sada ste se vratili pastiru i čuvaru duša svojih.“ (1.Petrova 2:24,25)

Žrtvom Isusa Krista svi vjerni članovi Božjeg naroda (malo stado) su 33. g.n.e. umrli s mesijanskim ‘janjetom’ tako da se njihovim simboličnim uskrsenjem u Kristu ponovno rodio novi narod Izrael, Sin Božji, kojeg je predstavljala ‘skupština prvorođenaca’.

Da bi netko od Izraelaca pristupio Božjem obnovljenom narodu morao je biti kršten i ponovno rođen, a svi pripadnici drugih naroda (druge ovce) su rođenjem po svetom duhu mogli ući u njihov tor (ovčinjak, Ivan 10:16). Ulaskom u tor, Bog ih razvrstava po plemenima kao što ih kao ‘grančice’ pricjepljuje na jednu od 12 Izraelovih maslinovih grana. Tako će ljudi iz drugih naroda s Izraelcima pristupati Božjem prijestolju na kojem će sjediti Isus i pogotovo na blagdane u čast Jehovi i Kristu ulaziti u Jeruzalem pred Isusa na jedan od 12 vrata iznad kojih stoje imena Izraelovih plemena predvođenih s 12 apostola (vidi Rimljanima 11:17; Otkrivenje 21:10-14).

Kad je Isus izabrao sebi apostole i ovlastio ih svetim duhom za svoje zastupnike, oni su tim činom učinjeni prvorođencima kao i sedamdeset drugih proroka koje je poslao u svijet sa dobrom viješću. Oni su također predstavljali tog Slugu pa im je Isus najavio slične nevolje i smrt. Zastupali su sve obitelji izabranog ‘malog stada’ Izraelaca koji su trebali tvoriti novi narod a također i sve proroke od postanka svijeta. Isus (Janje Božje) je posvećen i žrtvovan umjesto svih njih tako da je nova skupština Izrael (Sin) Božji utemeljena na apostolima i prorocima, a sam ugaoni kamen je bio Krist Isus.

Tako će i Božje kraljevstvo biti utemeljeno na apostolima i svim prvorođencima umjesto kojih je Krist umro. Kao što su Leviti zastupali sve prvorođence Izraelovih plemena, a time i sav narod, tako će i 144000 prvorođenaca izdvojeni iz 12 plemena Izraelovih zastupati sav Izrael Božji kojemu će biti pridruženi svi narodi svijeta. Isusova doslovna ljudska žrtva je novom narodu omogućila trajno pravo na nasljedstvo Božjeg Kraljevstva.

Vidjeli smo da je to učinjeno u pravnom smislu prije postanka svijeta, a potvrđeno…

• u trenutku krštenja u vodi i svetim duhom

Tada je Bog otkupio i izdvojio Isusa iz Izraela, a samim tim i iz svijeta koje je bilo u ropstvo grijeha i smrti. Po njegovom primjeru i drugi ljudi bivaju otkupljeni od smrti u trenutku kad su kršteni u vodi nakon čega po svetom duhu dobivaju život u sebi kao jamstvo vječnog života.

Prije nego smo po svetom duhu dobili život, krštenjem u vodi smo radi oproštenja od svojih grijeha položili ruke na Isusa jer nas je on putem vode u kojoj je kršten preuzeo na sebe i s nama umro. To je kao i čin polaganja ruke na glavu Janjeta koje je umrlo s našim grijehom. Tada smo i mi umrli s Kristom i našim grijehom.

Smrću Isusa, drugog Adama koji je na sebe preuzeo svijet je taj svijet umro u njemu a ne u prvom Adamu tako da je kazna prenamijenjena u život. U Adamu su ljudi umirali bez mogućnosti da uskrsnu i dobiju život. No, Isus je preuzeo njihovu smrt tako da su oni s njim umrli i s njim uskrsli u vječni život.

• Ljudi umiru u Adamu pa ne mogu u njemu uskrsnuti jer je bio pod smrtnom kaznom
• Ljudi umiru u Isusu (Adamu) i s njim su uskrsnuti jer je on uskrsnut u vječni život

Da bi preuzeo naše grijehe Isus je morao biti otkupljen iz svijeta, a taj svijet je bio zastupljen po izdvojenom narodu Izrael. U trenutku kada je umro Isus, Sin Božji, umro je s njim i Izrael, Sin Božji. To znači da je jedan narod u određenom trenutku povijesti bio otkupljen iz svijeta, upisan u knjigu života i preuzeo ulogu svijeta čija smrt po izabranicima dobiva vrijednost 'žrtve' po kojoj je Isus otkupljen. Kao što je rekao za Izrael, svog prvorođenog Sina, tako je Bog mogao reći i za Isusa:

“Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. Stog i dajem ljude za tebe i narode za život tvoj.” (Izaija 43:4)

Bog nije trebao s neba na zemlju poslati nekoga tko je bio izvan osude, nego je jednostavno odredio po određenoj cijeni otkupiti jednog čovjeka i tako omogućiti da u njemu ima vrijednost svih ljudi.

• Svijet - predan u ropstvo smrti
• Izrael - otkupljen iz svijeta (zastupnik svijeta)
• prvorođenci - otkupljeni iz Izraela (zastupnici Izraela i svijeta)
• 144000 - otkupljeni i učinjeni prvorođencima (zastupnici prvorođenaca > Izraela > svijeta)
• Isus Krist - otkupljen i učinjen prvorođencem (zastupnik prvorođenaca > Izraela > svijeta)

Vidimo da je 144000 izabranih poistovjećeno s Isusom.

ISUS ⇔ 144000 (otkupljeni iz svijeta) ⇔ SVIJET

Ovim zastupničkim putem je Isus otkupljen iz svijeta kao i 144000, s tim što je 144000 izabranih iz knjige života poslužilo Bogu da u njima ima vrijednost cijelog svijeta po kojemu je Isus otkupljen iz smrti i s tom većom vrijednosti umro umjesto svih kako bi Bog otkupio svijet sebi. Zato Isus zastupa cijeli svijet pred Bogom zahvaljujući cijeni koju je svijet imao u punom broju izabranih zastupnika.

1. Svijet - umro s Adamom
2. Izrael, Sin Božji - otkupljen iz svijeta – upisan u knjigu života
3. Isus, Sin Božji – otkupljen iz Izraela (svijeta) – dobio vječni život
4. Svijet – otkupljen po Isusu, drugom Adamu

“Jer gdje je posrijedi savez s Bogom, mora se dogoditi smrt onoga koji je posredovao u sklapanju saveza. Naime, savez je pravomoćan tek nakon smrti, jer on ne vrijedi sve dok je živ onaj koji je posredovao u sklapanju saveza.” (Heb 9:16,17)

Mojsijeva žrtvena krv je bila zamijenjena krvlju životinje pa je za tu zamjensku krv koja je predstavljala njegov život rekao:

“Ovo je krv saveza kojim vas je Bog obavezao.” (Heb 9:20)

Međutim, Isusova krv nije mogla imati zamjenu tako da je novi savez konačan i trajan.

“Zato je Krist posrednik novoga saveza, kako bi oni koji su pozvani dobili obećanje vječnoga nasljedstva, jer je on umro da bi oni otkupninom bili oslobođeni od prijestupa počinjenih pod prijašnjim savezom.” (Heb 9:15)

Otkupnina od smrti je moguća samo uz oslobađanje od prijestupa počinjenih pod prvim savezom što znači da su Isusovom smrću otkupljeni samo Izraelci koji su bili pozvani. Ostali narodi nisu bili pod tim savezom tako da se njima pokrivaju prijestupi ulaskom u novi savez koji je sklopljen s domom Izraelovim od kojih je potekao poziv drugim narodima.

Dok su bili pod prijašnjim savezom Izraelci su pokrivali svoje prijestupe životinjskom žrtvama. Međutim, ono što je vrijedilo za Mojsija, vođu (kralja) je vrijedilo i za Arona, prvosvećenika koji je također trebao umrijeti kao žrtva, ali ne kao posrednik saveza nego kao žrtva za grijeh cijelog naroda. Naime, on je kao najstaknutiji prvorođenac po pitanju svetosti i grijeha imao vrijednost cijelog naroda pa je njegova smrt mogla pokriti grijeh cijelog naroda. Umjesto da umre za narod on je po Božjem zahtjevu iz godine u godinu morao zamjenskom žrtvom pokriti sebe i narod. To su činili svi dok se nije pojavio zadnji prvosvećenik.

“Ali kad je došao Krist kao veliki svećenik koji je (…) jednom zauvijek ušao u sveto mjesto, ali ne s krvlju jaraca i junaca, nego sa svojom (ljudskom) krvlju, i tako nam pribavio vječno izbavljenje.” (Hebrejima 9:11,12)

“Jer smrću kojom je umro, umro je jednom zauvijek da ukloni grijeh, a životom koji živi, Bogu živi.” (Rimljanima 6:10)

Isus kao veliki svećenik nije trebao umrijeti po zamjenskoj žrtvi tako da je umro jednom zauvijek.

Ukoliko smo pratili povijesnu pozadinu vidjeli smo da je Izrael, Sin Božji po svojim zastupnicima prošao ono što je trebao proći i Isus, Sin Božji. Naime, Bog je doveo u postojanje svog Sina Izrael kako bi se preko njega kao Abrahamovog potomstva blagoslovili svi narodi, a Isusa je doveo u postojanje da bi zastupao Izrael, umro za njega i otkupio ga iz smrti. Bog je samo tako preko njega i Izraela mogao blagosloviti cijeli svijet.

• Smrt Izaka, ljubljenog sina, preko zamjenske žrtve je trebala omogućiti da svi njegovi potomci umru s njim i da svi svoj život duguju Bogu kako bi mu pripadali kao njegova djeca.
• Smrt Izraelovih prvorođenaca preko zamjenske žrtve je trebala utemeljiti Božji narod na pravima prvorodstva kako bi svi dobili nasljedstvo po prvim sinovima na kojima bi se formirala teokracija.
• Smrt vođe ili kralja preko zamjenske žrtve je omogućila sklapanje saveza i postizanja svih blagoslova na osnovu prava i odgovornosti uvedenih u Zakon.
• Smrću velikog svećenika preko zamjenske žrtve su se pokrivali grijesi i otpustili svi dugovi.

Sve ovo pokazuje da su Izraelci živjeli i umirali kao ‘žrtva’ koja je imala otkupnu cijenu. Njihova smrt nije upotrjebljena da otkupi svijet nego samo jednog čovjeka. Oni su umirali u Bogu po zamjenskoj žrtvi kao Božji prvorođeni sin. Smrću tog Sina Izrael je otkupljen Isus koji je postavljen za Božjeg Sina. Tako je vrijednost cijelog svijeta svedena na jednog čovjeka čija je ljudska žrtva zamijenila životinjske i omogućila Bogu da sve gore navedeno dobije trajnu vrijednost.

• Po Isusu Kristu (većem Izaku) kao ljubljenom Sinu su umrli i uskrsli svi koji žele pripadati Bogu kao Božja djeca.
• Po Isusu Kristu kao Božjem istaknutom prvorođencu su umrli i uskrsli svi prvorođenci koji postaju temelj Božjeg naroda
• Po Isusu Kristu kao kralju je utemeljen novi savez
• Po Isusu Kristu kao velikom svećeniku je prinesena otkupna vrijednost kojom se trajno pokrivaju grijesi i otvoren put prema životu.

Da bi Isusa učinio glavnim zastupnikom spasenja, Bog s njim sklopio ‘savez za kraljevstvo’ sa novim odredbama među kojima je ukinuo životinjske žrtve pa je to podrazumijevalo njegovu smrt. Isus je dobrovoljno prihvatio tu ulogu i na sebe je preuzeo grijehe svih ljudi koji su svojim krštenjem voljni staviti svoju ruku na njegovu glavu tj. na glavu Janjeta (Sina) Božjeg.

Izraelci su najprije kršteni u ime Mojsija koji ih je proveo kroz vodu. Ta voda je značila smrt za Egipćane a njima život. Tada su Izraelci umrli za sebe i Bog je na njih stavio odgovornost za cijeli svijet koji je po njima trebao biti spašen. Na isti način je Isus putem vode preuzeo na sebe svijet i njihove grijehe koji oni ostavljaju u vodi svojim krštenjem u njegovu smrt koja je ujedno i njihova smrt. Time Bog prihvaća njihovu smrt kojom je otkupio Isusa.

U tom trenutku kada je Isus kršten je uračunato krštenje svih koji su se trebali krstiti u Kristovu smrt jer su svi oni još prije postanka svijeta uračunati kao otkupna žrtva zastupljena po 'prvencima' Izraela (svijeta). Svi su oni Isusovim podranjanjem u vodi još tada umrli sebi, a on je po njihovoj smrti još tada bio otkupljen. Time i njihova fizička smrt dobiva na otkupnoj vrijednosti kao i Isusova pa Pavle govori da smo…

“... ujedinjeni s njim u smrti sličnoj njegovoj” (Rimljanima 6:5)

Nitko od nas ne može imati sličnost sa Isusovom smrti kojom je on otkupio svijet, ali je sličnost u tome što njegova i naša smrt ima vrijednost otkupa koju Bog koristi za izvršenje svog plana spasenja. Zato je Pavle rekao da je…

“... ljudima određeno jednom umrijeti…” (Heb 9:27)

Izgleda da svi po Božjoj pravednoj odredbi moramo umrijeti, ali to ne znači da ćemo svi uskrsnuće čekati u grobu. Kad Pavle govori da će živi doživjeti preobrazbu u trenuću oka, onda i to uključuje smrt koja će vjerojatno biti trenutačna (1.Ko 15:51-53). Mogli bi jednostavno zaspati i probuditi se istog časa kao da se ništa nije desilo. Čak i oni koji su mrtvi stoljećima će imati taj osjećaj. U svakom slučaju smrt ima svoju cijenu kad umiremo u skladu s Božjom voljom s Kristom i za Krista. Iako je Isus otkupljen po našim zastupnicima koji zastupaju svijet, svaki od nas kao pojedinac mora putem krštenja umrijeti kao 'žrtva živa' koja je prije postanka svijeta uračunata u cijenu otkupnine jer samo tako možemo biti otkupljeni od smrti i živjeti po Isusovoj žrtvi. I oni koji nisu umrli kao žrtva, nakon uskrsnuća moraju najprije umrijeti sebi i kao 'žrtva živa' podložiti se Božjoj volji, nakon čega će biti otkupljeni iz ropstva smrti, dobiti život u sebi koji će biti potvrđen na način da će doživjeti smrt kroz preobrazbu iz smrti i raspadljivosti u život i neraspadljivost (Rimljanima 6:3-5).

Krštenjem u vodi svaki čovjek polazi putem koji završava smrću u koju je uključena naša vjera. Krštenje ima svoj početak i kraj. Iako se krstio u vodi Isus je nakon toga rekao da se mora krstiti krštenjem koje mu je određeno tako da je smrt završetak krštenja ili potvrda one smrti u vodi s kojom je Bog računao. Našu je smrt u vjeri Bog smatrao toliko dragocjenom da ju je mogao koristiti za otkupninu jednog čovjeka. Tom otkupninom je Isus dobio život u sebi kojeg je sačuvao do kraja čime je njegova smrt mogla otkupiti ljude iz ropstva smrti jer je on bio određen da prvi pobijedi smrt u svom tijelu.

Smrću Isusa, drugog Adama koji je na sebe preuzeo svijet je taj svijet umro u njemu a ne u prvom Adamu tako da je kazna prenamijenjena u život. U Adamu su ljudi umirali bez mogućnosti da uskrsnu i dobiju život. No, Isus je preuzeo njihovu smrt tako da su oni s njim umrli i s njim uskrsli u vječni život.

“Dakle, s njim smo pokopani svojim krštenjem u njegovu smrt, kako bismo, kao što je Krist uskrsnut iz mrtvih Očevom slavnom moći, i mi isto tako živjeli novim životom.” (Rimljanima 6:3,4)

“... jer ste s njim pokopani u njegovu krštenju, a u zajedništvu s njim ste i uskrsnuti zbog svoje vjere u djelotvornu snagu Boga, koji ga je uskrsnuo od mrtvih." (Kološanima 2:12)

“Mi znamo da smo prešli iz smrti u život…" (1.Ivanova 3:14)

Ovdje je opisan trenutak otkupa i dobivanja zaloga života. Prvi su to okusili vjerni članovi Božjeg izabranog naroda Izrael. S obzirom da su se u tom posebnom trenutku povijesti mnogi u Izraelu zbog svojih grijeha odvojili od Boga, Bog je poslao Ivana da Izrael putem krštenja vrati Bogu da bi i dalje bili ‘žrtva živa ugodna Bogu’. Time su svoje krštenje u smrt po Mojsiju potvrdili krštenjem u vodi. Moguće je da će dvojica svjedoka (proroka) koji budu poslani pred kraj ovog svijeta tražiti od Izraelaca (raspršenih po cijelom svijetu) da se vrate svom Bogu i da se krste u većeg Mojsija, Isusa Krista, kako bi po njima cijeli Izrael bio spašen. Pretpostavlja se da su od deset odmetnutih plemena Izraela nastali mnogi narodi na području Evrope. U svakom slučaju Bog poznaje svoje. Tek tada će se kao odlomljene grane pricijepiti na svoju prirodnu ali obnovljenu 'maslinu'. Ta dva proroka će biti posljednji koji trebaju biti ubijeni zbog Božje riječi. Moguće je da trećeg dana s njima kao predstavnicima biti proslavljeni svih 144000 koji će s Isusom preuzeti kraljevstvo svijeta.

Iako bi takav čovjek mogao u sebi nositi vrijednost života svih tih ljudi, mogao bi imati i vrijednost otkupa samo ukoliko bude osuđen na smrt zbog grijeha za koji nije kriv te tako umre kao pravednik koji je automatski na sebe preuzeo sve ljude, njihov grijeh, patnju i bolest kroz suosjećanje koje ga je navodilo da živi i umre za njih. Tako je nepravedna kazna od strane ljudi trebala pasti na Isusa iako nije bio osobno kriv čime bi poništio njihovu primljenu kaznu od Adama zbog koje nisu osobno krivi.

Kao što ljudi nisu zaslužili umrijeti zbog prijestupa jednog čovjeka tako nisu zaslužili živjeti zbog pravednosti jednog čovjeka. Stvar je u tome što su ta dva čovjeka postavljena od Boga kao temelji ljudskog roda i kao nosioci odgovornosti za sve ljude. Ljudi su zbog osude jednog čovjeka proglašeni prijestupnicima nad kojima je smrt kraljevala, te su zbog opravdanja jednog čovjeka proglašeni pravednicima kako bi mogli živjeti.

“Zato, dakle, kao što je jednim prijestupom na sve vrste ljudi došla osuda, tako su i jednim činom opravdanja sve vrste ljudi proglašene pravednima i dobivaju život.  Jer kao što su neposlušnošću jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i poslušnošću jednoga mnogi postati pravedni. A Zakon je došao kasnije kako bi se prijestup još jasnije pokazao. Ali gdje se pokazao grijeh, nezaslužena se dobrota pokazala u još većoj mjeri.  Zašto? Zato da bi, kao što je grijeh kraljevao zajedno sa smrću, isto tako i nezaslužena dobrota kraljevala putem pravednosti kako bi ljudi mogli dobiti vječni život preko Isusa Krista, Gospodina našega.” (Rimljanima 5:18-21)

Adam je  trebao biti posrednik života a postao je

• posrednik smrti koju ljudi nisu zaslužili (Božja kazna)

Zbog čega je Isus (drugi Adam) trebao postati

• posrednik života kojeg ljudi ne mogu zaslužiti (Božji dar)

Adam je po cijenu svog života prodao svoju djecu u ropstvo smrti tako da njihova smrt ima recipročnu vrijednost njegovog života. Svi oni vrijede kao jedan Adam. Smrću jednoga svi su umrli. To podrazumijeva da je njihova smrt, kad joj se dade vrijednost žrtve, mogla biti upotrebljena za život jednoga jer svi oni predstavljaju jednog Adama.

• ADAM ~ (svijet) ~ ISUS

Svijet se po pravednicima uzdigao iznad Adamovog smrtnog grijeha i stekao vrijednost koju je Adam izgubio. Bog je očito mogao njihovu zajedničku smrt iskoristiti kako bi samo jednome od njih dao život.

Bog je preko njega kao drugog Adama mogao dovesti u postojanje neke druge ljude rođene po njemu od žene. Ali to bi za Adamovu djecu značilo vječnu smrt. No, vidjeli smo da je njihova smrt kojoj su podvrgnuti u sebi nosila nadu za njih. Stoga je taj drugi Adam, sa vrijednošću života kojeg je dobio njihovom smrću trebao, ne živjeti i stvoriti druge ljude putem rađanja kao prvi Adam, nego svojom smrću otkupiti postojeću Adamovu djecu i prisvojiti ih sebi i Bogu kako bi bila oslobođena iz ropstva smrti.

• Prvi Adam žrtvovao ljude za sebe
• Drugi Adam žrtvovao sebe za ljude

Da bi se žrtvovao za ljude, Isus je trebao imati dobar poticaj, a to je ljubav koju je Bog iskazao prema njemu. Mi također na isti način reagiramo na takvu ljubav kao što je to objasnio Pavle:

“Naime, Kristova nas ljubav pokreće, jer smo zaključili ovo: jedan je čovjek umro za sve, pa su tako svi umrli; on je umro za sve da oni koji žive ne žive više za sebe, nego za njega koji je umro za njih i bio uskrsnut.” (2.Kor 5:14,15)

Kao što Kristova ljubav pokreće sve nas zbog otkupnine kojom smo otkupljeni iz smrti, tako je i Isus prema svim ljudima pokazao ljubav jer ga je na to pokrenuo Božji čin ljubavi putem otkupnine kojom je on prvi bio otkupljen iz smrti jer je samo tako mogao dobiti vječni život u sebi i nikad ne umrijeti. Znajući što je sve uključeno u njegov život, Isus je mogao na kraju reći Bogu kao i psalmista:

“U tvoju ruku predajem duh svoj. Ti si me otkupio, Jehova, Bože istine.” (Psalam 31:5)

Budući da je prilikom krštenja bio otkupljen iz smrti, on je znao da njegova žrtvena smrt nije vječna pa je u Božje ruke predao svoj duh s nadom u uskrsnuće života i slave vječnog života koju je imao u Bogu prije postanka svijeta (Luka 23:46). Znao je da njegov život ima vrijednost svih ljudi zbog kojih je dobio ‘vječni život u sebi’ tako da je mogao raspolagati otkupnom cijenom kojom može pokriti cijeli svijet. Na svojim leđima je nosio sudbinu cijelog svijeta jer je dobio vlast ili ovlaštenje od Boga da u sebi ima život kojeg će posredovati drugima pa je rekao:

“Kao što … ja živim po Ocu (koji me je otkupio i dao život), tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni (jer će ga Bog po meni otkupiti i dati mu život).” (Ivan 6:57)

Od tog trenutka krštenja, kad ga je Bog otkupio od smrti i dao mu život, Isus je postavljen u poziciju spasitelja s kojom se nije mogao mjeriti niti jedan drugi čovjek za koje vrijedi načelo:

“Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja! Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća i propadaju sve misli njegove.” (Psalam 146:3,4)

Nakon svega ovoga što je Bog učinio u Isusovom životu, samo je Isusova smrt kao pravednika, koji je ispunio odredbe saveza Zakona, mogla otkupiti ljude iz tog stanja u kojem su trpjeli posljedice osude Adamovog grijeha i dovesti ih u priznat položaj pred Bogom kako bi po njemu imali pristup vječnom životu.

Njegova poslušnost Božjim pravednim mjerilima je njegov život i njegovu krv učinilo savršenom i skupocjenim. Kao takav je potpuno odgovarao slici Adama kojeg je Bog stvorio tako da je Bog, koji ga je otkupio, raspolagalo s vrijednošću njegovog posvećenog života i on je toga bio potpuno svjestan. Zato se došao krstiti kako bi se u njemu ispunila pravda jer je po toj pravdi bio otkupljen iz smrti. 

Njegova 'žrtva' nije imala zamjenu, jer ga Bog nije namjeravao otkupiti zamjenskom krvlju janjeta. U jednom je trenutku čak zatražio tu zamjensku žrtvu kao što ju je Bog dao za Izaka samo da ga mimoiđe ta mučenika smrt, ali je ipak bio spreman ispiti tu 'čašu' do kraja znajući da će se na taj način ispuniti drugi dio pravde kako bi se po njegovoj smrti omogućila otkupnina svijeta iz ropstva smrti. Morao je umrijeti žrtvenom smrću jer je samo tako mogao pobijediti smrt. Stoga je njegova vrijednost života kroz takvu smrt mogla pokriti sve grešne ljude koji su se nalazili pod osudom. Bog je tako po Isusu, kojemu je zbog poslušnosti svim odredbama saveza darovao vječni život, otvorio put života za sve ljude koji su Isusovom žrtvom imali nesmetani pristup Bogu, izvoru života.

S obzirom da je bio pod savezom po kojem je dobio zalog vječnog života i zadržao ga do kraja onda je njegova krv u sebi sadržavala život koji nije bio poništen grijehom kao u slučaju Adama tako da je ta krv imala vrijednost vječnog života s kojim je uskrsnuo. On je išao putem prema postizanju vječnog života ali nije sam sebi dao taj život niti ga on osobno može dati drugima. Njega je Bog učinio savršenim u tom pogledu jer ga je uskrsnuo u vječni ili besmrtni život i postavio ga za posrednika kako bi svi ostali dobili život po njemu a ne od njega. Otkupnina je samo poslužila da se poništi kazna uvjetovana grijehom, a posljedica toga je dar života od Boga po Isusu Kristu. Zato je imao pravo reći Bogu za sebe kao istaknutog ‘sina čovječjeg’:

“Jer ti si mu dao vlast (ovlaštenje) nad svakim tijelom, da svima, koje si mu dao, dadne život vječni.” (Ivan 17:2)

Isusova smrt nas je okupila iz ropstva smrti kao kazne, ali ne iz prirodnog zakona smrti tako da pravednici i dalje umiru kao i nepravednici. Zakon smrti je sam po sebi prihvatljiv u materijalnom svijetu i pod tim zakonom su bili i Adam i Isus. Iako smo oslobođeni ropstva smrti kao kazne, mi i dalje živimo pod zakonom smrti ali imamo nesmetani pristup vječnom životu po svetom duhu kao što ga je imao i Isus, tako da nas smrt ne može rastavit od Boga - izvora života. Sve ovo je postignuto doslovnom žrtvom jednog posvećenoga čovjeka koji je postavljen za otkupitelja. Da bi ga Bog učinio takvim, morao ga je po odredbama saveza

• otkupiti iz smrti
• dati mu da ima život u sebi
• učiniti savršenim

Bog je po Isusu prve dvije stavke postigao i u nama, pa još čekamo da i vječni život bude potvrđen u nama kako bi bili učinjeni savršenima.

Isus je stoga naš zastupnik i posrednik života. To je sada pravni okvir u kojem se možemo nadati vječnom životu jer smo otkupljeni od grijeha i kazne koja je visjela nad našim životom. To bi bio sretan kraj jedne priče o našem svijetu koji je po prvom Adamu doživio svoj pad ali i uspon po drugom Adamu.

Napomena: čitanje ovog čanka vam je vjerojatno dalo novi i dublji smisao svega onoga što piše u Bibliji pa bi bilo dobro ponovno ga proučiti jer sada imate nova saznanja koja će vam kod ponovnog čitanja i proučavanja lakše sjedati na svoje mjesto. Budući da sada unaprijed znate o čemu se ovdje govori, moći ćete lakše povezivati i stvarati veze sa drugim biblijskim činjenicama i stavcima koji dodatno oslikavaju Božji plan spasenja. 

Danijel Polanec