‘JERUZALEM’ - NEBESKI GRAD

* Revidirano 4/2020 - zbog novih saznanja o nebeskom ustrojstvu je izvršena nadopuna i izmjena nekih dijelova teksta o anđelima tako da se u ovom svesku nalaze još neke otkrivene tajne neba koje po prvi puta izlaze na svjetlo dana

“Jer očekivao je grad s pravim temeljima, kojemu je graditelj i tvorac Bog“  (Hebrejima 11:10)

 

Grad je u stara vremena bio kraljevstvo nekog naroda. Tako je i Jeruzalem bio glavni grad ili kraljevstvo Izraelskog naroda. Bog je u svom naumu dao da se na zemlji izabere gora Sion koja je trebala predstavljati njegovu suverenost nad čovjekom. Ona je bila izabrana još u vrijeme Abrahama. Na toj gori  je bio izgrađen grad Šalem kojem je vladao "Melkizedek, kralj Šalema, (…) i svećenik Boga Svevišnjega" (1.Mo 14:18,19). Melkizedek je predstavljao grad dok su njegovi svećenici bili uprava tog grada. Kasnije je taj grad nazvan Jeruzalem po kojemu dobila im Božja zemaljska uprava. Njegovo ime znači 'posjed i dvostrukog mira'. Jeruzalem je jedno vrijeme imao nebesku slavu jer su kraljevi i svećenici kojisu u njemu zastupali nebesko kraljevstvo predstavljali Božji autoritet ‘neba’. To je bio grad u kojem je bio smješten Božji hram i Božje prijestolje. Samim tim je iza izgradnje ovog grada stajao sam Bog koji je tu smjestio svoju upravu.

Bez obzira što je Jeruzalem bio zemaljski grad izgrađen ljudskim rukama, on je u simboličnom smislu bio grad koji pripada nebu ili samom Bogu kao njegovom tvorcu i kralju. Nebesku slavu su mu trebali davati hram i svećenici s Levitima koji su služili u njemu te kraljev dom sa svojim pomazanim kraljem (kristom, prvim sinom Božjim) i njegovim slugama. Svi oni su bili Božji službenici koje možemo smatrati zemaljskim anđelima ili glasnicima jer su zastupali Božju svetost i njegovo pravo vladanja nad zemljom po kojoj su riječima i postupcima prenosili Božju riječ po cijeloj zemlji Izraelskoj. Njima su se ponekad pridruživali i proroci koje je Bog podizao kako bi opominjao kraljeve i svećenike. Da je riječ o zemaljskim 'anđelima' (heb. ‘mal’ákh’) je jasno iz same Biblije koja 'proroke' i 'svećenike' naziva 'anđelima Jahvinim' jer su njihove usne svojim duhovnim autoritetom trebale prenositi pouke i upute.

“Tada (prorok) Hagaj, [anđeo] Jahvin, po Jahvinu nalogu ovako reče narodu...“ (Hag 1:13)

“Usne svećenikove trebaju da čuvaju znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon, jer on je [anđeo] Jahve nad vojskama.“ (Mal 2:7)

U ovim riječima vidimo da su proroci i svećenici bili zemaljski anđeli koji su ubrojeni u Božju vojsku anđela, ali ne onih nebeskih (vanzemaljskih) vojski nego zemaljskih. S obzirom da su oni bili u Božjoj službi kao Božji službenici, ali ne i jedini koje je Bog upotrebljavao u svojim zadacima na zemlji, onda među anđele možemo ubrojiti i sve sinove Levijeve koji su bili u službi svećenika, a samim tim i u Božjoj službi obavljajući poslove oko hrama (4.Mo 4:2,3).

Ne možemo izostaviti kraljeve koji su sjedili na Božjem prijestolju kao njegovi prvi Sinovi, jer su kao vođe morali sebi prepisati Zakon i svojim zastupničkim autoritetom govoriti umjesto Boga dajući drugima zapovijedi koji su imali božansko porijeklo (5.Mo 17:18,19). Tako je npr. kralj David kao najviši knez predvodio svoje anđele (proroke, svećenike i Levite)  u obilježavanju svih praznika u kojima se davala slava i čast jedinom i pravom Bogu, što odgovara položaju prvog anđela - arhanđela. Po toj logici su njegovi anđeli bili i svi sinovi Izraelovi koje je predvodio u svojim ratnim zadacima, jer su i oni s vremena na vrijeme bili u Božjoj službi.

• Kralj - najviši knez ≈ arhanđeo
• Službenici - svećenici, Leviti, proroci, vojnici ≈ anđeli

Kad imamo ovu sliku onda bi stvarno mogli govoriti o zemaljskoj vojsci anđela, ali u jednoj nesavršenoj varijanti zbog smrtnog stanja u kojem se još uvijek nalazi čovjek. Zbog toga se ponekad u Bibliji koristi izraz 'nebeski anđeli' kako bi se znalo da nije riječ o ljudima, dok je u drugim tekstovima kontekst bio dovoljno jasan da se moglo spomenuti samo izraz 'anđeli' bez da bi se pomislilo na zemaljske anđele. Zemaljski anđeli su bili samo slika vanzemaljskih anđela, kao što su uprava Jeruzalema i njegov hram bili slika nebeske uprave i hrama. Za vrijeme Kristove vladavine to će se promijeniti pa ćemo na Zemlji imati vlastite anđele koji će pokrivati svaki dio planete i ulaziti u sastav Božje univerzalne vojske. Zato moramo uvijek imati u mislima da postoje zemaljski i nebeski (vanzemaljski) anđeli sa različitim ulogama i dužnostima. Svi su u sastavu svojih vojski koje predvode najviši knezovi, a svi zajedno su 'anđeli Jahve nad vojskama'.

Jahve (Jehova) Bog je u svom univerzumu neka bića postavio za svoje suvladare, dok su druga bića postavljena u njihovu službu. Svi Božji službenici neba i zemlje su po prirodi zadatka anđeli ili glasnici Božje svetosti i suverenosti. 

Božji anđeo je onaj koji je postavljen u službu da:

• prenosi Božju Riječ
• izvršuje naredbe po toj Riječi
• tvori Božju Riječ

Preko njih se Božji glas prenosi, čuje i vidi. Zato se zovu anđeli ili glasnici čak i kad ne moraju prenositi drugima ono što je Bog rekao. Njihova osnovna funkcija je da služe Bogu i da izvršavaju zadatke i zapovijedi koje se od njih traže na svim razinama vlasti neba i zemlje. Nebeski anđeli su zemaljskom Jeruzalemu davali još slavniji izgled od onog kojeg se moglo vidjeti doslovnim očima zahvaljujući kerubima koji su bili postavljeni za stražare na njegovim vratima (vidi 1.Kr 8:1-13; Da 4:13). Budući da je sve to odražavalo slikoviti prikaz nebeskih stvarnosti onda možemo reći da je Jeruzalem u svoje vrijeme bio obučen u nebesku slavu i to će se ponoviti.

Jeruzalem je jedno određeno vrijeme zastupao ‘kraljevstvo Jehove’ nad njegovim narodom. Jehova Bog je bio njihov nebeski kralj (2.Lje 13:8; Jr 3:17). On je u gradu smjestio svoju upravu u kojoj su služili pomazani i posvećeni muževi. U njemu je bilo Božje prijestolje na kojem su sjedili kraljevi u Davidovoj lozi. Po svim drugim Izraelskim gradovima su bili postavljeni knezovi i levitski svećenici koji su provodili duhovnu i društvenu vlast nad dodijeljenim područjem. Oni su predstavljali Božje teokratsko uređenje Jeruzalema koje je imalo vlast nad narodom, a bilo je podređeno Bogu i Božjem nebeskom i zemaljskom zastupniku, kao žena svom mužu. Ta simbolična ‘žena’ je trebala odgajati Izraelsku naciju u duhu Zakona. Međutim, upravo je ona često omalovažavala Boga i njegove zakone, čineći nevjeru i odvodeći narod u drugom pravcu. Zbog svog otpadništva oni su pali s neba na zemlju baš kao što je rekao Jeremija:

“O, kako Jehova u gnjevu svojemu oblacima zastire kćer Sionsku! S neba na zemlju bacio je ljepotu Izraelovu. U dan gnjeva svojega nije se sjećao podnožja nogu svojih.“ (Tu 2:1)

Jeruzalem je ovdje prikazan kao nebeski grad jer se u njemu nalazila vlast preko koje je Bog s neba vladao nad svojim narodom. Taj posvećeni dio zemlje je jedno vrijeme bio u sastavu neba kao podnožje Božjih nogu.

Grad je 587. g. pr.n.e. ostao bez kralja u Davidovoj lozi tako da su od tada drugi neznabožački vladari imali vlast nad njim. Nakon povratka iz babilonskog zarobljeništva Izraelci su izgradili novi hram koji je ponovno bio mjesto čija je unutrašnjost odgovarala nebeskim stvarnostima po kojima se očitovala Božja prisutnost. Stoga je slava obnovljenog Jeruzalema dosizala sve do neba i u vrijeme Isusove zemaljske službe. Zbog ponovnog otpadništva Isus je uputio oštru kritiku kad je rekao:

“Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi! Koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju! (…) A vi niste htjeli.“ (Mt 23:37)

Isus nije uputio kritiku običnom narodu niti je mislio da doslovni grad nosi krivicu, već je osudio one koji su u njemu zastupali Božju teokratsku upravu na zemlji. Zato se još u vrijeme njegovog rođenja ‘kralj Herod uznemirio i sav Jeruzalem s njim’. Kad se ovdje spominje ‘sav Jeruzalem’ onda se ne misli na sve stanovnike toga grada nego na "sve glavare svećeničke" koje je Herod ispitivao "gdje se trebao roditi Krist" (Mt 2:3,4). Prema tome, predstavnici i zastupnici  grada su bili duhovni 'Jeruzalem'.

Biblija tako spominje Jeruzalem u više simboličnih verzija kao što su: ‘gornji Jeruzalem’; ‘nebeski Jeruzalem’; ‘novi Jeruzalem’. Da bi mogli razumjeti ove biblijske izraze moramo se upoznati sa njihovim sličnosti koje možemo naći u zemaljskom Jeruzalemu.

Zemaljski Jeruzalem je bio povezan sa Bogom preko ‘gornjeg Jeruzalema’ kao Božje nebeske uprave koju sačinjavaju visoko povlašteni anđeli. Zato nebeski i zemaljski Jeruzalem moramo promatrati na dva načina:

• kao grad (područje ili mjesto)
• kao teokratsku upravu koja se nalazi u gradu (Božji službenici)

Kad piše da “Jehova živi u Jeruzalemu“ onda se misli na točno određeno mjesto ili ‘grad’ u kojem je u dalekoj prošlosti bilo postavljeno njegovo prijestolje i hram kako na nebu tako i na zemlji (Ps 135:21). No, kad čitamo da je Jeruzalem ‘žena’ ili ‘majka’ onda se misli na one osobe koji su kao upravno tijelo služili u gradu i hramu. Bog je preko svojih zastupnika živio sa tom simboličnom ‘ženom’ koja je nazvana po gradu Jeruzalemu u kojem je bila smještena. Ona je preko Saveza postala ‘majka’ Izraelske nacije ili ‘žena’ koja je rodila Bogu zemaljske ‘sinove i kćeri’ (Ez 23:4,36,37; Iz 51:17,18).

‘Ženu’ su sačinjavali svećenici koji su svoju službu obavljali preko hramskog uređenja. Čak je i kralj vršio neke svećeničke dužnosti zbog kojih je oblačio službeni svećenički plašt i oplečak od lana (1.Ljet 15:27; 2.Sa 6:13,14). Svećenici su zauzimali položaj duhovnog autoriteta kojeg im je Bog dao. Zato se Jeruzalem spominje u doslovnom i prenesenom smislu. To je slično izrazu ‘Izrael’. On se koristi u doslovnom smislu kojim se ukazuje na područje ili ‘državu’ koja ima svoje granice. U prenesenom smislu se koristi na ljude koji žive unutar tih granica kao ‘narod’. Dok je njihov doslovni grad mogao biti srušen, uprava Jeruzalema koju su sačinjavali ljudi vođeni Božjim duhom su mogli i dalje voditi Božji narod, pa čak i u zarobljeništvu, pa se moglo reći da je cijeli Izrael i Jeruzalem tada bio ‘preseljen’ na drugo mjesto (vidi 2.Kr 17:23). Budući da je Bog omogućio da se uprava tog grada vrati 537.g. pr.n.e., onda se moglo reći da je Jeruzalem tada ‘sišao s neba’ tj. od Boga, a to će se ponovno desiti prilikom uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji.

Uprava Jeruzalema je u biti onaj duhovni Jeruzalem kojeg su sačinjavali istaknuti muževi. Isus je rekao da je u prošlosti taj ‘Jeruzalem’ ubijao proroke (Mt 23:37). To znači da su njegove religiozne vođe u ulozi ‘neba’ predstavljali duhovni Jeruzalem do Isusove smrti. Zemaljski je Jeruzalem kao doslovni grad od kamena u sebi imao muževe koji su sačinjavali nebesku upravu uređenu po slici Božje univerzalne uprave. Na taj način možemo promatrati i vidjeti kako izgleda gornji ili nebeski Jeruzalem.

Taj nebeski ured ima univerzalnu vlast nad Božjim narodom koju je Bog provodio preko zemaljske uprave Jeruzalema. Iako je Bog do daljnjega odbacio tu zemaljsku upravu, kršćani su i dalje imali prednost ‘pristupati’ već postojećoj Božjoj nebeskoj upravi i to preko skupštine koja je zamijenila dotadašnju zemaljsku upravu (He 12:22-24). ‘Nebeski Jeruzalem’ je stoga centralno mjesto Božjeg univerzalnog Kraljevstva a ne (kako tvrdi Watchtower) Kraljevstvo Isusa Krista ('Otkrivenje', str. 199, WT).

Prije nego su Izraelci uspostavili kraljevstvo u gradu Jeruzalemu, imali su priliku pristupiti gori Sinaj na koji su se u gustom oblaku spustili anđeli kao predstavnici nebeskog (gornjeg) Jeruzalema. Opisujući te događaje zabilježene u 19. poglavlju druge Mojsijeve knjige, Pavle spominje da su Izraelci tada ‘pristupili opipljivoj gori što u ognju plamti, tamnom oblaku, gustoj tami i vihoru, odjekivanju trube i zvuku riječi’ (He 12:18-21). Nakon tog vidljivog očitovanja na gori Sinaj, Izraelci su mogli na gori Sion i Jeruzalemu ‘pristupati’ Bogu, a time i njegovoj nebeskoj upravi preko hramskog uređenja u kojem se i dalje očitovala Božja slava. Budući da je Isusovom smrču Bog ukinuo vidljivo hramsko uređenje, Židovski kršćani ipak nisu izgubili vezu s nebeskim ‘gradom’. Iako nisu ‘pristupili’ doslovnoj gori na kojoj se očitovala Božja slava, kršćani su trebali biti svjesni da su kroz kršćansko uređenje ‘neba’...

“... pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu i desecima tisuća anđela, u sveopćem skupu, i skupštini prvorođenaca zapisanih na nebesima, i Bogu, koji je Sudac svima, i duhovnom životu pravednika koji su učinjeni savršenima, i Isusu, posredniku novog saveza…“ (He 12:22-24)

Nebeski Jeruzalem je uprava sastavljena od Boga i visoko povlaštenih bića (serafa, keruba i poglavara) koji služe Bogu u nebeskom gradu i u hramu oko Božjeg prijestolja. Njima se u općem skupu na drugoj nižoj razini Neba pridružuju i arhanđeli sa svojim anđelima koji služe u našem univerzumu i na našoj zemlji. Kao što su drevni Izraelci u gore spomenutoj situaciji pristupili gori ‘u općem skupu’, tako na slikovit način čine i mesijanski vjernici (2.Mo 19:16,17). Naime, kao što u nastavku piše, kršćani pristupaju ‘nebeskom Jeruzalemu’ ‘u općem skupu’ bez obzira gdje se pojedinačno ili u grupama nalaze na zemlji. 

Izraelci su pristupili Mojsiju i izabranim muževima koji su imali prednost da se popnu na goru Sinaj. Kasnije su u hramu izgrađenom na gori Sion pristupali svećenicima iz Levijevog plemena koji su predstavljali Izraelove prvorođence (4.Mo 3:10,12). U drevnom Izraelu su muški pripadnici Levitskog plemena predstavljali ‘prvence’ jer je Bog ‘između sinova Izraelovih’ uzeo njih ‘umjesto svih prvorođenaca’. Oni su bili “darovani“ u službu prvosvećeniku Aronu (4.Mo 3:9,12,45). Kad su Izraelci u predvorjima hrama pristupali Bogu morali su pristupati najprije ‘skupštini prvorođenaca’. Na sličan način su i upravitelji Božje riječi - pastiri, učitelji, evanđelizatori i proroci - postavljeni u službu ‘svećenika’ pa su time kao ‘darovani’ na sebe preuzeli ulogu simboličnih ‘Levita’ – prvorođenaca (Ef 4:8,11). Zbog toga ih trebamo promatrati kao ‘skupštinu prvorođenaca’ koja je predstavljala ‘kraljevsko svećenstvo’ (1.Pe 2:9).

Kršćani stoga pristupaju ‘skupštini prvorođenaca koji su zapisani na nebesima’, što ih čini službenicima nebeske uprave, odnosno ‘svećenicima’ duhovnog hrama. Prvenci su ‘zapisani na nebesima’ jer ih Božji duh s neba izabire i postavlja u službu nad skupštinom. Zajedno sa njima svi mi imamo prednost pristupiti ‘Bogu, Sucu sviju, (…) i Isusu, posredniku novog saveza’. Zanimljivo je to što se između ostalog spominje da imamo pristup ‘i duhovnom životu pravednika koji su učinjeni savršenima’. Što to znači?

Isusovom žrtvom je poništen status grešnika i smrtnika svih onih koji su prije toga pokazivali vjeru u Božju pripremu spasenja preko obećanog potomka. Oni su umrli prije nego što su doživjeli ispunjenje obećanja, ali ih je Bog po Kristu posthumno posvetio “jer je jednim žrtvenim prinosom za sva vremena učinio savršenima one koji bivaju posvećeni“. Time su i oni, zajedno sa kršćanima iz prvog stoljeća i nama danas, učinjeni ‘savršenima’ u mjeri kojom nas Bog prihvaća za svoju djecu koja dobivaju dar vječnog života.

Mi u svom poučavanju pristupamo njima po vjeri jer smo “okruženi tolikim oblakom svjedoka“ koji nam služe kao primjer kojeg trebamo slijediti na našem kršćanskom putu (He 10:14,17,18; 11:39,40; 12:1). Iako su rani kršćani mogli pristupiti ‘nebeskom Jeruzalemu’ oni nisu gajili nadu da će po svom uskrsnuću biti odneseni u nebo i živjeti u tom gradu. To razumijemo po tome što je Pavle u istoj toj poslanici objasnio da sljedbenici Krista očekuju ‘grad’ koji će doći i uspostaviti svoju vlast na zemlji. Da bi im skrenuo pažnju na to da je dotadašnji zemaljski grad Jeruzalem na jedno određeno vrijeme izgubio svoj nebeski status i položaj pred Bogom, on im je rekao:

“... jer ovdje [na zemlji] nemamo grad koji će ostati, nego željno čekamo onaj koji će doći.“ (He 13:14)

Time je dao na znanje da oni ‘ovdje’ na zemlji očekuju grad “kojemu je graditelj i tvorac Bog“. Na isti način su u prošlosti raseljeni Izraelci očekivali da se njihov grad (uprava) vrati iz babilonskog ropstva kako bi se i oni vratili u svoju zemlju. Glavni predstavnik toga grada je sada Isus Krist koji je privremeno uzet u nebesko područje, pa kršćani očekuju da s njegovim dolaskom imaju na zemlji svoju centralnu upravu. Taj je grad Bog pripremio svima koji ga "nazivaju svojim Bogom" (He 11:10,16). Prema tome, oni nisu očekivali da će postati građani ‘nebeskog Jeruzalema’ svojim odlaskom na nebo nego da će svojim ulaskom u ‘novi Jeruzalem koji će doći’ postati njegovi građani ovdje na zemlji. Izraz 'doći s neba' znači da će taj zemaljski grad opet biti poslanik neba tako što će njegovi predstavnici biti izabrani i pomazani svetim duhom. Zatim će biti poslani da upravljaju svijetom zajedno s Isusom Kristom s kojim će tvoriti novu savršenu kopiju ‘nebeskog Jeruzalema’ smještenog u zemaljskom Jeruzalemu.

Zemaljski Jeruzalem, kojeg smo maloprije opisali, bio je po svom teokratskom uređenju samo kopija nebeskog ‘grada’. Pavle je mogao govoriti o nebeskim stvarima jer je imao nadnaravne vizije i otkrivenja. Čak je jednom prilikom bio u sili duha odnesen do ‘trećeg neba’ gdje je vjerojatno mogao vidjeti nebeski ‘grad’ kojeg je spomenuo (2.Ko 12:1-4).

Napomena: Treće nebo može biti treća razina nebeske vlasti, ali je pitanje iz koje pozicije gledanja je ono treće po redu. Ukoliko je ono treće u odnosu na prvo najviše nebo s kojeg upravlja sam Bog Univerzuma onda je Pavle dospio na treću najnižu razinu neba koje je izravno vezano za vlast nad našom planetom Zemljom.

Proroci su putem vizija imali prednost da vide nebeski (gornji) Jeruzalem ili Božju nebesku upravu koja služi u samom Nebu. Taj nebeski prostor se nalazi u centru univerzuma u kojem je Bog organizirao svoje univerzalno Kraljevstvo cijelog svemira u kojem se nalazi nebesku uprava i najsvetiji dio nebeskog ‘hrama’. Kad govorimo o tom ‘mjestu’ u nebu, onda govorimo o veličanstvenoj nebeskoj građevini. Biblija taj prostor opisuje kao ‘prebivalište’ u čijim odajama stanuje Jehova Bog (Ps 11:4; 33:13,14; Iz 6:1; 1.Kr 8:39; Am 9:6). To mjesto se sigurno razlikuju od ostatka neba jer je tu smješteno Božje univerzalno prijestolje i najviša nebeska uprava. Zato nebeski grad i njegov hram u kojem služe visoko povlašteni anđeli možemo zvati nebeski Jeruzalem koji je prisutan na tri razine Neba. Kao što je zemaljski Jeruzalem doslovno mjesto unutar kojeg je postojao duhovni grad kojeg je zastupala teokratski uređena uprava sastavljena od izabranih ljudi, tako je i s nebeskim gradom.

Nebeski ili gornji Jeruzalem je doslovno ‘mjesto’ u samom nebu u kojem je organizirano Božje teokratsko uređenje kroz različite službe i djelatnosti Božjih anđela najvišeg reda. To uređenje upravlja stvarima neba i zemlje preko svojih nebeskih i zemaljskih zastupnika. Ono što su opisali proroci u svojim vizijama su samo slike s kojima je Bog želio objaviti svoju slavu. Odvojit ćemo te slike iz teksta i povezati ih u jednu veću sliku.

“A ja sam, one godine ..., vidio Jehovu kako sjedi na prijestolju visokom i uzvišenom, a skuti su njegovi ispunjavali hram. Serafi su stajali pred njim.“ (Iz 6:1,2)  

“…i gle, prijestolje je stajalo na nebu i netko je sjedio na prijestolju. I taj koji je sjedio izgledao je kao kamen jaspis i dragi kamen crvene boje, a oko prijestolja bila je duga slična smaragdu. Oko prijestolja bila su dvadeset i četiri prijestolja, a na tim prijestoljima sjedili su dvadeset i četiri starješine obučeni u bijele haljine, sa zlatnim krunama na glavi. I iz prijestolja su izlazile munje i glasovi i gromovi. Sedam svjetiljki ognjenih gorjelo je ispred prijestolja — one predstavljaju sedam duhova Božjih. I ispred prijestolja bilo je nešto kao stakleno more, nalik na kristal. Usred prijestolja i oko prijestolja bila su četiri bića puna očiju sprijeda i straga. Prvo je biće bilo nalik lavu, drugo je biće bilo nalik mladom biku, treće je biće imalo lice nalik čovječjem, a četvrto je biće bilo nalik orlu koji leti. Svako od ta četiri bića imalo je po šest krila.  Svuda po tijelu i ispod krila bila su puna očiju.“ (Ot 4:2-8)

“Pogledah, kad ono sa sjevera udario silan vihor, velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem; usred njega, usred ognja, nešto nalik na sjajnu kovinu. Usred toga nešto kao četiri bića, obličjem slična čovjeku; svako od njih sa četiri lica, u svakoga četiri krila. (...) Ispod svoda nad njihovim glavama bijaše nešto kao kamen safir, poput prijestolja: na tom kao prijestolju, gore na njemu, kao neki čovjek. (...) Kerubini podigoše krila i točkovi se digoše za njima, a Slava Boga Izraelova lebdijaše nad njima.“ (Ez 1:4-6,26; 11:22)

“I odvede me u božanskom viđenju u zemlju Izraelovu te me (ruka Jahvina) postavi na veoma visoku goru: Na njoj, s južne strane, bijaše nešto kao sazidan grad (hram). Povede me onamo, i gle: čovjek, sjajan kao mjed, stajaše na vratima... Od zastora na vratima (Svetinje) do Svetinje nad svetinjama unutra i izvana bila je urešena cijela stijena unaokolo unutra i izvana. Bili su načinjeni kerubini ... Svaki je kerubin (s dva krila) imao dva lica...“ (Ez 40:2,3; 41:17,18; usporedi 2.Mo 25:20; 1.Kr 6:23,24)

“I vidjeh, i gle, Janje (čovjek Isus Krist, najviši knez, kralj) stajaše na gori Sionskoj i s njim sto i četrdeset i četiri tisuće... I vidjeh veliko bijelo prijestolje i onoga što sjede na nj... I vidjeh prijestolja - onima što sjedoše na njih dano je da sude...“ (Ot 14:1; 20:4,11)

Iz ovih slika bi mogli razabrati kako funkcionira nebeski grad u kojem prebiva Bog zajedno sa svojom nebeskom upravom koja upravlja cijelim univerzumom. U svemiru postoji i najniža razina upravljačke vlasti smještena na planeti Zemlji, a vjerojatno i na drugim planetima. Gledište da život postoji i na drugim planetima se ne zasniva samo na znanstvenim pretpostavkama nego i na temelju biblijskih činjenica koje se kriju u sistemu kojim Bog preko svojih nebeskih službenika upravlja cijelim svojim univerzumom. U tom će slučaju Isus kao predstavnik Zemlje pred Bogom, biti samo jedan od najviših knezova u svemiru, jer bi svaka takva planeta imala svog najvišeg kneza.

Upravu uz Boga čine 24 poglavara (starješine) te serafi i kerubi s kojima služe ostali anđeli. Oni su podijeljeni na dvije najsvetije razine hrama. Naime, nebeski hram je podijeljen na Svetinju nad svetinjama u kojem je Bog sa svojim serafima, te Svetinju u kojoj služe 24 poglavara sa svojim kerubima. Treći dio hrama je trijem u kojem je postavljena 3. razina nebeske uprave koju predvode arhanđeli sa kerubima sa dva krila. Da bi oni mogli upravljati cijelim univerzumom Bog je osmislio razgranatu hijerarhiju vlasti koja se u više razina prenosi na poglavare i anđele višeg i nižeg reda sve do zemaljske uprave koja predstavlja predvorje hrama u sastavu svetog mjesta namijenjenog za zemaljske anđele. Zemaljski trijem je "podnožje Božjih nogu" pa samim tim pripada nebeskoj upravi. Kerubi su ujedno spona između dvije razine tako da neki od njih trebaju surađivati sa zemaljskom upravom anđela.

Kad malo bolje razmotrimo vizije neba i zemlje prvo ćemo zapaziti da na sve tri razine vlasti postoje:

• bića koja sjede na svojim prijestoljima (Bog, poglavari, prvi knezovi) 
• bića sa različitim brojem krila koja stoje oko tih prijestolja (serafi, kerubi)

... iz čega proizlazi slijedeća slika:

• 1. razina Neba - Bog sjedi na svom prijestolju okružen serafima s šest krila
• 2. razina Neba - 24 poglavara sjede na Božjem prijestolju okruženi kerubima s četiri krila
• 3. razina Neba - Najviši knezovi sjede na Božjem prijestolju okruženi kerubima s dva krila

Ovakva slika se može vidjeti samo kad se usporede sveti spisi u kombinaciji sa vizijama proroka Izaije, Ezekijela i apostola Ivana. One se razlikuju jedna od druge tako da ne možemo iz jedne vizije dobiti sve potrebne informacije. Zato moramo vizije ugraditi jednu u drugu kako bi dobili potpuniju sliku. Tek kad to učinimo dobivamo sliku u kojoj se jedan detalj iz jedne viziju uklapa uz detalj druge vizije. Takvom rekonstrukcijom dobivamo uvid u teokratsko funkcioniranje neba i zemlje. To je razlog što mnogi do sada nisu ovo vidjeli iako su više puta pročitali Bibliju. No, sa ovom slikom ćemo vidjeti još puno toga što je bilo sakriveno na nebu. 

Adam je sa svojom djecom trebao biti besmrtan. Kao 'najviši knez' na zemlji je trebao predvoditi zemaljsku upravu sastavljenu od različitih vrsta službenika ili zemaljskih anđela (glasnika). Već smo vidjeli da su proroci i svećenici i ostali Božji službenici u Izraelu smatrani 'anđelima Jahve nad vojskama' koje je predvodio zemaljski najviši knez. Taj isti knez (kralj) je bio na čelu svog naroda iz kojeg su se uzimali ljudi za službe u sastavu uprave grada i hrama, dok su najveći broj službenika sačinjavali sluge i vojnici kao izvršioci. Sve njih se moglo smatrati zemaljskim anđelima jer su svojom službom učestvovali u razglašavanju Božje suverenosti i svetosti pretvarajući Božju riječ i zapovijed u djelo. Uzmimo u obzir da je država Izrael bila slika koja je trebala prikazivati cijelu planetu pod Božjom nebeskom upravom koju očekujemo. 

Ova opcija uzima u obzir da je Mesija Jehošua (Isus), sin Josipov, pobijedio smrt i stao na to mjesto prvog Sina, te će predvoditi svoje zemaljske "izabrane anđele", najprije kao kralj, a poslije najvjerojatnije kao najviši knez (arhanđeo) koji će preko svojih knezova upravljati ljudskim društvom na cijeloj planeti (1.Tim 5:21). Dok se to ne ostvari, na zemlji će i dalje postojati službe drugih (vanzemaljskih) anđela koji su sa svojim arhanđelom Mihaelom poslani od Boga da služe interesima ljudi pozvanih da naslijede Božje kraljevstvo. Oni će i nakon toga služiti u tom svojstvu kao čuvari i zaštitnici Božje suverenosti i svetosti na zemlji u službi prvog Sina, Isusa Krista i njegovih anđela. Samim tim će između nebeske uprave 3. razine i zemaljske uprave postojati zajedničko posredništvo pod vodstvom Poglavara 2. razine vlasti. Identitet tog nebeskog poglavara nam nije otkriven ali se krije u upravi Neba koja se nalazi na 2. razini:

• uprava 1. reda - Bog na prijestolju i serafi, hramski službenici
• 〈Svetinja nad svetinjama〉
• uprava 2. reda - 24 poglavara na prijestoljima i kerubi, hramski službenici
• 〈Svetinja〉
• uprava 3. reda - Arhanđeli na prijestoljima i kerubi, hramski službenici
• 〈Trijem〉

Ovakva teokratska struktura ima smisao samo ako se prva razina vlasti prenosi i širi na slijedeće razine čiji se broj 'uprava' mnogostruko povećava. Npr. 1. uprava ima samo jednog univerzalnog poglavara, vrhovnog Boga. Njegova se vlast prenosi na slijedeću razinu koja se povećava na 24 poglavara koji upravljaju samo s jednom od 24 zone univerzuma. Zatim, svaki od njih unutar svoje zone također širi svoju vlast na veći broj uprava na slijedećoj nižoj razini koja bi bila u rukama najviših knezova, pa bi ta zadnja treća razina nebeske vlasti bila najraširenija jer bi bila rasprostranjena po cijelom svemiru i vezana za planete na kojima je stvoren ljudski život koji je jedini razlog zašto postoji svemir. Za sada znamo da našu planetu predvodi arhanđeo Mihael ali i onaj arhanđeo koji je nakon Adamovog pada odvojen od Mihaela te dobio vlast nad jednim dijelom čovječanstva. Zato na zemlji koja je vanjski trijem postoje dvije različite uprave neba i zemlje koju nadgledavaju njihovi nebeski upravitelji. Jedna je upredana ljudima koji upravljaju svim narodima osim izabranog naroda Izrael koji je predan u ruke izabranom kralju i bio uređen po teokratskom sistemu Neba. Tu zemaljsku upravu će na kraju predvoditi Mesija Jehoshua (Krist Isus) na našoj planeti koja je vanjsko predvoreje hrama za pristup ljudi koji dolaze pred Boga preko svojih poglavara.

Usporedimo to sa jednom državom gdje centralna vlada s predsjednikom upravlja cijelom zemljom. Da bi sa svojom upravom mogao uspješno provoditi svoju vlast, predsjednik je svoju zemlju podijelio na 24 regije (županije) nad kojima je postavio po jednog poglavara - župana. Svaki od njih sa svojim pomoćnicima nadgledava sve gradove u svojoj regiji s kojima upravljaju izabrani prvi knezovi - gradonačelnici. U tom slučaju bi naša planeta bila samo jedna od takvih gradova pa nikao ne bi bila jedino mjesto za život u svemiru nego samo jedna od mnogih kojima bi upravljao Bog preko svoje hijerarhijske uprave. Kao što je i grad podijeljen na kotareve kojim upravljaju predsjednici mjesnih odbora tako bi i grad-kraljevstvo na zemlji bio podijeljen na narode, plemena i obitelji kojim upravljaju knezovi pod vodstvom najvišeg kneza.

U biti, kad bi Bog vladao samo nad našom civilizacijom tada bi bio izjednačen sa anđeoskim knezom iz protivničkog tabora koji ima mogućnost da sam vlada svijetom sa svojim anđelima čiji broj je jako mali. Naime broj službenika s kojima raspolaže sotonski (protivnički) knez je samo jedan mali i neznatni dio za razliku od svih anđela s kojima Bog raspolaže. Kad je Isus rekao da može "pozvati više od 12 legija anđela", a legija je u to vrijeme brojala prosječno 5000 vojnika, onda bi to bio broj od 60000 anđela, što znači da je suprotna strana morala imati najviše toliko anđela (Mt 26:53). Bogu onda uopće ne treba toliko veliko ustrojstvo samo za potrebe jedne planete. Međutim broj od 'mirijade mirijada' (100 milijuna) anđela koji nije konačan broj, pokazuje da Zemlja očito nije jedino mjesto u našoj galaktici ili u našem Nebu nad kojim je Bog trebao postaviti svoju vlast (Ot 5:11). Kad bi Zemlja bila jedini živi planet, onda bi nebesko ustrojstvo izgledalo kao kad bi na ovoj planeti imali svjetsku vladu sa stotinu tisuća viših i nižih službenika koji iz jedne sofisticirane građevine upravljaju samo jednom malom oazom u pustinji u kojoj živi jedno malobrojno pleme Bušmana, s tim da je ostatak planete prekriven beživotnom pustinjom. Takvo nesrazmjerno hijerarhijsko ustrojstvo u tom slučaju nema smisla.

Dovoljno je zamisliti da se Zemlja nalazi u galaksiji koja ima preko nekoliko tisuća sunčevih sistema oko kojih kruže planete na kojima Bog može stvoriti uvjete za život. Ako je u toj galaksiji naša planeta za sada jedina na kojoj je stvoren život, što je onda sa stotinu milijardi drugih galaksija u kojima u svakoj od njih ima mnoštvo planeta koje su stvorene s određenom svrhom? Svrha postojanja sunčevih sistema je da u njima kruže planete oko Sunca, izvora svjetla i topline, kako bi se mogao podržavati život. Da nije tako, u cijelom svemiru bi postojao samo jedna galaksija sa našim sunčevim sistemom. Ostatak svemira uopće ne bi imao smisao svog postojanja ukoliko u njemu ne postoji razumni oblik života.

Bog je jedini vladar cijelog univerzuma i u Bibliji često nailazimo na njegovu izjavu da je On stvoritelj Neba i Zemlje, a time i Suveren svega. S obzirom da spominje Zemlju jer je ona živi planet, da li onda spominje Nebo kao živi kosmos jer je u njemu također prisutan život na drugim planetima? Kakav zaključak možemo izvući iz Biblije? Razmotrimo samo dva citata:

“Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova.“ (1.Mo 2:1)

Pisac knjige Postanka je imao u mislima vojsku živih bića koja ispunjava Nebo i Zemlju. Znao je da neka anđeoska bića dolaze s neba u kojem se nalaze bezbrojne zvijezde pa je razumljivo da je njihovo prebivalište bilo na sličnim nebeskim planetima, a ne u zrakopraznom prostoru neba. Osim toga Bog nije ljudima spominjao onaj dio neba kojeg oni nisu mogli vidjeti svojim očima, a u kojem On prebiva sa svojim najuzvišenijim anđeoskim bićima, tako da se podrazumijeva da On ukazuje na onu 'vojsku nebesku' koja ispunjava taj vidljivi nebeski prostor svemira. U tom svjetlu čitamo:

“Ovako govori Jahve, Bog, koji stvori i razastrije nebesa, koji rasprostrije zemlju i njeno raslinje, koji dade dah narodima na njoj i dah bićima što njome hode.... Ja sam onaj, koji je načinio zemlju i na njoj ljude stvorio, ruke su moje razapele nebo, i svoj vojski njegovoj dao sam zapovijed.“ (Iz 45:2,12)

• Zemlja ⇒  ljudi, narodi, zemaljska bića
• Nebo ⇒ vojska nebeskih bića

Vidimo da Bog spominje zemlju samo zato što je na njoj stvorio život. Ona je samim tim više od neke beživotne planete. Da li onda ima smisla spominjati nebo tj. vidljivo nebesko prostranstvo ispunjeno bezbrojnim nebeskim objektima, zvijezdama i planetima, ako bi svemir bio beživotno prostranstvo? To ne bi imalo smisla. Nebo dobiva smisao samo ako se u njemu nalaze različita bića kao i na našoj planeti. Moguće je da su neki od njih, kao glasnici (anđeli) od krvi i mesa, dolazili na našu planetu (vidi 1.Moj 18:1-8; Suci 13:11).

Zato u gornjem citatu vidimo da Bog u kontekstu neba spominje nebesku vojsku kojoj je dao zapovijed. Ta zapovijed uključuje nešto što je trebalo imati trajnu radnju. Naime, Zemlja je samo jedna planeta u tom nebu na kojoj je Bog stvorio čovjeka i dao mu zapovijed da trajno upravlja s njom. Budući da je s neba na zemlju slao neke anđele koji su imali isto ljudsko obličje, onda je ljudima ipak neizravno dao do znanja da je Nebo ispunjeno životom i nastanjeno bićima kojima je također dao zapovijed da upravljaju drugim planetima. Njihov broj je toliki da svi zajedno sačinjavaju ogromnu nebesku vojsku kojoj se trebao pridružiti i Adam sa svojom službenicima (anđelima). Međutim, 

Samo ukoliko je nebo bilo poput živog organizma kao i naša planeta, onda ga je Bog mogao isticati kao i Zemlju na kojoj je stvorio život. Bog ne bi mogao pred ljudima isticati slavu beživotnog svemira, ako je Zemlja dokaz da se na sličnim planetima mogu stvarati uvjeti za život ljudskih bića? Zato On nije stvorio beživotna prostranstva svemira jer takva mrtva materija bez svrhe života gubi na stvaralačkoj slavi.

Kao što naš sunčev sistem ne bi imao slavu bez planete Zemlje tako je i sa cijelim svemirom i milijardama galaksija. Zemlja u tolikom svemiru bi bila kao kapljica vode na Marsu. Iako bi u toj kapljici bilo živih mikroorganizama, mi bi taj planet i dalje smatrali mrtvim planetom. Tako bi izgledao i naš beskrajni svemir ako bi naša Zemlja bila jedini živi planet. Zar bi se onda Bog mogao veličati u slavi kao Stvoritelj i izvor života, ako bi cijeli svemir bio beživotni sustav koji ničemu ne služi. Naime, jedan planet kao Zemlja je dokaz da život može biti prisutan u cijelom svemiru, a ako nema takvih živih planeta, onda je Bog odustao od svoje uloge da stvara živa bića i preko njih širi svoje kraljevstvo i daje svrhu planetarnim, zvjezdanim i galaktičkim sistemima. Kad bi Božju vlast sveli samo na Zemlju, tada Mu ne bi trebala tolika moćna i ogromna uprava sa svim postojećim službenicima kako bi nadgledavao i upravljao ljudima na jednoj planeti koja je samo zrno prašine u tom ogromnom svemiru. Ne bi mu bili potrebni ni serafi ni kerubi jer bi mogao sam upravljati Zemljom preko jednog moćnog anđela i nekoliko izabranih ljudi kojima bi dao moć i znanje.

Uzmimo u obzir i to da Bog ne vlada nad svojim poglavarima, serafima i kerubima. Oni su dio njegove uprave preko kojih vlada nad ljudskim bićima koja mogu živjeti na planetima, tako da su ljudi u svemiru jedina bića nad kojima se vlada i koja su stvorena da oživotvore njegov ogromni svemir. Njegovo kraljevstvo ima svrhu samo ako postoje ljudska bića nad kojima se vlada. Zato je čovjek jedinstveno i značajno biće zbog kojega je Bog stvorio, ne samo Zemlju nego i njeno Nebo u galaktičkoj formaciji. Samo s takvim Nebom u kojem postoji život je Bog mogao isticati svoju jedinstvenost. Zato bi i sva druga nebesa u galaktičkim formacijama trebala u sebi sadržavati život kako bi Božje kraljevstvo obuhvatilo cijeli svemir koji je očito stvoren sa tom svrhom.

S druge strane, ukoliko jedan od velikih knezova ili kerub koji je dobio vlast nad Zemljom upravlja jedinim mjestom u svemiru na kojem postoji život, onda je on značajniji od Boga. Kad u svemiru ne bi postojao život na drugim planetima, onda Božje isticanje svoje vlasti nad Nebom bi bilo potpuno beznačajno jer bi ispalo da je jedino mjesto s živim bićima morao dati u ruke degradiranom anđelu i njegovom taboru kojeg je postavio u neprijateljski status, pa bi sotonska (protivnička) uprava tada imala puno veće područje vlasti od Boga koji je na ovoj planeti uvijek imao samo mali broj svojih vjernih podanika. Ukoliko je Bog neovisnoj upravi i njegovim anđelima čak i privremeno predao vlast nad jedinim oblikom razumnog života u svemiru tada bi Stvoritelj uglavnom vladao samo nad beskrajnom mrtvom materijom u tom svemiru. Cijela struktura Božjih nebeskih poglavara i službenika bi tada bila izvan službe. I na kraju Isusove vladavine Bog bi morao zahvaliti tom čovjeku što Mu je bio vjeran i vratio mu vlast nad Zemljom. Naravno da ova slika beživotnog svemira nema smisla.

Upravo zbog tako velikog svemira Bogu je potrebno puno više vladara na više razina vlasti. Omjer njegove ogromne vlasti nad univerzumom je nemoguće mjeriti sa mjerom vlasti jednog anđela koji bi vladao područjem samo jedne planete. Sve ovo upućuje na pomisao kako u svemiru postoje mnoge civilizacije zbog kojih postoji savršeno ustrojena nebeska uprava koja je toliko dobro razgranata na više razina da može pokrivati cijeli svemir. Božja veličina i moć dolazi do izražaja tek kad shvatimo da On vlada sa milijardama zvjezdanih sustava u kojima mogu postojati planete na kojima je stvoren život. S tih planeta na kojima već vlada Božje kraljevstvo su na našu planetu vjerojatno dolazili Božji službenici (anđeli) s drugih planeta koji su uzdignuti u viši stupanj vlasti kao i Isus Krist. Kao što Bog nije stvorio Zemlju “kao pustinju nego da se na njoj prebiva“, tako je i sa ostalim dijelom svemira zbog kojih je Bog stvorio moćna bića i predao im upravu nad cijelim Nebom kao što je čovjeku povjerio upravu nad Zemljom (Iz 45:18; 1.Mo 1:28). Oni mogu u svoju upravu uzimati izabrane ljude sa njihovih planeta i postavljati ih u službenike Neba s kojima izvršavaju razne zadatke na planetima unutar svog galaktičkog Neba.

Mi za sada možemo govoriti samo o našoj planeti koja tek očekuje da se na njoj jednom zauvijek uspostavi Božje prijestolje. Božje kraljevstvo upravlja Nebom ali još ne upravlja Zemljom. Zato nas je Isus uputio da molimo Boga 'da dođe njegovo kraljevstvo i da njegova volja bude na zemlji kao na nebu' (Mt 6:10). Mnogi se pitaju što će biti s Isusom kad na kraju svoje vladavine preda Bogu svoje krunu. U nastavku ćemo vidjeti da tada više neće biti potrebno sadašnje ustrojstvo nebeske vlasti koja je bila formirana samo privremeno dok čovječanstvo ne stekne stupanj savršenosti koji je potreban da Zemlja uđe u sastav Božjeg kraljevstva. Preostaje nam još mesijansko kraljevstvo s kojim će Bog preko Mesije, drugog Adama čovječanstvo vratiti na početnu točku, nakon čega će biti zauvijek biti postavljena jedna nova uprava. Pod tom novom zemaljskom upravom će ljudi svojim stvaralačkim sposobnostima stvoriti nezamislive stvari s kojima će odražavati svog Stvoritelja jer je u njih ugradio svoju želju i potrebu da stvaraju i oblikuju materiju. Tu sposobnost imaju i bića koja su daleko iznad čovjeka, pa ćemo najprije istražiti svrhu njihovog postojanja kako bi shvatili smisao našeg postojanja.

“Načinimo čovjeka na sliku svoju“

On se također obraćao svojem vijeću najviših anđela. Nakon što je svaki pojedinačni zadatak izvršen "vidio je Bog da je dobro". Na kraju je Bog "pogledao sve što je načinio, i gle, bilo je vrlo dobro" (1.Mo 1:26). Kad je rekao da je “njegova ruka to načinila“, onda ta 'ruka' može predstavljati njegov moćni stvaralački duh ali ponekad i anđele koje je upotrebljavao kao produžene 'ruke' u tim i u drugim zadacima. To otkrivamo u slijedećem citatu:

“I Mojsije je rekao narodu: “Sjećajte se ovoga dana u koji ste izašli iz Egipta, iz kuće ropske, jer vas je snagom ruke svoje Jehova izveo odande.“  (2.Mo 13:3)

Tko je upotrjebljen kao Božja 'ruka'? To su bili anđeli koji su se koristili snagom koju im je dao Bog. Njih je predvodio jedan od izabranih arhanđela s kojim su surađivali kerubi. Taj arhanđeo (najvjerojatnije Mihael) je zastupao Boga i izgovarao Božje riječi koje su Izraelci morali slušati kako bi mogli izbjeći nevolje koje su pogodile Egipćane, a također i sve ostale zapovjedi koje su kasnije dobili posredstvom tog anđela. Zato je Izraelcima jedan od najviših poglavara 2. reda vlasti prenio Božju riječ koja glasi:

“Evo, šaljem pred tobom anđela da te čuva na putu i dovede te na mjesto koje sam pripremio. Čuvaj ga se i slušaj glas njegov. Nemoj se buniti protiv njega, jer vam neće oprostiti prijestupe. On nosi ime moje.“ (2.Mo 23:20,21)

Anđeo koji nosi Božje ime, ujedno nosi i Božji autoritet pa može umjesto Boga koristiti svoju moć da činiti čuda. Tu moć je dobio i nije ju smio zloupotrijebiti. S takvom moćnom silom su mogli činiti ono što je Bog zahtijevao od njih. Pogledajmo jedan primjer. Bog je rekao Mojsiju:

“Sada ćeš vidjeti što ću učiniti faraonu. Prisiljen rukom jakom pustit će ih, prisiljen rukom jakom istjerat će ih iz zemlje svoje.” (2.Mo 6:1)

Što je ta ‘ruka’ činila? Mojsije je rekao:

“Stoga smo zavapili k Jehovi i on je čuo naš glas te je poslao anđela i izveo nas iz Egipta.“ (4.Mo 20:16)

Što je taj anđeo kao Božja ‘ruka’ mogao činiti? Jehova, koji je poslao tog anđela je rekao:

“… i umnožit ću znakove svoje i čuda svoja u zemlji egipatskoj. Ali faraon vas neće poslušati. Stoga će Egipat osjetiti na sebi ruku moju.“ (2.Mo 7:3,4)

Očito je ta 'ruka' mogla činiti čuda. Kad je Mojsije po Božjoj zapovijedi bacio štap koji se pretvorio u zmiju, to je bilo čudo. Da li je Bog osobno izveo to čudo? Ne. Iza toga je stajao anđeo sa moćnim sposobnostima koja čovjek nema. Zašto to možemo tvrditi? Uzmimo u obzir da su i egipatski vračari koji se bave magijom uspjeli štapove pretvoriti u zmije? Tko je stajao iza njihovih čuda? Očito moćni anđeo koji je stvoren sa tom sposobnošću da upravlja određenim natprirodnim zakonima oblikovanja materije po kojima može učiniti nešto što se ne može desiti prirodnim putem. Budući da je prije ovoga Bog rekao Mojsiju da će učiniti da 'otvrdne srce faraona', onda je moguće da su iza čuda egipatskih vračara stajali Božji anđeli, a ne demoni, iako i njihovi demonski knezovi imaju tu istu moć koju zloupotrebljavaju (2.Mo 4:21).

Nakon pretvaranja štapa u zmije su i Mojsije i vračari mogli pretvoriti vodu u krv i izvesti žabe u velikom broju na zemlju egipatsku (vidi 2.Mo 7:20-22; 8:5-7). Međutim, kod četvrtog čuda vračari nisu mogli izvesti ono što je mogao izvesti Mojsije, a to je pretvaranje praha u kukce (2.Mo 8:16-18). Naime, faraonovo srce je već otvrdnulo pa je Božji anđeo na taj način učinio da egipatski vračari i njihovi bogovi izgube svoj ugled, a ujedno uzdigne Mojsija koji je zastupao pravog Boga.

No, ukoliko je demonski knez stajao iza vračara preko kojih je pretvorio štap u zmiju, onda je mogao i prah pretvoriti u kukce, jer takvo nešto mogu učiniti čak i današnji magičari koji svoje vještine izvode u javnosti na ulicama i pozornicama. Neki od njih su mogli pretvoriti papar u muhe, hodati po vodi, levitirati u zraku, nestajati i u tom trenutku biti na drugom mjestu pa čak iz prazne korpe izbaciti stotine riba na zaprepaštenje ljudi koji su to gledali. Sve je to zabilježeno kamerom i prikazano ljudima diljem svijeta. To samo govori da su čuda moguća i da su ona stvarna te da iza njih stoje bića koja mogu vladati fizikalnim (naravnim) i nadnaravnim zakonima. 

Bog je u tom slučaju svojim ‘rukom’ preko svojih anđela s razlogom spriječio egipatske vračare da imaju pomoć anđela. Kad su vračari vidjeli da oni više ne mogu ponoviti ono što je učinio Mojsije, onda su rekli:

“To je prst Božji!“ (2.Mo 8:19)

Taj ‘prst’ je sila iza koje su stajali Božji anđeli sa sposobnošću i moći koju su dobili od Boga da vladaju i upravljaju fizikalnim zakonima materije i prostora, tako da se može konstatirati da je Bog uzročnik svih tih čuda koje su oni mogli činiti. Za nas su to čuda jer ih ne možemo objasniti prirodnim zakonima, no za viša bića su to sposobnosti kojima ih je osposobio Bog da bi pri izvršavanju svojih zadataka mogli oblikovati materiju i energiju unutar prostora i vremena koje naše oči, zbog svoje tromosti, ne mogu vidjeti.

Uzmimo u obzir da je savršeno ljudsko društvo pod vodstvom Adama, sina Božjeg, moglo samostalno upravljati Zemljom i da im ne bi trebali strani (vanzemaljski) anđeli, jer bi Adam kao predvodnik svojih zemaljskih anđela upravljao zemljom pod direktnom upravom svog nebeskog poglavara s 2. razine vlasti i njegovih keruba. Adam je trebao biti predvodnik u stvaranju savršene civilizacije i oblikovanju materije u sve što bi  čovjek mogao osmisliti svojim razumom.

To samo po sebi nameće zaključak da je Bog najvišim anđelima koji služe oko njegovog prijestolja dao prednost da s njim učestvuju u čudima stvaranja. Iako su i oni mogli posredovati pri stvaranju Bog je na kraju mogao reći:

 “Moja je ruka položila temelj zemlji, moja je desnica rasprostrla nebesa.“ (Iz 48:13)

Možemo slobodno ustvrditi da je Bog svojim najvišim nebeskim bićima iz 1. i 2. reda vlasti dao da budu njegova ‘ruka’ ili ‘desnica’ s kojom je činio čuda oblikovanja zemlje i svih životnih oblika. Ako ih je stvorio sa mudrošću onda im je dao i sposobnost da tu mudrost upotrijebe u stvaranju i kreiranju kao što ju je dao i čovjeku. Ne bi imalo smisla da imaju visoko razvijenu ili ugrađenu inteligenciju, a da samo stoje uz Boga i klanjaju mu se. Razlika je u tome što čovjek može svoju inteligenciju za stvaranje i oblikovanje materije koristiti samo pod prirodnim zakonima koji ga okružuju, dok viša bića mogu koristiti i natprirodne zakone za svoja djela.

Čovjek je stvoren na sliku Božju, ali ne samo na njegovu sliku nego i na sliku Božjih sinova (najviših poglavara) koja služe u njegovoj blizini. Svi 'sinovi Božji' kojih ima 24, imaju pred Bogom status Božjeg sina (imenica muškog roda u jednini), kao što su svi Izraelci po istaknutim prvorođencima imali taj isti status pa ih je Bog nazvao svojim 'prvorođenim Sinom' (2.Mo 4:22). U tom smislu možemo reći da je Bog rekao svojem nebeskom 'Sinu' tj. Sinovima:

“Načinimo čovjeka na sliku svoju, nama sličnog…“ (1.Moj 1:26)

Ovo je rekao sam Bog, a ne jedan od njegovih sinova, pa je On začetnik stvaranja svega pa i čovjeka. S druge strane, Bog je ovo mogao reći svakom od svojih nebeskih sinova pojedinačno kako bi oni bili začetnici ljudskog života na planetima kao što je naša Zemlja. Ovo nije moja ideja nego nešto sasvim realno, pa ćemo ovu tematiku razraditi kroz nekoliko slijedećih podnaslova.

Pretpostavljam da je Bog najprije stvorio svemir koji je trebao biti dom i okruženje bezbrojnim bićima. Zatim je izgradio i uredio boravište za svoje najbliže suradnike serafe. Kad ih je stvorio oni su mu trebali služiti kao stvaralačko tijelo za oblikovanje materije i antimaterije po cijelom svemiru. Već smo konstatirali da su oni njegovi suradnici poput 'žene' pa je preko njih stvorio (rodio) svoje prve Sinove i postavio ih kao najviše poglavare na 24 prijestolja kako bi svaki u svom području upravljao jednim dijelom univerzuma. Uz njih je stvorio kerube koji su trebali biti njihova uprava (žena) s kojom su mogli učestvovati u oblikovanju i održavanja života na planetima širom svemira.

Zato se Bog obraća njima, svojim prvim Sinovima kao poglavarima njegovog kraljevstva, od kojih traži da s Njim “načine čovjeka“ koji je trebao biti njihov zemaljski Sin. Svaki od njih je tako mogao biti učesnik u stvaranju svojih zemaljskih sinova koji su poput Adama trebali stvoriti svoje potomstvo i upravljati svim stvarstvom na svojim planetima. Bez obzira što su svi oni mogli sa moćnom silom svog Stvoritelja učestvovati u stvaranju svih nižih životnih vrsta i samog čovjeka, Bog je jedini Stvoritelj pa se u Pismu konstatira:

“I Bog stvori čovjeka…” (st. 27)

Bog je mogao sam stvoriti čovjeka, ali je razumno zaključiti da je pri tome koristio svoju božansku mudrost i moć koju je ugradio u svoje nebeske Sinove. Stoga je Adam po jednom od njih bio Božji zemaljski Sin. Uzmimo u obzir da je Bog mogao pojedinačno stvoriti sve nas od zemaljskog praha kao što je stvorio prvog čovjeka, ali je ipak to učinio preko svojih zemaljskih stvorenja, naših roditelja. Zato u Bibliji čitamo da nas je Bog načinio u utrobi naše majke:

“Onaj koji me stvorio u trbuhu, nije li i njih također načinio? To je isti Bog koji nas je oblikovao u utrobi.” (Job 31:15)

Da bi stvorio sve nas, On je sa svojim nebeskim Sinom najprije stvorio prvog čovjeka i ženu sa sposobnostima rađanja, pa možemo reći da su njegov zemaljski Sin Adam sa svojom ženom bili Božji suradnici i posrednici pri početnom oblikovanju materije u utrobi i stvaranju čovječanstva. Bog je stvorio zakone reprodukcije za nastajanje živih bića i ugradio ih u spolne stanice. Da li je onda Bog rekao prvim ljudima, čovjeku i ženi:

“načinimo čovjeka”?

Na neki način je to rekao kad im je zapovjedio:

“rađajte se i množite…”

…tako da Bog može s pravom reći da je on naš Stvoritelj koji nas je stvorio i oblikovao u utrobi. Ali to nikako ne isključuje naše roditelje.

Na isti način je Bog mogao zapovijedati svojim nebeskim Sinovima da sa svojim kerubima posreduju u planiranju, kreiranju biljnog i životinjskog svijeta. Na kraju su od Boga dobili zapovijed da (na izabranim planetima) stvore i samog čovjeka po Božjem obličju. To nisu mogli sami od sebe, kao što ni čovjek ne može bez žene stvoriti dijete. Zato, da bi mogli stvarati, morali su ujediniti svoje različite uloge i sposobnosti sa Božjim stvaralačkim duhom. Tako je jedan od nebeskih Sinova sa svojim kerubima stvorio čovjeka na našoj planeti kojemu je Bog udahnuo život.

Mi ne znamo detalje kako je stvoren čovjek i na koji način su u tome učestvovali njegovi Sinovi kojim je rekao: “načinimo čovjeka”, ali znamo da Bog stoji iza tog i takvog stvaranja na svim planetima koja je od samog početka planirao za život. Uzmimo u obzir da je On stvorio nebeska razumna i moćna bića sa ogromnim znanjem i sposobnostima za kreiranje i oblikovanje materije po zakonima koja je On stvorio, tako da su oni mogli direktno učestvovati u planiranju i stvaranju svega pretvaranjem energije u materiju i antimateriju te oblikovanjem materije po nacrtu ugrađene u kemijske elemente i genome. Budući da On stoji iza svega što je stvoreno, pa makar se koristio sposobnostima svojih moćnih bića, onda može s pravom reći da je jedino On sve stvorio jer je on početak i svršetak svega što je stvoreno.

Kako se u sve ovo uklapaju riječi koje je zapisao prorok Izaija?

“Ovako govori Jahve, otkupitelj tvoj i tvorac tvoj od utrobe: "Ja sam Jahve koji sve sam činim, koji je sam nebesa razapeo i učvrstio zemlju sam od sebe (bez pomoći ičije).” (Izaija 44:24)

Kad bi ove riječi odvojili od konteksta onda bi mogli pomisliti da je Bog sve sam stvarao i da nije u to uključivao svoje istaknute anđele. No, što vidimo u prvom dijelu rečenice? Tu Bog kaže da je stvorio narod, odnosno ljude koji su sačinjavali Izrael. No, činjenica je da ih nije stvorio direktno od praha zemaljskoga nego indirektno posredstvom reprodukcije razumnih zemaljskih bića stvorenih po njegovoj slici, pa onda očito možemo konstatirati da je i sve ostalo stvarao posredstvom svojih nebeskih, njemu sličnih, razumnih bića, ali vlastitom snagom. 

Zašto onda Bog kaže da je nebesa i zemlju sam stvorio i učvrstio bez ičije pomoći? Treba uzeti u obzir da se Bog ovdje obraća Izraelu kojem je želio ukazati da je On jedini pravi Bog koji je odgovoran za sve što je stvorio. On im to želi posebno naglasiti jer su oni uz Jehovu, svog Boga, u međuvremenu počeli obožavati i bogove Kananeja, čime su obezvrijedili Jehovu kao jednog i jedinog Boga. Neki Izraelci su očito smatrali i ove druge bogove uzročnicima stvaranja i održavanja života na zemlji koji su kao Božji pomagači zaslužili da ih obožavaju kao prave Bogove. Naime, ti su okolni narodi imali bogove za sve. Npr. uz glavnog Boga koji se zvao El (Bal) su imali i mnoge druge bogove neba i zemlje koji su stvarali i upravljali suncem, mjesecem, zvijezdama, oblacima, morem, rijekama itd. Očito je njihov glavni Bog (kao što je JHVH) trebao imati pomagače koji su svojom vlastitom silom s njim stvarali nebo i zemlju. S druge strane je i svaki narod imao svog Boga pa bi iz te perspektive netko mogao zaključiti da je Jahve bio samo jedan od više Bogova tako da su ovi drugi Bogovi svojom moći doprinijeli stvaranju. 

Uzmimo u obzir da je Bog stvorio svoj narod, te je rekao:

"... tako je (svoj narod) Jehova sam vodio, nijedan tuđi bog nije bio s njim." (5.Mo 32:12)

Ovdje vidimo da Bog tvrdi da je on 'sam' vodio svoj narod, ali pri tome ne misli na svoje anđele koje je postavio da vode njegov narod. No, činjenica je da su anđeli vodili njegov narod i u tome mu pomagali. Prema tome, kad kaže da je 'sam' vodio svoj narod onda misli da je on jedini pravi Bog koji svoju slavu nije dijelio s onim bogovima koje su ljudi sami izmislili i obožavali kao stvoritelje. Kad su Izraelci obožavali neke od tih bogova, onda su vjerojatno tvrditi da je Jehova imao bogove koji su mu pomagali kod stvaranja i da sada ti bogovi upravljaju nebom i zemljom. Isto tako, iako je mogao u stvaranju neba i zemlje imati svoje suradnike, njemu nisu pomagali ti lažni bogovi, jer 'nijedan tuđi bog' kojeg su ljudi obožavali 'nije bio s njim'. Zato Jehova traži da se takvi 'lažni bogovi' očituju i dokažu svoju moć predviđanja, a budući da oni ne postoje onda kaže da njemu nitko od tih navodnih (lažnih) bogova nije pomagao pri stvaranju neba i zemlje, jer piše:

“Ovako kaže Jehova, Kralj Izraelov i Otkupitelj njegov, Jehova nad vojskama: ‘Ja sam prvi i ja sam posljednji, osim mene nema Boga. Tko je (Bog) kao ja? Neka poviče, neka kaže i neka mi razloži! Neka oni (ti bogovi) navijeste ono što dolazi i ono što će još doći, kao što ja to činim još otkad sam osnovao narod drevni! (…) Ima li Boga osim mene? Ne, nema Stijene. Ne znam ni jedne.’” (st. 6-8)

“Tko je kao ja... Oni koji prave bogove samo su ljudi.... od ostatka (drveta) pravi sebi boga, rezbareni kip. Klanja mu se i štuje ga, moli mu se i govori: “Izbavi me jer ti si moj bog!”... Ja sam Jahve koji sve sam činim, koji je sam nebesa razapeo i učvrstio zemlju sam od sebe (bez pomoći lažnih bogova).” (Izaija 44:7,11,17,24)

Znači da Bog i u ovom slučaju koristi kontekst u kojem sebe uspoređuje sa lažnim bogovima koje su Izraelci znali obožavati i davati im ulogu koju nisu imali. Oni su morali znati da nije postojao niti jedan drugi Bog koji bi trebao pomagati Jehovi kod stvaranja svemira, galaksija, zvijezda i planeta. Jehova svoju slavu stvaranja svemira ne može dijeliti sa niti jednim bogom načinjenog od ljudi. Osim toga, Bog je svemir očito stvorio prije svojih nebeskih sinova tako da nitko od njih nije ni mogao sudjelovati u tom veličanstvenom stvaranju neba u kojem se nalaze galaksije i zvjezdani sustavi sa planetima za život. Vjerojatno je najprije stvorio svoje sveto mjesto u kojem je smjestio svoje prijestolje i u njemu postavio serafe koje je stvorio kao nebesko viječe najviše razine koje je sa svojim prijedlozima moglo imati učešće u oblikovanju svega što je već bilo stvoreno prije nego je stvorio čovjeka.

Kad je u pitanju Zemlja i slične planete za život, Bog kaže da ju je učvrstio na temeljima i to je vjerojatno učinio sam. Međutim, kad je u pitanju sve ostalo na planetima stvorenim za život, onda je za to mogao koristiti svoje nebeske sinove (bogove) kako bi oni u tom stvaranju odražavali njegovo obličje mudrosti i moći. To se može najbolje vidjeti ukoliko su dobili zadatak da surađuju s njim u kreiranju materije i određivanju fizikalnih obilježja i karakteristike svih živih bića i samog čovjeka. Bog je taj koji daje odobrenje i svoj pečat stvaranja i postojanja tako da je u tom slučaju samo On početak i svršetak svega što je stvoreno. On je prvi i posljednji, odnosno 'prvi' kao uzročnik i 'posljednji' kao onaj koji daje pečat svemu što je stvoreno s određenom svrhom. On je Alfa i Omega, ali su njegova razumna stvorenja u toj abecedi Beta, Gama i sva ostala slova koja imaju svoju ulogu i smisao u kreiranju i činjenju svega što je Bog zamislio stvoriti. Isus je rekao da Bog uvijek radi pa samim tim daje priliku svojim razumnim stvorenja - koji odražavaju njegovo obličje - da s Njim surađuju u stvaranju u kojem do izražaja dolaze njihova mudrost i stvaralaštvo, a samim tim i smisao njihovog postojanja.  

Kao tvorci Božje Riječi, anđeli pretvaraju Božju riječ u djelo pa su neki od njih mogli na nadnaravna način prouzročiti razna nadnaravna djela. Proroci kao zemaljski anđeli su prenosili Božju riječ i po potrebi činili čuda uz pomoć sile iza koje su stajali nebeski anđeli. Nebeski anđeli su mogli učiniti puno više jer su za razliku od čovjeka besmrtna bića s neraspadljivim tijelom, pa samim tim mogu osobno upravljati zakonima materije. U suradnji s kerubima su mogli prouzročiti potop i razne nevolje u egipatskoj zemlji. Zatim su prouzročili uništavanje Sodome i Gomore vatrom kao i smrt jedne velike asirske vojske. Kao što su po toj Riječi neki od njih uništavali materiju prirodnim silama, drugi su po toj istoj Riječi mogli božanskom silom oblikovati materiju, što je puno zahtjevnije.

Bog je po vrhovnim anđelima kao najvišim bićima mogao učiniti puno veća djela. Zajedno sa njima je mogao oblikovati floru i faunu i na kraju stvoriti čovjeka. Budući da Bog stoji iza svega što je stvoreno, pa makar se koristio sposobnostima svojih najviših nebeskih bića, onda samo On iz te perspektive može reći da je Stvoritelj jer je on početak i svršetak svega što je stvoreno po njegovoj Riječi.

Napomena: Isus je nazvan 'Božja Riječ' jer će po njemu kao zemaljskom glasniku (anđelu) Bog obnoviti život na zemlji i oblikovati tj. stvoriti novi svijet. Bez obzira na sve ono što će Isus kroz svoju vlast učiniti i stvoriti svojim 'rukama', mi čitamo da je Bog taj koji sve novo stvara, a ne Isus jer od Boga potječe ta Riječ. (Otk 21:5)

U tom smislu je i babilonski car Nabukodonozor rekao da je on taj koji je izgradio Babilon po svojoj riječi - onako kako je naumio i zamislio, pa je rekao:

“Nije li to taj veliki Babilon koji sam ja sagradio silnom moći svojom da bude prijestolnica kraljevska i na slavu veličanstva mojega?” (Da 4:30)

Kralj Salamuna je rekao da je on bio taj koji je (po Božjoj Riječi) sagradio Božji hram u Jeruzalemu, te da je sebi sagradio kraljevsku palaču, kuće, vinograde, vrtove i perivoje, da je posadio voćke i načinio jezera vodena za navodnjavanje šume i drveća. Čak je rekao da su to “njegova djela koja su učinile ruke njegove“ (Prop 2:4-6,11; vidi 1.Kr 7.pogl. 8:48; 9:24). Međutim, on je kao i Nabukodonozor samo ovlastio svoje suradnike i davao naredbe graditeljima i majstorima koji su sve to sagradili i načinili po njegovoj riječi. Tako je i Bog sve stvorio svojim 'rukama' ali postoji velika vjerojatnost da je mnogo toga oblikovao u suradnji sa onim bićima kojima je dao moć stvaranja i oblikovanja materije jer je njih smatrao svojim 'rukama'. Zato možemo u tom proširenom smislu razumjeti što sve stoji iza Božji riječi:

 “Ja sam načinio zemlju i čovjeka stvorio na njoj. Svojim rukama ja sam razapeo nebesa i zapovijedam svoj vojsci njihovoj.” (Iz 45:12)

“Ja sam načinio zemlju, ljude i životinje što su na zemlji silom svojom velikom i mišicom svojom podignutom, i ja je dajem kome hoću.” (Jr 27:5)

U dosadašnjem razmatranju smo pokušali istaknuti sve najvažnije aktere Neba u kojem, osim Boga postoje Božji sinovi te serafi i kerubi koji im služe u svojstvu upravljačkog i stvaralačkog tijela. Preko te uprave oni upravljaju svemirom koji svoju slavu može imati samo stvaranjem ljudskih bića. Da bi  sve ovo potkrijepili Biblijom, u nastavku ćemo razraditi sve što je vezano uz nebeska bića jer ih je Bog stvorio samo zbog čovjeka. 

Kerubi i serafi su po prirodi postojanja slični jedni drugima bez obzira na mjesto služenja. Oni nemaju autoritet vlasti nego samo surađuju s autoritetom vladara. Zajedničko im je to što ih se prikazuje s jednim, dva ili četiri lica. Četiri lica su četiri različite ali usklađene božanske osobnosti. Bog ih nije stvorio kao robote nego sa slobodom zbog koje može do izražaja doći jedna karakterna crta lica. U jednom opisu se navodi i primarno lice koje je pripisano kerubu, a to je lice bika čime se keruba dovodi u vezu sa snagom i moći koji dominiraju njegovim vanjskim obilježjem (Ez 1:10; 10:14; 41:18). Moć se odnosi na moćno biće, a hebrejska riječ za 'moć' je 'el' koja se prevodi sa 'bog'. Međutim, za serafe se ne navodi koje je njihovo primarno obilježje jer ih Ivan vidi svakog sa jednim od četiri lica čime jedan s drugim usklađuju svoje primarne osobine (Otk 4:7). Oni su Božji suradnici pa ih se može dovesti u vezu sa ulogom 'žene', božanske pomoćnice i suradnice u nebeskoj upravi.

Drugo slično obilježje među kerubima i serafima je što su u vizijama (kerubi s 4 krila i serafi s šest krila) prikazani sa očima po cijelom tijelu (Ez 10:12; Ot 4:6,8). Za kerube s dva krila se to ne navodi jer ih nema u vizijama nego samo u slikama i likovima postavljenim u unutrašnjem prostoru hrama. No to ne znači da nemaju te oči je su one u vizijama samo simbol jednog njihovog izrazitog svojstva potrebnog za nadgledavanje. To je svojstvo providnost i uvida s kojom imaju odgovornost zapažanja i prosuđivanja kako bi vladari neba i zemlje uz njihovu providnost donosili promišljene i dalekosežne odluke (2. Ljetopisa 16:9). To im je zajedničko obilježje. Iako zbog te sposobnosti mogu biti samostalni, Bog ih je postavio da funkcioniraju samo u grupi kao zajedničko tijelo.

Unatoč tim sličnostima oni se razlikuju po ovlastima djelovanja. Naime serafe vidimo sa šest krila što ukazuje na njihov najviši stupanj odlučivanja. Mogli bi reći da su serafi isto što i kerubi samo što imaju šest krila. To što ih se vidi gdje sa trećim parom krila prekrivaju lice govori da su samo oni u neposrednoj Božjoj prisutnosti, dok kerubi sa četiri i dva krila nemaju pristup samom Bogu, ali zato okružuju njegovo prijestolje u dvije niže razine vlasti.  Serafi i kerubi su svjetlosna bića koja Bog koristi u različitim vidovima služenja pa je psalmist zapisao:

“... anđele svoje vjetrovima činiš, sluge svoje vatrom koja proždire.“ (Ps 104:4)

Vjetar i vatra su moćne sile iza kojih mogu stajati anđeli. Jedni su povezani s vjetrom, a drugi s vatrom pa ćemo malo više reći o tim njihovim posebnostima.

“Njegov prijestol bijaše plamen ognjeni, s točkovima od užarene vatre.“ (Dan 7:9)

Prorok Izaija je imao prednost da mu se direktno obrati jedan od serafa, ali ne u stvarnosti nego u viziji nebeskog hrama gdje ih je vidio uz Boga i njegovo prijestolje. Stvar je u tome što vizije neba ne moraju prenositi stvarnost nego percepciju stvarnosti kako bi prorok doživio i razumio smislenost onoga što se dešava izvan njegove moći opažanja. Tako je i prorok Izaija imao osjećaj da se nalazi na nebeskom hramu te je opisao ono što mu je bilo dano da vidi na taj način:

“... vidjeh Svemogućega gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skut je njegov ispunjavao hram. Serafi su stajali pred njim. Svaki je imao šest krila. Dvjema je zaklanjao lice svoje, dvjema noge svoje, a dvjema se lebdeći držao. Jedan je vikao drugome: "Svet, svet, svet je Jahve nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove.“ (Iz 6:1-3)

U najsvetijem dijelu nebeskog hrama se nalazi Božje prijestolje što Jehovu dovodi u vezu sa ulogom kralja i vrhovnog svećenika. Jedan od serafa je u tom viđenju došao do Izaije u ulozi svećenika kako bi ga užarenom žeravicom očistio od grijeha (Iz 6:6,7; vidi Ps 11:4). Tim činom Izaija kao Božji prorok (glasnik, anđeo) nije bio oslobođen od smrti koju je nosio zbog Adamovog grijeha, ali je kao osoba mogao biti svet kako bi služio Bogu čiste savjesti. To se odnosi i na druge (vanzemaljske) anđele koji svoju službu moraju obavljati u svetosti. I oni su bića sa slobodnom voljom koja mogu nesvjesno pogriješiti ili čak misliti da imaju opravdanje za neki svoj postupak koji bi ih mogao odvojiti od Božjeg lica (vidi 3.Mo 5:17-19). Njihov grijeh im može biti oprošten u skladu s Božjim milosrđem.

Bog svoja stvorenja ne drži u strahu time što bi ih strogo kažnjavao za svaku najmanju pogrešku koju mogu nehotice počiniti. Razumno je pretpostaviti da sva stvorenja mogu ponekad nesvjesno pogriješiti. Biblija pokazuje da Bog oprašta greške učinjene unutar dozvoljenih granica dok s druge strane postoje greške koje mogu biti učinjene indirektno protiv Boga bez obzira što to ne bi bio cilj. Čak i tada Bog omogućava da svatko bude suočen sa posljedicama svog grijeha kako bi izazvao pokajanje. Npr. Bog od Adama nije tražio da ne smije učiniti niti jednu pogrešku u svom životu. Pogreške su uvijek moguće. Ali je zato tražio od njega da ne učini ono što bi ga automatski osudilo kao protivnika (sotonu).

U tom smislu trebamo promatrati sva Božja stvorenja kojima je stalno potrebno vodstvo, pouka i ispravljanje od Boga. Da bi se one koji su došli u doticaj sa grijehom očistilo, Bog je uveo službu svećenika. Serafi u svojoj ulozi svećenika imaju zadatak održavati čistoću i svetost Božjeg cjelokupnog stvarstva. Svoju službu obavljaju u Svetinji na svetinjama gdje zastupaju Božju svetost, pa apostol Pavle konstatira da se “same nebeske stvari (čiste) boljim žrtvama od ovih (zemaljskih stvari)“ (Heb 9:23). 

Levitski svećenici su u zemaljskom hramu također poput serafa vršili očišćenje te su uz Velikog svećenika zastupali Jehovinu svetost svojim pjesmama i izrazima hvale (1.Lje 16. pogl). Visoki svećenik je ujedno trebao biti i kralj, ali je Bog to odvojio sve do svog Pomazanika (Krista Isusa) kojega je postavio za kralja i svećenika na toj trećoj najnižoj razini na kojoj će zastupati Jehovinu svetost i suverenost. Do tada je u Izraelu veliki svećenik naglašavao tu činjenicu jer je na prednjoj strani svog turbana imao zlatnu pločicu s urezanim natpisom: “Jehova je svet“ (2.Mo 28:36,37; Ot 4:8). Zato je logično da i u nebeskom hramu postoje svećenici koji služe Bogu i zastupaju njegovu svetost. To su serafi. Iako su u samoj blizini Boga, oni ga ne mogu gledati jer On nije stvorenje poput njih, pa moraju krilima zaklanjati svoje lice pred njim. Zato u Bibliji nigdje nemamo opis Božjeg lica. 

Apostol Ivan je imao prednost da mu se u vizijama obrate sva četiri serafa čije je lice mogao vidjeti (Ot 6.pogl.) Prije toga ih je vidio u viđenju kojeg je opisao slijedećim riječima:

“... I gle, prijestolje je stajalo u nebu, i na prijestolju je sjedio Netko. … i u sredini pred prijestoljem i oko prijestolja četiri bića, puna očiju sprijeda i straga. I prvo biće bijaše slično lavu, i drugo biće slično juncu (mladi bik), i treće biće imaše lice kao čovjek, i četvrto biće bijaše kao orao, kad leti. I svako od četiri bića imaše po šest krila, i bijahu naokolo izvana i unutra puna očiju, i pjevala su bez odmora dan i noć; "Svet, svet, svet Gospodin Bog Svemoćni...“ (Otkrivenje 4:2,3,6-8)

Iako ovdje ne piše da je riječ o serafima, mi ih možemo prepoznati zbog sličnosti s opisom vizije proroka Izaije u kojoj se oni dovode u vezu s bićima s šest krila koja stoje uz samog Boga. Kao najviša bića, serafi s Bogom upravljaju cijelim svemirom, što znači da ne održavaju samo svetost Božjeg univerzuma, nego s Njim sudjeluju u vlasti. Oni sudjeluju u donošenju svih najvažnijih odluka, dok niže razine vlasti imaju ovlast da donose svoje odluke koje moraju biti usklađene s Božjom voljom. Bogu s jedne strane ne trebaju savjetnici, ali s druge strane On nije diktator pa vjerojatno ne čini ništa bez da se konzultira s svojim suradnicima kojima je dodijelio tu uzvišeni ulogu. Oni odražavaju Božje glavne osobine koje moraju ostati savršeno usklađene kod donošenja svih odluka. Na neki način oni služe kao savjetnici i svaki od njih daje razlog 'za' i 'protiv' neke odluke, uzimajući u obzir četiri lica ili osobine kao što su ljubav, pravda, mudrost i moć.

Bog svojim visokim službenicima daje slobodu da istaknu bilo koje lice, a da ne pogriješe, jer On može uskladiti svaki njihov prijedlog i prigovor i postupiti na način koji je u skladu s njegovim univerzalnim Zakonom i njegovom voljom. Zato ljudi doživljavaju Boga na različite načine, ovisno o tome koje lice je u nekom događaju održavalo određeni postupak. Uzmimo u obzir da nebeski Sin kao poglavar 2. razine nebeske vlasti sa svojim kerubima ima ovlast i slobodu da donosi odluke vezane za Zemlju koje trebaju odražavati Božju volju. Ovisno o njihovim odlukama ljudi mogu ponekad doživjeti Boga kao osobu punu ljubavi i milosrđa, a u drugim situacijama kao Boga koji u svom gnjevu nanosi smrt i uništavanje. Međutim, kad Bog kroz svoje zastupnike pokazuje jedno ili drugo lice, ono je usklađeno sa ostalim crtama njegove osobnosti.

S ovim smo se dotakli i 2. razine Neba kako bi vidjeli neke bitne sličnosti o kojima ćemo više govoriti u slijedećim podnaslovima. U svakom slučaju možemo znati da je Božje upravljačko ustrojstvo u kojem postoji savjetodavna funkcija prisutno na svim razinama vlasti. To možemo zaključiti na temelju jedne vizije u kojoj se vidi kako Bog u jednoj situaciji daje priliku nekim anđelima da sudjeluju u rješavanju jednog problema na zemlji, a onda On prihvaća jedan od tih prijedloga jer je u sebi sadržavao lukavost kao sastavni dio mudrosti (vidi 1.Kr 22:19-22; usporedi 1.Lje 27:32,33). Kad govorimo o ovoj situaciji onda moramo uzeti u obzir da je prorok Mihej u toj viziji...

“... vidio Boga na svom prijestolju i svu vojsku nebesku.“ (st.19)

Međutim, to ne znači da je Mihej zaista vidio Boga jer su proroci često znali vidjeti najvišeg anđela Božjega govoreći da su vidjeli Boga (1.Mo 32:30; Iz 6:5). Budući da je Bog nad anđelima postavio poglavare i arhanđele kojima je delegirao vlast, onda je nemoguće da je On njih i njihove knezove preskočio i tražio mišljenje od pripadnike njihove vojske koja broji na stotine milijuna. Mihej je vidio jedno uzvišeno biće na prijestolju i rekao da je vidio Boga iako je to bio nebeski poglavar (bog) prikazan u ljudskom obličju. 

Kao što Bog može tražiti mišljenje svojih serafa, tako i poglavar (jedan od 24 starješine) koji zastupa Boga na Zemlji i koji nosi Božje ime (autoritet), može tražiti mišljenje od svojih knezova i anđela. To bi bilo kao da je sam Bog tražio mišljenje svojih anđela, a to je i smisao onoga što vizija prikazuje. Kroz nju dobivamo uvid u osnovni princip rada Božje uprave na nižim razinama koja postupa kao da Bog osobno učestvuje u rješavanju jednog problema kojeg bi po pravilu trebao rješavati najviši knez na nižoj razini ili njegov poglavar na višoj razini vlasti. Takav način delegiranja vlasti je razlog postojanja serafa na prvoj tj. na najvišoj razini koji jedini imaju prednost direktno sudjelovati s Bogom u svim najvažnijim odlukama, a na isti način podređeni anđeli sudjeluju u odlukama svojih poglavara i knezova. Čak je po tom uzoru i Abraham trebao uzeti u obzir prijedlog svoje žene Sare, jer je njen prijedlog sadržavao način na koji je Bog namjeravao voditi stvari (1.Mo 21:9-14). 

Bog je očito s razlogom stvorio serafe i postavio ih uz svoje prijestolje kao svoje suradnike koji imaju stvaralačku, svećeničku i savjetodavnu funkciju pa ih stoga možemo usporediti sa 'ženom' koju je Bog stvorio čovjeku i s kojom tvori jedno tijelo. Njihova domena upravljanja se preslikava na drugu razinu vlasti u kojoj tu funkciju 'žene' preuzimaju bića iste prirode postojanja koja su u vizijama prikazana sa četiri krila i koja su dodijeljena poglavarima koji sjede na 24 prijestolja i čija je vlast raspoređena po cijelom svemiru. Mi kroz Bibliju možemo pratiti upravu koja preko jednog od tih poglavara i njegovih keruba ima vlast u galaksiji ili galaktičkoj skupini u kojoj se nalazi naša planeta Zemlja. Kako bi povezali njihove različite pozicije i službe poslužit će nam vizija proroka Ezekijela u kojoj se vide kerubi sa nekim sličnim obilježjima. Razmotrimo te nebeske stvari u nastavku.

“Na keruba sjede i poletje; na krilima vjetra zaplovi.“ (2. Sam 22:11; Ps 18:10)

Ovo odgovara viziji koju je opisao prorok Ezekijel u kojem se vidi vožnja jedne letjelice koja plovi svemirskim prostorom u kojem do izražaja dolaze pokretačka sila krila koji proizvode silu i zvuk vjetra.

“Pogledah, kad ono sa sjevera udario silan vjetar, velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem; usred njega, usred ognja, nešto nalik na sjajnu kovinu (jaku svjetlost). Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Jahvina. Usred toga nešto kao četiri bića, obličjem slična čovjeku; svako od njih sa četiri lica (obraza), u svakoga četiri krila...“ (Ezekiel 1:4-6,28)

Kerubi su bića koja su prikazani sa '4 lica' po jednom redosljedu opisanog na dva različita načina:

“…sva četiri imala su sprijeda lice čovječje, zdesna lice lavlje, slijeva lice bika, a imala su i lice orla“ (Ezekijel 1:10)

“Prvo lice bilo je lice keruba (bika), drugo lice bilo je lice čovjeka zemaljskog, treće je bilo lice lava, a četvrto je bilo lice orla.“ (Ezekijel 10:14)

 

Ovaj opis razlikuje kerube s 4 lica od serafa koji su imali po jedno od četiri lica (Otkrivenje 4:7,8). Ja osobno smatram da je Bog stvorio svakog serafa i keruba sa jednom glavom i licem, ali su po potrebi, zbog upravljanja stvarima Neba pod svojim Gospodarom trebali u nebeskom vijeću ispoljavati jedan, dva ili sva četiri karakterna obličja Boga koja su nama ljudima u vizijama prikazane sa simbolima 'lica' jednog od četiri stvorenja.

Ovi kerubi prenose Božje prijestolje na kojem netko sjedi, pa bi imali dojam kao da Bog izlazi iz svog mjesta prebivališta i dolazi na Zemlju. Međutim istina bi mogla biti drugačija jer ta vizija ne prikazuje Božje prebivalište nego područje univerzuma u kojem služe kerubi koji prenose Božje prijestolje sve do Zemlje. Kao i Mihej, tako ni Ezekijel u ovoj viziji nije vidio Boga nego biće koje ga je zastupalo kao Boga. To je lako zaključiti jer uz ovo biće stoje kerubi s četiri krila, odnosno oni nemaju još jedan par krila kojima se služe serafi kako bi pokrivali svoje lice pred Bogom. Budući da ovi kerubi ne moraju pokrivati svoje lice, onda oni očito ne prenose Boga. Tko onda sjedi na tom prijestolju?

U viziji se vidi kako prijevoznim sredstvom koje plovi svemirom upravlja jedno biće u ljudskom obličju koje se predstavlja Bogom iako to ne mora biti sam Jehova. Netko bi pomislio da je riječ o Božjem jednom i jedinom Sinu, misleći pri tome na Isusa. Međutim, takvo gledište bi se zasnivalo na Isusovoj preegzistenciji koja nije utemeljena na Bibliji. Naime, nigdje se u hebrejskim spisima ne vidi niti spominje jedno jedinstveno biće koje sjedi do Boga jer Bog nije trebao stvoriti jedno biće koje bi ga jednog dana zamijenilo na prijestolju. Umjesto toga, da bi upravljao univerzumom, trebao je svoju vlast razdijeliti na više prijestolja, tako da kerubi očito u službi ove nebeske ‘letjelice’ prenose Božje prijestolje na kojem sjedi jedan od 24 poglavara univerzuma (Ez 1:11,23). 

Bog ne mora napuštati svoje prebivalište kako bi upravljao svemirom jer bi time samo obezvrijedio svoje službenike kojima je povjerio svoju upravu i vlast u cijelom svemiru. Oni u svom području zastupaju i prenose njegovu slavu na slijedeću nižu razinu vlasti koja direktno upravlja ljudima. Sjetimo se da je i Mojsije vidio Božju slavu, a ne Boga (2.Mo 33:18-20). Od tog nebeskog polavara je dobio smjernice i zapovijedi koje je trebao uvažiti kako bi taj poglavar, a samim tim i Bog preko njega mogao upravljati događajima na Zemlji. Način na koji je taj poglavar predočio Božju slavu se potpuno slaže sa Ezekijelovom vizijom u kojem se spominje silan vjetar, velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem jer piše:

“Brdo Sinaj zavilo se u dim jer je Jahve u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo... Slava se Jahvina nastani na Sinajskom brdu i oblak ga obavijaše šest dana.“ (2.Mo 19:18; 24:16; vidi He 12:18-21)

Ovim povezivanjem vizije sa stvarnim događajima na gori Sinaj dobivamo uvid kako je Bog sa svojim serafima delegirao vlast svojim prvim sinovima kojih ima 24. Njih je postavio za poglavare 2. niže razine Neba i dodijelio im kerube (s četiri krila) koji su im trebali pomagati u području univerzuma kojeg pokrivaju. S obzirom da zastupaju Boga onda nije neobično da se za Boga kaže da “sjeda na kerube“ i da “sjedi nad kerubima“ iako vidimo da poglavari sjede nad kerubima, a ne vrhovni Bog (1.Sam 4:4; 2.Sam 6:2; 2.Kr 19:15; 1.Ljet 13:6; Ps 80:1; Iz 37:16; Ps 99:1; 2.Sa 22:11). Ta predodžba Boga koji s kerubima dolazi na Zemlju je samo način da vidimo njegovog Zastupnika koji nosi njegovo 'ime'.

Bogu ne treba prijevozno sredstvo da bi obilazio ljude na Zemlji jer On sa svog mjesta može vidjeti sve, dok to ne mogu čak ni najviši anđeli. No, oni su mu ipak potrebni jer On očito ne može sam upravljati tolikim univerzumom. To je i smisao njihovog postojanja. Oni su svjesni da Bog samo s njima može upravljati svemirom u kojem je prije davnih vremena započeo život. Ogromna odgovornost koju oni imaju ne umanjuje Božju moć i autoritet. Iako je njihova moć ograničena, oni su kao stvorenja savršeni samo u mjeri koja ih čini takvim kakvim jesu. 

Nebeski poglavari zbog svoje službe i odgovornosti moraju direktno ili indirektno obilaziti svoja područja djelovanja i silaziti na Zemlju kao prebivalište čovjeka te uzlaziti do Boga i njegovog prebivališta. Zato ih kerubi s 4 krila nose i prenose na Božjem prijestolju što nam govori da oni u cijelom svemiru održavaju red te zastupaju Božje prijestolje i njegovu suverenost pred ljudskim bićima. Gdje god da se oni kreću iznad njihovih glava je uzvišeno biće na Božjem prijestolju. Ovo biće koje je vidio Ezekijel je bilo zaduženo za dio svemira u kojem se nalazi naša planeta. Zato se u spomenutoj viziji ne vide ostala 23 prijestolja. Ukoliko je svako od 24 bića zaduženo za svoj dio područja u univerzumu onda bi svaki od njih bio kralj i svećenik koji u svojoj službi ima po četiri keruba u svećeničkoj službi. To je preslika ili kopija prve razine vlasti.

Nebeska ‘letjelica’ u kojoj služe kerubi dokazuju činjenicu da Bog (tj. Božji glavni zastupnik) preko njih može biti na svakom mjestu u svemiru (Mi 1:3; Ps 99:1). Oni ne upravljaju direktno stvarima na Zemlji, nego samo nadgledavaju funkcioniranje našeg Neba u kojem djeluju najviši knezovi (arhanđeli) u suradnji s kerubima s dva krila. Po slici najvišeg Neba, svaki Poglavar u toj drugoj nižoj razini vlasti uz 4. keruba ima i 24 arhanđela koji služe u njegovom nebeskom vijeću. Ta nebeska vlast se preslikava na treću najnižu razini vlasti u kojoj svaki arhanđeo kao Božji sin 2. reda preuzima upravljanje nad jednom od planeta unutar Neba kojim gospodari njegov Poglavar, Božji sin 1. reda. To znači da svaki arhanđeo u svom dijelu neba surađuje sa 4 keruba s tom razlikom što oni imaju samo dva krila. To nam je otkriveno kod zemaljskog hrama gdje su se nalazili slike tih keruba po svim unutarnjim zidovima Svetinje i Svetinje nad svetinjama (1.Kr 6:23,24,29,32; Ot 4:6; Ez 1:5; 10:14,15). 

“Kerubi su imali (dva) krila raširena uvis, zaklanjajući poklopac svojim krilima (…) Lica keruba gledala su prema poklopcu.“ (2.Mo 37:7-9)

Sve nam ovo govori da su ti kerubi s dva krila prisutni u području Zemlje ili u njenom videokrugu. Oni su očito najniži red keruba koji su veza između nebeskog i zemaljskog svetišta. Da se po Adamu formiralo savršeno ljudsko društvo onda bi kerubi preko izabranih ljudi uređivali i nadgledavali svećenički red koji bi funkcionirao po svim Božjim univerzalnim mjerilima. Oni bi se postavili kao suradnici zemaljske uprave koju su trebali štititi i držati u svetosti. Bog te kerube uspoređuje sa svijećnjakom u hramu gdje sedam posuda ulja koje osvjetljava prostor predstavljaju 'sedam Božjih očiju' koje prelaze pogledom svu zemlju, što se podudara sa slikom keruba koji su puni očiju po svom tijelu (Zah 4:10; vidi Ez 10:12). Na taj način je pred Bogom i njegovim Sinovima (Poglavarima) sve otkriveno.

Iz ovog istraživanja smo vidjeli da ‘kerubi’ imaju povlašteno mjesto u nebeskoj upravi. Oni (kao viši i niži upravitelji) prenose svoju vlast na zemaljske anđele koji služe pod njihovim vodstvom (1.Mo 28:12). Bog je tada preko njih pokazivao na djelu svoju svetost te moć i silu, mudrost, pravdu i ljubav. S ovim uvidom u Božju Riječ možemo razumjeti da ‘kerubi’ (s 4 krila) također predočavaju nebeske ‘žene’. One su podređena svakom od 24 poglavara te im služe kao pomoćnica u provođenju Božjeg suvereniteta i nauma koje imaju ostvariti na zemlji i u cijelom svemiru. Zato ćemo u nastavku nešto više reći o bićima koji predstavljaju 24 starješine.

U Bibliji se nigdje izravno ne koristi izraz ‘starješina’ za nebeska bića, pa kad Ivan kaže da je na nebu vidio 24 starješine, to neke čitatelje odmah asocira na ljude, a ne na nebeska bića. Iako se za nebeske anđele ne koristi taj izraz, on se podrazumijeva ukoliko uzmemo u obzir hebrejski stil izražavanja. U hebrejskim spisima se može vidjeti da su svi muškarci koji su nosili odgovornosti u zajednici nazvani ‘starješinama’, a starješine su se među sobom razlikovali po autoritetu kao ‘knezovi’, ‘poglavari domova’, ‘suci’ itd. Isto tako u Bibliji se za anđele koji su različito rangirani koriste isti izrazi s kojim se opisuju i zadaci i položaji koje imaju i ljudi na zemlji. Tako se za anđele kaže da su ‘knezovi’, ‘vojvode’, ‘stražari’ i ‘vojnici’ (Jš 5:13-15; 1.Kr 22:19; Da 4:13; 10:13). Kad se za neke ljude koristio izraz ‘knez’ ili ‘poglavar’ onda se podrazumijeva da je riječ o starješinama s višim autoritetom. Ili obrnuto, kad se za kneza ili kralja koristi izraz ‘starješina’, onda se time ne umanjuje njegov autoritet jer on jeste starješina – stariji službenik.

Ovo razumijevanje trebaju uzeti u obzir i čelnici Watchtowera (koji tvrde da je ovdje riječ o ljudima) jer i oni u svojoj organizaciji imaju skupštinske, pokrajinske i zonske nadglednike. Možda neće koristiti za njih izraz ‘starješina’ (presbýteroi), nego nadglednik (epískopos), ali se podrazumijeva da su svi oni starješine ali sa različitom mjerom odgovornosti i autoriteta. Tako je i sa poglavarima kojima je Bog dao autoritet na svim razinama vlasti. Ivanu nitko nije rekao za tu grupu nebeskih bića da su starješine, nego ih je sam tako nazvao po hebrejskom stilu izražavanja koji se odnosio na grupu ljudi s istim autoritetom. Osim toga on nije vidio jednog visokog anđela s krunom na glavi nego 24, što ga je podsjetilo na ‘zbor starješina’ gdje je svaki starješina bio službeni član tog zbora (vijeća) kao član izvršne vlasti (vidi Lk 22:66; Dj 5:21). Kad 24 starješine bacaju svoje krune pred Božje prijestolje oni samo ukazuju na svoju potpunu podložnost Bogu (Ot 4:10,11). Ne vidimo ih da bacaju svoje krune pred Isusovo prijestolje. Zato Ivan ovim ‘starješinama’ koji imaju krune daje posebnu čast koju nikad nije davao drugim apostolima koji su po autoritetu bili jednaki njemu.

Uzmimo u obzir da je Ivan bio apostol i u tadašnjoj skupštini su 12 apostola bili najviši po autoritetu kojima je Isus obećao dati da sjede na prvim prijestoljima u Izraelu. Tako bi 12 apostola pred Kristom sačinjavali 'zbor starješina', a svaki pojedinačno bi bio vladar ili gospodar nad dodijeljenim plemenom u Izraelu. Oni taj autoritet još nisu dobili niti su ga imali. Kako su ih tada vjernici oslovljavali? Nitko od vjernika ih nije oslovljavao sa ‘gospodaru’ nego samo sa ‘brate’. No, kako Ivan oslovljava jednog od 24 starješine? Ne obraća mu se sa ‘brate’ nego sa “gospodaru moj“ (Ot 7:14). U našem jeziku neki prijevodi koriste riječ ‘gospodin’, što ne odražava pravu misao jer se ta riječ kod nas koristi kao naziv dubokog poštovanja za svakog zrelog muškarca koji ne mora imati nikakav autoritet nad nama. Ispravan izraz je ‘gospodar’.

Gospodar (heb. 'adoni'; grč. kirios) gospod, onaj koji vrši gospodstvo nad ljudima, gospodar nad slugama, vlasnik, onaj koji ima apsolutna vlasnička prava

Zašto Ivan oslovljava ovog starješinu na taj način? U Hebrejskim spisima se vidi da su svi sluge pa i ljudi s autoritetom na takav način oslovljavali one koji su po autoritetu i časti viši od njih (vidi 5.Mo 23:6; Jr 37:20; 38:9). U Bibliji imamo primjer gdje se Gideon obraća Božjem anđelu sa ‘gospodaru’ (adoni – gospodin, gospodar - Suci 6:11-13). Jošua se anđelu Božjem također obratio sa ‘adoni – ‘gospodar moj’ (Jš 5:13-15). Prorok Danijel se također anđelu obraća sa ‘adoni’ – ‘moj gospodar’ (Da 10:15-17). Hebrejski ‘adoni’ se prevodi sa ‘gospodar’. Kad je kralj David okrunio svog sina Salamuna za kralja, oslovio ga je sa ‘moj gospodar’ pa nije neobično da Ivan (apostol koji će sjediti na prijestolju) ovog ‘starješinu’ oslovljava sa ‘moj gospodar’ jer je taj starješina po položaju veći od njega (Ps 110:1, usporedi sa Ot 7:14).

Ivan među ‘24 starješine’ u bijelim haljinama nije prepoznao nikoga od apostola, a kad se Isus preobrazio pred njim on ga je prepoznao iako je bio u bijeloj haljini (Mt 17:2). Očito su ovih 24 starješine viši od apostola jer sjede na prijestoljima odmah uz Boga u nebeskom zboru starješina, dok će on sa drugim apostolima sjediti na prijestoljima na zemlji koji će predstavljati zbor (vijeće) od 12 starješina. Zato nije ništa neobično da se ove visoko povlaštene anđele na nebu naziva ‘gospodarima’ čime je taj izraz Ivana i prve kršćane podsjećao na visoku i povlaštenu ulogu koju su ti nebeski ‘starješine’ imali u odnosu na druge službenike. Položaj tih ‘starješina’ na nebu koji imaju ‘krune’ možemo lakše predočiti ako znamo da Biblija sadrži opis ‘starijih muževa’ čija sijeda kosa predstavlja ‘krunu’ (1.Tim 5:17; Izr 16:31).

Iako je gornje razmatranje uzelo u obzir neke detalje koji potvrđuju da ‘24 starješine’ nisu ljudi, postoji još neki detalji koje možemo uzeti u razmatranje. Naime, u jednoj viziji vidimo 4 bića i ‘24 starješine’ koji se obraćaju Kristu zbog vjernih ljudi iz svakog naroda i kažu mu:

“… kupio si ljude, učinio si ih kraljevstvom (...) i kraljevat će nad zemljom ('na zemlji')“ (Ot 5:8-10)

Kao prvo, vidimo 4 bića (serafa) i 24 starješine kao viši oblik vlasti koji se obraćaju zemaljskom uređenju kojeg predvodi Isus Krist. Oni ne kažu “učinio si nas“ niti “kraljevat ćemo“ niti su mogli reći da ih je Isus otkupio, jer oni nisu u tom općem zboru vjernih ljudi koji će po Kristu kraljevati na Zemlji. Naime, svi koji dobiju vječni život će preko izabranih službenika upravljati zemljom i njenim bogatstvima jer će vladati nad djelima Božjim zajedno s Isusom Kristom i njegovim suvladarima (vidi 1.Mo 1:29; Ps 8:6). Između svih tih otkupljenih nalazit će se 144000 onih koji će u svojim rukama imati jednu višu upravljačku vlast nad ljudskim društvom. Iznad njih su nebeska bića pod kojima će se podložiti Bogu. Isto tako 144000 zemaljskih izabranika ne mogu biti u sastavu tih 24 nebeskih starješina jer u jednoj drugoj viziji vidimo Isusa i njih gdje…

“… stoje pred prijestoljem i pred četiri bića i pred Starješinama“ (Ot 14:3)

Ako ovih 144000 izabranika ‘stoje pred 24 starješine’, onda oni očito ne stoje pred sobom. Oni ne mogu biti u sastavu tih nebeskih ’starješina’ (kao što to tvrdi Watchtower) niti mogu sjediti na njihovim mjestima na nebu. Mjesta zemaljski službenika su povezana sa gorom Sion koja predočava zemaljsko područje vlasti gdje će zajedno s Isusom stajati ‘pred’ Božjim prijestoljem ili u videokrugu Božjeg prijestolja.

Isto tako ‘bijele lanene haljine’ koje nose ‘24 starješine’ ih ne moraju povezati sa ljudima jer se i za anđele kaže da su obučeni u bijele haljine. Prorok Danijel je imao priliku vidjeti jednog od tih starješina (poglavara) koji je bio obučen u (bijele) lanene haljine (vidi Da 10:4; 12:6,7). Opisao ga je kao ‘čovjeka’. Isto tako je i Ezekijel vidio anđela u obličju ‘čovjeka’ obučena u lan (bijele haljine) (vidi Ez 9,10.pogl). Ivan je bića koja su bila obučeni u bijele lanene haljine nazvao anđelima (Ot 15:6). Za one anđele koji će pratiti Isusa prilikom njegova dolaska se kaže da su ‘obučeni u fini bijeli lan’ tj. u bijele haljine (Ot 19:14). Te bijele haljine imaju svoju simboliku jer piše da je Isusovoj simboličnoj ‘ženi’ dano da se obuće u bijeli fini lan (Ot 19:7,8). Stoga izraz ‘bijele haljine’ koje se koriste i za ljude i za nebeske anđele nisu nikakav argument kojim bi se dokazalo da su ‘24 starješine’ ljudi, kao ni izraz ‘starješina’ (poglavar), jer se taj izraz koristio za povlaštenu i istaknutu ulogu koju su oni imali u odnosu na druge anđele.

Što iz svega ovoga možemo zaključiti? Prije svega, ‘24 starješine’ ne mogu biti ljudi kao što tumači Watchtower (vidi knjigu ‘Otkrivenje’ pogl. 14. str. 76,77. st. 8,9). Bez obzira što ih Ivan vidi u ljudskom obličju, to ne daje nekome za pravo da ih automatski poistovjeti sa ljudima samo kako bi se podupirala teza po kojoj će ljudi vladati s neba s Isusom. I Boga se ponekad prikazuje u ljudskom obličju.

Uzmimo u obzir da u tim vizijama neba Ivan vidi ‘četiri bića’ koji se nazivaju serafima. Serafi vladaju zajedno s Bogom nad svim univerzumom. Ne vidimo ih na prijestoljima nego uz samo Božje prijestolje čime su u sastavu tog najvišeg prijestolja zajedno s Bogom. Isto tako je sa 24 starješine koji vladaju u Božje ime svaki na svojem dijelu univerzuma. Kad bi Zemlja bila jedina nastanjena planeta u svemiru, onda bi mogli pomisliti da su svi oni stvoreni kako bi imali svoje područje vlasti na Zemlji, što nema smisla. Puno vjerojatnije je da se Zemlja nalazi u području vlasti samo jednog starješine - Poglavara tako da ostali poglavari vladaju drugim područjima univerzuma, a svi zajedno s vremena na vrijeme dolaze pred Boga na svojim prijestoljima na kojima ih prenose kerubi.

                       Nebesko vijeće (JHVH - 4 serafa - 24 starješine)

‘24 starješine’ očito postoje sa određenom svrhom. Iako se samo jednom spominju u Bibliji o njima možemo znati puno više kroz razmatranje različitih vizija u kojima ih možemo prepoznati.

Uzmimo u obzir da je Izaija vidio Boga u hramu zajedno sa četiri serafa. Nije vidio ostala bića jer su se oni nalazili izvan hramskog uređenja. Za razliku od njega, Ivan je u svojoj viziji vidio i ono što se nalazilo u samom nebeskom gradu izvan hrama, a to je vidio i prorok Danijel koji je zapisao da su u određenom trenutku bila 'postavljena prijestolja' (množ.) i da je Pradavni (Bog) sjeo (Da 7:9). Danijel ne navodi broj tih prijestolja, ali zato kaže da su ona bila postavljena u određenom trenutku, što navodi na zaključak da 24 starješine s vremena na vrijeme zajedno dolaze pred Boga gdje sjedaju na svoja prijestolja koja se postavljaju radi takvih događaja. I to je ono što je Ivan vidio, a što ga je moglo podsjetiti na zbor sinova Božjih koji dolaze pred Boga (vidi Job 1:6). Kad sjednu na svoja prijestolja oni bacaju svoje krune pred Božje prijestolje, jer se u tom trenutku odriču svoje zastupničke uloge Boga, pokazujući time svoju podložnost Bogu kao suverenom Gospodaru, jedinom kojemu pripada "slava, čast i moć" (Ot 4:10,11).

Bogu ne treba jedan jedinstveni Sin prestolonasljednik, jer on nije smrtno biće da bi trebao nasljednika svog prijestolja. Sjetimo se Davida. Dok je sjedio na svom prijestolju imao je nekoliko sinova za koje piše: “Davidovi su sinovi bili prvi do kralja“ (1.Lj 18:17; usporedi Mt 18:1,4; 20:27; Mk 9:35; Lk 13:30). Oni su bili prvi knezovi izjednačeni po funkciji i autoritetu tako da nitko od njih nije bio veći od drugoga bez obzira na godine. Međutim, Davida je čekala smrt i morao je imati nasljednika kojega je Bog unaprijed odabrao. To ne bi bio onaj koji je prvi rođen, nego onaj kojeg je Bog izabrao zbog čega bi bio učinjen 'prvorođencem' (Ps 89:27). Tako je to trebalo biti sve do glavnog Pomazanika Isusa Krista (drugog Davida) koji je zadobio besmrtni život (Ez 34:23; Ho 3:5; He 7:23,24). On nije trebao imati svog prestolonasljednika, pa je po Božjem nalogu izabrao sebi 12 suvladara koji su trebali biti prvi do njegovog prijestolja (Mt 19:28; Lk 22:30). Stoga je sasvim razumljivo da i Bog ima svoje nebeske sinove koji su prvi do njega. Oni stoga služe svom Ocu i zastupaju njegovu vlast u cijelom univerzumu te se u određeno vrijeme okupljaju oko Boga u njegovom nebeskom gradu. Isto tako svaki od njih u svom redu dolazi pojedinačno služiti pred Bogom u njegovom nebeskom svetištu.

Zbog svoje službe i odgovornosti Božji sinovi prvog reda moraju direktno ili indirektno obilaziti svoja područja djelovanja. Zato ih kerubi prenose na prijestolju po svemiru što nam govori da oni u cijelom kosmosu održavaju život i svetost te zastupaju Božju suverenost. U određeno vrijeme ulaze u Svetinju nad svetinjama pred svog Oca, Boga nad Bogovima i Gospodara nad Gospodarima gdje sačinjavaju vijeće 'bogova' najviše razine. Izvan tog vijeća svaki od njih upravlja svojim dijelom Neba na drugoj nižoj razini vlasti. Onaj kojeg je vidio Ezekijel je bio zadužen za dio svemira u kojem se nalazi naša planeta. Zato se u spomenutoj viziji ne vide ostala 23 prijestolja. Ukoliko je svaki od 24 bića zadužen za svoj dio područja u univerzumu onda bi svaki od njih po uzoru na Boga bio kralj i svećenik koji u svojoj službi ima po četiri keruba u svećeničkoj službi. Oni se ne nalaze u centralnom dijelu svemira gdje je Božje prijestolje nego na onom dijelu svemira u kojem je postavljeno njihovo prijestolje. U tome nam može poslužiti vizija proroka Ezekije koji je vidio:

“… velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem; usred njega, usred ognja, nešto nalik na sjajnu kovinu. (kao svjetlac u ognju; kao jaka svjetlost; kao blistanje rumenila u sred vatre). Usred toga nešto kao četiri bića (keruba), obličjem slična čovjeku; svako od njih sa četiri lica, u svakoga četiri krila… Nad glavama bića bilo je vidjeti neku vrstu svoda nebeskoga iz divna kristala, što se je prostirao gore nad glavama njihovim…Iznad svoda nebeskoga, što se je nalazio nad glavama njihovim, bilo je nešto, što je izgledalo kao safir kamen i bilo kao prijestolje. Na njemu gore, što je bilo kao prijestolje, bila je prilika, što je izgledala kao čovjek.“ (Ez 1:4-6,22,26; 10:1)

Što vidimo?

• Nebesku letjelicu od sjajne materije koja zrači žarkom svjetlosti
• Četiri bića (keruba s 4 krila) ispod svoda koji se prostirao iznad njih
• Prijestolje iznad svoda
• Biće poput čovjeka sjedi na prijestolju

Ovo nas podsjeća na viziju u kojem vidimo Boga na njegovom prijestolju sa četiri serafa, s tom razlikom što Boga u hramu okružuju četiri serafa sa šest krila, a ovo biće nalik čovjeku negdje u nebeskom prostoru naše galaksije okružuju četiri keruba s četiri krila.

• Bog ♦ 4 serafa stoje sa sve četiri strane njegova prijestolja // 1. razina vlasti
• Starješine ♦ 4 keruba stoje sa sve četiri strane njihovih prijestolja // 2. razina vlasti

Kad povežemo sve slike koje govore više od riječi onda vidimo da vrhovni Bog predsjedava cijelim svemirom ali svoju vlast dijeli sa svojim Sinovima koji na drugoj nižoj drugoj razini vlasti zastupaju svog Boga i Oca. Jedan od njih vlada i upravlja galaktičkim područjem u kojoj se nalazi naša planeta. Zato ovo biće nalik čovjeku sjedi na svom prijestolju kojega (poput Boga) okružuju četiri keruba. Njega se može vidjeti samo u viziji jer ga čovjek ne može vidjeti s obzirom da je poput Boga okružen slavom koja se ne može gledati ljudskim očima. On osobno ne mora dolaziti na Zemlju jer u svojoj upravi ima velike knezove (arhanđele) koji također sačinjavaju zbor starješina (poglavara). Svaki od arhanđela izvan tog vijeća prenose nebesku vlast na treću najnižu razinu u kojoj se nalaze planete te oni sa svojim knezovima i anđelima obavljaju zadatke i prenose važne poruke ljudima tako da su oni u direktnom doticaju s čovjekom. No u iznimnim situacijama i sam Poglavar može sići na Zemlju kao što je bio slučaj silaska na Sinajsku goru kada su njegovu slavu u obliku vatre, dima i gromova gledali Izraelci. Budući da je on Božji zastupnik koji s pravom nosi Božje ime YHVH, onda su pisci Biblije pisali o viđenju Jehovine slave. Tako su njegovu slavu mogli gledali proroci i drugi Božji sluge u vizijama dok je Mojsije imao priliku na gori Sinaj biti u njegovoj prisutnosti i vidjeti ga samo s leđa jer čovjek ne može gledati u njegovo lice iz neposredne blizine (2.Mo 33:18-22). Kasnije mu se pojavljivao u stupu od oblaka. On je očito taj najviši Duh koji je bio s Isusom 40 dana za vrijeme dok je nakon krštenja boravio u pustinji. Isus ga nije vidio jer je vjerojatno taj Poglavar (Duh) bio u stupu od oblaka u kojem se naziralo nadnaravno svjetlo, ali je poput Mojsija "čuo njegov glas", razgovarao s njim i gledao njegovu slavu što je bilo isto kao da je "gledao njegovo lice" (Iv 5:37; usporedi 2.Mo 34:5-10). Sam Isus je rekao da govori samo ono što je čuo od Boga.

Anđeo koji se pojavio pred Mojsijem u vidu gorućeg grma je očito bio taj Poglavar - Duh koji se predstavljao kao Bog Jehova jer je nosio Božje ime i sjedio na Božjem prijestolju. O tom događaju čitamo:

“Tada mu se ukazao anđeo Jehovin u rasplamtjeloj vatri iz grma. On se zagledao, a to grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. I Mojsije je rekao: “Prići ću da bolje pogledam taj čudesan prizor, zašto grm ne sagorijeva.” Kad je Jehova Bog (anđeo-bog) vidio kako prilazi da bolje pogleda, pozvao ga je iz grma: “Mojsije! Mojsije!” A on je odvratio: “Evo me!” Tada mu je rekao: “Ne prilazi ovamo! Skini sandale s nogu svojih, jer je tlo na kojem stojiš sveto!” Zatim je nastavio: “Ja sam Bog oca tvojega, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev.” Mojsije je tada zaklonio lice svoje, jer se bojao gledati u pravoga Boga.“ (2.Mo 3:6)

Ovaj anđeo Božji je bio jedan od Božjih sinova. Imao je ovlasti da predstavlja i zastupa Boga tako da je mogao govoriti Mojsiju kao Bog jer je nosio Božju krunu (autoritet) na svojoj glavi. Kasnije se taj Poglavar u tamnim oblacima iz kojih je isijavala vatra i gromovi, spustio na goru Sinaj pred cijelim narodom kako bi narod lakše osjetio Božju prisutnost i svoju odgovornost koja je trebala biti stavljena pred njih. Zato je Mojsije rekao:

“Znaj, dakle, danas da Jehova, Bog tvoj, ide pred tobom. On je vatra koja proždire.“ (5.Moj 9:3; Heb 12:9)

Vrhovni Bog nije osobno išao pred Izraelcima, jer je tu ulogu imao jedan od njegovih Sinova, Poglavara. U Bibliji ćemo primijetiti gdje se on u svom obraćanju poistovjećuje sa Jehovom u prvom licu, dok istovremeno spominje Jehovu u 3. licu. Tako je Mojsiju rekao: "... ne daj da se svećenici i narod popnu na goru kako bi prišli Jehovi (3. lice), da ih on (3.lice) ne bi pogubio." (2.Mo 19:24). Iako je u 10 zapovjedi koristio zamjenicu "mene" (1. lice), te je rekao za sebe: "ja sam Jehova Bog (1.lice), u 3. zapovjedi nije rekao: "Ja" nego je rekao "On" kao što piše: 

"Jehova (3. lice) neće poštedjeti kazne onoga tko nedostojno spominje njegovo (3. lice) ime." (2.Mo 20:2,5,7)

Ovakvo korištenje Božjeg imena u 1. i 3. licu od strane istaknutog Božjeg anđela je bilo moguće jer je taj anđeo sišao na zemlju da zastupa autoritet Jehove. Zanimljivo je zapaziti da je Njega vidio prorok Ezekijel u jednoj viziji u kojoj stoji:

“A gore na prijestolju sjedio je netko tko je izgledao kao čovjek. Od dijela koji je izgledao kao njegov struk pa naviše vidio sam nešto što je sjalo poput bijelog zlata, nalik na vatru koja je izbijala odande. A od njegovog struka naniže vidio sam nešto nalik na vatru. Svuda oko njega bila je blještava svjetlost kao duga u oblacima u kišni dan. Tako je izgledala svjetlost koja je blještala unaokolo. Izgledala je kao Jehovina slava...“ (Ezekiel 1:26-28)

Kao što vidimo, ovo biće je isijavalo svjetlost u obliku plamena koja je izgledala kao vatra. Naravno, ta vatra nije bila prirodna pojava pri kojoj u kemijskoj reakciji nastaje toplina i svjetlost nego nadnaravna pojava u kojoj nastaje samo plamteća svjetlost bez topline koja nije ni mogla sagorjeti grm u kojem se pojavio anđeo. Izgleda da je Mojsije u toj svjetlosti prepoznao lik anđela u ljudskom obličju jer piše da mu se ukazao anđeo Jehovin, te da se bojao gledati u njega kad je čuo da pred njim govori netko tko se predstavio kao 'Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev'. Kao što je Mojsije trebao biti elohim (bog, moćnik) pred faraonom, tako je i ovaj Božji Sin bio 'elohim' tj. 'bog' pa ćemo ga oslovljavati kao Poglavar kako bi ga razlikovali od drugih anđela (2.Mo 7:1). Njegova prisutnost je bila očitovana i u tabernakulu gdje se silazio u stupu od oblaka i sastajao s Mojsijem koji ga je gledao u lice što je bilo kao da je govorio s Bogom licem u lice (2.Mo 33:11). Budući da nije mogao izravno gledati u njegovo prirodno lice, onda je Mojsije njegovo lice gledao u stupu od oblaka i vatre u kojem je bila svjetlost koja se smatrala 'licem' koje govori s njim. U njegovoj službi su bili visoki knezovi (arhanđeli) koji su sačinjavali 'zbor starješina' druge razine. a jednog od njih, koji se zvao Mihael, je poslao da vodi Izraelce kroz pustinju i bude im zaštita u njihovoj zemlji. Svaki arhanđeo je u svojoj nadležnosti imao niže knezove i anđele.

Trebamo primijetiti da se Poglavar direktno obraćao proroku čime je zaobišao (vanzemaljske) anđele u nižoj razini vlasti. To prikazuje situaciju u kojoj je pomazani prorok i vođa (krist) izdvojen iz naroda kao prvi čovjek koji zauzima položaj prvog zemaljskog Sina. Taj položaj je u početku imao Adam jer je imao prednost komunicirati s Bogom preko svog Poglavara po kojem je došao u postojanje. Takva veza neba i zemlje bi savršeno funkcionirala da je Adam ostao vjeran Bogu. Tada bi nebeski i zemaljski Sin, svaki u svojoj razini zastupali Boga. Adam bi tada pod vodstvom nebeskog Sina organizirao i predvodio Božje službenike koji bi kao glasnici (anđeli) Božje suverenosti i svetosti upravljali na Zemlji ljudskim društvom. On je kao Božji zemaljski Sin trebao surađivati sa Božjim nebeskim Sinom, poglavarom zemlje. Ta je čast kasnije pripala Isusu, drugom Adamu. U međuvremenu su razni proroci imali tu čast da se bar u viziji vide i čuju s tim Poglavarom.

Iz Ezekijelove vizije vidimo samo jedno prijestolje koje sa 4 keruba upravlja područjem u kojem se nalazi naša planeta. Ostala 23 prijestolja ne vidimo jer je za nas bitan samo onaj Poglavar koji sa svoja četiri keruba ima posebne ovlasti i zadatke na našoj planeti. Jedan od tih zadataka je opisan u Otkrivenju:

“Potom vidjeh četiri anđela gdje stoje na četiri ugla zemlje i drže četiri vjetra zemlje, da ne puše vjetar na zemlju, ni na more, niti na ikakvo drvo.“ (Ot 7:1)

Ovi anđeli su povezani s vjetrovima i zato ih prepoznajemo kao kerube (2.Sam 22:11; Ps 18:10; 104:4). Kao što stoje na četiri ugla nebeske letjelice tako stoje na četiri ugla Zemlje, što znači da je s njima Poglavar (bog) koji predstavlja Boga na svom prijestolju. Po svemu sudeći se ovaj Poglavar predstavljao s imenom JHVH koji je izravno ili neizravno komunicirao s izabranim ljudima preko kojih je trebao ostvariti svoj plan za kojeg mu je nebeski Otac dao odriješene ruke. On je komunicirao i s Adamom preko kojeg nije uspio realizirati Božji plan nego ga je morao odgoditi sve dok se ne stvore svi uvjeti za rođenje drugog Adama.

Da bi kraljevstvo moglo biti vođeno od Boga na teokratski način, ono je moralo imati i zajedničko hramsko uređenje koje bi bilo projicirano na Zemlju. Zato možemo donekle imati uvid u stvari Neba jer su bile preslikane na zemaljsko uređenje. To je i razlog vizije o jednom veličanstvenom hramu kojeg je u viziji vidio prorok Ezekijel:

“I gle, Slava Boga Izraelova dolazi od istoka; šum joj kao šum velikih voda: i zemlja se sjala od slave njegove. To viđenje koje gledah bijaše kao viđenje što ga vidjeh kad dođoh da uništim grad (tj. kad je On došao da proriče protiv uništenja grada) i kao viđenje koje vidjeh na rijeci Kebaru. Padoh ničice. A Slava Jahvina uđe u Dom (hram) na vrata koja gledaju na istok. Tada me duh podiže i odvede u unutrašnje predvorje. I gle: Dom bijaše pun Slave Jahvine. Zatim sam čuo kako mi netko govori iz hrama, a onaj je čovjek došao i stao kraj mene. I reče mi: "Sine čovječji, ovo je mjesto mojega prijestolja, ovo je mjesto stopa mojih nogu: ovdje ću, posred sinova Izraelovih, prebivati zauvijek.“ (Ez 43:2-7)

Božje prijestolje na nebu se nalazi u nebeskom hramu, a ovdje vidimo kako se u zemaljski hram postavlja Božje prijestolje nakon što u njega s neba, sa Jahvinom slavom, silazi nebeski Sin kao poglavar planete Zemlje. Zato je zemaljski hram u doba Izraelova bio ispunjen Božjom slavom koju je licem u lice vidio samo Mojsije, razgovarajući sa tim nebeskim Poglavarom. Zemaljski hram je bio mjesto njegovih nogu, što znači da je On mogao svojim duhom ulaziti u taj hram kad god je trebao, dok su se kerubi stalno izmjenjivali u službi na zemlji. Zbog njih je zemaljski hram imao nebesku slavu i bio je povezan sa nebeskim svetištem i nebeskim Sinom koji je bio najvažnija veza Neba sa zemlje čija je neraskidiva veza ovisila i o Božjem zemaljskom Sinu koji je trebao stupiti na scenu.

Nebeski ‘bogovi’ (sinovi Božji) svaki u svom redu upravljaju ‘nebeskim hramom’ kao “poglavari koji nadziru sveto mjesto“ čime surađuju s Bogom u održavanju njegovog stvarstva u svetosti. Sličnu upravu na nižoj razini će imati Isus Krist na zemlji kad sjedne na Davidovo prijestolje (Ps 122:3-5). Tako će nebo i zemlja biti skladno povezani preko nebeskog i zemaljskog Sina. Da bi ljudi mogli upravljati svojim društvom i zemljom kao što Bog upravlja univerzumom, moraju Božju upravu preslikati u svoj sistem upravljanja u kojem bi izabrani službenici po cijeloj zemlji bili jedna velika Božja vojska glasnika (anđela) pod vodstvom prvog Sina i najvišeg kneza. Samo ukoliko takvih vojski Božjih glasnika ima i na drugim planetima u našem svemiru (kozmosu), onda bi to bilo u skladu sa izrazom “Jehova nad vojskama, koji sjedi nad kerubima“ (1.Sa 4:4). (O razotkrivanju te tajne univerzuma se može čitati u 21. svesku)

“Tada David predade sinu Salomonu uzorak (nacrt) trijema, njegovih kuća, riznica, gornjih soba, donjih prostorija i doma Pomirilišta; uzorak svega što bijaše smislio u duhu za predvorja Jahvina Doma, za sve sobe unaokolo, za riznicu Doma Božjega, za riznicu posvećenih stvari, za svećeničke i levitske redove, za svaki posao u službi oko Doma Jahvina (…) Sve to u skladu s onim što Jahve napisa vlastitom rukom da bi razjasnio cijelo djelo za koje on pribavi uzorak (nacrt hrama).“ (1. Ljetopisa 28:11-13,19)

Kad govorimo o svećeničkoj klasi koja je služila u hramu, tada nam je poznato da su Levitski svećenici bili organizirani u 24 levitska reda koja su dodijeljena poglavarima rodova svećeničkih. Oni su bili

“… poglavari koji su nadzirali sveto mjesto i poglavari koji su služili pravom Bogu.“ (1.Lje 24:4-19)

Da li je služba tih poglavara odgovarajuće predočavala službu koju su na nebu izvršavali 24 starješine? Zanimljivo je da u Ivanovoj viziji vidimo ’24 starješine’ gdje imaju zlatne posude pune kâda, što govori da su u svećeničkoj službi, a nakon toga do žrtvenika dolazi jedan ‘anđeo’ sa svojom posudom za kâd  (Ot 5:8; 8:3-5). Taj anđeo sa kadionicom u ruci bi mogao biti kerub u njegovoj službi, kao što je i seraf bio taj koji je u Božjoj službi uzeo u ruke užarenu žeravicu kako bi posvetio proroka Izaiju (Iz 6:1-7). Osim što imaju posude za kâd, starješine tj. Poglavari imaju i krune što govori da imaju i određenu mjeru autoriteta poput Boga. Prema tome, ‘24 starješine’ su nebeski anđeli najvišeg položaja, a ujedno i prvi Božji sinovi. To što se za njih koristi izraz ‘starješine’ je sasvim razumljivo jer time dobivamo sliku o poglavarima koji su po funkciji stariji od drugih, ne po godinama nego po autoritetu kojeg imaju među ostalim nebeskim bićima.

Veliki svećenici su imali ‘turbane’ na glavi koje su predstavljali autoritet i vlast koju im je Bog povjerio (vidi 2.Mo 28:36,37,40; 29:9; Za 3:1,5-7; 6:13). Tako njihov turban ima isto značenje kao i kruna (vijenac). S njim su surađivali 24 porodice unutar Aronove obiteljske loze. Svećenički poglavari su služili uz ‘velikog svećenika’ koji je trebao biti i kralj poput Melkizedeka. Samim tim su 24 starješine ‘poglavari u svetinji i poglavari pred Bogom’ (1.Lje 24:5). Oni uz Boga, koji je vrhovni kralj i svećenik, također izvršavaju dvojaku ulogu i službu Božjih nebeskih kraljeva i svećenika tvoreći na drugoj razini Neba ‘kraljevstvo svećeničko’ sastavljeno od 24 svećenička reda koja su predvodili najviši knezovi u njihovoj službi. Njihova uloga je preslikana i na zemaljsko teokratsko uređenje gdje su bili predočeni s poglavarima 24 svećenička reda. 

U toj teokratskoj strukturi svećenici su predvodili u obožavanju, svaki u svom redu. U jednom od tih 24 reda služio je i Zaharija, otac Ivana Krstitelja. On je kao svećenik imao prednost da pristupa k Bogu i da stoji ‘pred njim’ u hramu (vidi Ez 44:15,16). O tome čitamo:

“Dok je Zaharija jednom obavljao svećeničku službu pred Bogom, jer je bio red na njegovu skupinu, ždrijebom ga je, prema svećeničkom običaju zapalo da uđe u svetište Jehovino i prinese kâd.“ (Lk 1:8,9)

Zanimljivo je da je Zahariju posjetio anđeo koji mu je prenio vijest o rođenju sina koji će pripremiti put Mesiji pa čitamo:

“A anđeo mu je (…) rekao: ‘Ja sam Gabrijel, koji stojim pred Bogom’…" (Lk 1:11,19)

Stajati pred Bogom ne znači stajati u neposrednoj blizini Boga nego služiti Bogu u svetoj službi. Čak su i Izraelci ispod gore Sinaj stajali pred Bogom, a tako će stajati i u budućem mesijanskom kraljevstvu (2.Mo 19:17; Ot 7:9,15). Levitski službenici predvođeni sa 24 starješine su također stajali ‘pred Bogom’ ali na Zemlji. Možda je Zaharija zastupao službu koju je na na 2. razini nebeske uprave imao svaki od velikih knezova jer su oni stajali pred svojim Poglavarstvom (Božjim sinom, kraljem i svećenikom), što je ujedno bilo kao da stoje pred samim vrhovnim Bogom kojega je on zastupao. Zaharija nije bio veliki svećenik nego jedan od poglavara rodova svećeničkih koji su u svoje vrijeme zajedno sa velikim svećenikom stajali pred Bogom da bi mu služili i zastupali ljude pred Njim. Svi ti poglavari svećeničkih redova, njih 24, su u vrijeme blagdana zajedno stajali pred Bogom u njegovom hramu kao što to vidimo u viziji Neba gdje 24 starješine (poglavari svojih redova) zajedno stoje pred Bogom. Svaki od tih arhanđela je u svojoj vojsci imao legije anđela koje su predvodili niži knezovi, pa bi neki od tih knezova mogli biti glasnici koji zajedno sa arhanđelima stoje pred Bogom. 

Za Gabrijela nigdje ne piše u kojem svojstvu služi Bogu pa je moguće da je on bio jedan od 24 velika kneza koji su dolazili na zemlju sa svojim vojskama ili osobno kao glasnici. Predvodio je jedan od 24 reda te je poput svećeničkih poglavara stajao ‘pred Bogom’ u njegovom hramu i prinosio kâd sa molitvama svetih (Ez 40:3; 43:6; Da 8:16; 10:5,6;  Lk 1:26,27). On je bio nadležan da upravlja Zemljom kako bi sa svojom vojskom skidao kraljeve i tako objavljivao Božju suverenost jer je imao ovlaštenje da smjenjuje političke vlasti na Zemlji dok ne dođe Božji pomazanik - kralj. U Bibliji saznajemo da je knez Mihael bio pozvan da mu sa svojim legijama pomogne protiv kneza Perzije. S ovakvim uvidom bi mogli ustvrditi da je on kao i arhanđeo Mihael samo "jedan od najviših knezova" kako i piše u Danijelu 10:13, koji sa svojim anđelima upravitelja stvarima na Zemlji. 

Što nam onda govore brojevi 12 i 24? Ako se vratimo u organizacijsko uređenje neba unutar zemaljskog Jeruzalema tada možemo zapaziti neke zanimljive detalje unutar skupina svećenika i Levita sakrivenih u samim brojkama koje je David dobio pod nadahnućem (1.Lje 28:11-13).

Sinovi Izraelovi su bili podijeljeni u 12 redova. Nad svakim od 12 plemena Izraelovih je bio postavljen po jedan knez, odnosno prvi knez, dok su u gradovima bili postavljeni knezovi nižeg ranga, tisućnici i stotnici. Tako je broj 12 predstavljao suverenitet nacije. Na četverokutnom sudskom naprsniku velikog svećenika je bilo 12 dragih kamenova poredana u četiri reda po tri kamena tj. 4 x 3 (2.Mo 28:22-28). Zar Isus nije na goru poveo samo tri apostola tj. jednu četvrtinu ili po jednog predstavnika u svakoj razini tako da je svaka razina imala po 4 apostola. Imena apostola su zapisana na 12 kamena temeljaca sa sve četiri strane, odnosno sa svake strane po tri (4 x 3) (Ot 21:10-14). Tu su i 12 vrata sa četiri strane (4 x 3) koji predstavljaju 12 Izraelovih plemena.

U službi grada je bilo 12 upravitelja koji su se izmjenjivali svakog mjeseca, a pod njihovom upravom je služilo kralju po 24000 ljudi što je ukupno iznosilo 288000 ljudi (144000 x 2). 144000 u 24 reda služilo je u prvoj polovini godine koja se računala od 1. mjeseca nissana po vjerskom kalendaru, a drugih 144000 je služilo u drugoj polovini godine koja se računala od 7. mjeseca tišrija po sekularnom (građanskom) kalendaru (1.Lje 27:1-15). Leviti su diljem zemlje dobili 48 gradova (24 x 2). Iza svakog od 24 svećenička reda stajala i 12 pjevača, njih 288 (24 x 12). Broj 288 je zanimljiv, jer kad se podjeli na dva djela onda svaki dio nosi broj ‘144’ (144 x 2). Taj broj predstavlja ‘mjeru čovjeka i mjeru anđela’ tako da organizacija Zemlje u rukama Isusa Krista ima istu mjeru kao organizacija Neba (1.Lje 25:6-31; Ot 21:17).

Ovaj način organiziranja je zanimljiv jer se neke sličnosti pojavljuju kako u ‘gornjem Jeruzalemu’ kojim upravlja Bog i njegovi Sinovi (Poglavari) tako i u ‘Novom Jeruzalemu’ kojim će upravljati Isus. Prije svega u gornjem Jeruzalemu ne vidimo broj 12, nego 24 što je dvostruka mjera. Sličnost vidimo kod ‘24 starješine’ koje u samom nebu služe u svojstvu svećeničkih poglavara. To nikako ne mogu biti ljudi iako ih u Ivanovoj viziji vidimo u ljudskom obličju i bez krila. Krila im nisu bila potrebna jer svaki od njih putuje na krilima vjetra tj. na krilima svojih keruba, a budući da je svaki od njih predstavljao Boga onda je psalmista govorio da Bog leti na krilima keruba (2. Sam 22:11; Ps 18:10). Jedan od njih je bio u direktnoj vezi sa prvim čovjekom, Adamom, sinom Božjim koji je trebao vladati zemljom (3. razina) na način da je Adam preko njega kao svog Poglavara (2. razina) mogao pristupati Bogu, suverenu svemira (1. razina).

Po ovom modelu je Adam trebao biti prvi i najistaknutiji čovjek na zemlji koji bi na sebe preuzeo najvišu mjeru vlasti i odgovornosti, te bi ujedno bio jedan od najviših knezova u službi svog Poglavara. Iako bi upravljao zemljom na 3. razini, on bi imao pristup nebeskoj Svetinji na 2. razini gdje bi s vremena na vrijeme sjedio na svom prijestolju zajedno sa ostalim velikim knezovima (arhanđelima) iz ostalog dijela naše galaksije. Tu ulogu će imati Isus (drugi Adam) koji će pod upravom Poglavara preuzeti vlast na zemlji zajedno sa sa 144000 izabranika svrstanih u 24 reda (24 x 6000) u 24 zone. Jedne će predvoditi 12 apostola, a druge ostalih 12 knezova koji će vjerojatno biti izabrano iz ostalih naroda. Tako ćemo na zemlji imati kopiju vlasti od 24 najviša kneza, sličnu onoj koja na tim istim principima funkcionira na 1. i 2. nebu.

Poput svećenika u zemaljskom hramu tako i 24 starješine sa ‘harfama’ ulaze u Jehovino svetište da bi sa svojim kerubima ‘prinosili kâd’ (vidi Ot 5:8; 8:3). Oni su zaduženi da ‘pristupaju Bogu da mu služe’ u nebeskom hramu i da pred Bogom zastupaju ljude na zemlji i drugim planetima (vidi Ez 44:15,16). Stoga bi Poglavari svog reda negdje u svemiru trebali imali svoje sveto mjesto prebivanja kao što je nebeski grad u kojem se nalazi Božje prijestolje i svetište. Kad mislimo na svetište onda je riječ o Svetinji iz koje se, po primjeru zemaljskog hrama, moglo ulaziti u Svetinju nad Svetinjama samo jednom u određenom vremenskom periodu dok se u Svetinju moglo ulaziti svaki dan. Kad je došlo vrijeme anđeli su 'na krilima vjetra' poveli Isusa na nebo u nebesko svetište pred Poglavara 2. razine neba koji je predstavljao samog Boga.

“Krist doista ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo, da se sada pojavi pred licem Božjim za nas.“ (Heb 9:24)

Ukoliko je bilo potrebno da Isus uzađe u samu 'Svetinju nad svetinjama' pred vrhovnog Boga, morao je proći kroz Svetinju u kojem je služio Poglavar ovog dijela neba. To bi moglo značiti da bi i sveci Višnjega mogli imati prednost da zajedno s Isusom budu dovedeni pred Boga koji će im predati vlast u ruke (vidi Dan 7:14,18). Tokom mesijanske vlasti, oni bi mogli uzlaziti do nebeske Svetinje u kojoj njihov nebeski Poglavar sa svojim službenicima izvršava redovite službene dužnosti. To je sasvim moguće jer to potvrđuje Isusovo napuštanje zemlje i odlazak na nebo 2. razine gdje postoji hramsko uređenje Svetišta, dok u najvišoj razini Neba stoluje sam vrhovni Bog, Otac unutar Svetinje nad svetinjama. To je način povezivanja neba i zemlje preko hramskog uređenja koje će svoju kopiju vjerojatno ponovo imati na zemlji, najvjerojatnije sa središtem u Jeruzalemu kojeg je Bog davnih dana izabrao za svoje prijestolje (1.Ljeto 29:23-25; Jr 3:17). 

Organizacija zemaljskog hramskog uređenja nam pokazuje da 24 starješine kao ‘Poglavari’ uza sebe imaju anđele nižeg reda koji su poput levitskih sinova služili u hramu. Zato nije ništa neobično što u Ivanovoj viziji vidimo kako iz svetišta hrama na nebu, tj. iz Svetinje u vanjski trijem hrama izlaze anđeli “obučeni u čist i sjajan lan“ (Ot 15:5-8).

Lanene haljine su trebali oblačiti Levitski sluge hrama kad su ulazili na vrata unutarnjeg trijema, a ove anđele upravo vidimo tako obučene gdje na vratima trijema primaju zlatne posude. Oni su očito kao sluge podređeni svećeničkim poglavarima ili starješinama (1.Lje 24:4-19). Ako su anđeli nižeg ranga ulazili u svetište kao svećenički sluge onda je logično da su ‘24 starješine’ imali veću ulogu kao svećenički poglavari. Budući da nose ‘krune’ onda se može reći da su oni, ne samo svećenici nego i poglavari, pa kao takvi imaju dvojaku vlast kao kraljevi i svećenici po uzoru na samog Boga koji stoluje u Svetinji nad svetinjama. Oni s tog mjesta upravljaju arhanđelima pa je sasvim razumljivo što se u viziji iza 24 prijestolja vide organizirane grupe anđela kojih je bilo “mirijade mirijada i tisuće tisuća“ (Ot 4:2-11; 5:11,14). To ne mora značiti da se svi anđeli moraju nalaziti u Božjoj neposrednoj blizini, jer se i ljude na zemlji u viziji vide oko Božjeg prijestolja. Kad se univerzum gleda kao područje Božjeg kraljevstva onda je ono u Božjem videokrugu pa tako svi anđeli u tom ogromnom svemiru okružuju Božje prijestolje kao i veliko mnoštvo ljudi kojima oni služe (Ot 7:9,15). Ovi anđeli su ‘sluge hrama’ (slika posvećenih Levita) koji imaju pristup Svetinji i koji služe u jednom od tih 24 svećenička reda te bi broj od 144000 mogao biti doslovan broj anđela uzetih i sa naše planete kao što su uzeti sa drugih planeta iz naše galaksije. Uz ovakvu predodžbu nam je puno lakše shvatiti biblijske tekstove u kojima vidimo ljudske anđele koji su silazili na zemlju i dolazili u kontakt sa prorocima i drugim ljudima. Neki od njih su trebali odmor, te su jeli i pili s ljudima (vidi 1.Mo 18:1-6)

24 prijestolja na nebu nisu nešto novo jer ona postoje prije nego je Bog na sličan način teokratski uredio svoj narod na zemlji. Cijela ta organizacija je stvorena kako bi se moglo povezati Boga sa svim ljudskim bićima po cijelom svemiru. Imajući u mislima Isusa, koji je zamijenio prvog čovjeka Adama, i koji je predodređen prije postanka svijeta da bude kralj i svećenik Božjeg kraljevstva na Zemlji, Pavle kaže da nas je…

“[Bog] izbavio iz vlasti tame (ovog svijeta) i prenio nas u kraljevstvo svojega ljubljenog Sina, po kojemu smo oslobođeni otkupninom — oprošteni su nam grijesi. On je slika nevidljivog Boga, prvorođenac (nasljednik) svega što je (novo) stvoreno. Jer preko njega (ili po njemu, po njegovoj mjeri) je sve stvoreno (obnovljeno tj. nanovo kreirano) na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja bilo uprave bilo vrhovništva bilo vlasti. Sve je stvoreno (obnovljeno) preko njega i za njega. On je prije svega ostalog i [po njemu] je sve (novo) nastalo. On je glava tijela, skupštine (koja je uređena po njegovoj mjeri). On je početak, prvi (čovjek) koji je ustao iz mrtvih, da u svemu bude prvi. Jer Božja je volja bila da sva punina prebiva u njemu i da preko njega — uspostavivši mir njegovom krvlju prolivenom na mučeničkom stupu — pomiri sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima.“ (Kol 1:13-20)

Naravno, oni koji Isusa smatraju nebeskim bićem, koriste ove riječi kao dokaz o Isusovom predpostojanju. No, ako Isusa gledamo samo kao čovjeka, kao što ga gleda i Pavle, onda ćemo ovdje vidjeti dublje značenje. Izraz “preko njega“ ili “po njemu“ može značiti “po njegovoj mjeri“ tako da je to kraljevstvo novog poretka bilo unaprijed uređeno “po mjeri savršenog čovjeka“ Adama za kojega je sve stvoreno, ali je odgođeno do drugog Adama. Naime, da bi po mjeri čovjeka Bog uređivao svoju nebesku i zemaljsku upravu, onda je čovjek morao postojati 'u Bogu' (u Božjem naumu i planu) prije svega ostalog kako bi bio ta punina ili savršena mjera za stvaranje nebeske i zemaljske uprave preko koje će Bog upravljati Zemljom i cijelim svemirom. Naime, Bog ne bi stvarao nebesku upravu nad mrtvom materijom nego samo ukoliko je svemir ispunjen ljudskim bićima nad kojima će se upravljati. 

Uzmimo u obzir da svemir postoji zbog čovjeka i da Bog ne bi imao potrebu stvarati nebeske upravitelje (serafe, kerube i poglavare) da nije namjeravao stvoriti čovjeka koji će obitavati na svim planetima stvorenim za život. Bog je čovjeka imao u svom umu i znao je da svemir može oživjeti samo sa bićima koji bi živjeli u njemu. Zato je po mjeri čovjeka uredio stvari neba i zemlje što je uključivalo i uređenje kraljevstva na planeti Zemlji po drugom čovjeku koji je trebao poništiti dijela prvog čovjeka. Božje univerzalno kraljevstvo ne sačinjavaju samo oni koji predstavljaju prijestolja, uprave, vrhovništva i vlasti, jer oni ne bi postojali da nema ljudi zbog kojih je Bog stvorio toliki svemir. Zato su nebeska biće stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi njih.

Organizacija (prijestolja, uprave, vrhovništva i vlasti) tog kraljevstva o kojem govori Biblija, je unaprijed bila uređena po mjeri tog drugog čovjeka Isusa. Sve ono što je trebalo biti nanovo stvoreno, Bog je stvorio (obnovio) zbog njega, koji je trebao živjeti i umrijeti kako bi svojom krvlju pomirio s Bogom sve što je na nebu i na zemlji. Sada taj čovjek, prvi koji je ustao iz mrtvih, stoji kao premosnica neba i zemlje i čeka svoj dan kada će sjesti na svoje zemaljsko prijestolje, zajedno sa 144000 onih koji će biti podijeljenih u 24 reda i postavljeni u službu tog kraljevstva.

U biblijskoj knjizi Otkrivenje se u vizijama neba vidi Božje prijestolje, ali ne i Isusovo jer je Isus “vladar kraljeva zemaljskih“ i kao čovjek će vladati na zemlji “kraljevstvom ljudskim“ (Da 4:17; Ot 1:5). Isus sada zauzima desno ili počasno mjesto do Boga. Vjerojatno se ne nalazi u području najviše razine Neba na kojem stoluje Bog nad Bogovima, nego na nižoj razini Neba u kojem stoluje jedan od 24 Poglavara, s kojim sjedi na njegovu prijestolju kao jedan od velikih knezova (vidi Otk 3:21). Kao što je vrhovni Bog po svojoj funkciji Otac prvim Sinovima kojih je 24, tako je po toj teokratskoj liniji svaki od tih Poglavara Otac prvim knezovima (kao što je trebao biti Adam) a preko njih i svim ljudima u svojoj zoni svemira.

To prijestolje na kojem sjedi Isus će uskoro biti preneseno na zemlju. On još uvijek čeka da siđe na zemlju i preuzme svoje kraljevstvo koje je unaprijed uređeno brojem 144 “po mjeri čovjekovoj“ koja je ujedno i mjera po kojoj funkcioniraju anđeli na svim razinama vlasti (vidi Ot 21:17). U nebeskoj organizaciji se vlast prenosi od Boga na 24 starješine (prve sinove) i njihovu upravu 2. razine vlasti, a preko njih na zemaljske sinove, prvence na svakoj pojedinoj planeti kao što je Zemlja. U svakoj upravi neba i zemlje su postavljeni arhanđeli i njihovi anđeli koji su sluge i izvršioci određenih zadataka. U tome nam može pomoći jedna slična vizija koju je opisao prorok Danijel, a koja glasi:

“Dok sam gledao, bila su postavljena prijestolja (množ.) i Pradavni je sjeo (…) Prijestolje njegovo (jed.) kao plamenovi ognjeni (…) Tisuću tisuća služilo mu je, deset tisuća po deset tisuća stajahu pred njim. Sud je sjeo i knjige su se otvorile.“ (Da 7:9,10)

Ovdje je opisan suvereni Bog gdje predsjedava zasjedanju nebeskog vijeća kojeg čine samo visoko rangirani anđeli, njegovi prvi sinovi. To zasjedanje vijeća dobro odgovara opisu gdje vidimo ‘24 starješine’ kako sjede na svojim prijestoljima i imaju krune na svojim glavama i koji mogu predstavljati najviše nebesko vijeće. Među njima je i Poglavar koji ima upravu nad Zemljom ali ne može sam donositi tako važne odluke koje se tiču cijelog univerzuma. Zato će svi starješine, sinovi Božji zajedno prihvatiti presudu nad sotonom i učiniti kraj njegovoj tvorevini svjetskog poretka na našoj planeti, što će omogućiti Isusu Kristu da uz pomoć Božjih izabranih anđela preuzme svoju vlast na zemlji (Da 7:11,12). Ta uprava Novog Jeruzalema će biti Isusova simbolična žena (pomoćnica) kao što je imaju Bog i njegova 24 sina, Poglavara, svaki na svojoj razini Neba. Isus kao poglavar 3. razine vlasti je nakon uskrsnuća dobio najveće ime (status) jer piše:

“I postao je toliko veći od anđela koliko je ime koje je naslijedio uzvišenije od njihovih imena.“ (Hebrejima 1:4)

Pavle ovdje očito govori o anđelima koji su služili ljudima pod vodstvom Mihaela. Jedan od njih je rekao apostolu Ivanu da mu se ne klanja jer je on samo 'sluga' kao i apostoli (Ot 19:10; 22:9). Drugi anđeli su prihvatili klanjanje jer nisu bili sluge nego veliki knezovi (Jo 5:13,14). Zbog svoje besmrtnosti i zbog svog udjela u vlasti Božjeg univerzalnog kraljevstva, ti su anđeli bili iznad čovjeka, tako da je najniži anđeo u teokratskoj hijerarhiji bio viši od najuzvišenijeg čovjeka. To se promijenilo u trenutku kad je Isus podignut u besmrtni život, a pogotovo kad je naslijedio ime tj. autoritet koji je veći od tih anđela. Međutim, on je i daje podložan, ne samo Bogu kao Ocu nego i zboru starješina - Poglavara (najviših anđela) koji su po svom statusu prvi do Boga. Zato Isusa u jednoj viziji vidimo gdje se on kao “Vladar kraljeva zemaljskih“ nalazi “pred (Božjim) prijestoljem, pred četiri bića i pred (24) starješine“ (Ot 14:1,3; 1:5; Da 7:13; Heb 1:3-5). Ako je pred njima, onda nije s njima niti iznad njih. Zato njegovo ime ili autoritet nije veće od njihovog autoriteta nego samo od imena (položaja) onih anđela koji se nalaze u službi jednog od tih 24 Poglavara. Arhanđeo Mihael kao Božji sin 2. reda i njegovi anđeli koji služe tom Poglavaru su samo njegovi sluge, tako da bi Isus, drugi Adam ima status Božjeg sina 3. reda koji sjedi na Božjem prijestolju. Za njega se kaže da će doći na zemlju "s glasom arhanđela" (1.So 4:16). Zato on nije viši od ostalih arhanđela nego je viši od svih anđela u nižim strukturama vlasti 2. razine, ali samo unutar ovog našeg Neba, jer ostala nebesa su u rukama drugih nebeskih Sinova. Da bi to razumjeli moramo uzeti u obzir da je Isus postavljen…

“…daleko iznad svakog vrhovništva i vlasti i sile i uprave i svakog imena koje je dano, ne samo u ovom poretku nego i u onom koji treba doći.“ (Ef 1:21)

Ovdje se jasno daje do znanja da je njegov položaj vezan za društveni poredak na zemlji, a ne na cijelom nebu. Za njega je prorečeno:

“Gle, sluga će moj postupati razborito. Na visokom će mjestu biti, bit će uzdignut i uzvišen veoma.“ (Iz 52:13)

“Dakle, budući da ga je Bog, Otac, uzvisio i dao mu da sjedi njemu zdesna…“ (Dj 2:33)

Biti zdesna Bogu znači imati povlašten i uzvišen status. No, taj status imaju i najviši nebeski knezovi u službi svog Gospodara, koji su trebali prihvatiti Isusa na tom položaju na način da mu se poklone i priznaju ga za Božjeg Sina kojeg je Bog na planeti Zemlji…

“…uzvisio i podario mu ime koje je iznad svakog drugog imena, da se u Isusovo ime prigne svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom (Fil 2:9,10)

• na nebu – anđeli (nebeski i zemaljski koji će sudjelovati u nebeskoj vlasti)
• na zemlji – podanici Božjeg kraljevstva (pravednici koji imaju vječni život u sebi)
• pod zemljom – stranci (oni koji će uskrsnuti kao nepravednici i biti pod smrtnom kaznom)

Bog je Isusu podario najviše 'ime' koje čovjek može dobiti u 2. razini nebeske vlasti. Ono ne može biti veće od imena koje je dano 24 starješine jer će on biti vladar zemlje pod upravom jednog od tih starješina (Poglavara). On će dobiti ime iznad svakog drugog imena kojeg dobivaju knezovi i anđeli pod upraviteljstvom najvišeg kneza (arhanđela). Iako će se svi ljudi morati pokloniti Isusu, to se očekivalo i od anđela. Iz cijele te nebeske hijerarhije anđela Isus će imati vlast samo nad jednom grupom anđela uzetih sa zemlje koja će s njim služi u nebeskoj upravi pod vodstvom svog Poglavara. Ta grupa će mu služiti dok bude vladao svijetom tako da su mu oni podložni. S njim će surađivati i arhanđeo Mihael sa svojim anđelima koji će mu prije toga pomoći kod rušenja starog svjetskog poretka na Zemlji (1.Ti 5:21; 1.Pe 3:22). To je i logično jer u nadgledavanju i upravljanju zemljom ne trebaju učestvovati svi postojeći anđeli u univerzumu. No, svi anđeli mu se mogu ‘pokloniti’ kao Božjem zemaljskom Sinu i tako priznati njegov autoritet nad Zemljom s kojim će zastupati Božju vrhovnu vlast (He 1:6). Budući da Bog nije niti jednog (vanzemaljskog) anđela namjeravao postaviti za Sina (zastupnika) da vlada zemljom onda je Pavle rekao:

“Jer kojemu je od anđela Bog ikada rekao: “Ti si sin moj, ja sam danas postao otac tvoj”? I još: “Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin”? (Hebrejima 1:5)

Pomazani kraljevi u Jeruzalemu su bili nazvani Božjim sinovima (prvorođencima) te su sjedili na Božjem prijestolju u Jeruzalemu i zastupali Božju vlast na zemlji. U tom smislu nitko od postojećih arhanđela nije postavljen za Božjeg Sina na zemlji iako oni jesu Božji sinovi (vidi 1.Mo 6:2; Job 1:6). Tu čast je mogao dobiti samo čovjek - drugi Adam koji je proizašao od te iste zemlje. On će isto kao i oni imati svoje anđele s kojim će upravljati nad zemaljskim poretkom kao što Bog sa svojim nebeskim Poglavarima, sinovima, upravlja cijelim Nebom.

Taj centralni sistem vlasti se prenosi na drugu nižu razinu vlasti koju preuzimaju Poglavari, tako da se ona dijeli i širi na 24 zone u svemiru po broju prijestolja koja su postavljena uz 24 Svetinje. U svakoj od tih pojedinačnih zona svemira stoluje Poglavar koji preuzima Božji autoritet i zastupa ga na dodijeljenom području galaktičkih skupina tako da na svojoj 2. razini imaju sličnu upravljačku strukturu podijeljenu u četiri razreda, po broju keruba. Svakom od tih keruba je također dodijeljeno po 6 Božjih sinova - velikih knezova (arhanđela) - kojih ukupno ima 24 podijeljenih u 4 razreda. 

 

Ovakva teokratska struktura bi na sličan način bila razgranata po cijelom uređenom svemiru - kosmosu, pa bi takvih struktura vlasti i Svetinja na 2. razini Neba bilo 24. Svaka od tih galaktičkih uprava svoju vlast multiplicira na najnižu 3. razinu Neba (trijemu hrama) koju predvode 'Božji sinovi' - Poglavari niže razine - u svojstvu najviših knezova ili Arhanđela. Oni upravljaju jednom od dodijeljenih planeta u suradnji s 4 keruba sa jednim (1) parom krila (Izlazak 25:17-20; 1.Kraljevima 6:24,27). Ti kerubi su prikazanim sa po dva (2) lica jer je njihova uprava podijeljene na dva (2) vijeća po 2 keruba [2 × (2 × 2 lica)]. Razlog takve podjele je taj što je 3. najniža razina nebeske vlasti sa svojim anđelima trebala upravljati direktno sa ljudima. Budući da se temelj ljudske zajednice zasniva na dva različita bića u ulozi 'muža i žene' kao 'jednog tijela', onda je i 3. razina nebeske vlasti podijeljena na dva vijeća koji su trebali funkcionirati kao 'jedno upravno tijelo' na principima suradnje 'muškarca' i 'žene'.

 

Jedan arhanđeo predvodi vijeće u suradnji sa dva keruba s licem čovjeka i licem lava (ljubav - pravda) koji predstavljaju princip žene ('pomoćnice' i 'nadopune'), dok je drugi arhanđeo predvodio vijeće u suradnji s dva keruba s licem bika i licem orla (moć - mudrost, oštroumnost) koji su predstavljali princip muškarca (usporedi Postanak 2:18).

Kad se kerubi iz jednog vijeća sa svoja dva 'karakterna lica' usuglase oko nečega što su arhanđeli stavili na razmatranje, oni donose svoje mišljenje i zaključke koji se mogu slagati ili razilaziti sa zaključcima keruba iz drugog vijeća te se ta dva vijeća pred dvojicom arhanđela suočavaju i razmatraju svoje odluke ili zaključke na nivou sva četiri lica (2+2). Ukoliko se obje strane usuglase dobiva se jednoglasna odluka koju njihovo Poglavarstvo uzima u obzir. Ukoliko se ta dva Poglavara ne mogu usuglasiti onda se to pitanje može dati na razmatranje 2. višoj razini vlasti koja donosi odluku ili se zbog njene važnosti to pitanje prepušta u razmatranje samom vrhovnom Bogu koji sa svojim serafima donosi konačnu odluku (usporedi Izlazak 18:19-21). Ta se odluka na kraju prosljeđuje poglavarstvu 3. razine koja po njoj postupa, a u određenim situacijama s tom odlukom mogu upoznati čovjeka na zemlji preko svojih glasnika (anđela). Kao što se može vidjeti svaka razina vlasti ima drugačiji sistem vijećanja u kojem sudjeluju bića prikazana s 3, 2, ili 1 parom krila ovisno o položaju. Budući da je svaka niža razina vlast preslika više razine, onda sve funkcioniraju po istim pravilima podjele uloga u kojima postoji onaj koji predvodi po principu autoritete 'muškarca' i onih koji surađuju s njim po principu 'žene'. Treća razina vlasti taj princip koristi ne samo u horizontalnoj podjeli nego i u vertikalnoj koja odvaja dva tabora na 'muški i ženski princip'.

Na takav način ovaj Poglavar može pod svojom upravom na svakoj planeti imati po dva arhanđela koji bi sa svoja 24 kneza (12+12) upravljali ljudima na svojim planetima. Oni bi surađivali u formiranju vlasti među ljudima kojima bi vladao i upravljao pomazani kralj i svećenik (Mesija) uz kojega bi služilo svećeničko tijelo. Samim tim bi nebeski Poglavar 2. razine preko svoje uprave anđela surađivao s prvim Sinom svake planete i njegovim najvišim knezovima te bi takva suradnje neba i zemlje mogla dovesti do stvaranja savršenog čovječanstva koje bi živjelo u blagoslovima mira i vječnog života. 

Bog je uredio i postavio pravila po kojima je ta vlada trebala funkcionirati kako bi mogla na svojim planetima stvarati i upravljati zemaljskim kraljevstvima. Ona je postavljena da donosi prijedloge i postavljaju uredbe, zapovjedi i zakone za svaku pojedinu planetu. Iako bi na našoj planeti tokom mesijanske vlasti mogao biti izgrađen Hram po uzoru na nebesko svetište, mogli bi konstatirati da će zemaljska uprava biti postavljena izvan nebeskog Hrama jer Zemlja kao 3. razina predstavlja dvorište nebeskog Hrama, dok je nebeska Svetinja sa svojom upravom postavljena na drugu višu razinu, a nebeska Svetinja nad svetinjama na prvu najvišu razinu Neba iz koje upravlja Suveren svemira. Zato u viziji 'Novog Jeruzalema' nema Hrama jer se zemlja nalazi u trećoj razini nebeskog svetišta izvan Hrama, ali ipak u području hramskog dvorišta (Ot 21:22). Čak i kad bi na zemlji postojala kopija tog nebeskog hrama u kojoj bi služili sveci Višnjega, Isus bi kao prvi Sin zemlje u svojstvu kralja i svećenika, zajedno sa tim svecima (svećenicima) mogao u određeno vrijeme uzlaziti pred Boga na drugu razinu Neba gdje je postavljena Svetinja, kao što i svaki pojedini Poglavar sa druge razine Neba mora pristupati prvoj razini pred samog Boga u Svetinji nad svetinjama.

Takvo uređenje bi funkcioniralo na svim planetima stvorenim za život. Pitanje je da li takve planete na ovom našem galaktičkom području već postoje ili će biti oblikovane za život tek u budućnosti. Isto važi i za ostale 23 starješine koji upravljaju svojim područjem univerzuma u kojima je također u dalekoj prošlosti trebao biti stvoren život. U skladu s ovim uvidom dobivamo slijedeću sliku:

• Bog (Otac) upravlja univerzumom
• 24 Starješine (Božji nebeski sinovi 1. razine) upravljaju galaktičkim sustavima
• Arhanđeli (Božji nebeski sinovi 2.razine) upravljaju planetima
• Ljudi (Božji zemaljski sinovi) upravljaju svojom zemljom na više razina vlasti (kopija Neba)

Da bi Božje teokratsko uređenje uspješno funkcioniralo na Zemlji, Poglavar i vladar 2. razine Neba je morao od samog počeka voditi čovjeka u tom pravcu kako bi se na 3. najnižoj razini vlasti stvorila savršena civilizacija. On bi sa svojim kerubima i knezovima postepeno uvodio čovjeka u sistem upravljanja kako bi taj čovjek kao sin Božji preuzeo odgovornost da vodi ljudsko društvo po Božjim mjerilima. Tada bi prvi čovjek zemlje kao najviši knez predvodio ljudsko društvo preko svojih suradnika – knezova čiji je broj već unaprijed određen, a to je broj 24. Isus će sa svojih 12 suvladara upravljati nad dvanaest plemena Izraela, a sa drugih 12 knezova izabranih iz drugih naroda će upravljati ostalim dijelom svijeta.  Oni će na zemlji sačinjavati 24 kneza i upravljali svijetom koji bi bio podijeljen u 24 zone, dok bi Isus bio njihov Poglavar-bog. Ovakvu sliku Neba bi mogli prihvatiti samo ukoliko je Bog prije stvaranja svemira namjeravao stvoriti život u cijelom njegovom području, što je sasvim logično i razumljivo s obzirom na strukturu i složenost Božje nebeske uprave.

Kerube se u jednoj viziji vidi da po svuda imaju ‘oči’ što govori da Bog preko njih nadgleda i ima uvid u sve što se zbiva na Zemlji i u svemiru jer su oni postavljeni posvuda (Ez 1:19-23; 10:12; Ps 11:4). Tako su neki anđeli donijeli izvještaje onoga što su vidjeli u Sodomi i Gomori pa su pred Bogom, bolje rečeno pred svojim Poglavarom, Božjim zastupnikom iznijeli ‘tužbu’ protiv tih ljudi. Božji zastupnik – jedan od 24 poglavara, koji je sjedio na svom prijestolju (druge razine) je sa svojim kerubima donio odluku kako postupiti u toj situaciji. On je bio odgovoran za svoje područje vlasti koja je uključivala Zemlju, pa je svom zastupniku arhanđelu Mihaelu naložio da riješi taj problem. Budući da je i Mihael imao odgovornost na lokalnoj razini on se trebao iz ljudske perspektive uvjeriti u nastalu situaciju. Zato je taj Božji poslanik rekao Abrahamu:

“… Tužba na Sodomu i Gomoru zaista je velika i grijeh je njihov vrlo težak. Odlučio sam sići da vidim rade li zaista kako govori tužba koja je došla do mene, a ako nije, da znam.“ (1.Mo 18:20,21)

Arhanđeo je kao sluga imao zadatak da obavlja zadatke na Zemlji po nalogu svog Poglavara koji je direktno bio odgovoran Bogu. Taj Poglavar je imao odriješene ruke da postupa onako kako je smatrao najboljim načinom da izbavi Božje sluge i zadovolji Božju pravednu osudu nad prijetećim zlom, te omogući da se Božji plan na tom području nastavi ostvarivati onako kako je Bog zamislio. Budući da se u ovoj situaciji problem rješavao na području za koji je bio odgovoran arhanđeo Mihael onda je bilo potrebno da jedan dio zadatka izvrše on i dvojicom drugih anđela od krvi i mesa. No i sam se trebao uvjeriti u nastalu situaciju tako da i on ovisi od izvještaja koji dolaze od anđela koji nadgledavaju svoja područja na Zemlji.

Ovaj izvještaj pokazuje da Bog (ili najviši Poglavar) ne mora doslovno promatrati svaku situaciju na Zemlji. On ima anđele i koji to čine donoseći pred njega izvještaje onoga što vide i što čuju. Simboličnim jezikom Biblija govori da Bog ima u službi ‘sedam očiju’.

“Ovih sedam očiju Jehovine su oči. One pretražuju svu zemlju.“ (Za 4:10; vidi 3:9, 9:1; 2.Lje 16:9)

Broj ‘sedam’ označava potpunost s obzirom na Božje namjere kad je u pitanju da On vidi sve što se zbiva na Zemlji (Izr 15:3; Ez 1:18; Za 4:10). Da bi vidio sve, On je po svoj Zemlji postavio kerube i anđele koji mu omogućavaju da vidi sve što je potrebno vidjeti, dok vjerojatno mnoge nepotrebne stvari Bog i ne mora vidjeti. Bog je zato uveo službu glasnika (anđela) na više razina i dao im određene zadatke i službe. Oni ne prenose glas samo sa Neba na Zemlju nego i sa Zemlje prenose informacije prema Nebu. Zanimljivo je da je tih "sedam očiju" Ivan kasnije vidio na Janjetu, a...

“...predstavljaju sedam duhova Božjih poslanih po cijeloj zemlji.“ (Ot 5:6)

To znači da su neki Božji anđeli (duhovi) na sličan način u službi Isusa Krista koji preko njih ima mogućnost da kao kralj nadgledava zbivanja u svojoj univerzalnoj skupštini koja je doživjela mnoge podjele zbog prisutnog 'kukolja'.

No, što je sa još jednim osjetilom – 'uhom'? Kako Bog čuje naše molitve? Za Njega se kaže:

“Ti si onaj koji sluša molitvu, k tebi dolazi svaki čovjek.“ (Ps 65:2)

Kako možemo razumjeti ove riječi? Da li molitve Božjih slugu dolaze direktno u Božje uši? Ili u tome ipak imaju ulogu anđeli? U nastavku ovog psalma se za Boga kaže: "Milostivo zemlju gledaš…" (Ps 65:9). Vidjeli smo da On gleda Zemlju posredstvom anđela koji u njegovo ime iskazuju, ne samo milost nego i druge osobine. Zato, kad se za Njega kaže da ‘sluša molitvu’, On to također čini posredstvom anđela-keruba. To što psalmist kaže da ‘k Bogu dolazi svaki čovjek’ ne znači da Bog sluša svačiju molitvu, nego samo molitve pobožnih osoba. Kerubi poslani na Zemlju predstavljaju Božje ‘uši’ što znači da Bog preko njih može čuti njihove molitve.

Stoga ne može biti točna tvrdnja Watchtowera da Bog osobno sluša ama baš svaku molitvu svojih slugu i da nikome od anđela nije povjerio taj zadatak. (Stražarska kula, 15.12.2002. str. 16. st. 14,15). Kad bi Bog osobno slušao svaku molitvu tada bi to značilo da je On non-stop zauzet slušajući molitve koje se sa svih strana zemaljske kugle ljudi stalno upućuju Njemu. Što je sa molitvama onih koji (po svemu sudeći) žive na drugim živim planetima? Što se dešava s molitvama kad je Bog zauzet, jer znamo da Bog na nebu ima vrijeme kad saziva sastanke sa svojim sinovima koji sjede oko njegovog prijestolja? Da li Bog tada može biti u svakom trenutku na svakom mjestu i posvetiti vrijeme svakom čovjeku i svakom svojem sluzi slušajući njihove molitve? Očito ne, jer bi On tada bio sveprisutna sila a ne osoba koja ima svoje mjesto na Nebu. Zato je u tu svrhu stvorio anđele i postavio neke od njih na tako odgovornim zadacima. Iako se u nekim publikacijama Watchtowera može naći tvrdnja da samo Bog sluša molitve koje direktno dolaze njemu, u izdanju Stražarske kule od 15.9.2003. na str. 18, se kaže nešto sasvim drugo:

“Jehova nije nikome drugome povjerio zadatak da sluša baš svaku molitvu koju mu njegovi sluge upućuju kao svom nebeskom Ocu.“ 

To je u biti točno jer niti jedan anđeo ne može slušati ‘baš svaku’ molitvu. S obzirom na brojne molitve koje se neprestano upućuju Bogu, taj je zadatak toliko zahtijevan da ga je Bog morao podijeliti mnogim anđelima. Bog ne može svoju ulogu svesti na to da samo sluša molitve jer je njegova uloga toliko opširna da je mnogo toga povjerio serafima i kerubima koji služe kao nebeski svećenici na sve tri razine. Unatoč tome, mi možemo biti sigurni da do njegovih ušiju ipak dođu naše molitve.

Kerubi koji su prikazani sa mnoštvom očiju po svom tijelu savršeno znaju koje su molitve u skladu s Božjom voljom a koje ne. Tako su neke molitve mogle biti spriječene da ne dođu pred Boga jer ih ti anđeli nisu prosljeđivali Bogu. Molitve su mogle "naići na zapreku", ako bi bilo tko činio stvari koje nisu u suglasnosti s Božjom voljom (1.Pe 3:7). Tu zapreku su činili isti ti anđeli koji nisu prihvaćali takve molitve niti su ih donosili pred Boga da bi ih on razmotrio. Pomoću službe keruba Bog može simboličnim ‘oblacima zapriječiti pristup k sebi da molitva ne prođe’ (Tu 3:44). No, kad su molitve pojedinaca ili cijelog naroda u skladu s Božjim zahtjevima, onda možemo vidjeti ono što je vidio i Ivan u viziji:

“I došao je jedan drugi anđeo i sa zlatnom kadionicom stao kod žrtvenika. I dano mu je mnogo kâda da ga prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem dok se budu čule molitve svih svetih. I kadni se dim iz anđelove ruke uzdizao pred Boga s molitvama svetih.“ (Ot 8:3,4)

Ovi anđeli su kerubi jer ih Ivan ne opisuje kao serafe niti kao starješine. Naziva ih anđelima jer ih vidi s krilima. Iz opisa samog događaja vidimo da molitve dolaze ‘pred Boga’, a ne direktno u Božje uši. To znači da na tisuće molitvi koje ljudi istovremeno upućuju Bogu, ne dolaze automatski Bogu kako bi ih On u svojem umu razlučio na važne ili nevažne. Ne, one najprije bivaju saslušane od strane keruba koji su dobili od Boga tu povjerljivu odgovornost. Oni znaju da mogu samo s molitvama koje su u skladu s Božjom voljom doći ‘pred Boga’. Tada oni u obliku simboličnog ‘kâda’ iznose ‘pred Boga’ molitve i molbe samo takvih osoba, pa čak i onda kad su te vjerne osobe mrtve i ne mogu govoriti (Ot 5:8; 6:9-11). Anđeli određeni za taj zadatak slušaju molitve i dolaze ‘pred Boga’ jer time zastupaju interese Božjih slugu na Zemlji. Oni ne služe samo Bogu nego i nama ljudima pa zato imaju svoju ulogu u posredovanju molitvi i molbi upućenih Bogu od strane njegovih vjernih zemaljskih stvorenja. Čak imaju prednost da u Božje ime odgovore na te molitve.

Sjetimo se Kornelija. On je bio neznabožac, ali je želio ugoditi Bogu te je ‘neprestano upućivao usrdne molitve Bogu’ kojeg nije dobro poznavao (Dj 10:1-4). Samim tim su njegove molitve bile prihvatljive i kao takve su bile vrijedne da dođu ‘pred Boga’ i da ih Bog sasluša. Budući da Bog zna kada je najbolje vrijeme da usliši nečije molbe, onda može proći jedno vrijeme kada osoba i dalje moli Boga za jednu te istu stvar. To je činio i Kornelije. No, očito Bog nije morao svaki put iznova slušati njegove molitve, nego je to slušao anđeo koji je ‘pred Bogom’ zastupao interese tog pobožnog čovjeka Kornelija. Samim tim je anđeo iznosio Bogu važnost te molitve iako taj čovjek nije pripadao Židovima koji su do tada imali prednost pred Bogom (vidi Mt 15:21-28). No on je uvijek iznova podsjećao Boga na ono zašto se Kornelije moli.

Dotični anđeo je očito svaki put očekivao da mu Bog dade zadatak što, kako i kada odgovoriti na Kornelijevu molitvu. Kad je došlo vrijeme da Bog odgovori, tada je poslao tog anđela da postupi na odgovarajući način. Zanimljivo je što je tada anđeo u viziji rekao Korneliju:

“Tvoje molitve (…) uzašle su kao podsjetnik pred Boga.“ (Dj 10:4)

Ovdje zapažamo dvije stvari, a to su da molitve dolaze ‘pred Boga’ i da su u slučaju Kornelija bile ‘podsjetnik’ Bogu. Na koji način? Naime ‘pred Boga’ ne dolaze molitve u nekom apstraktnom obliku tako da ih Bog može pročitati. Pred Boga dolaze anđeli s molitvama ljudi koji žele ugoditi Bogu. Molitve su u spomenutom slučaju 'uzašle' i došle kao ‘podsjetnik’ pred Boga na način da su anđeli u više navrata 'uzašli' i došli pred Boga stalno ga podsjećajući na osobu kojoj je stalo da ga Bog čuje i usliši. Iako Bog nije zanemario tu osobu, anđeo ipak dolazi ponovno ‘pred Boga’ s namjerom da ga ‘podsjeti’ na to da ta osoba i dalje ustraje u svojoj molitvi. Time daje do znanja Bogu da je dotična osoba vrijedna toga da je se Bog ‘sjeti’ i odgovori na način koji će za nju biti od najveće koristi, a što može donijeti i čast Bogu. Bog tako može čuti ne samo molitve svojih slugu nego i riječi zlih ljudi na koje ima pravo reagirati. To su riječi prezira koje su upućene Božjim slugama. Isus stoga kaže:

“Gledajte da ne prezirete jednog od ovih malih; jer kažem vam da njihovi anđeli na nebu uvijek gledaju lice mog Oca koji je na nebu.“ (Mt 18:10; Dj 12:14,15)

Anđeli Bogu ne prenose svaki detalj, ali kad vide i osjete nečiji prezir prema Bogu i njegovim slugama, tada to odmah daju do znanja Bogu kako bi On preko svojih anđela pravovremeno reagirao. Ako i mi kao Božje sluge griješimo i ne kajemo se, moramo biti svjesni da Bog to sazna od svojih anđela. Oni znaju za svaki naš grijeh. Biblija nas zato upozorava:

“Kad zavjetuješ zavjet Bogu (…) Ne daj ustima svojim da na grijeh navode tijelo tvoje i ne reci pred anđelom: ‘Zabunio sam se!’. Zašto da se pravi Bog razgnjevi zbog glasa tvojega i uništi djelo ruku tvojih?“ (Pr 5:6; usporedi 2.Ko 13:5)

Vidimo da Bog reagira i na zavjete koje ljudi izgovaraju u molitvi pred anđelima, jer anđeli donose Bogu izvještaj o svemu što vide i što čuju (1.Mo 18:21). Anđeli vjerojatno imaju neke ovlasti po kojima mogu automatski reagirati na nečiju molitvu znajući da se Bog s tim potpuno slaže (Ne 1:4; 2:3-5). Zar nije lijepo znati sve ove stvari koje su povezane sa službom anđela koji nas zastupaju pred Bogom.

Watchtower tvrdi da je ‘zao duh od Jehove’ Saulovo pokvareno stanje njegovog uma i srca, njegov unutarnji nagon da čini ono što je loše i da je on bio opsjednuti tim svojim zlim duhom (Vidi Stražarsku kulu, 1.1.1985. str. 26. i Stražarsku kulu, 15.3.2005. str 23). Smatram da nam Biblija za tu tvrdnju ne daje dokaze koji bi se mogli potvrditi nekim drugim sličnim događajima niti nam se u kontekstu toga nameću biblijski stavci koji bi navodili na takvo tumačenje. Suprotno tome, postoje mnoštva Biblijskih stavaka koji imaju jednu zajedničku nit s kojom se može lako razumjeti što je to bio ‘zao duh od Jehove’.

Izraz ‘duh’ u Bibliji na više mjesta ukazuje na nebeske anđele ili demone kao na razumna stvorenja (vidi  Lk 24:37-39; 1.Pet 3:19). No, mnoge čitaoce ovdje zbunjuje izraz ‘zao’ pa automatski odbacuju da Božji anđeo može biti zlo stvorenje koji radi pod Božjim vodstvom. To je zato što Biblija pod izrazom ‘zao duh’ često ukazuje na demone pa stoga većina automatski odbacuje pomisao da je Bog slao nekog demona da uznemirava Saula (Dj 19:15). Vodeći se tom pretpostavkom bilo je lakše zaključiti da je ovdje riječ o Saulovom vlastitom ‘duhu’ ili o zlom stanju njegova srca. Međutim, izraz ‘zao duh od Jehove’ u sebi sadrži neke pojmove koje treba razlučiti i objasniti u kontekstu biblijskog teksta služeći se biblijskim rječnikom. Biblija na više mjesta pokazuje da su anđeli u Božje ime silazili na Zemlju da izvrše Božju osudu (1.Mo 28:12). Tako je

“Jehova poslao na [Egipćane] ognjeni gnjev svoj, jarost, srdnju i mržnju, četu zlih anđela.“ (Ps 78:49)

Ta četa ‘zlih anđela’ ili ‘zlih duhova’ su bili Božji anđeli. Budući da su ti anđeli izvršavali određene zadatke, oni su bili poistovjećeni s načinom na koji je taj zadatak trebao biti izvršen. Oni u svojoj naravi nisu bili zli nego je ono što su prouzročili bilo ‘zlo’ za Egipćane. Zato u Mojsijevom izvještaju stoji:

"I učini Jehova [preko anđela] znake i čudesa velika i zla u Egiptu na Faraonu i na svemu domu njegovu…" (5.Mo 6:22)

Anđeo koji je ubijao prvorođence u Egiptu nazvan je "krvnikom" što ukazuje na izvršioca desetog zla koje je pogodilo sve Egipatske obitelji (2.Mo.12:23; usporedi 1.Dn.21:15). Ako se izražavamo biblijskim jezikom onda je taj anđeo bio ‘zao duh od Jehove’ jer ga je Bog poslao da učini to zlo. Takve anđele je Bog koristio kako bi ispunio svoju namjeru da zao naraštaj Izraelaca ne uđe u obećanu zemlju. Oni su pomrli, ali na način da je ‘ruka Jehovina bila na njima i nije im davala mira sve dok nisu pomrli i nestali iz tabora’ u periodu od četrdeset godina (5.Mo 1:35; 2:15). Ruka Jehovina su bili anđeli koji su imali zadatak da ispune Božju volju nad tim zlim naraštajem. Ti anđeli im nisu dali mira i zato su za njih oni bili zli anđeli.

Za razliku od anđela koje je Bog slao i koristio u svojoj namjeri, postoje i oni anđeli koji svojevoljno ili pod vodstvom Sotone napadaju ljude i čine im zla. Čak bi mogli reći da je Bog dozvolio sotoni i njegovim anđelima da budu uzročnici prokletstva i kazne koju je on izrekao svom narodu kad je rekao: 

"Jehova će vas kazniti čirevima kakvi izbijaju Egipćanima, hemoroidima, osipom i svrabom, od čega se nećete moći izliječiti. Jehova će vas kazniti ludilom, sljepilom i smetenošću. Usred bijela dana pipat ćete uokolo kao što slijepac pipa u mraku i ni u čemu nećete imati uspjeha. Drugi će vas uvijek zakidati i pljačkati, a neće biti nikoga da vas spasi." (Pon. zakon 28:27-29)

U vrijeme Mesije, Izrael je bio pod kaznom prokletstva, jer je u narodu bilo dosta bolesti kojima je Bog bio uzročnik kako bi ispunio svoju Riječ. On je čak rekao Mojsiju:

 “Tko je načinio usta čovjeku, tko ga može učiniti nijemim ili gluhim, tko mu može dati da vidi ili da bude slijep? Zar to nisam ja, Jehova?" (2.Mo 4;11)

Zato je tada u Judeji i okolici bilo gluhih, nijemih i slijepih Izraelaca. Bilo je i ludih i smetenih koji su bili u tom stanju zbog opsjednutosti. Čak su i opsjednuti učinjeni gluhim, nijemim i slijepima pa se Isus znao obratiti tim duhovima, uzročnicima takvih fizičkih i duševnih stanja da prestanu pa ih je sa kratkom zapovijedi istjerivao i ljudi bi bili izliječeni (Mt 8:16). Tako je npr. Isus jednog zlog anđela prekorio jer je prouzročio da neki čovjek zanijemi i ogluši. Isus ga je zbog toga nazvao "nijemi i gluhi duše" (Mk 9:17,25). Taj demon nije bio njem i gluh, nego je nazvan tako jer je prouzročio takvo stanje kod dotičnog čovjeka (vidi Lk 11:14). Tako se i Božje anđele može nazvati ‘zlim duhovima’, ali ne zbog njihove osobnosti, nego zbog onoga što su prouzročili, a što je bilo zlo za određene ljude. Zanimljivo je što je Isus rekao svojim učenicima kad je izliječio jednog slijepog čovjeka:

"Zapitaše ga njegovi učenici: "Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio? Odgovori Isus: "Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to (njegova bolest) zato da se na njemu očituju djela Božja." (Iv 9:2,3)

Izgleda da je i taj čovjek rođen zbog kazne koju su podnosili Izraelci u to vrijeme. To je bila prilika da Bog pokaže da može otkloniti kaznu i nad cijelim narodom ako povjeruje u Mesiju i dozvoli mu da na njima pokaže Božju dobrotu i moć. To su bila Božja čuda, dok s druge strane postoje i lažna čuda koja uzrokuju demoni (anđeli iz suprotnog tabora). Oni mogu najprije prouzročiti razne bolesti i opsjedati ljude, a onda mnoge dovoditi u zabludu kad neki njihov čovjek (lažni prorok, svećenik ili učitelj) prouzroči izlječenje. Tako oni vežu lakovjerne ljude uz neke vjerske i duhovne vođe, a preko njih i uz vjerske zajednice i kultove koje nemaju Božji duh. To je zato što je i sam Bog rekao da će ljudima "poslati silu zablude, da vjeruju laži", čime ih je dao pod utjecaj i djelovanje sotone, oca laži (2.So 2:11; Iv 8:44). Po tome izgleda da je Sotona oruđe u Božjim rukama kako bi preko njega i njegovih anđela Bog kažnjavao i provodio prokletstvo nad pojedincima i zajednicama, što samo po sebi može imati i pozitivan učinak na one koji se kaju i mijenjaju svoje stavove i kriva razmišljanja.

Biblija spominje kako je jedan Božji anđeo bio ‘lažljiv duh’ jer je trebao prevariti Ahaba, Izraelskog kralja. Izvještaj kaže:

“Tada izađe jedan duh [anđeo] i stavši pred Jehovu reče: ‘ja ću ga prevariti’. A Jehova mu reče: ‘kako’? Odgovori: ‘izići ću i bit ću lažljiv duh u ustima svih proroka njegovih’. A Gospodin mu reče: ‘prevarit ćeš ga i nadvladat ćeš; idi i učini tako.’“ (1.Kr 22:21,22; usporedi Su 9:23,24)

Ovog ‘duha’ je poslao Bog pa se za njega može reći da je bio ‘lažljiv duh od Boga’. To ne znači da su Bog i njegovi anđeli lašci, jer je "nemoguće da Bog laže" (He 6:18). No, Bog je u svojoj mudrosti dozvolio da kralj Ahab povjeruje u lažnu informaciju svojih proroka jer je taj kralj više volio čuti dobro nego zlo. Iako se Ahab tri godine prije toga ponizio i pokajao za svoje postupke, očito je njegovo pokajanje s vremenom izgubilo vrijednost. Zato je Bog s razlogom želio navesti ‘zlo’ po Ahaba. U skladu sa svim ovim izvještajima možemo lakše prihvatiti biblijski način izražavanja kad je u pitanju izraz ‘zao duh od Jehove’ i time promatrati neke događaje onako kako ih je vidio pisac Biblije. U gornjem izvještaju smo zapazili da je Božji anđeo rekao da će biti ‘lažljiv duh’ u ustima proroka. To znači da je Bog mogao prouzročiti da iz usta čovjeka izlaze anđelove riječi. Ljudi koji su u to vrijeme prorokovali su znali da ‘duh Božji’ govori njima ili preko njih. U sličnoj situaciji se našao i Saul prije nego je postao kralj. Prorok Samuel mu je rekao:

“I sići će na te duh Jehovin, te ćeš prorokovati s njima i postat ćeš drugi čovjek.“ (1.Sa 10:6-10)

Taj ‘duh Jehovin’ je bio anđeo preko kojeg je Bog Saulu dao ‘drugo srce’ pa je Saul prorokovao na način kojim se vidjelo da je druga osoba, ali u pozitivnom smislu. No, nakon što je Bog odbacio Saula desilo se ponovno nešto slično:

“A sutradan napade Saula zli duh Božji, te prorokovaše u kući…“ (1.Sa 18:10-12)

Saul tada nije ‘prorokovao’ pod utjecajem svog duha nego je to bilo prouzročeno protiv njegove volje i to od strane anđela kao ‘zlog duha Božjeg’ koji je ponovno prouzročio kod njega drugo srce, ovaj put u negativnom smislu. Očito je Saul prorokovao protiv sebe. Taj događaj je Saulu bio znak da Bog više nije s njim jer se od tog trenutka počeo bojati Davida (1.Sa 16:14). Božja namjera je uspjela samim tim što je preko tog anđela ili ‘duha’ izazvao strah kod Saula. Zanimljivo je ono što se desilo nešto kasnije ljudima koje je Saul u tri pokušaja poslao da uhvate Davida:

“… I duh Božji dođe na poslanike Saulove, te i oni prorokovahu". Nakon trećeg puta Saul dolazi sam u Ramatu, "…ali i na njega siđe duh Božji te idući dalje prorokovaše…“ (1.Sa 19:23)

U ovim odvojenim i sličnim izvještajima možemo poistovjetiti izraz ‘duh Božji’ koji je prouzročio prorokovanje u Ramati sa izrazom ‘zli duh Božji’ koji je isto to prouzročio ranije kod Saula u kući. To poistovjećivanje možemo prepoznati i u 16. poglavlju, 23. stavak gdje pisac ove knjige navodi sljedeće:

“I kad bi duh Božji napao Saula, David uzevši gusle udarao bi rukom svojom, te bi Saul odahnuo i bilo bi mu bolje, jer bi zli duh Božji otišao od njega.“ 

• [duh Božji = zli duh Božji = anđeo Božji]

Samim tim što je ‘zli duh Božji’ tada ponovo ‘otišao od njega’ dodatno govori da je riječ o anđelu koji je u ovoj situaciji bio na strani Davida. Naime David je svojim muziciranjem trebao umiriti Saula, a ta namjera je bila poput molitve koju je anđeo prihvatio kako bi se vidjelo da David ima iza sebe jednu moćnu Božju ruku. Zato je taj anđeo prestao uznemiravati Saula zbog Davida. 

Ovakvim povezivanjem cijelog izvještaja možemo slobodno reći da je Bog u ovim prilikama poslao svog anđela protiv Saula tako da Saul nije mogao izvršiti ono što je naumio. Tako dolazimo do zaključka da je ‘anđeo’ ili ‘duh Božji’ prouzročio kod Saula da u određenim ključnim situacijama izgubi vlast nad samim sobom i da kao ‘drugi čovjek’ radi i govori ono što je htio Božji anđeo. Budući da je Bog želio navesti zlo na Saula onda je anđeo koji je bio poslan da uznemirava Saula bio ‘zao duh od Jehove’ ili Saulov protivnik (hebr. 'satan'). Taj ‘zli duh’ je vjerojatno imao zadatak da inkriminira Saula pred njegovim bliskim suradnicima i cijelim narodom tako da se vidi njegovu pravu osobnost. Znamo da je Saul više želio ugoditi narodu i starješinama nego Bogu. Nije želio da ga odbace zbog neposlušnosti Bogu i drugih grešaka koje je učinio pa se pretvarao da je Božji sluga (1.Sa 15:24-26,30). Međutim, narod je trebao spoznati da su i oni pogriješili jer su sebi izabrali kralja po svojoj volji čime su odbacili Boga da kraljuje nad njima po svojim mjerilima (1.Sa 8:5-7). Zato je ‘Božji anđeo’ imao zadatak da uznemirava Saula kako bi se vidjelo njegovo pravo stanje srca. Da bi to mogao, morao je biti Saulov protivnik ili sotona. Tko onda stoji iza onog anđela kojeg se dovodi u vezu sa sotonom? Razmotrimo i to pitanje.

Bog je kao sudac morao sankcionirati grijeh u skladu sa onim što je unaprijed odredio. Bio je primoran kazniti čovjeka tako što ga je dao u ruke tamničaru. Tamničar je Božji sluga koji ima ovlaštenje da drži pod ključem sve koji su pod osudom smrti. Možda je riječ o Abadonu kralju bezdana - carstva mrtvih (Ot 9:11). Problem je bio u tome što Adam nije mogao pokriti svoj dug, bez obzira na svoje kajanje, tako da je u pravnom pogledu morao biti utamničen pod vlast smrti sve do pojave otkupitelja. Otkupitelj je zauzeo njegovu poziciju prvog Sina nakon što je rođen pod tom osudom, ali je umro i uskrsnuo tako što je oslobođen vlasti smrti. Nakon toga je dobio ključeve od smrti što je ujedno i dokaz da više ne postoje pravni razlozi za zadržavanje ljudi u bezdanu smrti (Ot 1:18; Rim 6:9).

U današnjem društvu koje je zakonski uređeno po pravdi vlast je postavila državno odvjetništvo kao pravosudnu ustanovu u kojem se nalazi ured tužitelja i branitelja po službenoj dužnosti. Tužitelj je onaj koji po profesiji, položaju i službenoj dužnosti, u ime države ili javnosti, podiže optužnicu pred sudskim organima čak i za one koji nisu krivi ali postoji sumnja da su prekršili neki zakon, dok branitelj po službenoj dužnosti nastoji obraniti čak i krivoga. Za one koji su optuženi postoji sankcija koja se provodi u zatvorskim ustanovama.

Zamisli da si u nekoj državi optužen po vjerskom pitanju za koje je njeno pravosuđe postavilo svoja pravila i zakone. Pred sobom imaš tužitelja i branitelja po službenoj dužnosti. Oni su samo ljudi, ali im je dano ovlaštenje da te obrane ili optuže pred porotom i sucem. Tužitelj ne želi vjerovati u tvoje iskrene i dobre namjere nego ih želi prikazati u pogrešnom svjetlu. Njega ne zanimaju tvoje dobre strane nego samo ono što bi te moglo razotkriti kao krivca. Zato bi te mogao navesti da pogaziš svoja uvjerenja kako bi izbjegao najstrožu kaznu. Da bi ispunio ulogu tužitelja i dobio parnicu, on se može u zakonskim okvirima koristiti smicalicama, poluistinama pa čak i lažima kako bi dao snagu svojoj optužbi, iako je svjestan da time može samo naštetiti optuženiku. Međutim, to ga toliko ne brine jer ne donosi on odluku nego sudac i to tek kad razmotri ono što ima reći branitelj. Kako bi gledao na tog tužitelja? Naravno, tebe u toj situaciji ne zanima njegov privatni život niti činjenica da je on u društvu slovi kao dobra i pravedna osoba koja osobno nema ništa protiv tebe, nego bi ga gledao kroz njegovu službenu ulogu tužitelja u kojoj se postavio kao tvoj neprijatelj i protivnik (sotona). Čak i branitelj po službenoj dužnosti može biti protiv tebe ako ti u dobroj namjeri sugerira da pogaziš svoja načela kako bi izbjegao kaznu. Kako bi gledao na njega ako bi te pokušao navesti da kažeš ili učiniš nešto što bi te oslobodilo optužbe iako bi te to diskreditiralo pred Bogom? Da li bi radije govorio istinu pa makar zbog toga bio kažnjen ili bi po njegovom nagovoru rekao laž kako bi bio oslobođen? Da li bi prihvatio prijedlog da se odrekneš svoje vjere kako bi dobio slobodu? Ako želiš ugoditi Bogu, tada ćeš ga odbiti i reći ono što je za tebe vrijednije čak i od života. Tako se i Ješua ponio prema anđelu koji se postavio kao dobročinitelj ali ga je iskušavao u namjeri da ga diskreditira pred Bogom i odustane od svoje mesijanske uloge zbog koje može umrijeti. Isus je znao da Bog može dozvoliti sotoni da ga kuša, pa mu nije bilo bitno da li je taj anđeo ima dobre ili zle namjere. Nije mogao reći tom anđelu da se odrekne svoje uloge kušača jer se nema pravo dirati u Božje pravno uređenje Neba, pa je mogao samo kušaču dati do znanja svoje stavove i razmišljanja s kojima odbija bilo kakav nagovor da ugađa sebi i odrekne se uloge za koju se zavjetovao Bogu kao njegov nazirej.

U hebrejskom jeziku se za nekoga tko se protivio ili suprotstavljao nekome ili nečemu koristila riječ 'satan' (protivnik).

• satan - pravni odnos tužitelja prema čovjeku optuženom za kršenje moralnih načela i zakona
• satan - neprijateljski odnos onoga koji se postavlja kao protivnik nekome koga želi poraziti

Biti satan samo po sebi nije zlo, ali može biti pod utjecajem krivih poticaja koje rađaju zlo. U Bibliji saznajemo da su neki od keruba postavljeni u službu koja je od njih zahtijevala da nadgledavaju čovjeka i budu njegovi protivnici i tužitelji s jedne strane ili branitelji i zaštitnici s druge strane. Trebamo imati u vidu da su neki anđeli bili 'sotone' ili protivnici jer je Bog od njih to tražio kako bi se nekome suprotstavili s ciljem da se otkriju nečiji poticaji ili spriječila nečija namjera koja bi bila protivna Božjem planu.

Kad je jedan Božji anđeo dobio od Boga zadatak da spriječi Balama koji je dobio nalog od Moapskog kralja Balaka da prokune Izrael, tada u izvještaju 4.Mojsijeve 22:22,32 piše:

"anđeo Gospodnji stade mu na put, da ga zaustavi (da ga spriječi; da mu se protivi)" (st.22)

• HEB: לְשָׂטָ֣ן ל֑וֹ וְהוּא
• Originalne riječi: ləśā·ṭān lōw
• Doslovno: kao protivnik (satan) protiv njega

"izašao sam da stojim protiv tebe" (da ti ne dam; da te spriječim) (st.32)

• HEB:יָצָ֣אתִי לְשָׂטָ֣ן ל֑וֹ
• Originalne riječi: yā-ṣā-ṯî ləśā·ṭān
• Doslovno: da ti budem protivnik (satan) 

• 'satan' - protiviti se, stati na put, spriječiti, suprotstaviti se

Služba nebeskih anđela je obuhvaćala zadatke u kojima su trebali biti protivnik (satan) čovjeku u slučajevima koji bi ugrozili Božji plan. Oni su imali ovlasti da optuže čovjeka pred Bogom, ukoliko bi taj čovjek prekršio Božje zapovjedi i po potrebi ga kaznili ukoliko je Bog to odredio. Zato nije bilo ništa neobično niti samo po sebi loše da Božji anđeli imaju uloge čovjekova 'protivnika' (sotone). Biti protivnik ili sotona (hebr. satan) nije nijednog anđela moglo dovesti u sukob s Bogom niti ga je moglo smatrati ljudskim neprijateljem. To vidimo u situaciji u kojoj čitamo:

“Tada Satan (śā-ṭān) ustade na Izraela i potače Davida da izbroji Izraelce." (1.Ljet 21:1)

Kad mi čitamo ovaj prijevod na našem jeziku onda pomislimo samo na palog anđela. Problem je u prevoditelju koji hebrejsku riječ 'satan' nije preveo nego ju je ostavio u svom hebrejskim obliku kao naziv (s velikim 'S') koji asocira na anđela iz Edena. (Napomena: u hebrejskom pismu nema velikog i malog slova). Međutim, da je prevodilac hebrejsku imenicu 'satan' preveo s 'protivnik' onda bi neki od nas bar pokušali istražiti kontekst da vidimo na koga se to odnosi, jer u hebrejskoj Bibliji piše:

“A protivnik (śā-ṭān) je ustao na Izraela i izazvao Davida da prebroji Izraelce.“ (1.Ljet 21:1)

Ovdje očito ne piše tko je bio taj protivnik (heb. satan). David je imao puno vanjskih neprijatelja s kojima je vodio ratove tako da je bilo koji neprijateljski kralj mogao biti taj 'protivnik' koji je ustao na Izraela i naveo Davida da postupi nerazumno. To je potvrdio njegov sin Salamun koji je tirskom kralju Hiramu objasnio da on za razliku od svog oca Davida nema 'protivnika' (hebr. satan; 1.Kr 5:4). No, kasnije je...

"...Jahve podigao protivnika (śā-ṭān) Salomonu: Edomca Hadada, iz kraljevske kuće Edomaca." (1.Kralj 11:14)

Iako je neprijateljski kralj mogao biti taj zemaljski 'protivnik' Izraela, Biblija nam u paralelnom izvještaju otkriva tko je tog kralja mogao potaknuti da zaprijeti Davidu. Tu čitamo:

“Još je jednom srdžba Jahvina planula na Izraelce te potakla Davida protiv njih govoreći: "Idi, izbroj Izraelce i Judejce!“ (2. Samuelova 24:1)

Sad nam je jasno da je sam Bog stajao iza cijele situacije a ne neki anđeo. Bog je preko svog anđela proveo u djelo svoju srdžbu koju je osjetio kralj David i cijeli Izrael. Budući da se David malo uzoholio zbog svojih vojnih uspjeha, što je vjerojatno negativno utjecalo na narod, onda je nebeski anđeo bio taj nevidljivi 'protivnik' (sotona) koji je pomoću neprijateljske prijetnje izazvao Davida da tu oholost pokaže javno na djelu nepotrebnim prebrojavanje naroda. Bog je mogao dozvoliti svom anđelu da potakne nekog čovjeka ili kralja na akciju protiv Davida i Izraela (vidi Job 1:12,15,17).

Zbog opasnosti od svog zemaljskog 'protivnika' (sotone), David je pokazao da mu je bilo važnije znati s kojom vojskom raspolaže nego da se najprije obrati Bogu preko proroka (usporedi 1.Sa 23:2). Takav javni postupak pomazanog kralja je bilo nesvjesno okretanje leđa Bogu i kap koja je prelila čašu. Uskoro je i sam postao svjestan grijeha zbog kojeg je izazvao Božje negodovanje te se pokajao, ali nije mogao izbjeći posljedice. Taj grijeh je ujedno bio i grijeh samih Izraelaca koji su, kao i njihov kralj, zaboravili iskazivati slavu Bogu te su je pripisivali Davidu. U ovom slučaju je očito da 'satan' (protivnik) koji je ustao na Izraela nije bio samo njihov neprijateljski kralj, nego je ulogu protivnika odigrao i anđeo kao Božji sluga. Anđeo je na neki način pokrenuo događaje protiv Izraela koji su izbacili na vidjelo grijeh zbog koje je Bog negodovao.

Malo prije smo razmotrili situaciju kad je Bog poslao jednog anđela da bude zao duh koji je trebao uznemiravati Saula. Taj anđeo je samim tim po svojoj dužnosti bio Božji sluga u ulozi sotone ili Saulovog protivnika, ali nije bio zao. On je samo izazivao Saula da pokaže pred drugima svoje pravo stanje srca jer je svojim stavom okrenuo leđa Bogu. Zato je morao biti javno razotkriven i smijenjen sa svog položaja kako bi Izrael lakše prihvatili Davida za kralja.

U jednoj drugoj situaciji čitamo kako je 'sotona' stao s desne strane velikom svećeniku Jošui koji je trebao zastupati Davidovo kraljevstvo nakon izlaska iz babilonskog ropstva

“I pokazao mi je velikog svećenika Jošuu kako stoji pred Jehovinim anđelom, a Sotona (wə-haś-śā-ṭān - protivnik) je stajao zdesna Jošui da mu se protivi.“ (Zah 3:1)

Iako je navedeni 'protivnik' mogao biti neki čovjek, čitalac tog izvještaja automatski pomislili na palog anđela jer su prevodioci i tu stavili riječ 'Sotona' (s velikim S), čime aludiraju samo na jednu mogućnost. Međutim, ovdje nije riječ o imenu, nego imenici. Osim toga, u ovoj viziji prorok nije mogao za osobu koja je stajala do Jošue reći da je vidio onog 'sotonu' koji je prevario Evu jer nije ni znao kako on izgleda. Ali po načinu pristupa kojim je ta osoba iznosila optužbe i prigovore protiv Jošue, on ju je mogao samo nazvati protivnikom (heb. 'satan') jer je imala nešto protiv njega. To ne znači da je protivnik neka zla osoba. On samo u pravnom pogledu daje razloge koji terete Jošuu. I Isus je svog apostola Petra nazvao 'sotonom' tj. protivnikom koji je zavrijedio prijekor jer mu u mislima nije bilo "ono što je Božje, nego što je ljudsko!" (Mt 16:23). Petar nije bio zao, nego je u dobroj namjeri pokušavao odvratiti Isusa da se ne izlaže smrtnoj opasnosti. Božji anđeo je također prekorio ovog 'protivnika' (satanu) koji se vjerojatno u dobroj namjeri protivio da Jošua kao veliki svećenik preuzme krunu. Imao je dva dobra razloga za protivljenje:

• Kruna je trebala biti dana Zorobabelu iz Davidove loze, a ne nekome iz Levijevog plemena.
• Jošua je nosio krivnju zbog koje je bio nedostojan tako časne službe.

Očito je protivnik zastupao gledište većine Izraelaca po tom pitanju. I on je iz svoje ljudske pozicije gledanja mislio na ono što je ljudsko, a ne Božje, pa je imao razloga protiviti se, sve dok nije došao anđeo koji ga suočio s Božjom odlukom (Zah 3:2-4). Osim toga, ta osoba je u viziji nazvana protivnikom (satanom) samim tim što je stajala Jošui s desne strane i iznosila optužbe protiv njega. To je isto kao što se danas nekog čovjeka u pravnoj službi naziva tužiteljem ili braniteljem, ovisno koju je ulogu ili stranu zauzeo u nekom pravnom slučaju. Ovaj je čovjek bio protivnik jer u psalmima čitamo:

“... protivnik (wə-śā-ṭān - tužitelj) neka mu stane s desne strane.“ (Pa 109:6)

S obzirom da je ovdje riječ o Jošui koji je trebao dobiti časnu ulogu u novoj jeruzalemskoj upravi onda je u tu situaciju bilo uključeno pravno pitanje. Zato je po zakonu imao protivnika koji je stajao s njegove desne strane da ga pred pravnim tijelom optuži kao nedostojnog i spriječi da predvodi Božji narod. Naime, prije nego netko preuzme važnu ulogu u životu naroda, bilo je važno da nema nikakvih zakonskih prepreka. Onaj tko je imao nešto protiv je u tim situacijama mogao iznijeti razloge protiv toga ili je mogao šutjeti. Ovaj protivnik nije šutio jer je iz svoje pozicije gledanja vidio krivnju koja je mogla diskreditirati Ješuu.

Ukoliko u ovoj viziji protivnik nije bio čovjek nego neki anđeo, onda ni on nije trebao biti zlo biće, nego je samo trebao izvršiti svoju službu kako bi sve bilo pravno regulirano. Iako je mogao iznositi neke činjenice o Jošui i njegovoj krivnji, drugi anđeo mu je dao do znanja da ga Bog (sudac cijele zemlje) treba prekoriti i zatvoriti mu usta jer ne zna sve činjenice. Slično imamo i na današnjim sudovima gdje branitelj nema pravo da prekori tužitelja, ali to može tražiti samo od suca koji ima uvid u obje strane priče. Sudac može tim prijekorom stati na stranu branitelja i zaključiti slučaj u njegovu korist, ali to ne znači da je tužitelj (protivnik) učinio nešto zbog čega treba kazneno odgovarati. On samo radi svoj posao pa prijekor od strane suca može utjecati da odustane od tužbe i da šuti. Isto tako bi taj prijekor koji bi bio izrečen protivniku (tužitelju) od strane Boga (Suca) bio znak svima da su po Bogu nestale sve optužbe i prepreke za stvaranje nove zemaljske uprave na kojoj bi Jošua bio na čelu. Zato je anđeo imao ovlaštenje od Boga da sa Jošue skine prljave (grešne) haljine pa mu je rekao:

“Evo, oduzimam s tebe krivnju tvoju.“ (Za 3:4)

Ovo je trebao biti dokaz da je Bog pravedan čak i onda kad se njegova pravda razlikuje od ljudske. Bez obzira na konačnu odluku suca, branitelji i tužitelji moraju biti dosljedni svoje službe. Očito je ovaj protivnik (sotona) izvršavao svoju pravničku službu, što nam govori o ulozi nebeskih i zemaljskih službenika (anđela) koji služe kao tijelo u kojem imaju dužnost da iznose razloge 'za ili 'protiv' neke odluke iza koje moraju stajati. Zato u vizijama vidimo kerube s dva ili četiri lica što simbolizira njihove različite i suprotne uloge u nebeskom vijeću sa dva i četiri razreda u kojem Bog na najvišoj razini ili jedan od njegovih Sinova na nižoj razini donose konačnu odluku nakon što sve činjenice svog vijeća stave na vagu pravde.

Jedan od tih anđela je čak izazvao Boga da ispita Jobovu vjernost. Naime, u vrijeme kada su Sinovi Božji dolazili pred Boga s njima u pratnji su dolazili kerubi i anđeli koji su bili u njihovoj službi. Taj detalj ne piše u knjizi o Jobu, ali se on podrazumijeva jer se to vidi iz drugih proročkih vizija neba. Tada je u pratnji Božjeg Sina (jednog od 24 Poglavara) bio i anđeo kojega je pisac na samom početku označio sa 'sotonom' jer je u cijeloj toj priči on imao zadatak da bude protivnik Jobu.

“Jednoga dana dođu Sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan (haś-śā-ṭān - protivnik).“ (Job 1:6)

Ovdje opet vidimo kako prevoditelj teksta ne prevodi imenicu 'satan' sa 'protivnik' nego je još piše s početnim velikim slovom jer misli da je riječ o točno određenoj zloj osobi koja se tako naziva. Međutim, kad bez unaprijed stvorene predodžbe čitamo tekst i poznajemo opise vizija, onda ćemo vidjeti da nije riječ o njemu niti njegovom stečenom imenu. U ovoj priči koja nema puno detalja, možemo zamisliti Boga kako se obraća jednoj grupi keruba i anđela koji su stajali uz svog Poglavara koji je upravljao stvarima na Zemlji. Nakon toga se izdvaja jedan od njih koji iznosi svoj stav o čovjeku i njegovoj odanosti, te upravo on dobiva svoje mjesto u priči o Jobu i zadatak da baš on bude njegov sotona (protivnik).

Postoje dvije mogućnosti u vezi ovog protivnika. Prva je ta da on nije bio 'satan' kad je došao pred Boga, nego tek nakon što ga je Bog ovlastio da iskuša Joba. Npr. evanđelist Matej svoju priču o Isusu započinje riječima: "A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako…", čime u samom uvodu spominje i njegovu funkciju Krista (pomazanika) po kojoj je Isus bio poznat godinama poslije rođenja, a samim tim i u vrijeme pisanja knjige o njemu (Mt 1:18; vidi i Mt 2:2; Lk 2:11). U drugoj situaciji jedan anđeo pastirima u polju kaže da se rodio 'spasitelj' iako još nije postavljen u tu ulogu zbog koje je rođen. Tako i pisac o Jobu odmah na početku spominje anđela u ulozi protivnika (sotone) iako je to bilo njegovo glavno obilježje tek nakon što je dobio zadatak da bude njegov protivnik (heb. 'satan').

Druga mogućnost je da je jedan od njih zaista imao zadatak da prolazi Zemlju i obraća pažnju na loše ljude kako bi im bio protivnik ili tužitelj pred Bogom, dok su drugi imali zadatak da vide ono što je dobro u ljudima kako bi se nebeskom vijeću mogle donositi mudre i pravedne odluke u njihovu korist. Riječ je o časnim ulogama i zadacima zbog kojih su stvoreni i postavljeni u službu nebeskih službenika. Njihov zadatak nije da sude i donose konačne odluke nego da iznose činjenice koje je trebalo staviti na vagu. Stoga, biti satan ne znači da se ta riječ odnosi na Božjeg protivnika.

Ovaj anđeo nije ni pokušao kušati Joba nije imao ovlaštenje da mu se protivi na taj način sve dok mu Bog nije skrenuo pažnju na Jobovu pravednost. Čak i da je imao ovlaštenje biti protivnik (heb. 'satan), mogao je do tada sam ispitati Joba do određene granice, ali ne na ovakav okrutan način za koji nije imao ovlaštenje jer bi ga drugi anđeli u ulozi 'branitelja' ili zaštitnika s pravom spriječili (vidi Ps 91:11). Tek kad je Bog skrenuo pažnju na Joba, on je očito s razlogom tražio od Boga da se ispita Jobovu odanost do krajnjih granica. Nije čak ni tražio da Bog njega postavi nasuprot Jobu jer on nije bio jedini anđeo kojeg bi Bog ovlastio za taj zadatak. No, on je pokrenuo to pitanje pa je dobio dozvolu od Boga da iskuša Joba. S tim ovlaštenjem je postao Jobov 'protivnik' (satan) i zato se kao takav navodi u priči. Moramo znati da Bog nikoga ne kuša zlom tj. On ne navodi pravednika na zlo kako bi ga onda osudio, ali dozvoljava zle situacije koje su same po sebi kušnja. Pravedan čovjek zna da Bog ima pravo na to, i tu vidi priliku da ustraje u nevolji.

Ovaj sotona nije tvrdio da je Job neiskren u svojoj pravednosti, nego je Bogu skrenuo pažnju na čovjeka općenito, pa je smatrao da se ne može o nekom čovjeku dobro govoriti sve dok ga se ne iskuša. Kao nadglednik ljudi je dobro poznavao čovjeka i njegove poticaje. Smatrao je da se mnogi s razlogom boje Boga jer misle kako ih je Bog blagoslovio zdravljem, sretnim životom i svim što posjeduju. Te je činjenice predočio Bogu rekavši mu :

“sve što čovjek ima dat će za svoj život“ (2:4)

• oduzmi mu sve što ima, pa će te prokleti u lice!” (1:11)
• dirni u njegove kosti i njegovo meso, pa će te prokleti u lice! (2:5)

Da li bi Bog, koji je imao sve riječi hvale za Joba, imao što dokazivati nekom anđelu koji nije njegov sluga, pogotovo ako taj nema iskrene namjere s čovjekom? Ne. On s takvim anđelima ne bi komunicirao na takav blizak način nego samo sa svojim vjernim slugama koji imaju pravo da traže od Boga sve što je vezano uz njihovu službu branitelja i tužitelja. Naime, oni ne smiju kažnjavati ljude ukoliko nemaju za to čvrsti dokaz. Čak i da imaju dokaz ne smiju to činiti bez odobrenja svog Poglavara.

Bog je neke svoje kerube i anđele postavio da nadgledavaju ljude i da budu protivnici ili sotone onim ljudima koji bi svojim položajem mogli negativno utjecati na druge (vidjeli smo primjer Saula i Davida). Kerubi u ulozi tužitelja bi pred Boga donosili svoje viđenje o takvim ljudima pa bi ih Bog (ili jedan od njegovih Sinova) ovlastio da izvrše svoju ulogu protivnika. Job je u ono vrijeme bio jedan od moćnih ljudi, ali pravedan i besprijekoran, pa je Bog dozvolio svom anđelu da ispita Jobovu vjernost jer je taj anđeo smatrao da se ne može vjerovati u Jobovu odanost ukoliko ga se ne stavi u nepovoljnu situaciju koja bi na kraju bila ujedno i kazna ukoliko bi se pokazalo da je Job bio dvoličan i neiskren. Ovakav prijedlog je bio moguć jer je vjerojatno prije Joba bilo ljudi koji su u sličnim situacijama prokleli Boga. Ukoliko nije bilo takvih ljudi, Job je poslužio kao dokaz da Bog na Zemlji ima odane ljude na koje uvijek može računati.

U ovom dijalogu se može vidjeti da anđeo ne mora vjerovati Bogu na riječ kad je u pitanju čovjek, niti Bog iskazuje svoj autoritet na taj način. Bog je jedan dio svog autoriteta prenio na svoje Sinove (Poglavare) koji imaju svoje nebeske službenike. Zato se On ne postavlja kao čovjekov branitelj ili tužitelj jer je on vrhovni sudac koji rješava samo pojedine slučajeve. Njegovi Sinovi (suci) rješavaju sve slučajeve, a neke od njih predaju Bogu kao vrhovnom sucu. Čak je i na Zemlji Bog ovlastio svoje zemaljske sinove da budu suci koji bi trebali suditi samo uz branitelje, tužitelje i svjedoke. To znači da bilo koji Sudac ne može biti branitelj ni tužitelj kao što je to slučaj u ljudskim totalitarnim sistemima. On mora saslušati obje strane.

S obzirom da je Bog ovlastio svoje nebeske službenike da vode pravnu brigu o svemu što se dešava na Zemlji, te da svoje vijeće informiraju o važnim stvarima i osobama, onda je ovaj anđeo u ulozi tužitelja znao da Bog ima samo informaciju o Jobu koju je dobio od nekog drugog keruba u ulozi branitelja. On je želio Bogu reći da ne mora sve biti onako kako se vidi i kako čuje pogotovo ako u ljudima tražimo samo ono što je dobro. Sjetimo se da je Bog (ili jedan od njegovih Sinova-Poglavara) poslao jednog anđela u Sodomu da provjeri je li sve onako kako je čuo, pogotovo ako je to čuo od anđela 'tužitelja' (1.Mo 18:21). Da bi se moglo spriječiti i uništiti zlo, to je morao potvrditi anđeo u ulozi branitelja jer bi taj branitelj spriječio to ukoliko bi u tim gradovima bilo najmanje deset pravednika. Tek kad je on dao zeleno svjetlo, Sodoma je bila uništena (vidi 1.Mo 18:23-32).

To je značilo da anđeli ne moraju pred Boga uvijek iznositi stvari onakve kakve jesu pogotovo kad ih gledaju u odnosu na sebe i svoju ulogu branitelja ili tužitelja. Ako mu je uloga da vidi zlo i da se postavi kao protivnik i tužitelj, onda će iznositi to što vidi iz te pozicije i davati prijedloge kako bi trebalo postupiti u toj situaciji. Da bi se donijelo pravu odluku mora postojati služba koja bi spriječila da se u toj situaciji obrani i zaštiti pravednik ili pokajnik. U suprotnom, ako je prvenstvena uloga nekih anđela da se u ljudima vidi dobro i da se stane u njihovu zaštitu, onda netko od anđela može imati tu slobodu da zbog svoje uloge tužitelja i protivnika, zatraži da se to ispita. Zato Bog popušta pred ovim anđelom i daje mu dozvolu da iskuša Joba i da bude njegov protivnik (sotona) ali ne s namjerom da Joba na prevaran način navede na pogrešan korak, kao što je to učinio anđeo iz Edena iako je cijela situacija mogla prevariti Joba i navesti ga da misli kako je Bog nepravedan. Kad se pokazalo da je Job ipak ostao postojan, onda je Bog rekao ovom anđelu da ga je...

“... okrenuo protiv (Joba) i naveo (izazvao, nagovorio) da ga bez razloga upropasti.” (Job 2:3)

Da je Job prokleo Boga, onda se Bog ne bi smatrao odgovornim za Jobovo stanje, nego bi to stanje smatrao zasluženom kaznom. U ovoj situaciji je čak i Bog preko ovog anđela bio Jobov protivnik (hebr. 'satan'). To prihvaća i Job jer smatra da Bog ima razloga tako postupati protiv njega. Bog nije imao što dokazivati sebi jer On, ako želi, može sam ispitati ljudsko srce. Međutim, On ne ide toliko daleko jer bi onda bila nepotrebna služba keruba u nebeskom vijeću. Da li je onda anđeo mogao tražiti od Boga da iskušava čovjeka do krajnjih granica? Očito je mogao jer je to bilo u opisu njihove službe. S obzirom da su kerubi imali dužnost nadgledavati čovjeka i po potrebi kažnjavati zlo, onda su imali i pravo da budu protivnici nekim ljudima pogotovo onima koji su imali moć i autoritet u svojoj široj zajednici. Samo tako su mogli biti sigurni da će ispuniti svoju službu, pogotovo ako su trebali obilježiti čela onih koji su po Bogu unaprijed određeni da budu Božji službenici i zastupnici.

Kerubi nisu imali vlast nad Božjim slugama i izabranicima, ali su mogli zatražiti dozvolu da ih se iskuša ili ispita. Isus je rekao svojim apostolima da je "sotona zatražio da ih rešeta kao pšenicu" (Lk 22:31). To je zato što taj nebeski anđeo u ulozi protivnika ne može ništa učiniti bez Božjeg dopuštenja. Tko je bio taj 'sotona'? S obzirom da se zrnje pšenice rešetalo kako bi se uklonile sve nečistoće, onda bi iza ovog prijedloga mogao stajati samo Božji anđeo u ulozi protivnika (satane). Kao njihov nebeski nadglednik, Božji anđeo je mogao vidjeti njihove slabosti i zatražiti da ih se pročisti. Ponekad je to zahtijevalo izložiti ih kušnjama koje dolaze od raznih neprijatelja kako bi postali svjesni svojih slabosti i nadvladali ih uz snagu Božjeg duha. Mnogi Božji sluge su zbog toga i umrli jer se nisu htjeli odreći Boga kao ni Job. Drugi su poput Joba imali istaknuti autoritet ali i veću odgovornost pa su bili stalno pod nadzorom anđela. Toga je bio svjestan i apostol Pavle koji je rekao da mu je "dan trn u tijelu, anđeo sotonin (glasnik protivnika), da me bije, da se ne ponosim" (2.Kor 12:7).

Kad bi se Bog postavio kao onaj koji sve zna, onda bi obezvrijedio službu keruba jer je njih zadužio da pred Njega i njegove Sinove iznose svoje viđenje. Za razliku od Boga i njegovih Sinova - Poglavara, koji su donosili konačne odluke kako da postupaju s ljudima na temelju onoga što su saznali od keruba, kerubi nisu smjeli sami donositi takve odluke. Morali su imati dopuštenje za svaki pojedini postupak u kojem bi iskušavali i kažnjavali pojedine ljude. Iako su imali odriješene ruke da postupaju u skladu s Božjom pravdom, oni nisu smjeli nanositi zlo niti ljude navoditi na zlo i grijeh. No, oni se često spominju u kontekstu zla iako nisu bili zli, jer su na Zemlji nanosili zlo i nevolje onim ljudima i narodima koji su stajali na putu ostvarivanja Božjeg plana u vezi Izraela i Mesije. To zlo su činili s Božjim dopuštenjem na temelju odluke nebeskog vijeća. No, sve ostalo zlo na zemlji je nastalo zbog čovjeka koji je okrenuo leđa Bogu i njegovim mjerilima dobra i zla, gdje se zlo nije na vrijeme i na pravi način suzbijalo i kažnjavalo.

Ljudsko zlo se nije trebalo čudima zaustaviti, osim u pojedinim sitaucijama koje su prijetili Božjem planu tako da su pojedini ljudi i vladari činili zlo u puno većoj mjeri i s većim posljedicama nego što bi se konstatiralo za anđele koji su mogli kontrolirati situaciju u kojoj su bili zaduženi da prouzroče zlo za neke pojedince ili narode. S jedne strane su se kerubi i anđeli mogli protiviti zlu i sprječavati ljude da ga čine, ali su često morali biti samo promatrači jer bi nebesko vijeće odlučilo da njegovi sluge i drugi ljudi jedno vrijeme podnose razne nevolje pa čak i smrt. No smrt je određena svim ljudima i ona je samo privremena. Zato ne bi trebali kriviti Boga što nije ovlastio kerube i nebeske knezove da spriječe svako zlo i nepravdu i da se postave kao protivnici svim zlim ljudima jer oni nisu dežurni policajci u službi ljudske vlasti koja trenutno upravlja svijetom. To će biti moguće tek u Kristovom kraljevstvu kad svi ljudi budu pod direktnom nebeskom upravom u rukama Božjih nebeskih i zemaljskih službenika (anđela).

To je ono što se može spoznati iz hebrejskim spisa u kojima se nigdje izričito ne spominje pali anđeo, pa čak ni u priči iz Edenskog vrta u knjizi Postanka. Niti jedan prorok ne spominje nekog palog anđela po imenu niti ga vidi u vizijama vezanim uz važne događaje. Kad se spominje izraz 'satan' (protivnik, tužitelj) uz nebeske anđele, onda ta riječ nije u sebi krila neko zlo biće koje se pobunilo protiv Boga. Biti 'satan' je bila časna služba koju nije trebalo zloupotrijebiti za svoje ciljeve. S obzirom da je zlo moglo biti česta pojava u društvu koje bi postavljalo svoja mjerila onda je služba nebeskih protivnika i tužitelja bila i te kako značajna kao i služba branitelja i zaštitnika.

Ako je Bog stvorio razumna i emotivna bića na temelju zakona ljubavi, istine i pravde, da li je moguće pomisliti da takvo biće može biti toliko zlo da nema niti trunke dobrote u sebi i da takvo stanje srca održava iz dana u dan i to tisućljećima bez iti malo kajanja ili odustajanja od svoje protivničke uloge, pogotovo ako bi znao da se time suprotstavlja svom Stvoritelju protiv koga nema nikakve šanse? Samo robot sa umjetnom inteligencijom bez savjesti i emocija i sa unaprijed programiranim logikom zla može biti u tom stanju zla iz kojeg ne bi mogao samovoljno izaći sve dok ga se ne isključi. No, sotona nije robot nego razumno biće sa slobodnom voljom stvoreno po Božjem obličju. Čak ako je samovoljno učinio grijeh zbog kojeg bi slijedila kazna, mogao ju je prihvatiti bez da ide u tu krajnost da ljudima nanosi zlo. To je trebao biti njegov izbor zbog kojeg nije morao prihvatiti da bude u neprijateljskom odnosu prema čovjeku. Budući da je imao slobodnu volju, onda bi mogao kad-tad odustati da bude na toj suprotnoj strani jer se kao razumno biće mogao pokajati i stati na stranu istine ukoliko je to bila stvar njegovog srca i izbora, pa čak i onda ako bi znao da će mu Bog oduzeti život kojeg mu je dao na dar. I mnogi zločinci kad uvide svoju krivnju prihvaćaju svoju krivnju i traže da ih se primjereno i pravedno kazni jer ne žele više ustrajati na tom zlom putu. To je mogao učiniti i anđeo ukoliko je učinio težak grijeh. Bog tada ne bi mogao računati na to neprijateljstvo s njegove strane niti bi mogao objaviti da će imati svoje potomstvo koje će mu stati na glavu, jer bi taj anđeo mogao prije toga odustati znajući da se ne može boriti protiv Boga (1.Mo 3:15). Budući da je Bog bio taj koji je u datoj situaciji nametnuo neprijateljstvo između dva anđeoska tabora i planirao da se to neprijateljstvo odvija do samog kraja, onda je to anđeosko biće moralo po službenoj dužnosti cijelo vrijeme igrati tu svoju protivničku ulogu koja mu je dodijeljena, što znači da je morao raditi protiv svoje volje kako bi ispunio Božju volju znajući da će Bog na kraju eliminirati svako zlo i nepravdu koja bi nastala pod njegovim utjecajem. Kakvu sliku dobivamo o njemu iz kršćanskog razdoblja kada su nastala evanđelja i poslanice preko kojih su vjernici dobili neka nova a možda i drugačija saznanja? Pogledajmo.

U grčkom pismu se za pojam 'protivnik' koristila izvorna riječ 'antidikos' (ἀντίδικος) od riječi 'antí' (protiv) i 'díkē' (pravda, sudac). Ta riječ ima opće značenje ali se najčešće odnosila na nekoga tko je po zakonu tužitelj i protivnik u sudskoj parnici isto kao i riječ 'satan' u hebrejskom jeziku. Međutim, kad se u grčkim spisima Novog zavjeta na nekim mjestima koristi izvorna hebrejska riječ 'satan-as' (Σατανᾶς, 'sotona') umjesto grčke riječi 'antídikos' ('protivnik'), iako imaju isto značenje, onda se ona uglavnom odnosila na nešto što je povezano s pravnim stvarima u kojima se išlo protiv nekoga iz pravih ili krivih pobuda. Protivnik u tom smislu može i ne mora ukazivati na nečijeg neprijatelja. On samo pokreće pravno pitanje nečije moralnosti. U grčkom tekstu Biblije (NZ) razlikujemo:

• diábolos (đavo) - negativna osobina vezana uz neprijatelja, protivnika, klevetnika i lažnog optužitelja
• satanas (protivnik) - pozitivna i negativna komponenta, ovisno o namjeri
• 'antidikos' - protivnik u pravnim i društvenim odnosima

Prvi prevodioci kršćanskih spisa na grčki jezik su sami odlučivali na kojem mjestu će ostaviti hebrejsku riječ 'satan', (transliteracija), bez da je prevedu. Iako ta riječ uglavnom ima negativnu konotaciju, mi moramo poznavati kontekst i pozadinu nekih događaja kako bi znali što se stvarno krije iza izraza 'sotona i 'đavo'. Tako je Isus rekao svojim apostolima:

“Nisam li ja izabrao vas dvanaestoricu? Ipak, jedan je od vas đavo (diábolos).” (Iv 6:70)

Ovdje se riječ đavo (diábolós) ne odnosi na anđeosko biće nego na čovjeka tj. na Judu kojeg je Isus smatrao svojim protivnikom. Međutim, Isus nije koristio grčku riječ 'diábolos', jer je on govorio hebrejskim ili aramejskim jezikom, nego je tu riječ u tekst ubacio prevodilac. U Septuaginti su tu riječ koristili na mjestu hebrejske riječi 'jarac', a odnosila se na idole ili 'demone jarčjeg oblika' kojima su ljudi prenosili žrtve (3.Mo 17:7; Ps 106:37). Budući da je Isus koristio usporedbu o "ovcama i jarcima", onda je najvjerojatnije rekao da je jedan od apostola 'jarac'. To je duhovno obilježje onih koji služe Bogu iz krivih poticaja (Mt 25:33,41-46).

Prevodilac je u tom tekstu koristio grčku riječ diábolos (đavo) jer se ona koristi za nekoga tko lažno optužuje druge. Juda je svojom izdajom neizravno lažno optužio Isusa za bogohulnika kako bi ga se kao takvog dovelo pred suca. On nije morao reći da je Isus bogohulnik ni varalica, niti je morao u to vjerovati, ali sam čin izdaje, kako bi ga dao u neprijateljske ruke, govori da je optužio Isusa za grijeh kojeg treba razmotriti sudbeno viječe. Iako je Juda bio svjestan da je optužba lažna, ona je trebala poslužiti svojoj svrsi. No, da li je imao opravdanje za svoj postupak i što ga je navelo da bude 'jarac' ili 'đavo'?

Npr. kad čitamo da je 'sotona ušao u Judu' kako bi ga potakao da izda Isusa, onda moramo uzeti u obzir i to da se Juda pokajao jer je vidio da je pogriješio (Lk 22:3; Mt 27:4). Iz onoga što znamo o Judi dobivamo dojam da je on mogao biti laka meta bilo kojeg sotone, i onog iz protivničkog tabora i onog u Božjoj službi, jer se pretvarao da je čist iako je činio stvari zbog kojih se trebao pokajati pred Isusom. Bio je poput Saula koji se pred ljudima pretvarao pravednim. Tada je Bog poslao svog anđela da uznemirava Saula, pri čemu je izašlo na vidjelo da želi ubiti Davida. Tako je i u slučaju Jude bilo sasvim mogućim da Božji anđeo iskoristi tu njegovu prikrivenu sumnju u Isusovu mesijansku ulogu i navede ga da tu sumnju javno očituje. O tome čitamo:

“Nakon što je Juda uzeo kruh, Sotona je ušao u njega. Tada mu je Isus rekao: “Što činiš, učini brže!” Ali nitko od onih koji su bili za stolom nije znao zašto mu je to rekao.” (Ivan 13:27,28)

Uzmimo u obzir da grčko pismo u to vrijeme nije imalo veliko početno slovo pa ne bi trebali odmah prihvatiti da je u pitanju jedan jedinstveni protivnički anđeo (veliko 'S') dok to ne ispitamo. U grčkom tekstu određeni član ispred imenice može ukazivati na osobu sa točno određenom funkcijom koju su imali Božji anđeli. Kad piše da je "sotona (ha-satan) ušao u Judu" onda nije riječ o nekome tko se tako zove jer određeni član (ha) ne ide uz ime nego uz imenicu. Za pisce i prevodioce evanđelja na grčki jezik je 'satan' imao pravnu funkciju i zato su je koristili umjesto srodne grčke riječi 'antidikos' koja je imala šire značenje. Zato bi trebali ispitati i vidjeti tko bi iz nebeskog svijeta mogao nositi funkciju 'sotone'.

Kao drugo, u izvještajima Luke i Ivana se vidi da je jedan napisao kako je sotona ušao u Judu prije zajedničke večere, a drugi za vrijeme večere i to kad je uzeo zalogaj kruha kojeg mu je Isus dao (Lk 22:3; Iv 13:27). Razumno je zaključiti da duhovno nečisti anđeo nije mogao biti prisutan ni tijelom ni duhom na toj večeri koja je bila ispunjena svetim duhom, tako da je samo Božji anđeo mogao biti u toj prostoriji s Judom kao što je bio sa Saulom da ga uznemirava i pokreće da postupa u skladu sa svojim lošim mislima. Ako je misao tog sotone bila identična onome što je Juda planirao onda ga je ona poticala da je izvrši. Razlika je u tome što je anđeo kao Božji sluga imao samo zadatak, dok je Juda radio po svom srcu. Zato se anđela ne može optužiti da je izdao Isusa.

Zanimljivo je da je Isus ranije prekorio Petra jer ga je odvraćao od smrti, dok Judu potiče da mu pripremi put k smrti. Ukoliko je Isus smatrao da Juda ima nešto protiv njega, zašto nije postupio po preporuci koju je dao drugima, a koja glasi:

"Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar! Nagodi se brzo s protivnikom (heb. satan) dok si još s njim na putu, da te protivnik (heb. satan) ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu." (Mt 5:23-25)

U hebrejskom jeziku bi ovdje pisalo da se čovjek koji je skrivio svom bratu treba nagoditi sa svojim bratom protivnikom (sotonom) kako ga njegov brat [satan] ne bi predao sucu. Naravno, Isus je bio čist i znao je da nije ništa skrivio Judi, pa se nije trebao s njim izmiriti i dokazivati svoju pravicu. On je znao i Judinu stranu priče. U toj priči je Juda došao na ideju da Isusa izruči sucu jer bi tada vrhovni sudac židovskog Sanhedrina bio doveden u situaciju da Isusa javno optuži ili prizna za Mesiju. Ako bi ga priznao, Isus bi odmah postao kralj, što je Juda vjerojatno očekivao. Sve je ovisilo o Isusu koji je trebao na bilo koji način dokazati da je on Mesija. Da bi ga izručio sucu, Juda je morao postupiti kao izdajnik. To je bio jedini način.

Kad malo bolje zavirimo u tekst onda vidimo da su Isus i Juda znali o čemu je riječ, dok drugi nisu razumjeli što je Isus rekao Judi. To bi bio razlog da pomislimo kako je Judu potakao Božji anđeo u ulozi Isusovog protivnika. Taj anđeo nije bio Isusov neprijatelj nego izvršavatelj Božje volje jer je Bog vodio neke stvari prema svom vrhuncu. Vidjeli smo da je Bog dozvolio da i Job bude iskušan do krajnjih granica. Jobov protivnik (sotona, Božji sluga) je u tu svrhu potakao neke ljude da sudjeluju u tim iskušavajućim nevoljama. Tu su bili i njegovi prijatelji koji su ga lažno optuživali jer su iz svog ugla zaključili da je Job očito imao tajni grijeh zbog kojeg ga je Bog napustio. Job je čak prekorio svoju ženu jer je u dobroj namjeri govorila nerazumno (Job 2:9,10). Po svemu sudeći, Isus je zbog svoje značajne uloge Mesije (kralja) trebao imati svog protivnika u Božjoj službi koji bi ga nadgledavao i kušao i toga je Isus bio svjestan kao i Job koji je rekao da Bog stoji iza svega. Zato je moguće da je taj njegov 'satan' (Božji anđeo) poticao apostola Judu da postupi nerazumno i da ga izda. Juda je očito bio pogodna osoba da to učini jer je imao neke svoje sumnje i razloge.

Tokom zajedničke večere Isus svima kaže da će ga jedan od njih izdati tako da se Juda osjećao prozvanim. To je bio prvi signal Judi da Isus zna za njega i njegov dogovor sa svećenicima. Kad mu na kraju Isus kaže da učini ono što namjerava, to je bio drugi signal da Isus zna za njegovu namjeru. No, on se ne pokušava opravdati ili negirati svoju umiješanost u izdaju. Umjesto toga on izlazi bez riječi znajući da Isus od njega traži da upravo to učini. Zato nije odustao jer je u Isusovim riječima vidio da to mora učiniti. U suprotnom bi odustao, jer ne bi mogao računati da će Isus, koji zna njegovu namjeru, prenoćiti na točno određenom mjestu koje je njemu bilo poznato. U tom bi slučaju mogao odmah pomisliti da će Isus s apostolima otići na drugu nepoznatu i tajnu lokaciju. Međutim, Juda je ipak računao na Isusovu spremnost da se to dogodi tako da bi mogli ovo smatrati njihovim tajnim dogovorom. U biti to nije klasični dogovor zbog kojeg su se oni prije toga tajno sastali, nego je nastao stjecanjem okolnosti u kojem su se njih dvojica usput i na brzinu složili oko onoga što je Juda planirao. Takav usputni dogovor je imao jednu manu jer se na kraju uspostavilo da su njih dvojica imali u mislima sasvim suprotni ishod na koji Juda nije računao. To je ono što je Judu razočaralo do te mjere da si je oduzeo život jer je tada rekao:

 "Sagriješio sam. Izdao sam krv nedužnu!" (Mt 27:4)

On nije rekao da je izdao Krista, jer mu to nije bila namjera, nego da je u jednom širem smislu izdao nedužnu krv, a to je velika razlika. Krist je samo jedan, a nedužna krv je mogla biti krv bilo kojeg pravednika. Čuo je gdje Isus na posljednjoj večeri kaže da je teško onom tko izda Krista, što se odnosi na gaženje svoje vjere u Krista. On tu vjeru koju je stekao nije ni želio pogaziti nego učvrstiti. Tek kad je Isus dospio u ruke svojih neprijatelja koji su ga pogubili, on je shvatio da je izdao nedužnu krv i da je zbog toga gori od njegovih neprijatelja. U biti, on je izdao Isusa kao pravednog čovjeka, a ne Krista jer još nije ni bio potpuno uvjeren da je on taj Krist (Mesija), budući da je tu vjeru želio steći izdajom i dovođenjem Isusa u situaciju iz koje se morao spasiti, kao što su neki govorili: "spasi sam sebe. Ako si Sin Božji siđi sa stupa" (Mt 27:40). 

Postoji velika vjerojatnost da je on sumnjao da je Isus pravi Mesija, dok je s druge strane bio potpuno siguran da je on Božji poslanik i prorok. Sumnja sama po sebi nije loša jer nekome je trebalo više dokaza da povjeruje u Mesiju, pogotovo jer su u to vrijeme postojala različita shvaćanja o tome kako ga prepoznati. Tako su neki Židovi očekivali da vide od Boga znak gdje se Božjeg pomazanika postavlja na prijestolje, kao i Davida pa da ga tek tada prihvate, jer čuda nisu bila dovoljna budući da su i proroci mogli činiti čuda. Tri godine je Isus propovijedao i činio čuda, ali nije dao nikakve naznake da će poduzeti bilo što da sjedne na prijestolje i bude onaj kralj kojeg su Židovi očekivali. Kao što je u prošlosti bilo proročkih sinova koji su slijedili proroke, tako su apostoli slijedili Isusa kao proroka. Međutim, dok su većina apostola povjerovali da slijede obećanog Krista, Juda ga je još uvijek slijedio samo kao proroka jer mu je trebao neki drugi jači dokaz.

Neki smatraju da je Juda samo namjeravao izazvati situaciju koja bi dovela do Božje intervencije prilikom hapšenja. Zanimalo ga je što bi bilo kad bi bilo. Računao je da Isus, ukoliko je pravi Mesija, može pozvati legije anđela i da se može nekim čudom izbaviti iz smrtne situacije što bi bio znak njemu i nevjernicima da je on taj kojeg trebaju prihvatiti za Mesiju. Osim toga, intervencija nebeskih anđela bi porazila rimsku vojsku i omogućila Isusu da preuzme vlast koju bi prihvatili svi Židovi, pa čak i svi svećenici i poglavari. To je ono na što je mogao računati i tome se nadati, pogotovo kad je vidio da ga Isus potiče na izdaju. S druge strane Isus, očekuje sasvim nešto drugo jer je računao da će taj razvoj događaja dovesti do njegove završne kušnje i mučeničke smrti koju nitko od apostola nije priželjkivao. U biti, čak je i Isus imao u mislima želju da izbjegne mučeničku smrt ukoliko je to bila Božja opcija koja mu nije otkrivena zbog same svrhe kušnje.

U ovoj verziji vidimo dva suprotna duha jer Juda postavlja stvari sasvim drugačije od Isusa. Kao i u slučaju Petra kojeg je Isus prekorio nazvavši ga protivnikom ili sotonom, tako i u slučaju Jude kojeg je Isus smatrao svojim sotonom, vidimo da "njegove misli nisu bile Božje misli". On nije očekivao Isusovu smrt kao ni Petar, i obojica su očekivali da Isus odmah uspostavi svoju vlast. Izdaja je samo trebala pokrenuti događaje, tako da se to ne treba gledati kao klasičnu izdaju Krista zbog koje bi zaslužio osudu. Krista možeš izdati samo ako u njega vjeruješ i onda ga se odrekneš. Kad je vidio da je ubijen onaj kojega su drugi prihvatili za Mesiju, on je bio razočaran misleći da Isus zaista nije bio pravi Mesija, ali je nosio krivicu za nedužnu proročku krv s čim se nije mogao pomiriti. S druge strane, ukoliko je tek tada shvatio da je Pomazanik morao biti ubijen prema proročanstvu, onda se nije mogao nositi sa svojim činom izdaje koja je dovela do toga,

Uzmimo u obzir da je to bila situacija u kojoj je Bog vodio stvari prema svom vrhuncu. Božji anđeo je imao indicija protiv Jude koji je bio sklon da potajno uzima novac i mogao je njegovu sumnju iskoristiti da izda Isusa. Možda je taj novac samoinicijativno odvajao za neki svoj tajni plan. Možda je mislio potplatiti nekoga da poduzme neku akciju, ali je na kraju bio primoran da to sam učini. U tom pravcu su bile usmjerene njegove misli koje je anđeo (satan) dodatno ojačao u njemu. Time je taj Božji anđeo preko njega uradio nešto što je na drugoj strani mogao učiniti i sotona iz suparničkog tima. Taj suparnički tim sastavljen od demona je poduzimao poteze kako bi poticao svećenike protiv Krista da ga uhvate i osude kao bogohulnika i varalicu. No, Bog nije mogao prepustiti stvari samo toj suprotnoj strani koja je stvarala protivničko okruženje nego je morao računati i na anđele koji su služili Kristu jer je to trebala biti najveća kušnja kao i u slučaju Joba koja bi dokazala svima na Nebu da Isus s pravom može preuzeti najveći autoritet na Zemlji.

U cijeloj ovoj prići oko Jude, postoji još jedna opcija koja je sasvim izgledna. Kad su se apostoli pitali kako je Juda mogao to učiniti Isusu, onda se to nije moglo drugačije objasniti nego s figurativnom frazom da je 'sotona ušao u njega'. To nije trebalo značiti da je bio opsjednut demonskim sotonom, nego svojom vlastitom sumnjom i željom da učini nešto što je samo po sebi suprotno onome što se od njega očekivalo. Pogledajmo jedan primjer:

"Tada reče Petar: "Ananija, zašto napuni sotona srce tvoje, te si slagao Duhu Svetome i zadržao za sebe jedan dio od novaca, što si dobio za njivu? Zar ne bi ostala tvoja, da nije prodana? I kad je prodade, nije li bila u tvojoj vlasti? Kako si samo mogao tako što metnuti u srce svoje? Ljudima nisi slagao, nego Bogu." (Dj 5:3,4)

Primjećujemo da Petar koristi dva načina da opiše jednu te istu stvar. On ukorava Ananiju što je on sam stavio laž u svoje srce, ali to figurativno povezuje sa 'sotonom' kojemu je on dozvolio da utječe na njegovo srce. Taj 'sotona' je bio sam Ananija, kao što je Juda bio đavo. Točnije rečeno, čovjek je protivnik (sotona) sam sebi kao što piše:

"Bdijte i molite se, da ne padnete u napast; jer je duh voljan (srčan), ali je tijelo slabo." (Matej 26:41)

"u svom tijelu vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i ja postajem zarobljenik tog zakona grijeha, koji je u mom tijelu." (Rim 7:23)

Naš protivnik ili sotona može biti naše grešno tijelo koje može napuniti naše srce grešnim mislima. Bog nikoga ne navodi na grijeh kako bi ga iskušao. On nema zle namjere nego u nekim situacijama koje su same po sebi zle dozvoljava da čovjek postupi po onome što mu je u srcu, jer ljude kuša njihovo vlastito srce. Ako je netko u toj kušnji bio naveden da učini grijeh, onda ga na taj grijeh nije naveo Bog nego njegovo srce. Isus je zato rekao da vodimo borbu duha protiv tijela, odnosno protiv sebe. U toj borbi protiv svoga tijela je Ananija popustio i dozvolio da grešne misli ispune njegovo srce. U tom smislu bi bila na mjestu fraza da ga je sotona naveo da sagriješi protiv zakona svog uma (svog duha), a samim tim i protiv svetog duha, jer je u toj kušnji svog srca stao na suprotnu ili protivnu stranu kojom upravlja anđeo koji se nalazio u suparničkom timu.

Napomena: U ovom slučaju ne možemo zanemariti i drugu stranu priče u koju je mogao biti upleten stvarni anđeo tek nakon što je Ananija zadržao jedan dio novca. Ananija je bio taj koji se htio pred drugima prikazati pravednijim nego što je bio, a sotona ili protivnik takvih ljudi je to mogao vidjeti i optužiti ga pred Bogom. Mogao je doći pred svog Poglavara i reći da Ananija nije moralno čist, te dobiti zadatak da na neki način to otkrije Petru. Zato je mogao nametnuti neku situaciju kako bi na površinu izašlo ono što je Ananiji bilo u srcu. Zato taj sotona ne mora biti zli anđeo, nego onaj koji razotkriva krive poticaje i kažnjava uz Božje dopuštenje. S obzirom da je Ananija kažnjen onda je tu smrt izazvao anđeo koji je bio u funkciji protivnika (sotone, tužitelja).

Ananija nije bio opsjednut duhom nekog anđela. Jednostavno je podlegao zakonu grijeha. Taj nepisani zakon srca je usmjeravao ljude da misle i postupaju u skladu sa svojim slabostima kako bi postigli svoje sebično želje i ciljeve. Time dolaze pod vlast Zloga iako ih on čak i ne mora pridobiti vlastitim kušnjama. Kušnje su svuda oko čovjeka kojeg okružuje svijet sa svojim mjerilima. Putem tjelesnih osjetila se stvaraju želje koje pune ljudsko srce. Sotona samo ubire plod onoga što je posijano u ljudska srca.

Tako se u knjizi Postanka spominje Kain koji je zbog ljutnje popustio naginjanju svog srca. Iako tu ne vidimo da je neki anđeo utjecao na njega, Ivan ipak kaže da je "Kain bio od Zloga" (1.Iv 3:12). Kain je imao pomoć Božjeg anđela u ulozi protivnika (satane) koji ga nije navodio na grijeh nego mu se protivio kako bi ga odvraćao od grijeha. Postoji vjerojatnost da je Kain već pokazivao krive poticaje u svojoj odanosti prema Bogu. Da bi se to javno pokazalo, anđeo u ulozi protivnika je najprije uz Božje dopuštenje demonstrirao silu kojom je bilo vidljivo kako je Bog prihvatio Abelovu žrtvu, ali ne i Kainovu. To je bila situacija koja je trebala izbaciti na vidjelo njegov pogrešan stav. Umjesto da vidi problem u sebi on je razvio gnjev prema svom bratu. Da ne bi učinio grijeh, taj isti anđeo (satan) ga opominje. Unatoč tome, Kain je popustio svom gnjevu, pa bi mogli figurativno reći da je tu situaciju iskoristio onaj drugi neprijateljski sotona koji je zbog tog gnjeva mogao preuzeti vlast nad njim. Njegov stav ga je nesvjesno učinilo prvim potomkom Zmije iza koje se krije neprijateljski tabor koji nije nastao sam od sebe nego ga je Bog učinio takvim kad je postavio neprijateljstvo između Zmije i Žene tj. između dva suparnička tabora koja su do tada bila jedno zajedničko viječe (1.Mo 3:15). Tako je od tada taj nebeski protivnički tabor u ulozi Zmije stjecao ljude nad kojim je provodio svoju vlast bez da ih je osobno navodio na grijeh. On je ubirao plodove ljudske sebićne želje da sami sebi postavljaju mjerila dobra i zla.

U biti niti jedan sotona (anđeo ili čovjek) ne može utjecati i upravljati našim srcem ukoliko mu to mi ne dozvolimo. Može nas samo kroz razne situacije iskušavati da pokažemo što nam je u srcu. Na isti način je i Juda mogao biti kušan onim što je stavio u svoje srce pa mu se ta misao javljala u trenucima kad je donosio odluke, što se moglo opisati frazom da je 'sotona ušao u njega'. Sotona je uglavnom naše drugo 'ja' koje se protivi moralnom zakonu našeg srca (našem 'ja'). 

"Tada Isusa odvede Duh (Božji anđeo) u pustinju, da ga kuša đavao." (Mt 4:1)

Ovaj Duh - anđeo je mogao biti Poglavar 2. razine nebeske vlasti (jedan od 24 poglavara) tj. isti onaj koji je Mojsija uputio u službu i dao mu zadatak. Rekli smo da bi to mogao biti anđeo Gabrijel. On je upoznao Isusa sa njegovom ulogom i zadacima te ga je 40 dana jačao u vjeri. Nakon toga mu prilazi anđeo koji ga je kušao. Tko je bio taj anđeo? Naravno, kad čitamo ovaj izvještaj u kojem se spominje 'đavo', odmah bez razmišljanja pomislimo na zlog anđela. Uzmimo u obzir da nemamo izvorne spise nego samo prijepise evanđelja i to prijepise teksta koji je preveden s hebrejskog na grčki.

Matejevo evanđelje je pisano na hebrejskom jeziku, a imenica 'đavo' je grčki izraz, pa ta riječ sigurno nije bila napisana u izvornoj hebrejskoj verziji. Naime, Isus se tom anđelu na hebrejskom jeziku obraća sa 'sotona' (protivnik, st. 10), pa je upitno zašto je prevodilac na grčki za njega koristio izraz 'đavo'. Osim toga, u Bibliji nigdje nemamo iskustvo nekog proroka da je razgovarao sa nekim demonskim anđelom. Svi su imali kontakt sa anđelima koji su poslani od Boga. Tako je i Isus bio u kontaktu sa Božjim anđelom s kojim je bio u pustinji 40 dana, a odmah nakon toga i sa anđelom za kojeg čitamo da je đavo (sotona).

Onaj tko je prevodio na grčki je očito neku hebrejsku riječ preveo s 'đavo' kako bi asocirao na onog jednog anđela za kojega se vjerovalo da je postao sotona kada je prve ljude naveo na grijeh. Pitanje je koju je riječ koristio Matej. Za razliku od nas, Židovi su u ono vrijeme iz hebrejskih spisa mogli znati da Božji anđeli mogu po funkciji biti zli duhovi i satane kako bi čovjeka suočili sa njihovim slabostima i posljedicama grijeha. Mogli su iskušavati ljude da vide njihove jake i slabe strane. Matej je tu mogao koristiti istu riječ kao i u 3. stavku u kojem stoji da mu je pristupio 'onaj koji iskušava tj. 'kušač' ili 'iskušavatelj', a ne đavo. Tako je prevodilac na grčki jezik mogao tu riječ prevesti s đavo kako bi joj dao negativnu težinu. Međutim, taj iskušavatelj u razgovoru s Isusom nije nikoga lažno optužio niti klevetao tako da se ne može za njega koristiti grčka riječ 'diabolos' ('đavo'). No tu su riječ ponekad koristili prilikom prevođenja hebrejske riječi 'satan' (protivnik) pa to može biti razlog zašto ju je prevodilac koristio u svojoj grčkoj verziji teksta. Kad bi imali izvorni tekst u kojem ne postoji grčka riječ diabolos, mogli bi lakše objasniti tko je bio kušač. Ali zato imamo aramejski prijevod 'Pešita' u kojem stoji da je Isusa kušao 'tužitelj' što može upućivati i na anđela u Božjoj službi.

Onaj koji kuša u svojstvu tužitelja bi mogao biti onaj anđeo koji je od Boga dobio ovlaštenje da se optuži čovjeka ukoliko je to na njemu nađe krivica. Prije toga ga ima pravo testirati ili iskušati pa ukoliko se na njemu nađe duhovna mana i slabost, onda ga pred Bogom može optužiti pogotovo ako je riječ o čovjeku koji je izabran da izvrši neki zadatak. U suprotnom, ukoliko na izabranom čovjeku nema mane, tužitelj će otići bez optužbe što bi bio dokaz da anđeli mogu služiti tom čovjeku. Tako je bilo s Isusom jer u sirijskom prijevodu piše da su, nakon što je 'tužitelj' otišao, ...

"... anđeli došli i služili mu." (Mt 4:11)

Npr. kako bi reagirao kad bi znao da ti se obraća anđeo koji je otpadnik i Božji najveći neprijatelj koji zavodi ljude i odvlači ih od Boga? Vjerojatno s njim ne bi ni pokušao razgovarati. Svaku njegovu riječ bi u samom startu odbacio jer bi znao da te vara i navodi na grijeh. Eva npr. to nije znala pa bi rekli da je Isus bio u prednosti jer je bez ikakvog razmišljanja samo trebao okrenuti glavu. U tom slučaju to ne bi bila nikakva kušnja za Isusa jer se on samo trebao suprotstaviti svom neprijatelju znajući njegovu namjeru. Ne bi ga poslušao čak i da mu je govorio istinu. Prema tome, Isus je mogao biti kušan samo od Božjeg anđela koji mu nije bio neprijatelj nego je samo izvršavao dobiveni zadatak u skladu sa svojom ulogom sotone. Samo u tom slučaju je Isus mogao razmotriti njegove riječi u duhu Pisma i reagirati onako kako ga je njegov duh nagonio. Tom prilikom je očito jedan od anđela pokušao u njemu probuditi sumnju u njegovo poslanje kako bi ga iskušao. Isus je s druge strane trebao samo raspoznati kušnju usmjerenu protiv njega znajući da je to sasvim na mjestu da prođe ispit prije nego krene u svoju dobivenu misiju. Jednom je rekao svojim apostolima, da je "sotona zatražio da ih se rešeta kao pšenicu", što je aluzija na prosijavanje i odvajanje pšenice od pljeve (Lk 22:31). To bi moglo značiti da je Bog mogao koristiti tog sotonu kao svog slugu jer je takav zadatak bilo potrebno izvršiti.

Taj anđeo koji je kušao Isusa bi mogao biti onaj tko se uz Božje dopuštenje mogao koristiti Pismom da vidi kako Isus razmišlja i kako postavlja stvari između sebe i Boga, i dali će biti poslušan. Sjetimo se da je jedan anđeo bio lažljiv duh koji je preko proroka objavio lažno proročanstvo, a kralj Ahab je samo trebao razabrati istinu od laži. No, on je izabrao laž jer mu se više svidjela pa je bio prevaren. Prevariti možeš nekoga za koga znaš kako razmišlja i kako postavlja stvari. Isus nije trebao biti prevaren ukoliko je želio biti poslušan Bogu koji je pred njega postavio određene zahtjeve. To je za njega bio test ili kušnja njegove uloge koju je preuzeo na sebe. Trebao je u tim riječima razabrati ono što ne bi poslušao čak i ako dolazi od Božjeg anđela. I Pavle je rekao da ne bi smjeli poslušati ni anđele ako bi nam donijeli drugačiju dobru vijest od one koju smo čuli (Gal 1:8). Da li bi nas Božji anđeo htio prevariti? Ne. Ali bi nas mogao na lukav način iskušati ukoliko poput Ahaba više volimo čuti laž koja nam godi, a ne onu istinu koju nam otkriva sveti duh kroz Božju riječ (2.Tim 4:3,4). Da bi se moglo na takav način kušati ljude mora postojati neka objava koja može prevariti sve one koji ne vjeruju istini. Čak je i Bog rekao da će im poslati silu zablude (2.Sol 2:11). Zabluda je tim veća što se jednim dijelom temelji na istini, dok se drugim dijelom manipulira.

Sjetimo se jednog proroka koji je poslušao Božjeg čovjeka i zbog toga bio kažnjen (1.Kr 13. pogl.). Bog mu je dao jednu naredbu, a on je poslušao drugu koja je došla od tog starijeg proroka samo zato što mu je taj Božji čovjek rekao da je Bog poslao anđela sa drugom naredbom. No, to je bila laž. Zatim ga je anđeo po tom istom starijem proroku prekorio zbog neposlušnosti (1.Kr 13:21,22). Uzmimo u obzir da je prorok koji je lagao bio Božji čovjek i da nije bio kažnjen zbog te laži jer nije imao krivi motiv. Problem je bio u onom drugom proroku koji nije poslušao Božju zapovijed. Trebao je posumnjati u laž. Jer ako mu je Bog dao zapovijed preko anđela, zašto bi indirektno preko drugog proroka opovrgao tu zapovijed i to bez ikakvog razloga. No, on je povjerovao u laž jer ju je izrekao Božji čovjek (prorok) i vjerojatno mu je ona godila jer se želio odmoriti, najesti i napiti i to u mjestu koje mu je Bog zabranio.

Isus je postupio mudro i razborito. Poznavao je Pismo i znao je da ne treba poslušati čak ni anđela Božjega ako sumnja u njegovu riječ. U svakom slučaju Isus je prošao ispit vjernosti jer je odbio svaki nagovor anđela da postupi drugačije nego bi to trebao učiniti. Samim tim što nije odmah odbacio ovog anđela - kušača, govori da Isus nije na anđele gledao kao na zla bića nego kao na Božje sluge koji u svojoj domeni služenja imaju pravo ispitivati ljude i suprotstavljati im se tj. biti im protivnici (sotone) ukoliko vide da služe Bogu iz krivih poticaja. Tek nakon treće kušnje je mogao slobodno anđelu reći "odlazi sotono" kao što je to kasnije rekao Petru. Upravo to što je rekao Petru može značiti da je takav test bio potreban odmah nakon pomazanja kako bi na sličan način reagirao u drugim iskušavajućim okolnostima. Kad je pokazao odlučnost pred anđelom kušačem onda je to mogao i pred apostolima koji su ga nagovarali da ugađa sebi.

Izvještaj iz evanđelja po Mateju 4. poglavlje kaže da je Isus je bio kušan da iskoristi svoj istaknuti status Mesije, sina Božjeg kako bi putem čuda osigurao sebi hranu, a samim tim i sve što bi mu bilo potrebno kao bi ugodio sebi. No, znao je da Bog zna što mu je potrebno i da će se pobrinuti za njega pobrinuti samo ako vrši njegovu volju. Vjerojatno mu je i Duh, koji ga je prije toga vodio upoznao sa čudima koja će moći činiti, tako da je Isus na njih trebao gledati kao službu u korist drugih a ne da bi sebi ugodio ili dokazivao sebi da je Bog s njim. Zato je odbio sebi stvoriti hranu iako je bio jako gladan. Bio je svjestan da treba biti skroman. Zato je živio u oskudici i često nije imao gdje skloniti glavu. Za druge je činio čuda jer je situacija zahtijevala da im umnoži hranu (kruh, ribe i vino) kako bi dali važnost onome što im je želio objaviti i poručiti. Time je Boga i druge stavljao ispred sebe i svojih potreba (st. 3,4).

U drugoj kušnji je bio naveden da provjeri svoj istaknuti status tako da izazove intervenciju anđela koji bi ga morali zaštititi prilikom skoka sa visokog zida, što je on odbio jer nije želio kušati Boga. Kad je tom anđelu dozvolio da ga odvede na vrh hramskog zida onda mu se na neki način prepustio da ga ispituje. Nije ga otjerao od sebe niti ga je prekorio. Samo mu je dao do znanja kako gleda na tu situaciju i da ne treba sebi dokazivati da li bi ga anđeli spasili samo zato što je Božji izabrani sluga (sin). On je nakon pomazanja bio uvjeren u svoje pomazanje i svoju misiju koju je prihvatio cijelim srcem. I ta kušnja je očito bila potrebna jer je na sličan način trebao biti mudar da se namjerno ne dovodi u opasne situacije znajući da ga u Jeruzalemu neki farizeji žele ubiti. Umjesto da kuša Boga on je izbjegavao opasnosti jer nije došlo njegovo vrijeme. S druge strane se izložio smrti tek kada je došlo vrijeme da umre i kad je znao da mu anđeli neće pomoći da se spasi. Tada je ispravno reagirao kad je Juda pokušao da mu hapšenjem izazove nevolju. Juda je mislio da će on zatražiti spas od strane anđela u situaciji kad je bio suočen sa smrću, ali on to nije učinio jer se prepustio Bogu da na njemu izvrši svoju volju (st. 5-7). Čak je rekao da može zatražiti pomoć 12 legija anđela, ali to nije učinio jer je znao da bi time išao protiv Pisma (Mt 26:53,54).

Sotona mu je u trećoj kušnji ponudio kraljevstva svijeta i njihovu raskoš samo ako mu se pokloni (st. 8-10). Isus je znao da Bog koristi svoje arhanđele da ruše i postavljaju kraljeve i njihove nebeske knezove. Svako carstvo (kao što su bili Perzija i Grčka) je imalo svog nebeskog kneza tako da je u Isusovo vrijeme svijetom upravljao 'knez rimskog carstva' koji je trebao biti svrgnut kako bi se moglo uspostaviti carstvo svijeta u Mesijinim rukama (Iv 12:31; vidi Da 10:20). Isto tako je znao da mora čekati vrijeme da preuzme vlast nakon što Bog svrgne tog nebeskog kneza. Međutim, način na koji mu taj anđeo ponudio vlast je doživio kao izravni napad na njegovu mesijansku ulogu koju je dobio od Boga, po kojoj je trebao postati kralj tek kad izvrši dobiveni zadatak. Odlučno je odbio ponudu jer ga je u prethodnih 40 dana Duh pripremao i upoznao sa njegovom misijom koja je uključivala i smrt prije nego dobije vlast nad svijetom. Budući da je ovaj anđeo zatražio od Isusa da mu se pokloni i da mu služi, tada je Isus shvatio da iza tog anđela možda stoji knez rimskog carstva kojemu je Bog dozvolio da upravlja svijetom kao što je to dozvolio i ranijim nebeskim knezovima iz tog sotonskog (protivničkog) tabora. Ti nebeski knezovi su među ljudima, plemenima i narodima imali svoje obožavatelje koji su im davali čast kao svojim bogovima, pa je razumljivo što je Isus tako reagirao i tog anđela odbio kao svog protivnika (heb. satan). No, ukoliko je to bio anđeo koji je zatražio od Boga da se Isusa iskuša, onda je imao ulogu sotone koji je želio vidjeti da li bi Isus bio spreman pokloniti se njemu iz sebičnih interesa i pohlepe za vlašću. Zbog toga je mogao koristiti laž kako bi na prevaru iskušao Isusa. Bez obzira tko je bio kušač, takva kušnja je bila potrebna samo da se vidi da li Isus može odbaciti one koji bi mu pomogli da se proslavi prije vremena. Ako je tu kušnju odbio onda mu je bilo lako kasnije pobjeći od ljudi koji su ga htjeli postaviti za kralja prije vremena. Često je govorio svojim apostolima i drugima da njegovo vrijeme još nije došlo (Iv 2:4; 7:6,30). 

Sve to govori da su kušnje od strane Božjeg anđela (kušača) bile potrebne kako bi Isus uspješno započeo i završio sa svojom službom. Dok anđeli iz prijateljskog tabora ne mogu kušati niti izazivati nevolje radi kušnje bez da to zatraže od Boga i dobiju njegovo dopuštenje, anđeli iz drugog (neprijateljskog) tabora to mogu činiti jer su oni kolektivno tijelo sotone koji su postavljeni u neprijateljski položaj prema Božjoj djeci (1.Mo 3:15). Čak i njihove kušnje imaju smisao jer potvrđuju vjeru i ustrajnost mnogih iskrenih ljubitelja pravog Boga dok one malovjerne navode na grijeh. Tako Bog može preko oba tabora staviti na kušnju da vidi da li se može pouzdati u njih i hoće li oni živjeti po njegovim mjerilima ili ne (1.Mo 22:1; 2.Mo 16:4). Da li su onda ta dva tabora sa svojim kerubima i knezovima bili u sastavu vijeća kojeg je predvodio nebeski Poglavar u vrijeme stvaranja Adama i Eve i da li su oni morali provesti kušnju nad njima.

O anđelu koji je kušao Evu nemamo dovoljno informacija. No, postoje indicije da je zbog nekih sličnosti Bog usporedio Tirskog kralja sa tim kerubom. Bog najprije traži od proroka da se obrati tom kralju:

"Sine čovječji, reci vladaru Tira: ‘Ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: “Srce ti se uzoholilo i zato govoriš: ‘Ja sam bog. Kao bog sjedim na prijestolju nasred mora.’ No ti si običan čovjek, a ne bog, iako za sebe misliš da si bog." (Ez 28:2)

Vidimo da se Bog obraća običnom čovjeku koji je sebe smatrao božanskim bićem. Zatim je proroku ponovo došla objava od Boga koji mu kaže:

 

"Sine čovječji, zapjevaj tužaljku o tirskom kralju i reci mu: ‘Ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: “Ti si bio uzor savršenstva, pun mudrosti i savršeno lijep. Bio si u Edenu, u Božjem vrtu." (Ez 28:12,13)

Način na koji je Bog koristio simbolične riječi i slike može ukazivati na alegoriju kako bi tirskom kralju ukazao na njegov status i razloge koje su ga dovele do teške osude. Njegov stav prema Izraelu je bio sličan stavu kojeg je jedan anđeo u Edenu pokazao prema prvim ljudima. Kralj Tira nije bio u Edenu nego je Bog koristio sliku Edena u raznim objavama. Uzmimo u obzir da je i faraon, egipatski car opisan kao 'najljepše drvo u vrtu Božjem kojemu su zavidjela sva drveta Edenska' (Ez 31:8,9,18). To nam samo govori da su oba vladara u svojim zemljama postavljeni od Boga koji postavlja i skida careve zemaljske. Stoga su bili u sastavu njegovog Edena, jer je njegova sva zemlja, a posebno područja svete zemlje iz koje je Bog upravljao svim narodima, pogotovo onim narodima koji su dijelili granice s Izraelom. Neki kraljevi i faraoni su postali neprijatelji Božjeg naroda, što opet aludira na nebeski tabor anđela koji su preko tih naroda ispoljavali neprijateljski stav prema narodu s kojima je Bog sklopio savez da budu njegova djeca ili potomci njegove nebeske 'žene' koja je predstavljala drugi tabor anđela. Za tirskog kralja piše: 

“Bio si kerub, pomazan za stražara (zaštitnika), ja sam te postavio...“ (Ez 28:14a)

Ovo nas podsjeća na kerube koji su čuvali i štitila ulaz u Eden (1.Mo 3:24). Očito su kerubi bili postavljeni od samog početka nad čovjekom da bi ga čuvali i štitili. U nebeskom vijeću su upravljali knezovima i njihovim vojskama anđela s kojima su provodili zaštitu. Njihovu zaštitničku ulogu su mogli imati zemaljski kraljevi koji su također imali svoje kraljevsko vijeće s knezovima i njihovim vojskama. Zato se neke kraljeve moglo poistovjetiti sa kerubima, odnosno sa stražarima koji su štitili Izrael dok je bio pod Božjom zaštitom. Oni su priznali Jehovu za pravog Boga kao i Nabudokonozor, kralj babilonski kao i tirski kralj Hiram, praotac ovog tirskog kralja koji je zanemario svoju zaštitničku ulogu keruba s kojim je poistovjećen. Umjesto da je pokloni Jehovi kao Bogu on je sebe smatrao bogom. Umjesto da je štitio zemlju Božjeg naroda od neprijateljskih naroda on ju je pljačkao zbog svoje trgovine. Time je obezvrijedio savez kojeg je njegov praotac Hiram sklopio s Davidom jer se želio uzdignuti iznad Davida kojeg su predstavljali pomazani kraljevi u Jeruzalemu. Do tada je po tom savezu tirski kralj imao povlašteni položaj pred Bogom jer je kralj Hiram sa skupocjenim materijalima i svojim graditeljima podupirao izgradnju hrama u Jeruzalemu, a u narednim stoljećima su tirski kraljevi štitili Izrael od neprijatelja. Za tirskog vladara piše i da je...

“... Ukrašavalo te svakojako drago kamenje – rubin, topaz i jaspis, krizolit, oniks i žad, safir, tirkiz i smaragd. Svaki kamen bio je u zlatnom okviru... Bio si na svetoj gori Božjoj i da je hodio usred kamenja ognjenoga.“ (Ez 28:13,14b)

Iako je ovo rečeno zadnjem kralju, ovo se odnosilo na sve njih do tada, jer su oni zbog saveza s Izraelom dolazili u Jeruzalem kao počasni gosti gdje su imali pristup Božjoj svetoj gori Sion. Na neki način su 'hodili usred kamenja ognjenoga' čime se misli da su bili usred svetog naroda koji je predočen sa dvanaest dragih kamenova uokvirena zlatom na naprsniku kojeg je nosio prvosvećenik, jer draga kamenja isijavaju svjetlost u raznim bojama koja su sastavni dio vatre i ognja, ovisno o tome što sagorijeva. (2.Mo 28:15-21). Zato se i zovu ognjeno kamenje. Tirski kraljevi su vjerojatno kao i kralj Hiram prihvaćali Jehovu za Boga koji je sve stvorio i davali mu hvale pogotovo kad su dolazili u Jeruzalem gdje su mu se klanjali (vidi 2.Dn 2:12). No, ovaj zadnji tirski kralj je okrenuo leđa Izraelu, čime se je učinio njegovim protivnikom (hebr. satan).

Način na koji je tirski kralj opisan može značiti da je njegov otac Hiram bio pomazan za svoju zaštitničku ulogu jer je iz Biblije razvidno da je perzijski kralj Kir smatran pomazanikom, tj. onim kojega je Bog postavio u ulogu osloboditelja Izraela (Iz 45:1). Zanimljivo je da je Bog poslao proroka Iliju da pomaže Hirama za kralja Sirije kako bi preko njega nanio nevolju svom narodu (1.Kr 19:15-17; 2.Kr 8:12). Isto tako može pomazati nekog anđela sa zadatkom da iskuša Adama. Zato piše da je tirski kralj pomazani kerub, zaštitnik“ što može imati sličnosti sa anđelom iz Edena. Za takvog keruba piše da je ‘bio pun mudrosti’ što vjerojatno ukazuje da je odražavao Božju mudrost kao jednu od četiri temeljne božanske osobine (Ez 28:12,14; usporedi Za 6:1-8).

Nas posebno zanima da li je osuda nad tirskim kraljem slika osude koju je Bog namijenio anđelu koji je kušao prve ljude. To što se spominje kerub, ne mora značiti da je taj nebeski anđeo postupio kao tirski kralj. Naime, za neke proroke se koristi riječ anđeo (glasnik), ali je većina proroka ispunila svoju ulogu, dok su neki bili kažnjeni zbog neposlušnosti kao jedan prorok u vrijeme kralja Jeroboama (1.Kr 13.pogl).

Međutim, ukoliko je ovaj tirski kralj samo uspoređen sa ulogom keruba koju je obezvrijedio, to ne mora značiti da je bilo koji nebeski kerub postupio poput njega jer su njegovi očevi sve do Hirama zadržali taj posvećeni status. Naime ovaj kerub je protjeran s Božje gore, što opet aludira na tirskog kralja koji više nije imao pristup gori Sion, dok je kerub iz Edena ostao na svetoj gori i dobio vlast nad velikim područjem zemlje. Ovaj kerub je bačen na zemlju čime je ponižen pred svim narodima koji su ga poznavali, što opet ukazuje na ljudskog kralja, a ne na doslovnog keruba (Ez 28:16,19). To bi moglo otkloniti mogućnost da je ovaj tirski kralj poistovjećen sa situacijom u kojom se našao nebeski kerub u vrijeme kada su Adam i Eva pali na ispitu poslušnosti.

U cijeloj toj priči postoji još jedna nepoznanica, a to je uloga svih nebeskih bića koja su se bila uključena u dešavanja u Edenu. Bez obzira što je netko od njih naveo prve ljude da kušaju zabranjeni 'plod znanja', glavna odgovornost je bila na ljudima. Kako je onda bilo moguće da jedno nebesko biće koje je imalo spoznaju dobra i zla uzme za sebe pravo da čovjeka putem prevare navede na kršenje Božje zabrane? Da li je to bilo dio njegovog plana ili je tu ulogu odigrao u dogovoru s ostalim akterima sa svrhom da se vidi da li će čovjek do konačnog cilja doći lakšim ili težim putem? Možda se u Bibliji kriju neke zanimljive stvari koje mogu otkriti sasvim drugačiju sliku od one koju smo do sada imali.

Iako je teško nebesku vladu usporediti sa bilo kojom ljudskom vladom, mi bi je ipak mogli opisati kao vijeće koje je Bog u samom početku podijelio na četiri razreda po broju lica koje su prikazane na kerubima. Svaki od njih je u svom razredu imao po 6 velikih knezova (arhanđela), jer se viječe sastojalo od 4 keruba i 24 arhanđela.

Saznali smo da 24 Poglavara kao Božji sinovi 1. reda sudjeluju u vijeću 'bogova' najviše razine nebeske vlasti, a svaki od njih pojedinačno preuzima vlast u nižoj razini Neba. Tako i 24 arhanđela, Božji sinovi 2. reda sudjeluju u vijeću bogova 2. razine vlasti, a svaki od njih izvan tog vijeća pojedinačno upravlja i nadgledava dodijeljenu planetu unutar svog galaltičkog Neba 3. najniže razine. Jedan od najviših knezova je Mihael koji je dodijeljen da sa svojim anđelima upravlja našom planetom (vidi Izlazak 23:20-23; Danijel 8:15,16; 10:9-21). Kao Poglavar Mihael ima pomoć keruba koji su u Bibliji prikazani sa '2 krila' i '2 lica' (Izlazak 25:20; 1.Kraljevima 6:24,27; Ezekijel 41:18). Naime u viziji hrama koje je direktno vezano uz 3. razinu nebeske vlasti je trebalo na njegovim zidovima izrezbariti likove 'keruba sa dva lica' jer čitamo:

“Svaki je kerubin imao dva lica. Čovječje lice bilo je okrenuto prema palmi na jednoj strani, a lavlje lice bilo je okrenuto prema palmi na drugoj strani.“ (Ezekijel 41:18)

Bog je zahtijevao da se u hramu prikažu samo dva od četiri lica iako se na suprotnom zidu moglo izrezbariti kerube sa druga dva lica – 'lice bika i lice orla'. No, Bog nije zahtijevao da se to učini jer je očito postojao razlog da se samo lice čovjeka i lava dovedu u vezu sa hramom. Koji je to razlog saznat ćemo u slijedećem poglavlju u kojem ćemo otkriti i tu tajnu Neba. Da bi to vijeće moglo savršeno funkcionirati u nebeskom hramu, moralo je u sebi sadržavati vijećnike koji bi izražavali karakterna obilježja Boga vezana uz sva četiri lica, što znači da su u početku funkcionirali kao jedno skladno upravno tijelo podijeljeno u dva tabora s jednakim brojem knezova (12+12). Podjela je vjerojatno učinjena zbog upravljanja zajednicom čovjeka i žene koji su trebali funkcionirati kao jedno tijelo, od kojih je polovina knezova sjedila uz kerube sa obilježjem 'lica čovjeka i lava' (princip žene), a druga polovica uz kerube sa 'licima bika i orla' (princip muškarca). 

U skladu sa različitim ovlastima dvojne vlasti, Bog je u Edenu postavio dva stabla preko kojih su ta dva vijeća preuzeli svoju posredničku ulogu. Preko jednih je Bog posredovao čovjeku pravo na besmrtni život kojeg su dobili na dar pristupom drvetu života, a preko drugog tabora je trebao čovjeku posredovati pravo na spoznaju dobra i zla s kojim ide i odgovornost da zastupa Boga u pravnim stvarima na Zemlji. U pitanju je moralni zakon koji je bio ugrađen u čovjeka ali se mogao aktivirati preko tog ploda. Međutim, pravo na spoznaju dobra i zla je zahtijevalo odgovornost koju nije mogao odmah dobiti nego uz uvjet poslušnosti pa je postavljena zabrana. Kršenje te zabrane bi se u čovjeku aktivirao moralni zakon i savjest, ali bi izgubio pravo na besmrtni život. Da ne bi izgubio život, morao je čekati da Bog ukine zabranu nakon čega bi pristupom tom drvetu u njemu proradio moralni zakon i s njim povezana savjest. Mislim da je to samo po sebi razumljivo kod stvaranja prvog čovjeka u kojem je sve imalo svoje faze kao kod razvojne faze djeteta u odraslu osobu. Adam nije u fizičkom smislu nije razvio od djeteta, jer je stvoren kao fizički zrela osoba, pa je uz svog Stvoritelja morao proći sve duhovne razvojne faze prije nego od Boga dobije ovlaštenje da bude otac čovječanstva. 

Naravno, ovaj plan s Adamom se nije mogao sprovesti bez nebeskog vijeća koje je nakon određenog vremena trebalo čovjeku predati veću odgovornost koja uključuje spoznaju dobra i zla kako bi na toj nižoj razini vlasti mogao donositi i sprovoditi zakone kojima bi se eliminiralo zlo prije nego bi ono moglo uroditi plodom. Pitanje: "Što bi bilo kad bi bilo" je već tada moglo usmjeriti svijet u jednom od dva pravca. Da ne bi ništa bilo prepušteno slučaju donesena je odluka da se čovjeku dade pristup drvetu života i da ga se suoči sa spoznajom dobra i zla koju je simboliziralo stablo znanja. Sama prisutnost tog stabla je bila kušnja jer je čovjeku dano da se suoči sa nečim što mu je zabranjeno, a što bi po nekoj logici trebao posjedovati ukoliko bi zastupao Božji autoritet na Zemlji. Čovjek je po prirodi mogao težiti za tom spoznajom jer je u sebi nosio Božje obličje po kojem je mogao preuzimati moralnu odgovornost koja zahtijeva pravo da odlučuje po pitanjima dobra i zla, a ne da bude slijepi poslušnik koji bi živio po slovu zakona i postavljenih pravila. To potvrđuju mnogi Božji sluge koji su na ispravan način koristili svoje znanje dobra i zla, među kojima posebno mjesto zauzima Isus Krist (Ješua Mesija).

Čovjek je stvoren sa moralnim zakonima vezanim uz savjest, što je podrazumijevalo da kao razumna osoba sa slobodnom voljom može na sebe preuzeti odgovornost pri odlučivanju što je dobro a što je zlo. No, trebao je najprije pokazati poslušnost Bogu, zakonodavcu kako bi taj zakon u srcu bio pod kontrolom razuma. Tek onda kada bi mu Bog dao pristup tom stablu, tada bi na njega prenio i odgovornost da u njegovo ime bude posrednik Božjeg zakona pa čak i da donosi božanske zakone koje bi bile usklađene sa zakonima Neba, što bi bio temelj teokratske vlasti na zemlji. S tom odgovornošću bi bio kao jedan od nebeskih sudaca (bogova), ali bi u teokraciji Neba imao niži stupanj autoritete. Budući da je takva vlast ovisila o čovjekovoj podložnosti nebeskoj upravi, trebao je čovjeka izložiti kušnji kako bi se na temelju te podložnosti postavio temelj za razvoj civilizacije na pravednosti i blagoslovima. Zato je Bog postavio uvjet poslušnosti stavljajući zabranu uzimanja ploda sa drveta spoznaje pod prijetnjom smrti.

Bog je na taj način najprije proveo pasivnu kušnju preko arhanđela Mihaela koji je dobio nadzor nad 'stablom života' jer je njegovo vijeće u skladu sa svoja dva lica - licem 'čovjeka' i licem 'lava' - omogućilo pristup tom stablu i vječnom životu s kojim je iskazana ljubav prema prvim ljudima. Kao što smo rekli, ta 'dva lica' su simbol 'žene', koju mnogi narodi koriste kao simbol ljubavi i pravednost (lik žene s djetetom i lik žene sa vagom pravde u ruci). Kušnja koju je provelo to vijeće je uključivala zabranu uzimanja ploda sa 'drveta znanja dobra i zla' koje je bilo pod nadzorom drugog vijeća, a iza te zabrane se naziralo lice pravednosti kojom bi bili sankcionirani za neposlušnost (Postanak 2:9b,16). Pasivna kušnja je sprječavala Adama i Evu da kušaju plod jer im je rečeno: “umrijet ćete“ (Postanak 3:3). Međutim, takva kušnja je mogla proizvesti slijepu poslušnost ili poslušnost iz straha od smrti koja ne može odražavati pravu podložnost prema Bogu. Da bi se pasivna kušnja mogla provesti, Adamu nije mogla biti izrečena cijela istina u vezi tog 'stabla spoznaje dobra i zla'. Rečeno mu je samo ono što će izgubiti, a ne ono što bi mogao dobiti ako kuša njegov plod. Upravo ta činjenica je dokaz da je riječ o isplaniranoj kušnji. Naime, da nije bila u pitanju kušnja, Adamu bi bila rečena cijela istina koja se krije u Pismu. U tom slučaju bi “Jehova Bog zapovjedio čovjeku“:

“Sa svakog drveta u vrtu slobodno jedi. Ali s drveta spoznaje dobra i zla ne smiješ jesti jer … (onog dana kad ga okusiš otvorit će ti se oči te ćeš postati kao bog i znati što je dobro, a što zlo, ali će ti se uskratiti pristup drvetu života te) … ćeš sigurno umrijeti.”

Ovako izrečena zabrana bi imala smisao samo ako bi bila privremena zbog istaknute uloge koju je Adam morao preuzeti na sebe nakon kušnje. No, Adam za vrijeme kušnje to nije morao znati. Da mu je to rečeno, kušnja ne bi mogla biti provedena jer bi on morao samo čekati taj dan kad će ga Bog činom uzimanja ploda sa tog stabla ovlastiti za svog zastupnika koji će biti 'kao bog' (heb. kê·lō·hîm) i postaviti na poziciju vlasti koju će dijeliti sa 'anđelima' (vidi Zaharija 12:8). Bilo je sasvim prirodno da on kao razumno biće mora znati razlučivati stvari po pitanju dobra i zla kako bi donosio ispravne odluke. Sjetimo se kralja Salamuna koji je svjestan te odgovornosti tražio od Boga mudrost da može “razlikovati dobro od zla“ (1.Kraljevima 3:9). No, Adamu je rečeno da će 'umrijeti' ukoliko uzme plod spoznaje dobra i zla, čime je otvorena mogućnost kušnje da se vidi kako će on gledati na tu zabranu. Ukoliko su Adam i Eva poštivali zabranu samo zbog straha od smrti, a ne zbog Božjeg prava da im postavlja uvjete i ograničenja, onda ih je to moglo udaljiti od Boga pogotovo ako su shvatili da im je postavljena zabrana na nešto na što bi trebali imati pravo. U tom slučaju su mogli biti ranjivi što se vidjelo kad je nastupila druga faza kušnje u kojoj je Eva bez znanja svog supruga donijela kobnu odluku. Riječ je o aktivnoj kušnji koja je uslijedila prije nego je došlo vrijeme da Adam na sebe preuzme ulogu 'oca čovječanstva' za koju je stvoren (usporedi 1.Timoteju 3:10).

Aktivnu kušnju je proveo drugi arhanđeo sa svojim vijećem koje je nosilo lice ili obilježje 'bika i orla' što podrazumijeva da je to vijeće imalo nadzor nad 'stablom spoznaje dobra i zla'. Naime, licem 'bika' se iskazuje moć i autoritet, a licem 'orla' mudrost i oštroumnost što je u skladu sa izjavom da će ljudi po autoritetu biti 'kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo'. To vijeće je moglo odlučiti da Adamovu podložnost Bogu iskušaju preko njegove žene, ne sa ciljem da bi na njega navukli zlo, smrt i prokletstvo, nego da bi se vidjelo da li će se pokazati dosljednim svojoj ulozi poglavara (Jakov 1:13). Aktivna kušnja je uključivala otkrivanje istine o 'stablu spoznaje dobra i zla', ali na način da se ponovo prešuti jedan dio te istine kako bi se kušnja mogla provesti. Adamu je preko njegove žene anđeo rekao: “Nećete umrijeti jer Bog zna da će vam se onog dana kad ga okusite otvoriti oči te da ćete postati kao bog i znati što je dobro, a što zlo“ (Postanak 3:5). To je zaista bila istina koju je kasnije i sam Bog potvrdio pred anđelima jer je rekao: “Evo, čovjek je postao poput nas i zna što je dobro, a što zlo“ (Postanak 3:22a). Naravno, oni nisu u tom trenutku stekli neko znanje o dobru i zlu nego su stekli status po kojem imaju pravo donositi odluke koje uključuju razlikovanje dobra od zla. Što im je onda anđeo prešutio i zašto im je rekao da 'neće umrijeti', ako im je ranije rečeno da će umrijeti? 

Istina je bila jedno i drugo, ali su zbog kušnje obje istine sakrivale činjenicu da se plod može uzeti tek kad Bog ukine zabranu. Izvan tog konteksta je izjava anđela mogla zvučati kao laž ili prevara iako je ona sadržavala istinu o Božjoj namjeri s čovjekom nakon što dobije pristup drvetu spoznaje. Naime, istina je bila da će umrijeti ukoliko plod uzmu dok traje zabrana, ali je isto tako bila istina da neće umrijeti ukoliko se plod bude kušao tek nakon što istekne vrijeme kušnje i zabrane. To je ono što su znali samo Bog i njegovi anđeli i to je radi kušnje bilo prešućeno Adamu i njegovoj ženi. Na kraju se te dvije istine bile potpuno jasne jer je Adam činom uzimanja ploda na sebe zaista preuzeo taj božanski status da odlučuje u pitanjima dobra i zla, a budući da je taj status preuzeo na sebe prije vremena i neovisno od Boga, onda je morao biti suočen sa smrću na način da mu se spriječi pristup 'drvetu života' (Postanak 3:22a). Da je Adam ostao poslušan do kraja, tada bi Bog (ili Božji zastupnik) u točno određeno vrijeme ukinuo zabranu i dao mu pristup stablu spoznaje. Činom jedenja ploda bi ga postavio za svog zastupnika s autoritetom 'boga' na nivou 1. razine zemaljske vlasti.

Kad ovako postavimo stvari dobivamo još jednu istinu, a to je činjenica da se razumna bića sa znanjem koje imaju o Bogu ne mogu pobuniti protiv Njega koji ima neograničenu moć i znanje, jer bi takvo osporavanje Božjeg autoriteta automatski palo u vodu. Ovaj drugi arhanđeo je samo morao provesti završni dio kušnje. Odluke koje su donijeli Adam i Eva su poremetile njihov odnos koji je bio opterećen grijehom i gubitkom prvobitnog statusa besmrtnih bića zbog kojeg su na sebe i svoje potomstvo navukli prokletstvo i smrt. Unatoč tome je Bog dozvolio da na njima temelji budućnost čovječanstva jer je pokrenuo drugi scenarij koji je uključivao izlaz iz te situacije. Iako su krivicu snosili Adam i Eva, ona se odrazila i na nebesku upravu 3. razine. Tada je vrhovni Bog imao razloga da u skladu sa svojim rezervnim planom u toj upravi nametne neprijateljstvo između dva vijeća koja su do tada djelovali kao 'jedno tijelo', pa je rekao izmijii a time i anđelu kojega je ona predstavljala:

“Kad si to učinila, neka si prokleta među svim pitomim i divljim životinjama! Cijelog života puzat ćeš na trbuhu i jesti zemaljski prah. I ja ću zametnuti neprijateljstvo između tebe i žene i između tvog potomstva i njenog potomstva…“ (Postanak 3:15)

Površnim čitanjem bi svatko pomislio da je Bog zametnuo neprijateljstvo između zmije kao životinje i Eve kao ljudskog bića. Međutim, kad uzmemo u obzir sve činjenice možemo razabrati da se Bog obratio poglavaru vijeća 3. razine koje je po svojim obilježjima 'bika' i 'orla' nosilo princip muškarca. Budući da je drugo vijeće sa licem 'čovjeka' i 'lava' nosilo princip žene, onda je razumljivo da je neprijateljstvo zametnuto između vijeća koje je zastupalo Adama i vijeća koje je zastupalo Evu. Mojsije koji je živio u Egiptu je mogao vidjeti kako su nebeski bogovi Egipta imali svoju hijerarhiju temeljenu na principu muškarca i žene, a na tome se temelje sve religije kojima upravlja protivničko 'vijeće zmije'. 

Iz konteksta se može razabrati da su 'zmijac' (hebr. 'nachash' – zmijac, imenica muškog roda) i 'žena' bili simboli ta 'dva vijeća' koja su od tada postavljena u dva suprotstavljena tabora. S jedne strane stoji poglavar (1) u svojstvu 'zmije' koji svoje 'potomstvo' dobiva preko svoje nebeske uprave ili 'žene' (1) koja se u tekstu ne spominje, ali se podrazumijeva. Nasuprot njemu se nalazi druga nebeska uprava ili 'žena' (2) koja također dobiva svoje 'potomstvo', a to podrazumijeva da ima svog poglavara (2), iako se ni on tu ne spominje. Dubljim uvidom u biblijski tekst saznajemo da je arhanđeo, koji je kušnjom naveo prve ljude na neposlušnost bio 'poglavar' (muž 1) svoje polovice vijeća koje je imalo status 'žene' (1). Ne znamo koliko je Ješua bio upućen u funkcioniranje Neba ali je na indirektan način spomenuo tu simboličnu 'ženu' Sotone kad je rekao nekim farizejima da su oni “zmije, porodi aspidini!...“ (Matej 23:33). 'Aspida' je zmija otrovnica, a u figurativnom smislu se taj pojam koristi za 'zlu ženu'. Time je Ješua ukazao da su oni 'porod' ili 'potomstvo' te druge sotonske 'žene' koja je simbol protivničkog vijeća kojeg predvodi Sotona, njen poglavar.

Ukoliko je zmijoliko biće doslovno prokleto time što je Bog promijenio njeno fizičko obilježje gmaza kojoj je pripadao kako bi je izjednačio sa gujavicama koje se hrane zemaljskim prahom, onda je na taj slikovit način ukazao na transformaciju koju su trebali doživjeti dotični arhanđeo i njegovo vijeće. To je mogao biti razlog zašto je Ezekijel u viziji novog hrama vidio da su na unutarnjim zidovima hrama prikazani kerubi sa dva lica – lica 'čovjeka' i lice 'lava' koja su bila u službi zemaljskog hrama, dok druga dva lica - lice 'bika' i lice 'orla' - nisu prikazana jer su očito pripadala protivničkom vijeću koje zbog svoje drugačije uloge više nije moglo biti vezano uz svete stvari (Ezekijel 41:18,19). Zbog novonastale situacije su ta dva vijeća odvojena iako su i dalje bila odgovorna višem poglavarstvu 2. razine Neba.

Neimenovani kušač je preko zmije na prijevaran način otklonio smrtnu opasnost pa je čovjek olako posegnuo za onim što mu je Bog zabranio. Time je čovjek odbacio Božji autoritet zbog čega je Bog morao uvesti prokletstvo smrti za Adama i njegovo potomstvo. To je bio pravac kojeg je čovjek izabrao, a Bog ga je morao prihvatiti u skladu sa svojim pravednim mjerilima i uskladiti sa svojim planom koji nije poništen, nego samo odgođen sve dok se pravnim putem ne uvede pravo na život. Do tada je na snazi bilo prokletstvo smrti. Da bi mogao provoditi zakon o prokletstvu koji je pao na čovjeka, Bog je u svojoj vladi morao imati one koji će preuzeti tog čovjeka a sa njim i njegovo prokletstvo koje su trebali održavati u okvirima svojih ovlasti. Zbog toga je Bog morao sprovesti neke promjene u sistemu 3. razine nebeske vlasti. Najvažnija promjena je odvajanje vijeća na dva suprotstavljena tabora jer je zmiji rečeno:

"Evo mećem neprijateljstvo između tebe i žene, između potomstva tvojega i potomstva njezina. Ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati." (1.Mo 3:15)

Ovdje vidimo da Bog nije rekao da stavlja neprijateljstvo između sebe i nje (zmije) nego samo između 'zmije' i 'žene'. Ta žena nije Eva. Eva je predstavljala sve žene koja su na svijet trebale donositi Božja stvorenja kako bi se ispunila čovjekova uloga u Božjem naumu sa zemljom. One su kao kolektivna 'žena' trebale rađati djecu po tijelu, a ne po duhu. Zato se 'zmija' koja je na sebi nosila prokletstvo, nije trebala pojedinačno suočavati sa svakom ženom koja rađa djecu, iako je među tim ženama bilo dosta njih koje su posredovale Abrahamovo (Adamovo) sjeme do rođenja glavnog obećanog potomka. Neprijateljstvo se odigravalo u nebeskoj sferi u kojoj su postojale dvije simbolične 'žene' sa svojim poglavarima (arhanđelima). Obje su nebeske žene preko zemaljskih žena stvarale zemaljsko potomstvo. Jedni su na sebi nosili prokletstvo, a drugi blagoslov.

Obratimo pažnju 3. razini Neba u kojem su zastupljena dva vijeća koja djeluju kao jedno 'tijelo'. Jedno je vijeće sa principom muškarca koje je bilo zaduženo da zastupa Adama kako bi produbili i razvili njegovu podložnost prema Bogu radi ispravnog pokazivanja autoriteta. Drugo vijeće sa principom žene je zastupalo Evu od koje se očekivalo da na ispravan način surađuje sa svojim suprugom. Tako su ta dva nebeska vijeća trebali preko Adama i Eva dobiti 'potomstvo' s kojim bi ostvarili Božji plan pod upravom Božjeg kraljevstva. To dvoje savršenih ljudi su kao muž i žena trebali biti nosioci teokratske vlast na Zemlji koja bi skladno surađivala sa Nebom i nebeskim vijećem 3. razine vlasti.

Adam i Eva su svoju prvobitnu ulogu oca i majke mogli ispuniti u vremenu koje je dano Evi da rađa djecu koju su njih dvoje trebali odgojiti po božanskim mjerilima, a nakon prestanka faze rađanja bi se njihova uloga vezala uz 1. razinu zemaljske vlasti u koju bi s vremenom ulazili i njihovi izabrani potomci. Oni bi po cijeloj zemlji formirali uprave 2. i 3. razine zemaljske vlasti po uzoru na nebesku upravu. Budući da su Adam i Eva pali na ispitu poslušnosti i podložnosti Božjem autoritetu, njihovu ulogu će ispuniti Ješua kao 'drugi Adam' i njegova simbolična 'žena' ili uprava Novog Jeruzalema kao što nam je otkriveno kroz proročanske vizije (Otkrivenje 19:7; 21:2,9,10). Zemaljska uprava će preko Ješue kao najvišeg zemaljskog Poglavara biti skladno povezana sa Nebom kao što je svaka niža razina nebeske vlasti skladno povezana sa višom razinom preko svojih Poglavara koji zastupaju Svevišnjeg Boga.

To se promijenilo kad su se Božja zemaljska djeca zbog prokletstva trebala rađati pod vlašću smrti i raspadljivosti. U tim okolnostima je nastalo prostorno-vremensko okruženje u kojem je čovjek mogao da bira dva puta, što je bio preduvjet za stvaranje dviju grupa ljudi od kojih će se sastojati ljudsko društvo. Osim knjige života je bila otvorena i knjiga smrti. Da bi to bilo pravno regulirano, onda su i djeca koja hode putem smrti trebala imati svoju nebesku majku. Tu ulogu je dobila druga grupa keruba i njihovih anđela sa svojim poglavarom koje je Bog izdvojio iz svog nebeskog vijeća i od njih načinio drugi tabor. Dva tabora koja su do tada surađivala kao jedno tijelo Bog je zbog novonastale situacije odvojio i među njima postavio neprijateljstvo. Glavni akteri tog neprijateljstva imaju status ženskog bića koje preko svojih Poglavara (arhanđela) rađa svoje potomstvo.

• Poglavar 1 + Zmija (žena) i njeno potomstvo
• Poglavar 2 + Žena i njeno potomstvo

Sasvim je moguće da je ljudski izbor (da čovjek po svojoj spoznaji sam određuje mjerila dobra i zla), uključivao i neovisnu upravu sastavljenu od anđela koji su bili dio prvobitne jedinstvene uprave nad zemljom, ali su privremeno odvojeni kako bi nastale dvije uprave, jedna koja će upravljati grešnim društvom, a druga koja će činiti pripreme za novi početak. Jedni su morali preko čovjeka stvoriti svoje potomstvo s kojim će stvarati neovisno kraljevstvo svijeta, a drugi dio vijeća je morao preko čovjeka stvoriti svoje potomstvo za formiranje Božjeg kraljevstva za sve ljude. Tako je jedan tabor automatski morao preuzeti palog čovjeka kako bi potencirao ljudsko naginjanje k nepravednosti. Zbog različitih uloga tih dvaju tabora Bog je među njima nametnuo neprijateljstvo, što znači da je Bog odredio njihove nove uloge i pravila kako bi ispunili svoju ulogu. Nebesko vijeće je moralo ispoštovati novonastalu situaciju i prihvatiti ta nova mjerila po kojima je trebalo funkcionirati. To znači da je jednima i drugima dao odriješene ruke unutar dozvoljenih granica, jednima da sprovode ljudsku volju koju je čovjek sam izabrao, a drugima da provede Božju volju radi što boljeg razlučivanja ljudskog društva na pravednike i grešnike. Kad sve ispuni svoju svrhu, ovaj protivnički tabor će slikovito govoreći biti pobijeđen čime će prestati potreba za njihovom ulogom i daljnjim neprijateljstvom.

Gledajući iz te perspektive mi i ove anđele iz tog protivničkog tabora smatramo palim anđelima jer su dobili zadatak da predvode palog čovjeka na njegovom neovisnom putu. Da bi mogli raditi u skladu sa svojom novom ulogom s kojom su promicali prokletstvo i smrt, morali su biti degradirani i odvojeni od drugog tabora koji je imao posvećenu ulogu da proslavi Boga na Zemlji. Zbog svoje uloge je 'zmija' postala simbol odbačene žene koje je po sistemu automatizma ili po službenoj dužnosti dobila nečasnu ulogu da pod svoju vlast preuzme čovjeka kojega je Bog prokleo i oduzeo mu pravo na vječni život. Zato Biblija ne navodi njihova imena niti oni to žele. 

U Bibliji stoji da Bog može izmijeniti nečiji status kao što lončar može izmijeniti funkciju glinene posude koju je namjeravao napraviti za plemenitu upotrebu ali je tokom izrade došlo do greške te je od iste gline napravio posudu za neplemenitu upotrebu (Jr 18:3,4; Ri 9:20;21). U ovom slučaju je izdvojio iz nebeskog vijeća kerube i knezove sa njihovim anđelima koji su bili u sastavu jedne polovine vijeća, dok je druga polovina zadržala plemeniti status. Naime, onaj tabor čiji je kerub predvodio akciju usmjerenu protiv čovjeka je morao preuzeti i tog čovjeka koji je automatizmom pao pod njegovu upravu. Nije se smio buniti protiv te svoje nove uloge, kao što je Bog kasnije rekao: "Smije li glina reći lončaru: 'Što radiš'" (Iz 45:9). Da li su se tokom vremena neki anđeli pobunili zbog te svoje nove uloge ili su je protiv svoje volje prihvatili, to ne možemo sa sigurnošću reći. Samo znamo da je njihov utjecaj bio jak jer su kroz cijelu povijest nastojali držati ljude u tami kako bi ispunili svoju ulogu zmije otrovnice ili zmije smrti. Moguće je da iza demona stoje bića koja sama po sebi nisu zla kako ih ljudi doživljavaju nego samo provode nezahvalnu ulogu protivnika (satane) čovjeku koji je u kušnji izabrao put neovisnosti od Božjih mjerila dobra i zla. Mi ih sudimo po onome što čine iako to može biti samo njihov zadatak kojemu su se posvetili bez obzira na zlo koje proizlazi iz njihovog djelovanja. Naime, nisu oni stvorili to razdvajanje i neprijateljstvo nego sam Bog zbog čovjeka koji je svojim postupkom otvorio put smrti i zla i na neki način Boga prisilio da to učini iako je Bog u tom slučaju već imao taj rezervni plan.

Uzimajući neovlašteno plod sa tog drveta spoznaje, čovjek je preuzeo na sebe moralno pravo odlučivanja u stvarima dobra i zla. Time je bez Božjeg autoriteta krenuo neovisnim putem na kojem su se morale očitovati svi nedostaci (nesavršenosti). Samim tim je autoritet nad čovjekom i njegovim potomstvom trebalo preuzeti upravo taj kerub sa svojom grupom anđela sa kojima je stajalo iza tog drveta po kojem je čovjek na sebe navukao prokletstvo. Nije mu dano da se javno očituje kao 'bog' pa je mogao vladati samo iza kulisa preko svojih knezova i ljudi koji su od svijeta krili svoje pravo lice. Da bi zadovoljio ljudsku potrebu za nebeskim vodstvom, sotona je morao koristiti svaki oblik vjerske laži o Bogu koja bi godila ljudskim grešnim zamislima i sklonostima. On je po svemu sudeći dobio zadatak da čovjeka drži daleko od pravog Boga kako bi se stvorio svijet po mjerilima grešnog i smrtnog čovjeka. S takvom ulogom se njegov tabor morao protiviti istini (svjetlu) kako bi čovjeka držao u tami i u vlasti smrti. Njegovi knezovi i anđeli su od tada poznati kao sotona (protivnik). Oni su s pomoću straha od smrti upravljali stvarima na Zemlji u stvaranju svog carstva, iskorištavajući ljudsku lakovjernost, a posebno slabosti i sebične motive. Iako se te grešne sklonost mogu suzbijati u čovjeku, moralo se pod njihovim utjecajem potencirati zlo i stvoriti zabludno i grešno okruženje u kojem će pojedini ljudi kao 'bogovi' vladati nad drugima kako bi stvorili društvo otuđeno od pravog Boga. Ti ljudski 'bogovi' su samo slika nebeskog sotone (protivnika) koji stoji iza njih sa ulogom da se oni do krajnjih granica svjesno ili nesvjesno protive Bogu i njegovoj volji kako bi koristili svoje umne i stvaralačke sposobnosti u kreiranju svijeta po svojoj mjeri. 

Prema tome, nakon što su Adam i Eva kao predstavnici čovječanstva istjerani iz zone života, degradirani kerubi sa svojim Poglavarom (arhanđelom) su i dalje mogli biti protivnik (satan) tom istom čovjeku, ali ne više na način kako su tu službu trebali vršiti s drugim kerubima koji su bili u sastavu prvobitne nebeske uprave (žene).  Oni su bili izvan tog teokratskog uređenja. Njima je ostalo da se u svom neprijateljskom odnosu prema potomcima žene stave nasuprot toj 'ženi' pa su svoj uspjeh morali temeljiti u nastojanju da kao 'zmija' smrti odvoje od vječnog života njeno zemaljsko 'dijete' kao što je bio odvojen Adam (Ot 12:3,4).

Bog im je dozvolio da kušaju i ispituju ljudske poticaje onih koji su bili u nadležnosti drugog tabora koji je stajao iza drveta života. Dozvolio im je da se protive drugom taboru koji je utirao put za narod izdvojen iz tog svijeta osuđenog na prokletstvo smrti. Da bi se Božji plan u konačnici ostvario, drugi tabor s ulogom posvećene 'žene' je morao nastaviti raditi na stvaranju savršenog čovjeka preko kojeg će se svijet vratiti pod Božje okrilje. Tako su iz tog neprijateljstva nastala dva potpuno različita pravca, što je bilo u skladu sa Božjim planom da svijet prepusti čovjeku koji je izabrao neovisan put, a da ne zanemari sve one koji će tražiti put života. Od tada na Nebu postoje dva međusobno suprotstavljena tabora kojima je dana vlast nad Zemljom i ljudima. Kad je u Babelu došlo do podjele naroda na jezične skupine, Bog ih je podijelio po broju svojih sinova što odgovara i broju sinova Izraelovih (5.Mo 32:8). Taj broj je 24, s tim da je 12 njih iz protivničkog doma (tabora) odredio da upravljaju narodima, a drugih 12 iz svog tabora odredio da upravljaju Božjim slugama od kojih je Bog namjeravao stvoriti narod za svoje ime. Kad je došlo vrijeme Bog je preko Jakova stvorio taj narod tako što je utjecao da mu njegove žene rode točno 12 sinova od kojih je nastalo 12 Izraelovih plemena. Stoga u Otkrivenju vidimo tabor pod simbolom 'žene' sa krunom na glavi od 12 zvijezda (sinova Jakovljevih) i drugi tabor pod simbolom sedmoglavog 'zmaja' proizašlog od 'zmije' (Ot 12:1-3). Tabor 'zmije' je dobio ulogu s kojom je morao svoj program uskladiti s prokletstvom koje je palo na čovjeka i svojim djelovanjem opstruirati program drugog tabora koji je u tim otežanom okolnostima morao ostvariti Božji plan i program koji bi vratio čovjeka na put života pod blagoslovima nebeske uprave. Tako su iz tog neprijateljstva nastala dva potpuno različita pravca što je i logično jer su bila vezana za put života ili za put smrti.

Uloga sotone je očito postavljena s razlogom da bude protivnik čovjeku kako bi ga  kušao i navodio da iskaže sve svoje slabosti i mane koje se mogu suzbiti samo uz podložnost Božjim zakonima. Dok je sotona svjestan laži i krivog obožavanja kojeg s razlogom provodi i nameće ljudima, ljudi u tu laž vjeruju jer ne dozvoljavaju da je istina razotkrije. Ljudi sami sebe obmanjuju lažima koje ugađaju njihovim sebičnim željama. Iako sotona može inicirati zlo i laž, čovjek je taj koji radi svojih sebičnih interesa zloupotrebljava svoju moć, pa bi mogli konstatirati da je pravi uzročnik zla i laži sam čovjek koji dozvoljava da ga iskušava njegova neispravna želja jer takva “želja, kad se pothranjuje, rađa grijeh“ a samim tim i zlo (Jakov 1:14,15). Ljudsko srce u kojem se začme grijeh je dokaz da je u njega dospjelo zlo 'sjeme' po kojem je sotona automatski postao njihov otac ili gospodar. Zato je Ješua rekao farizejima da je njihov otac đavo jer postupaju po njegovim željama (Ivan 8:44). Od takvih grešnih i zlih ljudi je sotona uspio stvoriti svoje potomstvo. Kad bi sotona bio kriv za zlo, onda bi čovjek imao opravdanja za svoj grijeh, nepravdu i bezakonje, a budući da se ne može na takav način opravdati, onda se sotonu ne može smatrati glavnim krivcem nego čovjeka. Sotona samo koristi ljudske slabosti da kreira svijet po mjerilima ljudi otuđenih od Boga. S druge strane, Bog među ljudima pronalazi osobe koji zastupaju njegova pravedna mjerila. No, kad je u pitanju njegov izabrani narod i ostali koji su dobili prednost da zastupaju njegovo 'svjetlo', onda je bilo samo po sebi razumljivo da će sotona, zbog svoje uloge tužitelja koja mu je dana, zatražiti od Boga da na razne načine kuša njihovu vjernost kako bi se među njima našli oni nepravedni koji će pokazati lice i naličje 'sotone'. Tako Pavle piše:

“Neka vas nitko ne zavede ni na koji način, jer prije nego što taj dan dođe treba se pojaviti otpad i treba se otkriti bezakonik (čovjek koji prkosi zakonu), sin propasti. On je protivnik (sotona) i uzvisuje se iznad svakoga koga se naziva bogom i svega što se štuje, pa sjedi u Božjem hramu prikazujući se bogom pred svima.“ (2.Solunjanima 2:3,4)

Kad je Pavle ovog bezakonika identificirao kao onog koji je sjedio u Božjem hramu, onda su prvi kršćani znali da je riječ o svećeničkoj klasi sa svojim svećeničkim poglavarom koji se u ono vrijeme pokazao sotonom jer se protivio Mesiji, a time i samom Bogu koji je preko njega namjeravao uspostaviti svoje kraljevstvo. Dok su nebeski anđeli postali kolektivni protivnik ili sotona da bi ispunili svoju ulogu zbog neprijateljstva kojeg je Bog postavio između dvije strane, zastupnici Boga u Jeruzalemu su postati 'sotone' po vlastitoj sebičnoj volji da ugađaju sebi, a ne Bogu i bližnjima.

“...bezakonje tog čovjeka već djeluje u tajnosti, ali ostat će tajno samo do trenutka kad više ne bude onoga koji ga sad zadržava. Tada će se otkriti bezakonik (čovjek koji prkosi zakonu). Njega će Gospodin Isus ubiti silom svojih usta i uništiti očitovanjem svoje prisutnosti. Ali prisutnost bezakonika (zloga) omogućena je sotoninim djelovanjem i popraćena svakovrsnim silnim djelima, lažnim znakovima i čudima te svakovrsnom nepravdom i prijevarom. Sve to zavodi ljude koji za kaznu odlaze u propast jer nisu prihvatili ni zavoljeli istinu, što im je moglo donijeti spasenje. Zato će im Bog poslati silu zablude da budu zavedeni i da povjeruju laži kako bi svi oni bili osuđeni jer nisu vjerovali istini, nego su voljeli nepravdu.“ (2.Solunjanima 2:7-11)

Kako Bog šalje zabludu? Samo preko svojih nebeskih anđela kojima je dao zadatak i 'poslao' da vode palog čovjeka i njegovo grešno potomstvo u pravcu koji je otvoren za one koji ne žele vjerovati istini. Da bi zavodili ljude, ovi anđeli ne moraju biti zli u svojoj prirodi, ali ih se poistovjećuje sa tim zlom kojega moraju izvršiti.  Da li onda anđeo koji je naveo prve ljude na grijeh zbog toga bio negativac?

Neki kažu da je on zavidio Bogu i poželio da njega ljudi obožavaju? Da li je to točno? Mi znamo što znači obožavati Boga. Mi ga ne bi mogli obožavati da se On nije objavio kao osoba sa svojim imenom i moćnim djelovanjem. Da to nije učinio ljudi bi obožavali izmišljene bogove koji vladaju prirodnim silama i zakonima. Naravno da to ne bi zadovoljilo Boga. Isto tako, da je sotona želio da ga ljudi obožavaju tada bi se i on objavio po imenu i moćnim djelovanjem kojim bi ljudima pružio razlog da mu se klanjaju. Učinio bi sve da ga ljudi upoznaju i poštuju. Ne bi se sakrivao iza kulisa niti bi mu godilo to što mnogi ne vjeruju u njegovo postojanje. I njemu bi smetalo da se ljudi klanjaju suncu i mjesecu ili da obožavaju nepostojeće bogove prirodnih sila a ne njemu. Očito on nije želio biti obožavan. 

Ukoliko je bio toliko zao da je ljude po svojem htjenju nastojao navoditi na krivo obožavanje i na sebične interese onda od toga nije mogao dobiti na važnosti, niti u svojim očima niti u očima ostalih nebeskih knezova i njihovih anđela. Da li roditelj ili vladar, koji svoju djecu ili narod prepusti samovolji da čine što žele i nanose sebi i drugima nepravdu, može očekivati da ga oni vole i dožive kao autoritet kojeg treba poštivati? Naravno da ne može. Očito sotona nije ni tražio osobno poštovanje. Nešto drugo je u pitanju. Da bi to utvrdili moramo se ponovo vratiti izvornom pojmu 'sotona'.

S obzirom da se u tom događaju spominje 'zmija', mogli bi slobodno reći da je ona kasnije korištena kao alegorija jer je Bog ne obraća doslovnoj zmiji. Eva je vidjela zmiju koja se nalazila na drvetu, ali je čula glas koji je dopirao iz krošnje drveta. S obzirom da nije vidjela nikoga drugoga, Eva je taj glas pripisala zmiji jer je znala da se u vrtu ne nalazi neko drugo razumno biće. Isto tako je znala da je neko božansko biće razgovaralo s Adamom, a ona ga nikad nije vidjela, pa je mislila da napokon vidi jednog od njih u obličju zmije. Osim toga, možda je u tom trenutku povjerovala svojim očima i zaključila kako neko božansko biće može učiniti čudo i govoriti preko zmije iza koje se skrivao. To bi mogao biti razlog da je taj anđeo predočen sa zmijom jer je Eva optužila zmiju misleći da je ona bila to božansko biće. Po načinu na koji je Eva spomenula zmiju izgleda da je mislila na točno određenu zmiju za koju se znalo da je živjela na tom stablu.

Možda je zmija tu morala biti kao sredstvo preko koje su anđeli nadzirali stablo i davali do znanja čovjeku da ne diraju drvo. Zmija je oprezna i zato njene oči mogu poslužiti kao kamera koja snima sve u svojoj blizini. Današnje kamere su samo imitacija toga. Bez obzira gdje se nalazite daleko od svoje kuće, vi možete na svom mobitelu promatrati što se dešava u vašoj kući. Od keruba koji su u vizijama prikazani sa puno očiju po tijelu možemo očekivati puno više (Ez 10:12). Oni kroz nečije 'oči' mogu promatrati područja i ljude čak i kad se ne nalaze u blizini. Onaj anđeo koji je koristio zmiju mogao je iz velike udaljenosti preko njenih očiju vidjeti prostor oko stabla, pa kad je vidio da Eva dolazi sama, on je pristupio kako bi joj se obratio preko zmije, kao što se jedan anđeo obratio Balamu preko magarice, tako što je "otvorio usta, te ona progovori" (4.Mo 22:28).

Napomena: Pretpostavljam da neki ljudi tokom kliničke navodne smrti mogu promatrati prostor očima nebeskog bića koji preuzima vlast nad moždanim funkcijama tokom tog stanja. Oni tako s njegovim očima mogu promatrati sebe dok navodno leže mrtvi i onda misle da je njihova duša izašla iz svog tijela, što ne mora biti točno)

Smisao alegorije je da se iskoriste neke sličnosti kao sliku po kojoj će se neka osoba moći prepoznati. Ljudi i anđeli mogu imati neka obilježja koja se dovode u vezu sa obilježjima neke životinje. Mogu se koristiti u pozitivnom ili negativnom kontekstu. Npr. Mesiju se povezuje sa pozitivnim osobinama lava, kao što su hrabrost i neustrašivost, a sotonu se povezuje s lavom u negativnom smislu jer on svojom rikom plaši i navodi žrtve u svoju zamku (vidi 1.Mo 49:10; Ot 5:5; 1. Sam 17:10; Izr 28:1; 1.Pet 5:8; Jer 2:30). Isto tako je i sa zmijom. Za zmiju se kaže da je bila opreznija od ostalih životinja čime se opisuje njena lukava mudrost. Kao što je zmija lukavo navela Evu da uzme plod, tako je i preko Eve lukavo navela Adama da kuša plod, pa se tog anđela i ženu može povezati sa zmijom aspidom jer je ta riječ imenica u ženskom rodu.

• Žena - zmija aspida

No ta lukavost ima i pozitivnu stranu. To se moglo vidjeti kad je jedan anđeo dao lukavi (mudar) prijedlog kako da prevari kralja Ahaba kako bi se ispunilo ono što je Bog naumio. U obje situacije su anđeli koristili obmanu, samo što je jedna bila usmjerena protiv Božjeg plana, a druga u skladu sa Božjom namjerom. Imamo primjer gdje je žena Izabela koristila prevaru kako bi prouzročila zlo, za razliku od Tamare koja se prevarom izborila za svoja zakonska prava (1.Kr 21:5-16; 1.Mo 38. pogl).

Kad govorimo o 'zmiji' u figurativnom smislu, i anđelima koji je predstavljaju, moramo spomenuti tu njenu izvornu pozitivnu sliku. Njenu funkciju možemo otkriti u događaju vezanom uz bakrenu 'zmiju' koju je Mojsije napravio po Božjoj zapovijedi (4.Mo 21:6-9). Ona je neutralizirala otrov zmija koje je Bog poslao na buntovni narod. U tom događaju imamo dvije vrste 'zmija' koje je Bog tada upotrijebio u životu svog naroda.

• Jedna vrsta zmije je poslužila kao kazna preko koje je Bog prouzročio smrt kao posljedicu prokletstva. One predstavljaju anđele koje je Bog stavio u službu prokletstva i zla.
• Druga vrsta zmije je poslužila za dobrobit čovjeka i predstavlja one anđele koji su postavljeni u službi blagoslova i dobra.

U Bibliji nema slučajnosti, nego je sve slikovito povezano i unaprijed određeno. To znači da iza tih 'zmija' stoje kerubi u ulozi 'žene'. Jedni su ostali u službi svog nebeskog Poglavara u stvaranju potomstva koje će ići putem života, a drugi su izdvojeni iz svoje prvobitne uloge te su postali odbačena žena koja je stavljena u neprijateljski odnos prema toj zakonitoj ženi. Iako to nisu sami izabrali morali su po Božjoj odredbi biti u službi čovjeka koji se odvojio od Boga i stao na put smrti.

Izraelci su gunđali na Boga i Mojsija, čime su omalovažavali ulogu Božjeg anđela kojeg su trebali slušati (2.Mo 23:20-23). Tvrdili su da je bilo bolje da su ostali u Egiptu, nego da pomru u pustinji. No, Egiptom je vladao faraon koji je na svojoj glavi imao simbol zmije. Ta zmija je bila žena iz nebeskog svijeta, božica, gospodarica i moćnica koja je čuvala i štitila faraona.

• Žena - zmija (otrovnica, u službi smrti)

Ni to nije slučajnost jer u nebeskom svijetu su postojali anđeli u službi čovjeka. Faraon i drugi svjetski vladari su bili njihovi novi gospodari s kojima su upravljali svijetom. Iza tih ljudi je stajala 'zmija' iz Edena koja je sa svojim potomstvom trebala biti u neprijateljskom odnosu prema potomstvu 'žene' (1.Mo 3:15). Zato nije neobično što je faraon naredio da se ubijaju muška novorođena djeca Izraelaca (2.Mo 1:15,22). Izraelci su bili izabrani za potomstvo 'žene' koju je predstavljao tabor koji je zbog svoje uloge dobio simbol bakrene 'zmije' pred kojom su trebali pokazati pokajanje kako ne bi umrli od zadobivenog ugriza zmija otrovnica.

• Žena - zmija (zaštitnica, u službi života)

Svećenici su tu bakrenu 'zmiju' sačuvali i premjestili u dvorište hrama, što je bilo sasvim prikladno. U Bibliji se zlatom često predočava ono što je božansko, a bakar ono što je ljudsko, zemaljsko. Zlatom su bili načinjeni ili obloženi ukrasi i oprema u unutrašnjosti hrama, dok se bakar koristio u opremanju dvorišta hrama (1.Kralj 6:19-23,28-35; 7:15,16,27,30,38-50; 8:64). Zato je bakrena zmija postavljena u dvorište gdje su je mogli vidjeti svi Izraelci. Ona predstavlja one kerubime i njihove anđele koji su služili Božjim slugama na zemlji.

• 'Žena' je simbol rađanja potomstva i predstavlja bića iz oba tabora čiji je zadatak trebao biti da sa svojim Poglavarom ili bez njega, od Adamove djece stvore svijet koji će svoju slobodnu volju koristiti u skladu sa spoznajom dobra i zla.
• Zmija je simbol 'dobra i zla' jer je bila postavljena da čuva pristup drvetu spoznaje dobra i zla sve dok traje zabrana i predstavlja bića iz oba tabora koji su dobili zadatak da kušaju ljude kako bi razotkrili njihov stav i suprotstave im se, jednima koji se nalaze na putu dobra, a drugima koji se nalaze na putu zla.

Prema tome, oba nebeska tabora imaju status 'žene' i ulogu 'zmije'. Dok jedna može samo nanositi smrt svojim otrovom, jer ima državu-kraljevstvo smrti, druga služi za liječenje onih koji u nju gledaju s vjerom u Boga. To je bit njihovog neprijateljstva. Zmija je korištena u prevari kojom se čovjeka stavilo ispred Boga i odvojilo ga od puta života. U tom smislu je ona bila simbol smrti. S druge strane je bakrena 'zmija' bila simbol spasenja (Brojevi 21:8,9). Onaj tko je stajao iza bakrene zmije je samo izvršio svoju ulogu spašavanja od smrti, a na čovjeku je bilo da to prihvati ili odbije. Oni koji su odbili ili prihvatili su doživjeli posljedice, ovisno da li su poslušali ili odbili poslušati zapovijed. Ako je netko odbio i zbog toga umro, onda je on snosio posljedice, a ne onaj tko je stajao iza zmije. Tako je bilo i sa ulogom onoga koji je stajao iza zmije u Edenu. On je samo izvršio svoju ulogu ispitivanja poslušnosti čovjeka prema Božjoj zapovjedi.

Prvo čudo koje je Mojsije izveo pred faraonom je pretvaranje štapa u zmiju koja je progutala zmije nastale na suprotnoj strani od štapova egipatskih svećenika. Time je zorno prikazano da iza tih zmija stoje nebeski anđeli iz dva suprotna tabora. Uzmimo u obzir da je Bog tražio od Mojsija da koristi štap kao sredstvo preko kojeg će Bog činiti čuda i izazivati nevolje. No, štap nema nikakvu moć. Moć je bila u rukama anđela koji su stajali iza tog štapa. Najbolji način da se slikovito predoči njihova uloga i moć je bila bakrena zmija omotana oko stupa, što znači da je bila nevidljivo omotana i oko Mojsijevog štapa. Zato nije neobično da je anđeo govorio preko zmijolikog bića omotanog oko stabla ili grane na kojoj je bio zabranjeni plod jer je time najbolje prikazana uzajamna veza Neba sa stvarima na Zemlji. Zmija na stablu je imala nadnaravna moć govora i razuma pa je u Evinim očima izgledala kao gospodarica, zaštitnica i upraviteljica tog stabla. Drvo života je također imalo svog keruba koji je štitio prilaz stablu s namjerom da spriječi čovjeka ili da mu se suprotstavi kako ne bi uzeo plod, tako da je i taj kerub bio protivnik (satan) čovjeku.

• 'satan' - protiviti se, stati na put, spriječiti, suprotstaviti se

Kad je u pitanju ta 'zmija' s kojom se Eva suočila, možemo slobodno pretpostaviti da ona ne krije samo jednog anđela nego više njih koji kao grupa imaju status 'zmije'. O njima možemo govoriti u množini iako je moguće da je samo jedan od njih bio direktno uključen u pad čovjeka što je i razumljivo jer nisu svi mogli istovremeno razgovarati s Evom. U Bibliji se često spominje pojam jedne osobe iza koje stoje mnoštvo bića. 'Izrael Sin Božji' predstavlja sve Izraelce; 'čovjek' predstavlja sve ljude; simbolična 'žena' predstavlja sve poglavare naroda; 'sin' predstavlja svu djecu. Tako i 'zmija' može predstavljati više anđela kao grupu nebeskih službenika koji su najvjerojatnije po zadatku uvučeni u taj događaj, čime su zadobili negativan status. Zanimljivo je zapaziti da u Bibliji nemamo ime sotone što može upućivati da je više njih uključeno u tu ulogu. Osim toga Isus je potvrdio da ima više takvih bića koji se nalaze neprijateljskom odnosu prema bogobojaznim ljudima. Kad je rekao da "sotona ne može istjerivati sotonu", čime spominje najmanje dvojicu sotona, on ukazuje da sotonu sačinjavaju mnogi anđeli. No, jedan od njih bio prvi među jednakima a tu je poziciju nakon njega mogao preuzeti drugi anđeo. Jednog od njih su Židovi zvali Belzebub, a bio je jedan od vrhovnih vladara demona (Mt 12:24).

U Ivanovom Otkrivenju vidimo tu 'zmiju' kao jedno tijelo sa 'sedam glava' što znači da iza nje stoje više anđela istog statusa. 'Deset rogova' predstavljaju deset visokih knezova preko kojih ta zmija vlada svijetom (Ot 12:3). Naime, u istoj viziji vidimo zemaljsku 'zvijer' sa sličnim obilježjima. Njenih 7 glava na predočava 7 kraljevstava koji su kroz povijest jedan za drugim preko svojih kraljeva vladali svijetom. Tako i 7 glava na zmaju predstavlja nebeske vladare iz jednog degradiranog nebeskog tabora koji su jedan za drugim preuzimali prvu poziciju sotone u svojoj nebeskoj upravi i vladali svijetom preko svojih zemaljskih zastupnika. Veliki knezovi tog protivničkog tabora se izmjenjuju u toj vladi tako što preuzimaju prvu poziciju nakon što njihovo kraljevstvo preuzme dominaciju nad svjetskom scenom. Zato u Bibliji vidimo da je knez Grčke trebao doći da preuzme vlast na Zemlji nakon što se ona oduzme knezu Perzije (vidi Danijel 10:20). Onaj knez koji preuzima vlast nad Zemljom ujedno postaje glavni protivnik (sotona) Božjeg naroda u narednom razdoblju, dok drugi knezovi upravljaju ostatkom svijeta. Svi zajedno predočavaju sotonu (zmaja, prazmiju) ili vladu sastavljenu od velikih knezova i njihovih anđela. Prema tome, sotona nije jedno anđeosko biće, ili jedan nebeski vladar svijeta nego je u pitanju jedan cijeli sistem vlasti na Nebu. Riječ je o nebeskom vijeću keruba i visokih knezova sa svojim Poglavarom (arhanđelom) koje je u početku surađivalo sa drugim vijećem kao jedno upravno, sudbeno i zakonodavno tijelo, ali je jednom uredbom degradirano i postavljeno u protivničku poziciju. Svi iz tog odvojenog vijeća su kolektivno postavljeni u opoziciju onom drugom vijeću. Ponovo ću iskoristit priliku da kažem kako je u toj viziji iz knjige Otkrivenja uz tog nebeskog zmaja (kolektivnog sotonu) prikazana nebeska žena koja na svojoj glavi ima krunu od 12 zvijezda, čime je prikazan onaj drugi nebeski tabor 'žene' koji je zadržao svoj zakonski položaj uz svog nebeskog Poglavara Mihaela (Ot 12:1). Iako ta akcija u Edenu sama po sebi nije bila pogrešna, dovela je do prokletstva. Ispitat ćemo i vidjet zašto je Bog morao tako postupiti.

Napomena: Taj isti Duh (Poglavar) je bio sa Isusom 40 dana u pustinji kako bi ga upoznao i pripremio za njegovu misiju i ulogu drugog Adama (Lk 4:1,2).

Samo prisustvo tog drugog stabla koje omogućava jedan viši stupanj spoznaje je imalo svrhu da čovjeka mami ili kuša kako bi se razvila želja za prisvajanjem nečega što je Bog zabranio. Iako je to stablo samo po sebi bila kušnja, iza tog stabla je vjerojatno morao stajati kerub koji je bio zastupnik druge opcije sa zadatkom da je ponudi čovjeku prije nego zabrana bude ukinuta kako bi se iskušala njegova odanost. Da li je tu kušnju proveo zbog zadatka dobivenog od Boga ili je to učinio po svojoj volji bez Božjeg dopuštenja? Odnosno, da li je moguće zamisliti da se savršeno nebesko biće svjesno suprotstavi Bogu ili je to bilo u domeni njegove uloge kušača povezanog uz stablo koje je postavljeno kao kušnja?

Ako gledamo iz nebeske perspektive tada moramo uzeti u obzir da ta bića koja imaju daleko veće odgovornosti u svemiru, moraju imati daleko i veću spoznaju o Bogu i uvid u nebeske stvari koje prvi čovjek nije imao. Osim toga, oni nisu stvoreni kao zla bića jer je zlo spriječeno s uvidom u moguće posljedice krivog postupanja. Taj uvid su imali nebeska bića što ih je sprečavalo da čine stvari koje nisu u skladu sa Božjim pravednim mjerilima. Budući da su dobili odgovornost i vlast nad čovjekom, Bog im nije mogao zabraniti da kušaju čovjeka jer su samo tako mogli ispitati da li je čovjek spreman i podoban da mu se preda veća odgovornost. Da im je to zabranio, tada se ne bi znalo da li će čovjek poslušati Boga iz straha od smrti ili zbog svoje odanosti i podložnosti. To se vidjelo tek kad je provedena kušnja, tako da je kušač imao opravdanje za svoj postupak. Nema smisla tvrditi da bi se on svjesno suprotstavio Bogu ako bi to značilo da time trajno gubi svoje mjesto u Božjoj upravi i da može na kraju biti zauvijek uništen. On je znao da će Adam izgubiti pravo na drvo života ako padne na ispitu, pa bi znao da će i on biti kažnjen ako tu kušnju provodi bez Božje suglasnosti, pogotovo ako je Bog to izričito zabranio pod prijetnjom smrti. Naime, Bog je mogao kažnjavati nebeska bića samo ako im je postaviti zakonske granice i zabrane. Isto tako im je mogao oduzeti pravo na život samo ukoliko je smrt bila kazna za kršenje njegovih zakona i zabrana. 

Moramo uzeti u obzir da Bog (ili njegov zastupnik Poglavar) nije upozorio Adama da pazi na kušača koji će ih pokušati prevariti. Zašto mu to nije rekao ako je znao da je to moguće? Izgleda da to nije smio reći jer bi ga time obezvrijedio smisao kušnje. Osim toga, time bi unaprijed spriječio bilo koga da pokuša nagovoriti čovjeka na grijeh. Onaj tko bi to pomislio bi bio unaprijed razotkriven. Očito je sve bilo unaprijed režirano zbog potrebe da se čovjeka dovede pred gotov čin. Naime, čovjek je mogao ignorirati i zaobilaziti zabranjeno stablo zbog opasnosti po svoj život. No to bi bila poslušnost iz straha, a ne iz ljubavi prema Bogu. Da bi se moglo stati na stranu Boga morala se ponuditi alternativa koja bi dovela u pitanje poslušnost i Božje zapovjedi. Tek tada bi odanost i ljubav prema Bogu bila temelj poslušnosti, a ne strah od kazne. Zato je netko morao odigrati ulogu kušača koja je bila potrebna.

Ova bića imaju slobodnu volju i određenu mjeru božanskog autoriteta u okvirima Božjih zakonitosti. Mogu donositi odluke bez da za svaku stvar pitaju Božje odobrenje. Adam to nije imao jer je bio neiskusan i pod vodstvom svog nadglednika koji je od njega tražio da postupa na točno određeni način. On je bio ovisan o svemu, tako da nije mogao postupiti po svojoj volji iako je imao slobodnu volju. Međutim, ta sloboda je u tim počecima mogla naštetiti čovjeku koji nije poznavao zakonitosti i posljedice odlučivanja u pitanjima koja se tiču drugih ljudi nad kojima je trebao dobiti autoritet. Njegova slobodna volja je bila suzbijena Božjom voljom jer je morao ispunjavati zadatke po uputama 'odozgo'. Tada još nije imao djecu niti autoritet s kojim će određivati što je za njih dobro i zlo. Čak nije mogao imati uvid u posljedice krivih odluka. Zato je morao znati da svako odstupanje od mjerila dobra može voditi u zlo. Najvažnije mjerilo je bilo poslušnost božanskom autoritetu. Zbog te poslušnosti je postavljeno drvo spoznaje dobra i zla. Zabrana je ograničavala njegovu slobodnu volju do te mjere da je nije još mogao ispoljavati u pitanjima dobra i zla, ali je ujedno spoznao da postoji dobro i zlo sa posljedicama koje se mogu predvidjeti i kontrolirati s razumnim odlukama. 

Ukoliko je čovjeku rečeno da može izgubiti pravo na vječni život samo zato što dira u nešto što mu je zabranjeno, onda je Bog i pred ta nebeska bića postavio neke granice koje nisu nikako smjeli prijeći, a također i neke privremene zabrane dok se ne ispune uvjeti za preuzimanje ovlasti za svaki novi zadatak kojeg je trebalo izvršiti svaki anđeo u granicama svojih ovlasti. Oni su bili svjesni da ih nitko ne može prevariti i navesti da izgube život i svoje mjesto pred Bogom, za razliku od neiskusnog čovjeka koji je očito mogao biti prevaren od bića koje je imalo spoznaju o svemu. Samim tim, oni nisu mogli naći niti jedan opravdani razlog da idu protiv Boga koji je izvor života i najviše mudrosti. Adam nije išao svjesno protiv Boga nego je pao na svojoj slabosti, neznanju i neiskustvu. Da je netko od njih pao, to bi bilo samo svjesno srljanje u propast što ne bi imalo smisla. Zašto bi netko dovodio sebe u opoziciju i izgubio pravo na život? Osim toga, to stablo nije bilo njima kušnja nego čovjeku, jer im očito nije zabranjeno da preko njega i postavljene zabrane ispitaju čovjekov stav prema toj zabrani.

Nitko nije mogao biti toliko glup da se ide mjeriti s Bogom ili mu se čak suprotstaviti. Jedino su mogli na svojoj razini i svojoj domeni vlasti dovoditi u pitanje odluke drugih anđela s kojima su sačinjavali (galaktičku) upravu ili se kao anđeli s nižim ovlastima protiviti autoritetu i odlukama viših knezova. Sasvim je normalno da među njima može biti sukoba mišljena ili suprotnih stajališta oko provedbe nekih zadataka. Čak i oni mogu griješiti i imati nedostataka što je samo po sebi razumljivo jer nisu stvoreni sa svim znanjem, ali to nisu namjerne greške s kojima bi željeli stvoriti kaos i ugroziti Božji plan. Morala je postojati neka otvorena opcija u kojoj bi se moglo sprovesti svoju volju a da se ne izgubi Božja naklonost ili čak vječni život. Mogli su organizirati i smisliti način kako će iskušati čovjeka jedino ako im je dano do znanja da mogu pokušati navesti čovjeka na neposluh bez da to za sobom povlači i njihovu odgovornost za posljedice koje bi nastupile čovjekovim krivim izborom. U tom slučaju ne bi svjesno sebe željeli dovesti u situaciju da ih se degradira. Samo ukoliko bi ta degradacija bila povezana sa novom ulogom i trajala samo dok se Božja volja ne ispuni po drugom scenariju, onda bi netko od njih možda i poželio tokom tog vremena vidjeti sebe u toj novoj poziciji protivnika čovjeku. Sve ovo bi bilo moguće uzeti u obzir samo ako bi Bog otvorio tu drugu opciju i dao im izbor da biraju između privremene vlasti nad grešnim i smrtnim ljudima i vječne vlasti nad savršenim ljudima. U tom slučaju bi kušnja nad čovjekom bila opravdana jer bi samo čovjek, a ne Bog, mogao otkriti stvari koje Bog nije mogao spriječiti s obzirom da je svojim stvorenjima dao razum i slobodnu volju. Ova opcija je sasvim moguća. 

Da li je onda Bog mogao kazniti onog anđela koji je svojom kušnjom ispitao poticaje prvih ljudi i time dokazao da nisu razvili ispravan stav prema Božjem autoritetu što je utjecalo da umanje važnost njegovoj riječi (zapovjedi). Bog nije smio zatvoriti oči pred tom činjenicom jer mu je ona poslužila da može donijeti ispravnu odluku. Ukoliko vidimo da je ova druga (perfidna) faza kušnje bila potrebna, onda anđeo koji je bio zadužen da prevari Evu, a preko nje i Adama, nije mogao snositi odgovornost za čovjekov pad jer mu je to očito bio zadatak, pogotovo ako se znalo da je sva odgovornost ležala na čovjeku. To nije ovisilo o predstavniku tabora koji je proveo drugu fazu kušnje, bez obzira kojim se sredstvima služio, jer bi onda i postavljanje stabla uz uvjet poslušnosti teretilo Boga koji je čovjeka izložio pasivnoj kušnji i mogućnosti da iz znatiželje uzme plod. Osim toga pasivna kušnja bi bila površna jer je nametnula strah od kazne, dok je samo aktivna direktna kušnja mogla omogućiti da se donese ispravna odluka, bez obzira što je mogla svijet usmjeriti u pravcu prokletstva.

Bogu se nitko ne može suprotstavljati i ulaziti u sukob s njim jer je to unaprijed osuđeno na propast. Zato on nema neprijatelja među višim razumnim bićima koje je stvorio da upravljaju ljudima. Bog ima apsolutnu vlast ali je nad čovjekom postavio razumna bića kojim je dao relativnu vlasti i mogućnost da donose odluke unutar razumnih granica. Pitanje je samo da li je Bog tražio da se čovjeka izloži kušnji i posljedicama neposlušnosti ili je to bila odluka nebeske uprave koja je po tom pitanju mogla imati suprotstavljena mišljenja ali s istim ciljem da se čovjeka učini ili nauči poslušnosti.

Izgleda da su anđeli znali za potrebu da se iskuša čovjeka kako bi se vidjelo da li bi on zanemario Božju zabranu ako mu se ponudi druga opcija (o kojoj ćemo kasnije govoriti). Naime, druga opcija je postojala, ali je Bog iz nekog razloga nije ponudio čovjeku. On ju je prešutio i umjesto nje im je zaprijetio smrću tako da čovjek nije imao izbora. U tom slučaju bi mogli pretpostaviti da su anđeli imali opravdanja za svoj postupak jer su imali razlog ponuditi drugu opciju koja daje čovjeku razlog i priliku da u kušnji pokaže svoje pravo lice i da sam izabere svoj put. Nisu bili toliko glupi da bi bez opravdanog razloga ugrozili sebe i svoje mjesto u Božjoj upravi. Ako su planirali ljude dovesti u kušnju, onda su morali paziti da pri tome i sami ne upadnu u zamku da pogriješe. U svakom slučaju je ta odluka bila prihvatljiva. Da bi se provela morala je s jedne strane imati kušača (protivnika i tužitelja), a s druge strane branitelja i suradnika koji će od čovjeka zahtijevati izričitu poslušnost. To bi bila dva keruba (ili dva arhanđela) iz dva tabora sa zajedničkim ciljem da od Adama načine zrelu i odgovornu osobu. Kušač je imao nezahvalnu ulogu da na lukav način ispita slabu kariku između čovjeka i Boga, jer je to bio jedini način. Zbog toga nije išao protiv Boga jer je isključiva odgovornost ležala na čovjeku.

S obzirom da je najveći teret odgovornosti ležao na čovjeku, onda je i kazna mogla snaći samo čovjeka jer su anđeli u svojoj nadležnosti imali odriješene ruke da određenom kušnjom ispitaju dubinu ljudske odanosti prema Bogu. To su smatrali svojim zadatkom kako bi se u samom početku iskušalo čovjeka. Bog im to nije mogao zamjeriti jer je on postavio to stablo i postavio zabranu koja je sama po sebi jedan način kušnje. Oni su samo u domeni svojih ovlasti ili dobivenog zadatka našli način da jedan od njih iskuša prve ljude. 

Božji anđeli su mogli po zadatku biti:

• zli duhovi
• lažljivi duhovi
• protivnici (sotone)
• tužitelji
• neprijatelji

Iako su ovi zadaci imali negativnu konotaciju, oni su imali pozitivan učinak jer su s ovim zadacima izvršavali Božju volju. Naime, nije isto biti sotona i neprijatelj Božjim neprijateljima ili biti neprijatelj i sotona Božjem narodu. To je velika razlika tako da se i sotona može razlikovati od sotone iako su svi u Božjoj službi. Zato, kad zadatke sotone (protivnika) izvršavaju degradirani anđeli u skladu sa svojom nečasnom ulogom, onda iz pozicije Božjeg naroda ti anđeli dobivaju status njihovog protivnika ili 'sotone'. No, sotona može biti i onaj anđeo koji izvršava Božju volju. Bog može svojim slugama dati zadatke koje oni sami po sebi ne bi izvršili, ali ih prihvaćaju po službenoj dužnosti jer iza toga stoji Božja namjera da preko njih sprovede svoj plan s čovjekom i utemelji svijet na pravdi u kojem bi zlo zauvijek bilo eliminirano. Jednima je dao do preuzmu odgovornost nad grešnim čovjekom, nad njegovim smrtnim  tijelom i neovisnim duhom, a drugima odgovornost da putem Božjeg duha rađaju potomke preko kojih će Bog uspostaviti svoje pravedne zahtjeve i zakone za svoju teokratsku vlast na zemlji. Jedni su morali preuzeti i provoditi prokletstvo (zlo), a drugi blagoslove (dobro). Ta podjela vlasti je bila potrebna radi formiranja dva različita kraljevstva na zemlji. Jedno bi bilo stvoreno po mjerilima grešnog čovjeka koji će neovisno o Bogu donositi uredbe i zakone o dobru i zlu, a drugo po mjerilima Božjeg čovjeka koji će se podložiti Božjim zakonima. Samim tim je njihovo prvobitno upravno tijelo bilo podijeljeno pa su od jedne 'žene' (zmije) nastale dvije suprotstavljene nebeske uprave jer je Bog tako uredio stvari i postavio među njima neprijateljstvo.

Kerubi sa svojim taborom su u figurativnom smislu

• Zmija - zemaljski status - u službi čovjeka
• Žena - nebeski status - u službi svog Poglavara (Boga)

Tako imamo dvije figurativne i simbolične nebeske 'zmije' od kojih je jedna od njih dobila status sotone dok druga po potrebi samo izvršava ulogu sotone. S obzirom da je 'zmija' ujedno i simbol nebeske 'žene' koja ima svoje potomstvo, onda se u priči kriju i dvije različite 'žene' u kući svog Poglavara. One predstavljaju suprotnosti do kojih je došlo odvajanjem jedne grupe anđela od druge grupe. U početku su svi ti kerubi bili jedno tijelo ili jedna 'žena', ali ih je Bog odvojio jer su ovi drugi bili uključeni u pad čovjeka pod vlast smrti. Tabor s nečasnom ulogom je morao odvojiti ljude na svoju stranu i od njih stvoriti svijet u kojem će čovjek moći biti kao bog i po svom izboru odlučivati kako će živjeti i postupati. No, da bi se stvorio novi temelj za život pod blagoslovima ili svjetlom, drugi tabor je trebao naći načina da se na zemlji stvore uvjeti za ljude koji će nastojati živjeti po unutarnjem zakonu svog Tvorca. Ti ljudi bi bili duhovno potomstvo tog tabora s časnom upotrebom pa bi samim tim Bog preko njega stvarao svoju zemaljsku djecu. Isto se može reći za protivnički tabor i njegovo duhovno potomstvo pod vlašću 'zmije'.

Iako su odvojeni od prvobitne časne uloge, oni su i dalje zadržali svoju nebesku ulogu 'žene' i 'majke', ali pod drugačijim uvjetima. Nisu mogli služiti kao 'majka' koja bi Božju zemaljsku djecu rađala pod savezom obećanja, pa su odvojeni od svetog duha i degradirani u službu majke one djece koja su trebala biti izvan tog saveza. Samim tim su imali status 'žene' koja nije imala nebeskog muža (Poglavara) jer su s vremenom protjerani iz njegove kuće. Da bi nam Bog to zorno predočio vodio je događaje u kojima su glavnu akteri na zemlji bili Abraham, Sara i Agara. Preko njih imamo uvid u te nebeske stvari.

• Nebeski Poglavar (slika Abrahama)
• Nebeska žena 1 (slika Sare, zakonska žena)
• Nebeska žena 2 (slika Agare - sluškinja nema zakonskog muža)

Simboličnu 'ženu' koja nije imala zakonskog muža su sačinjavali kerubi i njihovi knezovi koji su tvorili vlastito i odvojeno upravno tijelo. Budući da je 'sluškinja' Agara imala obaveze prema Sari, svojoj gospodarici pa je sasvim moguće da su i ti anđeli iz drugorazrednog tabora jedno vrijeme bili uzeti kao sluškinja nebeske 'žene' (Sare) sve dok nije otpuštena iz kuće svog Poglavara nakon što je Kain ubio Abela.

Poput Agare koja je Abrahamu rodila prvog sina Izmaela, tako je i ta nebeska žena bez muža (slika Agare) stekla svoje potomstvo od prvog čovjeka Kaina koji je došao na svijet po Adamu i Evi, odnosno po Bogu (slika Abrahama) jer je Eva rekla da je Kaina dobila od Boga (1.Mo 4:1). Kain je bio prvenac, ali zbog svog grešnog stava nije mogao nositi 'sjeme' u kojem će se roditi spasitelj. On je postao otac onih koji su postali potomci žene - zmije otrovnice i koji su pomrli u potopu što može odgovarati slici onih koji neće imati pristup spasenju i vječnom životu. Kao što su od Adama i Eve potekla dva sina, jedan kao nositelj blagoslova, a drugi kao nositelj prokletstva, tako su od nebeskog Poglavara i njegove žene potekla dva potomstva, s tim da je nakon odvajanja njegove uprave na dva tabora, jedan sin došao od otpuštene žene, a drugi od zakonite.

Kao što je Agara protjerana uz obećanje da će biti majka velikom narodu koji će biti u stalnom skukobu sa okolnim narodima, tako je i protjerana žena iz drugorazrednog nebeskog tabora dobila obećanje da će biti majka svom potomstvu uz naznaku da će se između nje (zmije) i zakonite žene i njihovog potomstva odvijati neprijateljstvo (1.Mo 3:15; 16:10-12). Kad se na zemlji od zakonite žene Sare rodio Izak, sin obećanja, tada se tu već nazirao novi razvoj neprijateljstva između dvije nebeske 'žene' i neprijateljstva između njihovih zemaljskih potomaka kao što je bio i prije potopa. To neprijateljstvo još uvijek traje.

Nebeska uprava, onako kakva je postojala u početku je mogla doprinijeti savršenom funkcioniranju neba i zemlje, ali do toga nije došlo na našoj planeti jer jedna grupa keruba gubi nebeski status zakonske 'žene'. U biti oni i dalje imaju 'status 'žene' ali bez zakonskog muža. Kao 'zmija' su pali pod vlast čovjeka da mu služe u njegovim zemaljskim interesima.

1. Teokratska vlast - [Poglavar i žena] - vlast Boga preko svoje uprave
2. Ljudska vlast - [Žena bez Poglavara] - vlast Zmije preko čovjeka

Anđeli bez svog zakonskog Poglavara su mogli biti u službi samo onih ljudi koji su po njima vladali svijetom. Ljudski kraljevi (bogovi) su bili njihovi novi poglavari, s tim da su oni kao 'žena' iza kulisa upravljali s njima kako bi vladali svijetom. Takva vlast je zorno prikazana u primjeru Izraelskog kralja Ahaba i njegove žene Jezabele. Takvih primjera je bilo mnogo kroz povijest. Zato je ta nebeska 'žena' često kroz zemaljske žene podmuklo utjecala na kraljeve kao što je preko Eve podmuklo utjecala na Adama. To je bila njihova službena uloga s kojom su mogli steći svoje potomstvo i preko njega stvoriti svoje kraljevstvo. Po Bibliji možemo razumjeti da teokratska uprava ne daje mjesta ženi da upravlja nad čovjekom, nego samo da s njim surađuje i pomaže mu poštujući teokratsku vlast svog gospodara. Budući da su protivnički anđeli kao 'žena' upravljali svojim potomstvom bez svog Poglavara, oni su mogli prouzročiti samo zlo.

Bog je na slikovit način preko proroka Zaharije prikazao 'ženu' koju je stavio u jednu posudu i zatvorio. Žena se zvala 'zlo' (zloća) a riječ je o ideologiji krive religije u kojoj žena kao nebeska božica i majka zauzima počasno mjesto na Nebu, samo što se iza toga krije tabor 'zmije otrovnice. Po svemu sudeći je ta zloća došla sa Izraelcima koji su se poslije babilonskog ropstva vratili u svoju zemlju sa ciljem da preko nekih ljudi upravljala Izraelom. U viziji je zatim prikazano kako dvije žene sa krilima (vjerojatno dva keruba sa statusom nebeske žene iz suprotnog tabora) uzimaju tu posudu u kojoj je Bog zatvorio ženu (zlo) i prenose je u zemlju Šinear (Babilon) (Zah 5:5-11). Zanimljivo je da u grčkoj mitologiji imamo sličnost sa ženom koja se zvala Pandora, a koju je Bog Zeus poslao ljudima zajedno s posudom u kojoj je bilo zatvoreno sve zlo ovog svijeta. Bog je tu 'ženu' poslao tamo gdje joj je odredio mjesto, u Babilon koji je predstavljao njeno prijestolje. Iako su za ljudske oči nevidljivi, degradirani anđeli te nebeske žene su kroz povijest na sebe oblačili zemaljsku slavu kroz koju su vršili svoj utjecaj na zemaljska zbivanja. Sebe su utjelovili u 'ženu' koja se naziva 'Babilon veliki' pa je možemo vidjeti kroz svećeničku klasu svjetskih religija po kojima vidimo način duhovnog povezivanja nebeskog i zemaljskog svijeta, odnosno povezivanja te nebeske 'zmije' s čovjekom (Ot 17:1-5). Vidjeli smo da na drugoj razini Neba postoji hram koji je svoju manifestaciju imao u zemaljskom hramu u Jeruzalemu, dok je drugi tabor na zemlji izgradio mnoštvo različitih hramova lažnim bogovima s kojima je stvorio pomutnju zbog čega je dobila naziv po Babelu gdje je Bog pomiješao jezike. Tamo je napravljen prvi hram u obliku kule.

Židovski spisi gradnju kule navode kao pobunu protiv Boga koji nije smio ostaviti nebesa samo za sebe, a svijet prepustiti ljudima. Pobunjenici su sazidali kulu na čijem se vrhu nalazio kip s mačem u ruci, kao da objavljuje rat Bogu, a gnjevni su ljudi čak i strijelama gađali nebo. To bi moglo biti znak neprijateljstva ljudi koji su bili potomci žene (zmije otrovnice), a koji su se osjećali prepuštenima da sami upravljaju svijetom bez Boga. Od tada se to neprijateljstvo počelo ispoljavati prema onima koji su bili potomci Sema, koji nisu htjeli s njima učestvovati u izgradnji kule. Bog ih je razdvojio tako što im je pomiješao jezike, a ta priča postoji čak i među plemenima američkih indijanaca čiji su preci očito došli s tog područja.

Herodot, grčki povjesničar, je sredinom 5. st. pr. Krista posjetio Babilon i opisao ga tako veličanstvenim da mu suvremenici nisu vjerovali. Među ostalim je opisao i znamenitu babilonsku kulu koju je počeo graditi Nimrod. Nju je obnovio i dovršio kralj Nabukodoozor i posvetio je glavnom Bogu Baalu, a imala je 8 kula izgrađenih u visinu jedna na drugoj. Na posljednjoj se kuli se uzdizao veliki hram u kojemu nije podignut nikakav kip božanstva. Umjesto toga je u tom hramu prebivala jedne babilonska žena, koju je između svih, kako kažu svećenici odabrao sam bog Baal. Stoga nije neobično da se u knjizi Otkrivenje vidi vizija u kojoj je prikazana žena čije ime je Babilon Veliki jer je žena bila slika božice Neba koja je upravljala stvarima na zemlji, a kojoj su se morali podložiti i sami vladari. Štovanje Baala bilo je ukorijenjeno u senzualnosti, a podrazumijevalo je obrednu prostituciju u hramovima, pa je razumljivo što je i sama 'žena' prikazana kao bludnica.

Glavni Bog se zvao Baal što znači 'Gospodar', a štovao se u području cijele Mezopotamije i Fenicije. Smatralo ga se gospodarom neba te bogom kiše i plodnosti. Izraz “Baal” se koristio i za niža božanstva nekih zajednica ili plemena (1Kr 18:21; Ri 11:4). Razni narodi su u svojim religijama naglašavali jedan ili drugi njegov atribut, te su razvijale posebne denominacije Baalizma. Primjeri takvih lokaliziranih božanstava su Baal Peor (4.Mo 25:3), Baal-Berit (Su 8:33) i Baal-Zebub  (2.Kr 1:3). 

Baal je bio sin svog oca Ela (Vrhovnog poglavara) i majke Ašere (božice mora, ona koja vlada morima). Izgleda da je riječ o jednom od nebeskih knezova iz odvojenog tabora koji je zajedno sa drugim knezovima (bogovima) imao svog Poglavara Ela. Budući da su oni bili odvojeni od Oca zajedno sa njihovim kerubima (u ulozi žene i majke), onda nije neobično da se u toj religiji ne daje toliki značaj njihovom Poglavaru (vrhovnom Bogu), nego božici i njenom sinu Baalu. Baala su štovali kao najmoćnijeg od svih bogova, pa čak i od Ela, kojega su smatrali dosta slabim i neučinkovitim. Baal je bio sin nebeske božice Ašere. Poznato je više različitih božica koje su očito bile različita lokalna kultna očitovanja iste božice sa djetetom u naručju. Njen sin je u raznim narodima postao njihov glavni bog ili jedan od bogova. To je i razumljivo jer su različitim narodima upravljali drugi nebeski knezovi iz istog tabora koji imaju istu nebesku 'majku'. Iz tih ranijih religija je vidljivo kako su odvojena žena i njeni sinovi u samim počecima prikazivali sebe i svoju ulogu koja im je dana da na zemlji steknu svoje potomstvo i budu neprijatelji potomstvu zakonite žene (1.Mo 3:15). Zato u toj najranijoj i svim drugim religijama postoji kult velike božice Neba tj. Majke Božje koju je kasnije preuzela i katolička crkva.

Božica predstavlja kerube (ženu i majku), a veliki knezovi (arhanđeli) predstavljaju njene sinove i Poglavare najniže 3. razine Neba koji preuzimaju upravu nad svim narodima, dok je Božji narod bio pod upraviteljstvom svog Poglavara i njegove zakonite žene. Jedan od njihovih sinova, arhanđeo Mihael je na toj najnižoj 3. razini vlasti preuzeo upraviteljstvo nad Izraelom, dok ostali nadgledavaju sve druge narode u kojima pronalaze ljude koji traže pravog Boga i slijede njegove zakone upisane u njihovom srcu. Vidjeli smo da je Bog postavio neprijateljstvo između dvije žene i njihova potomstva, pa je razumljivo što je Bog (Poglavar Zemlje) kasnije podijelio narode po broju nebeskih sinova i dao im da upravljaju njima.

Upravljati ljudima koji sami određuju svoja mjerila nije lako tako da su ti degradirani kerubi mogli pretpostaviti kako će izgledati njihovo područje upravljanja u kojem će se čovjek ponašati kao bog. Takav čovjek neće biti podložan ni njima pogotovo ako bi znao da pripadaju degradiranim anđelima. Zato su se morali skrivati iza lažnih bogova i božica i predstaviti se kao moćni bogovi koji upravljaju prirodnim silama i svim aspektima ljudskog života. Da bi takvog čovjeka i njegove podanike držali pod kontrolom bili su primorani držati ih u duhovnom ropstvu kroz religiju laži i poluistina. Vjerojatno im je Bog zabranio da ga zastupaju jer im je oduzeo sveti duh, pa nisu ni mogli čovjeku ponuditi pravu istinu, vjeru i nadu, a kad toga nema, onda se nad ljudima može upravljati samo pomoću straha, neznanja i lažnih uvjerenja. To je bila alternativa. Npr. da bi ljude odvraćali od zla, mogli su ih držati u strahu od zagrobnog života u vječnim mukama. Iako je motiv dobar, način je pogrešan jer se tako krivo prikazuje Boga što je ujedno i duhovno zlo. S obzirom da su oni mogli preko ljudi činiti čuda i znakove, mogli su iskoristiti čovjeka s krivim uvjerenjima da čudima potvrde njegova lažna učenja i krivo obožavanje (5.Mo 13:1-3). Tako su na alternativan način zadovoljili ljudske duhovne potrebe jer drugačije nisu ni mogli zbog prokletstva pod kojim su upravljali svijetom. Oni nisu morali biti zli, ali su mogli uzrokovati zlo jer je ono bilo usko vezano za njihovo upravljanje svijetom preko čovjeka koji je odvojen od istine i pravog Boga.

Oni nastoje preko istaknutih ljudi provoditi svoju pravdu kako bi se stvorilo idealno ljudsko društvo, ali bez pravog uspjeha zbog različitih podjela među ljudima koje je bilo teško ujediniti. Prvi pokušaj ujedinjenja svih ljudi pod jednu vlast je bilo u vrijeme Nimroda koji je gradio Babel. Motiv je možda bio dobar, ali se iza toga krio pokušaj porobljavanja svih ljudi pod vlast jednog čovjeka - boga. I to je bila alternativa Božjoj vlasti. Bog je to osujetio što je i njima bio povod da pokušaju osujetiti stvaranje jednog naroda od 12 plemena Jakovljevih jer je taj narod trebao biti jezgra teokracije oko koje će se skupljati ljudi iz svih naroda u podložnost jedinom pravom Bogu. To je bilo za očekivati jer ih je Bog stavio u neprijateljski odnos prema anđelima koji su upravljali Božjim narodom. Zato je bilo sasvim razumljivo da je njihova reakcija bila usmjerena protiv njih kako bi poništili ili smanjili njihov uspjeh u prikupljanju ljudi pod Božju upravu. Jedino oružje im je bila prevara. S prevarom su započeli i to sredstvo im je jedino ostalo na raspolaganju. Doveli su čovjeka u zabludu, pa su samo mogli sa zabludom upravljati svojim potomstvom. To im je bilo jedino duhovno sredstvo koje im je stajalo na raspolaganju.

Anđeli pod religioznim statusom 'zmije' su izravno ili neizravno utjecali da ljudi svoju duhovnost i vjeru usmjere prema nepoznatim prirodnim i natprirodnim silama i anđelima kao bogovima. Samo tako su mogli stvoriti svoje duhovno potomstvo s kojima se širilo njihovo područje upravljanja. Zato njihov svijet živi u lažnoj istini, vjeri i nadi što im je ispod svake časti. Tako su postali izravni sudionici grijeha palog čovjeka koji je sam sebi prilagođavao mjerila dobra i zla i stvarao im problem iz kojeg se nije moglo tek tako izvući (Ps 9:15). Bog im nije ostavio izbora jer ih je upravo On stavio u neprijateljski odnos prema zakonskoj ženi i njenom potomstvu. Bili su izvan tog teokratskog uređenja pa su svoj uspjeh protiv zakonite žene morali temeljiti u nastojanju da kao 'zmija' odvoje od vječnog života njeno zemaljsko 'dijete' kao što je bio odvojen Adam (Ot 12:3,4). No, bez obzira na njihov uspjeh, konačni uspjeh nije ovisio o njima nego o suprotnom taboru koji je imao sasvim suprotnu ulogu, pa će to njihovo privremeno neprijateljstvo u konačnici dovesti do rješavanja svih pitanja vezanih uz spoznaju dobra i zla.

Budući da Božji naum uključuje blagoslov onda pravi Bog stoji na strani onog tabora s ulogom 'žene' preko kojih stvara svoje zemaljsko potomstvo. Oba tabora na ovoj drugoj razini Neba prenose svoja obilježja na svoje zemaljsko potomstvo prve razine Neba tako da na zemlji imamo njihova dva tabora, a samim tim i dvije simbolične 'žene'. Jedan tabor je nazvan po Babilonu, a drugi po Jeruzalemu koji su imali vlast sastavljenu od vladara (kralja-poglavara) i velikog svećenika (svećeničkog poglavara-žene). U Jeruzalemu je kralj zastupao Boga i njegov autoritet, točnije rečeno nosio je obilježje nebeskog Poglavara koji je na nebu predsjedavao zborom (vijećem) sastavljenim od 12 velikih knezova sa svojim anđelima. Kralj David je na zemlji bio njegova kopija te je predsjedavao vijećem sastavljenim od 12 plemenskih poglavara iza kojih stoje njihove vojske koje su mu stajali na raspolaganju. S tim poglavarem (vladarem) su surađivali veliki svećenici tj. svećenički poglavari hrama koji su predstavljali kerube. Cijela ta struktura Jeruzalema sa svećenicima i poglavarima su bili slika nebeske 'žene', koja je surađivala sa svojim kraljem, Poglavarem. Mogli bi pretpostaviti da je Izrael sa svojih 12 plemena i plemenskih poglavara predstavljao polovicu od 24 reda nebeskog vijeća jer su drugu polovicu predstavljali ostali narodi kojih je nakon podjele Bog odvojio na 12 glavnih naroda po jezičnim skupinama. Prorok Zaharija spominje 10 ljudi iz svih jezičnih skupina koji će dolaziti u Jeruzalem, što bi se odnosilo na najmanje 10 glavnih naroda (+2) od kojih je kasnije nastalo mnogo više naroda sa jezicima koji su se razvili od prvih glavnih jezika (Zaharija 8:23). 

I da zaključimo: Zmaj je prvobitna zmija odnosno 'prazmija' koja se transformirala u jedno novo upravno tijelo. Prije je imala jednu glavu koju je transformirala u 7 glava. u toj upravi kerub preuzima ulogu žene, a njeni knezovi (sinovi) preuzimaju ulogu vladara naroda. Na zemlji je stvorila svoju kopiju u obličju "zvijer sa 7 glava" na kojoj sjedi žena zvana Babilon (Ot 12:9; 13:1,2; 17:1-3). Preko tih 7 glava je zmaj 'prazmija' (sotona) kroz cijelu povijest upravljao svjetskim carstvima i to onima koji su mogli doći u poziciju da iskažu svoje neprijateljstvo prema Božjem narodu, potomcima zakonite 'žene'. Kao što je otpuštena nebeska žena (božica) upravljala svijetom bez svog Poglavara, tako je i njihova zemaljska slika 'žene' zvane Babilon upravljala nad zemaljskim carstvima bez Boga, gospodara. Umjesto pravog Boga, njihov gospodar je bio lažni Bog, koji se u raznim religijama zvao različitim imenima. Čak i u kršćanstvu imamo lažnog Boga sa tri glave (tri jednaka autoriteta). Drugi tabor nema Poglavara iznad sebe, pa su njegov najviši knezovi ljudima predstavljeni kao lažni bogovi s raznim imenima (Baal, Tamuz, Jupiter, Zeus itd.), dok su kerubi iz tog tabora predstavljali otpuštenu 'ženu' koja je postala božica i kraljica Neba, a koju su pod raznim imenima štovali mnogi poganski narodi (Jr 7:18). Oni su kao žena (božica i majka) zauzeli veći autoritet od svog Poglavara koji ih je otpustio iz svog vijeća. Budući da nije imala svog gospodara, ta je nebeska i zemaljska žena sve činila da upravlja zemaljskim vladarima koji su se postavili u ulogu gospodara svijeta, te su s njima činili duhovni blud, zbog čega je Babilon smatran bludnicom. Međutim, na kraju će se desiti da će zvijer (svjetski politički sustav) na zemlji, kojoj je zmaj dao vlast, zbaciti tu ženu sa sebe jer će nebeski Poglavar (koji ima pravo postavljati i skidati kraljeve) preuzeti vlast nad 10 rogova (kraljeva) na zvijeri (Ot 17:16,17). Tada će i protivnički tabor (zmaj, prazmija) biti bačen u bezdan tako da će za vrijeme njihove izolacije svijetom vladati samo jedna nebeska uprava u koju je u međuvremenu ušao i sam Isus Krist - drugi Adam, kao kralj i vladar svijeta. Da li to znači da su zbog svega ovoga su prvi Adam i njegova žena morali proći kušnju?

"Ako ustane među vama koji prorok ili sanjar i navijesti vam koji znak ili čudo, pa se doista zbude taj znak ili čudo, što vam ga je navijestio, i on rekne: "Hajde da štujemo druge bogove, kojih do sada nijesi poznavao, i njima da služimo!" Ne slušaj što ti kaže taj prorok ili sanjar, jer Jahve, Bog vaš, kuša vas, da spozna, ljubite li Jahvu, Boga svojega, svim srcem i svom dušom." (5.Mo 13:1-3)

Što možemo zaključiti iz ovoga? Iza ovakve kušnje mogu stajati čak i Božji anđeli koji mogu izjavu nekog proroka potkrijepiti čudima i znakovima. Ono što je važno zapaziti da Bog kaže da je to način kojim On kuša odanost svojih slugu, što znači da kušnje mogu sadržavati prevaru. To znači da je anđeo u Edenu imao odriješene ruke da s takvom vrstom prevare kuša Evu jer takva kušnja sama po sebi nije bila problem. Problem je bio motiv onoga tko je kušao i što je mislio postići.

Bog je tražio da se kazni lažnog proroka jer je svjesno navodio Izraelce da obožavaju krive bogove (st. 5). Taj prorok je imao krivi motiv. Anđeo koji pri tom čini čudo ne mora imati krivi motiv, ukoliko je koristio tog proroka da iskuša Izraelce. Sjetimo se da Bog nije kaznio anđele ni proroke koji su govorili laž kralju Ahabu, jer oni nisu imali krivi motiv iako je njihovo lažno proročanstvo navodilo kralja na krivi korak. Anđeli u Božjoj službi su vjerojatno imali pravo iskušati čovjeka, pa sama namjera da se to učini nije trebala stvoriti problem i narušili njihov odnos s Bogom. Pogledajmo to iz jednog drugog ugla.

U povijesnom izvještaju zapisanom u 13 poglavlju 1. knjige o Kraljevima imamo zapis iz vremena kralja Jeroboama koji se odvojio od Davidovog doma i formirao kraljevstvo za 10 Izraelskih plemena. Bog je morao reagirati zbog uvođenja krivog obožavanja. Tada je jednog svog slugu, proroka iz Judeje, ovlastio da ode u Samariju u grad Betel i da pred kraljem Jeroboamom izvrši njegovu zapovijed. On je poslušao Boga i izvršio svoj zadatak iako je postojala opasnost da bude ubijen čime je dokazao da je lojalan svom Bogu. Kad mu je kralj ponudio da ostane kod njega on mu je rekao da ne želi prekršiti Božju zapovijed koja je uključivala zabranu 'da ne jede kruha niti pije vode niti se vraća putem kojim si došao'.

U Betelu je tada živio jedan stari prorok koji je od svojih sinova saznao što se desilo tako da je znao i za zabranu koju je prorok trebao ispoštovati. Međutim, on je pošao za njim i pokušao ga nagovoriti da prekrši Božju zapovijed, ali je judejski prorok objasnio da ne smije ući u njegovu kuću, niti jesti i piti dok se ne vrati u Judeju. Tada mu je samarićanski prorok rekao:

“I ja sam prorok poput tebe i anđeo mi je prenio Jehovinu zapovijed: ‘Vrati ga sa sobom kući da jede kruha i pije vode!’” Ali prevario ga je (slagao mu je). Tako se ovaj vratio s njim te je u njegovoj kući jeo i pio.”

Ova prevara je uspjela jer je Božji sluga vjerovao riječi čovjeka za kojega nije mogao zamisliti da bi lagao jer je kao i on bio Božji prorok, tako da je povjerovao u njegovu navodnu objavu da je Bog po anđelu ukinuo zabranu. Iz ovog izvještaja ne vidimo da li je stari prorok zaista dobio objavu od anđela da ga slaže ili je to samo izmislio u dobroj namjeri da taj Božji sluga bude u njegovoj kući. Piše samo da ga je lagao i prevario. Što se tada desilo?

“Dok su sjedili za stolom, Jehovina objava došla je proroku koji ga je doveo natrag. On je Božjem sluzi iz Jude glasno rekao: “Ovako kaže Jehova: ‘Zato što si se pobunio protiv Jehovine naredbe i nisi se držao zapovijedi koju ti je dao Jehova, tvoj Bog, nego si se vratio ovamo da jedeš i piješ iako ti je bilo rečeno: “Ne jedi kruha i ne pij vode”, tvoje mrtvo tijelo neće biti položeno u grob tvojih predaka.’” (st. 20-22)

Iako je izvršio Božju zapovijed pred kraljem Jeroboamom i pokazao odanost svom Bogu, ipak se dao navesti da prekrši Božju zapovijed zbog koje je na kraju nastradao na putu od divlje zvijeri te pokopan u Betelu (Samariji) čime je bio izdvojen iz svoje judejske zajednice. Prije nego je nastradao na putu, vjerojatno je razmislio o svom prekršaju, ali bez obzira što se mogao kajati, morao je shvatiti je da je Božja kazna pravedna.

“Nakon što ga je pokopao, prorok je rekao svojim sinovima: “Kad umrem, pokopajte me u grob u kojem je pokopan sluga pravog Boga. Moje kosti položite kraj njegovih kostiju.“ (st.31)

I ovaj prorok je prihvatio Božje mjerilo pravednosti. Znao je da je Božji sluga iz Judeje pokazao neposlušnost, ali ga nije zbog toga smatrao nepokajničkim grešnikom i zlom osobom pa mu je iskazao čast i u smrti kad je zatražio da bude pokopan do njega. Pitanje je kako mi gledamo na one koji su krivi za postupak koji zaslužuje tako drastičnu kaznu?

Iz ove priče vidimo kako Bog nije kaznio ovog starog proroka iz Samarije koji je prevario Božjeg slugu i time ga naveo da prekrši Božju zabranu nego je samo kaznio svog slugu iz Judeje koji ga nije poslušao nego je lakovjerno povjerovao u suprotnu objavu. Kasnije je Jošija, jedan od najvjernijih judejskih kraljeva, prilikom čišćenja zemlje od idlola oskvrnuo samarićanske grobove na jednoj uzvišici gdje se nalazio žrtvenik krivim bogovima, izvadio i spalio na tom žrtveniku sve kosti sa tog groblja, ali nije dirao u kosti te dvojice proroka koje je smatrao Božjim slugama (2.Kr 23:17,18). Da li ovo možemo primijeniti na situaciju u kojoj je jedan Božji sluga sa neba kušao Božjeg slugu na zemlji i time se služio lažnom tvrdnjom s kojom je uspio prevariti Adama i Evu i na njih naveo Božju kaznu? Da li je Bog morao kazniti anđela koji je na sličan način lagao te na prevaru naveo prve ljude da prekrše Božju zapovijed? Da li je Bog mogao prihvatiti Adamovo kajanje iako je nad njim morao izvršiti kaznu koju je odmjerio po svojoj pravednosti? Razlika između ovog proroka i Adama je samo u tome što se u slučaju Adama, njegov prekršaj odrazio i na sve ljude. No moramo uzeti u obzir da će ljudi na kraju biti dovedeni u situaciju da sami odgovaraju za svoje postupke i svoje odluke po pitanju dobra i zla. To samo po sebi ukazuje da Bog nije morao kazniti anđela koji je na prevaran način navodio Evu na krivi korak jer je to mogao biti sastavni dio plana kojeg je netko morao izvršiti.

Kad je donesena odluka da se iskuša čovjeka, anđeli su morali biti sigurni da to neće izazvati Božje neodobravanje. Znali su da će čovjek uskoro dobiti veće ovlasti kad na scenu dođu njegovi potomci. Prije nego dobiju veće ovlasti trebalo je ispitati njihov stav prema teokratskom autoritetu. Eva je morala pokazati svoj stav prema autoritetu svog supruga, a Adam prema autoritetu Boga. Zato je Eva morala biti prva iskušana. S obzirom da je Bog izdao zapovijed da se ne dira u to stablo, onda je samo on mogao ukinuti zabranu. Zato je moguće da su odlučili na lukav način provjeriti čovjeka i vidjeti da li bi čovjek iz sebičnih razloga prekinuo svoj savez s Bogom. Ukoliko bi to bilo moguće onda bi krivicu pripisali čovjeku koji bi zanemario Božju zabranu radi vlastite ambicije. Jedini način da se to provjeri je metoda koja je u sebi sadržavala otkrivanje skrivene tajne umotanu u poluistinu, jer se drugačije to nije moglo provjeriti. Moralo se ići na prevaru. 

U tom slučaju se prevara ne bi tretirala kao grijeh jer je sličnu prevaru i laž predložio jedan član nebeskog vijeća kad je trebalo navesti kralja Ahaba da odbaci objavu pravog proroka. Čak u knjizi Postanka nema nikakve naznake da je kušnja takve prirode nastala zbog prethodne pobune jednog dijela Neba protiv Boga. U izvještaju se samo opisuje kušnja koja je samo kroz nagovor mogla ispitati skrivene poticaje Adama i Eve. To je bio jedini način. Da su imali ispravne poticaje nitko ih ne bi mogao navesti na kršenje zabrane. Odgovornost je ležala samo na njima. Ako je Adam bio poslušan iz straha od smrti, mogao je kušati plod jedino ako bi imao dokaz da Eva nije umrla, što znači da je Evu iz nekog razloga bilo moguće lakše prevariti. Trebalo je najprije pokolebati povjerenje Eve u autoritet Adama, a preko nje i povjerenje Adama u Božji autoritet. To je bio smisao kušnje. Da je Adam prošao na ispiti, što je bilo sasvim moguće pretpostaviti, jedini gubitnik bi bio taj anđeo, ali samo ako je njegov postupak bio iz krivih poticaja i usmjeren protiv Boga i čovjeka. No, da li bi on ulazio u taj rizik i prokockao svoj ugled i život? Naravno da to nitko ne bi učinio niti je mogao učiniti s obzirom da se nitko tko poznaje istinu o Bogu ne može buniti protiv Boga. To je bilo unaprijed osuđeno na promašaj pa bi se pobuna automatski odrazila na onome tko se buni, bez posljedica za bilo koga drugoga. Ali, kao što smo vidjeli, kušnja nad prvim ljudima je unaprijed isplanirana i netko ju je morao provesti u djelo. Prije nego je jedan od njih pristupio čovjeku s tom namjerom, on je morao znati u što se upušta, a da na sebe ne navuče Božju srdžbu. Morao je znati da je njegov postupak u granicama dozvoljenog i da ne podliježe nekoj sankciji ili degradaciji. Čak je i laž mogao opravdati kako bi se iskušala ljudska odanost Bogu.

Kad je čovjek u toj kušnji pao na ispitu vjernosti i poslušnosti, Bog nije zametnuo neprijateljstvo između sebe i onog anđela koji je naveo ljude na grijeh, nego zameće neprijateljstvo između dva nebeska tabora, tj. između tabora koji je dokazao ljudsku neposlušnost i tabora koji je od čovjeka zahtijevao izričitu poslušnost. Time je Bog za njih odredio nove uloge, zadatke i odgovornosti (Postanak 3:15). Neprijateljstvo nije značilo da će se ta dva tabora fizički obračunavati u svemiru nego je uključivalo korištenje ljudi na zemlji za svoje potrebe kako bi ih se podredilo pod jednu ili drugu vlast. To neprijateljstvo je značilo da se mogu služiti svim prihvatljivim metodama u borbi za svoju dominaciju nad određenim područjem i ljudina, ali je odgovornost ležala na čovjeku i njegovom izboru. Stoga Bog ostavlja ljude da sami biraju zbog čega je moralo postojati neprijateljstvo između 'potomaka' ta dva tabora. Od tabora koji je dokazao ljudsku neposlušnost zahtjeva da po ljudskim zakonitostima dobra i zla upravljaju svijetom kako bi se vidjelo u kojoj mjeri i pod kojim iskušavajućim okolnostima će ljudi tražiti ili odbaciti Boga. Njima suprotstavlja tabor koji će stvoriti uvjete za novi početak. Sve što se dešavalo kroz povijest je rezultat njihovog djelovanja.

Iako je Bog prokleo 'zmiju' (zmijoliko biće) koja je prevarila Evu, to prokletstvo se odnosilo na sve anđele iz istog tabora čiji je predstavnik proveo kušnju koja je čovjeka na prevaru odvela na  put smrti. Taj put je ujedno i put raspadljivosti zbog kojeg se čovjek vraćao u prah iz kojeg je nastao. To je mogući razlog zašto je 'zmiji' rečeno da će se u figurativnom smislu "hraniti prahom zemaljskim sve dane svog života" (1.Mo 3:14). Kao što je hrana zmiji trebao biti prah, tako je opstojnost ovog nebeskog tabora Bog vezao uz prah smrtnog čovjeka. Prah je za čovjeka bio početak i kraj, rađanje i umiranje, a nebeski tabor poglavarstva je postalo dio tog kruga života i smrti zasnovanog na zemaljskom prahu iz kojeg je trebao dobiti vlast nad svojim smrtnim zemaljskim potomstvom. To je moglo značiti da će im hrana biti vršenje volje smrtnog čovjeka kojemu će služiti. Za razliku od njih hrana drugih keruba je bila vezana uz život i neraspadljivost. Njihova hrana je bila vršenje Božje volje, što je i Isus prihvatio kao mjerilo svog života. Tako se prokletstvo čovjeka odrazilo na Nebo i njegovo vladajuće tijelo koje se moralo prilagoditi čovjeku koji je izgubio prednost da zastupa Boga i na zemlji i formira teokratsku vlast. Naime, nebesko vijeće je moralo ispoštovati novonastalu situaciju opterećenu prokletstvom nad čovjekom. Ono što moramo primijetiti je da je Bog postavio neka mjerila po kojima je trebalo funkcionirati Nebo. On je odvojio ta dva tabora i među njima postavio neprijateljstvo.

Zbog ljudskog pada u grijeh Bog je imao razloga da cijelu jednu grupu anđela degradira i stavi u podređeni položaj smrtnom čovjeku. To im je bila prividna degradacija koja je trebala trajati sve dane njihova života, odnosno sve dok se čovječanstvo ne oslobodi prokletstva raspadljivosti i sve dok se ne stane zmiji na glavu. Glava predstavlja autoritet i vlast zmije nad grešnim čovjekom, pa satiranje glave može samo označiti kraj te vlasti koju je kolektivna 'zmija' dobila po Bogu. Bog je taj koji je zmiji dao vlast u skladu sa novonastalim situacijom i on će joj tu vlast oduzeti pravnim putem, po čovjeku, drugom Adamu. 

Čovjek je stvoren po Božjoj slici, ali nije trebao biti poput Boga i njegovih nebeskih Sinova (bogova) koji su imali pravo određivati i provoditi univerzalna mjerila dobra i zla. To ne znači da nije smio znati što je dobro i zlo, jer bez tog znanja bi bio nesposoban pri odlučivanju koristiti svoj razum i slobodnu volju. Ta spoznaja je vezana uz odgovornost koja je iznad bilo koje druge odgovornosti jer je trebala prvom čovjeku (prvom po autoritetu) dati mogućnost da u svojoj ruci drži dobrobit svih ljudi, ali samo uz podložnost Božjim mjerilima. Zato mu je rekao:

“Sa svakoga drveta u vrtu slobodno jedi do sita. Ali s drveta spoznaje dobra i zla ne smiješ jesti, jer u onaj dan u koji okusiš s njega, sigurno ćeš umrijeti.” (1.Mo 2:16,17)

Ova zabrana je bila privremena. Kako to možemo utvrditi i zašto to Bog nije spomenuo? Tako što je Bog prešutio činjenicu da će onog dana kada Adam okusi plod preuzeti na sebe božanski autoritet odlučivanja po pitanju dobra i zla. Bog mu nije rekao da je to stablo također dar kao i stablo života, te da će mu s vremenom dozvoliti da ima pristup tom stablu kako bi na njega prenio veću mjeru vlasti i odgovornosti. Da mu je to rekao tada bi mu dao do znanja da će umrijeti samo ako dira u stablo dok traje zabrana, odnosno ako prije vremena samoinicijativno uzme taj plod. No, to mu nije rekao. Rekao mu je samo ono što je mogao izgubiti ako prekrši zapovijed, ali mu je prešutio ono što bi mogao dobiti, tj.

• rekao mu je: "ako okusiš sigurno ćeš umrijeti"
• nije mu rekao: "ako okusiš bit ćeš kao Bog i znati dobro i zlo"

Ovu druga opcija je postala stvarnost kad je čovjek kušao plod s drveta znanja, jer je Bog rekao svojem nebeskom Sinu (ili sinovima):

"Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro i zlo!" (1.Mo 1:26; 3:22)

Zašto mu nije rekao da će postati kao jedan od bogova nego mu je samo zaprijetio smrću? Jedini opravdani razlog je uvjet poslušnosti. Adam je najprije morao razmisliti i shvatiti da Bog ima pravo da mu iz opravdanih razloga nametne zabranu za nešto što bi on poželio imati kao nositelj odgovornosti. Morao je shvatiti da neke prednosti i odgovornosti ne može odmah preuzeti na sebe bez Božjeg ovlaštenja jer bi u suprotnom svojim neovisnim vladanjem nanio štetu. Njegov stav prema Božjem autoritetu se mogao provjeriti samo kroz kušnju koja je uključivala tu zabranu. Čak i prijetnja smrću ima veći smisao ako Adam ne zna ono što bi dobio nego samo ono što bi izgubio ako prekrši zabranu. Ono što bi dobio je trebala biti tajna koju bi saznao kad zabrana bude ukinuta. Tada bi mu bilo dozvoljeno da slobodno uzme s tog drveta i da neće umrijeti. Tada bi to bio dar od Boga. U suprotnom bi kršenjem zabrane to dobio, ali to tada ne bi bio dar, pa bi izgubio i ono što je do tada imao. To znači da taj plod s drveta znanja nije mogao prouzročiti smrt, jer je njegova svrha bila da oni preko njega dobiju jedan viši status postojanja. Smrt bi bila samo posljedica neposlušnosti, jer bi potpali pod kaznu smrti samo ako bi dirali u plod prije nego bi Bog ukinuo zabranu. Ne bi umrli zbog jedenja ploda s 'drveta znanja' nego zato što bi im bio uskraćen pristup 'drvetu života', što se i desilo. Bili bi prepušteni sami sebi i prokletstvu zbog kojeg bi bili podložni prirodnom zakonu raspadljivosti koja dovodi do starenja i smrti.

Budući da zabrana nije bila obrazložena niti je imala rok kušnje, time su namjerno bila otvorena vrata nebeskom vijeću da nakon nekog vremena pasivne kušnje suoče Adama sa svim činjenicama koje je trebao znati. Prešućivanjem ovih činjenica je pripremljen teren da jedan od anđela iskuša Adama i Evu da vide da li će uzeti plod kad im se na indirektnim putem otkrije cijela istina o tom stablu. Da bi kušnja uspjela, anđeo kušač nije rekao da će umrijeti pa je to prešutio. Rekao je samo dio istine:

"Nećete vi umrijeti, nego zna Bog da će vam se otvoriti oči (znanja) i da će te postati kao bogovi." (3:3)

Ova izjava je bila istina, ali u drugom kontekstu. Na prvi pogled ovaj anđeo nije lagao jer je za razliku od Boga rekao što će oni dobiti ako uzmu zabranjeni plod. I zaista, oni su u tom trenutku stekli pravo na tu spoznaju bez da su fizički umrli. U tom smislu je anđeo rekao Evi dvije istine:

• istinu da neće fizički umrijeti nego će umjesto toga postati kao bogovi
• istinu da je Bog znao za tu drugu soluciju koju im je prešutio

Koristeći se igrom riječi, on je rekao istinu o smrti, ali u drugom kontekstu. Naime kad je rekao Evi da oni neće umrijeti onda on nije lagao, jer joj je rekao ono što je znao o Božjem planu.

"Nećete vi umrijeti, nego (kad zabrana bude ukinuta) zna Bog da će vam se otvoriti oči (znanja) i da će te postati kao bogovi." 

U tom užem kontekstu je izjava "nećete umrijeti" bila istina, ali je u širem kontekstu zabrane bila laž. On joj je prešutio da se može slobodno jesti samo kada Bog ukine zabranu jer je znao da je Bog namijenio čovjeku dati pristup tom stablu kada će zaista moći jesti bez straha od smrti. Kad je Bog rekao da će umrijeti, onda je On u svom kontekstu mislio na smrt zbog prijevremenog i neovlaštenog uzimanja tog ploda, a kad je anđeo rekao da neće umrijeti, on je u svom kontekstu govorio o mogućnosti uzimanja ploda bez smrtne posljedice kad zabrana bude ukinuta. Na prvi pogled su ove dvije tvrdnje - "umrijet će te" i "nećete umrijeti" suprotne jedna drugoj iako su jedna i druga istinite.

Iako mnogi misle kako je anđeo rekao da Bog laže, to ne mora biti točno. Optužiti Boga da laže bi bilo kontraproduktivno. Zato je on naglasio da Bog zna da neće fizički umrijeti, čime je na neki način natuknuo da zabrana više ne vrijedi. Drugim riječima, Bog vam nije ništa krivo rekao, nego vam je samo prešutio reći ono što bi trebali znati u vezi tajne drveta. Za Evu je to moglo biti prihvatljivo jer su po drvu života dobili pristup višem stupnju života, pa bi po drvetu znanja mogli dobiti pristup višem stupnju znanja. 

Adam i Eva su najprije bili smrtna bića kao sva zemaljska stvorenja, ali pristupom drvetu života im je zajamčeno da nikad neće umrijeti, čime su prešli u drugi besmrtni stupanj života. Bog je namjeravao taj vječni život potvrditi u njima što bi bio treći stupanj. Zato im je dao drvo znanja kao mjerilo poslušnosti koje bi ispunilo svoju svrhu prije nego dobiju prve potomke. Kad je anđeo otkrio Evi ono što im je Bog prešutio, ona je mogla pomisliti da će time postići viši stupanj života, a u biti vratila se na niži stupanj.

1. stupanj - život u smrtnom obličju (odvojenost od vječnog života)
2. stupanj - život s darom vječnosti (pristup drvetu života)
3. stupanj - život u besmrtnosti (potvrđen vječni život)

Umjesto da Bog u njima potvrdi pravo na vječni život, oni su vraćeni pod vlast smrti. Time su zaista doživjeli smrt kao promjenu svog statusa. Umrli su za Boga, a počeli živjet za sebe pa im Bog nije više dozvolio pristup drvetu života, čime je pojam 'umrijeti' dobio svoje puno značenje jer su bili prepušteni smrtnosti. To je ono što je anđeo prešutio reći kako bi kušnja bila pravovaljana jer je i Božje prešućivanje pune istine bilo pravovaljano kako bi se omogućila pasivna i aktivna kušnja.

Bog očito nije definirao ljudima što je mislio kad im je rekao da će umrijeti tako da nije rekao cijelu istinu. Jedan dio istine je zadržao u tajnosti. Anđeli su to znali pa je jedan od njih otkrio Evi tu tajnu i ponudio ovu drugu opciju bez da joj je rekao cijelu istinu. Bog nije rekao da će biti kao bogovi prije nego umru kao smrtna bića iako je postojala ta opcija, a anđeo nije rekao da će na kraju ipak umrijeti kao i sva smrtna bića ukoliko prijevremeno uzmu plod. Tako ni Bog ni anđeo nisu rekli cijelu istinu. Za Boga je bila istina da će na kraju ipak umrijeti, što se i desilo, a za anđela je bila istina da će postati kao bogovi, što se i desilo. Iako je postojala opcija života u smrtnom obličju u kojem će također biti kao bogovi koji znaju što je dobro i zlo, Bog tu opciju nije ponudio. Budući da zabrana nije bila obrazložena niti je imala rok kušnje, time su namjerno bila otvorena vrata nebeskom vijeću da nakon nekog vremena pasivne kušnje suoče Adama sa svim činjenicama koje je trebao znati. Prešućivanjem ovih činjenica je pripremljen teren da jedan od anđela iskuša Adama i Evu da vide da li će uzeti plod kad im se na indirektnim putem otkrije cijela istina o tom stablu. Sve je to bilo sa ciljem da se provede kušnja po unaprijed postavljenim mjerilima.  

Zabrana prilaska drvetu spoznaje koje može uzrokovati smrt je slična onoj koja se daje 'djetetu' koje nije još u mogućnosti da vidi i spriječi posljedice. Npr. djetetu možeš dati da se igra sa svim što je u kući ali mu zabraniti da se igra električnom strujom jer znaš da bi se moglo prouzročiti štetu sa smrtnim posljedicama. No, ta zabrana nema smisla kad to dijete odraste i kad je spremno koristiti električne uređaje. Tako je bilo i s Adamom koji je još bio nezreo da na sebe preuzme više odgovornosti. Morao je samo poslušati da ne dira u plodove tog stabla, bez da je morao znati što bi bilo kad bi jeo taj plod. Plod sam po sebi nije mogao uzrokovati smrt jer je iza njega stajala Božja riječ s kojom je čovjek trebao dobiti pravo da odlučuje o stvarima dobra i zla. Smrt je bila samo posljedica kazne zbog neposlušnosti. Kad je sazrelo vrijeme i prošlo dovoljno vremena, na scenu stupa jedan od predstavnika nebeske vlade u namjeri da čovjeka dovede pred gotov čin. On se poslužio zmijom za koju piše da je bila opreznija od ostalih životinja i samim tim prikladnija da je se postavi na to stablo da ga čuva i daje mu simbol nedodirljivosti kako bi čovjeka stalno podsjećala na zabranu. Kako bi tu zabranu otklonio, ta ista zmija je progovorila. Eva je mogla shvatiti da joj se obraća netko tko zastupa božanski autoritet. Uopće nije posumnjala da je u pitanju smišljena kušnja jer je tu zmiju sam Bog tu postavio, a iza glasa koji joj se obratio je mogao biti samo jedan od božanskih bića. Kad je čula tu informaciju mogla se osjetiti posebno važnom jer je saznala nešto što je bilo sakriveno od Adama. Vjerojatno je zaključila da zabrana više nije na snazi, jer joj je rečeno da neće umrijeti. To joj je moglo dati razloga da kuša plod prije nego sa time upozna Adama. Zanemarila je njegov autoritet jer se možda bojala da joj neće povjerovati ili da bi je mogao spriječiti zbog straha od smrti.

Eva je mogla ispravno postupiti i nije morala kušati plod samo da je tu stvar prepustila Adamu kojemu bi najprije prenijela tu novu informaciju. Ukoliko bi se on izjasnio da taj plod neće kušati sve dok mu Bog to ne dozvoli osobno po zastupniku koji mu je postavio tu zabranu, a ne preko nje, tada bi pokazao poslušnost kao dokaz da prikladan nositi Božji autoritet. U suprotnom je dozvolio da jedna takva informacija dana preko Eve pokoleba njegovo povjerenje prema Bogu koji mu je prešutio ono što je morao znati što bi moglo upućivati da Bog nema povjerenja u njega. Zbog toga se mogao osjećati poniženo jer je po njemu bilo uskraćen pristup plodovima, a po Evi odobren. Možda mu je teško palo što je Evi dana prednost da prije njega kuša plod pa ga je bez preispitivanja uzeo kako ne bi ostao u drugorazrednoj poziciji. Ili je samo jednostavno povjerovao Evi i bez preispitivanja uzeo plod.

Budući da je povjerovao Evi onda je smatrao da ona nije mogla samoinicijativno uzeti plod nego da je tu učinila na zahtjev onoga tko joj je preko lica zmije otkrio tu tajnu, koja je njemu bila prešućena. Izgleda da mu uopće nije palo na pamet da bi ona bila prevarena ili da je izmislila priču o božanskom statusu, pogotovo zato što nije umrla što je potvrdilo njenu priču. Zato apostol Pavle kaže da Adam nije bio prevaren, pa je očito plod kušao s uvjerenjem da je Bog ukinuo zabranu. To znači da mu je Eva dala plod ne znajući da je bila prevarena tako da ona nije ni imala namjeru da prevari Adama. S uvjerenjem je uzela plod i s uvjerenjem ga je dala Adamu. Iako on nije bio prevaren, učinio je veliku grešku jer je umanjio svoju odgovornost kao poglavara tako što je Evu stavio ispred svoje uloge i ispred Boga. Bez obzira u njenu priču, on je trebao sačekati na Boga koji bi mu potvrdio ili negirao njenu priču. Umjesto da se uvjeri od Boga da li je On tu zabranu zaista ukinuo, kod njega su proradili krivi motivi jer do tada plod nije dirao zbog straha od smrti, a kako je taj strah nestao, vjerujući da je zabrana ukinuta, onda je sebi uzeo slobodu da kuša taj plod, prvenstveno sa željom da bude kao jedan od bogova. Uskoro su oboje shvatili da je u pitanju bila kušnja koja je razotkrila njihove krive motive, zbog čega su se posramili. No, tada je već bilo kasno da bilo što promjene.

Zamislimo da nije bilo ove direktne kušnje i da su Adam i Eva bili poslušni isključivo iz straha da ne umru. Da li bi to bio dobar temelj za teokratsku vladu i budućnost svijeta? Da li bi bilo poželjno da Bog dade prednost Adamu da bude, ne samo fizički otac svijeta nego i njegov duhovni otac, a da nije dokazao svoje potpuno pouzdanje u Boga, kao što je to učinio Abraham.

Napomena: Ulogu Adama i Eve su kasnije preuzeli Abraham i Sara zbog stvaranja potomstva preko kojeg će se blagosloviti svi narodi. Bog, odnosno jedan od Božjih zastupnika (anđeo) je i njega "iskušao" bez da mu je rekao cijelu istinu o razlozima zašto Bog traži od njega da položi svog sina na žrtvenik (1.Mo 22:1) Isto tako je Bog unaprijed dao do znanja da će njegov Pomazanik Ješua biti izložen smrti koja je također bila najviši nivo kušnje (Dan 9:26). No, ni Isus nije znao svu istinu pa nikad nije ni govorio da će njegova smrt zamijeniti hramske žrtve, niti je govorio o pravoj vrijednosti njegove smrti jer su o tome tek govorili i pisali njegovi apostoli (Iv 3:16; 1.Iv 4:10; 1.Pe 3:18; Rim 5:8). On je govorio samo o vjeri u njega kao Božjeg Mesiju. Bez tih i drugih saznanja je ipak prošao direktnu kušnju od strane anđela koji je dobio dozvolu od Boga da ga kuša jer su i anđeli bili prisutni bez da su upozorili Isusa da ne sluša tog anđela. Čak ga ni Duh nije upozorio na kušača. Da je Isus znao da će njegova smrt poslužiti kao otkupnina, tada ne bi molio Boga da ga ta smrt zaobiđe. Znao je da je smrt najveći oblik kušnje, ali ukoliko Bog vidi da je spreman to podnijeti, mogao ga je izbaviti neposredno prije nego ga razapnu, kao što je spriječio smrt Izaka kad je vidio Abrahamovu vjeru.

Kušač je samo bio Božji sluga. Bez njegove uloge se ne bi moglo ići do krajnjih granica kako bi se ispitala Adamova pozicija. Da je Bog mislio spriječiti ovog anđela da iskuša i prevari ljude, On bi to učinio, najkasnije prije nego Eva donese plod Adamu jer bi ga On upozorio. No, kušnja je morala ići do kraja jer nije mogla biti površna ili djelomična. Tek kada je kušnja ispunila svoju svrhu, se moglo priječi na slijedeći korak, bez obzira što se unaprijed znalo da bi čovjekov stav prema Bogu i svojoj odgovornosti mogao ići prema blagoslovu ili prema prokletstvu. Nebo je moralo odigrati svoju ulogu bez koje ne bi bilo moguće predati čovjeku odgovornost da upravlja svijetom koje se tek trebalo pojaviti na sceni. Da li bi anđeo koji je vjerojatno zatražio od Boga da kuša Isusa, mogao biti kažnjen da je Isus nekim slučajem posumnjao u svoje pozvanje i prihvatio njegovu sugestiju? Da li je mogao biti kažnjen onaj anđeo koji se postavio kao protivnik (sotona) Jobu samo zato što je zatražio da se Joba izloži kušnji s namjerom da on prokune Boga? Ili je taj anđeo imao pravo da po svojim ovlastima traži od Boga takve kušnje? Da je Job kojim slučajem prokleo Boga, taj anđeo (protivnik) ne bi snosio odgovornost zbog načina na koji ga je naveo na taj grijeh jer je Bog to dozvolio. Bez Božje dozvole ni Adam nije mogao biti kušan jer tako funkcionira nebesko vijeće u kojem je jedan od nebeskih knezova odigrao ulogu kušača.

To stablo je predstavljalo Božje pravo da odlučuje i postavlja pravedna mjerila, ali je to pravo u određenoj mjeri dao i svojim nebeskim suradnicima kojima je dao upraviteljstvo nad čovjekom. Po svemu sudeći Bog je čovjeku zabranio da kuša plodove s tog stabla kako bi mu poručio da on još nije spreman na sebe preuzeti tako veliku odgovornost. Samim tim je čovjek morao znati da to 'znanje dobra i zla' postoji ali i to da mu je ono do daljnjega zabranjeno zbog odgovornosti koji su povezani s tim znanjem. Smatram da je zabrana bila privremena i da je čovjek tokom vremena trebao dobiti pristup tom znanju iz slijedećih razloga:

• tu spoznaju nije imao samo Bog nego i druga razumna bića sa slobodnom voljom
• čovjek je stvoren po njihovoj slici da bi s njima dijelio znanje, obaveze i odgovornosti

Činjenica je da Adam i Eva nakon kušanja zabranjenog ploda nisu stekli neko novo znanje, nego su stekli novi 'status', isti onaj kojeg su imali Bog i anđeli jer je sam Bog rekao:

"Evo čovjek je postao kao jedan od nas - znajući dobro i zlo!" (Postanak 3:22) 

Drugim riječima Bog kaže:

• "Ono što znamo mi sada to zna i čovjek." tj.
• "Status kojeg mi imamo u donošenju mjerila dobra i zla, sada ima i čovjek."

Ovaj novi status je čovjek očito dobio prije vremena, što znači da ga je mogao na legitiman način dobiti od Boga samo da je strpljivo čekao i poštivao zabranu koja je imala točno određeni razlog. Ovako ga je čovjek preuzeo na sebe prije Božjeg odobrenja tako da se tim nerazumnim činom, autoritet nad budućim ljudima temeljio na ljudskoj volji a ne na Božjoj.

Uzmimo u obzir da je Bog rekao svojim nebeskim suradnicima da će 'stvoriti čovjeka na njihovu sliku, sebi slična, da bude gospodar [nad nižim bićima]'. (Postanak 1:26). Da li je Bog morao biti gospodar životinja? Da, ali ne direktno nego preko čovjeka svog zemaljskog zastupnika kojeg je zadužio da ih nadzire (Postanak 2:19). Čovjek je bio gospodar na nižoj razini od nebeskih Poglavara koji su opet bili na nižoj razini od vrhovnog Boga. Bog je prije svega gospodar svih tih razumnih bića. To gospodarstvo je podijelio najprije sa svojim nebeskim suradnicima i zastupnicima, a neki od njih su postavljeni da budu gospodari nad ljudskim (planetarnim) bićima. I zato se ti nebeski gospodari smatraju 'bogovima' jer imaju božanski autoritet povezan sa znanjem dobra i zla. Tako je i Adam trebao dobiti određenu mjeru božanskog autoriteta nad drugim ljudskim bićima koja su prije stjecanja duhovne zrelosti trebala imati njegovo vodstvo.

Čovjek je stvoren po Božjoj slici kao razumno biće sa slobodnom voljom, ali nije odmah mogao odražavati tu božansku sliku a kamoli po autoritetu biti kao jedan od bogova. Da bi po autoritetu bio sličan svojim nebeskim upraviteljima, čovjek je s vremenom trebao dobiti taj božanski status koji podrazumijeva spoznaju dobra i zla. Prije toga mu je bio potreban vodič i odgajatelj na putu života kako bi, kad dođe vrijeme, na sebe preuzeo takav božanski autoritet sa svim pravima i odgovornostima. Adam je morao proći neke životne faze prije nego postane "kao jedan od bogova". To su znali nebeski upravitelji pa je jedan od njih rekao Evi:

"Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo." (Postanak 3:5)

Bog je prešutio ovu činjenicu iako je bila istinita (usporedi Postanak 3:22). Vjerojatno je postojao razlog. To je isto kao da kažete svom djetetu da ne dira kutiju u kojoj su darovi, jer će ići u kaznu, ali bez da mu otkrijete što se točno u njoj nalazi. Pitanje je samo da li će dijete biti poslušno ili će htjeti kriomice zaviriti u kutiju. Ako zaviri bez odobrenja, dar će na kraju dobiti, ali će izgubiti povjerenje i završiti u kazni.

Adam je morao biti svjestan granica i odgovornosti prije nego mu je stvorena žena koju je trebao voljeti kao samog sebe. S njom je trebao stvorit djecu koja su ga trebala slušati i poštivati. Sve su to odgovornosti koje su zahtijevale novi i viši status kojeg do tada nije imao. Prije nego mu je stvorena žena Bog mu je prezentirao stablo 'spoznaje dobra i zla' i tako rekao da to znanje postoji ali da ga oni ne smiju 'kušati'. Naime, oni bi tek sa 'kušanjem' tog ploda otkrili što se krije iza tog 'znanja', a to nisu smjeli otkriti dok ne dođe vrijeme. Bog im čak nije ni rekao da li će im dozvoliti da jednog dana imaju pristup tom znanju, ali se to moglo naslućivati jer je takvo znanje potrebno kako bi se preko čovjeka (Božjeg sina) moglo uređivali svijet na Božjim mjerilima dobra i zla. No, Adam nije imao uvid u te stvari koje mu do tada nisu bile otkrivene. Bog je imao pravo to prešutjeti kako bi za čovjeka to pravo na spoznaju bio 'dar' koji bi se temeljio na poslušnosti. Taj dar je trebao biti tajna koju im je Bog trebao otkriti u svoje vrijeme.

Kad je Bog Adamu stvorio ženu, mi možemo samo pretpostaviti da ona nije mogla odmah postati majka, niti je Adam mogao biti otac bez obzira na njihovu fizičku i spolnu zrelost. Nedostajala je ona najvažnija duhovna i duševna zrelost koju su trebali steći kroz odgoj i pouku. Zato je Bog morao prije toga uvesti zabranu preuzimanja odgovornosti s obzirom na 'drvo znanja' za kojeg još nisu bili spremni, a ta odgovornost je usko vezana za njihov brak i djecu preko kojih je trebalo nastati čovječanstvo.

Nakon što je Adamu stvorio žensko biće - 'čovječicu', mi ne znamo da li je Bog Adamu zabranio da imaju intimne odnose dok ih on ne udruži u bračni savez. Takva dodatna zabrana bi bila razumna i privremena jer je spolnost povezana s odgovornošću koju su morali uskoro preuzeti na sebe prije stvaranjem novih živih bića. Odgovornost nije bila samo rađati se i napuniti zemlju ljudima, nego im omogućiti duhovni razvoj po božanskim mjerilima koja su vezana uz spoznaju dobra i zla (Postanak 1:28). Da bi mogli na djecu prenijeti tu odgovornost morali su najprije i sami biti 'Božja djeca' i naučiti se poslušnosti. Iako su imali slobodnu volju, morali su znati da je ne mogu koristiti za vlastite interese i prohtjeve nego prije svega u interesu vršenja Božje volje. Morali su proći fazu duhovnog sazrijevanja kako bi mogli preuzeti bračne dužnosti i odgovornosti povezane s roditeljstvom. 

Sjetimo se da je Bog prije svega bio njihov Otac koji ih je stvorio (rodio) te ih poput roditelja odgajao kao djecu koja su morala biti svjesna vrijednosti određenih zabrana. Samim tim zabrana pristupa takvoj spoznaji nije trebala trajati zauvijek jer im je ona bila potrebna kako bi u određeno vrijeme mogli s božanskim autoritetom oponašati nebeskog Oca i tako sami postati roditelji koji odgajaju (Božju) djecu prema Božjim mjerilima dobra i zla. To je bio osnovni način da mu budu "slični". Glavni preduvjet je poslušnost višem božanskom autoritetu kako bi i oni mogli od svoje djece zahtijevati poslušnost njihovom autoritetu. Samo na takvom duhovnom odgoju i pouci se moglo stvoriti Božje kraljevstvo na zemlji.

Čovjek je samo morao pokazati poslušnost i čekati Božju dozvolu i prihvatiti pravilo da sve ima svoje vrijeme. Da nije prije vremena uzeo plod s tog zabranjenog drveta, Bog bi mu u svoje vrijeme dozvolio pristup tom drvetu i tako ga uveo u višu duhovnu razinu odgovornosti. Tako bi na principu poslušnosti bio postavljen božanski temelj za slobodnu volju koja bi uzimala u obzir određene zabrane i ograničenja kako bi zakoni dobra eliminirali preduvjete za stvaranje zla. Za razliku od božanskog temelja, ljudski temelj bi bio dosta manjkav i ne bi mogao spriječiti pojavu zla. Upravo se to i desilo jer su kušali plod bez da su čekali na Boga.

Budući da su u to stablo dirali u vrijeme zabrane, oni su prijevremeno bez Božjeg odobrenja na sebe preuzeli novi status a time i veća prava slobodnog odlučivanja. Time su postali kao jedan od 'bogova' koji su imali pravo da unutar svoje domene vlasti postavljaju mjerila dobra i zla. Međutim, to su pravo stekli bez Božjeg pečata i odobrenja tako da je ono utemeljeno na ljudskom autoritetu, a ne na Božjem. Tako je čovjek ostao bez prava da ljudsko društvo uređuje isključivo pod Božjim vodstvom i blagoslovima koji su s tim povezani. Svojim postupkom su poništili pravo da imaju pristup 'drvetu života' koje im je od tada bilo zabranjeno dirati. Umjesto toga su morali osjetiti prokletstvo 'spoznaje dobra i zla' koja nije imala Božji temelj nego ljudski 'pečat'.

Sve ovo je anđelima bilo poznato, ali u vrijeme kad se o tome počelo razmišljati među kerubima je mnoga toga bilo nepoznanica. Što bi bilo kad bi bilo? Znalo se što bi čovjek trebao učiniti kako bi pokrenuo ta pitanja, ali za to nije postojala neka vjerojatnost. Svaki razuman čovjek bi na Adamovom mjestu izabrao Božje pravo da odlučuje u stvarima dobra i zla. No mnogi misle da se Adam pobunio protiv Boga i da je poželio biti neovisan. No, Biblija to ne uči. Upravo zbog njegovog stava da bude podložan Bogu je anđeo znao da nikad neće saznati stvari koje bi se desile Adamovim uzimanjem zabranjenog ploda. Trebalo je nekako čovjeka dovesti u situaciju da prekrši Božju zapovijed o kojoj je ovisila budućnost svijeta. To je učinio samo ako je imao krivi motiv.

Vjerojatno se znalo da se Adama neće moći navesti da svjesno prekrši Božju zapovijed. No, bilo bi dovoljno da Adam nesvjesno to učini ali samo ukoliko bi to  njegova žena povjerovala u prevaru. Adam je nosio puno veću odgovornost kod odlučivanja, dok je žena mogla samo davati prijedloge jer je bila u poziciji kao i kerubi.

• Eva i kerubi - podređeni svom Poglavaru (status žene)

Kerubi su razumjeli njenu podređenu poziciju jer su i sami bili podređeni. Oni su stoga morali u kušnji umanjiti snagu autoriteta. Zato je jedan od njih dao priliku Evi da ona bez svog poglavara sama odluči o jednoj važnoj stvari koju je Bog prešutio. S obzirom da su čovjek i žena 'jedno tijelo', postupak jednog bi narušio to uređenje i doveo u pitanje cijeli projekat stvaranja ljudskog društva po Božjim mjerilima. Njih dvoje su u tom savezu s Bogom nosili odgovornost i suodgovornost. Suodgovornost je načelo zajednice. Ukoliko jedan pogriješi traži se suodgovornost drugoga partnera. Nas zanima što se stvarno desilo i da li je Adam svjesno sagriješio protiv Boga. U izvještaju kojeg ću citirati pokušajmo pronaći Adamov grijeh:

"Zmija je bila najopreznija među svim divljim životinjama koje je Jehova Bog načinio. Stoga je rekla ženi: “Je li Bog doista rekao da ne smijete jesti sa svakog drveta u vrtu? A žena je odgovorila zmiji:  “Smijemo jesti plodove s drveća u vrtu. Ali za plod s drveta koje je usred vrta Bog je rekao: ‘Ne jedite ga i ne dirajte ga. Učinite li to, umrijet ćete!’” Nato je zmija rekla ženi: “Ne, nećete umrijeti. Naime, Bog zna da će vam se onog dana kad ga okusite otvoriti oči te da ćete postati kao Bog i znati što je dobro, a što zlo.” Tada je žena vidjela da je plod drveta dobar za jelo i da je primamljiv – da lijepo izgleda. Zato ga je ubrala i okusila. Zatim je dala plod i svom mužu kad je bio s njom, te je i on jeo. Tada su im se otvorile oči te su primijetili da su goli." (1.Mo 3:1-7)

Iz ovog izvještaja možemo pratiti dijalog između sotone i Eve tako da nam je jasno što je rečeno i što je privuklo Evu da odluči ubrati plod. Međutim, nakon njenog čina uopće nema dijaloga između nje i Adama, nego samo vidimo da mu je ona, kad je kasnije bila s njim, dala da kuša plod kojeg je ubrala. Da je Adam bio prevaren ili da je svjesno sagriješio, tada bi imali dijalog iz kojeg bi vidjeli način na koji je on bio naveden od Eve da kuša plod koji nije smio. Međutim, tog dijaloga nema što upućuje na zaključak da je plod kojeg je dobio od žene uzeo u uvjerenju da ne krši Božju zapovijed. U tom slučaju je on…

• nesvjesno kušao zabranjeni plod

Zato je Pavle rekao da:

"... nije bio prevaren Adam, nego žena – ona je bila prevarena i prekršila je Božju zapovijed." (1.Tim 2:14)

Ako nije bio prevaren, onda je samo čuo od Eve ono što mu je bilo poželjno kad mu je rekla da je to plod od kojeg se otvaraju oči znanja i postaje kao bog jer se od njega ne umire. On joj je povjerovao bez preispitivanja, pa je rekao Bogu:

“Žena koju si mi dao da bude uz mene, ona mi je dala plod s drveta te sam jeo” (1.Mo 3:12)

S ovom rečenicom je on rekao da nije namjeravao prekršiti Božju zapovijed jer je imao puno povjerenje u ženu koju mu je dao Bog. U suprotnom, da je znao da da je ona bila prevarena, onda bi i on svjesno prekršio Božju zapovijed i ne bi mogao prebaciti odgovornost na nju. Prema tome, da je on shvatio da je žena pogriješila, onda bi on taj plod bacio, a ne ga kušao, pogotovo ako bi uvidio da je ona prevarena. Unatoč tome Bog mu je ukazao da će zbog toga i on snositi posljedice, rekavši mu:

"Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti." (3:17)

Adam nije namjerno prekršio Božju zapovijed, ali je nosio krivicu jer je dirnuo u nešto što je Bog zabranio. Sam njegov čin je bio prekršaj, iako je učinjen u neznanju. Sjetimo se Uze. Bog je dao zapovijed da nitko ne smije dirati kovčeg kako ne bi poginuo (4.Mo 4:15). Međutim kad su ga prenosili na zaprežnim kolima, desilo se da su kola naišla na prepreku koja su zaprijetila da se kovčeg izvrne, Uza je rukom pridržao kovčeg te je poginuo na licu mjesta. To je slikovito prikazano kao da se Bog razgnjevio na Uzu i pogubio ga (1.Ljeto 13.pogl.). Iako Uza nije nikad namjeravao dodirnuti kovčeg, taj čin je prikazan kao greška, nepažnja, nepoštovanje ili prijestup (2.Sam 6:7). Prijestup je čin kojeg se može počiniti svjesno i nesvjesno.

U čemu je onda Adamov grijeh i prijestup? On je bio odgovoran za svoju ženu tako da je njen prijestup bio i njegov. Sve odluke je morao donositi kao Božji Sin kako ne bi ugrozio svoj odnos s Bogom. Očito je poslušao ženu jer nije imao razloga da dovodi u pitanje njenu dobru namjeru. Uzeo je plod bez da je posumnjao u mogućnost da je riječ o kušnji i prevari, pogotovo zato što ga Bog nije upozorio na tu mogućnost. On nije ispunio svoju odgovornost prema Bogu jer je bezpogovorno vjerovao Evi. Za njega je taj plod u njenoj ruci tada bio još poželjniji jer je saznao nešto što mu je Bog prešutio.

Neki tvrde da Adam nije prevaren jer je namjerno kušao plod za koji je znao da je zabranjen. Odnosno, po toj tvrdnji Adam je bio svjestan da je Eva bila prevarena, pa je namjerno jeo kako bi Boga naveo da zbog njega oprosti Evi. To nema smisla, jer odgovornost nije na onome tko je ubrao plod, nego na onome tko je kušao tako da Adam u toj situaciji ne bi ništa postigao jer bi bio veći krivac. Bio bi u prednosti samo ukoliko ne uzme plod jer bi onda bio u poziciji da moli Boga za oprost njegovoj ženi.

Nakon što je on jeo, oni su osjetili da se nešto desilo u njihovim tijelima. Moguće da je prestala djelovati energija drveta života koja je zračila iz njihovog tijela zbog čega su osjetili toliku nelagodu jedan prema drugome da su morali pokriti svoja tijela. Shvatili su da su pogriješili. Ona je osjećala nelagodu prema Adamu jer ga je iznevjerila, a on je osjećao nelagodu prema Bogu jer su oboje jeli plod kojim su prekršili Božju zapovijed. Samim tim su oboje osjećali nelagodu u Božjoj blizini. Da li je onda Adam trebao biti kriv? To je ovisilo o Bogu i njegovim pravednim mjerilima.

Iako Adam nije namjerno svjesno sagriješio, on je, prema Pavlovim riječima, "učinio prekršaj ili prijestup" (Rim 3:14). S obzirom da nije znao za prevaru i čini ono što nije smio učiniti, to nije umanjilo njegovu odgovornost koja je tim veća jer je postupio nerazumno. Morao je odgovarati za svoj prijestup po zakonu kojeg je Bog kasnije dao Izraelcima u kojem stoji:

“Ako tko zgriješi učinivši nešto od svega onoga što je Jehova zapovjedio da se ne čini, ako je to i bilo u neznanju, ipak je kriv i odgovarat će za svoj prijestup.“ (3.Mo 5:17)

Za ovakav grijeh je Bog Izraelcima odredio 'žrtvu za krivnju' prema vrijednosti koja je određena kako bi mu bilo oprošteno. Žrtva je uključivala život životinje u zamjenu za njegov, s tim da je život te životinje bio u njegovom vlasništvu (vidi 3.Mo 5:18). Međutim, vrijednost Adamove krivnje je uključivala 'vječni život' kojeg je trebao dobiti kao dar u trajno nasljedstvo, ali ga je izgubio za sebe i druge. Da bi se oprostila ta krivnja za prijestup bila je potrebna odgovarajuća vrijednost žrtve koju Adam nije mogao dati jer je nije ni imao u svom vlasništvu. Žrtva koja je trebala biti u njegovom vlasništvu i imati odgovarajuću vrijednost je mogao biti samo drugi čovjek koji bi imao pristup drvetu života. 

Bog nije mogao priječi preko Adamovog prijestupa pa je sproveo ono što je rekao. Kako bi umrli kao smrtna bića istjerao ih je iz područja Edena u kojem su imali pristup drvetu života, čime su osuđeni na ropstvo smrti dok se ne pojavi otkupitelj. Svaki prijestup sa sobom nosi posljedice, čak i onaj nesvjesni koji je mogao biti lakše oprošten. Posljedice su trebale dati na znanje čovjeku da ne može olako shvaćati Božje zabrane i prisvojiti za sebe prava koja pripadaju samo Bogu.

Adam i Eva se nisu pobunili niti urotili protiv Boga. Nisu ni planirali učiniti grijeh kako bi dali do znanja da se ne slažu s Božjom zabranom. Svaki na svoj način su bili svjesni da su kušali zabranjeni plod zbog čega su se posramili izaći pred Boga. Da su se namjerno pobunili onda bi podignute glave došli pred Njega (njegovog zastupnika) i rekli mu da im nije trebao zabraniti da sami određuju mjerila dobra i zla. Međutim oni su tim prijestupom pokrenuli događaje u krivom smjeru. Bog ih nije usmrtio jednom zauvijek niti je to planirao učiniti. Samo ih je suočio sa posljedicama koje će imati oni i njihova djeca sve dok ih ne dostigne prirodna smrt. Adam ni Eva nisu bili zle osobe, a način na koji su odgajali svoju djecu u istini je dokaz da su se cijelog života kajali što su svoju djecu odvojili od pravog života. Da li će oni dvoje imati pravo na uskrsnuće? O tom pitanju će biti riječi u 17. svesku.  

 

Kraj