"Ako ustane među vama koji prorok ili sanjar i navijesti vam koji znak ili čudo, pa se doista zbude taj znak ili čudo, što vam ga je navijestio, i on rekne: "Hajde da štujemo druge bogove, kojih do sada nijesi poznavao, i njima da služimo!" Ne slušaj što ti kaže taj prorok ili sanjar, jer Jahve, Bog vaš, kuša vas, da spozna, ljubite li Jahvu, Boga svojega, svim srcem i svom dušom." (5.Mo 13:1-3)

Što možemo zaključiti iz ovoga? Iza ovakve kušnje mogu stajati čak i Božji anđeli koji mogu izjavu nekog proroka potkrijepiti čudima i znakovima. Ono što je važno zapaziti da Bog kaže da je to način kojim On kuša odanost svojih slugu, što znači da kušnje mogu sadržavati prevaru. To znači da je anđeo u Edenu imao odriješene ruke da s takvom vrstom prevare kuša Evu jer takva kušnja sama po sebi nije bila problem. Problem je bio motiv onoga tko je kušao i što je mislio postići.

Bog je tražio da se kazni lažnog proroka jer je svjesno navodio Izraelce da obožavaju krive bogove (st. 5). Taj prorok je imao krivi motiv. Anđeo koji pri tom čini čudo ne mora imati krivi motiv, ukoliko je koristio tog proroka da iskuša Izraelce. Sjetimo se da Bog nije kaznio anđele ni proroke koji su govorili laž kralju Ahabu, jer oni nisu imali krivi motiv iako je njihovo lažno proročanstvo navodilo kralja na krivi korak. Anđeli u Božjoj službi su vjerojatno imali pravo iskušati čovjeka, pa sama namjera da se to učini nije trebala stvoriti problem i narušili njihov odnos s Bogom. Pogledajmo to iz jednog drugog ugla.

U povijesnom izvještaju zapisanom u 13 poglavlju 1. knjige o Kraljevima imamo zapis iz vremena kralja Jeroboama koji se odvojio od Davidovog doma i formirao kraljevstvo za 10 Izraelskih plemena. Bog je morao reagirati zbog uvođenja krivog obožavanja. Tada je jednog svog slugu, proroka iz Judeje, ovlastio da ode u Samariju u grad Betel i da pred kraljem Jeroboamom izvrši njegovu zapovijed. On je poslušao Boga i izvršio svoj zadatak iako je postojala opasnost da bude ubijen čime je dokazao da je lojalan svom Bogu. Kad mu je kralj ponudio da ostane kod njega on mu je rekao da ne želi prekršiti Božju zapovijed koja je uključivala zabranu 'da ne jede kruha niti pije vode niti se vraća putem kojim si došao'.

U Betelu je tada živio jedan stari prorok koji je od svojih sinova saznao što se desilo tako da je znao i za zabranu koju je prorok trebao ispoštovati. Međutim, on je pošao za njim i pokušao ga nagovoriti da prekrši Božju zapovijed, ali je judejski prorok objasnio da ne smije ući u njegovu kuću, niti jesti i piti dok se ne vrati u Judeju. Tada mu je samarićanski prorok rekao:

“I ja sam prorok poput tebe i anđeo mi je prenio Jehovinu zapovijed: ‘Vrati ga sa sobom kući da jede kruha i pije vode!’” Ali prevario ga je (slagao mu je). Tako se ovaj vratio s njim te je u njegovoj kući jeo i pio.”

Ova prevara je uspjela jer je Božji sluga vjerovao riječi čovjeka za kojega nije mogao zamisliti da bi lagao jer je kao i on bio Božji prorok, tako da je povjerovao u njegovu navodnu objavu da je Bog po anđelu ukinuo zabranu. Iz ovog izvještaja ne vidimo da li je stari prorok zaista dobio objavu od anđela da ga slaže ili je to samo izmislio u dobroj namjeri da taj Božji sluga bude u njegovoj kući. Piše samo da ga je lagao i prevario. Što se tada desilo?

“Dok su sjedili za stolom, Jehovina objava došla je proroku koji ga je doveo natrag. On je Božjem sluzi iz Jude glasno rekao: “Ovako kaže Jehova: ‘Zato što si se pobunio protiv Jehovine naredbe i nisi se držao zapovijedi koju ti je dao Jehova, tvoj Bog, nego si se vratio ovamo da jedeš i piješ iako ti je bilo rečeno: “Ne jedi kruha i ne pij vode”, tvoje mrtvo tijelo neće biti položeno u grob tvojih predaka.’” (st. 20-22)

Iako je izvršio Božju zapovijed pred kraljem Jeroboamom i pokazao odanost svom Bogu, ipak se dao navesti da prekrši Božju zapovijed zbog koje je na kraju nastradao na putu od divlje zvijeri te pokopan u Betelu (Samariji) čime je bio izdvojen iz svoje judejske zajednice. Prije nego je nastradao na putu, vjerojatno je razmislio o svom prekršaju, ali bez obzira što se mogao kajati, morao je shvatiti je da je Božja kazna pravedna.

“Nakon što ga je pokopao, prorok je rekao svojim sinovima: “Kad umrem, pokopajte me u grob u kojem je pokopan sluga pravog Boga. Moje kosti položite kraj njegovih kostiju.“ (st.31)

I ovaj prorok je prihvatio Božje mjerilo pravednosti. Znao je da je Božji sluga iz Judeje pokazao neposlušnost, ali ga nije zbog toga smatrao nepokajničkim grešnikom i zlom osobom pa mu je iskazao čast i u smrti kad je zatražio da bude pokopan do njega. Pitanje je kako mi gledamo na one koji su krivi za postupak koji zaslužuje tako drastičnu kaznu?

Iz ove priče vidimo kako Bog nije kaznio ovog starog proroka iz Samarije koji je prevario Božjeg slugu i time ga naveo da prekrši Božju zabranu nego je samo kaznio svog slugu iz Judeje koji ga nije poslušao nego je lakovjerno povjerovao u suprotnu objavu. Kasnije je Jošija, jedan od najvjernijih judejskih kraljeva, prilikom čišćenja zemlje od idlola oskvrnuo samarićanske grobove na jednoj uzvišici gdje se nalazio žrtvenik krivim bogovima, izvadio i spalio na tom žrtveniku sve kosti sa tog groblja, ali nije dirao u kosti te dvojice proroka koje je smatrao Božjim slugama (2.Kr 23:17,18). Da li ovo možemo primijeniti na situaciju u kojoj je jedan Božji sluga sa neba kušao Božjeg slugu na zemlji i time se služio lažnom tvrdnjom s kojom je uspio prevariti Adama i Evu i na njih naveo Božju kaznu? Da li je Bog morao kazniti anđela koji je na sličan način lagao te na prevaru naveo prve ljude da prekrše Božju zapovijed? Da li je Bog mogao prihvatiti Adamovo kajanje iako je nad njim morao izvršiti kaznu koju je odmjerio po svojoj pravednosti? Razlika između ovog proroka i Adama je samo u tome što se u slučaju Adama, njegov prekršaj odrazio i na sve ljude. No moramo uzeti u obzir da će ljudi na kraju biti dovedeni u situaciju da sami odgovaraju za svoje postupke i svoje odluke po pitanju dobra i zla. To samo po sebi ukazuje da Bog nije morao kazniti anđela koji je na prevaran način navodio Evu na krivi korak jer je to mogao biti sastavni dio plana kojeg je netko morao izvršiti.

Kad je donesena odluka da se iskuša čovjeka, anđeli su morali biti sigurni da to neće izazvati Božje neodobravanje. Znali su da će čovjek uskoro dobiti veće ovlasti kad na scenu dođu njegovi potomci. Prije nego dobiju veće ovlasti trebalo je ispitati njihov stav prema teokratskom autoritetu. Eva je morala pokazati svoj stav prema autoritetu svog supruga, a Adam prema autoritetu Boga. Zato je Eva morala biti prva iskušana. S obzirom da je Bog izdao zapovijed da se ne dira u to stablo, onda je samo on mogao ukinuti zabranu. Zato je moguće da su odlučili na lukav način provjeriti čovjeka i vidjeti da li bi čovjek iz sebičnih razloga prekinuo svoj savez s Bogom. Ukoliko bi to bilo moguće onda bi krivicu pripisali čovjeku koji bi zanemario Božju zabranu radi vlastite ambicije. Jedini način da se to provjeri je metoda koja je u sebi sadržavala otkrivanje skrivene tajne umotanu u poluistinu, jer se drugačije to nije moglo provjeriti. Moralo se ići na prevaru. 

U tom slučaju se prevara ne bi tretirala kao grijeh jer je sličnu prevaru i laž predložio jedan član nebeskog vijeća kad je trebalo navesti kralja Ahaba da odbaci objavu pravog proroka. Čak u knjizi Postanka nema nikakve naznake da je kušnja takve prirode nastala zbog prethodne pobune jednog dijela Neba protiv Boga. U izvještaju se samo opisuje kušnja koja je samo kroz nagovor mogla ispitati skrivene poticaje Adama i Eve. To je bio jedini način. Da su imali ispravne poticaje nitko ih ne bi mogao navesti na kršenje zabrane. Odgovornost je ležala samo na njima. Ako je Adam bio poslušan iz straha od smrti, mogao je kušati plod jedino ako bi imao dokaz da Eva nije umrla, što znači da je Evu iz nekog razloga bilo moguće lakše prevariti. Trebalo je najprije pokolebati povjerenje Eve u autoritet Adama, a preko nje i povjerenje Adama u Božji autoritet. To je bio smisao kušnje. Da je Adam prošao na ispiti, što je bilo sasvim moguće pretpostaviti, jedini gubitnik bi bio taj anđeo, ali samo ako je njegov postupak bio iz krivih poticaja i usmjeren protiv Boga i čovjeka. No, da li bi on ulazio u taj rizik i prokockao svoj ugled i život? Naravno da to nitko ne bi učinio niti je mogao učiniti s obzirom da se nitko tko poznaje istinu o Bogu ne može buniti protiv Boga. To je bilo unaprijed osuđeno na promašaj pa bi se pobuna automatski odrazila na onome tko se buni, bez posljedica za bilo koga drugoga. Ali, kao što smo vidjeli, kušnja nad prvim ljudima je unaprijed isplanirana i netko ju je morao provesti u djelo. Prije nego je jedan od njih pristupio čovjeku s tom namjerom, on je morao znati u što se upušta, a da na sebe ne navuče Božju srdžbu. Morao je znati da je njegov postupak u granicama dozvoljenog i da ne podliježe nekoj sankciji ili degradaciji. Čak je i laž mogao opravdati kako bi se iskušala ljudska odanost Bogu.

Kad je čovjek u toj kušnji pao na ispitu vjernosti i poslušnosti, Bog nije zametnuo neprijateljstvo između sebe i onog anđela koji je naveo ljude na grijeh, nego zameće neprijateljstvo između dva nebeska tabora, tj. između tabora koji je dokazao ljudsku neposlušnost i tabora koji je od čovjeka zahtijevao izričitu poslušnost. Time je Bog za njih odredio nove uloge, zadatke i odgovornosti (Postanak 3:15). Neprijateljstvo nije značilo da će se ta dva tabora fizički obračunavati u svemiru nego je uključivalo korištenje ljudi na zemlji za svoje potrebe kako bi ih se podredilo pod jednu ili drugu vlast. To neprijateljstvo je značilo da se mogu služiti svim prihvatljivim metodama u borbi za svoju dominaciju nad određenim područjem i ljudina, ali je odgovornost ležala na čovjeku i njegovom izboru. Stoga Bog ostavlja ljude da sami biraju zbog čega je moralo postojati neprijateljstvo između 'potomaka' ta dva tabora. Od tabora koji je dokazao ljudsku neposlušnost zahtjeva da po ljudskim zakonitostima dobra i zla upravljaju svijetom kako bi se vidjelo u kojoj mjeri i pod kojim iskušavajućim okolnostima će ljudi tražiti ili odbaciti Boga. Njima suprotstavlja tabor koji će stvoriti uvjete za novi početak. Sve što se dešavalo kroz povijest je rezultat njihovog djelovanja.

Iako je Bog prokleo 'zmiju' (zmijoliko biće) koja je prevarila Evu, to prokletstvo se odnosilo na sve anđele iz istog tabora čiji je predstavnik proveo kušnju koja je čovjeka na prevaru odvela na  put smrti. Taj put je ujedno i put raspadljivosti zbog kojeg se čovjek vraćao u prah iz kojeg je nastao. To je mogući razlog zašto je 'zmiji' rečeno da će se u figurativnom smislu "hraniti prahom zemaljskim sve dane svog života" (1.Mo 3:14). Kao što je hrana zmiji trebao biti prah, tako je opstojnost ovog nebeskog tabora Bog vezao uz prah smrtnog čovjeka. Prah je za čovjeka bio početak i kraj, rađanje i umiranje, a nebeski tabor poglavarstva je postalo dio tog kruga života i smrti zasnovanog na zemaljskom prahu iz kojeg je trebao dobiti vlast nad svojim smrtnim zemaljskim potomstvom. To je moglo značiti da će im hrana biti vršenje volje smrtnog čovjeka kojemu će služiti. Za razliku od njih hrana drugih keruba je bila vezana uz život i neraspadljivost. Njihova hrana je bila vršenje Božje volje, što je i Isus prihvatio kao mjerilo svog života. Tako se prokletstvo čovjeka odrazilo na Nebo i njegovo vladajuće tijelo koje se moralo prilagoditi čovjeku koji je izgubio prednost da zastupa Boga i na zemlji i formira teokratsku vlast. Naime, nebesko vijeće je moralo ispoštovati novonastalu situaciju opterećenu prokletstvom nad čovjekom. Ono što moramo primijetiti je da je Bog postavio neka mjerila po kojima je trebalo funkcionirati Nebo. On je odvojio ta dva tabora i među njima postavio neprijateljstvo.

Zbog ljudskog pada u grijeh Bog je imao razloga da cijelu jednu grupu anđela degradira i stavi u podređeni položaj smrtnom čovjeku. To im je bila prividna degradacija koja je trebala trajati sve dane njihova života, odnosno sve dok se čovječanstvo ne oslobodi prokletstva raspadljivosti i sve dok se ne stane zmiji na glavu. Glava predstavlja autoritet i vlast zmije nad grešnim čovjekom, pa satiranje glave može samo označiti kraj te vlasti koju je kolektivna 'zmija' dobila po Bogu. Bog je taj koji je zmiji dao vlast u skladu sa novonastalim situacijom i on će joj tu vlast oduzeti pravnim putem, po čovjeku, drugom Adamu.