“Jehova je dalje rekao Mojsiju: “Posveti mi svakoga prvorođenca, svakoga koji otvori maternicu među sinovima Izraelovim, (…) jer meni pripada.” (… ) Jehova je pobio sve prvorođence u zemlji egipatskoj, (…). Zato Jehovi žrtvujem sve muško prvorođeno, a svakoga prvorođenca od svojih sinova otkupljujem (janjetom).“ (2.Mojsijeva 13:1,2,13,15)

Prvorođenci su temelj svakog naroda. Bog je mogao jednostavno reći da će sve Izraelske prvorođence zaštititi samim tim što su potomstvo Abrahamovo po Izaku i Jakovu, ali On je vrijednost njihovog života doveo u vezu sa vrijednošću života svih sinova Izraelovih i cijelog naroda. Zato su morali umrijeti za sebe i biti posvećeni Bogu, ali po zamjenskoj krvi janjeta. 

Izaka je zamjenio 'ovan' (odrasla muška ovca), a njegovu djecu je zamijenilo 'janje'. Prvorođeno janje je bilo sveto i namijenjeno za žrtvu (2.Mojsijeva 13:2; 4.Mojsijeva 18:17). Pashalno janje je Bog smatrao 'svojom žrtvom' (2.Mojsijeva 23:18; 34:25). To je zato što su na mjestu tog janjeta trebali biti prvorođenci koji su pripadali njemu kada ih je uzeo sebi prije njihovog rođenja jer su zajedno sa Izakom bili određeni za žrtvu. Stoga je svaki prvorođenac rođen i posvećen kao 'žrtveno janje' koje je imalo otkupnu vrijednost.

Bog je i ovaj put tražio zamjensku žrtvu i krv (život) janjeta koje je stajalo na mjestu prvorođenaca tako da je po prvorođencima otkupljen cijeli narod koji je od tada pripadao Bogu kao njegov narod.

“Spomeni se zajednice svoje, koju si stekao od starine, koju si otkupio za narod baštine svoje…!” (Psalam 74:2)

To znači da je smrt (život u krvi) janjeta koje je zamijenilo prvorođence mogla otkupiti cijeli narod. Budući da je janje zamijenilo prvence onda su oni trebali biti na mjestu tog janjeta pa ih možemo smatrati 'janjetom Božjim' koje je žrtvovano u svrhu otkupljenja Izraela. Tako je cijeli Izrael poistovjećen s prvorođencima.

• Prvorođenci < = > (Izrael = svijet)

Naime, smrću janjeta se desila simbolična smrt prvorođenaca koji su tim činom otkupljenja trebali pripadati Bogu koji je pripremio tu zamjenu za njihove živote. Tako je Izrael kao narod u jedan dan rođen po prvorođencima i postao zvanično ‘Božji prvorođeni sin’ (Božje janje) po kojem će se otkupiti i blagosloviti svi narodi, zbog čega su Izraelci kao Božja djeca bili dužni u buduće posvetiti Bogu svakog prvorođenca kako bi zadržali status Božjeg ‘prvorođenog’ Sina (4.Mojsijeva 3:13). Među tim prvorođencima je bio i Isus, 'Janje Božje' koji je bio posvećen Bogu odmah nakon rođenja (Luka 2:23).

Primijetili smo u gornjem citatu (13:15) da je Bog rekao kako svaki prvorođenac treba biti žrtvovan Bogu, a da ne bi bio fizički žrtvovan onda je trebao biti otkupljen zamjenskom žrtvom kao i Izak. To je zato što su još nerođeni prvorođenci bili unaprijed žrtvovani krvlju janjeta, pa su svojim rođenjem već pripadali Bogu koji je imao pravo od njih tražiti da mu služe u hramu kao ‘žrtva živa’ kako bi zamjenskom, a ne svojom krvi, otkupljivali od grijeha sinove Izraelove koje su oni zastupali pred Bogom.

Zbog toga su svi sinovi Izraelovi trebali služiti u hramu, ali su otkupljeni zajedno s prvorođencima. Prvorođenci su trebali služiti kao svećenici a ostali sinovi kao sluge hrama, ali su ih u tome zamijenili Leviti pa su svi sinovi Izraelovi trebali plaćati porez kao otkupninu za sebe.

“Kada pri brojenju odrediš broj sinova Izraelovih, neka svaki dadne Gospodu otkup za život svoj (...) Upotrijebi novce otkupne, što ih uzimaš od sinova Izraelovih, za službu u Šatoru sastanka, da bude za sinove Izraelove na spomen milostiv pred Gospodom i za otkup života vašega.” (2.Moj 30:12,16)

Ovdje primjećujemo da je otkupna cijena sinova Izraelovih išla u korist službe u Šatoru (hramu) tako da je ta cijena predstavljala njih kao 'žrtvu' za Boga. I Isus je plaćao taj porez (Matej 17:24-27). Zatim vidimo da su svi Izraelci morali biti svjesni kako je ta 'žrtva' njihovih sinova bila upotrjebljena za 'otkup života' cijelog naroda, što znači da su svi oni kao narod trebali biti na mjestu te 'žrtve', i to su bili po Levitima koji su njihovu 'žrtvu' preuzeli na sebe. Iako su sinovi Izraelovi otkupljeni od službe u hramu, svi su oni kao 'žrtva živa' trebali biti podvrgnuti odredbama saveza i zakona tako da je na kraju njihova fizička smrt bila dragocjena jer su umirali za Boga. Zbog toga su morali biti dio Abrahamovog potomstva i naroda kojeg je Bog otkupio iz svijeta za svetu svrhu. Kako bi bili 'sveti' morali su održavati svoj status 'žrtve' kroz zamjenske žrtve koje su pokrivale njihove grijehe.

Bog je odredio da Leviti (sveti) umjesto njih podnesu tu 'žrtvu' posvećujući sebe za Boga i narod ali to nije značilo da su bili oslobođeni svog statusa 'žrtve'. Leviti (sveti) su samo predstavljali narod pa je preko njih cijeli narod bio žrtvovan Bogu koji je tu žrtvu ‘duhovnog Izraela’ (jer nisu svi Izrael) mogao koristiti za otkup jednog čovjeka kojeg je učinio svojim prvorođenim Sinom.

• Leviti < = > Prvorođenci = [(Izrael = svijet)]

Biti svet znači biti odvojen iz svijeta i pripadati Bogu. Zato su Izraelci bili otkupljeni po određenoj cijeni kao narod kojeg su zastupali ‘sveti’. Ti ‘sveti’ su otkupljeni iz posvećenog naroda i dali svoj zavjet Bogu.

“Skupite mi svece moje, koji su učinili sa mnom zavjet na žrtvi.” (Psalam 50:5)

Tu se misli na izabranike koji su sa kraljem i velikim svećenikom tvorili to privremeno ‘kraljevsko svećenstvo’ koje po prvom savezu još uvijek nije dobilo pečat savršenstva jer su bili pod osudom iz koje ih je mogao osloboditi jedan između njih koji bi bio žrtva pomirnica. Tek tada, nakon što su bili po Isusovoj krvi ‘otkupljeni’ i svetim duhom dobili ‘život u sebi’ su s Isusom mogli tvoriti “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod” (1.Petrova 2:9). To ‘svećenstvo’ je sastavni dio ‘svetog naroda’ preko kojega će se blagosloviti svi narodi u dolazećem ‘kraljevstvu Isusa Krista’.

Izraelci su kao Abrahamovo potomstvo upisani u knjigu života sa svrhom da budu ‘prvine’ odnosno prvi koji su po Kristu svetim duhom

1. otkupljeni iz smrti
2. dobili život u sebi
3. učinjeni savršenima

Možemo slobodno reći da preko nanovo rođenih Izraelaca dolazi blagoslov života na druge narode, ali na način da ih zastupa jedan čovjek koji je poslužio kao stvarna ljudska žrtva umjesto njih. Po toj žrtvi svi su oni otkupljeni kao ‘prvine’ i kao takvi su mogli imati veću vrijednost od ljudi iz drugih naroda.

Podrazumijeva se da nisu svi, samim tim što su po tijelu potekli od Abrahama, bili podobni za Božje djelo, nego samo oni koji su udovoljili odredbama saveza. Očito je Bog stvorio sve okolnosti kako bi unutar njih mogao imati zastupnike svijeta i koji su svojom poslušnošću Božjim pravednim mjerilima umrli za sebe i živjeli kao 'žrtva živa' ugodna Bogu.

Izraelci su stoga po svojim zastupnicima živjeli i umirali kao ‘žrtva’ u Izaku koja je imala otkupnu cijenu. Njihova smrt nije upotrjebljena da otkupi svijet nego samo jednog čovjeka. Oni su umirali u Izaku po zamjenskoj žrtvi kao Božji prvorođeni sin. Smrću tog Sina (Izrael) po prvorođenima je otkupljen Isus koji je postavljen za Božjeg Sina.

• Izrael, Sin Božji ⇔ Isus, Sin Božji

Kao što je Izakova simbolična smrt poslužila da Bog preko krvi s privremenom vrijednošću usmrti i otkupi Abrahamovo potomstvo za svoju djecu, jer je Izak došao na svijet po obećanju, tako je i doslovna žrtvena smrt čovjeka koji je došao po obećanju, omogućila Bogu da Abrahamovo potomstvo trajno otkupi za svoju djecu kojoj je grijeh bio trajno pokriven tom žrtvom, pa je vječni život kao dar od Boga bio omogućen najprije njima, a nakon njih i svima koji se svetim duhom rode od Boga. Da bi se netko rodio od Boga morao je biti otkupljen iz kazne smrti. Isus je otkupljen po smrti ‘sviju’ koji su učinjeni ‘žrtvom živom’, a svi oni po njegovoj žrtvenoj smrti s kojom je umro umjesto svih.

Sve ovo vezano za Izrael, Sina Božjeg je ukazivalo na potrebu za doslovnom žrtvom jednog izabranog prvorođenca, otkupljenog iz svijeta i postavljenog za “Janje (Sina Božjeg) koje uzima grijehe svijeta”. On je trebao u tom svojstvu svojom smrću trajno otkupiti sve, najprije posvećene prvorođence, a zatim preko njih cijelo Abrahamovo potomstvo po kojima bi bili blagoslovljeni svi narodi. Tako bi Bog po Kristu (Pomazaniku, Sinu Božjem) iz ropstva smrti oslobodio sve obiteljske zajednice svojeg posvećenog naroda Izrael i sve one ljude iz drugih naroda koji bi im se pridružili. To se i desilo jer piše:

“Koji nas izbavi (otkupi) od vlasti tame (smrti) i premjesti u kraljevstvo Sina ljubavi svoje…” (Kološanima 1,13)

“Vi ste pristupili… skupštini prvorođenaca… i Bogu … i Isusu… i krvi škropljenja…” (Heb 12:22,23)

Ovdje je moguće pretpostaviti da je Bog iz Izraela, a time i iz svijeta, namjeravao izdvojiti 144000 onih koji bi po Božjim pravednim mjerilima, poput Isusa, udovoljili Božjoj odredbi kako bi njihovu smrt prihvatio kao žrtvu potrebnu za otkup.

“I začuh broj zapečaćenih: sto i četrdeset i četiri tisuće zapečaćenih od svakoga plemena sinova Izraelovih.” (Otk 7:4)

“Ovi (144000) su otkupljeni od ljudi kao prvenci Bogu i Janjetu.” (Ot 14:4)

Samim tim što su kao 'prvorođenci' otkupljeni iz Izraela, a time i iz svijeta govori u prilog tome da su oni ti koji zastupaju Izrael i cijeli svijet i da je po Božjoj mudrosti, njihova smrt bila dovoljna cijena potrebna Bogu da otkupi Isusa. 

• 144000 < = > Prvorođenci = [(Izrael = svijet)]

Unutar ovog broja se nalaze uglavnom oni koji su unaprijed određeni i posvećeni za Božje djelo tokom ljudske povijesti i povijesti Božjeg naroda. Većina njih je doživjela mučeničku smrt.

“I kad otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše onih, koji su bili pobijeni zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva koje su dali. (...) I dane su svakome od njih haljine bijele, i rečeno im bi, neka se strpe još malo vremena, dok se navrši broj drugova njihovih i braće njihove, koji trebaju da budu pobijeni kao i oni.” (Otk 6:9-11)

“Zbog toga reče mudrost Božja:`Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati, da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta.” (Luka 11:49,50)

Vidimo da oni 'trebaju biti ubijeni' što aludira na žrtvenu smrt koja ima svoju cijenu jer je i Isus trebao biti ubijen zbog otkupne cijene koju je imao u sebi. Zato svi oni ulaze u 'broj' onih koji su 'pobijeni zbog Božje riječi' poput Isusa pa imaju čast da s njim upravljaju i vladaju svijetom. Kad Isus kaže da će samo 'neki' biti ubijeni, onda su i oni koji nisu bili ubijeni, umrli u svojstvu 'žrtve' jer su poput Isusa bili spremni na takvu smrt.

Naime, Izrael je kao narod u sebi imao dvije grupe ljudi. Jedni su se trudili udovoljavati odredbama saveza s Bogom, dok su drugi odstupali. Riječ je o tjelesnom i duhovnom Izraelu.

“Jehova me pozvao dok sam bio u utrobi majčinoj. … i rekao mi je: “Ti si sluga moj, Izraele (kojega izabrah), na tebi ću pokazati krasotu svoju.” (…) I sada mi Jehova, onaj koji me u utrobi majčinoj oblikovao da budem sluga njegov, govori da mu dovedem natrag Jakova, da bi se Izrael skupio k njemu. (Izaija 49:1-3; 43:10)

Duhovni Izrael je bio taj Božji sluga, poistovjećen sa Sionom, koji je često podnosio nevolje zbog tjelesnog Izraela, ali mu je Jehova davao snagu i pomoć da ispuni svoju ulogu, pogotovo da vraća Izraelce Bogu svojemu jer su zajedno sa grešnicima podnosili Božji pravedni gnjev i sve zlo koje je snašlo Izrael zbog njihovih grijeha (Izaija 41:8-10; 43:10).

“Sjeti se toga, Jakove, i ti, Izraele, jer si ti sluga moj! Ja sam te stvorio. Ti si sluga moj. Izraele, neću te zaboraviti! Izbrisat ću prijestupe tvoje i bit će kao da ih je oblak sakrio, i grijehe, kao da su ih oblaci sakrili. Vrati se k meni, jer ja ću te otkupiti!“ (Izaija 44:21,22)

“Ne boj se, crviću Jakove, narode Izraelov! Ja ću ti pomoći”, kaže Jehova, Otkupitelj tvoj, Svetac Izraelov.“ (Izaija 41:14)

Izrazom, 'crvić' je Bog naglasio njihov status sluge koji ponizno služi Bogu bez obzira na prezir drugih, a taj prezir je često dolazio od tjelesnih Izraelaca (svijeta).

“A ja sam crv, a ne čovjek, podsmijeh ljudima i prezir narodu (Izrael).“ (Psalam 22:6)

Upravo oni koji su bili prezreni u narodu su zastupali Božji narod i oni su bili taj istinski duhovni Izrael, Sin Božji. Njih je Božji duh poticao da duhovno brinu za narod. Iako u Bibliji znamo samo za neke proroke, njih je bilo puno više kao i onih proročkih sinova čija se imena ne spominju, a koji su podupirali proroke. Iz naraštaja u naraštaj su zastupali Božju pravdu i bili svjedok za Jehovu. No, oni su od svog naroda (svijeta) proživjeli ono što je kasnije proživio i Isus, Sluga i Sin Božji. Na njihovo mjesto su se postavili licemjerni učitelji i svećenici koji su se uzdizali iznad naroda. Isus ih je razotkrio kao one koji su ubijali proroke a istovremeno obilazili kopno i more kako bi druge narode obratili na njihovu vjeru (Matej 23:15, 29-32). Ti licemjeri su pred narodom predstavljali za tog Slugu, a sa istinskim Božjim Slugom (Sinom Božjim) su činili grozne stvari. Zato su pravi sluge:

“… bili mučeni jer nisu prihvatili da budu oslobođeni kakvom otkupninom, kako bi dobili bolje uskrsnuće. Drugi su pak bili iskušavani izrugivanjima i bičevanjima, pa čak i okovima i tamnicama. Bili su kamenovani, iskušavani, prepiljeni, pobijeni mačem, hodali su u ovčjim i kozjim kožama, bili su u oskudici, u nevolji, zlostavljani. Svijet ih nije bio dostojan. Lutali su po pustinjama, gorama, pećinama i jamama zemaljskim.“ (Hebrejima 13:35-38)

Iako je prorok Izaija o njima dosta pisao, istaknut ćemo samo neke poveznice koje su se kasnije ispunile na Isusu jer ovo što se desilo Božjem sluzi (duhovnom Izraelu) on nije mogao izbjeći. Iako ih je bilo mnogo koji su predstavljali tog Slugu, svi su oni patili zbog grijeha naroda noseći na sebi njihovu krivnju. Ono što su oni kroz stoljeća pojedinačno doživljavali opisano je kao da se to doživio jedan Sluga. Prorok Izaija je kao Božji sluga također na kraju podnio mučeničku smrt od svog naroda, a prije toga se postavio u poziciju naroda iz koje je napisao o tom Slugi:

• Prezren i izbjegavan od ljudi 
• bol i bolest je upoznao
• okretali smo glavu da ne gledamo lice njegovo
• bolesti naše ponio, boli naše na sebe je uzeo
• za naš je prijestup on bio proboden
• za naše je grijehe bio satrven 
• Kazna je na njemu bila radi mira našega,
• zbog rana njegovih nama je izlječenje došlo
• Jehova je učinio da na njega dođe grijeh svih nas
• Tlačili su ga, a on je puštao da mu bol nanose i nije otvorio usta svoja
• Odveli su ga kao janje na klanje i nije otvorio usta svoja
• Uskraćen mu je sud pravedan, i zato je uklonjen
• Jer istrgnut je iz zemlje živih. 
• Zbog prijestupa naroda mojega udarac mu je zadan
• odredili su mu grob među zločincima i među bogatima
• nije nikakvo zlo učinio niti je prijevare bilo u ustima njegovim
• bio je ubrojen među prijestupnike
• zauzimao se za prijestupnike
• dušu je svoju u smrt izlio
• ponio je grijeh mnogih

Nakon ovog opisa, prorok ukazuje na ishod kojeg će postići Bog preko svog Sluge:

“A Jehovi je po volji bilo da ga satre, on ga je bolesnim učinio. Ako daš, Bože, dušu njegovu kao žrtvu za krivnju, on će vidjeti potomstvo svoje, produžit će dane svoje i njegovom će se rukom ostvariti ono što želi Jehova. Zbog patnje duše svoje on će vidjeti plodove truda svojega i bit će zadovoljan njima. Znanjem će svojim pravednik, sluga moj, pravednost dati mnogima, i prijestupe njihove na sebe će uzeti. Zato ću mu dati dio njegov kao i mnogima, i plijen će dijeliti s moćnima.“ (Izaija 53.pogl)

Ovaj Sluga ima pravo vladati s Kristom i dijeliti plijen s moćnima. Ono što su mnogi od njih doživjeli kao istinski duhovni Izrael se ispunilo samo na jednom čovjeku čija je smrt i uskrsnuće u život omogućila slavu vječnog života svima koji su podnijeli patnje i smrt zbog Boga. Naime, sve što je kroz stoljeća prošli mnogi članovi duhovnog Izraela, Sluge Božjeg, to je trebalo ponoviti u trenutku kada je Bog doveo u postojanje čovjeka kojeg je unaprijed najavio i postavio za svog istaknutog Slugu i prvorođenog Sina. Matej je u jednoj situaciji iskoristio opis Sluge na Isusu pa je napisao:

“I istjerao je duhove riječju svojom i izliječio sve bolesne, da bi se ispunilo ono što je rečeno preko proroka Izaije: “On je uzeo nemoći naše i ponio bolesti naše.” (Matej 8:16,17)

Slično je napisao i apostol Petar:

“On je u tijelu svojemu ponio grijehe naše na stup, da bismo se ostavili grijehâ i živjeli za pravednost. “Njegovim ste ranama izliječeni.” Jer bili ste poput ovaca zalutalih, ali sada ste se vratili pastiru i čuvaru duša svojih.“ (1.Petrova 2:24,25)

Žrtvom Isusa Krista svi vjerni članovi Božjeg naroda (malo stado) su 33. g.n.e. umrli s mesijanskim ‘janjetom’ tako da se njihovim simboličnim uskrsenjem u Kristu ponovno rodio novi narod Izrael, Sin Božji, kojeg je predstavljala ‘skupština prvorođenaca’.

Da bi netko od Izraelaca pristupio Božjem obnovljenom narodu morao je biti kršten i ponovno rođen, a svi pripadnici drugih naroda (druge ovce) su rođenjem po svetom duhu mogli ući u njihov tor (ovčinjak, Ivan 10:16). Ulaskom u tor, Bog ih razvrstava po plemenima kao što ih kao ‘grančice’ pricjepljuje na jednu od 12 Izraelovih maslinovih grana. Tako će ljudi iz drugih naroda s Izraelcima pristupati Božjem prijestolju na kojem će sjediti Isus i pogotovo na blagdane u čast Jehovi i Kristu ulaziti u Jeruzalem pred Isusa na jedan od 12 vrata iznad kojih stoje imena Izraelovih plemena predvođenih s 12 apostola (vidi Rimljanima 11:17; Otkrivenje 21:10-14).

Kad je Isus izabrao sebi apostole i ovlastio ih svetim duhom za svoje zastupnike, oni su tim činom učinjeni prvorođencima kao i sedamdeset drugih proroka koje je poslao u svijet sa dobrom viješću. Oni su također predstavljali tog Slugu pa im je Isus najavio slične nevolje i smrt. Zastupali su sve obitelji izabranog ‘malog stada’ Izraelaca koji su trebali tvoriti novi narod a također i sve proroke od postanka svijeta. Isus (Janje Božje) je posvećen i žrtvovan umjesto svih njih tako da je nova skupština Izrael (Sin) Božji utemeljena na apostolima i prorocima, a sam ugaoni kamen je bio Krist Isus.

Tako će i Božje kraljevstvo biti utemeljeno na apostolima i svim prvorođencima umjesto kojih je Krist umro. Kao što su Leviti zastupali sve prvorođence Izraelovih plemena, a time i sav narod, tako će i 144000 prvorođenaca izdvojeni iz 12 plemena Izraelovih zastupati sav Izrael Božji kojemu će biti pridruženi svi narodi svijeta. Isusova doslovna ljudska žrtva je novom narodu omogućila trajno pravo na nasljedstvo Božjeg Kraljevstva.